subota, prosinca 31, 2022
MCMXXVII - MMXXII
subota, listopada 01, 2022
PAX IN PRÆLIO
Benediktinci Bezgrješne na svojoj su stranici prenijeli vijest o primanju habita jedne svoje sestre, koja je uzela ime po sv. Ivani Arškoj, i o primanju jedne postulantice.
"Prije gotovo tri godine nastala je zajednica benediktinki Bezgrješne i smjestila se u nekadašnjim zgradama monaha u Villatalli, nakon što su se oni preselili u mjesto Taggia.
Stari je običaj benediktinaca da imaju zajednicu sestara nedaleko od zajednice braće. Velika nam je radost što vam možemo predstaviti osnivački skupinu, koju preporučujemo vašoj molitvi i materijalnoj potpori.
Naše koludrice u srcu Crkve žive veliku doktrinarnu tradiciju, liturgijsku i monastičku, koje su stupovi čitavoga posvećenog života i temelj naše katoličke vjere. Dom Gerard, koji je napisao tako lijepu i duboku posvetu Bezgrješnom Srcu Marijinu, ovako se na to pozvao: 'stoga te molimo za milost da uvijek kao najbolje jamce najčistije katoličke vjere i najviše svetosti očuvamo dvostruki bedem svetog pravila i svete liturgije'.
Potrebna je vojska puna žara da se Boga ljubi, časti, služi, da se sve obnovi u Kristu. Dom Romain Banquet je kazao: 'Djelo Božje nije spokoj, nego borba, i to pobjedonosna borba. Štovanje koje dajemo Bogu kao neposrednu posljedicu ima borbu vjere, borbu ufanja, borbu duha protiv moćî tmine. Mi smo Božji bojovnici, Njegova vojska postrojena za bitku'.
Zato su naše koludrice kao svoj moto uzele: 'PAX IN PRÆLIO', mir usred borbe. Ta borba je molitva kojoj se koludrice posvećuju da milost i Bog ne budu odsutni sa zemlje: 'samostani (...) su veze koje osiguravaju trajnost vječnoga u vremenu (...) jer donose tu apsolutnu protutežu bez koje bi svijet, koji je odabrao materijalno protiv duhovnoga i čovjeka pretpostavio Bogu, skliznuo niza liticu u ništavilo' (G. Thibon).
Za pomoć našim koludricama: donacije možete slati preko bankovnog računa na margini stranice s napomenom: 'za koludrice'. Ako je moguće, navedite svoje ime i adresu jer bi vam htjele osobno zahvaliti i poslati vam svoje glasilo."
Izvor i slike: Benediktiner der Immakulata
utorak, kolovoza 30, 2022
Rosa Peruana
Izvor: twitter.com/dominicos_es
Slika: WIKIMEDIA COMMONS
srijeda, lipnja 22, 2022
Ecce altare Domini
Etenim passer invenit sibi domum, et turtur nidum sibi, ubi ponat pullos suos: altaria tua, Domine virtutum, Rex meus et Deus meus.*
utorak, lipnja 21, 2022
Blagi pogled
___
Prvosvećenik Benedikt XIV., svete uspomene, udijelio je oprost od 100 dana onima koji pred kojom slikom Nebeske Pastirice izmole Zdravo Kraljice ili Zdravo Marijo.
___
Pobožnošću sveć. Josipa M. Serija
Izvor: Facebook/SantaMariaFrancesca
nedjelja, lipnja 19, 2022
Liturgijski (ne)mir
Nekadašnje Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei obuhvaćalo je zajednice koje su služile isključivo tradicionalnu liturgiju, ali i neke zajednice koje su uz drevnu služile i poslijekoncilsku liturgiju. Sluge Isusa i Marije takva su zajednica koja kod oba misna oblika vidi važne elemente i priželjkuje liturgijsku obnovu Crkve ne preko ideoloških suprotstavljanja dvaju oblika, nego preko međusobnog obogaćivanja bez miješanja.
Kako su oni kao zagovornici liturgijskoga mira doživjeli dokument pape Franje o predajnoj rimskoj liturgiji, iznose u svom glasilu Zov Kralja. Nakon kratkog uvoda o samom restriktivnom motupropriju, nastavljaju:
"Reakcije i klasifikacija
Objava 'Čuvara Tradicije' bila je diljem svijeta popraćena žustrim reakcijama, kako onima koje su odobravale, tako i onima koje su dokument odbacivale. O tomu pogledajte sažetak u Pregledu tiska ovoga broja 'Zova'. Neki su biskupi već nekoliko dana kasnije dali konkrektne odredbe za svoje biskupije koje su išle dalje od 'Čuvara Tradicije'. No, čulo se i kritičnih glasova i od samih kardinala. Neki su biskupi odmah objavili da neće ništa mijenjati u svojim biskupijama. Dakle, zbrka je velika!
Nije u pitanju da Papa ima pravo, pa i dužnost, djelovati u Crkvi kao 'čuvar Tradicije' i uređivati liturgiju. Obratno, za vjernike i svećenike je važno da se potrude oko shvaćanja razloga koji su ga pokrenuli i da u obzir uzmu te naputke pred pozadinom vlastitih iskustava. Iz te se perspektive, primjerice, nadaje pitanje gdje se to preko celebracije starog oblika promovira opasnost od podjele i odbacivanja II. vatikanskog. Da, postoje takva odbacivanja. Može ih se izolirano pronaći kod vjernika koji cijene stari oblik. Ima ih i kod nekih zajednica starog obreda, naime kod onih koji nisu u punom zajedništvu s Rimom te mu se ne podvrgavaju u liturgijskim i stegovnim pitanjima. Međutim, zajednice koje su sada pogođene 'Čuvarima Tradicije' sve (!) priznaju legitimnost II. vatikanskog i auktoritet crkvene hijerarhije.
Petrovo bratstvo, koje od onih koji su pogođeni ovim dokumentom broji daleko najviše članova, odijelilo se od Piova bratstva 1988. jer je izričito priznalo papin auktoritet; jer ni pod kojim uvjetima nije htjelo prekinuti vezu s Petrovim nasljednikom i crkvenim Učiteljstvom. Mnogi svjetovni svećenici koji su od 2007. po dopuštenju pape Benedikta upoznali i naučili cijeniti taj oblik, otada ga slave dodatno uz obnovljeni misni obred. Dakle, njihovo liturgijsko i dušobrižničko djelovanje posve konkretno svjedoči o njihovu priznanju valjanosti liturgijske reforme. Doista je nejasno gdje se kod zajednica povezanih s Rimom nalaze one opasnosti od podjele o kojima papa Franjo piše. Da, postoji dovođenje u pitanje crkvenog auktoriteta, naime kod zajednica koje su se odijelile od Rima; ali to odbacivanje upravo nije obilježje zajednica i svećenika koje je ovaj dekret sada pogodio.
Mi, u Kongregaciji slugu Isusa i Marije, koji smo već od svoje uspostave smjeli slaviti oba oblika, i prema dušobrižničkom obziru birati između dvaju oblika, upravo smo zadnjih godina kod velikog broja prijatelja stare liturgije zamijetili blagotvorno 'opuštanje' između ranijih ideoloških rovovskih borba oko pitanja obreda i Koncila. To unutarnje izmirenje koje je lagano raslo, sada je na kocki, ipak...
Dva pitanja koja se postavljaju
1. Papa Franjo preko 'Čuvara Tradicije' želi promicati jedinstvo Crkve. Motuproprij bi dugoročno mogao prouzrokovati upravo suprotno. Ako se ograničuje celebracija starog obreda svećenicima i zajednicama koje priznaju Koncil, dogledno je da će se mnogi vjernici kojima je do tridentskog oblika, okrenuti mjestima celebracije koja nisu u punom jedinstvu s Rimom. Iza takvog 'izbjeglištva' se u mnogim slučajevima neće skrivati zla volja, nego prije nužda da izbjegnu liturgijske zloporabe ili ustaljene banalnosti kojima su izloženi u svojim župama. Papa Franjo u popratnom pismu 'Čuvarima Tradicije' sâm spominje takve zloporabe u novom obredu i žali se na njih. Preko ovoga bi dekreta, dakle, vjernici indirektno mogli biti navedeni na grupacije gdje se zaista potpiruje ogorčenost protiv II. vatikanskog, gdje se polemizira protiv liturgijske reforme i gdje bi se mogao dovoditi u pitanje papinski učiteljski auktoritet. 'Kod Piova bratstva pucaju čepovi s pjenušca', komentirala je jedna internetska stranica objavu 'Čuvara Tradicije'. Dekret koji želi promicati jedinstvo, mogao bi, dakle, lako postati bumerang koji ne jača povezanost vjernika s Rimom, nego je, naprotiv, podriva.
2. Znači li stari obred odbacivanje Koncila? Papu Franju vodila je zabrinutost da svi vjernici ne prihvaćaju katolički nauk onako kako ga sažima II. vatikanski. Ovdje se radi o važnoj stvari. Jedinstvo Crkve moguće je samo u jedinstvu njezina nauka, a obvezujući nauk Katoličke Crkve formulira se na crkvenim koncilima, pa i na II. vatikanskom, ili uvijek tada kada jedan papa govori službeno i svečano se pozivajući na svoj učiteljski auktoritet (kao 1994. papa Ivan Pavao II. u 'Ordinatio Sacerdotalis' o nemogućnosti svećeništva za žene). Zato Crkva od svojih vjernika mora zahtijevati vjernost tim tekstovima. To vrijedi za prijatelje tridentskog misnog obreda, ali jednako vrijedi za sve druge katolike. 'Čuvati Tradicije' u čl. 3, § 1, traže da svaki biskup osigura, da skupine koje slave stari obred ne isključuju valjanost 'odredaba II. vatikanskog koncila i Učiteljstva papa'. Nesumnjivo, biskupi imaju istu dužnost i prema svim drugim svećenicima i vjernicima, također prema onima koji slave novi obred.
No, upravo na njemačkom govornom prostoru, izgleda na mnogo mjesta sa zahtijevanim priznavanjem II. vatikanskog i papinskog Učiteljstva? Zar zaista 'glavni problem' kod priznanja II. vatikanskog čine skupine koje vole staru liturgiju? Nisu li upravo, da navedemo samo jedan aktualni primjer, puno više u proturječju s naukom II. vatikanskoga koncila brojni teolozi Sinodalnog puta? Koncilska pastoralna konstitucija poučava: 'Brak i bračna ljubav su prema svojoj biti usmjereni prema rađanju i odgoju potomstva.'(GS 50) I: 'djeci Crkve nije dopušteno u kontroli rađanja kročiti putem koji Učiteljstvo odbacuje u tumačenju božanskog Zakona.'(GS 51) Nije li novi spolni moral Foruma IV. Sinodalnog puta u gruboj suprotnosti prema ovomu? Ima li zabrinutosti - kao u 'Čuvarima Tradicije' - da na isti način članovi Sinodalnog puta priznaju Učiteljstvo? Ovdje lako nastaje dojam da se radi o dvostrukom standardu.
Briga pape Franje da dijelovi Crkve odbacuju nauk II. vatikanskog posve je opravdana. Međutim, može se dvojiti jesu li prijatelji stare liturgije u tom pogledu prava problematična djeca Crkve. Prije se možemo usuditi pretpostaviti da je u pogledu na ostale katolike na njemačkom govornom prostoru, prihvaćanje sadržaja II. vatikanskog kod prijatelja stare liturgije iznadprosječno visoko.
Neizvjesna budućnost
'Čuvari Tradicije' uređenje celebracije u starom obliku predaju u ruke biskupâ, unutar okvira koje je Rim unaprijed odredio. Kako će se provođenje oblikovati do detalja, još je nejasno. Odnosi li se dekret samo na misno slavlje po starom misalu ili i na ostale sakramente i na brevijar? Koje posljedice nastaju za zajednice na čiju karizmu spada celebracija starog oblika? Koje se posljedice nadaju za nas u Kongregaciji slugu Isus i Marije? Kako će različiti biskupi primijeniti dekret? Neki su biskupi već signalizirali da će i dalje dopustiti stari oblik u župnim crkvama. Mnoga će se otvorena pitanja razjasniti sljedećih mjeseci. Tako će si Liturgijsko povjerenstvo Njemačke biskupske konferencije najprije stvoriti sliku da bi u dogledno vrijeme odlučilo o tom pitanju na punom zasjedanju. Na nama je da u to vrijeme od srca vapimo k Duhu Svetom kako bi on prosvijetlio nositelje odgovornosti u Crkvi, da odaberu prave puteve i sredstva koja služe jedinstvu, miru i rastu Crkve. Molitva i žrtva mogu učiniti sve! Molimo Preblaženu Djevicu Mariju da ona kao Majka Crkve ne dopusti da rovovske borbe i dalje štete unutarnjem miru Crkve; pa niti 'liturgijskom miru' koji je porastao zadnjih godina."
Izvor i slika: SJM
subota, lipnja 18, 2022
Sveta glazba
Usred kaosa i nevjerojatnog pada u koji sve dublje tonemo zadnjih godina (1, 2, 3), utješno je znati da postoje redovničke oaze koje za sada uspijevaju izbjeći raznim vizitatorima i komesarima te skromno nastavljaju s načinom života koji su pokazali svetci.
"Naše su aktivnosti jednostavne: budući da naše pravilo predviđa aktivni i kontemplativni život, posvećujemo se molitvi, meditaciji i klanjanju Presvetom sakramentu. Imamo milost što možemo svakoga dana sudjelovati na misi koja se čita u našem samostanu. Osim toga, svaki se dan posvećujemo radu. Neke kućnim poslovima, a druge poučavanjem, jer su neke naše sestre učiteljice u osnovnoj školi, djeluju u Kolegiju sv. Gerarda.
- Koja su još pravila dio vašega konventualnog života?
Svaki dan molimo božanski oficij, a noću svečano pjevamo kompletorij. Tu je i ručni rad pa i vrijeme za studij, uključujući studij glazbe."
Neke su redovnice određene za orguljašice, a koristice redovito vježbaju pjevanje s dvostrukim ciljem: "da bi učile pjevati časoslov prema liturgijskom vremenu i da bi mogle pripremiti kor za nedjeljne i blagdanske mise".
Izvor i slika: Schola Cantorum
Potius mori quam foedari
Msgr. Atanazije Schneider, ORC o nadbiskupu Marcelu Lefebvreu:
"Lefebvre je pokazao veliku hrabrost. Bio je spreman izgubiti sve u ovom životu, svako priznanje i status, poštovanje i ugled u Crkvi. Čak je prihvatio činjenicu da ga smatraju pobunjenikom, raskolnikom, a učinio je to s ciljem da nastavi prenositi neokuženu, cjelovitu katoličku istinu, da očuva misu u svom njezinu katoličkom bogatstvu.
Izvor: Gloria.tv
Slike: Gloria.tv, SSPX News/Youtube.com
subota, ožujka 05, 2022
Junačka vjernost
Ukrajinci nastavljaju borbu za slobodu i pobjedu trnovitim putem kojim su prolazile i brojne generacije njihovih sunarodnjaka. Jedan od takvih patnika bio je veliki nadbiskup Josip kard. Slipij o čijoj 130. obljetnici rođenja piše R. De Mattei:
"Postoje ljudi koji utjelovljuju najdublje krjeposti i vrjednote jednog naroda. Takav je bio veliki nadbiskup galicijsko-lavovski Josip kard. Slipij, čiju stotinu i tridesetu obljetnicu rođenja obilježavamo u trenutku kada njegova domovina prolazi novu enormnu tragediju.
Rođen je 17. veljače 1892. u Zazdristu, na zapadu Ukrajine. S 19 godina stupio je u lavovsko sjemenište gdje je 30. rujna 1917. zaređen za svećenika i zatim poslan u Rim da bi dovršio studije na Orijentalnom institutu i na Gregorijanskom sveučilištu.
Rektorom lavovskog sjemeništa imenovan je 1925., a 1929. rektorom bogoslovne akademije u istom gradu. U međuvremenu je Ukrajina pala pod sovjetski jaram, a Staljin je između 1932. i 1933. rekvirirao svu poljoprivrednu proizvodnju da bi preko gladomora nametnuo prisilnu kolektivizaciju u zemlji (usp. A. Applebaum, 'Red Famine: Stalin's War on Ukraine', Doubleday, New York, 2017.).
Kako se rat približavao, Andrija Šepticki (1865. - 1944.), grkokatolički ukrajinski metropolit koji ga je zaredio za svećenika, tražio je od Pija XII. da ga imenuje za koadjutora s pravom nasljedstva. Tako je msgr. Josip Slipij 1939. postao egzarh istočne Ukrajine i nakon smrti metropolita Šeptickog, 1. studenoga 1944., postao glava i otac Ukrajinske katoličke Crkve. Bilo je to strašno vrijeme za njegovu zemlju koja je bila stiješnjena između nacista i komunista. Sovjeti su 11. travnja 1945. uhitili metropolita i osudili ga na osam godina prisilnoga rada u gulagu, a za to je vrijeme inscenirana nezakonita sinoda da proglasi 'ponovno sjedinjenje' Ukrajinske katoličke Crkve s Moskovskim pravoslavnim patrijarhatom kojim je vladao sovjetski režim. Oko 3000 grkokatoličkih crkava predano je pravoslavcima, a gotovo svi biskupi i svećenici ubijeni su ili uhićeni. Nadbiskup Slipij dobio je 1953. drugu osudu od pet godina Sibira, a 1958. treću na četiri godine prisilnoga rada. Godine 1962., sa sedamdeset godina, četvrti je put osuđen. Osuda se sastojala u doživotnoj deportaciji u strogi logor Mordovia. Sve u svemu, junački je prelat proveo 18 godina u zatvorima i gulazima.
Isusovački svećenik p. P. Leoni (1909. - 1995.), koji je preživio sovjetski koncentracijski logor, opisujući strahote tranzitnoga logora Kirov, pripovijeda da su jednog dana u njegovu ćeliju dovedeni zarobljenici. 'U sumrak sam čuo kako me zove nepoznati glas: stariji čovjek s bradom stajao je na mojem mjestu, ispružio mi je svoju ruku i predstavio se kao Josip Slipij. Bila mi je radost, ali i tuga što sam bio skupa sa svojim metropolitom' (Msgr. G. Choma, 'Josyf Slipyj, padre e confessore della Chiesa ucraina martire', La Casa di Matriona, Milan, 2001., str. 68).
U to su vrijeme komunistički gulazi bili preplavljeni zatvorenicima osuđenima zbog vjerskih razloga, posebno onima iz Ukrajinske katoličke Crkve. Bio bi skandal kad biskupi koji su bili žrtve progona, ne bi bili u koncilskoj dvorani, dok bi Moskovski patrijarhat predstavljali poslanici koji su podupirali krvnike. Održani su, dakle, pregovori između Svete Stolice i Kremlja da bi se metropolitu Slipiju dopustilo da sudjeluje na Koncilu. Poglavar Ukrajinske Crkve nije htio napustiti zemlju, no poslušao je papu, ali je prije napuštanja Moskve tajno za biskupa zaredio ukrajinskog redemptorističkog svećenika Bazilija Veličkovskog.
Došao je u Rim 9. veljače 1963., ali nije šutio. Na Koncilu je 11. listopada 1963. govorio o mučenicima krvlju Ukrajinske Crkve i predložio da se kijevsko-galicijska katedra uzdigne na patrijarhalnu. Sjećao se da je tu molbu više puta uputio Pavlu VI., no ona je uvijek bila odbijena iz političkih razloga. Priznanje ukrajinskoga patrijarhata zapravo bi spriječilo vatikansku 'Ostpolitik' i ekumenski dijalog s moskovskom pravoslavnom Crkvom ('Memorie', Ukrainian Catholic University, Lviv-Rome 2018., str. 512-513). Papa Pavao VI. kreirao ga je kardinalom 25. siječnja 1965., a Ukrajinsku katoličku Crkvu uzdigao kao Veliku nadbiskupiju Lavovsku za Ukrajince.
Između 1968. i 1976. kard. Slipij je, unatoč uznapredovaloj dobi, poduzeo duga i naporna putovanja k zajednicama ukrajinske dijaspore u Americi, Australiji i Europi, kao pastir svoga naroda. U ime žrtava komunizma uputio je 1976. apel Ujedinjenim narodima, a 1977. u dramatičnim iskazima pred Saharovljevim tribunalom još jedanput prokazao vjerski progon u Ukrajini. Svijet je njega i Josipa kard. Mindszentyja (1892. - 1975.) promatrao kao dvojicu velikih svjedoka katoličke vjere dvadesetog stoljeća.
Da bi osigurao budućnost Ukrajinske Crkve, kardinal Slipij nije se ustezao niti od krajnjih čina. P. Kwasniewski je nedavno podsjetio kako je 2. travnja 1977. tajno zaredio trojicu biskupa bez suglasnosti Pavla VI., automatski si navukavši kanonske cenzure prema kanonu 953 Zakonika koji je tada bio na snazi. Ipak, za razliku od onoga što se dogodilo nadbiskupu M. Lefebvreu, koji je izopćen 1986. zbog istoga kršenja kanonskog prava, protiv kardinala Slipija 'ipso facto' nisu nametnute nikakve mjere (OnePeterFive). Jedan od biskupa koje je posvetio bio je msgr. Ljubomir Husar (1933. - 2017.) kojeg je, nakon Slipija, Ivan Pavao II. postavio velikim nadbiskupom grkokatoličkim i kardinalom. Njega je naslijedio kao primas Svetoslav Ševčuk koji se u ovom trenutku nalazi pod bombardiranjem opsjednutog grada Kijeva. Godine 2004. velikonadbiskupska katedra prenesena je u Kijev i promijenila svoje ime u kijevsko-galicijska.
Josip kard. Slipij umro je u egzilu u Rimu u dobi od devedeset i dvije godine, 7. rujna 1984., a danas počiva u kripti sv. Jurja lavovske katedrale, pored metropolita Šeptickog. Ivan Pavao II. nazvao ga je 'čovjekom nepokorene vjere, pastirom postojane hrabrosti, svjedokom junačke vjernosti, uzornom osobnošću Crkve' ('L'Osservatore Romano', 19. listopada 1984.).
Dok se ponovo gazi vjerski i politički identitet njegove zemlje, spomen na junački otpor Josipa kard. Slipija pomaže nam da imamo povjerenja u budućnost Ukrajine. Kijev je bio mjesto obraćenja ruskog naroda Katoličkoj Crkvi i iz Kijeva će, a ne iz Moskve, početi drugo obraćenje Rusije koje je navijestila Gospa u Fatimi. Kardinal Slipij bio je veliki privrženik fatimske poruke. Ivanu Pavlu II. predao je 1980. dva milijuna potpisa koja je prikupila 'Plava vojska', ustrajući u dugom razgovoru s papom na potrebi posvete Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu (John Haffert, 'Dear Bishop! Memoirs of the Author Concerning the History of the Blue Army', AMI International Press, Washington, 1982., str. 229). Ta posveta još nije uslijedila na način kako je to tražila Preblažena Djevica kojoj se kard. Slipij u svojoj oporuci ovako obratio: 'Sjedeći na sanjkama i na putu u vječnost... upravljam molitvu našoj zaštitnici i Kraljici neba, Vazda djevici Bogorodici. Uzmi našu Ukrajinsku Crkvu i naš ukrajinski narod pod svoju zaštitu!' ('Memoirs', str. 524-525).
U ovom tragičnom trenutku svjetske povijesti, učinivši njegove riječi svojima, ne možemo nego glasno naviještati: 'Čast kardinalu Slipiju i njegovu mučeničkom narodu.'"
Izvor: RORATE CÆLI
Slike: RORATE CÆLI, WIKIMEDIA COMMONS, Seraphic Restorations