Etenim passer invenit sibi domum, et turtur nidum sibi, ubi ponat pullos suos: altaria tua, Domine virtutum, Rex meus et Deus meus.*
Vrabac nalazi sebi dom i grlica gnijezdo gdje da stavi svoje mlade. Tako ja nalazim tvoje oltare, Gospodine nad vojskama. Kralju i Bože moj!
Stare crkve sa svojim su oltarima, kipovima i slikama bile pravi sažetak vjere. Nije zato čudno što su reformatori sredinom prošloga stoljeća krenuli upravo rušiti oltare i pomalo pretvarati crkve u bezlične i puste dvorane koje su mogli napuniti svojim sadržajem. Oni koji su čitali Krivovjerje bezobličja, sjetit će se poglavlja Istrgnuti slike iz srca. Tako smo postupno došli i do njemačkog Sinodalnog puta kojem se pridružuju i Francuzi, a i mnogi drugi samo čekaju pravi trenutak.
Ipak, postoje i oni koji također nakon objave Tamničara Tradicije nastavljaju prenositi vjeru koju su primili. Kako je objavljeno u postu iz prosinca, Bratstvo sv. Vinka Fererskog gradi lijepi oltar koji nije samo ukras, nego govori o vjeri i utvrđuje u njoj. Rorate je danas objavio opširni članak u kojem doznajemo više o samom oltaru. Oni koji se mogu odazvati pozivu fratara da im pomognu u ovom važnom pothvatu, upućujem na dvije stranice: 1, 2.
"Bratstvo sv. Vinka Fererskog, koje je nedavno dovršilo gradnju svoje samostanske crkve Gospe od Ružarija u mjestu Chémére-le-Roi (Mayenne, Francuska), odlučilo je izgraditi monumentalni oltar bogat podjednako dekoracijama, kao i porukom koju prenosi. Kako se projekt razvio? Kako će izgledati? R. de Seze intervjuirao je o. Jordana Mariju, voditelja projekta.
- Je li projekt za ovaj glavni oltar bio planiran pri gradnji crkve?
Nipošto. Znali smo da ćemo jednoga dana morati izgraditi oltar, ali nije bilo daljnjih planova. Priznajem da smo ispitali mnogo opcija. Kontaktirali smo više umjetnika koji su imali mnogo zanimljivih i kvalitetnih ideja. No, nije bilo suglasja nakon što smo ih izložili pred zajednicom. Nije bilo pobjednika.
Crkva je morala biti potpuno dovršena i nekoliko smo mjeseci morali u njoj služiti liturgiju prije nego što smo mogli steći osjećaj prostora i pravi način na koji bismo ga htjeli organizirati. Imajte na umu da je zajednica više od trideset godina liturgiju služila na starom dobru koje je vješto preoblikovano u kapelu. Zatim smo se iz toga maloga i tamnog prostora bez akustike preselili u veliki i sjajni prostor u kojem jeka dugo odjekuje. Nužno vrijeme prilagodbe objašnjava prve stadije pokušaja i pogrješaka kroz koje smo morali proći.
- Tko je odlučio o oltarnoj ikonografiji?
Ona je bilo određena samim naslovom naše samostanske crkve: Gospa od Ružarija. Sve potječe odatle. Znali smo da želimo počastiti taj naslov, jedino je ostalo otvoreno 'kako': prikazom sv. Dominika i sv. Katarine Sijenske kako primaju krunicu, u duhu kruničarskih bratovština koje su cvale diljem Europe od kraja XV. st. nadalje? Referirajući se na kojeg od velikih apostola ružarija (sv. Dominika, bl. Alana de la Rochea, sv. Ljudevita-Mariju Grigniona Montfortskoga)? Na pobjedu kod Lepanta? Lurdsko ili fatimsko marijansko ukazanje? Mogućnosti su bile beskonačne. No, ne bi li bilo najbolje vratiti se samom evanđelju i razmotriti oltarna krila kao knjigu evanđelja iz koje možemo čitati o Božjoj ljubavi za nas? Te su slike iz Kristova života neusporediva potpora razmatranju i apostolatu jednoga propovjedničkog fratra.
- Kako oltarna pala prati liturgiju u njezinu velikom godišnjem krugu?
Liturgija je blagdan. Taj blagdan, pravi ljudski blagdan, najdublje je otajstvo koje nastoji uskladiti sve okolnosti vremena i prostora brzinom duha. Što liturgija slavi? Slavi otajstva Kristova, od Njegova utjelovljenja do izlijevanja Duha Svetoga, s 'blaženom mukom' (rimski kanon) i uskrsnućem između toga.
Pala je tijekom godine zatvorena i vidi se kao diptih, dvije ploče prikazuju Spasiteljevu muku: lijevo agoniju na Maslinskoj gori, a desno križni put. Smještena iznad oltara, svetohraništa s križem, ova nas dva otajstva podsjećaju da naš Gospodin nije hinio da nas ljubi, te da misno otajstvo nije ništa drugo nego nekrvno obnavljanje žrtve prinesene 'po Njemu i u Njemu' na Kalvariji.
Međutim, u vrijeme kad slavimo pobjedu uskrsnuća, krila se otvaraju i promatraču prikazuju čitavu sagu Kristova života: lijevo gore, utjelovljenje; ispod, krštenje Gospodinovo; desno dolje, raspinjanje; gore, uskrsnuće.
Dakle, tijekom uskrsnoga vremena, kao i tijekom velikih godišnjih blagdana, svetište se zaodijeva u svečano ruho, šireći svoj savijeni plašt, baš poput Djevice i Djetešca čiji plašt pokriva mnoštvo ljudi u molitvi.
- Kako ste se sjetili pozvati R. Insama?
To je prava priča. Biskup Atanazije Schneider, koji je zaredio nekolicinu naših svećenika, ispričao nam je što se dogodilo u karagandskoj stolnoj crkvi, u Kazahstanu. Usred muslimanske zemlje, u samom srcu grada, sagradio je veliko svetište na Marijinu čast.
Ta 'kršćanska džamija', kako je zovu mjesni muslimani, sagrađena je u gotičkom stilu. Za unutarnje uređenje (glavni oltar, pokrajnje oltare, kipove, reljefe...) biskup Schneider angažirao je obrtnike iz tirolskog sela Sankt-Ulrich. R. Isam bio je taj koji je nadgledao dojmljivi projekt. Videći slike onoga što je napravljeno u Karagandi, osobito glavni oltar, u nama je polako sazrijevala zamisao: zašto ne oltar takvoga tipa u našoj crkvi? I zašto ne isti majstor?
Otac R. Insama bio je kipar. Koliko je duga ta tradicija u selu?
Poprilično, g. Insam je svoj zanat naučio od oca. Svaka je generacija u selu svoje znanje prenosila sljedećoj (do sada; hoće li i sutra?). Oltarni dekorativni elementi crpe nadahnuće iz oltarnih skica koje je napravio Remyjev pradjed (J. Runggaldier, 1848. - 1917.). On je bio prvi u obiteljskoj tradiciji sakralnih obrtnika. Njegov djed i otac su nastavili. U Sankt-Ulrichu, selu R. Insama, tradicija sakralne umjetnosti počinje 1770. Seljaci iz tog siromašnoga i oporoga kraja (1200 m iznad morske razine) tražili su dodatni izvor zarade za preživljavanje. Od 1820. nadalje u selu je bila škola za sakralnu umjetnost. Izvozili su oltare, skulpture... diljem svijeta, čitavo XIX. st.
- Je li takva monumentalna veličina oltarne pale bila predviđena otpočetka ili je rezultat razgovora s majstorom?
Od samog početka zamisli o ovakvom krilnom oltaru - dekorativno-pripovjednom - ovo se rješenje istraživalo do svoga logičnoga zaglavka. Postupno, uz savjet arhitekta i stručnjaka u svetoj umjetnosti, odlučili smo da veličina oltarne pale bude proporcionalna s velikim prozorima koji otvaraju ravnu aspidu naše crkve.
Ti veliki prozori omogućuju da svjetlo obasja gornji dio pale na kojem nas dvoje svetih pozivaju na nasljedovanje (govore nam: mi smo vam utrli put prema nebu, slijedite nas), desno sv. Dominik i lijevo sveta Katarina Sijenska, a iznad svega je Krist Spasitelj, slika prvorođenoga Sina od mrtvih koji u svojoj ruci drži svijet i blagoslivlja nas desnicom.
Krajnji je rezultat susret majstora sa svojim vlastitim stilom i programa koji smo mi odredili. No, trenutačno ne postoji ništa od toga projekta osim skica(nacrtanih rukom na ploči, čak niti kakvoga računalnoga dizajna!) i velike želje da te skice, koje sada ispunjavaju našu maštu, konačno postanu stvarnost.
- Je li R. Insam bio u Chéméreu?
Naravno, bio je na mjestu zajedno sa suprugom koja ga prati i vodi njihovo malo poduzeće. Svrha toga prvoga posjeta bila je da upozna zajednicu, našu crkvu, liturgiju koja se u njoj celebrira i da predstavi projekt koji je zamislio. Ne zamišljajući neku vrstu 'umjetničkog proroštva', zasigurno je u igri bio stvarni nutarnji trenutak sa začetkom ove oltarne pale. Njegov je prvi posao bio da napravi model (1/10) koji nam je predstavio i o kojem je prodiskutirao sa zajednicom. Drugi put je precizno izmjerio svetište i osmislio budući smještaj oltara, posebno njegovu uzdignutost.
- Koji je njegov pravi doprinos razvoju projekta?
Ukupnost njegovih umjetničkih i tehničkih vještina, veliko poznavanje ikonografskih tema i tradicije dekorativno-narativnih oltara kakvi se još nalaze u Tirolu (područja nekoć udaljenih i siromašnih koja nisu iskusila umjetnički razvitak baroka, tada jednog od klasičnih stilova), pravi praktični smisao i sposobnost da se prilagodi našim zahtjevima. Na primjer: dominikanski obred za ofertorij pretpostavlja prilično veliku širinu oltarne ploče. Prisustvujući svečanoj misi, odmah je shvatio taj zahtjev, ponovo uzeo olovku da redizajnira oltar koji će omogućiti da se obavljaju sve ceremonije, zadržavajući proporcije koje cjelini daju snagu i eleganciju.
- Hoće li sam napraviti kipove i sve oslikati? Nema li neku već postojeću osnovu?
Taj će ambiciozni projekt zahtijevati gotovo dvije godine rada, to je timski napor. Krilni oltar toga tipa traži suradnju nekoliko obrta: tesara za cjelokupnu strukturu, skulptora za kipove i ukrase, stolara, slikara, pozlatara... Čitav se tim skuplja u selu gdje svaka obitelj ima svoju specijalnost. R. Insam, koji je dizajnirao oltar, nadgledat će rad; njegova su specijalnost oslikavanje i pozlata. Svi će dijelovi oltara proći kroz njegove ruke: od kipa Gospe od Ružarija do zadnje dekoracije. Nije li prava sreća da do danas možemo još izrađivati velike i lijepe stvari na slavu Božju!
- Možete li nam još nešto reći o gotičkom stilu oltara?
Oltar je gotičkoga stila. Taj je tip europske umjetnosti nastao u XII. st., prevladavao u XIII. st., a zadnje plodove je dao u XVI. st. 'Srednji je vijek razdoblje u koje um može ići da bi obnovio svoju snagu, s puno užitka i koristi; XIII. je stoljeće bilo stoljeće velikih projekata: katedrala, križarskih ratova, Summae Theologiae.' Pala je nadahnuta ulmskom školom, ime se odnosi na umjetnike koji su radili u tom slobodnom gradu Svetog Rimskog Carstva tijekom kasnoga gotičkoga razdoblja (XV. i XVI. st.). Preciznije, slavnim oltarom Jörga Lederera u Spitalkirche u Latschu (Južni Tirol, danas u Italiji). Skulpture su nadahnute jednim drugim članom ulmske škole, Tilmanom Riemenschneiderom, pa i Veitom Stossom koji je izradio slavni oltar u krakovskoj Marijinoj crkvi. Dvostruki paneli zatvorenoga oltara kopija su onih prikazanih na oltaru Hansa Multschera u Sterzingu (Južni Tirol). Taj oltar više ne postoji, ali slike se čuvaju u muzeju.
- Koje tehnike rabe g. Insam i njegov tim?
Boje se rade prema metodi iz XV. st. kemičara Kremera iz Aichstättena (Allgäu). Zlatne listiće isporučuje Giusto Manetti iz Firence, stoljećima dobavljač zlata. Specijalnost R. Insama tehnika je pozlate poznata kao 'Branntweinvergoldung' ili polimentna pozlata koja omogućuje najbolju kvalitetu. Najprije se pripremi sloj krede, zatim tri susljedna sloja bolonjske crvene gline pomiješane s pokvarenim bjelanjkom, onda se poškropi rakijom koja se mora sušiti nekoliko minuta prije polaganja zlatnog listića. Rakija reagira s glinom i bjelanjkom pa osnova postaje ljepljiva. Poteškoća je što sloj, kada se postavlja listić, ne smije biti niti previše vlažan niti previše suh. Sljedeća je njegova specijalnost graviranje na pozlati. Taj ukras izgleda kao vodeni žig u pozlati. Dobiva se stavljanjem prilično debeloga sloja bolonjske krede na drvo, na čemu se onda ornamenti graviraju šiljatim kamenom. To je dugotrajan posao koji traži puno snage.
- Kako tradicionalni katolici iz SAD-a mogu pomoći Bratstvu?
Trenutačno je naša glavna briga osigurati nužna sredstva da se nastavi izgradnja glavnog oltara. Oni koji žele darovati više informacija mogu pronaći na www.rosary-altar.org. Svi su fratri iz zajednice od srca zahvalni za vašu potporu!
Bratstvo sv. Vinka Ferrerskog (FSVF), čiji se priorat nalazi u mjestu Chémeré-le-Roi (Francuska), tradicijska je redovnička zajednica koja se nadahnjuje dominikanskom duhovnošću. Kao učenici sv. Tome Akvinskoga, braća su apostoli čije je propovijedanje usmjereno na spasenje duša. Svetu misu služe isključivo prema tradicionalnom dominikanskom obredu. Osnivač Bratstva poznat je tradicionalnim katolicima u SAD-u po svojoj snažnoj izjavi o motupropriju 'Čuvari Tradicije'."
Izvor i slike: RORATE CÆLI
