utorak, prosinca 29, 2009

Sv. Toma Becket

Ime ovoga sveca, čiji nam je blagdan donio lijepe vijesti, nosi jedna mala zajednica svećenika koja djeluje u Belgiji i u Francuskoj; Bratstvo sv. Tome Becketa. Nastalo je 1988. godine kada su ga osim utemeljitelja, danas moderatora, o. Jeana Pierrea Gaca činila još trojica članova. Iako je utemeljitelj pripadao francuskoj biskupiji Blois, tamo nije naišao na razumijevanje, pa se bratstvo moralo preseliti u belgijsku biskupiju Namur gdje je 1995. i potvrđeno kao zajednica dijecezanskoga prava. Članovi družbe vode skautski pokret, organiziraju duhovne vježbe za mlade i njihove obitelji te šire bogatstvo izvanrednog oblika rimskog obreda.

Povodom Pavlove godine bratstvo je hodočastilo u Rim, 21. siječnja 2009., gdje ih je pozdravio Sveti Otac Benedikt XVI. i udijelio im apostolski blagoslov.

Danas djeluju na dva mjesta u biskupiji Blois, zatim u biskupiji Fréjus-Toulon i u biskupiji Namur, vode ukupno tri župe. Članovi nisu redovnici, nego svećenici koji žive u zajednici. U bratstvu je trenutačno trinaest svećenika i četiri sjemeništarca. Habit im je boje nade, tamnozeleni, a sastoji se od tunike, pojasa i kapuljače. Laude, večernju i povečerje mole zajedno.

Sastavljeno prema: Divinas Vocaciones Religiosas, Zenit, Diocèse de Fréjus-Toulon
Slika: Divinas Vocaciones Religiosas

petak, prosinca 25, 2009

Narodi nam se Kralj Nebeski



Svim čitateljima ovog bloga želim sretan i blagoslovljen Božić!
Zahvalimo novorođenom Kralju što je sačuvao Papu i pomolimo se za ozlijeđenog kardinala Rogera Etchegaraya!

četvrtak, prosinca 24, 2009

Slonovi

Na stranici Nadbiskupije Colombo nalazi se zanimljiv članak o seriji napada slonova u indijskoj državi Orissi u kojoj su se prošloga ljeta dogodili strašni progoni i ubojstva kršćana, zvuči poput neke biblijske pripovijesti.

"U srpnju 2008. izbili su teški progoni kršćana u indijskoj državi Orissi. Dvadesetdvogodišnja redovnica izgorjela je kada je razjarena rulja spalila sirotište u selu Khuntpali u distriktu Barhgarh, drugu redovnicu je banda silovala u Kandhamalu, svjetina je napadala crkve, palila vozila, razarala kuće kršćana, a o. T. Chellen, ravnatelj pastoralnog centra kojeg je raznijela bomba, jedva je umaknuo masi hindusa koja ga je htjela spaliti. U konačnici je bilo više od 500 ubijenih kršćana, a ranjenih i onih koji su ostali bez krova nad glavom, jer su im domovi spaljeni, bilo je na tisuće. No, nedavno se u Orissi zbio čudan i dramatičan događaj o kojemu ljudi govore i nad kojim se čude.

Ovih mjeseci, krdo divljih slonova počelo je rušiti sela u kojima stanuju neki od najžešćih progonitelja kršćana u proteklo vrijeme. U jednom selu, iz kojega su kršćani prošloga kolovoza morali pobjeći pred prosvjednicima kako bi spasili svoje živote, pojavilo se krdo slonova iz okolne džungle, upravo godinu kasnije, u srpnju 2009., na dan prošlogodišnjeg napada.

Slonovi su najprije napali drobilicu kamena čiji je vlasnik kolovođa progonitelja, a zatim su mu razorili kuću i imanje.

Stotine seljana su se morale skloniti u kampove u Orissi nakon ponovljenih napada slonova.

Zadnjih je tjedana sedmero ljudi ubijeno, a nekolicina je ranjena u napadima krda od 12-13 slonova u distriktu Kandhamal.

Predstojnik distrikta K. Kumar kaže da je tim napadima pogođeno preko 2500 ljudi iz 45 sela.

Međutim, nejasno je zašto je to krdo migriralo iz rezervata Lakheri u susjedni distrikt. K. Kumar kaže da su slonovi putovali oko 300 km do Kandhamala, i da su čak ušli u grad. Stručnjaci koji se brinu o divljim životinjama bili su na mjestu napada i pokušavaju doznati zašto su slonovi izašli iz rezervata. Seljani kažu da su slonovi napali njihovu okolicu u krdima, izazivajući tako veliku štetu.

Znakovita činjenica je da su slonovi divljali po nekršćanskim kućama, uništavajući vrtove i birajući kuće progonitelja, dočim su kršćanske domove ostavili netaknute.

Ti su se čudni napadi proširili, i prema izvješću, slonovi su već uništili više od 700 kuća u 30 sela, ubivši pri tom petero ljudi. Nitko u okolici nije nikada vidio niti mogao zamisliti jedinstvenu pojavu krda divljih slonova kao što je ova. Ti slonovi nisu obični; čini se kao da imaju neku misiju.

Uobičajeno, prvo ulaze u selo manji slonovi, kao da ispituju teren. Zatim se pridružuje većina krda, i najveći slon koji dovršavaju posao.

Suradnik ministarstva u Indiji izjavljuje: "Mislimo da bi se moglo raditi o osveti za krv mučenika. Među lokalnim je svijetom zavladao strah Božji, pa te slonove zovu 'kršćanskim slonovima'".

S malom vladinom pomoću seljani su blokirali ceste. Slonovi su razorili usjeve i određene kuće, ali i dužnosnici su bespomoćni. Nema trajnog staništa slonova u Sundargarhu. Dolaze iz Bihara, Chhattisgarha i Jharkhanda gdje su im staništa smanjena, ali nije jasno kako i zašto su slonovi stigli u Orissu."

Izvor: Archdiocese of Colombo

srijeda, prosinca 23, 2009

Dan za danom

Voditelj teološke komisije Piova bratstva u doktrinalnim razgovorima sa Svetom Stolicom, biskup Alfonso de Galaretta iznio je na propovijedi u La Reji, 19. prosinca 2009., prigodom ređenja đakona i svećenika Bratstva, svoja zapažanja o aktualnom dijalogu. Glavne naglaske iz propovijedi prenosi NLM.

"1. Ishod prvoga susreta je bio pozitivan.
2. Utvrđeni su agenda i metoda diskusije.
3. Teme su doktrinalne naravi, isključujući pitanja koja su u svezi s kanonskom situacijom Piova bratstva.
4. Zajednička doktrinalna referentna točka je Učiteljstvo prije Koncila.
5. Razgovori slijede strogu metodu: iznese se problem; strana koja ga je iznijela pošalje dokument u kojemu objašnjava dvojbe. Sveta Stolica pismeno odgovara, nakon što prije toga savjetnici komuniciraju putem e-maila. Kod sljedećeg se susreta raspravlja o problemu.
6. Obje strane sve sjednice registriraju i snimaju.
7. Zaključci svake teme podnose se Svetom Ocu i generalnom superioru Piova bratstva.
8. Učestalost susreta ovisi o tomu je li tema nova ili je se o njoj već raspravlja. U prvom slučaju su susreti svaka tri mjeseca, a u drugom svaka dva. Sljedeći se susret planira za sredinu siječnja.
9. Zastupnici Svete Stolice "su ljudi s kojima se može razgovarati", govore "istim (teološkim) jezikom kao i mi" (što vjerojatno znači da su tomisti).
10. Neke od tema koje je biskup spomenuo u homiliji, ne iscrpljujući sve, su:
a) Učiteljstvo Koncila i poslijekoncilsko
b) koncilska liturgijska reforma
c) ekumenizam i međureligijski dijalog
d) papinski auktoritet i kolegijalnost
e) sloboda savjesti, sloboda religije, sekularizam i socijalno kraljevstvo Isusa Krista
f) ljudska prava kao i ljudsko dostojanstvo prema učenju Koncila

Biskup je potvrdio da su rezultati prvoga susreta bili dobri, u usporedbi s prijašnjom suituacijom. Strane su govorile potpuno slobodno i jedino o doktrinalnim pitanjima u tomističkom teološkom okviru.

Nitko ne može predvidjeti što će biti u budućnosti. Ide se dan za danom, kako nalaže razboritost i prema duhu Evanđelja."

Izvor: NLM

utorak, prosinca 22, 2009

Božanska Pastirica

U subotu, 19. prosinca papa Benedikt XVI. je potvrdio herojske krjeposti i čudesa koja su se dogodila zagovorom slugu Božjih ili blaženika. Među njima su se našla i dvojica kapucina, svećenik Josip Tous y Soler i časni brat Leopold iz Alpandeirea. Prvi je utemeljitelj redovničke kongregacije, a drugi je Granadom skupljao milostinju, o toj službi više možete pročitati na stranicama hrvatskih kapucina. Braća koja su služila na takav način svojim su primjerom pobožnosti, skromnosti i siromaštva stekla veliko poštovanje među narodom, to je vidljivo na primjeru brata Leopolda na čijoj se beatifikaciji, koju će predvoditi kardinal Seán O'Malley, očekuje preko 300 000 hodočasnika [dodano 22. IV. 2012.: Svetog Oca je na beatifikaciji ipak zastupao prefekt Kongregacije za kauze svetih, a nazočilo je od 60 000 do 120 000 vjernika]. Razlog što spominjem ovu dvojicu subraće je njihova pobožnost prema Gospi koju su častili pod naslovom Majke Božanskog Pastira, odnosno Majke Dobrog Pastira. Na španjolskom govornom području jednostavno je zovu Divina Pastora (de las Nuestras Almas), Božanska Pastirica (Naših Duša). Jedna takva slika A. M. de Tovara nalazi se otpočetka ovoga bloga na vrhu kao zaštitnica.

Gospa se kao pastirica pojavljuje i u životu slavnog utemeljitelja Bolničkoga reda, sv. Ivana od Boga kada ga je spasila nakon jednoga pada s konja. Njemu možemo pridružiti i druge poput Marije iz Agrede, sv. Petra Alkantarskog... Ipak, ta je pobožnost na poseban način povezana s kapucinima. Na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1703. fra Izidor iz Sevilje imao je nadahnuće ili viđenje Blažene Djevice Marije odjevene u skromnu pastirsku odjeću. Dao je naslikati sliku koja je prikazuje kako ju je vidio; sjedi pod jednim stablom, a ovce joj donose ruže koje simboliziraju Zdravomarije. Kad se ovca (duša) nađe u opasnosti od vuka (neprijatelja) iz njenih usta izlazi Ave Maria, a s neba se pojavljuje sv. Mihael Arkanđeo s mačem i oslobađa je, to je prikazano u desnom kutu. Poruka slike je dakle, vrlo jasna i dojmljiva, pa je takav prikaz Blažene Djevice ubrzo postao omiljen u puku. Uobičajene su i slike Gospe Pastirice s Malim Isusom, poput ove.

U drugoj polovici XVIII. st. širio je ovu pobožnost poznati propovjednik bl. Didak iz Cádiza, kojega stoga smatraju drugim auktorom ove pobožnosti, a u XIX. st. sluga Božji Stjepan iz Adoáina, oba kapucini. Papa Pio VI. je odobrio liturgijsko slavlje blagdana Majke Božanskoga Pastira svim španjolskim kapucinima. Pio VIII. je proširio blagdan na redovnike alkantarince, Kraljevstvo Dviju Sicilija i neke talijanske biskupije. Majku Dobroga Pastira kapucini i danas štuju kao zaštitnicu svojih misija, a 2003. godine, o jubileju tri stoljeća ovoga naslova Blažene Djevice Marije, general Reda manje braće kapucina, J. Corriveau je objavio prigodno pismo. Blagdan se slavi u subotu prije nedjelje Dobrog Pastira.

Postoji nekoliko kongregacija redovnica, ne samo franjevačke tradicije, koje u svom imenu imaju ovaj naslov. Također i brojne bratovštine s vrlo kićenim imenima poput Prvotne, kraljevske, svijetle, časne, franjevačke i gorljive bratovštine stada Božanske Pastirice Naših Duša, Presvete Marije, Cesarice neba i zemlje i svete Marine djevice i mučenice. Možete pogledati i azuleje koje joj podižu ove bratovštine.

Među štovateljima Božanske Pastirice su pored navedenih još i alkantarinka sv. Marija Franciska od Pet Rana, bl. Marcelo kardinal Spínola y Maestre, bl. Jakov Alberione i mnogi drugih. Molitvu Majci Dobroga Pastira mogli smo čuti i od pape Benedikta XVI.

Nekoliko primjera na hrvatskom jeziku gdje se susrećemo s ovim Gospinim naslovom: 1, 2, 3, 4.

Na koncu kratka molitva:
Medaljica Božanske Pastirice koju je nosio fra Leopold


Božanska Pastirice Naših Duša, po sinovskoj i nježnoj pobožnosti koju ti je iskazivao fra Leopold, dostoj se zagovarati nas pred Presvetim Trojstvom i zadobiti nam milosti koje te molimo. (Tri Zdravomarije).

Slika: Cantillana y su Pastora

utorak, prosinca 01, 2009

Tješiteljice

Postoji mnogo redovničkih zajednica koje se nadahnjuju na životu bl. Karla od Isusa ili Charlesa de Foucaulda, čiji je danas spomen. O jednoj sam već pisao, danas nešto o redovnicama nastalim 1989. u biskupiji Fréjus-Toulon, punim imenom Male sestre tješiteljice Srca i Lica Isusova. Utemeljiteljica je Janja od Isusa, zajednica je kontemplativna, ali po uzoru na bl. Karla otvorena apostolatu- rad s vjernicima svih dobi, pohodi bolesnima i starima, duhovni susreti, hodočašća i sl. Same se opisuju kao "misionarske koludrice". Vlastita im je karizma svakoga trenutka tješiti Srce i Lice Isusovo; te slike nose i na habitu kao znakove Njegove ljubavi i patnje.

Osobitost im je što su od vremena svoga osnutka provodile ono što bismo danas nazvali "reformom reforme". Gregorijansko pjevanje na misi, svećenik ad orientem, pričest klečeći i općenito smisao za svetost i dostojanstvo obreda. Časoslov mole na latinskom, a svakoga dana izmole čitavu krunicu i imaju sat klanjanja pred Presvetim Oltarskim Otajstvom; pobožnosti koje nije izostavljao ni bl. Karlo. Sestre također vole i izvanredni oblik rimskog obreda; zbog prepoznatljivoga habita lako su uočljive na različitim tradicionalističkim događanjima, poput poznatoga hodočašća u Chartres.

Kako nasljeduju život svete nazaretske obitelji, nastoje živjeti od vlastitoga rada; izrađuju različite nabožne predmete poput barjaka, krunica, ikona, a u Francuskoj su poznate po narukvici s natpisom "qfjamp" početne riječi od- Što bi Isus učinio na mome mjestu. Natpis ima veze s bl. Karlom koji je napisao: "U svakoj se stvari pitaj: 'Što bi učinio Gospodin?' pa to učini. To je tvoje jedino pravilo, savršeno pravilo."

Uobičajen im dan izgleda ovako (1 znači jedan u noći, tada ustaju):

1 matutin
6 jutarnja
6.45 prvi čas
8.15 treći čas
8.30-9.10 misa
9.15 prva krunica
12 šesti čas
15.00 druga krunica, deveti čas
18.45 treća krunica
19 večernja
20.45 povečerje

nedjeljom:
9.30h misa
17 pjevana večernja
17.30 blagoslov Presvetim

Možete pogledati i video o ovoj zajednici.

Slike: Divinas Vocaciones Religiosas

ponedjeljak, studenoga 30, 2009

Četrdeseta godina

Ovaj je, pomalo izazovan, članak K. Wolfea objavljen jučer povodom četrdesete obljetnice stupanja na snagu novoga reda mise (30. studenoga 1969.). Neke zamjerke tekstu možete pročitati u komentarima na dolje navedenom izvoru.

"Ulazeći u crkvu prije 40 godina na ovu prvu nedjelju došašća, mnogi su se rimokatolici mogli začuđeno pitati gdje su to završili. Ne samo da je svećenik govorio engleski, a ne latinski, nego je bio i okrenut prema vjernicima, a ne prema tabernakulu. Laici su uzeli udjela u službama ranije rezerviranima za svećenike, popularna glazba je ispunjavala prostor. Nastupile su velike promjene II. vatikanskog koncila.

Sve je to bio radikalni prekid s tradicionalnom latinskom misom, kodificiranom u XVI. st. na Tridentskom koncilu. Stoljećima je ta misa bila strukturirana žrtva s naputcima nazvanim "rubrikama", koji su bili obvezni. Knjiga je propisivala kako treba činiti. Papa Pio XII. godine 1947. je objavio encikliku o liturgiji koja je odbacila modernizaciju, rekao je da ga je "teško" "zaboljelo" mišljenje da tradicionalnu latinsku misu treba mijenjati.

Paradoksalno, sam je Pio bio uvelike odgovoran za važne promjene 1969. On je imenovao glavnog arhitekta nove mise, Annibala Bugninija 1948. u liturgijsku komisiju.

Bugnini je rođen 1912., a zaređen je kao lazarist 1936. Premda je Bugnini jedva desetljeće radio u župnom pastoralu, Pio XII. ga je postavio tajnikom Povjerenstva za liturgijsku reformu. U 1950.-ima je Bugnini proveo najveću reviziju liturgije Velikoga tjedna. Kao rezultat toga, vjernici su se prvi put na Veliki petak 1955. pridružili svećeniku u molitvi Očenaša, a svećenik je katkada gledao u vjernike.

Sljedeći je papa, Ivan XXIII., Bugninija imenovao tajnikom Pripremne komisije za liturgiju na II. vatikanskom. Na toj je poziciji radio na liturgijskoj reformi s katoličkim klericima i, iznenađujuće, s nekim protestantskim vjerskim službenicima. Godine 1962. je napisao ono što će postati Konstitucija o svetoj liturgiji, dokument koji je dao oblik novoj misi.

Mnoge su Bugninijeve reforme imale svrhu da se svide nekatolicima, pa su promjene oponašale protestantsku službu, uključujući smještaj oltara prema vjernicima umjesto žrtvene značajke, prema liturgijskom istoku. Kako je rekao: "Moramo skinuti s naše... katoličke liturgije sve što može biti sjena prepreke za našu odijeljenu braću, protestante." (Paradoksalno, anglikanci koji se žele priključiti Katoličkoj crkvi zahvaljujući današnjem papi, koristit će liturgiju u kojoj svećenik gleda u istom pravcu kao vjernici.)

Kako je Bugnini bio u stanju učiniti takve ogromne promjene? Dijelom stoga što niti jedan od papa kojima je služio nije bio liturgičar. Bugnini je izmijenio toliko stvari da Ivanov nasljednik, Pavao VI., nije poznavao zadnje naputke. Papa je jednom predbacio svom osoblju da su mu priredili liturgijsko ruho krive boje, da bi mu odgovorili kako je sam ukinuo duhovsku osminu pa ne može nositi crveno misno ruho. Papin ceremonijar svjedoči da je Pavao VI. briznuo u plač.

Bugnini je pao u nemilost 1970.-ih. Talijanskim se tiskovinama širila glasina da je bio mason, što bi ukoliko je istina povlačilo ekskomunikaciju. Vatikan nikad nije opovrgnuo glasinu, a 1976. je Bugnini, nadbiskup, protjeran na ceremonijalnu dužnost u Iran. Umro je pretežito zaboravljen 1982.

Ali, njegovo je nasljeđe preživjelo. Papa Ivan Pavao II. je nastavio s liberalizacijom mise, dopustivši da i djevojke mogu služiti kao ministranti, kao i nezaređenim muškarcima i ženama da dijele pričest na ruke, pričesnicima koji stoje. Čak su i konzervativne organizacije poput Opusa Dei prihvatile liberalne liturgijske reforme.

Bugnini bi čini se mogao konačno naći suparnika u Benediktu XVI. koji, sam zapaženi liturgičar, nije oduševljen promjenama zadnjih četrdeset godina. Latinski napjevi, antikno ruho, pričešćivanje samo na jezik (ne na ruke) i to klečeći; Benedikt postupno uklanja inovacije svojih prethodnika. Vratila se latinska misa, makar ograničeno, na mjestima poput Arlingtona gdje jedna od pet župa ima staru liturgiju.

Benedikt shvaća da mu mlađi sjemeništarci i svećenici- većinom rođeni nakon II. vatikanskog- pomažu voditi kontrarevoluciju. Cijene ljepotu svečane mise s pripadnim pjevanjem, kađenjem i svečanošću. Svećenici u reverendama, a redovnice u habitima su ponovo svakodnevica; tradicionalističke družbe poput Instituta Krista Kralja su u usponu.

Početkom ovoga desetljeća, Benedikt (tada kardinal Joseph Ratzinger) napisao je: "Okretanje svećenika prema narodu, preokrenulo je zajednicu u krug zatvoren u sebe. Ne otvara se više onomu što je ispred i gore, nego se zatvara u sebe." Imao je pravo: 40 godina nove mise unijelo je kaos i banalnost u najvidljiviji znak crkve. Benedikt XVI. želi povratak reda i smisla kao i, čini se, novi naraštaj katolika."

Izvor: WDTPRS




nedjelja, studenoga 29, 2009

Postkršćanske redovnice

Prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, kard. Franc Rodé, pokrenuo je 22. prosinca 2008. trogodišnju vizitaciju američkih redovnica. O tomu smo nedavno mogli čitati i na hrvatskom. Članak koji slijedi napisala je A. Carey, a govori o pravim razlozima koji su doveli do toga pothvata. Konferencija koja okuplja najveći broj ženskih američkih redovničkih zajednica zove se Leadership Conference of Women Religious (LCWR), desetljećima je u sukobu s crkvenim naukom, protivi se apostolskoj vizitaciji i o njoj je riječ u članku. Od njih su se odijelile brojne kongregacije i okupile se u organizaciji pod imenom Council of Major Superiors of Women Religious (CMSWR). To vijeće je utemeljeno 1992., a statuti su im definitivno potvrđeni 1995. Karakterizira ih vjernost crkvenom učiteljstvu i odanost Svetom Ocu. Prosječna dob njihovih redovnica je ispod 35 godina, dok je ukupni prosjek 1999. za redovnice bio 69 godina, za članice LCWR-a je i viši. Vizitacija je, ukratko, posljedica duboke krize u kojoj su se našle mnoge redovničke ustanove nakon Koncila, a čije se članice čak otvoreno distanciraju od Crkve, Euharistije i Krista. To je razlog što je i Kongregacija za nauk vjere pokrenula svoju, doktrinarnu vizitaciju. Također preporučujem tekst kard. Rodéa na stranicama hrvatskih redovnica.

"Kad je u siječnju najavljena vatikanska odluka, da se pokrene apostolska vizitacija kako bi se procijenila kvaliteta redovničkoga života u redovima sestara iz SAD-a, mnogima je to bilo veliko iznenađenje. Ono je povećano viješću nakon dva mjeseca da će Kongregacija za nauk vjere obaviti doktrinarnu procjenu konferencije (LCRW) koja predstavlja većinu redovnica u SAD-u.

Ali oni koji su pozornije pratili srozavanje mnogih ženskih redova u ovoj zemlji, uopće nisu bili iznenađeni da je Vatikan pokrenuo ovaj postupak. Doista, mnoge su sestre same tražile i molile da Vatikan obrati pozornost na stanje zajednica redovnica. Zasigurno postoji i skrb što je broj sestara strmoglavo opao, a crkvena dobra se prenamjenjuju u svjetovne svrhe. No, evidentni su i još kritičniji problemi: mnoge sestre više ne rade u crkvenom apostolatu niti više žive i mole u zajednici, a katkad se sestre otvoreno razilaze s crkvenim naukom u pitanjima kao što su ređenje žena, homoseksualnost, važnost Euharistije i hijerarhijska narav Crkve.

Isto tako konferencija je imala buran odnos s Vatikanom proteklih 40 godina, ista konferencija je bila vrlo jasna u svom određenju da "transformira" redovnički život kao i život same Crkve. Vatikan je rekao vrlo malo o toj doktrinarnoj procjeni, ali konferencija u pismu od 2. travnja obavještava svoje članice o informaciji Kongregacije za nauk vjere koju je donio National Catholic Reporter. Te su novine izvijestile da je navedena Kongregacija poduzela procjenu jer doktrinarni problemi o kojima je diskutirano s konferencijom 2001. još uvijek postoje.

Radi se o pitanjima prihvaćanja crkvenoga nauka o homoseksualnosti i ređenju žena kao i prihvaćanja sadržaja dokumenta Kongregacije za nauk vjere 'Dominus Iesus'; da je Isus Krist spasitelj svih ljudi i da se punina njegove Crkve nalazi u Katoličkoj crkvi. U vatikanskom pismu od 20. veljače 2009. također navodno stoji da su govori na godišnjim skupštinama konferencije od 2001. dokaz da doktrinarni problemi i dalje postoje.

Utjecaj konferencije na redovnice

Doktrinarna procjena navodno nije povezana s apostolskom vizitacijom ženskih redova, ali većina nereda u zajednicama redovnica danas ukazuje izravno na utjecaj konferencije. Voditeljice oko 90% zajednica redovnica u SAD-u pripadaju konferenciji, koja ima snažan utjecaj na svoje članice i njihove redovničke zajednice svojim radionicama, izdanjima i pridruženim organizacijama.

L. A. Quinonez i M. D. Turner, dvije sestre nekoć izvršne direktorice konferencije između 1972. i 1986., otkrivaju u svojoj knjizi iz 1992., 'Transformacija američkih katoličkih sestara', da 'postojanje konferencije u vremenu od preko trideset godina, koincidira s velikim tranzicijskim periodom u društvu, Crkvi i redovničkim zajednicama. Radovao se tko ili žalio zbog te činjenice, naširoko je priznato da je konferencija bila snaga toga transformacijskoga procesa.'

Stoga, ove dvije procjene nisu samo slučajnost, a pogled na konferenciju baca značajno svjetlo na vatikansku odluku da poduzme istodobno obje ove inicijative.

Crkveno priznate organizacije glavara redova počinju ranih 1950.-ih kada ih je Vatikan ohrabrio da formiraju nacionalne konferencije. U to predinternetsko vrijeme, ideja je bila da im se tako pomogne u razmjeni informacija, međusobnom podupiranju u izgradnji redovničkoga života te koordinaciji i kooperaciji s biskupima i Svetom Stolicom. Kanonski zakon kaže da jedino Sveta Stolica ima vlast podizati konferencije redovničkih glavara i da su one pod 'vrhovnom upravom' Svete Stolice, koja mora potvrditi njihove statute. Članovi redova ne pripadaju tim konferencijama niti imaju kakvo glasačko pravo, koje pripada jedino onima na pozicijama vodstva redova.

Godine 1959. kanonski je uspostavljena Konferencija viših redovničkih glavarica, ali u deset godina, različite interpretacije dokumenata II. vatikanskog koncila potaknule su sestre aktivistice da transformiraju konferenciju od crkvenoga tijela u neovisnu organizaciju istomišljenica fokusiranih na pitanja ženskog oslobođenja.

PREKRAJANJE KONFERENCIJE

Godine 1970. je vodstvo konferencije napisalo nove statute koji su bili implementirani prije nego što su članice mogle glasovati o njima i prije nego što ih je Vatikan mogao potvrditi. Ti novi statuti su drastično izmjenili narav konferencije proširujući članstvo na 'voditeljske timove', a ne samo na glavaricu reda. Progresivniji su redovi već usvojili timsko vodstvo, i tako stekli više glasova nego redovi koji su zadržali tradicionalni, kanonski model jedne glavarice. To je 1970. utrlo put za izbor sestara koje su određene da prekroje konferenciju.

Kontroverza o usmjerenju konferencije kao i o proširenju te implementaciji kriterija za članstvo, a što članice još nisu bile odobrile, uzrokovala je rascjep u konferenciji. Neke su se članice žalile vodstvu da nova verzija statuta eliminira crkveni karakter organizacije i nadomješta ga sociološkim i građanskim, i izrazile su zabrinutost zbog novih ovlasti koje se daju dužnosnicama konferencije.

Budući da se vodstvo pripremalo na nacionalnu skupštinu u rujnu 1971. koja je trebala glasovati o novim statutima, Vatikan je tražio da se na skupštini 'posebno razmatra' o novoj apostolskoj ekshortaciji pape Pavla VI., 'Evangelica Testificatio', što je bila njegova refleksija o dobrim i lošim stranama obnove u redovničkom životu. Taj je zahtjev ignoriran, kao i zabrinutost članica koje su mislile da programu skupštine nedostaje duhovne dimenzije. Druge su članice prigovorile teologiji koju su zastupali najavljeni govornici, uključujući oce R. McBriena i G. Bauma. Neke poglavarice su zbog tih zabrinutosti bojkotirale skupštinu.

Skupština je potvrdila nove statute koji su ponovo dopustili glasovanje članicama pripuštenima pod proširenom definicijom članstva koju još nisu potvrdile ni članice ni Vatikan. Amandmanom u zadnji čas, promijenile su ime organizacije u 'Leadership Conference of Women Religious', jer dotadašnje ime navodno ima 'militarističke i hijerarhijske konotacije'.

Prema obrascu koji će se ponavljati godinama, vodstvo konferencije zanemarivalo je smjesta obaviještavati članstvo o važnim pitanjima: Vatikan nije bio sretan novim statutima. Predsjednica konferencije konačno je napisala članicama, sa sedam mjeseci zakašnjenja, kako bi ih informirala o pregovorima s Vatikanom o njihovim razlikama, ali da su smatrali kako je bolje držati stvari u diskreciji. Sveta Stolica je inzistirala da se novi statuti dopune kako bi sadržavali priznanje auktoriteta biskupa i Vatikana. Tek nakon tri godine pregovora Vatikan se složio s novim imenom, pod uvjetom da se ono tumači kao: 'Conference of Leaders of Congregations of Women Religious of the United States of America'.

U SAD-u su neki biskupi predlagali prekid odnosa svojih odbora za vezu s konferencijom jer je promijenila ime, narav, članstvo i statute. Jedan je biskup čak primijetio da je konfernecija poglavarica nestala jer se raspustila i preoblikovala u različit entitet, ali neki u hijerarhiji su izgladili razlike. Puno više će se neslaganja s Vatikanom i biskupima pojaviti tijekom godina, od koji će neki slijediti obrazac vodstva da ne obaviještava svoje članove prije zauzimanja kontroverznih stavova.

NOVA AGENDA

Skupština konferencije 1972. istaknula je kanonista koji je govorio o 'redovničkim zajednicama kao providonosnom daru za oslobođenje žena' i predložio da žene podnesu tužbe protiv Crkve na građanskim i crkvenim sudovima i započnu s ekonomskim bojkotom župnih crkava.

Na skupštini konferencije 1974., članstvo je potvrdilo rezoluciju kojom pozivaju da se 'sve službe u Crkvi otvore muškarcima i ženama koje Duh poziva.' Iste godine konferencija je objavila knjigu 'Širenje dijaloga', odgovor na 'Evangelica Testificatio', papinu ekshortaciju na obnovu redovničkog života. Ta je knjiga snažno kritizirala papin nauk, a koristila se u radionicama za sestre.

Kada je prva Konferencija za ređenje žena organizirana 1975., predsjednica konferencije redovnica je imenovala jednu sestru za vezu s grupom koja je planirala događaj. Ured vatikanske kurije za redovnike uputio je konferenciju da se odvoji od te Konferencije za ređenje žena, ali su one to odbile i ta sestra je bila koordinatorica u tom događaju.

Na skupštini 1977., predsjednica J. Doyle, tražila je od sestara da se uključe u 'socio-političke službe' u Crkvi ili izvan Crkve, i pozvala je na uključenje žena na mjesta na kojima se donose odluke na svakoj razini Crkve, kao i na 'aktivnu participaciju u svim aspektima crkvenih službi'. Za vrijeme 1970.-ih je vodstvo glasovalo za pristupanje Nacionalnoj organizaciji za ženski bojkot u državama koje nisu ratificirale amandman o ravnopravnosti, a uzeli su i status nevladine organizacije u UN-u.

Godine 1978. izdanje konferencije 'Patterns in Obedience and Authority' piše o tenzijama unutar redovničkih kongregacija i između kongregacija i hijerarhije u SAD-u: 'Redovnice SAD-a i biskupi često se značajno razlikuju u pogledima, tumačenjima i prihvaćanju novih uvida koji proizlaze iz današnjeg crkvenog nauka i znanosti. Postoje različiti koncepti i očekivanja od auktoriteta, struktura i procesa donošenja odluka; različite predodžbe redovničkog života; različite ideje o svećeništvu i svećenicima.'

Kao predsjednica konferencije 1979., T. Kane je izabrana da u ime redovnica pozdravi papu Ivana Pavla II. o njegovu prvom pohodu ovoj zemlji. Iako je papa ponovio crkveni nauk da je ređenje pridržano muškarcima, T. Kane je u svoj pozdrav uključila poziv da se žene uključe u sve službe u Crkvi. To je prouzročilo daljnji rascjep u konferenciji, tako da ju je napustilo još više članova.

Budući da je papa Ivan Pavao II. postao sve zabrinutiji za redovnički život u SAD-u, 1983. je imenovao povjerenstvo koje će ocijeniti američki redovnički život, i potvrdio je dokument sa smjernicama naslovljen 'Bitni elementi u crkvenom nauku o redovničkom životu'. Ne donosi ništa novo, nego jednostavno sažima neke ključne elemente redovničkog života. Pa ipak je konferencija bila vrlo glasna u pobijanju toga dokumenta.

Za skupštinu 1985. je za glavnu govornicu odabrana M. Farley. Bila je jedna od četrdeset potpisnica izjave iz 1984. objavljene u New York Timesu kojom tvrde da postoji više nego jedan legitiman katolički stav o pobačaju, ona još uvijek nije riješila svoju situaciju s Vatikanom koji je tražio od redovnika da povuku potpis. Biskupska konferencija SAD-a i Vatikan tražili su da konferencija povuče poziv M. Farley, ali je vodstvo to odbilo. Zato su i nadbiskup John Quinn i apostolski delegat nadbiskup Pio Laghi, također najavljeni govornici, otkazali svoj dolazak.

LOJALNO NESLAGANJE?

Izdanje publikacije iz 1988., 'Claiming Our Truth', nadalje otkriva sociopolitičku agendu konferencije i osvjetljuje njen koncept redovničkoga života, izjavljujući da se sestre 'odmiču od zadržavanja postojećih struktura prema kreiranju alternativnih', traže 'nove obrasce u odnosu prema crkvenoj hijerarhiji', uključujući rad za 'obrasce međusobne odgovornosti sa strukturama za odgovorno neslaganje', i rad na 'daljnoj promjeni i trajnoj transformaciji našega društva i naše Crkve.' Ta aktivnost kako stoji u knjizi često može dovesti sestre 'u konflikt s priznatim centrima moći u društvu i Crkvi', a 'vjernost društvu i Crkvi može, katkad, značiti lojalno neslaganje.'

Takvo viđenje redovničkoga života odražava se u petogodišnjim ciljevima za godine 1989-1994., koji uključuju: 'Razvoj struktura solidarnosti sa ženama s ciljem rada na oslobođenju žena transformacijom društvenih i crkvenih struktura i odnosa.'

Na daljnju transformaciju su pozvale u dokumentu koji su izradili zajedno s Konferencijom muških viših glavara (CMSM), na zajedničkoj skupštini 1989., i objavili brošuru naslovljenu 'Elementi za preoblikovanje redovničkog života u budućnosti'. Članstvo nikada nije glasovalo o tomu, ali je konferencija nastavila poticati diskusiju o tim elementima unutar redovničkih zajednica. Među iznenađujuće 'elemente' spada predviđanje da će 2010, redovničke zajednice biti ekumenske i otvorene oženjenim parovima i ljudima različitih rodnih i spolnih orijentacija, a da će zavjeti biti na volju.

U potezu bez presedana, Vatikan je kanonski ustanovio alternativnu konferenciju glavarica američkih redovnica [Council of Major Superiors of Women Religious, op. splendor] koje su se sve više protivile održavanju bilo kakve formalne veze s dotadašnjom konferencijom koja je pak bila nesretna priznanjem novoga Vijeća viših redovničkih glavarica, i žalila se Vatikanu da je potvrda alternativne konferencije 'protivna primarnoj funkciji vodstva- da promiče jedinstvo i razumijevanje'. (Glavarice otprilike 10 % ženskih redova danas pripadaju toj drugoj konferenciji.)

Govornici na skupštini 1993. nastavili su udaljavati redovnice od Crkve. Sestra M. A. Donovan primijetila je da 'žene teško žive različite oblike redovničkog života, zbog pogleda na mjesto žene u društvu i zbog konzervativne naravi crkvenoga prava i običaja.' Sestra M. Brennan, bivša predsjednica konferencije, u svom je obraćanju rekla da je 'redovništvo globalni pokret, a ne samo religijska pojavnost; ono ima poruku i misiju od svijeta i za svijet, a ne jedino program od neke crkve ili za neku crkvu.'

PITANJE HOMOSEKSUALNOSTI

Nacionalni odbor konferencije je 1993. dao izjavu 'O pravima homoseksualnih osoba'. Izjava osuđuje 'recentne crkvene dokumente da iskorištavaju religiozna načela kako bi opravdali diskriminaciju homoseksualnih osoba.' To se nesumnjivo odnosi na dokument Kongregacije za nauk vjere iz 1992. koji je premda namijenjen biskupima dospio u medije i krivo protumačen. U to je vrijeme Vatikan provodio vrjednovanje javnih istupa i aktivnosti o. R. Nugenta i sestre J. Gramick koji su osnovali 'New Ways Ministry', kao iskorak prema homoseksualnim osobama, ta je udruga bila zabranjena u nekim dijecezama zbog manjkave argumentacije.

Nakon jedanaestogodišnje studije o radu to dvoje redovnika, Vatikan im je 1999. trajno zabranio bilo kakav daljnji rad koji uključuje homoseksualne osobe jer su 'nejasnoće i pogrješke u pristupu o. R. Nugenta i s. J. Gramick prouzročile zbrku među katoličkim vjernicima i naštetile crkvenom zajedništvu.' R. Nugent je prihvatio stegovnu odluku, J. Gramick nije, a konferencija je jurnula u njenu obranu.

Na skupštini 1999. s temom 'Change at the heart of it all', prošla je posebna rezolucija o slučaju Gramick, u kojoj se žali zbog 'načina izvršavanja crkvenog auktoriteta koji su mnogi u katoličkoj zajednici iskusili kao izvor patnje i podjele.' Razvili su jednogodišnji plan za angažiranje biskupa i Vatikana na tom pitanju.

Bivša predsjednica konferencije, C. D’Arienzo je izvijestila 2000. u godišnjem izvješću da je vodstvo u razgovorima s vatikanskim dužnosnicima smatralo nužnim protumačiti kulturalne razlike u diskusiji o izjavi J. Gramick. Objasnila je kako je 'homoseksualnost česta tema u SAD-u, ali ne u drugim zemljama ili u Vatikanu.' Slično su 'ispitivanje i neslaganje prihvatljivi u našem društvu, a drugdje se mogu smatrati nelojalnošću.' Govoreći o posjetu Vatikanu istaknula je: 'Postoje razdoblja kada se pitamo o smislu potpore strukturi koja je tako strana našoj predanosti za ispravnim odnosom, našem izrazu žive vjere i našoj želji za inkluzivnom Crkvom.'

Godina lobiranja i 'dijaloga' s hijerarhijom o vatikanskoj disciplinskoj mjeri prema J. Gramick kulminirala je 2000. na skušpštini konferencije. Predsjednica N. Sylvester govoreći o njihovim 'tenzijama i konfliktima' s Vatikanom, izjavila je: 'Vjerujemo u moć da izmjenimo nepravedne strukture i zakone. Uvažavamo lojalno neslaganje.' Nastavila je s tim da su sestre 'razočarane, frustrirane, ljutite i duboko ožalošćene službenim odgovorima koji su auktoritativni, prijete kaznama, ne poštuju naš legitimni auktoritet kao izabranih vođa, bezobzirni su prema našoj mogućnosti da budemo moralne poslanice.' Tada je predstavila ono što je nazvala 'listom žrtava' pretrpljenih od crkvenih dužnosnika. Ta lista uključuje: sestre koje su 1984. potpisale izjavu o pobačaju u NY Timesu, vatikansko pismo iz 1995. o ređenju žena, teologe koje je Crkva sankcionirala, kanonsku potvrdu altenativne konferencije za redovnice, stegovnu mjeru Kongregacije za nauk vjere izrečenu J. Gramick. Zaključno primjećuje: 'Vjerujem da smo sa službenom Crkvom koju volimo došli u slijepu ulicu', nastavila je spekulacijom hoće li Vatikan delegitimizirati konferenciju.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE I KONFERENCIJA REDOVNICA

Događaji prethodnih godina su nesumnjivo primorali Kongregaciju za nauk vjere da vodstvu konferencije 2001. uputi doktrinarnu opomenu. Nije bilo poznato da se Kongregacija za nauk vjere susrela s vodstvom konferencije zbog doktrinarne zabinutosti, ali je određenje vodstva konferencije da reformira Crkvu 'lojalnim neslaganjem' bilo javno poznato. Zapravo, objašnjenje Kongregacije za nauk vjere iz 2009. navodno naznačuje da su stil i doktrinarni sadržaj obraćanja na godišnjim skupštinama konferencije, od susreta između Kongregacije za nauk vjere i konferencije redovnica 2001., dokaz da doktrinarni problemi i dalje postoje.

U godišnjem izvješću 2001, predsjednica M. Mollisson nastavila je s dugom tradicijom konferencije da 'dijalogizira' s crkvenim auktoritetima kako bi pitanja ostala otvorena; 'U skladu s našom željom za ispravnim odnosom između crkvenih dužnosnika i članova konferencije, predsjedništvo nastavlja dijalog s biskupima i vatikanskim dužnosnicima. Pristupamo dijalogu sa sviješću o hitnosti i odlučnošću da ostanemo u razgovoru koji će sniziti napetost između privrženosti doktrini i pastoralnih potreba marginaliziranih ljudi. Također izražavamo našu želju da žene budu uključene u više odgovornih mjesta u crkvenim strukturama. Rizik ovoga dijela našega usmjerenja je da budemo krivo shvaćene i da nas promatraju kao nevjerne crkvenom Učiteljstvu.' Crkvene poglavare je okarakterizirala kao da ne shvaćaju poruku sestara: 'Potrebno je dalje razgovarati o razumijevanju auktoriteta, poslušnosti, zajedničkom životu i proročkoj naravi redovništva.'

Nacionalni odbor konferencije složio se 2002. s pisanjem pisama potpore za 'New Ways Ministry' i kao temu za skupštinu te godine izabrao 'Leadership in Dynamic Tension'. U svom predsjedničkom obraćanju skupštini K. Pruitt je nastavila s mantrom da Crkvu treba reformirati i da su sestre konferencije pravi izbor za to: 'Naš je izazov kako najjasnije govoriti, učinkovito djelovati da donesemo potrebnu promjenu, reformu, obnovu i ozdravljenje našem ranjenom svijetu, našoj naciji, nama samima i posebice našoj Crkvi... Poziv za promjenom ili reformom struktura, načina i metoda djelovanja koji nastavljaju s ekskluzivnošću, tajnovitošću, nedostatkom poštenja i otvorenosti, što sve nabrojano potiče neprikladno izvršavanje vlasti, pun je napetosti.'

U izvješću nakon skupštine 2003. stoji: 'Predsjednica M. A. Zollmann pozvala je voditeljice da umnože snage koje će stvoriti promjenu pripadnu redovničkom životu. 'U sebi imamo neotkrivenu moć nužnu za stvaranje, spašavanje i uskrsnuće naše Crkve, našega svijeta i naše zemlje. To je snaga veze, sestrinstva. Ta je snaga proročka; najradikalniji čin neslaganja.'

Skupština je 2004 održana zajedno s muškom Konferencijom poglavara. Kapucin M. H. Crosby je govorio o 'Redovnicima: proročkom glasu usred nasilna svijeta.' Definiciju nasilja je proširio da uključuje 'grješno, strukturalno i sustavno nasilje koje se često shvaća kao nešto sveto, a promiču ga visoki klerici i njihovi kućni teolozi u našoj vlastitoj Crkvi.' Primijetio je da mnogi redovnici nazočni skupštini neka učenja Magisterija smatraju 'nepravednima, nasilnima i grješnima.' Rekao je skupini: 'Nismo dovoljno u javnsoti prosvjedovali protiv patrijarhata', i optužio je ''službenu' patrijarhalnu' Crkvu zbog 'neopravdanog nasilja protiv žena i, također bih rekao, protiv homoseksualaca.'

Konferencija je 2004. objavila priručnik za redovnike pod nazivom 'Poziv na sustavno mišljenje. Prilika za djelovanje za sustavnu promjenu'. Jedna od tema je i činjenica da neke sestre školovane u 'holističnom, organičkom pogledu na svijet' i u 'procesnim, feminističkim kao i teologijama oslobođenja... vjeruju da je euharistijsko slavlje toliko povezano s crkvenom strukturom koja se uhvatila u negativne aspekte zapadnjačkog mišljenja da više ne mogu u njemu sudjelovati s osjećajem integriteta.' Priručnik savjetuje da gledišta tih sestara treba uvažavati.

Predsjednica C. Vladimiroff je izjavila na skupštini 2005.: 'Budućnost redovničkoga života je u našim rukama da ga oblikujemo za one koji će nas naslijediti.' Ista je sestra pokazala sličnu neovisnost o Crkvi 2001. kada je kao priorica svoga reda odbila smjernicu iz Vatikana da kaže sestri J. Chittister da ne održi govor dublinskoj Svjetskoj konferenciji za ređenje žena.

Ista J. Chittister, bivša predsjednica konferencije, na skupštini 2006. rekla je sestrama: 'Ako kažemo da smo žene Crkve moramo se zapitati znači li to da ćemo činiti ono što nam kažu crkveni ljudi ili ono što od nas traži narod Crkve.'

Predsjedničko obraćanje 2006. održala je B. Eichten koja je izjavila: 'Mi redovnice, napredovale smo od ‘poslušnih kćeri Crkve’ i redovničke radne snage do odraslih educiranih žena sa zrelim identitetom koje vjeruju da imju nešto reći o Crkvi, njenom učenju i njenom djelovanju. Taj pomak je zategnuo naše odnose s hijerarhijskom Crkvom, u kojoj smo iskusile bol što smo često nevidljive, svedene na status treće klase i izočne s mjesta na kojem se donose odluke.'

'... Naš je izazov da držimo otvorena vrata dijalogu s hijerarhijskom Crkvom dok nastavljamo ‘tražiti odgovornost za određenje [našeg] vlastitog identiteta i smisla redovničkog života.'

Prihvaćajući 2007. nagradu konferencije, J. Chittister je ponovila nezadovoljstvo što se 'žene u Crkvi i društvu bez razloga predugo držalo podalje od vodećih pozicija.' Ponovila je cilj transformacije redovničkog života: '...mi smo nova mala skupina žena liderica koja mora prijeći iz jednog oblika redovničkog života u drugi, u novom i drugačijem svijetu.'

NADRASTI RELIGIJU

Možda je najzačudnija na skupštini 2007. bila misao iz obraćanja dominikanke L. Brink. Rekla je da su se neke redovničke zajednice bile 'pridošlice' i takva zajednica 'nije više crkvena', 'nadrasla je okvire institucionalne religije... Redovnički naslovi, institucionalna ograničenja, crkveni auktoriteti ne pristaju više takvoj zajednici, koja je zapravo postkršćanska.' I nastavila je: 'Tko može reći da postkršćanski pokret [movement beyond Christ] nije, u stvarnosti, po srcu Božjem?'

Ona predviđa 'nadolazeću nevolju' za Katoličku crkvu u Americi zbog toga što hijerarhija nije u dodiru s vjernicima: 'Laički suradnici se osjećaju obespravljeni. Katoličkim se teolozima zabranjuje akademska sloboda. Redovnice i žene laikinje se osjećaju kao pod povećalom samo zbog svoje biologije. Homoseksualci i lezbijke zaslužuju sudjelovati u svojim župama kao katolici s punom ljudskošću i seksualnošću.'

Na zajedničkoj skupštini konferencija redovnica i redovnika 2008., E. Johnson je izrazila žaljenje zbog toga što 'patrijarhalne vrijednosti koje prema svakom objektivnom pokazatelju, svode žene na stastus druge klase kojom upravljaju strukture, zakon i ritual kojima dominiraju muškarci.' Usporedila je crkveno poglavarstvo s razmetnim sinom i rekla da se crkveni poglavari trebaju ispričati disidentima koji odbacuju nauk i auktoritet Katoličke crkve.

U predsjedničkom obraćanju na skupštini, predsjednica M. Withed je usporedila institucionalnu Crkvu sa starozavjetnim faraonom koji je porobio narod i ugnjetavao ga, dok je konferenciju usporedila sa starozavjetnim primaljama koje su odbile faraonove zapovijedi kako bi narodu donijele novi život i nadu.

Vatikan je očito te javne izjave primio na znanje i konferencija je navodno 10. ožujka 2009. primila pismo Kongregacije za nauk vjere u kojem obavještavaju konferenciju o doktrinarnom vrjednovanju. Vodstvo konferencije nije svoje članstvo o tomu obavijestilo sve do 2. travnja. U kasnijem travanjskom priopćenju vodstvo je izrazilo iznenađenje i razočaranje vatikanskom odlukom i inzistiralo na tomu da one žele nastaviti s 'dijalogom'.

Međutim, dok sestre otvoreno govore da su neke redovničke zajednice postkršćanske, da neke sestre bojkotiraju Euharistiju i dok liderice konferencije govore da imaju ulogu u određivanju što je crkveni nauk, teško da bi maratonski dijalog dosegao cilj. "

Izvor i slika: SANCTE PATER










subota, studenoga 14, 2009

Neiskorišteni potencijal

"Francuski su biskupi prošlog tjedna na zasjedanju u Lourdesu bili pod velikim psihološkim pritiskom. Iako to nije izričito stajalo na njihovu dnevnom redu, morali su stalno misliti na jedno, što su im uporno i mediji stavljali pred oči: ugrožena je budućnost francuskih biskupija zbog nedostatka svećenika. U izdanju lista 'La Croix' od 5. studenoga, predsjednik biskupske konferencije, nadbiskup Vingt-Trois, izgubio je svoju poznatu hladnokrvnost i napao, doduše bez spominjanja imena, ali ipak lako prepoznatljivo, svoga subrata Dominiqua Reya, biskupa Frejusa i Toulona: 'Postoji jedan biskup koji vjeruje novim zajednicama: zvoni na sva zvona, poziva šest novih zajednica u svoju biskupiju i misli da je time sve sređeno. Za prvu ruku to može pomoći, ali što će biti kasnije?' To se odnosilo na određenu tendenciju pastoralne strategije msgr. Reya, naime otvorenost novim zajednicama, ali ono što nije izrekao je to da zapravo predbacuje svom subratu, u prvom redu, otvorenost prema svećenicima koji celebriraju prema izvanrednom obliku ili prema oba oblika, jednom rječju, njegovo implementiranje motuproprija 'Summorum Pontificum'. Ta je tema tabu na biskupskoj konferenciji.

-Slom je dogledan

1. Broj aktivnih svećenika u francuskim biskupijama je manji od 9000. U znatnom broju biskupija (Digne s 25 svećenika, Nevers s 38, Auch, Saint-Claude, Gap, Digne, Viviviers, Verdun, Pamiers, Langres, itd.) će se broj aktivnih svećenika za deset godina smanjiti na najviše 10. U biskupiji Langres msgr. Gueneleya, koja je na glasu kao najliberalnija, može se naći jedan svećenik na 60 crkava [franc. clochers, njem. Sprengel, op. splendor].
2. Broj sjemeništaraca je opao ispod 750- godine 2008. bilo ih je 740, a od toga stotinjak koji su pripadali izvandijecezanskim zajednicama. Pamiers, Belfort, Agen, Perpignan i ostali nemaju niti jednoga sjemeništarca.
3. Broj svećeničkih ređenja ostaje ispod 100 godišnje. Godine 2009. bilo je 90; Pariz koji je u boljoj situaciji imao je 10, dva od toga za Zajednicu Emanuel. U 2010. očekuje se sedam ređenja, za 2011. četiri.
4. za godište 2009. obznanjeno je 120 novih ulazaka u sjemenište.

Posljedice su dramatične: trećina će francuskih biskupija nestati za 15 godina jer će se morati spojiti s drugim biskupijama.

I dalje je većina biskupa na čelu s predsjednikom Vingt-Troisom puna nade: Crkva je usprkos svemu vidljiva i živi, premda se čini suprotno. Predsjednik Vingt-Trois je u intervjuu za Radio Notre-Dame od 5. studenoga predočio izvanredan primjer te vrste 'vidljivosti': U jednoj župi koja nema svećenika, okupili su se laici u općinskoj dvorani na molitvu krunice. Čak su došli na zamisao da poprave crkvu kako bi u njoj molili krunicu- dakle, ništa nije izgubljeno, Crkva živi...

-Koristan potencijal

Korištenje mogućnosti tradicionalista sigurno ne bi jednim udarcem uklonilo probleme francuskih biskupija, ali bi im dalo nešto kisika i, povrh svega, potpuno promijenilo ideološko ozračje. Upravo je zbog toga ta tema na biskupskoj konferenciji ostala apsolutni tabu. Barem za sada.

Postaje sve teže ignorirati tradicionalistički krug (ne računajući redovničke zajednice)

1. 3% aktivnih svećenika pripada tradiciji orijentiranim skupinama- tu nisu uračunati dijecezanski svećenici, koji također njeguju klasičnu liturgiju. Od tih 260 svećenika Piovu bratstvu i njemu pridruženim zajednicama pripada 140 svećenika, a 120 zajednicama koje okuplja Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.
2. Više od 14% se zaređuje za klasični obred (Paix Liturgique, br. 182, 22. lipnja 2009.); godine 2009. zaređeno je 15 francuskih svećenika za izvanredni oblik rimskog obreda, od toga šestorica iz Piova bratstva.
3. Više od 20% sjemeništaraca se odlučilo za klasični obred; godine 2008./2009. oko 160 za izvanredni obred, od toga oko 40 iz Piova bratstva (Paix Liturgique br. 176 travanj 2008). Nastavi li se razvoj kao proteklih godina, tada će se za dvije godine četvrtina svih francuskih sjemeništaraca spremati za izvanredni oblik. Sigurno je da bi broj tih sjemeništaraca još porastao, budu li svećenici orijentirani prema tradiciji imali izgleda za normalan rad u dijecezanskom dušobrižništvu.
4. Konačno, 25% onih koji ulaze u sjemenište odlučuje se za izvanredni oblik (Paix Liturgique, br. 199, listopad 2009.) Početkom akademske godine 2009., u rujnu, zabilježen je 41 ulazak u tradiciji orijentirana sjemeništa, od čega 17 za Piovo bratstvo.

Svećenici koji služe u izvanrednom obliku, djeluju u više od 400 misnih centara u cijeloj Francuskoj, 184 pripadaju Piovu bratstvu ili s njim povezanim zajednicama. S tim u svezi se treba podsjetiti da bi, prema značajnoj anketi CSA iz rujna 2008., trećina praktičnih katolika rado pohodila klasičnu misu kad bi u njihovoj župi bila ponuđena. Zasigurno nije pretjerivanje ako prihvatimo da bi se, ukoliko se potpuno tradicionalističkim sjemeništarcima pribroje i oni iz dijecezanskih sjemeništa koji se interesiraju za tradiciju, oko trećina svećeničkih kandidata odlučila za klasični oblik ili za oba, ako bi im bilo dopušteno.

Trećina vjernika, trećina svećenika- čini se razborito, dati tim svećenicima odgovarajućeg prostora kako bi mogli slaviti bogoslužje prema svojoj predodžbi, ne više u getima, nego u župnim zajednicama. Ne bi li to bilo u duhu (i slovu) motuproprija 'Summorum Pontificum'? Tada bi ti svećenici mogli dijeliti i druge sakramente te djelovati misijski ili katehetski.

Ali za većinu francuskih biskupa taj dio njihova stada, svećenici kao i vjernici, koji samo žele živjeti u miru vjere, danas uopće ne postoje- osim kao dosadna smetnja, trn u peti. Biskupije mogu propasti, ali ideologija mora živjeti.

1. Treba se zamisliti nad činjenicom da mala biskupija Frejus-Toulon ima 80 sjemeništaraca koji su se opredijelili za redoviti ili izvanredni oblik, ili pak za oba. Slijedi ga pariško sjemenište, Issy-les-Moulinaux, koje za veliko područje Pariza ima najviše 50 sjemeništaraca.
2. Parižani bi trebali bili zadnji koji se svojoj subraći, koja ponovo pokušavaju stati na noge, smiju drsko suprotstavljati, poput: 'Na biskupa Centènea možemo zaboraviti. Biskup Aillet ima možda još tri godine, a i dijeceza biskupa Dominiquea Reya je osuđena da potone.'"

Izvor: summorum-ponificum.de (8.11.2009.)

Anglicanorum coetibus

Papa kršćanskoga jedinstva odgovorio je apostolskom konstitucijom Anglicanorum coetibus na brojne molbe različitih anglikanskih skupina koje su tražile jedinstvo s Crkvom. Inicijativu, dakle, nije pokrenula Sveta Stolica, nego preko pedeset anglikanskih biskupa od kojih je polovica još u Anglikanskoj zajednici. Najveća skupina je Tradicionalna anglikanska zajednica koja je tu želju izrazila još 2007., a broji 400 000 vjernika.

"U zadnje je vrijeme Duh Sveti potaknuo anglikanske skupine da više puta i ustrajno, mole primitak u puno katoličko zajedništvo, pojedinačno i skupno. Apostolska Stolica je povoljno odgovorila na njihove molbe. Doista, Nasljednik Petrov, kojemu je Isus Krist dao nalog da jamči jedinstvo među biskupima i da predstoji i čuva univerzalno zajedništvo svih crkava (1), nije mogao propustiti pripraviti mjere koje omogućuju ostvarenje takve svete želje.

Crkvu, narod okupljen u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga (2), ustanovio je naš Gospodin Isus Krist kao 'sakrament- znak i sredstvo za zajedništvo s Bogom i jedinstvo među narodima.' (3) Svaka podjela među krštenima u Isusu Kristu je ranjavanje onoga što Crkva jest i za što postoji; 'takva podjela otvoreno proturječi volji Kristovoj, skandal je za svijet i šteti najsvetijoj stvari; navješćivanju evanđelja svakom stvorenju.' (4) Upravo je iz toga razloga, prije negoli će proliti svoju Krv za spasenje svijeta, Gospodin Isus molio Oca za jedinstvo svojih učenika. (5)

Načelo jedinstva koje konstituira Crkvu kao zajednicu je Duh Sveti. (6) On je načelo jedinstva vjernika u nauku apostolskom, u lomljenju kruha i u molitvi. (7) Crkva, analogno otajstvu Utjelovljene Riječi, nije samo nevidljiva duhovna zajednica, nego također vidljiva; (8) zapravo, 'društvo strukturirano s hijerarhijskim organima i Mistično Tijelo Kristovo, vidljivo društvo i duhovnu zajednicu, zemaljsku Crkvu i Crkvu nagrađenu nebeskim nagradama ne treba promatrati kao dvije stvarnosti. Naprotiv, one čine jednu složenu stvarnost oblikovanu od dva elementa, ljudskoga i božanskoga.' (9) Zajednica krštenih u nauku apostola i u lomljenju euharistijskoga kruha pokazuje se vidljivom u obvezi ispovijedanja cjelovite vjere, slavlju svih sakramenata koje je ustanovio Krist i vodstvu kolegija biskupa ujedinjenog sa svojom glavom, Rimskim Prvosvećenikom. (10)


Ta jedina Crkva Kristova, koju u Vjerovanju ispovijedamo kao jednu, svetu katoličku i apostolsku, 'postoji (subsistit) u Katoličkoj crkvi kojom upravlja nasljednik Petrov i biskupi koji su s njim u zajedništvu. Ipak, mnogi se elementi svetosti i istine mogu pronaći izvan njenih vidljivih granica. Ti darovi kao vlastiti Crkvi Kristovoj upućuju na katoličko jedinstvo.' (11)

U svjetlu tih eklezioloških načela, ova apostolska konstitucija predviđa opće norme za uspostavu i rad personalnih ordinarijata za one anglikanske vjernike, koji žele ući u Katoličku crkvu na skupni način. Ovu konstituciju dopunjuju i dodatne odredbe Apostolske Stolice.

I. § 1. Personalne ordinarijate za anglikance koji stupaju u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom, uspostavljat će Kongregacija za nauk vjere unutar teritorijalnih granica određene biskupske konferencije i u konzultaciji s njom.

§ 2. U okviru jedne biskupske konferencije, prema potrebi, mogu se podići jedan ili više ordinarijata.

§ 3. Svaki ordinarijat ima 'ipso iure' javnu pravnu osobnost; pravno je usporediv s dijecezom. (12)

§ 4. Ordinarijat čine laici, klerici i članovi ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života koji su pripadali Anglikanskoj zajednici, a sada u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom, ili oni koji primaju sakramente inicijacije unutar jurisdikcije ordinarijata.

§ 5. Katekizam Katoličke crkve je autentičan izraz katoličke vjere koju ispovijedaju članovi ordinarijata.

II. Personalni ordinarijat je podložan odredbama općeg prava i ove apostolske konstitucije i podložan je Kongregaciji za nauk vjere i drugim dikasterijima Rimske kurije u skladu s njihovim ovlastima. Vrijede i spomenute dodatne odredbe kao i druge posebne odredbe dane za pojedini ordinarijat.

III. Ne isključujući liturgijsku celebraciju prema rimskom obredu, ordinarijat ima ovlast slaiti svetu euharistiju i ostale sakramente, liturgiju časova i druga liturgijska slavlja prema liturgijskim knjigama vlastitima anglikanskoj tradiciji, odobrenima od Svete Stolice, kako bi se očuvale liturgijske, duhovne i pastoralne tradicije Anglikanske zajednice u Katoličkoj crkvi, kao vrijedan dar za njegovanje vjere njenih članova i dijeljenje toga blaga.

IV. Personalni ordinarijat se povjerava pastoralnoj skrbi ordinarija kojega postavlja Rimski Prvosvećenik.

V. Ovlasti (potestas) ordinarija su:

a. redovita (ordinaria): povjerenom mu službom od Rimskog Prvosvećenika samim pravom, na unutarnjem i vanjskom području;

b. namjesnička (vicaria): izvršavana u ime Rimskog Prvosvećenika;

c. osobna: izvršavana nad onima koji pripadaju ordinarijatu;

Te ovlasti se izvršavaju zajedno s mjesnim dijecezanskim biskupom u slučajevima koje predviđaju dodatne odredbe.

VI. § 1. One koji su djelovali kao anglikanski đakoni, svećenici ili biskupi i koji ispunjavaju zahtjeve kanonskoga prava (13), i nemaju neregularnosti ili drugih zaprjeka (14), ordinarijat može prihvatiti kao kandidate za svete redove u Katoličkoj crkvi. U slučajevima oženjenih službenika, treba obdržavati odredbe enciklike pape Pavla VI., Sacerdotalis coelibatus, br. 4215 i izjavu In June (16). Neoženjeni službenici moraju se podvrgnuti odredbi kleričkoga celibata CIC can. 277, § 1.

§ 2. Ordinarij će, s punim obzirom prema disciplini kleričkoga celibata u Latinskoj crkvi, u pravilu (pro regula), svećeničkom redu pripuštati samo muškarce celibatarce. Od Rimskoga Prvosvećenika može zamoliti dopuštenje za pristup ređenju oženjenoga muškarca, kao izuzetak od kanona 277, § 1, od slučaja do slučaja, prema objektivnim kriterijima odobrenim od Svete Stolice.

§ 3. Pri inkardinaciji klerika opsluživat će se odredbe kanonskoga prava.

§ 4. Svećenici inkardinirani u ordinarijat, koji čine prezbiterat ordinarijata, trebaju također njegovati veze jedinstva s prezbiteratom dijeceze u kojoj djeluju. Trebaju promicati zajedničke pastoralne i karitativne inicijative koje mogu biti predmet suradnje između ordinarijata i mjesnog dijecezanskog biskupa.

§ 5. Kandidati ordinarijata za svete redove trebaju se pripravljati zajedno s ostalim sjemeništarcima, osobito u područjima doktrinalne i pastoralne formacije. Da bi zadovoljio potrebu sjemeništaraca ordinarijata da se formiraju u anglikanskoj baštini, ordinarij može osnovati sjemenišne programe ili kuće formacije povezane s postojećim katoličkim bogoslovnim fakultetima.

VII. Ordinarij s dopuštenjem Svete Stolice, može podizati nove ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, s pravom da njihovim članovima dijeli svete redove, prema normama kanonskog zakona. Međusobnim dogovorom, ustanove posvećenoga života koje potječu iz anglikanske zajednice i sada su u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom, mogu se staviti pod jurisdikciju ordinarijata.

VIII. § 1. Ordinarij, prema kanonskom pravu, može osnivati personalne župe za vjernike koji pripadaju ordinarijatu s odobrenjem Svete Stolice, nakon što sasluša mišljenje dijecezanskoga biskupa.

§ 2. Župnici koji pripadaju ordinarijatu imaju sva prava i obveze predviđene Zakonikom kanonskoga prava, kao i iz dodatnih odredaba. Ta se prava i obveze trebaju izvršavati u međusobnoj suradnji s župnicima mjesne dijeceze gdje je personalna župa ordinarijata ustanovljena.

IX. Vjernici laici kao i članovi ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života, izvorno dionici Anglikanske zajednice koji žele ući u personalni ordinarijat, moraju pismeno očitovati svoju volju.

X. § 1. Ordinariju u upravljanju pomaže upravno vijeće čije statute odobrava ordinarij, a potvrđuje Sveta Stolica (17)

§ 2. Upravno vijeće, kojim predsjeda ordinarij, sastavljeno je od barem šestorice svećenika. Izvršava zadaće navedene u Kodeksu kanonskoga prava za svećenička vijeća i kolegije savjetnika, kao i one navedene u dodatnim normama.

§ 3. Ordinarij treba osnovati financijsko vijeće prema normama iz Kodeksa kanonskoga prava koje će izvršavati tamo spomenute dužnosti. (18)

§ 4. Da bi se osiguralo savjetovanje s vjernicima, ordinarijat treba osnovati pastoralno vijeće. (19)

XI. Ordinarij je obvezan svakih pet godina doći u Rim na pohod 'ad limina apostolorum' i preko Kongregacije za nauk vjere i uz savjestovanje s Kongregacijom za biskupe i Kongregacijom za evangelizaciju naroda, predočiti Rimskom Prvosvećeniku izvješće o stanju ordinarijata.

XII. Za pravne slučajeve je mjerodavan sud one dijeceze u kojoj stanuje jedna od stranaka, ukoliko ordinarijat ne ustanovi vlastiti sud; u tom slučaju prizivni sud određuje ordinarijat, a potvrđuje Sveta Stolica.

XIII. Dekret kojim se uspostavlja ordinarijat navest će sjedište ordinarijata i ako je prikladno, glavnu crkvu.

Hoćemo da ove Naše odluke i odredbe budu vrijedeće i djelotvorne sada i ubuduće, bez obzira na apostolske konstitucije i odluke izdane od Naših prethodnika, ili bilo kojih drugih propisa, čak i onih koji zaslužuju poseban spomen ili opoziv.


Dano u Rimu kod sv. Petra, 4. studenoga 2009., na spomedan sv. Karla Boromejskoga.

BENEDICTUS PP XVI

(1) usp. II. vatikanski koncil, dogmatska konstitucija Lumen gentium, 23; Kongregacija za nauk vjere, pismo Communionis notio, 12; 13.
(2) usp. dogmatska konstitucija Lumen gentium, 4; dekret Unitatis redintegratio, 2.
(3) dogmatska konstitucija Lumen gentium, 1.
(4)Dekret Unitatis redintegratio, 1.
(5) usp. Iv 17:20-21; dekret Unitatis redintegratio, 2.
(6) usp. dogmatska konstitucija Lumen gentium, 13.
(7) usp. isto; Dj 2:42.
(8) usp. dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8; pismo Communionis notio, 4.
(9) Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8.
(10) usp.ZKP, kan. 205; dogmatska konstitucija Lumen gentium, 13; 14; 21; 22; dekret Unitatis redintegratio, 2; 3; 4; 15; 20; dekret Christus Dominus, 4; dekret Ad gentes, 22.
(11) Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8.
(12) usp. Ivan Pavao II, ap. konst. Spirituali militium curae, 21. travnja 1986., I § 1.
(13) usp. ZKP, kan. 1026-1032.
(14) usp. ZKP, kann. 1040-1049.
(15) usp. AAS 59 (1967) 674.
(16) usp. Kongregacija za nauk vjere, izjava od 1. travnja 1981., u Enchiridion Vaticanum 7, 1213.
(17) usp. ZKP, kan. 495-502.
(18) usp. ZKP, kan. 492-494.
(19) usp. ZKP, kan. 511."

Izvor: RORATE CÆLI

četvrtak, listopada 29, 2009

Franjevci Bezgrješne

Ove godine je proslavljeno osam stoljeća Franjevačkog reda, kako je početkom ovoga mjeseca bio i blagdan sv. Franje, posvećujem nekoliko redaka jednoj novoj, sve brojnijoj redovničkoj zajednici koja opslužuje njegovo pravilo.Počeci franjevaca Bezgrješne sežu u 1970. godinu kada su konventualci Stefano M. Manelli, duhovni sin sv. Pija iz Pietrelcine, i Gabriele M. Pellettieri započeli s obnovom franjevačkog života. Dok su u to poslijekoncilsko vrijeme mnogi redovi počeli napuštati "zastarjele" stvari poput pokore, habita, zajedničkog života, oni su sastavili program pod nazivom Traccia Mariana.

Ovaj kratki dokument sadrži navode iz evanđelja, spisa sv. Franje, sv. Maksimilijana Kolbea, a sastoji se od uvoda i pet dijelova: I. Marijansko-franjevački život, II. Molitveni život, III. Život u siromaštvu, IV. Pokornički život i V. Zajednički život i apostolat. Radi se o programu za nasljedovanje marijansko-franjevačkog života molitve, siromaštva, pokore i apostolata u duhu posvemašnje posvete Bezgrješnoj, ugledajući se na samoga serafskog patrijarha, prve franjevce i primjer sv. Maksimilijana.

Budući da je zbog ovakvog stila života došlo do trzavica u Napuljskoj provinciji franjevaca konventualaca, stavljeni su pred izbor, ili se prilagoditi ostalima ili tražiti vlastiti put. Odlučili su se za ovu drugu varijantu, dopuštenjem Svete Stolice od 8. lipnja 1990., nadbiskup Beneventa je 22. lipnja iste godine ustanovio novu redovničku zajednicu dijecezanskog prava; franjevce Bezgrješne. Kao institut papinskoga prava priznati su 1. siječnja 1998.

Veliku pozornost posvećuju siromaštvu kao glavnoj franjevačkoj karakteristici tako da ne prihvaćaju projekte i poslove koji donose sigurne prihode, nego žele dijeliti ekonomsku nesigurnost siromaha. Sve stvari kojima se koriste za svakodnevne potrebe moraju biti što jednostavnije, slamnati madraci, obični drveni namještaj, zabranjeni su stolnjaci, ne smiju imati poslugu i sl. Odriču se duhana, alkoholnih pića, odmora, ljeti i zimi hodaju bosonogi u sandalama kako bi što cjelovitije odgovorili na Gospin vapaj sv. Bernardici: "Pokora, pokora, pokora." Habit im je sivo-plave boje, nose ga danju i noću kao znak da su umrli svijetu i da se moraju suobličiti Kristu, na prsima je čudotvorna medaljica, a pojas o kojem visi krunica ima četiri čvora jer pored siromaštva, posluha i čistoće polažu i četvrti zavjet, potpune posvete Bezgrješnoj. Kao što je sv. Maksimilijan svojim časopisima evangelizirao svijet, tako i franjevci Bezgrješne, ali ne više samo tiskovinama, nego i novim medijima- radio, televizija, internet.

Ženska grana koja dijeli istu karizmu počela je nastajati 1982. Sestre je kanonski priznao opat Montecassina kao ustanovu dijecezanskog prava 2. kolovoza 1993., a papinsko priznanje su dobile 9. studenog 1998. Postoje još franjevke služavke Bezgrješne, a imaju i kontemplativke; klarise Bezgrješne. Članovi instituta mogu biti i laici koji čine treći red.

Već ovih nekoliko rečenica pokazuje o kakvoj se divnoj zajednici radi, taj su dojam još povećali na generalnom kapitulu, na Duhove 2008., kad su odlučili da sva braća moraju naučiti klasični, odnosno izvanredni oblik rimskog obreda, također se drže staroga brevijara. Ta odluka lijepo odražava duh kojim sv. Franjo "obećava poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju i njegovim zakonitim nasljednicima i Rimskoj crkvi." Braća su već imala ređenja prema klasičnom obredu 25. ožujka 2009., a pozornost je prošle godine privukla i posveta djevica. U ovih 19 godina red je narastao na preko 300 braće i isto toliko sestara, tako da su nazočni na svim kontinentima.

Slike: NLM, ORBIS CATHOLICVS

petak, listopada 23, 2009

Intervju s msgr. Pozzom

Msgr. Guido Pozzo je novi tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, izvornik ovoga intervjua se nalazi ovdje.

"- Monsinjore, naširoko rasprostranjeno restriktivno tumačenje motuproprija glasi da se Papina odredba prvenstveno, ako ne i isključivo, odnosi na one skupine i ustanove koje su već bile vezane uz tradicionalni oblik, a da joj nije nakana ni na koji način promicati izvanredni oblik. Na to je već odgovorio kardinal Castrillón Hoyos u Londonu, u lipnju 2008., kada je rekao da bi Papa htio 'Gregorijanski obred' u svim župama. Koje je Vaše mišljenje?

Motuproprij je upućen svim katoličkim vjernicima koji žele izvanredni oblik rimske liturgije, a ne samo onima koji su prije njegove promulgacije bili vezani uz drevni oblik rimskog obreda. Svakako da je bila namjera izaći u susret potonjima i izliječiti stare rane, ali svrha je dokumenta također omogućiti širenje izvanrednog oblika, za dobro onih koji ga još nisu upoznali (jer su bili premladi da bi ga iskusili), ili onih koji su s radošću ponovo otkrili misu svoje mladosti. Sve veće širenje ovoga liturgijskoga blaga, nasljeđa Crkve, može donijeti mnogo koristi, u vidu duhovnosti i zvanjâ, i po međusobnom obogaćivanju između dvaju oblika rimskog obreda.

- Papino pismo kojim je popratio motuproprij spominje trogodišnji rok, nakon kojega će se prikupiti izvješća biskupa kako bi se procijenilo stanje. To može, kako neki tvrde, značiti, da liberalizaciju starog misala motuproprijem treba shvatiti kao da je 'ad experimentum', ili barem da bi na kraju toga razdoblja za procjenu moglo doći do ograničenja izvanrednog oblika, kao na primjer povratak na režim sličan onome indultâ iz 1984. ili 1988?

Trogodišnje razdoblje se jednostavno odnosi na rezultate prvih triju godina primjene. Ustanove li se ozbiljne poteškoće, pronaći će se prikladna rješenja, uvijek imajući na umu glavnu nakanu motuproprija.

- S mnogih je strana javljano o opstrukcijama protiv implementacije motuproprija. I mi smo to doživjeli... Što bi trebala takva skupina laika, koja se nađe u takvoj situaciji i ima poteškoća, učiniti da dobije tjednu misu u izvanrednom obliku? I, na koji način može intervenirati Povjerenstvo 'Ecclesia Dei'?

Odgovor se već nalazi u motupropriju: pitati župnika i eventualno potražiti raspoloživoga svećenika. Ako se to pokaže kao neostvarivo, nužno je obratiti se biskupu koji je pozvan potražiti odgovarajuće rješenje. Ukoliko se ni na taj način ne postigne zadovoljavajuće rješenje, treba pisati Povjerenstvu 'Ecclesia Dei', koje se savjetuje s biskupima, koji su naravno naši sugovornici: od njih se traži procjena situacije kako bi se vidjelo kakve su stvarne teškoće i kako pronaći rješenje.

- ...da promijenimo temu, jeste li vidjeli rezultate istraživanja 'Doxe' po narudžbi 'Paix liturgique' i nas?

Da, prije nekoliko dana. Te su brojke zaista vrijedne pažnje i ohrabruju, osobito što apsolutna većina praktičnih katolika koji , barem prema anketi, smatra da je supostojanje dvaju oblika mise u župama potpuno normalno. Prema mojim spoznajama, kopija istraživanja je dobio i Sveti Otac.

- Još jednom puno hvala, monsinjore, i puno uspjeha!"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Orbis Catholicus Secundus

četvrtak, listopada 22, 2009

Compendium Eucharisticum

Jučer je kardinal Cañizares uručio Svetom Ocu Compendium Eucharisticum. Na Biskupskoj sinodi iz 2005. predloženo je da se sastavi kompendij nauka i tekstova o Euharistiji. Papa je tu izradu najavio u apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis, kako bi kršćanski narod potpunije vjerovao, slavio i živio Euharistiju. Za sada je tiskan na latinskom i bit će poslan svim biskupima, među prvima će ga dobiti sudionici Sinode za Afriku. Uskoro slijede prijevodi na razne jezike, nadam se da nećemo morati dugo čekati na hrvatski prijevod. Kompendij jasno odražava Papinu "hermeneutiku kontinuiteta" jer se u njemu osim novog reda mise, nalazi ravnopravno i klasični oblik rimske mise. Sadrži sve za "ispravno razumijevanje, slavljenje i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu". Fr. Z donosi prvi pogled u Euharistijski kompendij.

"1. Tri su dijela- doktrinalni, liturgijski i devocionalni.

2. Ima brojne dodatke: IV. knjigu iz Nasljeduj Krista, dio Zakonika kanonskog prava iz 1983.i dio Zakonika za istočne crkve iz 1990. o Euharistiji

3. Predgovor prefekta Kongregacije za bogoštovlje, kardinala Cañizaresa. Jasno govori o oba oblika rimskog obreda koji su od jednake važnosti.

4. Doktrinalni dio sadrži odlomke dekreta o euharistiji Tridentskoga koncila , II. vatikanskog, Kompendija katekizma, komentar četiriju euharistijskih molitava.

5. U liturgijskom se dijelu nalazi novi red mise, red mise iz Rimskog misala iz 1962., oficij Tijelova iz časoslova, kompletan oficij za Tijelovo iz Rimskog brevijara iz 1961., dvije zavjetne mise Presv. Euhar., red blagoslova Presvetim sakramentom, sedam litanija i brojni euharistijski himni.

6. Dio s pobožnostima sadrži molitve prije mise, poslije mise, molitve kod oblačenja svećenika i biskupa i mnoge druge."

Izvor: WDTPRS

srijeda, listopada 21, 2009

Snaga molitve

21. veljače ove godine, tada svećenik, podtajnik Kongregacije za nauk vjere, a danas nadbiskup Augustine Di Noia OP, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, uputio je hitan poziv na molitvu mnogim dominikancima od 22. veljače (Katedra sv. Petra) do 25. ožujka (Navještenje), na nakanu koju tada nije otkrio. Danas je uputio novi e-mail svojoj subraći u kojem otkriva da je molitva Litanija dominikanskih svetaca bila na nakanu koja se tiče personalnih ordinarijata, o čemu se jučer govorilo na novinskim konferencijama u Rimu i u Londonu. Pismo možete pročitati na blogu Dominikanske provincije sv. Josipa.

utorak, listopada 20, 2009

Personalni ordinarijati

Kongregacija za nauk vjere objavila je danas da će uskoro biti objavljena apostolska konstitucija Svetog Oca kojom odgovara na zadnjih godina učestale zahtjeve pojedinih anglikanskih skupina za punim jedinstvom s Petrovim nasljednikom.

"NOTA KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE O PERSONALNIM ORDINARIJATIMA ZA ANGLIKANCE KOJI PRISTUPAJU KATOLIČKOJ CRKVI

Pripremom apostolske konstitucije, Katolička crkva odgovara brojnim zahtjevima koje su Svetoj Stolici podnosile različite skupine anglikanskih svećenika i vjernika iz različitih dijelova svijeta, koji žele ući u puno i vidljivo zajedništvo.

Sveti Otac je apostolskom konstitucijom uveo kanonsku strukturu koja omogućuje takav zajednički ulazak uspostavljajući personalne ordinarijate, koji će omogućiti bivšim anglikancima da uđu u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, istodobno čuvajući elemente specifične anglikanske duhovne i liturgijske baštine. Prema odredbama apostolske konstitucije, pastoralni nadzor i vodstvo za skupine bivših anglikanaca bit će osigurano pomoću personalnog ordinarijata čiji će se ordinarij uobičajeno postavljati iz redova bivšeg anglikanskog klera.

Apostolska konstitucija koja će uskoro biti objavljena nudi razuman i čak što više nužan odgovor na globalni fenomen, pružajući jedinstven kanonski model za sveopću Crkvu koji je prilagodljiv različitim lokalnim situacijama i, u svojoj univerzalnoj primjeni, prikladan za bivše anglikance. Taj model omogućuje svećeničko ređenje oženjenom bivšem anglikanskom kleru. Povijesni i ekumenski razlozi ne dopuštaju oženjenim muškarcima da budu posvećeni za biskupe ni u Katoličkoj ni u pravoslavnim crkvama. Stoga konstitucija predviđa da ordinarij može biti ili svećenik ili neoženjeni biskup. Sjemeništarci ordinarijata će se pripremati zajedno s ostalim katoličkim sjemeništarcima, ali ordinarijat može osnovati kuću za formaciju s ciljem da odgovori na posebne potrebe formacije u anglikanskoj baštini. Tako apostolska konstitucija pravi ravnotežu između skrbi da očuva vrijedno anglikansko liturgijsko i duhovno nasljeđe, i s druge strane da te skupine i njihov kler budu integrirani u Katoličku crkvu.

Kardinal William Levada, prefekt Kongregacije za nauk vjere koja je pripremila ovu odredbu rekao je: "Pokušali smo izaći ususret zahtjevima za punim jedinstvom, koji su nam došli od anglikanaca iz različitih dijelova svijeta, na jedinstven i pravedan način. Ovim prijedlogom Crkva želi odgovoriti na legitimne težnje anglikanskih skupina za punim i vidljivim jedinstvom s rimskim biskupom, nasljednikom svetoga Petra."


Ovi će personalni ordinarijati biti formirani prema potrebi, u konzultaciji s mjesnim biskupskim
konferencijama, a njihova će struktura na neki način sličiti vojnim ordinarijatima koji postoje u mnogim zemljama kako bi osigurali pastoralnu skrb za članove oružanih snaga i njihove obitelji širom svijeta. "Anglikanci koji su stupili u kontakt sa Svetom Stolicom, jasno su izrazili svoju želju za punim, vidljivim jedinstvom u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. U isto vrijeme su nam istaknuli važnost duhovnih i bogoslužnih anglikanskih tradicija za njihov put u vjeri", rekao je kardinal Levada.

Odredba o novoj strukturi je u skladu s predanošću ekumenskom dijalogu koji je i dalje prioritet Katoličke crkve, posebno kroz napore Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana. "Inicijativa je došla od različitih anglikanskih skupina", dodao je kardinal Levada: "Izjavili su da dijele zajedničku katoličku vjeru kako je izražena u Katekizmu Katoličke crkve i da prihvaćaju petrinsku službu kao nešto što je Krist htio za svoju Crkvu. Za njih je došlo vrijeme da izraze to implicitno jedinstvo u vidljivom obliku punog zajedništva."


Prema Levadi: "Sveti Otac Benedikt XVI. se nada da će anglikanski kler i vjernici koji žele jedinstvo s Katoličkom crkvom pronaći u ovoj kanonskoj strukturi mogućnost da očuvaju anglikanske vrijednosti koje su im dragocjene i konzistentne s katoličkom vjerom. Dok te tradicije na osobit način izražavaju zajedničku vjeru, one su dar koji treba dijeliti sa sveopćom Crkvom. Jedinstvo crkve ne traži uniformnost koja ignorira kulturalnu različitost, kako pokazuje povijest kršćanstva. Povrh toga, sve su različite tradicije, nazočne danas u Crkvi, ukorijenjene u načelu svetoga Pavla iz poslanice Efežanima: 'Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje' (4,5). Naše se zajedništvo, dakle, jača legitimnom različitošću, zato smo sretni da ovi ljudi sa sobom donose svoj osobiti prilog našem zajedničkom životu vjere."


Pozadina


Od XVI. stoljeća, kada je kralj Henrik VIII. proglasio neovisnost engleske crkve o papinu auktoritetu, Anglikanska je crkva kreirala vlastite ispovijesti vjere, liturgijske knjige i pastoralne prakse, često inkorporirajući reformacijske ideje s europskoga kontinenta. Širenjem Britanskoga Carstva, zajedno s anglikanskim misijama, porasla je Anglikanska zajednica na svjetskom planu.

Tijekom više od 450 godina povijesti, pitanje ponovnoga ujedinjenja anglikanaca i katolika nije nikada bilo daleko. Sredinom XIX. stoljeća, oksfordski je pokret u Engleskoj pokazao ponovni interes za katoličke aspekte anglikanstva. Početkom XX. stoljeća belgijski kardinal Mercier ušao je u javnu raspravu s anglikancima da istraži mogućnost jedinstva s Katoličkom crkvom pod motom- "ponovo ujedinjeni, ali ne apsorbirani".

Drugi vatikanski koncil je potaknuo nadu za jedinstvom kada je Dekret o ekumenizmu (br.13), govoreći o zajedincama koje su se odijelile od Katoličke crkve u vrijeme reformacije izjavio: "Među onima u kojima katoličke tradicije i ustanove dijelom nastavljaju postojati, Anglikanska zajednica ima posebno mjesto."

Od Koncila su anglo-rimokatolički odnosi doživjeli poboljšanu klimu međusobnog uvažavanja i suradnje. Međunarodno anglo-rimokatoličko povjerenstvo (ARCIC) objavilo je tijekom godina seriju doktrinalnih izjava, u nadi da će stvoriti temelj za puno i vidljivo jedinstvo. Za mnoge u obje zajednice, u izjavama ARCIC-a mogla se prepoznati zajednička vjera. U tom okviru treba gledati ovu novu odluku.


Nakon Koncila su neki anglikanci napustili tradiciju podjeljivanja svetih redova samo muškarcima, pozvavši žene za svećenike i biskupe. Odnedavno, neki su dijelovi Anglikanske zajednice odstupili od zajedničkoga biblijskoga nauka o ljudskoj spolnosti- već jasno izloženog u dokumentu ARCIC-a, "Život u Kristu"- zaređujući otvoreno homoseksualni kler i blagoslivljajući homoseksualne zajednice. U isto vrijeme, dok se Anglikanska zajednica suočavala s tim novim i teškim izazovima, Katolička crkva je ostala potpuno dosljedna da nastavi ekumenski angažman s Anglikanskom zajednicom, posebno naporima Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana.


U međuvremenu, mnogi pojedini anglikanci stupili su u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Katkad je bilo zajednica anglikanaca koji su ušli zadržavajući neku "korporativnu" strukture. Takav je primjer anglikanska dijeceza Amritsar u Indiji, i neke župe u Sjedinjenim Državama koje su zadržale anglikanski identitet ušavši u Katoličku crkvu pod "Pastoralnom provizijom", koju dala Kongregacija za nauk vjere, a potvrdio papa Ivan Pavao II., 1982. godine. U tim je slučajevima Katolička crkva često dispenzirala od zahtjeva celibata kako bi dopustila onim oženjenim anglikanskim svećenicima koji žele nastaviti ministerijalnu službu kao katolički svećenici da budu zaređeni u Katoličkoj crkvi.


U tom surječju, personalni ordinarijati, uspostavljeni apostolskom konstitucijom, mogu se promatrati kao još jedan korak prema realizaciji težnji za punim, vidljivim jedinstvom u Crkvi Kristovoj, kao jednim od glavnih ciljeva ekumenskoga pokreta."


Izvor: RORATE CÆLI
Slika: RORATE CÆLI