petak, kolovoza 29, 2014

Bič modernista

Današnji prilog je prijevod reakcije R. de Matteija od 26. kolovoza 2014. na članak o sv. Piju X. koji je povodom stoljetnice njegove smrti objavio Osservatore Romano. Iznio je više primjera iz kojih je vidljiv problem prihvaćanja sv. Pija X. u rasponu od omalovažavanja i odbacivanja pa do pokušaja da ga se krivotvori i pretvori u prethodnika kasnijih promjena.

"Stotinu godina nakon smrti, figura sv. Pija X. uzdiže se bolno i veličanstveno na svodu Crkve. Tuga koja na zadnjim fotografijama obavija pogled pape Sarta, ne otkriva samo predosjećaj katastrofalnih posljedica I. svjetskog rata koji je izbio tri tjedna prije njegove smrti. Ono što se čini da njegova duša sluti je daleko veća tragedija od ratova i revolucija XX. st.: apostazija nacija i samih crkvenih ljudi u stoljeću koje će se nastaviti.

Glavni neprijatelj kojem se sv. Pio X. morao usprotiviti imao je ime kojim ga je sâm nazvao: modernizam. Bespoštedna borba protiv modernizma neizbrisivo je obilježila njegov pontifikat i bila je temeljni element u njegovoj svetosti. 'Jasnoća i postojanost kojom je Pio X vodio svoj pobjednički boj protiv zabluda modernizma- izjavio je Pio XII. u svom govoru na kanonizaciji pape Sarta- svjedoče do kojeg je herojskog stupnja krjepost vjere gorjela u njegovu svetačkom srcu (...)'.

Modernizmu koji je nastupio kao 'univerzalna apostazija od vjere i crkvene stege', suprotstavio je sv. Pio X. autentičnu obnovu Crkve čiju je srž tvorilo očuvanje i daljnje prenošenje katoličke istine. Enciklika 'Pascendi Dominici gregis' (1907.), kojom je ošinuo po zabludama modernizma, najvažniji je teologijski i filozofijski dokument koji je iznijela Crkva u XX. st. Sveti Pio X. se nije ograničio samo na to da bori protiv zla u idejama, kao da one nisu povezane s ljudima u povijesti. Morao se boriti također protiv nositeljâ tih zabluda time što je nametnuo crkvene cenzure i nadgledanje sjemeništâ i papinskih sveučilišta te od svih svećenika zahtijevao polaganje Antimodernističke prisege.

Ta koherencija između papinskog nauka i prakse izazvala je žestoke napade iz 'kriptomodernističkih' krugova. Kad je Pio XII. provodio njegovu beatifikaciju (1951.) kao i kanonizaciju (1954.), papu Sarta su njegovi protivnici optužili da nije bio visini vremena te da je suzbijao modernizam brutalnim policijskim metodama. Pio XII. je bio zadužio msgr. F. Antonellija, budućeg kardinala, da sastavi povijesnu 'Disquisitio' na temelju svjedočanstava i dokumenata kako bi se opovrgnule optužbe protiv njegova predšasnika. Te se optužbe čak i danas pojavljuju u 'počasnom slovu' iz pera C. Fantappièa koje je 'Osservatore Romano' posvetio sv. Piju X. na samu stotu obljetnicu njegove smrti, 20. kolovoza 2014.

Profesor Fantappiè u nastojanju da se distancira od 'instrumentalizacije lefebvreovaca'- kako se nesretno izrazio, koristeći pojam bez teologijskoga značenja- u svojoj recenziji za dnevnik Svete Stolice knjige G. Romanata, Pio X. Alle origini del cattolicesimo contemporaneo (Pio X. na izvorima suvremenog katoličanstva), Lindau, Torino, 2014., ide tako daleko da se identificira sa stajalištem modernističkih povjesničara. Piju X. pripisuje 'autokratsko shvaćanje vođenja Crkve', povezano s 'u osnovi defanzivnim stavom prema establišmentu i nepovjerenjem prema svojim vlastitim suradnicima u čiju vjernost i poslušnost nije rijetko sumnjao'. To 'objašnjava i neograničenu tajnovitost pape ili njegovu sumnjičavost i njegovu tvrdoću protiv nekih kardinala, biskupa i klerika. Na temelju najnovijih istraživanja vatikanskih dokumenata, Romanato je konačno eliminirao one apologetske teze koje su odgovornost za policijske mjere umjesto izravno papi pokušavale pripisati njegovim bliskim suradnicima.' Radi se o istoj kritici koju je prije nekoliko godina iznio A. Melloni pod naslovom 'Pio X., bič modernista': 'dokumenti nam omogućuju da dokažemo godinu u kojoj je Pio X. bio svjesni i aktivni dio institucionalnog nasilja koje su provodili antimodernisti', (Corriere della Sera, 23. kolovoza 2006.).

Pravi problem ne bi bila 'metoda kojom je suzbijan modernizam, nego korisnost i vrijednost njegove osude'. Povijest 'je nadišla' viziju sv. Pija X., jer on nije shvatio razvoj teologije i ekleziologije u XX. st. Njegov je lik zapravo imao dijalektičku ulogu antiteze s obzirom na tezu 'teologijske modernosti'. Fantappiè iz toga zaključuje da bi uloga Pija X. bila 'prevesti katolicizam iz struktura i mentaliteta restauracionizma k institucionalnoj, pravnoj i pastoralnoj modernosti.'

Kako bismo pronašli izlaz iz ove konfuzije, možemo posegnuti za drugom knjigom, onom C. Siccardi koja je upravo objavljena u nakladi 'San Paolo' pod naslovom, San Pio X. Vita del Papa che a ordinato e riformato la Chiesa (Sveti Pio X. Život pape koji je uredio i obnovio Crkvu), s dragocjenim predgovorom Njegove Uzoritosti R. kard. Burkea, prefekta Vrhovnog sudišta Apostolske signature.

Kardinal podsjeća da je sv. Pio X. već u svojoj prvoj enciklici, 'E supremi apostolatus' od 4. listopada 1903., objavio program svog pontifikata koji se suočio sa stanjem konfuzije u svijetu i zabludama o vjeri te unutar Crkve gubitkom vjere među mnogima. Toj je apostaziji suprotstavio riječi svetog Pavla: 'Instaurare omnia in Christo', obnoviti sve u Kristu. 'Instaurare omnia in Christo'- piše kard. Burke- 'suma je pontifikata sv. Pija X., sve je bilo usmjereno k rekristijanizaciji društva napadnutog liberalnim relativizmom koji je gazio prava Božja u ime 'znanosti' razriješene svakog odnosa sa Stvoriteljem' (str. 9).

Iz te perspektive treba promatrati obnoviteljsko djelo sv. Pija X. koje je prije svega bilo katehetsko djelo, jer je prepoznao potrebu da se proširenim zabludama suprotstavi sve dublje poznavanje vjere, također među najjednostavnijim ljudima, počevši s djecom. Krajem 1912. ostvarila se njegova želja objavom katekizma pod njegovim imenom koji je izvorno bio namijenjen za Rimsku biskupiju, no onda se proširio u sve dijeceze Italije i svijeta.

Kolosalno reformno i restauracijsko djelo sv. Pija X. nije bilo shvaćeno ni među samim crkvenim krugovima. 'Sveti Pio X. nije tražio konsenzus Rimske kurije, svećenika, biskupa, kardinala, vjernika, a osobito ne konsenzus svijeta, već uvijek i samo konsenzus Božji, i po cijenu da to našteti njegovoj slici u javnosti. Nesumnjivo je da si je takvim načinom postupanja stvorio mnogo neprijatelja, i za života, a još više nakon smrti' (str. 25).

Danas možemo reći da njegovi najgori neprijatelji nisu oni koji ga otvoreno napadaju, nego oni koji pokušavaju umanjiti važnost njegova djela, čineći ga prethodnikom koncilskih i poslijekoncilskih reforma. 

Dnevne novine 'La Tribuna di Treviso' informiraju nas da prigodom stoljetnice smrti sv. Pija X., 'Treviška biskupija otvara svoja vrata rastavljenim parovima i suložnicima', pozivajući ih u pet crkava među kojima onu u Rieseu, rodnom mjestu pape Sarta, kako bi molili za dobar ishod na listopadskoj Sinodi o obitelji, za koju je kard. Kasper položio smjernice svojim referatom na Konzistoriju, 20. veljače 2014. godine.

Htjeti od sv. Pija X. učiniti prethodnika kard. Kaspera uvreda je prema kojoj prijezirna Mellonijeva definicija 'bič modernista' postaje kompliment.

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANARORATE CÆLI, Katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Chiesa e post concilio, IDLE SPECULATIONS

četvrtak, kolovoza 28, 2014

Natpis sv. Ezekijela

Na blagdan sv. Augustina upoznat ćemo se s jednim njegovim duhovnim sinom čija je proročka poruka vrlo aktualna i u naše vrijeme. Riječ je o svetom Ezekijelu od Djevice od Ružarija (Morenu y Díazu), biskupu iz Reda augustinaca rekolekata (OAR). Spomendan mu je 19. kolovoza.


Rođen je 1848. u Alfaru (La Rioja) u Španjolskoj kao treće od šestero djece u obitelji pobožnog krojača Feliksa Morena i Josipe Díaz. Pučku je školu pohađao u rodnom gradu gdje je bio član crkvenog zbora i ministrant u crkvi dominikanskih koludrica. Kasnije se s radošću sjećao kako je s ocem sudjelovao na pobožnosti krunice u zoru (rosario de la aurora).

Augustincima rekolektima, koji su tada još bili autonomna kongregacija unutar Reda pustinjaka sv. Augustina, pristupio je najprije njegov brat Eustahije. Ezekijel je ima lijep glas koji je zadržao cijelog života. Na jednoj ga je svečanosti čuo biskup Kuzma Marrodán i ponudio mu da će mu platiti školovanje ako uđe u dijecezansko sjemenište, no on je odgovorio da želi biti augustinac rekolekt kao i njegov brat.  S cijelom je obitelji bio 1. listopada 1861. na bratovu oblačenju i tada je u njemu još više usplamtjela želja da poput brata postane misionar.

Sljedeće je tri godine učio latinski kako bi se pripremio za ulazak u misijski novicijat rekolekata u Monteagudu. Habit je primio 21. rujna 1864. te uzeo ime fra Ezekijel od Djevice od Ružarija. Sljedeće je godine na blagdan svetog Tome iz Vilanueve položio privremene zavjete. Slijedio je studij filozofije i teologije, a za svećenika je zaređen na Filipinima u Manili, 3. lipnja 1871. Nakon ređenja bio je s bratom na otoku Mindoru i na drugim otocima (Palawan, Luzon). U Španjolsku se vratio 1885. kako bi preuzeo službu priora novicijata u Monteagudu. U Kolumbiju odlazi 1888. gdje je radio na obnovi stare provincije augustinaca rekolekata- još je postojala mala skupina eksklaustriranih rekolekata. Obnovio je misijsku djelatnost na području Casanarea, a kad je Sveta Stolica uspostavila na tom području apostolski vikarijat, fra Ezekijel je postao upravitelj i to s dostojanstvom biskupa. Kao i na Filipinima i tu je širio vjeru među poganima. Prekoniziran je za biskupa Pasta 2. prosinca 1895.

Osim što je katehizirao, širio kult Srca Isusova, posjećivao bolnice i zatvore..., njegovu će biskupsku službu obilježiti borba protiv agresivnog liberalizma koji je nastojao potpuno odstraniti Crkvu iz života. No, u biskupu Morenu liberali su pronašli neugodnog protivnika koji im je mrsio račune. Prema biskupu: "Različiti stupnjevi liberalizma samo su različiti načini, manje ili više naglašeni, da se odstrane prava Isusa Krista u društvu, a apsolutni liberalizam je apsolutno ukidanje njegovih prava." (fundacionspeiro.org

Razlog je to što je oštro šibao i tzv. mlake katolike koji omogućuju da protivnici donose zakone protiv Crkve: "Ti tolerantni, ljubazni, meki, slatki katolici, do krajnosti ljubazni prema masonima i bijesnim neprijateljima Isukrstovim, sve svoje neraspoloženje čuvaju za one koji kliču 'živjela religija' i koji je brane pod neprestanim naporima izlažući svoj život." (Die auswärtigen Missionen)

Neprijatelji Crkve su se prikazivali kao branitelji slobode, jednakosti, bratstva..., ali Moreno je upozoravao da za njih "'sloboda' na znači ništa drugo doli kvarenja ćudoređa, 'jednakost' ne znači ništa drugo nego potpuno odbacivanje svakog auktoriteta. Pod imenom 'bratstva' prolivene su rijeke ljudske krvi." Pokazalo se da "'prosvjećivanje' znači biti bez Boga, religije, ikakve savjesti, dužnosti ili ikakvoga srama, a da 'napredak' znači poistovjetiti se sa životinjom- ne misliti ni na što drugo, nego kako što više zadovoljavati porive, svu sreću tražiti u materijalnom užitku i odbaciti svaku ideju o duhovnome." (Die auswärtigen Missionen)

Naravno da je zbog svega toga bio meta političara i medija, ali zbog toga se nije kolebao: "Zabluda je i teški zločin protiv Crkve i duša popuštati i izlaziti ususret neprijateljima Kristovim. To kukavištvo prikriveno kao mudrost i umjerenost, uzrokovalo je veće opustošenje u Crkvi Božjoj, nego povici i napadi neprijatelja vjere." (Die auswärtigen Missionen)

Godine 1905. ustanovljen mu je zloćudni tumor u nosu od čega je bio pod stalnim bolovima. Usprkos tomu, svakodnevni mu se život nije promijenio i nije zapostavljao uobičajene poslove. "Predao sam se u volju Božju. Neka bude po Njegovoj svetoj volji."

Kler ga je prisiljavao da ide na liječenje pa se ponovo dao na put u domovinu u nadi da će ga u Barceloni operirati jedan poznati kirurg. Na putu kroz svoju biskupiju još je jedanput posjetio Gospino svetište Las Lajas i zaredio jednog đakona.

Kad je stigao u Madrid, stanje mu je bilo tako loše da mu subraća nisu dopustila daljnji napor puta u Barcelonu. Zbog komplikacija s tumorom 14. veljače su mu bez narkoze operirali nos i nepce. Pun predanja i hrabrosti izdržao je stašne muke. Ni drugi zahvat nije donio ozdravljenje kojem su se nadali. Usprkos svom teškom stanju, hrabrio je druge pacijente i pomagao im u bolima.

Pred skorim svršetkom, napustio je u svibnju 1906. Madrid kako bi se u Monteagudu pripravio na smrt. "Idem umrijeti kod moje Majke", rekao je misleći na tamošnju crkvu Gospe od Puta. Umro je 19. kolovoza 1906. u samostanu augustinaca rekolekata u Monteagudu gdje mu se čuva neraspadnuto tijelo. (Die auswärtigen Missionen)

Tako je završio zemaljski život revnog pastira koji je molitvi, i usmenoj i mislenoj, posvećivao pet do šest sati dnevno. Molio je trisagij, krunicu, obavljao vježbe mrtvljenja i odricanja, gajio nježnu pobožnost prema Presvetom Sakramentu i Presvetom Srcu Isusovu koje je bio stavio u svoj biskupski grb. Posebno mu je bilo stalo do sakramenta ispovijedi i duhovnog vodstva čemu je posvećivao dosta vremena. Njegov ideal redovničkog života je bila povezanost kontemplacije s apostolatom. U teškim je vremenima branio i druge redove- isusovce i salezijance. Godine 1898. otvorio je vrata svoje biskupije redovničkim zajednicama prognanim iz Ekvadora. Posebne je odnose imao s kapucinima i betlehemskim sestrama, no osobito su mu na srcu bile koludrice. Zbog njegove ljubavi prema bolesnicima utječu mu se oboljeli od raka, a u Kolumbiji postoji i zaklada nazvana po njemu koja djeluje u trideset gradova pomažući oboljelima. Na stranici libroscatolicos.org  nalazi se životopis sv. Ezekijela s raznim svjedočanstvima o njegovu svetom životu, proroštvima, viđenjima Srca Isusova, ekstazama, daru čudesa...

Biskup je beatificiran 1975., a kanoniziran o petstotoj obljetnici otkrića i evangelizacije Amerike. O tomu F. J. Fernández de la Cigoña piše: "Papa Ivan Pavao II. kanonizirao je 11. listopada 1992. u Santo Domingu Španjolca fra Ezekijela Morena, biskupa Pasta (Kolumbija). Predložio ga je kao 'uzor pastirima, posebno latinskoameričkima koji pod vodstvom Duha Svetoga žele novim žarom, novim metodama i novim izrazom odgovoriti velikim izazovima s kojima se suočava latinskoamerička Crkva' (homilija na misi kanonizacije).

Međutim, ne čini se da je novi svetac model novosti, već tradicijâ. Njegov novi žar bio je stari apostolski žar. Njegove nove metode bile su molitva, žrtva, trajno predanje. Njegov novi izraz bio je vječni crkveni nauk s osobitim referencama na toliko kuđeni Silab Pija IX. [...]" (fundacionspeiro.org)

O tomu sigurno svjedoči i njegova oporuka, no prije nje jedna napomena. U tekstu se spominje Sloga protiv koje svetac govori. U Kolumbiji je od 1899. do 1902. trajao rat koji su izazvali radikalni liberali. Katolička konzervativna vlada koja je dobila rat, započela ja s politikom nazvanom Concordia nacional tj. Nacionalna sloga, toj se politici protivio biskup Moreno jer je u njoj vidio lažnu slogu. 

"Živjeli Isus i Marija!

U ime svetoga i nerazdjeljivoga Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Ja, fra Ezekijel Moreno Díaz, iz Reda augustinskih pustinjaka rekolekata našega svetog oca Augustina, biskup Pasta [toga datuma], vjerujem i ispovijedam sve što naša Sveta Majka, Katolička Crkva, iznosi kao od Boga objavljeno; bilo po svečanom proglašavanju bilo po njenom općem redovitom Učiteljstvu.

Vjerujem i ispovijedam sve apostolske i crkvene tradicije, Sveto pismo u smislu kako ga tumači sveta Katolička Crkva, i svaku pojedinu izjavu koju su bili definirali i proglasili ekumenski koncili, posebno Tridentski i [Prvi] vatikanski, i osobito vrhovno i nezabludivo Učiteljstvo pape kojeg priznajem kao namjesnika Kristova na zemlji te pastira i učitelja cijele Katoličke Crkve.

Osuđujem sve zablude, bilo da su ih osudili ekumenski koncili ili pape, posebno one zablude koje se svode pod ime liberalizma i sve koje su navedene u Silabu.

Ne pišem nikakvu oporuku jer sam redovnik i ne posjedujem ništa. Ipak, želim dati neke upute kako bi bilo jasnije onomu koji će nakon moje smrti rješavati moje poslove. Ta jasnoća treba proizlaziti iz dvaju načela koja priznaju svi teolozi i crkveni pravnici:

1. što redovnik stekne, pripada njegovu samostanu ili njegovu redu.
2. što stekne nakon što bude prekoniziran, pripada njegovoj biskupiji
Sve što navodim do točke jedanaest, dano mi je izravno prije moga stupanja na dužnost i samo zbog njenog obnašanja. [slijedi nabrajanje stvari koje je imao prije nego što je došao u Pasto]

[...] Imam dvije siromašne mlađe sestre. Nisam ih pomagao tijekom svoga biskupovanja u Pastu jer nisam ništa imao da im pomognem. Davao sam sav novac mjesnoj sirotinji osim onoga što sam trebao za hranu, kao i za nešto odjeće jer sam već bio ponio nešto odjeće sa sobom iz Bogote.

U dokumentu koji prilažem ovomu naveo sam nekoliko bilježaka koje se mogu dodati mojim 'Uputama', kako se odnositi prema liberalima.

Ponovo ispovijedam da je liberalizam grijeh, fatalni neprijatelj Crkve i Kraljevstva Isukrstova te propast naroda i država. Budući da to želim naučavati i poslije svoje smrti, želim da u prostoriji u kojoj će biti položeno moje tijelo i u crkvi tijekom sprovoda, bude izložena velika ploča koju svatko može vidjeti s natpisom: 'Liberalizam je grijeh. Ovo tu stoji da se ispuni želja pokojnog biskupa.'

Želim i molim da me se pokopa u mojem svetom habitu kao sina moga svetog oca Augustina u kapeli Presvetog Sakramenta u katedrali. Sve ostalo treba biti provedeno u skladu s onim što propisuje Crkva u Pontifikalu za pokop biskupa. Nemam ništa protiv tih svečanosti jer ih je tako odredila Crkva.

Molim oproštenje za promašaje u izvršavanju svoje pastoralne službe; prvo, Boga; drugo, svoj ljubljeni kleri; treće, sve vjerike biskupije te sve koje sam u životu uvrijedio ili im kako nanio štetu, bilo djelom bilo propustom. Sve molim za to da vapiju Bogu za moju siromašnu dušu.

Zaključujem govoreći da s velikim bolom silazim u grob gledajući da se Pasto pokušava dekatolizirati i da dovoljno onih koji se nazivaju katolicima već imaju mnogo od liberala, te da su oni ti koji puno pridonose da zabluda napreduje, dospjevši do takve sljepoće da ne vide svjetlo katoličke istine koja osuđuje takav način djelovanja. Jadni slijepci, vode druge slijepce i svi će pasti u duboke ponore zablude.

'Sloga', tako kako se shvaćala i prakticirala do sada, bila je strašna nesreća za vjeru tog naroda. [...] Bez čuda prvog reda nije moguće da vukovi i ovce idu pomiješani, a da to ne našteti ovcama. Vjerujem da je jedan od najaktivnijih i najučinkovitijih otrova s kojima pakao računa, mješavina istine i zablude, dobra i zla. To je otrov koji mnogi piju i daju ga piti drugima [...] s neizrecivom štetom za katolicizam.

Uvijek sam upozoravao pred tim zlom iako sam zbog toga morao trpjeti. Ne žalim što sam upozoravao. Ako na toj točki imam zbog čega žaliti, onda je to samo zato što nisam više upozoravao. 

Vjera se sve više gubi; liberalizam je postigao neizrecivo, i ta strašna stvarnost objavljuje, s prežalosnom očitošću, još potpuniji neuspjeh navodne sloge između onih koji ljube oltar i onih koji se gnušaju oltara- između katolikâ i liberalâ.

Ne može biti takve sloge bez štete za katolicizam. Doći će uskoro vrijeme da će nestati ta očita alijansa, i vrijeme za sramotu i kaznu katolika koji su se dali zavesti. [...]

Sve navedeno potpisuje u Pastu, 6. listopada 1905.

† fra Ezekijel
biskup Pasta"

Izvor: Die auswärtigen Missionen, Omne genu flectatur
Slike: Facebook, Die auswärtigen Missionen

Molitva sv. Ezekijelu Morenu


Zahvaljujemo Ti Oče i Gospodine naš što si se dostojao dati nam u sv. Ezekijelu Morenu potpuni uzor vjernosti evanđelju, savršenog i gorljivog radnika u Tvom vinogradu i pastira po Srcu Tvoga Sina. Udijeli nam, molimo Te, po njegovu zagovoru, da s radošću živimo naše kršćansko svjedočanstvo te da iznad svega nasljedujemo njegovu žarku ljubav prema Tebi i njegovu spremnost u službi Crkve i ljudi. Amen.

Izvor: oremosjuntos.com
Slika: oremosjuntos.com

srijeda, kolovoza 27, 2014

Timorem Domini docebo vos


Venite, filii, audite me: timorem Domini docebo vos. (Ps 33, 12)


Dođite, sinovi, čujte me, naučit ću vas strahu Gospodnjemu. 

Upoznali smo dva crkvena velikana koji su bili su članovi Reda regularnih klerika Majke Božje od Pobožnih Škola. To su sv. Pompilije od Sv. Nikole (1, 2) i bl. Stanislav od Isusa i Marije (3), dok je blažena Viktorija od Isusa (4)  bila redovnica kongregacije koja također pripada kalasancijevskoj obitelji.


Danas je blagdan utemeljitelja pijarista, sv. Josipa Kalasancija. Rođen je 1556. u Španjolskoj, a 1583. zaređen je za svećenika. Tijekom epidemije kuge u Rimu 1595. dvorio je bolesnike. Godine 1597. otvorio je školu za siromašnu djecu i siročad. Bio je to početak novog crkvenog reda koji je 1617. dobio papinsko priznanje. Sveti Josip Kalasancije beatificiran je 1748., kanoniziran 1767., a zaštitnikom katoličkih pučkih škola proglasio ga je 1948. sluga Božji papa Pio XII.


Litanije sv. Josipa Kalasancija

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas

Sveti Josipe Kalasancije,
Vjerni slugo Marijin,
Providnošću Božjom poslani,
Širitelju pobožnosti i znanja,
Svećeniče po Srcu Božjemu,
Apostole mladeži,
Utemeljitelju Pobožnih škola,
Učitelju straha Božjega,
Učitelju malenih,
Veliki odgajatelju mladeži,
U borbi protiv zla neumorni,
Uzore svećenika,
Veliki utemeljitelju,
Svete Crkve potporo,
Ljiljane čistoće,
Ljubitelju uboštva,
Uzore poslušnosti,
Ojačanje kršćanske vjere,
U protivštinama potpuno u Boga zaufani,
Bakljo božanske ljubavi,
Vjerni odsjaju kršćanske pokore,
Oče ubogih,
Tješitelju nevoljnih i tužnih,
Divni liječniče bolesnih i uzetih,
Divna luko unesrećenih brodolomaca,
Milosrdni samaritanče,
Pomiritelju zavađenih,
Ljubitelju svojih progonitelja i neprijatelja,
Koji si odsrca opraštao pretrpljenu nepravdu,
Obrano udovica,
Zaštitniče siročadi,
Čudo hrabrosti,
Nevina žrtvo ljudske zloće,
Jobe Novoga zavjeta,
Krista Raspetoga vjerni nasljedovatelju,
Krista Euharistijskoga svesrdni štovatelju,
Veliki čudotvorče,
Poznavaoče tajna ljudskih srdaca,
Diko i slavo Pobožnih škola,
Svojih štovatelja kod Boga moćni zagovorniče,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣. Moli za nas sveti Josipe Kalasancije.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Bože, koji si se udostojao po svetom Josipu priznavatelju svome pribaviti svojoj Crkvi novu pomoć za poučavanje mladeži duhu znanja i pobožnosti, daj molimo, da po njegovu primjeru i zagovoru tako radimo i učimo da postignemo vječnu nagradu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: laudate.pl
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2), PiusBlog

utorak, kolovoza 26, 2014

Privid

U Treviškoj su biskupiji smatrali prikadnom iskoristiti 100. godišnjicu smrti sv. Pija X. kako bi tražili njegov zagovor, "da nadolazeća izvanredna sinoda o obitelji (5.-19. listopada 2014.) donese Crkvi 'posadašnjenje' i izađe ususret 'svim potrebama svih parova'." Tako su bili odredili pet crkava, među kojima onu iz Riesea, rodnog mjesta sv. Pija X., i samostansku crkvu koludrica Pohoda BDM koje čuvaju relikviju srca sv. Franje Saleškog, za cjelonoćno bdijenje i klanjanje na tu nakanu. U treviškim novinama od 19. kolovoza 2014. pod naslovom Revolucija Bergoglio: Kurija [dijecezanska] otvara vrata razvedenima, stoji: "Na dan stote obljetnice smrti sv. Pija X.- umro je u noći 20. kolovoza 1914.- treviška crkva prvi put otvara ruke svim parovima, vjenčanima ili nevjenčanima. Na molitvu poziva sve bez razlike: kršćanske obitelji, vjenčane parove, zaručnike, samo civilno vjenčane, suložnike, one koji žive odvojeno ili su rastavljeni. Nitko nije isključen." Kancelar kaže da su sve pozvali da taj trenutak molitve prožive "svaki [...] u znaku svoje vlastite ljubavi".  (katholisches.info)

Kardinal Maradiaga je već u siječanjskom intervjuu objasnio da smo "na početku nove ere. Kao prije pedeset godina kad je Ivan XXIII. otvorio prozore Crkve da pusti svježeg zraka." Uzoriti je pitao Papu čemu nova sinoda o obitelji kad je već održana jedna 1980. i imamo lijep dokument sv. Ivana Pavla II., Familiaris consortio. Novinar je upitao: "Što je Papa rekao?" Maradiaga odgovara: "To je bilo prije 30 godina. Za većinu ljudi tip obitelji koju smo tada imali više ne postoji. I to je istina: postoje razvedeni, 'patchwork' obitelji, samohrani roditelji, pojave kao što su surogat majke, brakovi bez djece. Ne treba zaboraviti istospolna partnerstva. To nije bilo ni na horizontu '80.-ih. Sve to zahtijeva odgovore za današnji svijet. Nije dovoljno reći: 'Imamo tradicionalni nauk'. Naravno, tradicionalni će nauk nastaviti postojati, ali pastoralni izazovi zahtijevaju suvremene odgovore. A ti odgovori ne dolaze od autoritarizma i moralizma. To nije 'nova evangelizacija', ne, ne!" (catholicchurchreform.comksta.de)

Nauk ostaje, ali... Upravo je to tema srpanjskog članka A. Gnocchija iz Il Foglia koji je nastao kao reakcija na Papin intervju Repubblici. Auktor smatra da se varaju svi koji očekuju veliki preokret, dokumente o promjeni dosadašnjeg nauka koje će moći napadati tradicionalnim naukom. Takvi imaju, metaforički govoreći, zastarjelo oružje, dok moćnici, naprotiv, imaju u vidu drugu taktiku, a to je inovativni ili obrnuti gattopardizam

"Bogu hvala, postoji još pokoji dobar kršćanin koji na oku drži lakoumnika koji će mu prije ili kasnije pokušati pred nosom promijeniti vjeru. Naoružan praćkom, naukom i evanđeljem, čuči na oprezu iza zida nadolazeće sinode o obitelji da bi doznao hoće li homoseksualni odnosi, suložništva, dvaput vjenčani i ostala posvjetovljenja, postati moneta u optjecaju u dokumentima Svete Rimske Crkve. Ili se, pak, prikriva u pustim egzistencijalnim periferijama očekujući da secira koju stranicu Učiteljstva na kojoj crno na bijelo piše da se sve definitivno promijenilo. No, osim što je naoružan zastarjelim i nerazumljivim oružjem, on i vreba na krivom mjestu.

U međuvremenu, mjesta na kojima se bori za vjeru i nauk nisu više ona ista koja su tradicionalno bila za to predviđena. Obnovljeni i posvjetovljeni katolici točno znaju da je tajna moći skrivena u onoj rečenici romana 'Il Gattopardo' koju izgovara Tancredi Falconeri: 'Ako hoćemo da sve ostane kako jest, mora se sve promijeniti'. No, oni- podrugljivo klerikalni- preokrenuli su je na nevjerojatan način: 'Ako hoćemo da se sve promijeni, sve mora ostati kako jest'. Tamo gdje ne može dogmatika, u igru ulazi pastoral tako da praksa guta teoriju dok istodobno nitko ne bi tu imao nešto prigovoriti: sve se mijenja dok se sve istodobno čini nepromijenjenim.

Četrdesetih godina prethodnoga stoljeća je E. Buonaiuti, prvak modernista, već iznio tu teoriju: 'Sve do sada se htjelo reformirati Rim bez Rima, ili čak protiv Rima. Rim treba reformirati Rimom tako da se reforma provodi kroz ruke onih koji trebaju biti reformirani. To je stvarna, nepogrješiva, ali i teška metoda. [...] Vanjski će kult kao i hijerarhija nastaviti postojati, ali Crkva kao učiteljica sakramenata i svoga poretka, promijenit će hijerarhiju i kult u skladu s vremenom: učinit će ih jednostavnijima i liberalnijima, i tako duhovnijima. Na taj će način ona postupno postati jedan protestantizam; no ortodoksni protestantizam, a ne nasilni, agresivni, revolucionarni, neposlušni.'

I sada, kad je operacija provedena na gotovo nepovratan način, dobri se kršćani naoružani praćkom, naukom i evanđeljem osjećaju dezorijentirani i idu u lov na protivnika tamo gdje se on nikada neće dati uloviti. Uvjereni su da bi se kao u doba dragih starih hereza, doktrinu moralo braniti na razini doktrine, načela na razini načela, dogme na razini dogma; zato što i dalje primjenjuju misaone kategorije i metode koje su prešutno bačene u more već od Drugoga vatikanskog koncila. 

To, međutim, nije još ništa jer je u međuvremenu prošlo i vrijeme legendarnog Koncila. Nijedan ga još papa nije tako rijetko citirao kao Franjo kojemu hermeneutika loma gotovo uopće nije važna, a ona reforme u kontinuitetu još i manje. Katolički se svijet već nalazi usred Trećega vatikanskog koji je sazvan preko medija i preko njih se slavi. Rimska je lokacija nadomještena globalnom aulom, što bi nemalo uznemirilo Marshalla McLuhana koji je bio u stanju kneza ovog svijeta opisati kao velikog inženjera elektronike. Pripremne su sheme redigirane i proširene preko medija, a diskusija je otvorena i za najslabiju svjetovnu struju. Korak po korak će se redigirati oni kanoni od kojih je ustukno II. vatikanski još od straha pred modernošću. Prema direktivama klerikalno-inovatorskog gattopardizma, promjena će biti maskirana velikom iluzijom da će sve uvijek ostati isto. Iz tog razloga svijet će biti taj koji će komunicirati tu promjenu koja se dogodila u Crkvi, što ona službeno neće potvrditi. 

Prije pedeset godina, u geologijskoj eri II. vatikanskog, još se mislilo da bi 'anathema sit' trebala u malobrojnim, kratkim, jasnim retcima konkretizirati munju protiv zablude i krivovjerja koja se baca iz citadele u ime Božje i za Boga. Iz toga su se razloga koncilski oci držali podalje od toga: primirje sa svijetom tražilo je nesigurnost, sumnju, dvoznačnost- prikladno tumačive u smislu dijaloga i popustljivosti- ali zasigurno ne jasnu izjavu.

Budući da je sada zagrljaj s modernošću, utjelovljen u pontifikatu pape Franje, javan i hvaljen unutar i izvan Crkve, više nema oklijevanja. 'Anathema sit' opet dolazi u modu, no sada u ime svijeta i za svijet; i prema naravi medija u kojima događanje prima svoju supstanciju, ne nalazi se više na kraju konstitucija i dekreta, nego na naslovnicama novina. Od 'tko sam ja da sudim?', izrečeno o homoseksualnosti i o čemu se na 'Googleu' u 0,21 sekundi dobiva 360 000 rezultata, do izopćenja 'mafiosa' u Sibariju- anatema od 412 000 rezultata u 0,35 sekunda- lako je predočiti koje će kanone svijet destilirati iz Papine naracije.

No, lako je predvidjeti da će se bojno polje uskoro premjestiti 'intra muros' i prvi koji će pasti, kao mnogi papinski zuavi na Porti Piji, bit će dobri kršćani naoružani praćkom, naukom i evanđeljem na braniku vjere. Dakle, da bismo znali jesmo li još katolici, trebat će svakoga svetog dana čitati prvu stranicu 'Repubblice'."

ponedjeljak, kolovoza 25, 2014

2006.

"Kad je papa Benedikt XVI. u svečanoj sveučilišnoj dvorani održao svoj Regensburški govor, valovi su se razbjesnjeli. Došlo je do izbijanja nasilja u islamskom svijetu. No, razbuktala se kritika i s dviju nemuslimanskih strana koje su se tako mogle prepoznati kao zamjetno bliske. Došla je od zapadnih relativista otuđenih od religije i od interreligijski fiksiranih dijelova kršćanstva. Benedikt XVI. nije samo iznio temeljitu kritiku islama, nego isto tako zapadnog relativizma i u svom govoru ustanovio izravni aktualni međuodnos između obiju pojavnosti.

Od njega se tada distancirao jedan čovjek u dalekom Buenos Airesu: J. M. kard. Bergoglio. Pristalice Argentinca koji je u međuvremenu postao papa, svaku kritiku usmjerenu na nj promatraju kao uvredu veličanstva. On sâm, međutim, nije imao takvih dvojba kad je otvoreno kritizirao Benedikta XVI. i uvrstio se u kor glasnih i utjecajnih papinih grditelja." (katholisches.info)

Bergogliov je glasnogovornik don G. Marcó izjavio za argentinsko izdanje Newsweeka: "Te Papine riječi ne odražavaju moje mišljenje. Nikad ne bih uporabio taj citat." Zaključio je da takve izjave pomažu da se u dvadeset sekunda razori pažljivo građena politika dijaloga s islamskim svijetom koju je tijekom zadnjih dvadeset godina promicao Ivan Pavao II. Najtiražniji argentinski list prenio je riječi jednog vatikanskog monsinjora: "Kako je moguće da njegov glasnogovornik daje takve izjave, a da se kard. Bergoglio ne osjeća obvezanim razriješiti ga i otpustiti ga smjesta s njegovih dužnosti?" (clarin.com)

Zbog iznošenja sličnih kritika argentinskim medijima, u roku od četiri dana nakon što ih je iznio, Vatikan je smjesta reagirao i odmah prihvatio ranije predanu ostavku nadbiskupa Puerto Iguazúa, J. Piñe (već je imao 76 godina). Bila je to, čini se, poruka Bergogliju da ga čeka isto nastavi li rovariti protiv pape Benedikta. 

Kao reakciju na Rimske prijetnje, Bergoglio je odlučio bojkotirati drugu sinodu koju je papa Benedikt održao u svom pontifikatu. 

A. Socci se u svom komentaru obraća onima koji ga napadaju govoreći da se Papu ne smije kritizirati: "Što je Bergoglio učinio? Činio je to čak kao kardinal dok su prijetili papi." (Chiesa e post concilio)

srijeda, kolovoza 20, 2014

Bernardova kazula

Danas se obilježava 100. obljetnica smrti velikog pape sv. Pija X. Umro je na dan  sv. Bernarda koji se spominje u sljedećih nekoliko redaka.

"Na izložbi o Bizantu koja se ovog ljeta [2012.] može razgledati u Schallaburgu, nalazi se komad bizantske svile iz XI. st. Radi se o porubu jedne svilene kazule iz samostana Brauweiler, koju je navodno nosio sv. Bernard iz Clairvauxa kad je 1147. u Brauweileru pozivao na II. križarsku vojnu. U povijesti štovanja sv. Bernarda češće se javljaju 'Bernardove kazule'. U XVII. i XVIII. st. bilo je uobičajeno da članovi Generalnog kapitula odu na izlet od Cîteauxa do Clairvauxa, kako bi tamo na grobu sv. Bernarda služili misu, noseći pritom 'njegovu' misnicu."

Izvor i slika: EUCIST NEWS

utorak, kolovoza 19, 2014

Querela

Sveti Otac je doživio obiteljsku tragediju. U prometnoj mu je nesreći teško ozlijeđen nećak čija je supruga smrtno stradala, kao i njihovo dvoje djece. Sveti Otac je duboko ožalošćen i "zamolio je sve koji dijele njegovu tugu da mu se pridruže u molitvi za stradale članove njegove obitelji [...]". (narod.hr)


Odabrao sam ovom tužnom prigodom himan Aurelija Prudencija Klementa, Iam maesta quiesce querela u prepjevu p. M. Pavelića, SI.

JAM MAESTA QUIESCE QUERELA!

Utišajte se jadikovke,
O majko, suze ostavljaj,
Ne, ne plačimo svojih dragih:
Života vrelo grob je taj!

Što značio bi klesan kamen,
Što krasni grobni spomenik,
Kad to bi bio mrtvac pravi,
Ne usnuli tek dragi lik?

To tijelo, po kom pokoj pao,
Kad rastala se duša s njim,
Oživjet opet domala će
Životom višim, punijim.

Naskorò duh će kosti hladne
Toplinom zgrijat negdašnjom,
Natočit žile krvlju živom,
Gospodar bit u stanu svom.

Mrtvaci, štono istrulima
Podavala im raka log,
Ko ptice u vis vinut će se
U zagrljaju duha svog.

Zelèni tako suho sjeme,
Što mrtvo već u grobu bi,
Pa probiv stapkom iz dubine
O starom svojem klasu sni.

Mrtvaca dragog primi, zemljo,
Mi dajemo ga krilu tvom,
Nek spokojno u tebi sniva
Taj plèmeniti srušen dom.

On stan je negda bio duši,
Što Bog je stvori na svoj lik,
Revnòvala je u njem mudrost,
Što Isus joj je početnik.

Krij, zemljo, tijelo predano ti,
I znaj, da Stvorac taj će dar,
Taj trag sakriven lica svoga,
Potražit kao svoju stvar.

Nek stigne samo vrijeme pravo,
Da nade sve utìša Bog,
Otvorit ćeš se ti i vratit
Mrtvaca sad ti predanog.

Izvor: Crkveni himni, Zagreb, 1945.
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

ponedjeljak, kolovoza 18, 2014

Treći

Sluge Isusa i Marije od srpnja imaju novog poglavara, ukupno trećeg od utemeljenja. Na Generalni kapitul se uvijek pripremaju duhovnim vježbama od tjedan dana, a hodočastili su i u Maria Taferl jer je Presveta Djevica zaštitnica njihove zajednice. Sjednice su se odvijale u okviru svojevrsne klauzure kojoj je cilj omogućiti rad u sabranosti. Nakon izbora novog generala, u kućnoj su kapeli održali Te Deum. Poglavaru zajednice povjerena je skrb za zajedničku liniju svih djela i projekata Slugu- na čast Božju i spasenje duša.

Kongregacija je nazočna u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Kazahstanu i u Rumunjskoj i ima oko 50 članova od čega 30 svećenika.

"Od 7. do 11. srpnja 2014. održavao se Generalni kapitul Slugu Isusa i Marije (SJM) u Blindenmarktu (Donja Austrija). Svakih šest godina se okuplja redoviti Generalni kapitul kako bi, među ostalim, za sljedeće razdoblje izabrao generalnog poglavara. Već je prvoga izbornog dana premoćnom većinom glasova izabran o. P. Schindele, SJM. Na toj je službi naslijedio o. A. Bentlagea, SJM koji je od 2008., godine iznenadne smrti utemeljitelja o. A. Hönischa, SJM vodio našu kongregaciju.

Otac P. Schindele je rođen u Karlsruheu, 27. ožujka 1968. Ubraja se među članove utemeljitelje Kongregacije i već je preko deset godina kao generalni tajnik usko surađivao s vodstvom našeg reda; najprije s o. Hönischom, a onda i s o. Bentlageom. Godine 2008. izabran je za saveznog kurata KPE-a (Katoličkih skauta Europe) i tako bio intenzivno aktivan u radu s mladeži.

Intervju s o. Schindeleom

"- Dragi p. Schindele, kakve Vam misli prolaze glavom kao novom poglavaru Kongregacije slugu Isusa i Marije?

Prilično ih je mnogo. Kod jučerašnjeg si je ručka, kratko prije samog izbora, naš lektor kod stola dopustio za šalu izmijeniti redoviti red čitanja, i tako je čitao iz Sudaca (9, 7-15) o drveću u potrazi za novim kraljem. I koga su na kraju odabrali? Niti maslinu, niti smokvu niti vinovu lozu, nego glog. Otprilike se i ja tako nekako osjećam [smijeh].

- U čemu vidite glavne zadaće u sljedećih šest godina?

Prvenstveno želim u kontinuitetu nastaviti rad dosadašnjega generalnog poglavara. Kongregacija ima vrlo mnogo za zahvaliti o. Bentlageu. U vrijeme neposredno nakon smrti našeg utemeljitelja o. Hönischa, 2008. godine, on je vrlo umješno i s puno osobnog zalaganja ravnao Kongregacijom. To sam kao generalni tajnik doživio iz neposredne blizine. Taj rad želim nastaviti. Naravno, dat ću važnost također nekim vlastitim i novim pitanjima, no još je rano navoditi konkretne projekte.

- Što želite za budućnost?

Na prvom mjestu rast naše kongregacije u svetosti. Što je više svaki pojedino povezan s Kristom, što više vidi ovdje svoj najvažniji i najljepši poziv, to će mu život biti ispunjeniji, to će se bolje razvijati SJM kao zajednica, to ćemo bolje moći djelovati također za Crkvu i za sve ljude. Moja je prva želja da smijem i mogu u tom pomagati. I naravno, molim sve vjernike povezane sa Slugama da me molitvom i žrtvom podrže u mojoj novoj zadaći. Može se kao poglavar sijati riječi, no napredak sjemena je dar odozgor.

- Puno hvala na razgovoru!"

Izvor: sjm-congregation.org

nedjelja, kolovoza 17, 2014

90

Jučer je u devedesetoj godini umro poznati njemački novinar i publicist P. Scholl-Latour (9. III. 1924.-16. VIII. 2014.). Studirao je u Mainzu i na Sorbonni gdje je 1954. doktorirao. Na Sveučilištu Sv. Josipa u Beirutu diplomirao je 1958. arabistiku. Slavu je stekao kao izvjestitelj iz raznih kriznih područja. Čak je 1973. tjedan dana s ekipom bio zatočenik Viet Conga. Njegove su knjige redovito bile među najprodavanijima u Njemačkoj.

Godine 2011. nastupio je u jednoj emisij na ARD-u u kojoj je izrazio svoje divljenje prema tradicionalnoj latinskoj misi, posebno prema svečanoj. Izjavio je da čak i moli na latinskom i to: "Ne samo kad mi loše ide"- kako se našalio (video).

Nekoliko rečenica iz njegova intervjua 2012. Idei- novinskoj agenciji njemačkih luterana:

"P. S.-L.: Svijet se nalazi u religijskom previranju. Europa tu nije izuzetak, a jedna od naših slabosti je što smo izgubili smisao za religiju. Zapanjujući je fenomen da- prvenstveno u istočnoj Njemačkoj- ima sve više onih koji se izjašnjavaju kao ateisti. Naprotiv, u Rusiji koja je bila puno duže i puno radikalnije pod komunističkom diktaturom, posvješćuju si kršćanske korijene. Ponovo izgrađenu crkvu Krista Spasitelja u kojoj je punk-band 'P. Riot' izveo svoju bezobraštinu, Staljin je bio digao u zrak! Ti blesavi curetci su izvodili svoj ples na mjestu koje stoji za tisuće pravoslavnih svećenika koji su izgubili svoj život zbog komunizma.

- Jedanput ste rekli: 'Ne bojim se snage islama, nego slabosti Zapada. Kršćanstvo je djelomično već abdiciralo. Više nema obvezujućeg ćudorednog nauka, nema više dogma.'

P. S.-L.: Mnogi evangelički pa i katolički klerici su duhu vremena žrtvovali onostrano određenje svoje vjere i dogme svojih crkava. Naginju reduciranju kršćanstva na svojevrsnu humanitarnu filozofiju ili na socijalno učenje.

- Vi svakodnevno molite na latinskom.

P. S.-L.: Tako sam naučio. Bio sam ministrant i kao učenik sam pohađao jedan isusovački internat u Švicarskoj. Kad sam se opraštao od svog prefekta, rekao mi je: 'Ostanite vjerni svojim religioznim praksama'. Molim 'Introibo ad altare Dei / Ad Deum, qui laetificat juventutem meam' ('Pristupit ću k žrtveniku Božjem/ K Bogu koji razveseljuje mladost moju'). Psalam 43.- jedan jako lijep psalam.

- Kako dalje s kršćanskim Zapadom?

P. S.-L.: Ne utvarajmo si: Europa se okreće od kršćanstva, postaje agnostična, agresivno prosvjetiteljska, ateistična. Pobožnost će i dalje popuštati, a izrugivanje religije dalje uzimati maha.

- Imate li savjet za crkve?

P. S.-L.: Trebale bi ostati vjerne svom izvornom učenju.

- Puno hvala na razgovoru!"

Izvor: idea, gloria.tv

petak, kolovoza 15, 2014

550

Najprije i prije svega, imajte uvijek pred očima Presvetu Djevicu, prema njoj usmjerite svoje misli i svoj pogled, kao tri kralja na zvijezdu.


[...]

Znajte, dakle, drage moje kćeri, i zauvijek zapamtite da usprkos tomu što je Blažena Djevica bila ispunjena svim milostima i krjepostima, Duh Sveti je ipak htio i učinio da evanđelisti spomenu samo njih deset. Tih deset krjeposti koje je prema evanđeljima imala Djevica, morate i vi imati; i sve što čitamo o tomu da je Marija mislila, govorila i činila, i vi morate misliti, govoriti i činiti. Prakticirajući tako svaku od deset krjeposti morate Blaženu Djevicu nasljedovati trojako: srcem, ustima i djelom; nesumnjivo, sve savršenstvo i pravo ispunjenje vašeg Pravila sastoji se i utemeljeno je na tome.
(Pravilo Reda Blažene Djevice Marije od Navještenja, lat., fr., en.)

Anuncijatkinje ove godine slave 550 godina od rođenja svoje utemeljiteljice sv. Ivane de Valois. Rođena je u mjestu Nogent-le-Roi kod Pariza, 23. travnja 1464. Bila je kći francuskog kralja Ljudevita XI. i njegove druge žene Karlote Savojske, no životni joj put neće biti bez velikih teškoća. Vlastiti otac ju je prezirao- dijelom zbog toga što je žensko, a dijelom zato što je bila bolesna i deformirana. Na odgoj su je dali u udaljeni seoski dvorac barunu Franji de Linièresu i njegovoj supruzi Ani de Culan. Kod njih je učila književnost, matematiku, povijest, slikanje, vezenje, sviranje lutnje i bila odgajana u pobožnosti.

Ljudevit XI. je 1471. naredio da se u kraljevstvu za mir moli Zdravomarija. Bila je to molitva koju je Ivana posebno voljela. Kasnije je napisala da je upravo te godine dobila objavu od Presvete Djevice da će prije svoje smrti osnovati red na Gospinu čast. 

S dvanaest godina prisilili su je na brak s četrnaestogodišnjim rođakom Ljudevitom Orleanskim koji je 1498. kao Ljudevit XII. postao francuski kralj. Sad je Ivana trpjela još više jer muž nije propuštao priliku da je javno ponižava. Ipak, u vrijeme njegova zatočenja nastojala ga je izbaviti. Uzvratio joj je tako što je od Aleksandra VI., u procesu koji je za nju bio krajnje neugodan, isposlovao poništenje braka. Ivana je pred cijelom Francuskom doživjela sramotu velikog poniženja.

Morala je otići u Bourges odakle je upravljala Provincijom Berry kao vojvotkinja. Tu je nasljedovala Blaženu Djevicu Mariju u šutnji i poniznosti te savjesno upravljala pokrajinom i podložnicima. Godine 1501. osnovala je Red Blažene Djevice Marije od Navještenja (anuncijatkinje) za koji je pravila napisao sluga Božji fra Gilbert Nicolas (Gabrijel Marija, OFM). Zadaća je toga reda nasljedovati Gospine evanđeoske krjeposti. Papa je priznao red bulom Ea quae, 12. veljače 1502. I sama je  položila zavjete 1503. i uzela redovničko ime Gabrijela Marija. Do smrti je molila za svoga surovog muža, a tu je zadaću ostavila i svojim sestrama. Ljudevit XII. se ukupno triput ženio, no ni u jednom braku nije imao muških potomaka. Umrla je 1505. i pokopana je u Bourgesu. Tijelo joj je ostalo čitavo 57 godina dok ga nisu spalili krivovjerni hugenoti koji su spalili i tijelo sv. Franje Paulskog

Papa Benedikt XIV. proglasio ju je blaženom 18. lipnja 1742., a papa Pio XII. svetom, 28. svibnja 1950. godine. Dan njezina rođenja za nebo slavi se u barem četiri crkvena reda: njenom Redu Blažene Djevice Marije od Navještenja, Redu najmanjih sv. Franje Paulskog, Kongregaciji marijanskih otaca i Kongregaciji apostolskih sestara Navještenja. Uz sv. Franju Saleškog je zaštitnica Trećeg reda minima. Jedina je kanonizirana francuska kraljica.

Do Francuske su revolucije koludrice Navještenja imale 54 samostana u Francuskoj s oko 1000 sestara, zatim u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj (k anuncijatkinjama je htjela pristupiti bl. Ana Katarina Emmerick kojoj se sveta utemeljiteljica u djetinjstvu ukazivala). Nakon revolucije obnovljen je 1816. prvi njihov samostan, a nakon tri godine i drugi. No, 1903. su redovi opet protjerani pa su monahinje otišle u Englesku i do 1926. nije bilo njihovih samostana u Francuskoj. Danas imaju pet samostana u Francuskoj i jedan u Belgiji, a zadnjih su godina otvorile po jedan u Kostarici (Alajuela, 2007) i u Poljskoj (Licheń, 2009.). U svim tim samostanima žive 84 koludrice. Red Navještenja je jedan od rijetkih koji je nakon IV. lateranskog koncila (1215.) dobio vlastitu regulu- Pravilo deset evanđeoskih krjeposti Blažene Djevice Marije (o njegovu  nastanku). 

Blažena Ivana je sastavila malu Krunicu Gospinih deset evanđeoskih krjeposti koju su obdarili oprostima pape Julije II. i Lav X. Propisana je Pravilom kao obvezatna nabožna vježba, a osim anuncijatkinja šire je i danas marijanski klerici Bezgrješnog Začeća koji su veći dio svoje povijesti također imali isto pravilo. Tu krunicu koludrice nose o svom pasu, a na stranici marijanskih otaca mogu se vidjeti iste sačuvane krunice koje su pripadale njihovim ocima 

Ove litanije na čast sv. Ivani i mala krunica kojom se razmatraju Gospine krjeposti neka budu za ozdravljenje našeg prečasnog misnika.

Litanije sv. Ivane Francuske, kraljice

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Gospodine Isuse, Božanski Zaručniče sv. Ivane, naše majke, smiluj nam se

Sveta Marijo, Bezgrješna Majko Spasiteljeva, moli za nas
Sveta Ivano, od djetinjstva puna gorljivosti,
Koja si od samog Isusa primila zaručnički prsten,
Poslušna volji Božjoj,
Uzore djevicâ i suprugâ,
Žrtvo božanske ljubavi,
Puna strpljivosti,
Koja si se radovala što su te prezirali moćnici ovoga svijeta,
Koja si utjehu pronašla samo u Gospodinu,
Koja si molila za svoje neprijatelje,
Odijeljena od svijeta,
Koja si trajno krotila slabosti tijela,
Koja si izbjegavala vremenite užitke,
Prezirateljice svega što ne dolazi od Boga,
Ljubiteljice pokore,
Hraniteljice gladnih,
Odana otajstvu Utjelovljene Riječi,
Nasljedovateljice deset krjeposti Majke Božje,
Utemeljiteljice Reda Navještenja,
Skrbna za spasenje svojih duhovnih kćeri,
Obasjana svjetlom u času svoje smrti,
Čije su tijelo spalili neprijatelji vjere,
Utočište bolesnih,
Tvoriteljice čudesa,
Časti Francuske,
Slavo kraljicâ,
Koja više sjajiš krjepostima, nego francuskim kraljevskim ljiljanima,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣. Moli za nas sveta Ivano, naša majko.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Bože, naš Oče, Ti si za nasljedovanje krjeposti Bezgrješne Majke Sina svoga, pozvao sv. Ivanu Francusku da u Crkvi osnuje novi red posvećenih djevica; podaj da po njezinim zaslugama i zagovoru, nasljedujući krjeposti Presvete Djevice Marije, prispijemo do radosti života vječnoga. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Krunica deset evanđeoskih krjeposti Presvete Djevice Marije 
(sastavila: sv. Ivana de Valois)

Znak križa
Oče naš
Deset Zdravomarija tako da nakon "Sveta Marijo Majko Božja", navedemo redom jednu Gospinu krjepost i nastavimo s "moli za nas grješnike, sada i na čas smrti naše. Amen."

 1. najčistija (purissima, Mt 1:18, 20, 23; Lk 1:27,34)
 2. najrazboritija (prudentissima, Lk 2:19, 51)
 3. najponiznija (humillima, Lk 1:48)
 4. najvjernija (fidelissima, Lk 1:45; Iv 2:5)
 5. najpobožnija (devotissima, Lk 1:46-7; Dj 1:14)
 6. najposlušnija (oboedientissima, Lk 1:38; 2:21-2, 27)
 7. najsiromašnija (pauperissima, Lk 2:7)
 8. najstrpljivija (patientissima, Iv 19:25)
 9. najmilosrdnija (clementissima, Lk 1:39, 56)
10. najžalosnija (maestissima, Lk 2:35)

℣. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
℞. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda, i u vijeke vjekova. Amen.

℣. U Začeću svojem, Djevice, bila si bezgrješna.
℞. Moli za nas Oca čijeg si Sina rodila.

Pomolimo se.
Bože, koji si bezgrješnim Začećem Djevice Marije pripravio dostojno prebivalište svojemu Sinu, molimo da Ti, koji si je očuvao od svake ljage, predvidjevši smrt svoga Sina, podaš da i mi njezinim zagovorom k Tebi čisti dođemo. Po Isusu Kristu, Tvome Sinu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. ℞. Amen.

℣. Bezgrješno Začeće Marije Djevice (Immaculata Virginis Mariae Conceptio).
℞. Neka nam bude zdravlje i zaštita (Sit nobis salus et protectio).

Izvor: anuncjatki.pl
Slike: Święci Pańscy (1, 3), WIKIMEDIA COMMONS (2)

srijeda, kolovoza 13, 2014

U neizvjesnosti

Kaldejski babilonski patrijarh Ljudevit Rafael I. danas je uz potporu mosulskih biskupa izdao još jedan apel (vidi sliku) u kojem je pozvao SAD, EU i Arapsku ligu da "žurno rade na rješenju". Moraju "aktivnom i učinkovitom međunarodnom kampanjom" očistiti Ninivsku ravnicu od svih terorista i pomoći raseljenim obiteljima da se vrate u svoja rodna sela i obnove u njima svoj prijašnji život čuvajući svoju vjeru i kulturu.

U priopćenju od 10. kolovoza 2014. upozorio je na alarmantno stanje kojem su izloženi prognanici u Iraku. Nedostaje svega, a zaraza i bolesti već uzimaju danak- posebno među djecom i starijima. 

"U Ankawi [Erbilu] je 70 000 raseljenih kršćana zajedno s drugim manjinama u gradu koji ima populaciju veću od dvadeset i pet tisuća kršćana. Obitelji koje su našle sklonište u crkvama ili školama su u nešto boljoj situaciji, dok su oni koji još spavaju na ulicama i po javnim parkovima u žalosnom stanju...

U Dohuku je broj kršćanskih izbjeglica veći od 60 000 i njihova je situacija gora od onih koji su u Erbilu. Postoji obitelji koje su pronašle sklonište u Kirkuku i Sulaymaniyahu, dok su neke dospjele u Bagdad. 

U međuvremenu eskalira potreba za osnovnom humanitarnom pomoću: smještajem, hranom, vodom, lijekovima i sredstvima. Nedostatak međunarodne koordinacije usporava i ograničava ostvarenje učinkovite pomoći tisućama osoba koje potporu očekuju odmah. Crkve nude sve što je u njihovoj mogućnosti.

Da rekapituliramo stanje kršćanskih sela oko Mosula do granica kurdistanske regije: crkve su napuštene i oskvrnute; pet biskupa je izvan svojih sjedišta, svećenici i redovnice morali su napustiti svoje misije i ustanove ostavljajući sve iza sebe, obitelji s djecom su izbjegle ostavljajući sve za sobom! Stupanj katastrofe je ekstreman."

Patrijarh je izrazio razočaranje što će se zračni udari ograničiti samo na zaštitu Erbila, pa na kraju "Mosul možda neće ni biti oslobođen, ni sela u Ninivskoj ravnici." Upozorio je i na nedostatak strategije koja bi teroristima prekinula izvore ljudstva i njihove resurse.

A kakav je izbor pred prognaničkim obiteljima:

"Migracija: 
kamo i imaju li potrebne dokumente i novac? 

Ostanak: 
u dvoranama i u prognaničkim kampovima čekajući kraj ljeta i dolazak zime? Hoće li se škole opet otvoriti i hoće li im djeca moći krenuti u osnovne, srednje škole i fakultete? Hoće li moći pohađati škole u Erbilu, Dohuku i Sulaymaniyi? Što je s posjedima i vlasništvom, zajedno s radnim mjestima tih tisuća ljudi prisiljenih da preko noći pobjegnu iz svojih dragih sela?

To su pitanja koja moraju zadati bol savjesti svake osobe i organizacije kako bi se nešto doista učinilo da se spase ti ljudi koji imaju svoju povijest u ovoj zemlji od početaka."

Izvor: saint-adday.com
Slika: saint-adday.com

nedjelja, kolovoza 10, 2014

Na glasu svetosti

Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući. 
(Lk 18, 17)



Na blagdan svete Ane franjevci Bezgrješne dobili su jednu posebnu zagovornicu u nebu.

"Caterina M. Sudrio, najmlađa od desetero djece, rođena je 1. lipnja 2006. u Beneventu, onom južnotalijanskom gradu koji je poznat i na njemačkom govornom prostoru zbog Bitke kod Beneventa iz 1266., koja je na koncu slomila san Hohenstaufovaca. Car Henrik III. ga je 1053. predao papi u zamjenu za papinska prava u Bambergu. Grad je ostao papinski sve do Napoleonova vremena.

U dobi od četiri godine mala je Caterina najozbiljnije zamolila za ispovijed o. P. M. Lunga, franjevca Bezgrješne. Djevojčicu je krstio o. S. M. Manelli, utemeljitelj toga reda. On joj je na Božić 2011., kad je imala tek pet i pol godina, za vrijeme svečane mise prema tradicionalnom, tridentskom obredu, podijelio prvu svetu pričest. U dekretu 'Quam singulari' sv. Pija X. iz 1910. stoji: 'Kao što vrijedi za ispovijed da je dob razlikovanja ona kad se može razlikovati dobro od zla, dakle kad se dosegla stanovita uporaba razuma, tako i za pričest mora vrijediti ista dob razlikovanja, kad se može razlikovati euharistijski kruh od običnoga kruha.'

- Svake večeri na blagoslovu Presvetim Sakramentom

Caterina je svake večeri u 19.20 silno htjela biti u hodočasničkoj crkvi Gospe od Dobrog Savjeta u Frigentu, gdje se nalazi matična kuća mladog franjevačkog reda. Tešku bolest koja je napala njeno mlado tijelo, prikazala je sasvim svjesno za o. S. M. Manellija te za fratre i redovnice Bezgrješne.

Omiljeni joj je film bio Marcelin Kruh i Vino, španjolski uradak iz 1955. Marcelin je siroče ostavljeno u XVIII. st. pred vratima jednog franjevačkog samostana. Fratri su ga prihvatili. Jednoga je dana na samostanskom tavanu otkrio veliko raspelo i sažalio se nad napaćenim Isusovim tijelom na križu. Tajno je uzimao nešto kruha i vina i donosio ga Raspetomu koji pred njim oživljuje, uzima kruh i vino koji upućuju na euharistijske darove, i poučava ga kršćanskoj vjeri. Dječak se uvijek iznova vraćao na tavan jer ga je privlačio Raspeti i redovito mu donosio kruh i vino iz samostanske pričuve. Fratri uočavaju manjak i traže počinitelja. U međuvremenu je Marcelin zaželio vidjeti svoju majku (za čiju je smrt očito znao) i Bogorodicu Mariju. Raspeti ga uzima u naručje i kaže mu da treba zaspati. Sretno usnu u rukama Isusovim i tako umre. Fratri koji su u potrazi za nestalim namirnicama dospjeli do potkrovlja, vide još kroz daske nebeski sjaj oko beživotnoga dječakovog tijela.

- Omiljeni film i omiljena pjesma

Film slijedi roman 'Marcelino Pan y Vino' španjolskog auktora J. M. Sáncheza Silve. Godine 1955. dobio je dvije posebne nagrade na Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu i Srebrnog medvjeda u Berlinu.

U filmu jedan franjevac prepričava priču o Marcelinu jednoj umirućoj djevojčici. Caterina koja je znala da je smrtno bolesna, mogla je zato biti posebno dirnuta.

Njena je omiljena pjesma bila Biram raj koju je čula u televizijskom filmu u dva dijela, produciranom 2010., o svetom Filipu Neriju. Prvi dio filma imao je gledanost od 23,9%, a drugi dio od 27,4%.

- Smrtna bolest i žrtva

Roditelji i liječnici kad govore o Caterini, sjećaju se s divljenjem da se nikada nije žalila zbog svoje bolesti, zloćudnog pineoblastoma [1, 2]. Kad bi je pitali kako je, odgovarala bi uvijek 'dobro' i smiješila se. Čim je mogla govoriti, ponavljala bi uvijek da je Isus došao donijeti radost, jer je teško rasti bez ljubavi.

Ljeti 2012. joj je dijagnosticirana smrtonosna bolest. Znala je da će umrijeti. U subotu, 26. srpnja, na blagdan sv. Ane i Joakima, roditelja Blažene Djevice Marije, svidjelo se Bogu pozvati k sebi Caterinu u dobi od osam godina.

- 'Consummatum est!'

Caterinini roditelji, Franjo i Rosaria, trećoredci su franjevaca Bezgrješne, a njene tri starije sestre su franjevke Bezgrješne. Tako je i mala Caterina odmalena bila povezana s Redom. Jednog je dana rekla da želi svoju bolest i smrt žrtvovati za taj red.

Njeno je stanje dirnulo mnoga srca. Primio ju je 23. siječnja i papa Franjo.

U krugu svoje obitelji i mnoge braće i sestara iz Reda, mala Caterina je 1. lipnja proslavila osmi rođendan. Svetu potvrdu je primila na svoju izričitu želju i uz posebno dopuštenje.

'Ona će biti zagovornica svih nas', stoji u kratkom priopćenju franjevaca Bezgrješne o Caterininoj smrti, koje završava riječima: 'Cvijeće raste iz zemlje i u zemlju se vraća, ali njegov se miris penje do nebesa'."


Izvor: katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONSChiesa e post concilio