ponedjeljak, veljače 29, 2016

Ta što koristi? (Lk 9,25)

Poznati talijanski pisac U. Eco umro je prije deset dana. O njegovu putu od vjernika do nevjernika piše R. de Mattei u Corrispondenzi Romani pod naslovom Žalosna parabola jednog nominalista.

Uz ovu temu pročitajte i post na blogu Murus inexpugnabilis o tomu kakve sve umiruće razlikuje sv. Antun Padovanski.

"Pisac U. Eco koji je umro 19. veljače 2016. u dobi od 84 godine, imao je 23. veljače u Milanu svoj 'svjetovni sprovod'. Eco je bio jedan od najgorih proizvoda torinske i talijanske kulture XX. st. Treba naglasiti njegovo torinsko podrijetlo jer je Pijemont bio kovačnica velikih svetaca XIX. st., ali također sekularističkih i protukatoličkih intelektualaca u XX. st.

'Torinska škola', koju je dobro opisao A. Del Noce, zahvaljujući utjecaju A. Gramscija (1891.-1937.) i P. Gobettija (1901.-1925.), prešla je put od idealizma do marksističkog prosvjetiteljstva, zadržavši uvijek svoju imanentističku i protukatoličku dušu. Nakon II. svjetskog rata, ta je kulturalna linija izvršila toliko snažan utjecaj da je k sebi privukla nemalo katolika. Umberto Eco, rođen u Alessandriji 1932., sa samo šesnaest godina dijecezanski vođa Katoličke akcije, bio je, kako sâm kaže, ne samo aktivist, nego 'vjernik koji se svakodnevno pričešćivao'.

Sudjelovao je u izbornoj kampanji 1948. lijepeći plakate i šireći protukomunističke letke. Zatim je surađivao s predsjedništvom Katoličke akcije u Rimu dok je studirao na torinskom sveučilištu, gdje je promovirao 1954. tezom o estetici kod sv. Tome Akvinskog. Potom je objavio svoju jedinu knjigu vrijednu čitanja ('Estetika u svetog Tome'). Godine 1954. također je izgubio katoličku vjeru. 

Kako je došlo do toga otpadništva? Zasigurno, ono je bilo promišljeno, uvjereno i konačno. Eco je podrugljivo rekao da je izgubio vjeru čitajući Akvinca. Međutim, vjera se ne gubi, nego odbacuje i na početku njegova udaljavanja od istine nije sv. Toma, nego filozofijski nominalizam koji je zapravo jedna dekadentna i izobličena interpretacija tomističkoga nauka. 

Eco je do svoga kraja bio radikalni nominalist za kojega nema univerzalnih istina, nego samo imena, znakovi i konvencije. Otac nominalizma, Vilim Ockhamski, portretiran je u Vilimu Baskervillskom, protagonistu Ecova najslavnijeg romana, Ime ruže (1980.), koji zaključuje nominalističkim motom: 'Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus'.

Bît ruže (kao i sve ostalo) reducira se na ime; nemamo drugo doli imena, pojavnosti, iluzije; nikakve istine i nikakve sigurnosti. Jedan drugi protagonist romana, Adso, tvrdi: 'Gott ist ein lautes Nichts'; 'Bog je čisto ništa'. Sve je u konačnici igra, ples oko ništa. Koncept je isti u drugom njegovu filozofijskom romanu, 'Foucaultovo njihalo' (1989.). Iza metafore njihala krije se Bog koji se miješa s prazninom, zlom i apsolutnom tamom.

Pravo njihalo Ecove misli zapravo je njegova oscilacija između apsolutnoga racionalizma iluminista i iracionalizma okultizma: kabale, gnoze, protv kojih se borio, ali koje su ga svejedno morbidno privlačile. Ako nominalizam ispražnjava stvarnost od njena značenja, neizbježan je ishod pad u iracionalnost. Da se iz toga izađe, sve što preostaje je apsolutni skepticizam. Ako je N. Bobbio (1909.-2004.) neokantovska inačica torinskog prosvjetiteljstva u XX. st., Eco utjelovljuje njegovu neolibertinsku verziju. Jedan od njegovih zadnjih romana, 'Pariško groblje' (2010.), implicitna je apologija onoga moralnoga cinizma koji nužno slijedi odsutnost istinitoga i dobroga. 

Na više od 500 stranica knjige nigdje ni jednoga pravoga ideala, niti osobe koju pokreće ljubav ili idealizam. 'Mržnja je prava prvotna strast. Ljubav je ta koja je nenormalna situacija'; kaže Ecov Rachovskij, jedan od protagonista. U svakom slučaju, uza sve karaktere dostojne prijezira i kriminalne aktivnosti kojima knjiga obiluje, tim stranicama nedostaje tragična nota koja jedina može učiniti velikim jedno književno djelo.

Ton je sarkastičan na način komedije u kojoj se auktor ismijava svemu i svima, jer jedina stvar u koju doista vjeruje su 'filets de barbue sauce hollandaise' koji se poslužuju u restoranu Lapérouse na molu 'des Grands Augustins', 'filets de poularde piqués aux truffes' iz restorana Rocher de Cancale u Ulici Montorgueil. Iće je jedino što trijumfalno proizlazi iz romana i što protagonist neprestano slavi i kaže: 'Hrana me oduvijek zadovoljavala više od seksa. Možda trag koji su u meni ostavili svećenici'. Nije slučajno da je Eco 1992. gotovo mrtav završio u bolnici zbog velikih probavnih smetnja.

Eco je tehnički bio veliki žongler jer se izigravao sa svima: sa svojim čitateljima, kritičarima i prvenstveno s katolicima koji su ga pozivali na svoje konferencije kao da je neki orakul. Kao za igru, prilikom referenduma o razvodu 1974., u 'Espressu' je zagovornicima razvoda uputio poziv da planiraju inteligentnu propagandnu kampanju ovim riječima: 'Kampanja za referendum mora biti slobodna od prihvaćenih teorija, beskrupulozna, neposredna i tako usmjeravana da u kratkom vremenu postigne učinak. Mora ciljati na ljude koji lako postaju plijen emocionalno promidžbe, mora prodati pozitivnu sliku razvoda koja upravo preokreće emotivne apele suprotne strane... Teme te 'prodajne' kampanje moraju biti: razvod je dobar za obitelj, razvod je dobar za žene, razvod je dobar za djecu... Godinama talijanski oglašivači proživljavaju svoju dramu identiteta: dobro obrazovani i informirani, znaju da su objekt sociologijske kritike koja ih optužuje da su vjerni sluge konzumerističke moći... Nude beplatne javne kampanje za zaštitu okoliša i za darivanje krvi. Pa ipak, osjećaju se isključenima od velikih problema svoga vremena i osuđeni na prodaju sapuna. Bitka za referendum postat će test ozbiljnosti tolikih, često izjavljivanih, građanskih aspiracija. Dovoljno je da se jedna skupina stručnih, dinamičnih, beskrupuloznih, demokratskih agencija koordinira i samofinancira da podupre takvu kampanju. Sve što je potrebno jedna je runda telefonskih poziva, dva sastanka, mjesec intenzivnoga rada. Razoriti jedan tabu u nekoliko mjeseci izazov je od kojeg bi svakom oglašivaču koji voli svoj posao došle sline...'

Tabu koji je trebalo razoriti bila je obitelj koja, za relativista kao što je on, nije imala nikakva razloga za postojanje. Razaranje obitelji u Italiji od 1974. i nadalje, nastavilo se u sljedećim etapama. Eco je to pratio sa zadovoljstvom i napustio scenu uoči potvrde istospolnih zajednica, što je konačni ishod uvođenja razvoda prije 40 godina. Naravna je obitelj nadomještena nenaravnom.

Relativizam slavi svoju očitu pobjedu. Umberto Eco je značajno pridonio tom djelu desakralizacije naravnoga i kršćanskoga reda, ipak ono za što će odgovarati nije toliko zlo koje je učinio, koliko dobro koje je mogao učiniti da nije namjerno odbacio Istinu. Čemu služi primiti četrdeset doktorata 'honoris causa' i prodati trideset milijuna primjeraka jedne knjige ('Ime ruže') ako se ne stekne vječni život? Mladi aktivist Katoličke akcije mogao je biti jedan sv. Franjo Ksaverski u ovoj misijskoj zemlji koja je današnja Europa. Međutim, nije prihvatio riječi koje je sv. Ignacije uputio sv. Franji Ksaverskom i koje Bog daje da odjekuju u svakom kršćanskom srcu: 'Što koristi čovjeku da stekne cijeli svijet, ali izgubi svoju dušu?' [usp. Lk 9,25]"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Beiboot PetriRORATE CÆLI

ponedjeljak, veljače 22, 2016

U Havani

U stotom postu s oznakom FRANCISCVS PP prenosim razmišljanje R. de Matteija o nedavnom povijesnom susretu na Kubi.

"Među mnogobrojne uspjehe koje masovni mediji pripisuju papi Franji spada i 'povijesni susret' s moskovskim patrijarhom Ćirilom, 12. veljače 2016. u Havani. Događaj, kako je pisalo, na kojem je oboren zid koji je tisuću godina dijelio Rimsku Crkvu od Istočne.


Prema riječima samoga Franje, važnost susreta nije u dokumentu koji ima čisto 'pastoralni' karakter, nego u međusobnom približavanju prema zajedničkom cilju, ne političkom ili moralnom, nego religijskom. Dakle, čini se da papa Franjo želi tradicionalno Učiteljstvo Crkve, izraženo u dokumentima, nadomjestiti nekim neoučiteljstvom koje dolazi do izražaja u preko simboličnih događaja. Poruka koju Papa kani posredovati poruka je preokreta u povijesti Crkve. No, upravo se mora poći od povijesti Crkve da se razumije značenje događaja u Havani. Naime, postoje brojne povijesne netočnosti koje treba ispraviti jer se doktrinarne devijacije često konstruiraju upravo na krivotvorinama povijesti.


Najprije, nije istina da cijelo tisućljeće dijeli Rimsku Crkvu od Moskovskog patrijarhata jer je taj nastao tek 1589. U pet stoljeća prije toga, i još ranije, istočni sugovornik Rima bio je Carigradski patrijarhat. Tijekom II. vatikanskog koncila, 6. siječnja 1964., Pavao VI. se susreo s patrijarhom Atenagorom da bi započeo 'ekumenski dijalog' između katoličkog i pravoslavnog svijeta. Taj dijalog, međutim, nije mogao napredovati zbog tisućljetne oporbe pravoslavaca protiv rimskog primata. Sâm je Pavao VI. to priznao 28. travnja 1967. u jednom govoru pred tadašnjim tajnikom za promicanje jedinstva među kršćanima, u kojem je rekao: 'Papa je, dobro to znamo, nesumnjivo najveća zaprjeka na ekumenskom putu' (Paolo VI, 'Insegnamenti', VI., str. 192-193).

Carigradski patrijarhat tvori jedno od glavnih sjedišta kršćanstva ustavnovljenih 451. na Kalcedonskom koncilu. Ipak, bizantski su patrijarsi tvrdili da nakon pada Rimskog Carstva, Konstantinopol, sjedište preporođenog Istočnoga Rimskog Carstva, treba postati vjerska 'prijestolnica' svijeta. Kanon 28 Kalcedonskoga koncila, koji je papa sv. Lav Veliki ukinuo, u začetku sadrži sav bizantski raskol jer prvenstvu rimskog prvosvećenika pripisuje politički, a ne božanski temelj. Zbog toga je papa Hormizda (514.-523.) godine 515. istočnim biskupima dao da potpišu Obrazac jedinstva kojim su priznali svoju podložnost Petrovoj katedri (Denz-H., br. 363).

Između V. i X. stoljeća, dok je na Zapadu učvrstila podjela između duhovnoga auktoriteta i svjetovne moći, na Istoku se, naprotiv, razvio tzv. cezaropapizam gdje je Crkva 'de facto' bila podvrgnuta caru, koji se kao zastupnik Božji smatrao glavom i na crkvenom i na svjetovnom području. Carigradski su patrijarsi zapravo bili svedeni na dužnosnike Bizantskog Carstva i nastavili su hraniti radikalnu odbojnost protiv Rimske Crkve.

Nakon prvoga raskida koji je isprovocirao patrijarh Focije u IX. st., službeni je raskol došao 16. srpnja 1054. kad je patrijarh Mihael Cerularije proglasio da je Rim pao u krivovjerje zbog 'Filioque' i ostalih izgovora. Rimski su legati protiv njega na oltar Svete Sofije u Carigradu položili izjavu izopćenja. Knezovi Kijeva i Moskve, koje je na kršćanstvo 988. obratio knez Vladimir, slijedili su u raskolu carigradske patrijarhe i priznavali njihovu vjersku jurisdikciju. 


Nesuglasice su se činile nenadvladive, no 6. srpnja 1439. u katedrali Sv. Marije 'del Fiore' u Firenzi dogodio se izvanredan događaj, kad je papa Eugen IV. bulom Laetentur caeli ('Neka se raduju nebesa') svečano proglasio zacjeljenje raskola između Crkava Istoka i Zapada.


Tijekom Firentinskoga koncila (1439.), na kojem su sudjelovali istočni car Ivan VIII. Paleolog i carigradski patrijarh Josip II., pronađen je sporazum za sve probleme, od 'Filioque' do rimskog primata. 


Papinska bula završava ovom svečanom dogmatičkom definicijom koju su potpisali grčki oci: 'Određujemo da Sveta apostolska stolica i Rimski prvosvećenik imaju prvenstvo na čitavom svijetu; da je Rimski prvosvećenik nasljednik blaženoga Petra, prvaka apostola i pravi namjesnik Kristov, glava cijele Crkve, otac i učitelj svih kršćana; da je Gospodin naš Isus Krist prenio njemu, u osobi blaženoga Petra, punu vlast da pase, vodi i ravna čitavu Crkvu, kao što je sadržano u dokumentima ekumenskih koncila i u svetim kanonima' ('Conciliorum Oecumenicorum Decreta', Centro Editoriale Dehoniano, Bologna, 2013., str. 523-528).


To je bio jedini pravi povijesni zagrljaj između dviju Crkava tijekom zadnjeg tisućljeća. Među najaktivnijim sudionicima Firentinskoga koncila bio je Izidor, metropolit kijevski i cijele Rusije. Čim se vratio u Moskvu javno je navijestio postignuto pomirenje pod auktoritetom Rimskog prvosvećenika, ali moskovski knez Vladimir Slijepi proglasio ga je krivovjercem i zamijenio sebi podložnim biskupom. 


Taj je čin označio početak autokefalnosti moskovske crkve, neovisne ne samo o Rimu, nego i o Carigradu. Malo zatim, 1453., Turci su osvojili Bizantsko Carstvo te njegovim padom pomeli i Carigradski patrijarhat. [Mehmed II. je novim carigradskim patrijarhom 1454. učinio Genadija II. Skolarija zbog njegova neprijateljskog držanja prema Rimu. Genadije je i sâm sudjelovao na Firentinskom koncilu te svojim potpisom pristao na jedinstvo, no nakon povratka u Carigrad bio je jedan od najžešćih kritičara postignutog jedinstva. Islamskim osvajanjem neočekivano uzdignut na patrijaršijsku stolicu, spriječio je provedbu jedinstva.] Nastala je tako ideja da Moskva treba pokupiti bizantsko nasljeđe i postati novo središte pravoslavne kršćanske Crkve. Nakon braka sa Sofijom Paleolog, nećakinjom zadnjega bizantskog cara, moskovski knez Ivan III. uzeo si je naslov cara i uveo simbol dvoglavoga orla. Godine 1589. uspostavljen je Patrijarhat Moskve i cijele Rusije. Rusi su postali novi branitelji 'pravoslavlja' i nakon katoličkoga i bizantskog, navijestili dolazak 'Trećega Rima'.


Suočeni s tim događajima, biskupi područja koje se tada zvalo Rutenija, a danas odgovara Ukrajini i jednom dijelu Bjelorusije, okupili su se 1596. na sinodi u Brestu i proglasili su jedinstvo s Rimskom stolicom. Poznati su kao 'unijati' zbog svoje unije s Rimom ili kao grkokatolici jer su iako podložni rimskom prvenstvu, sačuvali bizantsku liturgiju.


Ruski su carevi počeli sa sustavnim progonom sjedinjene Crkve koja među mnogim mučenicima broji i koludra Jozafata Kunceviča (1580.-1623.), nadbiskupa polockog, i isusovca Andriju Bobolu (1592.-1657.), apostola Litve. Obojica su bila mučena i ubijena iz mržnje prema katoličkog vjeri i danas se časte kao svetci. Pod sovjetskom je upravom progon postao još žešći. Kardinal Josip Slipyj (1892.-1984.) koji je bio na 18 godina deportiran u komunistički logor, bio je zadnji veliki branitelj Ukrajinske Katoličke Crkve.


Unijati danas tvore najbrojniju skupinu katolika istočnoga obreda i živo su svjedočanstvo univerzalnosti Katoličke Crkve. Dakle, nije plemenito tvrditi, kao u izjavi Franje i Ćirila, da 'metoda unijaćenja' iz prošlosti, shvaćena 'kao unija jedne zajednice s drugom, odvajajući je od njene Crkve, nije put za uspostavljanje jedinstva' i da se 'ne može prihvatiti poraba nečasnih sredstava za poticanje vjernika da prelaze iz jedne Crkve u drugu, niječući im njihovu vjersku slobodu ili tradicije'.

Cijena koju je papa Franjo morao platiti za te riječi koje je htio Ćiril vrlo je visoka: unijatski katolici koji su uvijek spadali među najvjernije pristalice Rima, optužuju ga za 'izdaju'. Susret Franje s moskovskim patrijarhom ide još dalje od onoga Pavla VI. s Atenagorom. Zagrljaj s Ćirilom naginje prvenstveno prihvaćanju pravoslanog načela sinodalnosti, nužnog za 'demokratiziranje' Rimske Crkve. 

Što se tiče ne strukture Crkve, nego supstancije njene vjere, najvažniji će simbolični trenutak vjerojatno biti Franjina komemoracija 500 godina protestantskog prevrata, planirana za sljedeći listopad u švedskom Lundu."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI
Slike: Chiesa e post concilio (1), WIKIMEDIA COMMONS (2, 3, 4, 5, 6, 7, 8), standrewwbo (9), CyR (10)

nedjelja, veljače 14, 2016

Božanski Otkupitelj

In festo sancti Joannis Baptistae a Conceptione 

℣. Ora pro nobis sancte pater Joannes Baptista.
℞. Ut digni efficiamur promissionibus Christi.

Oremus: Deus, qui ad majorem Sanctissimæ  Trinitatis gloriam propagandam beatum Joannem Baptistam Confessorem tuum admirabili spiritus fortitudine et invicta patientia roborasti: concede nobis famulis tuis; ut ejus imitationi jugiter inhærentes, gloriam assequamur æternam. Per Christum Dominum nostrum. Amen. 


℣. Moli za nas, sveti oče Ivane Krstitelju.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se: Bože, koji si za raširenje veće slave Presvetoga Trojstva, blaženoga Ivana Krstitelja ispovjedatelja svojega divnom duhovnom jakošću i nepobjedivom strpljivošću ojačao, daj da ga neprestano nastojimo nasljedovati i tako postići vječnu slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Red Presvetog Trojstva na današnji dan slavi svog obnovitelja sv. Ivana Krstitelja od Začeća kojeg smo upoznali kad se obilježavala 400. obljetnica njegove smrti. U nastavku će biti riječi o jednoj misiji u kojoj su sudjelovali njegovi duhovni sinovi i tako pokrenuli jednu lijepu pobožnost.

Priča počinje u XVII. st. kad su kapucini ili nadležni biskup za španjolsku koloniju Mamoru na afričkoj obali Atlantskog oceana naručili Isusov kip koji prikazuje Spasitelja u stavu kako ga je Pilat pokazao narodu- Ecce Homo, tj. Evo Čovjeka. Mjesto se nazivalo i Sveti Mihael de Ultramar. Vojska od 80 000 Maura sultana Ismaila Muleya osvojila je i opljačkala tu utvrdu 30. travnja 1681. Svi su kršćani završili u ropstvu osim kapetanâ, njihovih supruga i dvojice kapucina. 

Saraceni su u marokanski grad Meknes osim robova ponijeli sa sobom i svete kipove kao zarobljenike. U Meknesu su ih pred sultanom vukli ulicama, udarali i ismijavali.


Trinitarci su u Maroku otkupljivali kršćanske robove od vremena Inocenta III. Sveti Ivan Matski, utemeljitelj Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova, prvi je otkup uz Inocentovo pismo preporuke tadašnjem sultanu proveo 1199. godine. Dogodilo se da se prilikom ovoga izrugivanja kršćanskim svetinjama u Meknesu zatekao jedan bosonogi trinitarac. Zvao se fra Petar od Anđelâ. On je od sultana zatražio da mu omogući otkup kipova, pristao je da će za Isusov kip dati onoliko zlata koliko kip teži. Sultan je prihvatio da Petar čuva kipove do izvršenja dogovora, ali ne ispuni li ga, spalit će i njega skupa s kipovima.


General bosonogih trojstvenika odredio je za misiju otkupa robova oce Mihaela od Isusa i Marije, Ivana od Pohoda i Martina od Uskrsnuća. Bila je to četrnaesta misija otkupljivanja koju su vodili redovnici obnovljene grane toga reda. Otkupili su 211 kršćanskih robova u Meknesu, Fesu i Tetuanu. Skupa s njima otkupili su i petnaest svetih skulptura i dvije slike među kojima je glavna Isusa Nazarećanina (Ecce Homo). 

Prema spomenutoj priči, kad su na jednu stranu vage pred sultanom stavili Isusov kip, a na drugu počeli stavljati zlatnike, bilo ih je dovoljno samo trideset da vaga dođe u ravnotežu. Očita biblijska poveznica.


Ovaj su put ne samo oslobođenim kršćanima, nego i svetim kipovima oko vrata stavljeni mali škapulari Presvetog Trojstva. Taj je škapular bio znak da je za roba plaćena otkupnina i omogućavao je slobodan prolazak kroz saracenski teritorij. Kip je nakon Tetuana stigao u Ceutu. Bio je siječanj 1682. U procesiji su ga unijeli u crkvu bosonogih trojstvenika koji su otpjevali Te Deum, a onda je preko Gibraltara i Seville s ostalim svetim kipovima stigao u Madrid. Milosni Isusov lik koji je zajedno s kršćanima bio u saracenskom ropstvu odmah je bio najsvečanije čašćen. Fra Antun od Začeća, general bosonogih trinitaraca, naredio je tri dana svečanosti kojima je nazočio "sav Madrid"- kraljevska kuća, plemstvo i narod. Održane su mise, procesije, euharistijsko klanjanje u nadoknadu za svetogrđe...

Prvi naziv koji je kip dobio bio je Isus od Otkupa, popularno su ga u Madridu zvali Otkupljeni (el Rescatado). Budući da je znatno poraslo štovanje milosnog lika, vojvode od Medinacelija trinitarcima su 1686. darovali teren i izgradili veću kapelu, ali se i ta kapela 1716. morala proširiti. Samostan je promijenio ime u samostan Isusa Nazarećanina. Bosonogi su trojstvenici neumorno širili pobožnost prema Isusu od Otkupa sve do Italije, Austrije, Ugarske, Poljske i Litve, ali i  u Zapadne Indije (Ameriku) zahvaljujući bosonogim koludricama Reda Presvetog Trojstva (v. procesiju u Limi). 

Jedna od velikih štovateljica Spasitelja pod tim naslovom bila je bl. Elizabeta Canori Mora (1774.-1825.), trinitarska trećoredica.


Kad je 10. prosinca 1733. papa Klement X. podijelio bosonoge trinitarce u dvije obitelji- hispana i extrahispana- prva je nosila ime Presvetog Otkupitelja, što je još više pojačalo kult prema Isusu Zarobljenom i Otkupljenom.

Sveta kongregacija obreda bosonogim je mletačkim trinitarcima 22. listopada 1734. dopustila oficij i misu na čast Prevetom Otkupitelju, što je već 11. prosinca iste godine prošireno na cijelu bosonogu trojstveničku obitelj. Sljedeće je godine Kongregacija naznačila 23. listopada kao dan kada će se slaviti. Taj je blagdan uvijek bio povezan sa spomenutim milosnim likom. U Rimu se slavio 23. listopada, a u Španjolskoj na prvu nedjelju rujna s nazivom Svetkovina Presvetog Otkupitelja Isusa Nazarećanina. Ujedinjenjem španjolske i talijanske obitelji bosonogih 1900., sačuvan je blagdan 23. listopada. I danas svi trinitarci, također svjetovni i članovi njihovih bratovština, uz uobičajene uvjete 23. listopada mogu dobiti potpuni oprost pohodeći koju trinitarsku crkvu.

Napoleonski su ratovi uzrokovali velike promjene. Francuzi su ušli u Madrid 1808. Kralj Josip Bonaparte dekretom je 1810. naredio ukidanje svih crkvenih redova pa je tako i bosonoge trinitarce prisilio da napuste svoj samostan. Da bi se sačuvao milosni lik, prenesen je u župnu crkvu Sv. Martina. Kip se bosonogima vratio 1814. da bi ga ponovo zbog Mendizabalova ukidanja samostanâ 16. ožujka 1836. morali ostaviti, ovaj put na zamolbu bratovštine Svetog ropstva našeg oca Isusa, župnoj crkvi Svetog Sebastijana de la Villa u Madridu. Tako su spriječili da kip dospije u samostan obuvenih trinitaraca u Atochi koji su vlasti pretvorile u skladište oduzetih svetih slika i predmeta. Vojvoda od Medinacelija je 1845. zatražio od Ministarstva milosti i pravde da se lik vrati na staro mjesto. Trinitarci se još nisu bili oporavili od ukidanja. U njihovu su se bivšem samostanu sve do 1895. izmjenjivale razne redovničke kongregacije pa su vojvode od Medinacelija, u skladu sa željom madridskog biskupa, crkvu dali na upravljanje kapucinima koji su crkvu i samostan preuzeli 7. srpnja 1895. Otada se lik ponovo javno i žarko časti, a 1930. izgrađena je nova crkva.

Španjolski građanski rat (1936.-1939.) donio je nove nedaće. Štovatelji i susjedi samostana uspjeli su 13. ožujka 1936. spriječiti da odred ljevičara uništi milosni lik. Kapucini su zatim 17. srpnja iste godine skinuli kip s retabla i stavili ga u hrastovu škrinju koju je napravio fra Antonin de la Mata te sakrili u podrum. Uskoro se u crkvi i samostanu nastanio republikanski bataljun i vojnici su tražeći kakve daske da se ugriju na madridskoj zimi pronašli skriveni Isusov kip. Šef bataljuna ga je predao Odboru za riznicu koji ga je prevezao u Valenciu. U ožujku 1938. kip je dospio Barcelonu. Odatle je 3. veljače 1939. s raznim umjetninama poslan u Ženevu gdje je stigao 12. veljače iste godine.


Umjetnine su 4. ožujka 1939. popisane u palači Lige naroda u Ženevi. Tomu je nazočio i Španjolac Arpe koji je u svom dnevniku zapisao da je toga dana "mogao svjedočiti nečemu za mene vrlo uzbudljivom i emocionalnom". Slučajno je stigao kad su otvorili kutiju u kojoj je bio kip Isusa od Otkupa: "Bacio sam na pod kredu koju sam nosio u ruci kako bih pod tim izgovorom mogao kleknuti jednim koljenom na pod [...]". U trenutku kad je došao na kipu su bili perika, kruna i škapular Presvetog Trojstva. Oko Spasiteljeva su lika stajali stručnjaci i promatrali ga kao obični objekt. Gospodinu Arpeu se u tom trenutku učinilo da je Isus kad su ga doveli Kajfi imao upravo takav dostojanstven i šutljiv stav. S dva metra udaljenosti promatrao je tu zastrašujuću scenu. "Smiren i prodoran pogled toga pocrnjelog lica govorio je u šutnji [...]".

Nakon kraja građanskog rata, zalaganjem predstavnika nove španjolske vlade, kip je 10. svibnja 1939. vlakom napustio Ženevu. Nakon što je prošao jugom Francuske i raznim španjolskim gradovima, dočekali su ga s vojnim počastima u Pozuelu de Alarcón blizu Madrida. Uoči blagdana sv. Izidora, okupio se sav Madrid da bi u svečanoj procesiji 14. svibnja te godine još jedanput, nakon XVII. st., pratio trijumfalni povratak milosnog lika iz toga drugog ropstva i ulazak u njemu posvećenu crkvu.

Čašćenje se od tada nije prekidano. Ovaj Kristov prikaz među najpopularnijima je u Španjolskoj. Osim Isus Nazarećanin, naziva se još Isus od Otkupa, Isus Zarobljeni i Otkupljeni, a od kraja XIX. st. i Isus od Medinacelija. Papa Pio XI. uzdigao je 1928. tamošnju bratovštinu u nadbratovštinu kojoj su pridružene tisuće članova, a Pavao VI. je 1. rujna 1973. madridsku crkvu Isusa od Medinacelija odlikovao čašću manje bazilike. Bratovštine Isusa Nazarećanina nalaze se po cijeloj Španjolskoj- Madrid, Córdoba, Salamanca, Martos, Baeza, Sevilla, Málaga, Murcia, San Fernando, Granada, Écija, Almería, Bilbao, Mondoñedo... Neke potječu iz prethodnih stoljeća, a osnivaju se i u naše vrijeme. Osim djelâ milosrđa, održavaju i slikovite procesije, posebno u Velikom tjednu. One još i danas odražavaju barokni sjaj katoličke obnove. 

Za procesije se kip Isusa od Medinacelija iznosi na raskošnoj nosiljci visokoj oko četiri metra i teškoj više tona uz emocije gotovo milijunskog mnoštva vjernika. Visok je 173 cm, na glavi mu je u svečanim prilikama zlatna kruna s dragim kamenjem koju su darovali madridski zlatari 1956., nosi jednu od tridesetak tunika (među njima se ističe ona koju je 1846. darovao kralj Franjo Asiški Burbonski i ona iz 1883. vojvotkinje od Medinacelija), na prsima mu se uvijek nalazi škapular Presvetog Trojstva kao podsjetnik da je taj lik s kršćanima bio zarobljen i otkupljen iz saracenskog ropstva. Gospodar Madrida ima cijelu kolekciju škapulara od kojih je najvrjedniji zlatni s dragim kamenjem, također dar zlatara 1957.

Pobožnost prema Isusu od Medinacelija svake godine ima svečani početak na prvi petak u ožujku. Na YouTubeu postoje brojni videozapisi koji prikazuju vrlo dugi red vjernika koji satima čekaju na otvorenje ove madridske bazilike kako bi Isusu iskazali štovanje ljubljenjem noge milosnog lika. Vjernicima se u tom iskazu pobožnosti svake godine pridruži i jedan predstavnik kraljevske obitelji. Kad je Pavao VI. poljubio kipić Isusa od Medinacelija u Rimu, zaželio je da njegov poljubac tom Isusovu liku donese blagoslov svima koji Isusa ljube i štuju u Madridu. Nedavno je objavljen jedan strip pa čak i za čitav roman o povijesti ovoga milosnog kipa.

Prije kratke molitvice s jedne sličice (malo izmijenjene, čini se da je zapravo skraćena iz ove devetnice), vrijedno je spomenuti riječi nekoć slavno vladajućeg pape Benedikta XVI. na Svjetskom danu mladeži u Madridu 2011. Tada su za molitvu križnog puta iz raznih dijelova Španjolske doneseni sveti likovi posebno dragi tamošnjim vjernicima. Kip Isusa Nazarećanina bio je postavljen na IV. postaji. Benedikt XVI. je nakon molitve rekao: 

"Na ovom putu prema brdu Kalvariji pomoglo nam je također promatranje ovih izvanrednih slika iz vjerske baštine španjolskih biskupija. To su slike u kojima vjera i umjetnost tvore sklad da dotaknu srca ljudi i potaknu ih na obraćenje. Kad je pogled vjere čist i autentičan, ljepota stupa u njegovu službu i u stanju je tako prikazati otajstva našega spasenja, da nas ona najdublje potresu i preobraze naše srce, kako se dogodilo sv. Tereziji od Isusa dok je razmatrala jedan lik izranjenoga Krista (usp. Autobiografija, 9:1)".*

Molitva:

Preslatki Isuse Nazarećanine, Božanski Otkupitelju duša; ja, Tvoje neznatno stvorenje i bijedni crv, bacam se nice pred Tvojim svetim nogama, štujem Tvoju presvetu muku, osobito ono što predstavlja ovaj Tvoj časni i čudotvorni otkupljeni lik. Beskrajno Ti zahvaljujem što si za moje otkupljenje pretrpio tolika poniženja, uvrjede i sramotu.

Prosim Te Gospodine, zbog istih Tvojih presvetih žalosti i boli, da mi udijeliš živu vjeru, čvrsto ufanje i pravo milosrđe da te ljubim iznad svih stvari. Također Te Gospodine tražim milost koju se ufam zadobiti od Tvoje uzvišene blagosti u ovaj dan; ako je na Tvoju slavu i na spasenje moje duše. Ovo je milost koju Te prosim (___), Bože moj, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga. Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

(Tri Očenaša i jedno Vjerovanje)

Strjelovita molitvica:
Isuse Otkupitelju svijeta, smiluj mi se. (triput)

Sastavljeno prema: Meditaciones trinit., Religión en Libertad...
Slike: Tras sus huellas (1), WIKIMEDIA COMMONS (2), Facebook.com/O. of the Most Holy Trinity (3, 4, 7), aparicaodelasalette (5), Religión en Libertad (6)

utorak, veljače 09, 2016

Moći

Relikvije svetih Pija i Leopolda oživjele su uspavanu Godinu milosrđa. Sve do 11. veljače ostat će u bazilici Sv. Petra. O tom događaju u osvrtu A. Soccija čitamo:


"Naslov iz 'NY Timesa' glasi: 'Zavjera da se promijeni katolištvo'. Drugačije rečeno, s projektom Pape iz Argentine da preobrazi Crkvu u podružnicu 'Repubblice' ili 'Greenpeacea' oduševljeno se slažu svi vječni i zagriženi neprijatelji katoličke vjere.

Ali, da se od toga stvori uspjeh, mora se pokazati potpora katoličkog puka. Samo što je taj narod nastrojen protivno bergoglijanskim progresivcima i- usprkos medijskom filanju- oca Pija pretpostavlja ljevičarima.

Nije slučajno što se 2014. prepolovilo sudjelovanje na Papinim audijencijama, a onda i 2015. u odnosu na prethodnu godinu- pravi bijeg [o tomu]

Zato su u Vatikanu došli na ideju jednoga drugačijeg Jubileja: trebalo je zaustaviti drastičan pad nazočnosti vjernika oko pape Bergoglija.

- 'Srednjovjekovna' iznašašća

Zasigurno, jublejska je godina ritual nastao u srednjovjekovlju, zbog njega se podigao Luther i protivan je Bergogliovu mentalitetu; on više voli društvo E. Scalfarija ili Socijalnog centra 'Leoncavallo' ili F. Castra ili teologa oslobođenja od društva wojtyłovskoga ili ratzingerovskoga katoličkog naroda. 

Cilj je svakako bio pokazati da oko Bergoglija postoji trajni plebiscit; da ga dobije došao je podnijeti 'vonj' katoličkih ovaca.

U svakom slučaju, Jubilej se otpočetka pokazao kao neuspjeh. Kršćanski je puk njegovo rođenje 'iz epruvete' za 'političke' svrhe percipirao kao da je izvan Tradicije (i bula je dvosmislena glede oprostâ). Usporedba s posjećenošću jubileja 2000. s Ivanom Pavlom II. otpočetka je za Bergoglija bila poražavajuća.

Također je Obiteljski dan od 30. siječnja ove godine pokazao da katolički narod još uvijek slijedi i ljubi nauk Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.: taj je narod u Rimu naišao na ledeno neprijateljstvo argentinskog pape koji ga je tvrdoglavo ignorirao i bojkotirao.

Dakle, što učiniti da se narod 'prisili' da bude kao kulisa Bergogliovih svjetskih trijumfa?

Zamisao opet potječe od msgr. Fisichelle koji je pun žara da se svidi svom suverenu: budući da srce naroda kuca za svetce Tradicije, donesimo relikvije najpopularnijeg i najomiljenijeg svetca u Rim- oca Pija.

I doista, ljudi su masovno došli. Jučer više od 80 000 osoba, more vjernika. Mrežna stranice 'Repubblice' donijela je smiješan naslov: 'Mnoštvo na Trgu sv. Petra za Papu'.

No, usprkos propagandnim naporima tih novina, svi znaju da ogromno mnoštvo nije došlo na trg zbog Bergoglija (čija je audijencija prošle srijede bila polupusta), nego zbog oca Pija.

Događaj je izvanredan zbog raznih razloga i prouzročio je dosta neugode.

- Preziranje današnjice

Posebno za medije i laicističke intelektualce koji na oca Pija i na njegovu katoličku pučku religioznost gledaju kao na kugu. Samo što ju je sada teško ismijati jer je njihov ljubimac, Bergoglio, taj koji je htio tu inicijativu.

'Il Fatto Quotidiano' svojim je prezirnim naslovom od petka zaslužio oskara sekularizma: 'Ne trebamo IS, naše je srednjovjekovlje tu s ocem Pijom'.

Prijeđimo preko tog ukazivanja na IS. Mora se znati otkuda ta neotesana ideja o srednjovjekovlju. Moglo bi se odgovoriti da je srednjovljekovlje još uvijek među nama- jer nam je ostavilo ogromno umjetničko nasljeđe (čemu se radujemo i od kojega profitiramo). 

Ono je također među nama jer su u tom 'mračnom' srednjovjekovlju nastale bolnice, sveučilišta, banke, katedrale. Isto tako kao i ideja Europe, općinske slobode, tržišnoga gospodarstva i narodne suverenosti.

Klasičnu nam je kulturu prenijelo 'zločesto' srednjovjekovlje i još je uvijek tu jer su tehnologija i znanost tada nastale istovremeno s glazbom u njenom modernom obliku.

Pa i 'Božanstvena komedija'- za koju neki misle da potječe od R. Benignija- dolazi od srednjovjekovnoga genija D. Alighierija koji je- doslovno- 'izmislio' talijanski jezik.

- Preziranje jučerašnjice

Narod koji se okupio oko oca Pija katolički je narod koji su 'prosvijećeni' intelektualci prije 70 godina ismijavali i izrugivali se nad Italijom [Italietta] procesija i 'Gospa hodočasnica' [Madonne pellegrine]

I dok su se 'intelektualci' (koji su često bili fašisti) svrstavali iza Togliattijeve Narodne fronte i Staljina, koji su Italiji pripremali budućnost jedne Čehoslovačke, jednostavni i seljački narod je slušajući svećenike i Pija XII. spasio zemlju i time što je glasovao za kršćanske demokrate smjestio je među zapadne demokratske i slobodne zemlje.

Stoga je jedan pravi liberal kao što je Benedetto Croce nakon 18. travnja 1948. mogao reći toj inteligenciji: 'blagoslivljajte te pobožne žene [beghine] kojima se izrugujete, jer bez njih danas ne biste bili slobodni'.

Dok su 'prosvijećeni' intelektualci većinski bili na strani onih koji su prijetili slobodi i civilizaciji, prezreni narod pobožnih i jednostavnih ispravno je vidio i spasio svoju zemlju.

To treba zahvaliti također osobama kao što je otac Pio koji si je kod tih odlučujućih izbora dao puno truda da komunisti budu poraženi.

- Komunistička strahota

Otac Pio je jako dobro poznavao zločine komunističkih režima, duhovna pustošenja marksističkog ateizma i odvratne laži komunističkih partija koje su varale siromašne. I nije šutio. 

Također je zbog tih stvari sveti kapucin prava suprotnost Bergogliju koji ne propušta ni jedne prilike za 'flertanje' s najgorim komunističkim tiranima- bila to braća Castro na Kubi (gdje je argentinski papa zanemario progonjene i disidente, a despotima iskazao čast) ili sramotnim režimom komunističke Kine, genocidnim režimom, kojem se prošlih dana Bergoglio obratio u intervjuu prijepornom 'Asia Timesu'. 

U njemu je potpuno prešutio probleme slobode i vjerske slobode, ali izgovorio je - kako je primijetio S. Magister- krajnje odrješujuće riječi glede prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Kine, pozivajući da bude 'milosrdna sa samom sobom' i prihvati svoj put kakav je bio- kao 'voda koja teče' i sve čisti; i one milijune žrtava koje Papa nije spomenuo ni na prikriven način.

Ali otac Pio i Bergoglio su suprotstavljeni jer otac Pio predstavlja upravo onu Katoličku Crkvu koja je vjerna svom nauku i Tradiciji, a koje Bergoglio hoće demolirati.

- Milosrđe

Samo ime fratra s Gargana koje je prihvatio pri ulasku u redovnički život- Pio- trebalo je iskazati čast sv. Piju X., dakle papi koji se borio protiv modernizma, upravo pape kojeg se gnušaju progresivci koji su sada na vlasti u Vatikanu.

Bergoglio tvrdi da je smrtne ostatke o. Pija dao dovesti u Rim za Jubilej kao simbol milosrđa. Ali milosrđe koje je svjedočio otac Pio, za razliku od Bergogliova, bilo je nerazrješivo povezano s pravdom i istinom.

Čak je rekao da se boji milosrđa jer se može zlouporabiti. Njegovo učenje slijedi ono Ivana Pavla II. (sa sv. Faustinom) i Benedikta XVI.

K tomu je sveti redovnik dodao: 'Milosrđe bez istine i bez pravde koja je istina, ne može postojati. Bog je istina još prije nego što je milosrđe.'

Odbojne riječi za Bergogliovu partiju koju tetoše šik-ljevičari. Konačno, kao što su p. Pija progonili izvjesni 'prosvijećeni' klerici, Bergoglio danas žestoko udara na autentične duhovne sinove p. Pija, tj. na braću franjevce Bezgrješne p. S. M. Manellija koje je argentinski papa do sada gotovo uništio.

Bergoglio danas 'koristi' o. Pija kao atrakciju da oko sebe okupi mase, ali na drugoj strani Tibera u opasnosti su da budu izbačeni iz tračnica zbog svetčevih 'iznenađenja'. Mogao bi čak učiniti i čudo da obrati neke u Vatikanu."

Izvor: Lo Straniero, Im Beiboot Petri
Slika: (screenshot) San G. da Copertino/Youtube.com

ponedjeljak, veljače 08, 2016

Za Svetim Licem

U Redu Duha Svetoga (1, 2, 3, 4) prekjučer, 6. veljače, bio je spomendan blaženoga Gvidona iz Montpelliera (5, 6). Koludrice iz samostana u El Puertu de Santa Maria naručile su novu veliku sliku svog utemeljitelja koja je blagoslovljena na blagdan Bezgrješnog Začeća prošle godine (7, 8). Postavile su je na zid u svom koru.  U postu o blaženiku i o njegovu djelu iz 2012. u kojem se nalaze i litanije njemu na čast, spomenuto je da pobožnost prema Presvetom Licu u tom redu ima početak 1208. godine kada je breveom Ad commemorandas nuptias papa Inocent III. odredio da se svake godine na Bogojavljenje, na utjehu bolesnicima, iz bazilike Sv. Petra nosi rubac s Isusovim Licem do bolnice Duha Svetoga in Saxia s kojom je povezana crkva Duha Svetoga.

Nakon višestoljetne stanke, otkad je iz Rima nestao rubac sa Spasiteljevim Licem, 16. siječnja ove godine prvi je put održana slična procesija istim putem s kopijom Svetog Lica iz Manoppella. Misu je služio tajnik pape u miru i prefekt Papinskog doma.


Benedikt XVI. bio je prvi papa koji je hodočastio u Manoppello, 1. rujna 2006. Crkvi u kojoj se čuva poznati veo 22. rujna iste godine- "na čast Svetoga Lica Gospodina našega Isusa Krista"- dodijelio je naslov manje bazilike. U Manoppellu su zatim od 2. do 4. studenog 2006. bile i moći svete Terezije Male kojoj je redovničko prezime "od Djeteta Isusa i Svetog Lica"

Sluga Božji Pio XII. odredio je 1958. da se blagdan Svetog Lica slavi u utorak prije Pepelnice.

Slika: Facebook.com/DivinaMisericordiaRoma

nedjelja, veljače 07, 2016

Prešućeno

U Italiji je 30. siječnja 2016. Dan obitelji okupio mnoštvo koje nitko nije mogao ni zamisliti. Oko dva milijuna ljudi. Pristigli iz svih krajeva države, došli su izraziti svoju potporu vrijednostima o kojima nema pregovora- kako je govorio papa Benedikt XVI. To su život, obitelj, odgoj djece, sve s uvjerenjem da se jedino na tim stupovima može temeljiti zdravo društvo (usp. R. de Mattei).

Dok su takvi skupovi ranije imali potporu crkvene hijerarhije, sada su perjanice novog milosrđa činile sve da spriječe, a kad to nije bilo moguće, da umanje i prešute tako značajan skup. Blog Rorate caeli prenio je članak A. Soccija koji je poznati novinar objavio sljedećega dana u Liberu.


"Ima onih koji su zeleni od jeda zbog velikoga i epohalnoga Dana obitelji od prošle subote. Prvi put u povijesti Italije rimski 'Circus maximus' mogao se napuniti bez pomoći bilo kakve organizacije (sindikalne, političke ili industrijske)- i bez plaćanja putnih troškova.

To je narod koji se na vlastiti trošak s velikim žrtvama potrudio za jedan ideal, za vlastitu djecu, nasuprot jedne političke klase koja je odbacila ideale i koju motivira samo moć.

Politička klasa koja nije na visini da predstavlja taj narod i koju birači za to nisu opunomoćili.

Postoje takvi 'zavidni' u palačama moći (političke, ideologijske i novinske), ali i oni u palačama klerikalne moći koji su sve učinili da ublaže utjecaj Obiteljskog dana.

- Ovce i saloni 

Dovoljno je reći da se jučer [30. I. 2016.] u 'Osservatore Romanu' (kao ni u 'Repubblici', još jednim Bergogliovim novinama) na naslovnici nije pojavio niti redak o ovom izvanrednom događaju. 

Što su to u 'Osservatoreu' opservirali da nisu mogli primijetiti mnoštvo ljudi koje je stizalo u Rim? Sigurno ne stvarnost, nego Bergogliovu palaču koja je pucala od jeda.

Papa Argentinac je 2013. debitirao izjavom da pastiri moraju primiti miris ovaca. Međutim, subotnji skup je pokazao da Bergoglio voli mirise scalfarijevskih salona, a ne vonj kršćanskoga stada.

Čini se da se rimski biskup gnuša toga mnoštva naroda koji se okupio u obranu obitelji; u sjećanje na Ivana Pavla II. i spominjući se naučavanja Benedikta XVI.

Uostalom, na Beroglija se- koji je u zadnje dvije godine destabilizirao Crkvu dvjema sinodama protiv obitelji- gleda kao na dio neprijateljskog tabora (protiv obitelji i katoličkog naroda). Promatra ga se kao idola trajnih neprijatelja. 

Međutim, vratit ćemo mu se poslije jer je prvi kojemu je 'pueblo' oduzeo povjerenje M. Renzi, nikad izabrani ministar predsjednik.

- Oportunist

Transparent 'Renzi, zapamtit ćemo' koji je prikladno nosio M. Adolfini, kaže sve, jer je u ogromnom mnoštvu bilo i onih koji su glasovali za PD (također nekatolika) i oni će od sada 'zapamtiti'. Sâm Adolfini je bio među utemeljiteljima PD-a, no sada više nije obnovio članstvo.

Podsjetio je da je Renzi 2007. sudjelovao na Obiteljskom danu kao predsjednik Firentinske pokrajine i kao 'katolički političar'.

Sjećamo se da je Renzi tada izjavio da pitanje 'životnog partnerstva' nije 'glavno pitanje o kojem bi se moralo mjesecima raspravljati. Čini mi se da je to nonsens naprama pravim potrebama zemlje'.

Dodao je da su to bile 'ideološke mjere' i da se 'tiču samo manjine ljudi. Dovoljno je spomenuti se potpune beskorisnosti ureda za registraciju u općinama koje su to odobrile'. Među ostalim je rekao: 'Obitelj je temeljna stanica društva. Ne zato što to kažu katolici, nego jer je temelj načina ostajanja zajedno. Ako je za vjernike brak sakrament, za društvo je pravna ustanova i kao takva nameće pretpostavku odgovornosti pred društvom.'

Referirao se na čl. 29 ustava. Na Obiteljskom danu 2007. izjavio je: 'Teško je shvatiti otkuda taj ideologijom opterećeni pogled na obitelj. Na sve što Crkva kaže gleda se kao na miješanje. Ne mora se biti katolik da se brani obitelj. Kad se ne uzima u obzir povijesna činjenica da se na ulici okupilo milijun ljudi, čini se vrlo ozbiljna pogrješka'.

Ovoga puta on ne samo da stoji na drugoj strani, nego čak promiče zakon koji je gori od onoga iz 2007. Nepoznato je kako se mogla dogoditi takva preobrazba, ali čini se da je jasno da kako je Renzi sve spreman učiniti za moć.

Jučer su se u 'Circusu maximusu' čula tri najjača pljeska kad je jedna gospođa iz Hrvatske pripovijedala kako su pobijedili na referendumu u njihovoj zemlji. Prvi je odjeknuo kad je rekla da je predsjednik koji se protivio referendumu nakon toga izgubio izbore. Drugi kad je rekla da je i premijer također izgubio svoju funkciju, a treći je zagrmio kad je zaključila: 'Renzi, zapamti to'.


Renzi je izdao očekivanja, posebno ona katoličkog pučanstva, da bi se svidio međunarodnom 'uniformnom mišljenju' koje je Benedikt XVI. definirao kao 'diktaturu relativizma'.

- Talijanska avangarda

Jučerašnji je transparent upućivao upravo na to. Odsada bi Italija mogla biti avangarda političke novosti na Zapadu. 

Nije, zapravo, slučajno da se narodi istočne Europe, koji su već iskusili totalitarni komunizam, okupljaju protiv 'uniformnog mišljenja' koje se nameće narodu usprkos uvjerenjima većine, i da nemaju nakane podložiti se takvoj 'ideološkoj kolonizaciji'.

- Bergogliov slučaj

Nažalost, jučer je bila vrlo očita odsutnost pape Franje i osjetna njegova rezerviranost. Bio je spomenut na skupu i jamačno bi neka njegova gesta bila primljena s velikom radošću, ali on nije poslao ni pozdrav Obiteljskom danu. Na generalnoj audijenciji toga jutra ni riječju nije bio spomenut kršćanski puk okupljen na drugoj strani grada. Nije našao vremena ni za jedan od onih telefonskih poziva koje izobilno čuva za svog bratskog prijatelja Scalfarija, da ne spominjemo Panellu.

Posramljuje da tako blagoglagoljiv papa koji razgovara sa svima uporno šuti o temi koju su njegovi predšasnici definirali kao vitalnu; temi koja je raspalila parlament i toliko pokrenula katolički puk. Papa se obratio čak i Socijalnom centru 'Leoncavallo', ali ne obiteljima na Obiteljskom danu. Uostalom, naravne referentne točke u 'Circusu maximusu' bili su Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.

Bergogliov je Vatikan učinio sve da umanji Obiteljski dan, ali uspio je samo 'ušutkati' K. Arguella. Čemu takav apsurdni bojkot? Ne samo zaštita Renzijeve vlade, nego jer taj događaj pokazuje gdje doista tuče srce katoličkog svijeta; pokazuje njegov 'sensus fidei', nešto što su vatikanski pastiri izgubili.

To je pravo 'iznenađenje Duha Svetoga', a ne heterodoksne teze koje su Kasper i Bergoglio pokušali proturiti na Sinodi. Ovaj je događaj bio i neizmjeran neuspjeh za Bergogliovu desnu ruku, msgr. Galantina.

Tijekom prošlih nekoliko mjeseci mnogi su aktivni katolici u javnosti bili izloženi uvredama, pljuvanju i često ruganju medija. Gdje su bili pastiri? A katolički političari?

[...]

Jučerašnji je oceanski Obiteljski dan bio potres i za katolički svijet gdje je 'pueblo' svojom građanskom i vjerskom strašću prozvao svoje vodstvo ili 'izglasovao mu nepovjerenje'.

Najupadljiviji je primjer pokret Zajedništvo i oslobođenje koji je bio uvelike nazočan u 'Circusu maximusu' (bio je čak i transparent) dok je don Carron [vođa pokreta] ostao izoliran na svom rastojanju između Obiteljskog dana i Panelle."

Izvor: Lo StranieroRORATE CÆLI
Slike: Messainlatino.it

petak, veljače 05, 2016

Euharistijska duša

Sljedeća vijest nije mogla proći nezapaženo. Riječ je o biskupu kojemu nije svejedno što se zbiva s Tijelom Kristovim. Lijep primjer za nasljedovanje njegovoj braći u biskupstvu.

"Biskup K. Białasik iz Družbe Božje Riječi, ordinarij Biskupije Oruro u Boliviji, objavio je 16. kolovoza 2015. zabranu pričesti na ruke u svojoj biskupiji. Dopuštena je samo pričest na usta. Biskup je time reagirao na incidente pri kojima se posvećena hostija primala na ruku, a zatim odnosila. Izjavio je da je 'nepodnošljivo' da se ne zna što se dogodilo s Tijelom Kristovim.


Odgovarajući crkvenopravni dekret potpisao je 6. siječnja 2016., čime je formalizirana zabrana pričešćivanja na ruke. Portal Adelante la Fe objavio je 'Dekret o primanju svete pričesti na usta'.

Biskup pritom navodi vrijedeće crkvene odredbe od kojih ni jedna ne predviđa da je pričest na ruku redoviti način primanja svete pričesti. Prema Učiteljstvu i crkvenom pravu, pričest na usta jedini je redoviti oblik primanja Tijela Kristova. Pričest na ruke- kaže biskup- dopuštena je 'samo kao indult' koji se od slučaja do slučaja može osigurati nekoj biskupskoj konferenciji kad ona to traži. Nadležnost je isključivo na dijecezanskom biskupu. Također upućuje na naputak 'Redemptoris Sacramentum' rimske Kongregacije za bogoštovlje iz 1999. koja izričito zabranjuje pričest na ruke kad postoji 'opasnost oskvrnuća'.

- Dostojno primanje, svijest o stvarnoj prisutnosti Kristovoj, sprječavanje oskvrnuća

U dekretu biskup navodi tri razloga za izričitu zabranu pričesti na ruke od 16. kolovoza prošle godine: 'da se promiče dostojno primanje Euharistije', 'da se vjernike ojača u vjeri u stvarnu prisutnost Isusa Krista' i 'da se izbjegne oskvrnuće Tijela Kristova'.

Ključno mjesto u dekretu glasi:

'Ponovo potvrđujemo za Biskupiju Oruro obvezu da se slijedi opći crkveni zakon o primanju pričesti na usta, a da se ne primjenjuje indult o mogućnosti pričesti na ruku'.


Dekret je objavljen u službenom listu biskupije u veljači.

Ordinarij je rođen 1958. u Zbąszyneku i verbitski je misionar. Kardinal Gulbinowicz ga je zaredio za svećenika, a papa Benedikt XVI. postavio ga je 2005. za biskupa Orura. U njegovoj je biskupiji 2014. posvećen najviši Gospin kip na svijetu (mjereno bez postolja) prema liku Gospe od Svijećnice [zapravo je treći po redu; usp. ovdje].


Papa Pio XI. ustanovio je 1924. Biskupiju Oruro kao sufragansku Nadbiskupije Cochabamba. S 53 000 četvornih kilometara veća je od Donje Saske i broji 440 000 katolika, 42 svećenika i 42 župe."

Izvor: Katholisches.info
Slike: B. J. D. Martín, Adelante la Fe, RORATE CÆLI, (screenshot) FY BH/YouTube.com

četvrtak, veljače 04, 2016

Usvajanje koncilskih bogatstava

Ni hrvatske medije, kako smo se mogli osvjedočiti, nije zaobišla kampanja lansirana protiv franjevaka Bezgrješne. Navodno strašne vijesti o uvjetima u kojima se nalaze poput zavjeta potpisanih krvlju ili bičevanju, prenijeli su razni svjetski mediji. U studenom prošle godine na talijanskoj se televiziji u programu uživo javio i sam utemeljitelj redovničke zajednice i zavapio Papi da ga primi (1, 2). Izrazio je spremnost da dođe odmah kako bi sve razjasnio, iznio pravo stanje stvari. Ali, nije on "Diego" pa zato ništa ni od susreta, a čini se čak ni od uobičajenog telefonskog poziva. Na objede su reagirali roditelji i rođaci sestara franjevki pa i same redovnice koje su navodno bile zatočene. Tako roditelji redovnice koja je u ovaj red ušla 2008. izvješćuju  da su u nevjerici i ožalošćeni klevetama koje su bile objavile novine te žele posvjedočiti da nikada kad su telefonirali kćeri ili je posjećivali, a znali su ostati s njom više dana, nisu osjetili nikakvu atmosferu represije. Naprotiv, moglo se uočiti i osjetiti ozračje mira, sloge i radosti. Čak i kad su u obitelji imali slučaj teške bolesti, kći im je s ostalim redovnicama bila na raspolaganju oko dva mjeseca. Njihova najmlađa kći koja sada ima trinaest godina od šeste je godine često bila gošća kod franjevaka Bezgrješne i uvijek se vraćala radosna i mirna. Sve glavarice koje su do sada upoznali uvijek su im bile na izgradnju svojom dubokom poniznošću, uzornim milosrđem, pažljivim dočekom i finim majčinstvom. Od oca utemeljitelja se mogu sjetiti samo riječi i gesta milosrđa i dubokoga poštovanja. Posjetili su više samostana franjevaca Bezgrješne i stavili su im se na raspolaganje u njihovim potrebama, no uvijek su primili više nego što su dobili. S fratrima kao i sa sestrama mogli su iskusiti evanđelje u vidu savršene radosti. Njihov je dojam da se medijska fama stvara kako bi se oblatili brojni plodovi ljubavi i vjere koji rastu tamo gdje djeluju franjevci i franjevke Bezgrješne. Uzdaju se Gospodina da će jednoga dana istina s pravdom imati zadnju riječ (usp. 3, 4, 5).


Prefekt kongregacije za redovnike dao je intervju za novinsku agenciju Talijanske biskupske konferencije u kojoj se dotaknuo i slučaja franjevaca i franjevaka Bezgrješne. 

"[...]

O stanju katoličkog redovništva Braz de Aviz je u intervjuu izjavio:

'U Europi i u bogatim zemljama počelo se širiti uvjerenje da su povijesne karizme [redova] došle do kraja. Na sveučilištima, posebno u Rimu, parola je glasila: 'učiti umijeće umiranja'. Doista, zatvaraju se mnogi samostani, traje kriza zvanja, starenje redovnika je stvarno.'

Tijekom Godine posvećenog života (došašće 2014.-Svijećnica 2016.) 'promijenilo se shvaćanje da smo na kraju jedne povijesti. Sada postoji nada i to je najljepši plod te godine. Ne smijemo se žaliti na postignute dosege ili gubiti smjer pred ogromnim teškoćama'.

Zajednica franjevaca Bezgrješne bila je izuzetak. Mlada kongregacija koja je kanonski ustanovljena tek 1990. Taj franjevački pokret obnove htio se vratiti na strogost izvornoga pravila kao odgovor na crkvenu krizu nakon II. vatikanskog koncila. Zavjet uboštva nije bio floskula, nego življena karizma. Red je bio vezan na Tradiciju i na tradicionalni obred. Nasuprot raširenoj krizi zvanja, bili su bogati zvanjima- i muška i ženska grana- pa su mogli oživjeti napuštene samostane i preuzeti skrb o marijanskim hodočasničkim mjestima. 

Od 2008. se u njihovoj zajednici misa služila u predajnom obliku, a u dušobrižništvu u oba oblika rimskog obreda. Tako su ih biskupi mogli uzeti i u župno dušobrižništvo. Tom promjenom od novoredne kongregacije na takvu koja rabi drevni obred, franjevci Bezgrješne su u Katoličkoj Crkvi predstavljali obećavajuću novinu.

- Razvaline povjerenika Volpija

[...] Ono za što se pod dobrohotnošću Benedikta XVI. činilo da postaje model za mlade redovnike starih redova koji se nalaze u dijelom teškoj krizi zvanja, pod papom Franjom je samo nekoliko mjeseci nakon njegova stupanja u službu postalo nepodnošljivim.

Iza prvog povjerenika kapucina Volpija (kolovoz 2013.-lipanj 2015.), u međuvremenu preminulog, ostale su razvaline: ukinuti samostani, povlačenje iz čitavih biskupija, napuštanje hodočasničkih crkvava, zatvaranje vlastitog sjemeništa, stegovne mjere, suspenzije, zastrašivanja i prijetnje, uključujući i širenje laži o utemeljitelju ove redovničke zajednice i o njenom vodstvu (za što je povjerenik trebao isplatiti 20 000 €. Sud je također odlučio u korist o. Manellija i s tim redom povezanih svjetovnih organizacija). 

[...]

Kardinal je 19. svibnja 2014. naredio vizitaciju ženske grane. Kao što je pokojni povjerenik franjevaca Bezgrješne i generalni tajnik talijanske konferencije redovničkih poglavara bio protivnik tradicionalnog obreda, tako je i apostolska vizitatorica s. Barbiero potjecala iz okružja koje je dijametralno suprotno onom franjevaka Bezgrješne. Uobičajeno je kod imenovanja vizitatora ili komesara da se zadužuju osobe koje imaju određenu senzibilnost za red koji će vizitirati, jer radi se o povjerenju i poboljšanju mogućih nedostataka, a ne o konfrontaciji. No, i kod Volpija i kod Barbierice, zastupnice 'feminističke teologije', ne može biti govora o senzibilnosti. 

Kad je nakon jedne godine vizitatorica podnijela svoj izvještaj, nije mogla naći ništa što bi se moglo kritizirati. Katholisches.info tada je pisao:

'Dobra vijest nakon jednogodišnje vizitacije: nema ništa protiv franjevaka Bezgrješne. Loša vijest: ipak će biti stavljene pod komesarsku upravu.'

- 'Nedovoljno usvojena koncilska blaga'

Braz de Aviz je 12. listopada 2015. i imenovao komesarku i za franjevke Bezgrješne. Tako je nakon muške grane, počeo preodgoj i ženske grane njihove zajednice. Kardinal je višekratno govorio o 'normalizaciji'. Nasuprot prvom dekretu o stavljanju pod povjereničku upravu iz srpnja 2013., u novom dekretu je naznačen razlog za tako radikalan zahvat Kongregacije za redovnike. Stavlja ih se pod komesarijat jer 'nisu dovoljno asimilirale bogatstva Koncila'.

Time je s dvije godine zakašnjenja kardinal potvrdio ono što se pretpostavljalo već 2013., ali je službeno bilo prijeporno (od Volpija su se čule optužbe da je taj red 'kriptolefebvristički, u svakom slučaju tradicionalistički', tajnik Carballo je- također neslužbeno- govorio o 'nedostatku vjernosti Koncilu'). Intervencija je usmjerena protiv Tradicije i tradicionalne mise koje se žive u tom redu. Očito, model koji neki u Crkvi osjećaju 'opasnim' treba biti uništen. Dok liberalne novoredne redovničke zajednice idu prema dugotrajnom umiranju, jedan strogi red povezan s Tradicijom i tradicionalnom misom doživljava procvat zvanja. To je za neke u Crkvi bilo poput udarca šakom i zato nepodnošljivo. Od drugoga dekreta o uvođenju komesarijata jasno je da Kongregacija za redovnike djeluje iz neraspoloženja prema Tradiciji, onoj 'ideologijskoj motivaciji' koju je baš papa Franjo više puta predbacio tradicionalnim katolicima.

- Medijska kampanja kao popratna glazba

Imenovanje povjerenice za dosad u nekoj mjeri pošteđene franjevke Bezgrješne izazvalo je novo uzbuđenje u vjerničkom puku i u sjećanje dozvalo zahvate protiv muške grane. Informirani katolici ne mogu razumjeti zagriženost kod progona jednog reda koji je ispunio sve što bi Kongregaciji za redovnike zapravo moralo izazvati zadovoljstvo. Upravo je zato poput glazbe u pozadini početkom studenog kao naručena počela medijska kampanja protiv franjevaka Bezgrješne s insceniranim pričama o ženskoj i muškoj grani, kakve su poznate iz usporedivih kampanja '80.-ih godina protiv Opusa Dei, '90.-ih godina protiv Anđeoskog djela, protiv Auerbaških školskih sestara i ostalih katoličkih zajednica.

Poželjno pitanje SIR-a za kardinala glasilo je:

'A slučaj franjevaka Bezgrješne? Mnoge su ljude iritirale vijesti o krvlju sklopljenim savezima, znakovima utisnutim vatrom...'

Kardinal: 'Uporno radimo jer su promašaji u upravljanju ozbiljni, Zastrašujuće zavjete krvlju ukinuo je papa Franjo. S. Manelli je udaljen. Ekonomska su pitanja u rukama talijanskog pravosuđa. Naobrazba je povjerena papinskim sveučilištima i priznatim središtima. Postoje tri povjerenika koji tu ustanovu vode na put normalizacije, što će se dogoditi ako bude promjene, ali ne slažu se svi s tim. Imamo pouzdanja da se nešto mijenja. Ono što je sigurno je da S. Manelli ne može ostati.'

- Kriva pitanja

U nastavku je kardinal govorio o rješenju krize zvanja i redovničke krize i glede misijske zadaće zatražio je upravo ono što su franjevci Bezgrješne činili. Čini se da mu to protuslovlje nije upalo u oči. 'Nadišli bismo mnoge krize u našim redovima da smo se dali u misije. Učinili smo to, ali ne dovoljno'- kaže prefekt. Prisiljava franjevce Bezgrješne na 'normalizaciju', podvrgavanje jednom određenom pogledu na II. vatikanski koncil i novom misnom redu, a da se ne pita ne treba li možda uzroke te redovničke krize tražiti upravo u toj 'normalizaciji'. Krizom zvanja su pogođeni i stari i novi redovi, ali ne oni koji nadilaze 'normalu' te strogo i ozbiljno idu putem Bogu posvećenog monaškoga i zajedničarskoga života. [...]"

Izvor: Katholisches.info
Slika: ORBIS CATHOLICVS