petak, lipnja 24, 2016

Hemoragija

Religión en Libertad i M. Tosatti pišu o pravom krvarenju redovničkog života u Španjolskoj. Od 1. siječnja 2015. do danas zatvorena je 341 redovnička kuća zbog nedostatka zvanja i zbog starosti redovnika. To znači da se "svaki dan i pol gubi jedna nazočnost redovničkog života na nekom mjestu u Španjolskoj" (ReL).

Samostani se zatvaraju i tako pusti čekaju kupca ili barem nekoga tko će ih unajmiti. U međuvremenu znaju postati meta vandala. U rijetkim slučajevima ostaju otvoreni, ali s drugom namjenom.

Redovnice i redovnici često napuštaju sela i okupljaju se u gradovima, tako da manje sredine "gube nazočnost posvećenih duša" (isto). "Ipak, u nekim slučajevima je situacija toliko beznadna da se ne mogu spasiti niti redovničke kuće u velikim gradovima" (isto). Uvoz redovnika iz Afrike, Azije i Latinske Amerike donekle usporava, ali ne zaustavlja proces zatvaranja.

Međutim, ne gasi se redovnički život samo u samostanima monaških i prosjačkih redova, nego također u školskim kolegijima i domovima za starije koje vode redovnici, odnosno oni prelaze u druge ruke.

kćeri milosrđa sv. Vinka, 1957.

Stanje je posebno izraženo kod redovnica kojih, naravno, ima više od redovnika. Od 341 zatvorene rezidencije, 270 je pripadalo redovnicama, a 71 svećenicima ili redovnicima. Najviše su izgubile kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskog koje su napustile 23 rezidencije. Zatvarale su više od jedne kuće mjesečno. Slijede franjevke više kongregacija sa 16 prisilnih zatvaranja, zatim s 14 razne dominikanke. Karmelićanke milosrđa zatvorile su 11 kuća, devet augustinke, klarise su se oprostile od osam samostana, bosonoge karmelićanke od tri...

braća maristi, 1927.

Od muških redovničkih zajednica najviše su izgubili dominikanci: 14 rezidencija. Slijede braća sv. Ivana Salskog s osam kuća, isusovci s pet, po četiri su morali napustili pijaristi, maristi i klaretinci itd.

Među muškim redovima krizu najbolje podnose kontemplativci. Na popisu nema ni jednog samostana benediktinaca, cistercita, kartuzijanaca ni drugih sličnih koludara.

Statističar koji je provodio istraživanje, dr. G. Mineo, kaže da je ovo krvarenje daleko od prestanka. Štoviše, u nadolazećim mjesecima i godinama još će se više zaoštriti.

Prema: Religión en Libertad, CORRISPONDENZA ROMANA
Slike: CyR

srijeda, lipnja 22, 2016

Destruktivci

Nakon što je papa Benedikt XVI. za nadbiskupa mehelensko-briselskog 2010. postavio msgr. Léonarda, ta se nadbiskupija počela oporavljati od razornog utjecaja kard. Danneelsa, navodnog eksperta za obitelj pape Franje, koji je osramotio cijelu Crkvu u Belgiji. Nadbiskup Léonard, kojeg su zdušno napadali neprijatelji Crkve, u sjemeništu je 2010. zatekao samo četvoricu sjemeništaraca, no u svega pet godina povećao je broj kandidata za svećeništvo na čak 55. Odlukom pape Franje (usporedi brojke za Buenos Aires), međutim, destruktivna struja ponovo dolazi do izražaja. Pogubni utjecaj i plan neslavnog kardinala, koji je po svemu zaslužio da se više nigdje javno ne pojavljuje, ponovo se vraća preko novog ordinarija koji mu je nekoć bio pomoćni biskup.

"Novi nadbiskup mehelensko-briselski msgr. J. De Kesel koji je nedavno pljeskao prijedlogu 'total', da se u svakoj katoličkoj školi uredi islamski molitveni prostor, istodobno izbacuje iz svoje nadbiskupije svećeničko Bratstvo svetih apostola koje je utemeljio njegov predšasnik.

De Keselova odluka nije izazvala samo senzaciju među vjernicima, nego 'otvara novo problematično poglavlje u vodstvu dijeceze', tvrdi tjednik 'Tempi'.

- Bratstvo opovrgava krizu zvanja

De Keseleov je prethodnik bio msgr. A.-J. Léonard, izbor Benedikta XVI., koji je na čelu nadbiskupije bio od 2010. do 2015. Bratstvo svetih apostola osnovao je i kanonski uspostavio 7. travnja 2013. Ideja je potekla od svećenika M.-M. Zanotti-Sorkinea [vidi TBBM], poznatoga svećenika jake karizme iz Marsejske nadbiskupije.

Tadašnji je nadbiskup Bratstvu povjerio svećeničku izobrazbu i prepustio dvije župe; Sv. Katarine u Bruxellesu i Sv. Josipa u nekoć flamanskoj, a danas frankofonoj općini Ucclé (Ukkel) u južnom Bruxellesu.

Léonard, kojeg su zbog njegove odanosti vjeri snažno napadale ne samo svjetovne snage, nego i unutarcrkvene, izgradio je faktično paralelnu svećeničku izobrazbu izvan dijecezanskog sjemeništa. Slično su već u prošlosti uspješno postupili drugi biskupi. Na njemačkom jezičnom prostoru je regensburški biskup R. Graber (1962.-1981.) osnovao u Heiligenkreuzu kod Beča drugo svećeničko sjemenište.

Intuicija nadbiskupa Léonarda pokazala se kao uspješna. Bratstvo je moglo ono što progresivne dijecezanske ustanove nisu: voditi mlade ljude 'k ljepoti poziva i službe kao dijecezanskih svećenika'. Bratstvo je jedna zajednica svjetovnih svećenika, no koji vode izraženo zajednički život. U tomu vidi odgovor na krizu svjetovnog svećenstva u Zapadnoj Europi. Za razliku od susjednih župa, one povjerene Bratstvu životne su i pohađa ih mnogo mladih.

Iako Bratstvo ima svega tri godine, već broji šest svećenika i 21 sjemeništarca. 

- 'Iz solidarnosti s francuskim biskupima' Bratstvo mora napustiti Belgiju

S takvim rezultatima bi sve trebalo biti u redu. Međutim, nije tako otkad je papa Franjo umirovio nadbiskupa Léonarda ne nagradivši ga kardinalskim dostojanstvom i postavivši za novog belgijskog primasa De Kesela, kandidata kojeg je želio progresivni prethodnik kard. Danneels. Potonji je pripadao 'Bergogliovu timu' i tajnom progresivnom kružoku iz Sankt Gallena, koji je 2005. pokušao spriječiti izbor Benedikta XVI. i promicao Franjin izbor.

Novi je nadbiskup odlučio da tako značajno i uspješno svećeničko bratstvo u biskupiji više ne smije obrazovati svećenike i da mora napustiti nadbiskupiju, i samim time i Belgiju. Razlog? Zato što veliki dio sjemeništaraca potječe iz Francuske. 'U mnogim francuskim regijama više nema svećenika [...], ne želimo biti nesolidarni s našim francuskim susjednim biskupima', izvijestio je De Kesel u službenoj izjavi.

Članovi Bratstva, koji su već zaređeni za svećenike, mogu se inkardinirati u dijecezanski kleri i zadržati povjerene im župe, a sjemeništarci, pak, mogu stupiti u dijecezansko sjemenište. No, Bratstvo mora spakirati kufere, kao i oni koji u njemu žele ostati.

Odluka je razočarala mnoge vjernike koji su i tako razočarani De Keselovim planovima o 'novoj organizaciji' te biskupije. Predviđa se zatvaranje trećine svih crkava. Plan potječe još od Danneelsova vremena (do 2010.), no nadbiskup Léonard ga je otklonio i umjesto toga pokušao oživjeti župe. De Keselovim je imenovanjem Danneelsov plan ponovo izronio.

- 'Ideologijski razlozi'

Grupa vjernika iz Svete Katarine, predvođena B. de la Croixom, uputila je svojoj biskupiji pismo: 'Osupnuti smo time što je Bratstvo postalo žrtva svoga uspjeha. Sjemeništarci koji su došli u Belgiju priključili su se jednoj određenoj karizmi, i ne stoji da su se time ispraznile francuske biskupije. Upravo suprotno: neki ne bi možda stupili u sjemenište bez zajedničarskoga života kao onoga u Bratstvu svetih apostola'.

Vjernici zatim idu dublje: 'Načelo solidarnosti na koje se poziva zvuči više čudno. Od 80 sjemeništaraca koji se obrazuju u biskupijskom sjemeništu u Naumuru, samo je 25 Belgijaca. Hoće li se svi ostali vratiti u zemlje iz kojih potječu? Moraju li se svi afrički i poljski svećenici koji nam pomažu da se u Belgiji širi Božja riječ, ponovo vratiti kući? Zar Katolička Crkva više nije univerzalna? Taj argument ne prolazi ispit i nadamo se da se iza toga u stvarnosti ne kriju ideologijski razlozi'.

Spomenuti aluzija nipošto nije apsurdna za one koji su upoznati s briselskom pozadinom. Nadbiskup De Kesel se nedavno izjasnio za ukidanje celibata koji, prema njegovoj predodžbi, više ne bi trebao biti uvjet za pripuštanje k svećeništvu. Prema nadbiskupu, to bi morao biti nužan odgovor na 'nedostatak svećenika'. Istodobno izbacuje zajednicu koja poput dara Božjega njegovoj biskupiji donosi svećenička zvanja. Takva zvanja koja u svakom slučaju ne zastupaju progresivnu agendu niti potiču ukidanje celibata.

U pismu se također ukazuje na predviđeno lipanjsko đakonsko ređenje jednog člana Bratstva koje je nadbiskup De Kesel bez navođenja razloga odgodio 'sine die'. Bilo bi to prvo De Keselovo ređenje jednog člana te zajednice; okolnost koju je novi mehelensko-briselski natpastir bjelodano htio izbjeći.

- Izbrisati ploču

Vjernici Sv. Katarine zatražili su od De Kesela razgovor, no do sada nisu dobili ni odgovor na svoje pismo ni termin za audijenciju.

Drugi govore otvorenije. Nadbiskup De Kesel želi napraviti ''tabulu rasu' i izbrisati blagoslovom bogati rad nadbiskupa Léonarda'. Bratstva koje je uspješno budilo svećenička zvanja, kard. Danneels i dijelovi progresivnog klera u toj nadbiskupiji 'otpočeka' su se gnušali, jer je linija odanosti vjeri tog svećeničkog bratstva bila 'miljama daleko' od Danneelsova stava.

Onim dijelovima Katoličke Crkve koji zahtijevaju zahvate u sakrament reda (ukidanje celibata, ženski đakonat, žensko svećeništvo) i za razlog ukazuju na nedostatak svećenika, teško pada podnijeti da kriza zvanja počiva uvelike na uzrocima nastalim iz vlastite krivnje, no oni se mogu nadvladati. Svećenička su zvanja dar Božji, time također i znak gdje i komu se daruju."

Izvor: Katholisches.info

utorak, lipnja 21, 2016

Blago siromasima duhom (Mt 5, 3)

Članak R. de Matteija od 15. lipnja 2016. naslovljen je "Siromašna Crkva"- od II. vatikanskog do pape Franje.


"Dokumenti pape Franje, prema pretežitom sudu teologa, općeniti su naputci pastirskoga i ćudorednoga obilježja lišeni značaja učiteljske kakvoće. To je jedan od razloga što se o takvim dokumentima raspravlja na vrlo slobodan način, kako se nikada nije događalo s papinskim spisima. 

Među najpodrobnije analize tih tekstova uvrstio bih studiju F. Cuniberta, filozofa sa sveučilišta u Perugiji, naslovljenu 'Gospa Siromaština. Papa Franjo i ponovno utemeljenje kršćanstva' [Madonna Povertà. Papa Francesco e la rifondazione del cristianesimo] (Neri Pozza, Vicenza, 2016.), posvećenu posebno enciklikama 'Evangelii Gaudium' (2013.) i 'Laudato si' (2015.). Ispitivanje kojem prof. Cuniberto podvrgava tekstove, istraživanje je jednoga znanstvenika koji pokušava razumjeti temeljne teze, koje često skriva hotimice dvosmislen i eliptičan jezik. Cuniberto o temi siromaštva na svjetlo dana iznosi dva protuslovlja: prvo je teologijsko-doktrinarne naravi, a drugo praktičnoga biljega.

Što se tiče prve točke, ukazuje na to da papa Franjo, u suprotnosti s onim što slijedi iz evanđelja, od siromaštva pravi više materijalno nego duhovno stanje, preobražavajući ga tako u sociologijsku kategoriju. Takva se egzegeza, primjerice, pojavljuje u njegovu izboru da za raspravu o blaženstvima citira Luku 6, 20, a ne preciznijeg Mateja 5, 3 koji rabi pojam 'pauperes spiritu', dakle oni koji žive ponizno pred Bogom. Čini se da je siromaštvo istodobno zlo i dobro. Cuniberto o tomu piše: 'ako je siromaštvo kao materijalna bijeda, isključenost i napuštenost otpočetka označeno kao zlo protiv kojeg se treba boriti- da ne kažemo kao zlo svih zala- i tako je glavni objekt misionarske akcije', novo kristologijsko značenje koje mu Franjo daje 'čini ga istodobno vrjednotom, i to vrhovnom i egzemplarnom vrjednotom'. Radi se, naglašava filozof iz Perugije, o kompliciranoj zbrci. 'Zašto se boriti protiv siromaštva i iskorjenivati ga kad je ono, naprotiv, 'dragocjeno blago', pa i put u Kraljevstvo? Je li ono neprijatelj protiv kojeg se treba boriti ili dragocjeno blago?' (str. 25-26).

Drugi čvor tiče se 'strukturalnih uzroka' siromaštva. Pretpostavivši da je ono radikalno zlo, čini se da papa Bergoglio odlučujući uzrok vidi u 'nejednakosti'. Rješenje koje on pokazuje da se to zlo iskorijeni, bilo bi ono marksističko i rješenje trećeg svijeta o redistribuciji bogatstva; uzeti bogatima i dati siromašnima. Egalitaristička redistribucija koja bi išla preko veće globalizacije resursa, ne više pridržanih za zapadne manjine, nego za sav svijet. No, temelj globalizacije ipak čini logika profita koja se s jedne strane kritizira, a s druge se strane predlaže kao put za pobjedu siromaštva. Zapravo, superkapitalizam kako bi se razvijao treba sve veći broj potrošača, no širenje blagostanja na velikoj skali završava tako da se gaje nejednakosti koje bi se htjele iskorijeniti. 

Knjiga prof. Cuniberta zaslužuje da je se čita zajedno s knjigom učenog Napuljca don B. Di Martina 'Siromaštvo i bogatstvo. Egzegeza o evanđeoskim tekstovima' [Povertà e ricchezza. Esegesi dei testi evangelici] (Editrice Domenicana Italiana, Napulj, 2013.). Knjiga je vrlo tehnička. Don Beniamino rigoroznom analizom tekstova raskrinkava teze izvjesne teologije pauperizma. Izraz 'protiv lakomosti, a ne protiv bogatstva', prema auktoru, sažima nauk evanđeljâ koji analizira. 

No, na čemu počiva bogoslovna, egzegetska i ćudoredna zbrka između duhovnoga i materijalnoga siromaštva? Ne može se zanemariti 'Pakt iz katakomba', potpisan 16. studenog 1965. u Domicilinim katakombama u Rimu, koji je potpisalo oko 40 koncilskih otaca koji su se time obvezali da će živjeti i boriti se za 'siromašnu i egalitarnu' Crkvu. 

Među osnivačima skupine bio je svećenik P. Gauthier (1914.-2002.) koji je sudjelovao u 'svećenicima radnicima' E. kard. Suharda, koje je 1953. osudila Sveta Stolica. Kasnije je s potporom biskupa G. Hakima koji je bio koncilski teolog, osnovao u Palestini redovničku zajednicu 'Drugovi i drugarice Isusa Tesara'. Gauthiera je u tomu pratila drugarica po borbi M.-T. Lacaze koja je živjela s njim kad je napustio svećeništvo.

Među onima koji su podupirali taj pokret bio je msgr. C.-M. Himmer, biskup Tournaija u Belgiji, koji je ugošćavao susrete u Belgijskom kolegiju u Rimu, zatim H. Camara, tada pomoćni biskup u Riju i potom biskup Recifea, i kardinal P.-M. Gerlier, nadbiskup lyonski, koji je bio u bliskom kontaktu s G. kard. Lercarom, nadbiskupom bolonjskim, kojeg je predstavljao njegov savjetnik G. Dossetti i njegov pomoćni biskup msgr. L. Bettazzi ('The Pact of the Catacombs. The Mission of the Poor in the Church', ur. X. Pizaka i J. A. da Silva, Edizioni Missionarie Italiane, 2015.).

Monsinjor Bettazzi, jedini još živi talijanski biskup koji je bio na II. vatikanskom, bio je i jedini Talijan koji je pristao uz 'Pakt iz katakomba'. Danas ima 93 godine, sudjelovao je na tri zasjedanja II. vatikanskog i bio biskup Ivreje od 1966. do 1999. kada je bio umirovljen zbog navršene dobi.

Ako je H. Camara bio brazilski 'crveni biskup', msgr. Bettazzi ušao je u povijest kao talijanski 'crveni biskup'. U srpnju 1976., kad se činilo da bi komunizam mogao preuzeti vlast u Italiji, Bettazzi je napisao pismo tadašnjem sekretaru Talijanske komunističke partije E. Berlingueru, u kojem priznaje naklonost da se ostvari 'jedinstveno iskustvo komunizma, različito od komunizma u drugih nacija' i zatražio od njega da 'ne bude neprijateljski' raspoložen prema Crkvi, nego da 'stimulira' radije 'evoluciju prema potrebama vremena i očekivanjima ljudi, prvenstveno najsiromašnijih, koje vi možda možete ili znate pravodobnije tumačiti'.

Šef Komunističke partije odgovorio je ivrejskom biskupu pismom naslovljenim 'Komunisti i katolici: jasnoća načela i temelj sporazuma' [Comunisti e cattolici: chiarezza di princìpi e basi di intesa] koji je objavila 'Rinascita', 14. listopada 1977.

Berlinguer u tom pismu niječe da Talijanska komunistička partija eksplicitno ispovijeda marksističku ideologiju kao materijalističku, ateističku filozofiju i potvrđuje mogućnost susreta između kršćana i komunista na razini 'deideologiziranja' [de-ideologizzazione]. Berlinguer u biti tvrdi da se ne radi o tomu da se misli na isti način, nego da se zajedno ide istim putem, u uvjerenju da netko nije marksist po misli, nego to postaje praksom. 

Marksističko prvenstvo prakse prodrlo je danas u Crkvu tako što je nauk apsorbirala praksa. Crkva riskira da postane marksistička u praksi i da krivotvori bogoslovno shvaćanje siromaštva.  

Pravo siromaštvo je odvraćanje od dobara ove zemlje na način da ona služe za spasenje duše, a ne za njenu propast. Svi kršćani moraju biti odvojeni od dobara jer je Kraljevstvo nebesko pridržano 'siromašnima duhom', a neki od njih pozvani su živjeti u pravom siromaštvu odričući se vlasništva i uporabe materijalnih dobara. No, taj odabir ima vrijednost zato što je slobodan i nenametnut.


Naprotiv, krivovjerne su sekte od prvih stoljeća htjele nametnuti zajedništvo dobara s ciljem da se na ovoj zemlji ostvari egalitarna utopija. Na toj se liniji danas kreće onaj koji želi vjersku kategoriju siromašnih duhom nadomjestiti onom sociologijskom materijalno siromašnih. Monsinjor Bettazzi, auktor sveščića 'Crkva siromašnih od Koncila do pape Franje' [La chiesa dei poveri dal concilio a Papa Francesco] (Pazzini, 2014.), postao je 4. travnja 2016. počasni građanin Bologne, a mogao bi dobiti i kardinalski grimiz od Franje pod čijim pontifikatom se, prema tom istom bivšem ivrejskom biskupu, 'Pakt iz katakomba' razvio 'kao pšenično zrno bačeno u zemlju koje je raslo polako, polako, dok nije donijelo svoj plod'."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)

subota, lipnja 11, 2016

Ili jedan ili drugi

Je li zaista Luther bio u pravu, može li nam on biti zajednički crkveni otac, kako to sada razglašava kard. Kasper (1, 2)? 


Sveti Robert Belarmin u jednoj je propovijedi u Leuvenu usporedio život spomenutog herezijarha sa životom sv. Franje Paulskoga, velikoga čudotvorca i pokornika iz istoga stoljeća čija se šestota obljetnica rođenja slavi ove godine. 


"U XVI. stoljeću, u doba kad je Martin Luther u Njemačkoj sijao svoje zablude, u Italiji je bio slavan sveti Franjo Paulski, utemeljitelj Reda najmanjih. On je učinio toliko velikih i veličanstvenih čudesa da se može usporediti sa svakim svetcem iz prethodnih vremena. Bila su, dakle (molim vas, dragi slušatelji, da to dobro promislite), u spomenuto doba dva čovjeka, Luther u Njemačkoj i Franjo u Italiji, koji su bili posve suprotni.


Luther je odbacio redovnički habit kojim se prije zaodjenuo; Franjo je, pak, odložio svjetovnu odjeću i odjenuo redovnički habit. Luther je naučavao da je post i odabir jela nešto beskorisno i praznovjerno, a Franjo je ustanovio jedan red u kojem se često posti i u kojem se za stalno mora suzdržavati od mesa i svih mliječnih prerađevina. Luther se gnušao celibata, posluha i dragovoljna uboštva kao ljudskih iznašašća; Franjo je upravo te stvari cijenio kao vrlo korisne Spasiteljeve savjete te ih djelom slijedio s nevjerojatnom gorljivošću. Luther je sve koje je mogao izvukao iz samostana van i natrag u svijet, a Franjo je sve koje je mogao iz svijeta uvodio u samostan. Luther je Lava X. smatrao Antikristom i kao takvoga posvuda ga razglašavao; Franjo je, međutim, upravo tom Lavu prorekao papinsko dostojanstvo i podvrgao mu se, jer je kasnije bio uzdignut na to dostojanstvo, kao namjesniku Kristovu s najvećom poniznošću i odanošću.


I sad, tko je od te dvojice napustio pravi put? Luther ili Franjo? Jer nisu se obojica mogla nalaziti na pravom putu, zato što su način njihova života, njihovo ćudoređe i nastojanja bili tako suprotstavljeni. Ali zašto se zadržavamo kod jedne tako bjelodane stvari? Hoćemo li možda na svjetlu dana tražiti tmine? Nije li nam Bog sam rastjerao sve sumnje i odgovorio na pitanje time što je potonjega proslavio čudesnim znacima, a prethodnoga prepustio žudnji njegova tijela i njegovim grješnim nagnućima? Kako? Sveti je Franjo propovijedao da treba biti odan papinskoj stolici, svoje tijelo krotiti postovima i odricanjem, visoko cijeniti suzdržljivost i baviti se razmatranjem u duhovnom staležu, zazivati svete i štovati njihove slike i relikvije; usto je sjao mnogim čudesima. No, Luther je propovijedao suprotno dok svoj nauk nije mogao potkrijepiti ni najmanjim čudom; a mi bismo još trebali dvojiti na kojoj se strani nalazi istina? Nije li Bog Lutherov nauk i njegove navade dovoljno time odbacio što je Lutheru protivan nauk i običaje svetoga Franje potvrdio najvećim čudesima?"

Izvor: CSc/Gloria.tv
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 4), TOM Frat. di Paola (2), S. F. Di Paola nel mondo (3)

petak, lipnja 10, 2016

Otpis

Prvoga dana ovoga mjeseca na snagu je stupio otpis ex audientia Svetog Oca o osnivanju novih redovničkih ustanova dijecezanskoga prava. Cilj mu je spriječiti osnivanje novih instituta "bez dovoljno rasuđivanja" i provjeriti originalnost karizma. Neki smatraju da se time ide protiv toliko hvaljene kolegijalnosti i decentralizacije i da je odluka usmjerena protiv sve brojnijih ustanova koje su djelomično ili potpuno prihvatile tradicionalnu misu i duhovnost. Neke od tih zajednica postoje više godina i teže dijecezanskom priznanju. Od manje poznatih to su Bratstvo sv. Josipa ČuvaraMisijska zajednica Isusova, Nadoknaditelji Presvetog SrcaDjelo Srca Marijina i dr.

Uobičajeno je da zajednica u nastanku koja želi živjeti prema određenoj karizmi "od biskupa u čijoj dijecezi živi traži crkvenopravno priznanje. Biskup provjerava je li njihovo pravilo i zajednica u skladu s katoličim vjerskim naukom i crkvenim uređenjem. Prvenstveno ispituje postojanost zajednice. Postupak je to koji traje više godina do priznanja kao ustanove dijecezanskoga prava koje se udjeljuje najprije privremeno, ograničeno na nekoliko godina. Poslije osvjedočenja slijedi priznanje bez vremenskog ograničenja.

Nakon daljnjih godina pozitivnog razvoja i širenja, redovi većinom mole za svoje priznanje kao ustanova papinskoga prava. To znači ponovno vrijeme ispitivanja, privremeno, a nakon prokušanosti i trajno priznanje." (Katholisches.info)

Da bi dijecezanska ustanova bila osnovana, biskup će od sada morati postići suglasnost nadležne rimske kongregacije.

"Dokument nosi nadnevak od 11. svibnja 2016., no tek ga je u današnjem [21. V. 2016.] izdanju lista 'Osservatore Romano' objavio državni tajnik kard. Parolin. Doslovno stoji:

'Sveti Otac Franjo je u današnjoj audijenciji koja je bila udijeljena potpisanom državnom tajniku, 4. travnja 2016., odredio da se prethodno savjetovanje sa Svetom Stolicom treba smatrati nužnim 'ad validitatem' za osnutak dijecezanske ustanove posvećenoga života pod prijetnjom ništavosti dekreta o uspostavi same te ustanove'

Reskript na snagu stupa 1. lipnja 2016." (Isto)

U članku M. Tosattija o tomu stoji: "Duh puše, kako znamo, kamo hoće; no od sada nadalje prije će trebati nazvati kard. Braza de Aviza i možda si najprije pribaviti preporuku od kojeg teologa teologije oslobođenja".

Slika: WDTPRS

četvrtak, lipnja 09, 2016

ego te baptizo

Na slici je jedan neobičan instrument: Nottaufspritze ili brizgalica za krštenje u nuždi. Ona je još u XIX. st. bila sastavni dio opreme primalja jer se krstilo i još nerođenu djecu kad bi se porod zakomplicirao. Nakon što bi napipala dijete, primalja bi uporabila brizgalicu govoreći: Ako živiš, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Zbog toga je bilo pravilo da osim liječnika, prije uzimanja u službu, gradsku primalju ispita i župnik jer je morala znati krstiti u nuždi. Više o tomu nalazi se na stranici Njemačkoga medicinsko-povijesnoga muzeja.


O važnosti krštenja u nuždi u sljedećoj crtici o obraćenju na samrti jednog framasona pripovijeda o. Max Kassiepe, poznati njemački pučki propovjednik iz prve polovine XX. stoljeća. Nakon pučke škole izučio je stolarski obrt i bio povezan s Kolpinškim djelom. Kao majstor osnovao je svoju radionicu, a slobodno je vrijeme uzimao privatnu pouku, posebno iz latinskog, i 1891. pristupio Kongregaciji misionara oblata Blažene Djevice Marije Bezgrješne. Zatim je maturirao i započeo studij bogoslovlja. Zaređen je za svećenika 1897. Obavljao je razne dužnosti u svojoj kongregaciji, ali se posebno angažirao u pučkim misijama. Po Njemačkom Carstvu, Austriji i Americi održao je više od 400 pučkih misija. Kao dušobrižnik je provodio namisli sv. Pija X. o ranijoj pričesti djece i o čestom pričešćivanju. Prema tadašnjem liturgijskom pokretu bio je izuzetno kritičan. Napisao je spis Irrwege und Umwege im Frömmigkeitsleben der Gegenwart kojim je oštro napao ciljeve pokreta. 

"Puno mi je radosti donijelo obraćenje jednoga starog liječnika koji je bio glasoviti ginekolog i porodničar. Imao je automobilsku nesreću u jednom gotovo potpuno protestantskom kraju gdje sam slučajno držao misije. Pozvali su me tako da sam ga mogao uoči smrti pomiriti s Bogom. 

Pobliže okolnosti njegova obraćenja bile su tako jedinstvene i čudesne da sam mu nakon podjele sakramenata rekao: 'Gospodine doktore, sigurno ste u životu učinili mnogo dobra kad Vam je Bog prije smrti darovao ovu milost'.

Umirući je na trenutak razmislio i onda kazao: 'Nisam više ni u što vjerovao i godinama sam puno i teško griješio. Pa iako prema mojem tadašnjem mišljenju nisam vjerovao ni u što nadnaravno, uvijek sam se pobrinuo za to da se djeca koja su pri porodu bila u smrtnoj opasnosti odmah krste. U mnogo sam ih slučajeva sâm krstio, točno prema propisima Crkve'.

Uvjeren sam da su mu te nevine dječje duše isprosile tu zadnju veliku milost."

Izvor: Heiligstes Herz Jesu
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

srijeda, lipnja 08, 2016

Pokazivanje mišića

Približava se Papin listopadski pohod Lundu kako bi obilježio Lutherov prevrat. Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana i Luteranski svjetski savez objavili su 1. lipnja 2016. zajedničku izjavu u kojoj navode da žele izraziti darove reformacije i zatražiti oproštenje zbog razdvojenosti koja i dalje traje među kršćanima obiju tradicija. Postoji i liturgijski vodič koji možete preuzeti ovdje

No, dok progresivci veličaju Lutherovu ostavštinu i klone se navješćivanja vjere da se ne bi našli pod optužbom za prozelitizam (1, 2), nove sekte rastu. Vatikanist M. Tosatti donosi primjer iz Brazila koji oslikava trenutačni odnos snaga. Krivovjerci su upravo na Tijelovo odlučili pokazati svoje mišiće. Radi se o istoj struji kojoj je papa Franjo išao da se u ime Katoličke Crkve ispriča za štetu koju im je učinila time što je priječila njihov rast (3).

"Na dan kad se u Brazilu slavi 'Corpus Domini', tamošnje su evangelikalne crkve prikazale impresivnu demonstraciju snage.

Više od 500 slobodnih crkava izvele su više od 340 000 ljudi na 'Marš za Isusa' ulicama starog dijela Sao Paula.

Organizatori su s razumljivim entuzijazmom, iako ne posve točno, govorili o 'najvećem kršćanskom događaju na planetu'.

Masa je marširala više kilometara iza deset kamiona s velikim zvučnicima do glavnog trga prepunoga grada, da bi sudjelovala na izvedbi vjerske glazbe koja je trajala punih dvanaest sati, od deset prije podne do dvadeset i dva sata navečer. Društvene mreže bile su brižno pokrivene: 'live-tweets', videa i 'snapchat'.

Marš je prvenstveno pokazao izvanredan rast evangelikalnih kršćana. Rast na račun Katoličke Crkve u Brazilu koja spada među najprogresivnije na svijetu. Njezin najistaknutiji predstavnik u Rimu je kard. Braz de Aviz, predstojnik Kongregacije za redovnike, 'veliki inkvizitor' franjevaca Bezgrješne i nadahnitelj reskripta kojim je Papa [11. svibnja 2016.] ograničio auktoritet biskupâ u stvarima dijecezanskih redovničkih ustanova i slobodu Duha Svetoga.

Jedan dokument koji je- kako kažu- motiviran željom da se izdanke religioznosti koji niču u Crkvi usmjeri prema  'starim' redovima koji su u očitoj krizi zvanja.

Isto se tako čini očitim da Katolička Crkva u Brazilu gubi u izazovu pred novim evangelikalnim crkvama. 'Preporođenih' [nanovo rođenih, 'reborn'] 1960. nije bilo više od četiri posto među stanovništvom te zemlje. Nasuprot njima bila je  katolička većina. Danas barem svaki četvrti Brazilac pripada kojoj od tih novih protestantskih grupacija, a čini se da je ta tendencija i dalje u usponu pa bi uskoro mogli činiti 30% stanovnika te zemlje."

Izvor: S. Pietro e dintorniKatholisches.info

utorak, lipnja 07, 2016

Neutralni koncepti

Proteklih je dana u žarištu bila budućnost školstva i utjecaj na nj raznih ideologija (1, 23, 4). Tim se pitanjem u okviru jedne zaklade koju podupire Sveti Otac pozabavio S. Magister. Taj poznati vatikanist piše o pedagogijskom prevratu i o potpuno sekulariziranoj odgojnoj paradigmi (5). Umjesto primjera svetaca, poznati glumci i športaši. Manje katoličkih elemenata u korist ideja novog humanizma

"Papa Franjo uzdigao je 15. rujna 2015. Škole susreta (Scholas ocurrentes) na status 'pobožne zaklade' papinskog prava. Ustanova je nastala još dok je on bio u Buenos Airesu. U protekle tri godine bilo je više događaja o Papinu 'omiljenom projektu', kako to kaže S. Magister. U međuvremenu najveća školska mreža na svijetu, slijedi ipak jedan sumnjiv odgojni pravac: onomu specifično kršćanskom nema ni traga, no zato papinska zaklada zastupa rodnu ideologiju. Zakladu su pobliže promotrili M. Hickson i S. Magister. 

- Ciljevi zaklade 'u skladu s misijom Crkve'

Brojni su događaji te zaklade s Papinim sudjelovanjem i u pravilu s drugim istaknutim akterima. Primjerice, na zadnjem događaju, 29. svibnja 2016., sudjelovali su G. Clooney i R. Gere.

Papa se rado videoporukama obraća učenicima Škola susreta u cijelom svijetu. U nazočnosti dvojice utemeljitelja, 4. rujna 2015. govorio je o nastanku:

'Škole susreta nastale su... skoro sam rekao 'slučajno', ali ne, nije bilo tako. Nastale su iz ideje ovoga gospodina, koji je ovdje nazočan, J. M. del Corrala uz pomoć E. Palmeyra. Nastale su formirajući mrežu škola iz kvartova, 'escuelas de vecinos', kako bi se napravili mostovi između škola u Buenos Airesu. Izgrađeni su mnogi mostovi, u međuvremenu i prekooceanski. Nastale su kao jedna mala stvar, kao iluzija, kao nešto za što nismo znali hoće li uspjeti, a danas možemo međusobno komunicirati. Zašto? Jer smo uvjereni da mladi imaju potrebu komunicirati među sobom, imaju potrebu pokazati svoje vrijednosti i međusobno ih dijeliti. Mladi danas trebaju tri temeljna stupa: obrazovanje, šport i kulturu.'

- 'Ne nalazi se ništa, ali zaista ništa, što je specifično kršćansko'

Toj mreži Škola susreta danas pripada više od 400 000 škola u 80 zemalja na pet kontinenata. Papa Franjo je svojim kirografom od prošle godine od toga načinio 'pobožnu zakladu' sa sjedištem u Vatikanu. U kirografu stoji da su nakane te zaklade 'u skladu s misijom Crkve'.

No, pogleda li se mrežna stranica Škola susreta- programi, ciljevi, aktivnosti- 'ne nalazi se ništa, ali zaista ništa specifično kršćansko, još manje katoličko', kaže Magister. Ta se 'neutralna' linija slijedi 's javnom Papinom suglasnošću', piše vatikanist. I kad se pregledaju u međuvremenu već brojni govori i interventi kojima se Franjo obratio Školama susreta, upadna je 'šutnja o kršćanskom Bogu, o Isusu i o evanđelju' slična 'grobnoj tišini', piše dalje Magister.

Malobrojni, rubni izuzetci daju se nabrojiti na prste jedne ruke

Papa Franjo je 4. rujna 2014. kratko izjavio 'Isus je puno puta rekao: 'Ne bojte se''  i jedanput na kraju: 'Bog vas blagoslovio'.

Zatim 6. veljače 2015., sasvim usputno: 'Knjiga mudrosti kaže da se Bog igra', da bi uveo u misao o igri.

Ciljano interreligiozno dovršio je 29. svibnja 2016.: 'Obraćamo se Bogu tekstom najstarijeg blagoslovnog teksta koji je valjan i koji koriste tri monoteističke religije: 'Neka vas Gospodin blagoslovi i neka vas čuva, neka svoj pogled svrati na vas i mir vam podari. Amen'.

- 'Neutralni' Papini govori učenicima: od 'dijaloga' do 'novog humanizma'

Papini govori učenicima Škola susreta, ali i njegovi spontani odgovori, određeni su neutralnim riječima i konceptima kao što su 'dijalog', 'slušanje', 'identitet', 'pripadnost', 'integracija', 'mostovi', 'mir', 'sklad', 'odgojni pakt', 'kultura susreta', 'bolji svijet', 'novi humanizam'.

Franjo svoja tri stupa, 'obrazovanje, šport, kultura', voli asocirati s 'duhom, srcem, rukama'. Isto tako, često riječ 'obrazovanje' zamjenjuje 'tehnologijom'. Krajem svibnja dobar sat vremena trajao je njegov susret s dvanaest mladih 'youtubeovaca'. Ne bilo kakvih, nego posebno 'uspješnih' koji zajedno imaju milijune pratitelja. S njima je snimio 'selfie' koji je odmah poharao društvene mreže.

Glavni pristup Škola susreta mladima je šport, prije svega nogomet. Samo nekoliko mjeseci u službi, uspjelo mu je povezati Škole s prijateljskom utakmicom između Argentine i Italije na rimskom 'Olimpicu'. Pokrovitelji su bili Papa, L. Messi i G. Buffon.

- Papin pouzdanik M. Sanchez Sorondo

Messi i Buffon su 19. ožujka 2014. sudjelovali na prvom papinskom priznanju Škola susreta kojim su stavljene pod nadležnost Papinske akademije za znanost. Kancelar akademije je argentinski kurijalni biskup M. Sanchez Sorondo, Papin pouzdanik, koji je nadležan za organizacijsko oblikovanje i novo usmjerenje papinske politike. On također drži kontakte prema međunarodnim ustanovama kao i prema lijevoradikalnim grupacijama. Također je otada potpredsjednik Školâ.

'Međureligijska nogometna utakmica za mir' uslijedila je 1. rujna 2014., na njoj je sudjelovalo predstavništvo Škola, zatim D. A. Maradona, X. Zanetti i A. Del Piero koje je Papa primio.

U Vatikanu je 25. travnja 2015. nastupio Maradona kao 'veleposlanik' novih aktivnosti Škola. U jednom intervjuu za Vatikanski radio obznanio je da ga je Papa ponovo primio.

Ravnatelj Škola J. M. del Corral izjavio je 9. svibnja 2015. da će latinskoameričke nacionalne reprezentacije na predstojećem natjecanju 'Copa America', donirati 10 000 dolara 'za svaki gol i za svaki jedanaesterac za aktivnosti Škola u dotičnim zemljama'.

Dva dana kasnije, na dan početka prvenstva, Vatikan se povukao. Sanchez Sorondo izjavio je da je sporazum između nacionalnih timova i Škola nevažeći, kako ne bi uvukao Svetu Stolicu u Fifin financijski skandal koji je tada bio izbio.

- Škole susreta i šport

U okviru aktivnosti Škola, 3. veljače 2016. papa Franjo primio je nogometnu zvijezdu Ronaldinha. Ovaj put Papine riječi nisu objavljene osim nabačaene rečenice crkvenog poglavara protiv vjerskog prozelitizma. Vatikanski radio istog je dana objavio da će se 7. svibnja 2016. u Las  Vegasu održati međuvjerska boksačka borba između 'jednoga katolika i jednog muslimana'.

Ona se doista i održala i postala je početak suradnje između Škola i Svjetskoga boksačkog vijeća (WBC). U ringu su se suočili meksički katolik S. Alvarez, svjetski prvak WBC-a u srednje teškoj kategoriji i nekadašnji svjetski prvak WBC-a i WBA-a u poluteškoj kategoriji, i britanski musliman pakistanskoga podrijetla A. Khan, britanski prvak u kategoriji velter i nekadašnji svjetski prvak u kategoriji poluvelter.

Alvarez, na čijoj su strani bili i kilogrami, oborio je nokautom protivnika koji je više minuta ostao ležati i konačno je morao biti prebačen u bolnicu.

Oba je boksača, praćena američkim prvakom O. de la Hoyom, 28. svibnja primio Papa u audijenciju, paralelno s kongresom Škola susreta.

- Škole i 'svjetsko građanstvo' kao 'promjena paradigme u odgoju'

Kongres je trajao od 27. do 30. svibnja i bio je već šesti tijekom ovoga pontifikata. Svi su se odvijali u Vatikanu gdje su se Škole već udomaćile. Otprije nekoliko dana doznali smo da ne samo da im je u Vatikanu sjedište prema pravu, nego i u poslovnom smislu. 

Kako je poznato, argentinska vlada M. Macrija Školama je na raspolaganje stavila 1,16 milijuna dolara.

Novost je što predstavnici Škola sada nastupaju kao referenti i na konferencijama drugih vatikanskih ustanova. Primjerice, prošlog studenog na jednom zasjedanju Papinske akademije za znanost o temi: 'Djeca i održivi razvoj. Izazov za odgoj'.

Među referentima bili su, u međuvremenu u Vatikanu udomaćeni, neomaltuzijanac J. Sachs, posebni savjetnik glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona za Milenijske ciljeve razvoja (MDG) koji su 2015. postali Ciljevi održivog razvoja (SDG). K tomu, savjetnik je Međunarodnoga monetarnog fonda, Svjetske banke, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj,  Svjetske trgovinske organizacije i Programa Ujedinjenih naroda za razvoj. Iz Škola su referirali E. Palmeyro i Argentinka M. P. Jurado. Potonja je govorila o 'svjetskom građanstvu' [cittadinanza mondiale] kao 'promjeni paradigme u odgoju'.

Pročitaju li se preporuke zaključnog dokumenta, opet se ne daju pronaći 'bilo kakvi tragovi kršćanstva', kaže Magister.

- Serija spisa za djecu zaklade Škole susreta propagira rodnu ideologiju

M. P. Jurado zauzima istaknuto mjesto u seriji spisa za učenike koje je ta zaklada objavila, a zovu se 'Con Francisco a mi lado' ('S Franjom na mojoj strani'). Poznata njemačko-američka katolikinja M. Hickson istražila je neke od tih knjižica u travanjskom izdanju časopisa 'Christian Order'.

U publikaciji 'Različitost' kao jednakovrijedni predstavljaju se različiti oblici 'obitelji'. Riječ 'obitelj' zamijenjena je množinom: 'obitelji'. Kao jednakovrijedni oblici 'obitelji' navode se istospolni parovi s djecom.

U knjižici nazvanoj 'Cijeniti samoga sebe' tvrdi se da se može birati vlastiti identitet pa i spol.

Drugim riječima, Škole susreta svojim publikacijama promiču rodnu ideologiju i reklamiraju je pod imenom i likom pape Franje.

Budući da su Škole omiljeni projekt pape Franje, mora se- zbog njegova osobnoga angažmana- poći otuda da je i ta linija s njim usuglašena. 

- Bez odgovora na pitanje

Španjolska je katolička internetska informativna stranica Infovaticana na to upozorila još u svibnju 2015., da ta Papina zaklada s Franjom među djecom reklamira rodnu ideologiju. Da se Franjo ne slaže s genderističkim smjerom, intervenirao bi najkasnije nakon tih izvještaja i zahtijevao promjenu smjera. No, nešto takvo do danas nije uslijedilo.

Genderističke publikacije Škola od tada su proširene u još više zemalja. 

Na pisani upit gospođe Hickson, kako je ta genderistička linija spojiva s naukom Katoličke Crkve, od Zaklade do danas nije dobila nikakav odgovor.

'Isusovačke škole' bile su stoljećima svjetionici katoličkog obrazovanja'- piše Magister- 'paradoks je što je prvi papa isusovac od sebe učinio najaktivnijeg promicatelja jednoga potpuno sekulariziranoga školskog odgoja'."

Izvor: Katholisches.info
Slika: Messainlatino.it

ponedjeljak, lipnja 06, 2016

600

Na blagdan Presvetog Srca Isusova, 3. lipnja 2016., biskup de Gallareta je u Winoni, u nazočnosti više od 3000 vjernika, sedmorici đakona Piova bratstva podijelio sakrament svećeničkog reda. Isto tako je devetoricu podđakona zaredio za đakone.


Time je Bratstvo doseglo brojku od 600 svećenika i može se očekivati da će i dalje rasti. U svojih šest bogoslovija piovci su u akademsku godinu 2015./'16. primili 53 kandidata. U kolovozu američko sjemenište seli u Virginiju. U novom će kompleksu biti mjesta za preko 120 sjemeništaraca. Poglavar Bratstva blagoslovit će novu bogosloviju 5. listopada 2016.

Ovo nisu zadnja svećenička ređenja ove godine. U sjemeništu Sv. Pija X. u Ecôneu, 29. lipnja ove godine bit će zaređeno pet Francuza, jedan Kanađanin i jedan Talijan. U Njemačkoj će 2. srpnja svećenicima postati dvojica Nijemaca, jedan Španjolac i jedan Talijan, a u Parizu istoga dana još jedan Francuz. Dakle, još dvanaestorica.[1, 2, 3, 4, 5]


Blog Rorate Caeli poziva na molitvu Božanskom Srcu za konačnu regularizaciju ovoga veličanstvenoga djela Božjeg da bi bilo od koristi što većem broju katolika.

Slike: fsspx.de, splendor

petak, lipnja 03, 2016

U Morenovu duhu

Iz njemačkog časopisa o katoličkim misijama iz 1888.

"Zadnji blagdan Srca Isusova u Ekvadoru daje sjajno svjedočanstvo o vjerskom osjećaju pučanstva i pobožnosti sadašnje vlade te južnoameričke republike, iz kojih još nije izblijedio duh Garcije Morena. Senat je na prijedlog nekih senatora 19. lipnja 1886. jednoglasno odlučio o 'jednom svečanom činu zahvalnosti i klanjanja Presvetom Srcu, zaštitniku Republike', i dalje, da na blagdan 'u znak svoga slaganja s javnim mnijenjem' neće biti senatskoga zasjedanja. Uoči blagdana čitav je Quito bio sjajno osvijetljen; sve su se kuće, jednako privatni stanovi kao i državne zgrade, priključile toj manifestaciji.

Posvuda je svirala glazba, a više od 50 000 ljudi ispunilo je ulice. Među njima gosti iz svih dijelova države. Nikada Quito nije vidio takva nacionalnog blagdana. Stanovnike su 21. lipnja probudile salve koje je ispaljivala artiljerija. Crkve su uskoro bile dupkom pune, a broj pričesti besprimjeran. Samo je u katedrali stolu Gospodnjem prišlo 10 000 ljudi; od toga 3000 muškaraca.

Sve su kuće u gradu bile okićene barjacima i cvjetnim vijencima, a većina ih je bila izložila sliku ili kip Presvetoga Srca. Čak su i najsiromašniji sudjelovali u ukrašavanju. Brojni trijumfalni lukovi nadsvođivali su ulice. Oko jedan sat poslijepodne otvoren je jedan euharistijski kongres koji se bavio mnogim pitanjima koja su se ticala vjerskoga i ćudorednoga dobra naroda.



Učinjeni su i koraci da se odmah krene u izvedbu zaključka Narodne skupštine od 29. veljače 1884. o izgradnji bazilike na čast Presvetom Srcu Isusovu kao zaštitniku Republike."