petak, rujna 24, 2010

Pismo iz 1999. godine

Danas se vraćamo otprilike jedno desetljeće u prošlost, na donedavno neobjavljeno privatno pismo kardinala Ratzingera profesoru liturgike o. M. Augéu, klaretincu koji je ostao zbunjen govorom prefekta Kongregacije za nauk vjere prigodom obilježavanja desete obljetnice motuptoprija pape Ivana Pavla II., Ecclesia Dei, u kojem se zauzeo za veću otvorenost prema drevnom obredu. Za usporedbu podsjećam na pismo kardinala Ratzingera upućeno prof. Barthu koje sam preveo u kolovozu 2009. Iz oba pisma, kao i iz novijih dokumenata koje je objavio papa Benedikt XVI., možemo pratiti dosljednost u promišljanju Svetog Oca, utemeljenu na dokumentima i iskustvu, o važnosti klasične liturgije i autentične reforme reforme.


"18. veljače 1999.

Velečasni oče,

s velikom pozornošću sam pročitao Vaše pismo od 16. studenoga, u kojemu ste izrazili neke kritike na moje izlaganje od 24. listopada 1998., prigodom desete obljetnice motuproprija 'Ecclesia Dei'.

Mogu razumjeti da ne dijelite moje mišljenje o liturgijskoj reformi, njenoj primjeni i krizi, zbog određenih tendencija koje su u njoj skrivene, kao što je desakralizacija.

Čini mi se, ipak, da Vaša kritika nije uzela u obzir dva aspekta:

1. Sveti Otac Ivan Pavao II. dopustio je indultom od 1984., pod određenim uvjetima, uporabu liturgije prije reforme Pavla VI.; isti je papa objavio 1988. motuproprij 'Ecclesia Dei', kojim izražava svoju namjeru da izađe u susret vjernicima koji se osjećaju povezani s određenim oblicima ranije latinske liturgije, te poziva biskupe da osiguraju na 'širok i velikodušan način' uporabu liturgijskih knjiga iz 1962.

2. Nemali broj katoličkih vjernika, prije svega francuskog, engleskog i njemačkog jezika, ostao je čvrsto vezan za drevnu liturgiju, a Sveti Otac nije nije htio prema njima ponoviti ono što se dogodilo 1970., kada je nametnuta nova liturgija na vrlo nagao način, s prijelaznim rokom od samo šest mjeseci, dočim je Liturgijski institut u Trieru, u tom pitanju koje dira u živac vjere, opravdano mislio na rok od, čini mi se, deset godina.

To su te dvije točke koje treba uzeti u obzir; auktoritet vladajućeg Prvosvećenika i njegov pastoralni i uljudni odnos prema tradicionalističkim vjernicima.

Dopustite mi, ipak, da dodam neke odgovore na Vaše kritike moga predavanja.

1. Glede Tridentskoga koncila; nikada nisam rekao da je taj koncil reformirao liturgijske knjige, baš naprotiv, uvijek sam naglašavao da poslijetridentska reforma, koja je uslijedila u punom kontinuitetu s liturgijskom poviješću, nije niti htjela ukinuti ostale pravovjerne latinske liturgije (čiji su tekstovi postojali više od dvjesto godina), niti je htjela nametnuti liturgijsku jednoličnost.

Kad sam rekao da također vjernici koji koriste indult od 1984. moraju slijediti odredbe Koncila, htio sam ukazati da su temeljne odluke II. vatikanskog koncila susretište svih liturgijskih tendencija i time također most za pomirenje na liturgijskom području. Nazočni slušatelji su razumjeli moje riječi kao poziv za otvorenost prema Koncilu, za susret s liturgijskom reformom. Mislim da onaj koji brani potrebu i vrijednost reforme, mora biti u potpunosti suglasan s ovim načinom koji približava 'tradicionaliste' Koncilu.

2. Citiranje Newmana želi izraziti da crkveni auktoritet nikada u svojoj povijesti nije na pravnoj razini ukinuo jednu pravovjernu liturgiju. Događao se, naprotiv, fenomen da liturgija nestane, i time pripadne prošlosti, a ne sadašnjosti.

3. Ne želim ići u sve detalje Vašega pisma, iako ne bi bilo teško argumentirano odgovoriti na razne točke Vaše kritike. Ali meni je na srcu ono što se tiče jedinstva rimskog obreda. To jedinstvo danas ne ugrožavaju male zajednice koje se koriste indultom i često se tretiraju poput gubavaca, nego osobe koje čine nečuvene pa čak i nemoralne stvari; ne, jedinstvo rimskog obreda ugrožava divlja kreativnost koju često potiču liturgičari (npr. u Njemačkoj se propagira 'Misal 2000.', tvrdeći da je misal Pavla VI. već zastario). Ponavljam što sam rekao u govoru, da su razlike između misala iz 1962. i mise vjerno slavljene prema misalu Pavla VI., puno manje negoli razlike između različitih tzv. 'kreativnih' primjena misala Pavla VI. U takvoj situaciji prisutnost ranijega misala može postati bedem protiv, nažalost čestih, iskrivljavanja liturgije, a time i potpora za autentičnu reformu. Suprotstavljati se provedbi indulta iz 1984. (1988.) u ime jedinstva rimskog obreda, prema mojem iskustvu je nerealan stav. Nadalje, žao mi je da niste primijetili u mojem govoru poziv 'tradicionalistima' da se otvore Koncilu, krenu u smjeru pomirenja, u nadi da će se vremenom prevladati podjela između dvaju misala.

U svakom slučaju, zahvaljujem Vam na Vašoj iskrenosti koja mi je omogućila da otvoreno progovorim o stvarnosti koja nam je obojici jednako na srcu.

Pozdravljam Vas s osjećajima zahvalnosti za Vaš rad na formaciji budućih svećenika

Vaš u Gospodinu

+Joseph kard. Ratzinger"

Izvor: Messainlatino.it

nedjelja, rujna 19, 2010

Bdijenje

Jučer je Sveti Otac održao molitveno bdijenje s klanjanjem Presvetom u Hyde Parku uoči današnje beatifikacije kardinala Newmana. Kao i na svim susretima nazočno je bilo mnoštvo vjernika, više od 100 000 samo prvoga dana i to u zemlji koja ima tek nešto više od 10% katolika. Neprestana huškačka kampanja protiv Svetog Oca kojoj su mediji širom otvorili vrata završila je prosvjedom kojem je potporu dala dvadeset i jedna organizacija, a nisu mogli okupiti niti 10 000 prosvjednika, što samo govori koliko su to marginalne skupine.

Govor pape Benedikta XVI.:


"Draga braćo i sestre u Kristu!

Ovo je večer radosti, velike duhovne radosti za sve nas. Okupili smo se ovdje na molitvenom bdijenju kako bismo se pripravili za sutrašnju misu, za vrijeme koje će veliki sin ove nacije, kardinal Ivan Henrik Newman, biti proglašen blaženikom. Koliko su ljudi u Engleskoj i u cijelom svijetu očekivali taj trenutak! To je i za mene osobno velika radost da mogu s vama podijeliti to iskustvo. Kao što znate, Newman je dugo imao veliki utjecaj na moj život i misao, kao i na mnoge ljude izvan ovih otoka. Drama Newmanova života poziva nas da preispitamo vlastite živote, da ih promotrimo pred širokim horizontom Božjega plana, i da živimo u zajedništvu s Crkvom u svako doba i na svakom mjestu: Crkvom apostola, Crkvom mučenika, Crkvom svetaca, Crkvom koju je Newman ljubio i čijoj je misiji posvetio sav svoj život.

Zahvaljujem nadbiskupu Peteru Smithu za ljubazne riječi dobrodošlice u vaše ime, a osobito mi je drago vidjeti mnogo mladeži koja nazoči ovoj vigiliji. Ove večeri u surječju naše zajedničke molitve, želim s vama razmišljati o nekim aspektima Newmanova života koji su, držim, vrlo relevantni za živote nas vjernika i za život Crkve danas.

Najprije vas želim podsjetiti da Newman, kako sam izvješćuje, razvoj cijelog svog života pripisuje jednom snažnom iskustvu obraćenja iz mladosti. Bilo je to neposredno iskustvo istine Riječi Božje, objektivne stvarnosti kršćanske objave kako je predaje Crkva. To iskustvo, ujedno religiozno i intelektualno, nadahnut će njegovo zvanje da bude poslužitelj Evanđelja, njegov uvid o izvoru učiteljskog auktoriteta Crkve Božje i njegov žar za obnovom crkvenoga života u vjernosti apostolskoj tradiciji. Na koncu života, Newman će svoje životno djelo opisati kao borbu protiv rastuće tendencije da se na religiju gleda kao na čisto privatnu i subjektivnu stvar, pitanje osobnoga mišljenja. To je prva pouka koju možemo izvući iz njegova života: u naše dane kad intelektualni i moralni relativizam prijeti da potkopa same temelje našega društva, Newman nas podsjeća da smo mi ljudi, stvoreni na sliku Božju i njemu slični, stvoreni da spoznamo istinu, da u toj istini pronađemo našu najvišu slobodu i ispunjenje naših najdubljih ljudskih težnja. Jednom riječju, određeni smo za to da spoznamo Krista, koji je sam 'put, istina i život' (Iv 14,6)

Newmanov nas život također poučava da strast za istinom, intelektualnim poštenjem i pravim obraćenjem puno košta. Istinu, koja nas oslobađa, ne možemo držati samo za sebe; ona poziva na svjedočenje, želi da je se čuje, ali naposljetku njena uvjerujuća snaga dolazi iz nje same, a ne od ljudske elokvencije ili argumenata, u kojima može biti skrivena. Nedaleko odavde, u Tyburnu, brojna su naša braća i sestre umrli za vjeru; svjedočanstvo njihove vjernosti do kraja, bilo je snažnije od pobudnih riječi koje su mnogi od njih izgovorili prije nego što su sve izručili Gospodinu. U naše vrijeme, cijena koju treba platiti zbog vjernosti Evanđelju nije više ta da nas objese, vuku i raščetvore, nego ta da budemo odbačeni, ismijani i izrugani. Usprkos tomu, Crkva ne može odustati od zadaće da naviješta Krista i njegovo Evanđelje kao spasonosnu istinu, izvor konačne sreće za svakog pojedinca i kao temelj pravednoga i ljudskoga društva.

Konačno, Newman nas uči da ukoliko prihvatimo istinu Kristovu i predamo mu svoj život, ne može biti jaza između onoga što vjerujemo i načina na koji živimo svoj život. Svaka naša misao, riječ i djelo moraju biti upravljeni na slavu Božju i na širenje Njegova Kraljevstva. Newman je to razumio i bio je veliki zastupnik proročke službe kršćanskih laika. Jasno je vidio da mi istinu ne prihvaćamo toliko na čisto intelektualni način, nego je puno više trebamo obuhvatiti duhovnom dinamikom koja prodire do srži našega bića. Istina se ne posreduje samo toliko važnim formalnim poučavanjem, nego također svjedočanstvom života življenoga u iskrenosti, vjernosti i svetosti; oni koji žive u istini i po istini instinkitvno prepoznaju što je pogrješno, i kao takvo neprijateljsko ljepoti i dobroti koje prate sjaj istine, 'veritatis splendor'.

Prvo večerašnje čitanje donosi veličanstvenu molitvu u kojoj sv. Pavao moli: 'spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu' (Ef 3,19). Apostol moli da Krist može prebivati u našim srcima po vjeri (usp. Ef 3,17) i da možemo 'shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina" te ljubavi. Po vjeri spoznajemo Riječ Božju kao svjetiljku našim koracima i svjetlo na našem putu (usp. Ps 119, 105). Newman, kao i nebrojeni sveci koji su mu prethodili na putu kršćanskoga nasljedovanja, poučava nas da nam 'ljubazno svjetlo' vjere omogućuje da shvatimo istinu o samima sebi, naše dostojanstvo kao djece Božje, i uzvišeni cilj koji nas u nebu čeka. Dopuštajući svjetlu vjere da sja u našim srcima i prebivajući u tom svjetlu po našem svakodnevnom jedinstvu s Bogom u molitvi i sudjelovanju u životvornim sakramentima Crkve, mi sami postajemo svjetlo svima oko sebe; izvršavamo svoju 'proročku službu'; čak nesvjesni toga, privlačimo ljude korak bliže Gospodinu i Njegovoj istini. Bez molitvenog života, bez unutarnje preobrazbe koja se događa po sakramentalnoj milosti, ne možemo, Newmanovim riječima, 'ižaravati Krista'; postajemo samo još jedan 'cimbal što zveči' (1 Kor 13, 1) u svijetu ispunjenom bukom i konfuzijom, ispunjenom lažnim putovima koji vode jedino tuzi i iluziji.

Jedna od kardinalovih omiljenih meditacija sadrži riječi: 'Bog me stvorio da izvršim određenu zadaću. Povjerio mi je posao koji nije nikomu drugom' ('Meditacije o kršćanskom nauku'). Tu vidimo Newmanov pravi kršćanski realizam, sjecište vjere i života. Vjera teba postati plodonosna za preobrazbu svijeta, djelovanjem Duha Svetoga u životu i radu vjernika. Nitko od onih koji realistično gledaju na današnji svijet, ne može misliti da kršćani mogu nastaviti živjeti kao i do sada, ignorirajući duboku krizu vjere koja utječe na naše društvo, ili jednostavno imati povjerenja da će kršćanskim stoljećima posredovano nasljeđe vrijednosti nastaviti nadahnjivati i oblikovati budućnost našeg društva. Znamo da je u vremena kriza i previranja Bog podizao velike svece i proroke za obnovu Crkve i kršćanskog društva; pouzdajemo se u Njegovu providnost i molimo da nas neprestano vodi. Ali, svaki od nas, u skladu sa svojim životnim stanjem, pozvan je raditi za napredak Kraljevstva Božjega prožimajući vremeniti život evanđeoskim vrijednostima. Svaki od nas ima misiju, svatko je od nas pozvan da mijenja svijet, da radi za kulturu života, kulturu obilježenu ljubavlju i poštovanjem prema dostojanstvu svake ljudske osobe. Kao što nam je Gospodin rekao u evanđelju koje smo upravo čuli, naše svjetlo treba sjati pred očima svih, tako da, videći naša dobra djela, mogu dati hvalu Nebeskom Ocu (usp. Mt 5,16).

Želim uputiti posebnu riječ mnoštvu nazočne mladeži. Dragi mladi prijatelji, samo Isus zna koju vam je 'posebnu zadaću' namijenio. Budite otvoreni njegovu glasu da može odzvanjati u dubinama vašega srca; čak i sada Njegovo Srce govori vašem srcu. Krist treba obitelji da podsjeti svijet na dostojanstvo ljudske ljubavi i ljepotu obiteljskog života. Treba muškarce i žene koji hoće posvetiti svoj život plemenitoj zadaći obrazovanja, odgoja mladih i njihova formiranja prema Evanđelju. On treba one koji žele posvetiti svoje živote u službi savršene ljubavi, slijedeći ga u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, te služeći mu u najmanjoj našoj braći i sestrama. Treba snažnu ljubav kontemplativnih redovnika koji podržavaju svjedočanstvo i djelovanje Crkve svojom trajnom molitvom. I treba svećenika, dobrih i svetih svećenika, ljudi spremnih položiti svoj život za svoje ovce. Pitajte našega Gospodina što ima u vidu za vas! Molite ga za velikodušnost da mognete reći 'da'! Ne bojte se potpuno predati Isusu. On će vam dati milost da možete ispuniti svoje zvanje. Dopustite mi da završim ovih nekoliko riječi s toplim pozivom da mi se sljedeće godine pridružite u Madridu na Svjetskom danu mladih. To je uvijek predivna prigoda za rast u ljubavi prema Kristu i poticaj za radostan život u vjeri zajedno s tisućama drugih mladih ljudi. Nadam se da ću tamo vidjeti mnoge od vas!

A sada, dragi prijatelji, nastavimo naše molitveno bdijenje pripremajući se na susret s Kristom, nazočnim među nama u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Zajedno, u šutnji zajedničkog klanjanja, otvorimo naše misli i srca Njegovoj prisutnosti, Njegovoj ljubavi i uvjerljivoj snazi Njegove istine. Na poseban mu način želimo zahvaliti za trajno svjedočanstvo te istine kardinala Ivana Henrika Newmana. Povjeravajući se u njegove molitve, zamolimo Gospodina da prosvijetli naš put, i put cijelog britanskog društva, ljubaznim svjetlom svoje istine, svoje ljubavi i svoga mira. Amen."

Izvor i slika: WDTPRS

četvrtak, rujna 16, 2010

Kršćanski temelj

Jutros je započeo prvi državni pohod jednoga pape Ujedinjenom Kraljevstvu. Usto, Sveti Otac će isto tako prvi put u svom pontifikatu predvoditi jednu beatifikaciju- kardinala Newmana. To dosta govori o značaju toga velikog engleskog teologa i kardinala. Podsjećam i na molitvu za papu- kad neprijatelji ne propuštaju priliku da mu naude, ne smijemo ni mi propustiti da mu pomognemo!

Izdvojio sam zadnji odlomak iz obraćanja Svetog Oca Benedikta XVI. kraljici Elizabeti II.

"Danas Ujedinjeno Kraljevstvo teži postati moderno i multikulturalno društvo. Na tom izazovnom putu neka uvijek zadrži poštovanje za one tradicionalne vrijednosti i kulturalne izraze koje agresivniji oblici sekularizma više ne cijene niti toleriraju. Neka ne oslabi kršćanski temelj koji podupire njegovu slobodu; i neka to nasljeđe, koje je uvijek služilo dobru Vaše zemlje, trajno ostane uzor Vašoj vladi i Vašem puku pred dvije milijarde članova 'Commonwealtha', i velikom obitelji anglofonih zemalja širom svijeta.

Neka Bog blagoslovi Vaše Veličanstvo i sav puk Vašega kraljevstva! Hvala!"

Izvor: Caritas in Veritate
Slika: The hermeneutic of continuity

utorak, rujna 14, 2010

Visoki postotak

Paix Liturgique marljivo nastavlja s anketama o motupropriju Summorum Pontificum. Nakon Francuske, Italije, Njemačke i Portugala na red je došla i Velika Britanija s iznenađujućim rezultatima. Čak 43% vjernika koji redovito (svakoga tjedna) idu na misu rado bi sudjelovalo na sv. misi u njenom klasičnom obliku kad bi bila ponuđena u njihovoj župi. Taj rezultat je nadmašio čak i Italiju gdje je to izjavilo 40% vjernika koji dolaze tjedno na misu.

"[...]
I. Poseban slučaj

Od anglikanskog raskola u XVI. st. katolička vjera imala je osobit položaj. Do u XIX. st. Crkva je institucionalno progonjena, jer su i vlastodršci i narod smatrali katolicizam antinacionalnim.

Nakon 1829. ('Catholic Relief Act') mogla se Crkva opet slobodno organizirati, posebno nakon papinskog brevea od 1850. koji je omogućio ponovnu uspostavu katoličke hijerarhije u zemlji. Od toga doba, koje je bilo epoha kardinala Newmana, imao je britanski katolicizam značajan utjecaj na duhovni i kulturalni milje Otoka. Jedinstvene osobnosti poput Chestertona i Tolkiena su proizašle iz njega, iako nije prouzrokovao masovni povratak anglikanskih vjernika Rimu.

Iz Engleske je 1971. došla prva značajna akcija za obranu tradicionalne liturgije u vidu peticije koju su potpisale brojne ličnosti, među njima također spisateljica Agatha Christie (premda nije bila katolikinja). Inicijativa je urodila indultom koji je po slavnoj spisateljici nazvan 'Indultom Agathe Christie'- cjeloviti tekst dokumenta donosimo u dodatku. Ovaj indult, u obliku odgovora Kongregacije za bogoštovlje kardinalu predsjedniku Biskupske konferencije Engleske i Walesa, osigurava mogućnost za 'određene skupine vjernika za posebne prigode' svetu misu prema obredima i tekstovima ranijega misala.

Usprkos važnosti ovoga teksta za povijest obrane tradicionalne liturgije (dokument predstavlja presedan, što je vrlo važno za 'modus operandi' Rimske kurije, pa će biti spominjan u kontekstu motuproprija 'Ecclesia Dei' iz 1988.), kolebljivo držanje britanskog episkopata da ga primijene (već 1971.), lišilo ga je svakog ploda. Položaj engleskih, velških i škotskih vjernika odanih tradicionalnoj liturgiji, sve je više nalikovao onomu na kontinentu; prijezir i marginalizacija.

Motuproprij iz 2007. još nije promijenio situaciju, usprkos nekim inicijativama pojedinih britanskih prelata i aktivnosti laičkih pokreta, među kojima 'Latin Mass Society' zauzima prvo mjesto zbog brojnih seminara za svećenike koji žele naučiti celebrirati u izvanrednom obliku.

Uoči Papina pohoda uočava se neka uzavrelost i zbog Apostolske konstitucije 'Anglicanorum coetibus', koja predviđa osnivanje personalnih ordinarijata za anglikance koji se žele vratiti u crkveno zajedništvo. Ovaj dokument, novi plod velikodušnosti pape Benedikta XVI., nudi zapravo nadu za sve one anglikanske vjernike koji se više ne prepoznaju u novijoj evoluciji Anglikanske zajedice; ređenje žena, pripuštanje aktivnih homoseksualaca 'svetim redovima'. Donedavno se činilo da su anglikanci puno bliži Rimu od ostalih protestanata. Nadalje, Prvosvećenika neprestano napadaju skupine koje imaju pristupa engleskim medijima i ne zaziru od krajnje besramnih provokacija; čak govore o bacanju Pape u zatvor! Dakle, unutar takvoga konteksta 'Paix Liturgique' je želio doznati što katolici u Velikoj Britaniji znaju o moturopriju 'Summorum Pontificum' i kako na nj reagiraju.

II. Rezultati

Istraživanje je proveo 'Harris Interactive' od 21.- 28. lipnja 2010. Sudjelovalo je 800 britanskih katolika od uzorka od 6153 osobe iznad 18 godina.

1. pitanje: Idete li na misu?

Tjedno: 24,3%
Mjesečno: 7,8%
O blagdanima: 10,1%
Prigodno (npr. vjenčanja): 45,6%
Nikada: 12,3%

2. pitanje: Papa Benedikt XVI. odredio je u srpnju 2007., da se misa može slaviti u modernom, 'redovitom' obliku, odnosno obliku Pavla VI., na engleskom, pri čemu svećenik gleda vjernike, a pričest se prima stojeći- i u tradicionalnom, 'izvanrednom' obliku, odnosno obliku Ivana XXIII., na latinskom s gregorijanskim pjevanjem, svećenikom usmjerenim k oltaru, a pričest se prima klečeći. Jeste li to znali?

Da: 39,4%
Ne: 60,6%

3. pitanje: Biste li smatrali normalnim da se oba oblika liturgije redovito slave u vašoj župi?

Da: 44,9%
Ne: 21%
Nema mišljenja: 34,1%

4. pitanje: Kad bi misa celebrirana na latinskom s gregorijanskim pjevanjem u svom izvanrednom obliku bila u vašoj župi, a da ne zauzme mjesto one redovite na engleskom, biste li sudjelovali?

15,6% bi sudjelovalo svaki tjedan
10,8% jedanput mjesečno
11,1% za blagdane
46,1% povremeno
16,4% nikada

Odgovori sudionika koji idu redovito na misu (tjedno i mjesečno):

43% bi sudjelovalo tjedno
23,4% jedanput mjesečno
7,8% za blagdane
17,6% povremeno
8,2% nikada

III. Komentar udruge 'Paix Liturgique'

Prva lekcija koju možemo izvući iz ovoga ispitivanja je dobra vijest za cijelu Crkvu: 32% britanskih katolika izjavljuje da ide na misu barem jedanput mjesečno. Navedeni postotak je daleko viši nego u starim katoličkim zemljama poput Francuske i Portugala (obje 19% prema istraživanju IFOP-a u prosincu 2009. za 'La Croix' i onom koje je proveo 'Harris Interactive' u svibnju 2010. za 'Paix Liturgique').

Druga lekcija je da ovo ispitivanje, koje je proveo neovisni i profesionalni institut, potvrđuje sva ranija ispitivanja, provedena na različitim mjestima i u različito vrijeme, koja se tiču tradicionalne liturgije (vidi ovdje). Neka pogleda tko ima oči, a tko ima uši neka čuje... U Velikoj Britaniji kao i drugdje, velik bi udio katolika sudjelovao na misi u izvanrednom obliku rimskog obreda kad bi bila u njihovoj vlastitoj župi. Jedina je razlika što je u odnosu na ranija istraživanja prema kojima bi oko trećine prakticirajućih katolika sudjelovalo na tradicionalnoj misi kad bi se celebrirala u njihovoj župi, ovdje udio puno viši. U Velikoj Britaniji bi 43% od onih koji tjedno idu na misu sudjelovalo na tradicionalnoj misi ako bi se celebrirala u njihovoj župi (Velika Britanija nadmašuje Italiju koja je do sada držala rekord, gdje je 40% onih koji tjedno idu na misu izjavilo da bi išli na tradicionalnu misu svaki tjedan kad bi bila ponuđena). Rezultat čak doseže 66,4% (tj. 2 od 3) ako se uzmu u obzir svi prakticirajući koji idu na misu najmanje jednom mjesečno, to je čak više negoli u Italiji gdje je postotak prema istraživanju 'Doxe' 63%.
Uzme li se u obzir da 60% katolika ne zna da motuproprij postoji, lako se može zamisliti da bi se postotak od 66,4% mogao porasti kad bi se spoznaja o motupropriju više proširila.

Treća lekcija potvrđuje da u Velikoj Britaniji nadmoćna većina vjernika smatra apsolutno normalnom kohabitaciju dvaju oblika rimskog obreda u okviru župe.
To je samo djelomično iznenađujuće; britanski katolici, dugo progonjeni kao 'papisti', doista su na poseban način povezani s Petrovim Nasljednikom. U Engleskoj, kao i drugdje, želja vjernika za provođenjem motuproprija, proporcionalna je protivljenju koje taj Papin dokument izaziva kod većine biskupa. Ova studija iznosi na vidjelo koliko je hijerarhija nesvjesna stvarnosti koja je pred njom.
Samo 21% vjernika drži da mirno supostojanje dvaju oblika rimskog obreda nije normalno. Taj bi broj mogao biti manji kad bi više vjernika (tj. više od trenutačnij 39,4%) doznalo za odredbe ,otuproprija Benedikta XVI. S pravom se može pomisliti da među tih 21%, postoje i oni koji vjeruju ono što im je tako dugo ponavljano, naime da je ta liturgija 'ukinuta', ako ne 'zabranjena'...
Neopravdan je argument koji se u Velikoj Britaniji kao i drugdje navodi za neprovođenje motuproprija, naime nedostatak interesa. Kada se vjernike informira o činjenicama i tada upita za mišljenje, rezultati su upravo različiti od dojma onih koji govore u njihovo ime... To vrijedi i za posredovanje župnih vijeća koja su u načelu (zbog ideologije, straha ili jednostavno poslijekoncilskog konzervativizma) nesklona reformi reforme pape Benedikta XVI.

Četvrto. Glede Indulta Agathe Christie; od 1971. dopuštena je celebracija prema misalu iz 1965. s modifikacijama iz 1967. (za razliku od misala iz 1962. koji dopušta 'Summorum Pontificum' i prije njega 'Ecclesia Dei'). Moglo bi se pretpostavljati da će taj isprani i modernizirani oblik misala Ivana XXIII. biti prihvatljiviji britanskim biskupima i da bi mogao pomoći širenju tradicionalnije liturgije u poslijekoncilskom okruženju. Naprotiv, britanski biskupi ne vide značajnije razlike između liturgije iz 1965. i one iz 1962. Besmisleno je dakle inzistirati na toj činjenici pred onima koji naivno vjeruju da bi celebracija iz 1965. bila prihvatljivija na dijecezanskoj razini od oblika iz 1962., da ne spominjemo neutemeljenu naivnost onih koji se zauzimaju za celebraciju liturgije Pavla VI. na latinskom...

Peto. Ovo ispitivanje naglašava zaprepašćujuću nesposobnost komunikacije (u ovom slučaju britanskih) biskupa. Zaista, pune tri godine od objave motuproprija od 7. srpnja 2007., samo 40% je informirano o njemu. Stvari se jednostavno moraju nazvati pravim imenom, posebno u tako ozbiljnoj stvari kao što je liturgijski i sakramentalni život; u engleskoj, kao i drugdje, radi se očito o slučaju sljepoće za pastoralne potrebe vjernika. I u ovom je slučaju ta sljepoća na strani biskupa znanstveno izmjerena i prikazana brojkama. Gotovo bi se moglo pomisliti da biskupi trebaju novi pastoralni koncil u cijelosti posvećen sposobnostima slušanja na korist 'tihih u Crkvi' i koji bi služio njihovim očekivanjima.

Šesto. Konačna napomena; zbog malog broja katolika u zemlji (13%), bilo je potrebno ispitati više ljudi nego obično (6153 pojedinca) kako bi se radilo s reprezentativnim brojem ljudi koji se izjašnjavaju 'katolicima'. Tako je ovo ispitivanje i najskuplje koje smo poduzeli. Koštalo je s porezom 10 000 €. Ako želite sudjelovati u njegovu financiranju i tako nam omogućiti da nastavimo naš rad na informiranju, možete poslati svoj dar na Paix Liturgique, 1 allée du Bois Gougenot, 78290 CROISY-SUR-SEINE, u korist: Paix Liturgique, ili preko: IBAN: FR76 3000 3021 9700 0500 0158 593 - BIC: SOGEFRPP.

DODATAK:

A) Peticija pisaca, znanstvenika, umjetnika i povjesničara za očuvanje tradicionalne latinske mise (http://www.latin-mass-society.org):

'Kad bi koja nerazborita uredba zapovjedila cjelokupno ili djelomično uništenje bazilika ili katedrala, zasigurno bi svi obrazovani- bez obzira na osobna vjerovanja- preneraženi ustali protiv takve mogućnosti. Činjenica je da su bazilike i katedrale izgrađene kako bi se slavilo obred koji je, do prije par mjeseci, činio živu tradiciju. Smjeramo na rimokatoličku misu. Ipak, prema zadnjim informacijama iz Rima, postoji plan za uništenje te mise krajem tekuće godine.
Jedan od aksioma u suvremenoj javnosti, vjerskoj kao i svjetovnoj, jest da je moderni čovjek općenito, a intelektualci posebice postali nesnošljivi prema svim oblicima tradicije i da su zaokupljeni time da ih ukinu i nešto drugo stave na njihovo mjesto. Ali, kao i mnoge druge tvrdnje mašinerije javnog mišljenja, taj je aksiom lažan. Danas, kao i u prošlim vremenima, obrazovani su prethodnica kad treba priznati vrijednost tradicije, i prvi su da dignu uzbunu kad joj zaprijeti opasnost. U ovom trenutku mi ne uzimamo u obzir religiozno ili duhovno iskustvo milijuna pojedinaca.
Obred koji je u pitanju, u svom veličanstvenom latinskom jeziku, također je nadahnuo brojna neprocjenjiva postignuća u umjetnosti, ne samo mistična djela, nego djela pjesnika, filozofa, glazbenika, arhitekata, slikara, kipara u svim zemljama i epohama. Prema tomu, taj obred pripada univerzalnoj kulturi, klericima i običnim kršćanima. U materijalističkoj i tehnokratskoj civilizaciji koja sve to više prijeti životu uma i duha u njihovu originalnom kreativnom izrazu- riječi- čini se posebice nehumano lišiti čovjeka forma riječi u jednom od njenih najgrandioznijih manifestacija.
Potpisnici ovoga apela, koji je potpuno ekumenski i nepolitički, dolaze iz svake branše moderne kulture u Europi i izvan nje te žele privući pozornost Svete Stolice na strašnu odgovornost koja bi se mogla dogoditi u povijesti ljudskog duha ukoliko odbije dopustiti da tradicionalna misa preživi, makar živjela uz ostale liturgijske forme.
Potpisani: Harold Acton, Vladimir Ashkenazy, John Bayler, Lennox Berkeley, Maurice Bowra, Agatha Christie, Kenneth Clark, Nevill Coghill, Cyril Connolly, Colin Davis, Hugh Delargy, +Robert Exeter, Miles Fitzalan-Howard, Constantine Fitzgibbon, William Glock, Magdalen Gofflin, Robert Graves, Graham Greene, Ian Greenless, Joseph Grimond, Harman Grisewood, Colin Hardie, Rupert Hart-Davis, Barbara Hepworth, Auberon Herbert, John Jolliffe, David Jones, Osbert Lancaster, F.R. Leavis, Cecil Day Lewis, Compton Mackenzie, George Malcolm, Max Mallowan, Alfred Marnau, Yehudi Menuhin, Nancy Mitford, Raymond Mortimer, Malcolm Muggeridge, Iris Murdoch, John Murray, Sean O'Faolain, E.J. Oliver, Oxford and Asquith, William Plomer, Kathleen Raine, William Rees-Mogg, Ralph Richardson, +John Ripon, Charles Russell, Rivers Scott, Joan Sutherland, Philip Toynbee, Martin Turnell, Bernard Wall, Patrick Wall, E.I Watkin, R.C. Zaehner.'

B) odgovor iz Rima:

Peticiju je Svetom Ocu priopćio kardinal Heenan, nadbiskup westminsterski. Pozitivan odgovor Pavla VI. je dakle upućen njemu. Povijesna je ironija da pismo nosi potpis msgr. Bugninija, čovjeka koji je oblikovao liturgijsku reformu i neumorno se borio protiv drevne liturgije.

'SACRA CONGREGATIO PRO CULTU DIVINO
E Civitate Vaticana, die 5 November 1971
Prot. N. 1897/71

Vaša Uzoritosti,
Njegova Svetost papa Pavao VI. u pismu od 30. listopada 1971. dao je posebne ovlasti nižepotpisanom tajniku ove Svete kongregacije da prenese Vašoj Uzoritosti, kao predsjedniku Biskupske konferencije Engleske i Walesa, sljedeće glede reda mise:
1. S obzirom na pastoralne potrebe koje je iznijela Vaša Uzoritost, dopušteno je mjesnim ordinarijima Engleske i Walesa odobriti određenim skupinama vjernika za posebne prigode sudjelovanje na misi slavljenoj prema obredima i tekstovima bivšeg Rimskog misala. Izdanje misala koje tim prigodama treba koristiti je ono objavljeno dekretom Svete kongregacije za obrede (27. siječnja 1965.), i s modifikacijama naznačenim u 'Instructio altera' (4. svibnja 1967.).
To dopuštenje se može odobriti ako skupine to traže iz razloga čiste pobožnosti, i ako dopuštenje ne remeti niti šteti općem zajedništvu vjernika. Zato je to dopuštenje ograničeno na neke skupine za posebne prigode; na svim redovitim župnim ili drugim zajedničkim misama, treba koristiti red mise iz novog Rimskog misala. Zbog toga što je euharistija sakrament jedinstva, nužno je da uporaba reda mise iz bivšeg misala ne postane znak ili uzrok razjedinjenosti u katoličkoj zaajednici. Zato će dogovor među biskupima biskupske konferencije, o tomu kako će se ovo dopuštenje ostvarivati, biti daljnje jamstvo jedinstva prakse na tom području.
2. Svećenici koji katkad žele celebrirati misu prema gore spomenutom izdanju rimskog misala mogu to uz suglasnost svoga ordinarija i uz uvjete koje im zada. Kada ti svećenici celebriraju misu s narodom i žele koristiti obrede i tekstove bivšeg misala, trebaju se primijeniti uvjeti i ograničenja gore spomenuta za celebraciju za pojedine skupine o posebnim prigodama.
S mojim najvišim poštovanjem, Vaš u Kristu,
(Potpis): A. Bugnini
Tajnik Svete kongregacije za bogoštovlje'"

Izvor: Paix Liturgique

utorak, rujna 07, 2010

Reorijentacija

Nekoliko rečenica iz najnovijega intervjua Papina ceremonijara, msgr. G. Marinija, škotskom listu povodom predstojećeg pohoda Svetog Oca Velikoj Britaniji.

"'Na svim Papinim misama u Ujedinjenom Kraljevstvu predslovlje i kanon bit će na latinskom', izjavljuje msgr. Marini. 'Sveti Otac uporabom latinskog želi naglasiti univerzalnost vjere i kontinuitet Crkve. [...] Latinski je jezik katolicizma.'

Raspelo će stajati na sredini oltara. 'Razlog je taj što papa Benedikt želi da središte bude Krist', tumači msgr. Marini. Sva dinamika liturgije za vrijeme misnog slavlja sastoji se u tomu da gledamo prema Njemu, a ne jedni u druge. Ta reorijentacija je vrlo draga Benediktovu srcu. Vrlo je sretan što se njegova želja počinje ostvarivati u Crkvi."

Izvor: Messainlatino.it

ponedjeljak, rujna 06, 2010

Dva puta

Prvi put (hermeneutika diskontinuiteta):

Austrijski Die Presse, donosi članak o zatvaranju samostana u gradiću Riedu, 60-ak km od sjedišta famozne biskupije u Linzu. Nakon 366 godina, uz neke prekide, samostan je spao na šestoricu redovnika koji zbog poodmakle dobi više nisu u stanju ispunjavati svoje dušobrižničke dužnosti. Tko će kapucine naslijediti još nije odlučeno [...] Ali nije svatko ovdašnjim vjernicima dobrodošao: čini se da na stolu nije više prijedlog da samostan preuzmu nadkonzervativni franjevci Bezgrješne, koji mise po starom obredu [ne isključivo, op. splendor] i ne daju pričest rastavljenima. Biskupija je tu mogućnost već otklonila. Kako se čuje, u Riedu su zbog toga zadovoljni. 'Mi dušobrižništvo shvaćamo kao službu čovjeku', objašnjava o. Berthold, osamdesetjednogodišnjak. Razgovor s novinarkom odvija se u refektoriju samostana. Gvardijan, o. Helmut (73) bez okolišanja iznosi kritiku na račun Svetog Oca zbog ukidanja izopćenja četvorice biskupa Piova bratstva: To je bila pogreška. Pater daje prijedloge za nove puteve: Slika o Bogu i o čovjeku kakvu zastupa crkveno vodstvo mora se promijeniti:'Ljudi ne mogu ništa s tim naukom 'izvedi me iz tamnice'.' Nove puteve predlaže i za pridobivanje zvanja za svoj red jer: U Europi nije više nikakav socijalni uspon kada netko uđe u redovničku zajednicu. To savjetuje čovjek kojemu je ovo četvrti put što napušta samostan koji se gasi zbog starenja redovnika (Feldkirch, Kitzbühel, Braunau i sada nakon Rieda odlazi u Klagenfurt). Govori naslonjen na stol u refektoriju, prekriženih ruku i odjeven u plavi pulover. Habit zbog nepraktičnosti više ne nosi, a što ljudi o tomu misle nije ga briga. Sedamdesetšestogodišnji o. Alfred ostat će još jednu godinu kao bolnički kapelan u gradu, a o. Berthold bit će dušobrižnik u samostanu sv. Ane. Ostala braća povući će se u jedan tirolski dom za stare redovnike.

Drugi put (hermeneutika kontinuiteta):

"Msgr. M. Aillet, ranije generalni vikar tradiciji prijateljske Biskupije toulonske, od 2008. je biskup bayonnski. Član je Zajednice sv. Martina koju je uspostavio kard. Siri, a u kojoj se sv. misa pape Pavla VI. slavi na latinskom i 'versus Deum'. Napisao je tekst o značenju motuproprija 'Summorum Pontificum', i pobrinuo se da se u njegovoj novoj biskupiji proširi klasična misa.

Izvanredna je stvar što je biskup u svega dvije godine uspio opet otvoriti dijecezansko sjemenište. Prvih pet kandidata za svećeništvo će sljedećih dana započeti svoj studij, a ostali će istovremeno započeti pripremnu godinu pod duhovnim vodstvom jednog svećenika koji je obrazovan u jednom tradicionalnom institutu.

Kako piše na službenoj stranici dijeceze, studij u sjemeništu 'otvoren je za veliku tradiciju Crkve otkrivanjem II. vatikanskog koncila u skladu s 'hermeneutikom obnove u kontinuitetu jednoga subjekta- Crkve', osobito dobro utemeljenim teološkim naukom i istinskim otkrivanjem blaga rimske liturgije.' Ove riječi dovoljno jasno ocrtavaju program studija koji će biti osiguran.

Kada je sjemenište u Bayonnu prije deset godina zbog pomanjkanja kandidata bilo zatvoreno, tadašnji je rektor govorio o prilici koja treba prisiliti Crkvu da krene novim putevima...kao da bi neki poduzetnik smatrao 'prilikom' što zbog stečaja mora svoje računovodstvene knjige predati sudu.

Sada kad se promijenio biskup imamo opet potvrdu: progresisti sjemeništa prazne, a tradicionalisti ih pune. I jedni i drugi u relativno kratkom vremenu. Nije sve izgubljeno ako dobijemo dobre biskupe."

Izvor: Messainlatino.it