nedjelja, svibnja 31, 2015

Anđela Mª od Začeća

Benedicta ſit ſancta Creatrix & Gubernatrix omnium, Sancta & Individua Trinitas, nunc & ſemper & per infinita ſæcula ſæculorum. In Te credo, in Te ſpero, Te amo, Te adoro, o Beata Trinitas, Unus Deus, miſerere mei nunc & in hora mortis meæ & ſalva me. Benedicta ſit Sancta Trinitas in æternum.


Blagoslovljeno da si, sveto i nerazdijeljeno Trojstvo, koje sve stvaraš i svime upravljaš, i sada i vazda i u vjekovječne vijeke vjekova. U Tebe vjerujem, u Te se ufam, Tebe ljubim, Tebi se klanjam, o Blaženo Trojstvo, jedan Bože, smiluj se meni sada i na času smrti moje i spasi me. Blagoslovljeno Sveto Trojstvo uvijeke.

Na današnju svetkovinu Presvetog Trojstva kad ćemo opet imati milost pribivati tradicionalnoj svetoj misi, nastavljamo s upoznavanjem velikih ličnosti Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova.

Prije 325 godina, 13. travnja 1690., u dobi od 41 godine umrla je časna službenica Božja Anđela Marija od Začeća. Drugom Terezijom su je prozvali kako zbog toga što je pokrenula obnovu svog reda, tako i zbog toga što je bila velika spisateljica mističnih djela zadnje etape španjolskoga zlatnog doba.

- Djetinjstvo i mladost

Rođena je u Cantalapiedri, 1. ožujka 1649. kao zadnje od desetero djece Alfonza Tabaresa Velasca i Marije Martín Santos. Petero djece je preživjelo: Marija koja se udala za Ivana de Oyagüea bila je franjevka trećoredica, Alfonz je bio svećenik u Villoriji i kasnije u Cantalapiedri, Katarina je u Medini del Campo bila bosonoga karmelićanka, Franjo je bio svećenik i na koncu Anđela koju će povijest zapamtiti kao utemeljiteljicu trinitarka rekolektkinja u El Tobosu.

Odrasla je dobrostojećoj obitelji u kojoj se otac posvetio upravljanju haciendom, a majka vođenju kućanstva i odgoju brojne djece. Roditelji su držali do toga da se u obitelji obavljaju pobožnosti i da se djeca uče djelima milosrđa prema potrebitima. 

Anđelu su pokušali udati četiri puta. Zadnji put je za nekog mladića posredovao njen brat Franjo, ali joj je također rekao: "Pogledaj na tegobe koje ćeš imati ako se udaš; brige, poslove, opasnost za spasenje. Razmotri to da ćeš ako postaneš koludrica biti ugodna Bogu, primjer drugima i da ćeš postići veću sreću u životu". Dva dana nakon toga mu je rekla da želi biti redovnica. Učinila je i zavjet djevičanstva te da će postati redovnicom.

Sveta Terezija od Isusa čije su moći ove godine povodom 500. obljetnice njena rođenja pohodile i Hrvatsku, umrla je 1582. Njen je način života utjecao na mnoge pa se i Anđela smatrala njenom nasljedovateljicom i držala ju je svojom majkom i uzorom.

Kad se kao djevojčica igrala koludrica, rekla je: "Želim biti koludrica, ali od onih pravih". Već je tada bila izražena njena sklonost prema savršenstvu; da bude prava koludrica.

- U Karmelu

Oduvijek je htjela biti bosonoga trojstvenica. U Madridu su u to vrijeme postojale takve koludrice koje je osnovao sv. Ivan Krstitelj od Začeća, no Anđela za to nije znala. Najbliže njenom idealu je bilo da postane bosonoga karmelićanka. Svi su u njenoj obitelji bili pobožni svetici iz Avile. Ipak, majka se protivila njenom ulasku u Karmel, no ubrzo se razboljela i nakon pet mjeseci umrla. Otac joj isprva nije bio protiv, ali kad je postao udovac počeo se predomišljati. Na koncu joj je dao blagoslov. Zapisi kažu da je Anđela kleknula pred nj i osjetila kako joj očeve suze padaju na glavu. Dao joj je blagoslov iako s velikom boli.

U kolovozu 1669. otputovali su u Medinu del Campo gdje su posjetili njenu sestru Katarinu u samostanu bosonogih karmelićanki. Put su, zatim, nastavili do Valladolida gdje je i sama primila habit terezijanskog Karmela. No, kad je prvi put bila u donjem koru- odakle su koludrice slušale misu- kontemplirala je nad raspelom koje je visjelo nad rešetkom i osjetila da joj kaže: "Anđela, nećeš ostati ovdje".

Otada su joj se počele događati različite nesreće. Najprije ju je zadesila neka vrsta sljepoće pa nije mogla čitati u koru, a onda i nesvjestice.

Jednog je dana za vrijeme molitve u zajednici vidjela jasnu svjetlost i pred njom anđela, koji je u rukama nosio škapular Presvetog Trojstva i nad njim krunu. To je shvatila na način da treba postati trojstvenicom u samostanu Medina del Campo i da taj red treba obnoviti.

Priorica i učiteljica novakinja su smatrale da su Anđeline tegobe vražje djelo, pa su joj objesile oko vrata kamen koji je- poslušna kakva je bila- nosila sve dok nije dobila bruh. Samostan je morala napustiti zbog svojih bolesti.

- Obuvena trinitarka

Kad joj se stanje poboljšalo, nije se vratila karmelićankama, nego je otišla u Medinu del Campo k obuvenim trinitarkama. Tamo su je 1670. na osminu blagdana sv. Petra dovela braća. 

Niti tu stvari nisu išle glatko. Odgađali su dan njenih zavjeta. Međutim, Mali Isus joj je za vrijeme molitve pokazao sve kroza što će proći: zajednica će se uznemiriti, braća će joj se morati boriti s ministrom Reda, zatvor priorice..., ali na koncu će se zavjetovati. I zaista, 21. rujna 1671. bio je dan njenih zavjeta. Od toga ju je trenutka Gospodin poveo putem kontemplacije ili većeg sjedinjenja s Njim. Dao joj je dar sabranosti- cijelo je njeno biće bilo uronjeno u Boga; prisutnost Božja bila joj je kontinuirana; zatim očitovanja Gospodinova iako nikada u potpunosti- jedanput joj je pokazao svoje ruke, drugi put oči, stopala itd.

- Početak obnove

Godine 1673. čula je razgovor svojih susestara koje su razgovarale o tomu kako bi se mogao sagraditi samostan u kojem bi se bolje služilo Gospodinu. Anđela im je rekla da neće proći ni devet godina dok se to ne dogodi. Gospodin joj je to potvrdio i izrazio svoju želju da Anđela bude poput svoje majke, dakle svete Terezije od Isusa. 

Počela je raditi na ostvarenju te zamisli, a Gospodin joj je priopćavao korake i postupke koji su trebali dovesti do cilja. Kad je jednog popodneva bila u ćeliji, imala je viđenje koludrica u bijelom habitu s križem Reda na prsima. Išle su u procesiji, a bili su tu i Isus i njegova Presveta Majka Marija. Gospodin joj je kasnije dao ponovo isto viđenje anđela koje je imala u Valladolidu. Na isti joj je način dao spoznati da će joj u pothvatu pomoći jedan stariji svećenik koji je kasnije zapisao: "Jednog sam dana molio u svojoj sobi pred slikom Naše Gospe kad sam vidio trinitarsku koludricu [...]". Gospodin mu je rekao da će mu se ona obratiti za pomoć i da će se spasiti ako joj pomogne. Tako je za osnutak novog samostana u početku ostavio deset tisuća dukata.

Anđela je počela pisati svoju autobiografiju na izričitu želju svog ispovjednika koji ju je pratio od 1672. do 1675. Njega je naslijedio kapucin otac Trujillo.

Fra Baltazar Álvarez, provincijal Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova, 9. siječnja 1676. dao joj je dopuštenje da započne s osnutkom obnovljenih koludrica Presvetog Trojstva. U osnutku samostana joj je pomagao njen brat Alfonz i više drugih osoba. Potraga za mjestom osnutka na koncu se zaustavila u El Tobosu gdje je bio nedovršeni samostan klarisa. General trojstvenika i majka Anđela zatražili su od nadležnog vijeća i od kralja dopuštenje za svoj projekt. Međutim, tomu su se usprotivili kapucini, pa karmelićani i sam gradić. Parnica je potrajala do prosinca 1679., ali nekoliko dana prije Božića stiglo je dopuštenje.

Prve koje su krenule u novi samostan bile su Anđela i još tri koludrice iz Medine del Campo. Na dan rastanka od dotadašnje zajednice general obuvenih trinitaraca o. Olivera je podijelio dužnosti: Anđela je određena za prioricu, Marija de Arenas za potprioricu, a Josipa de Castro za učiteljicu novakinja. 

Tako je 7. svibnja 1680. na put krenula mala družba praćena Anđelinim bratom svećenikom Franjom, njenim ispovjednikom o. Ivanom Feliksom... Ukupno osam osoba. Usput je posjetila svoju sestru Katrinu u Karmelu. Kad su nakon par dana stigli u Madrid, odustala je jedna sestra i vratila se u stari samostan.

- U novom samostanu rekolekcije posvećenom Bezgrješnoj i svetom Josipu

Habit trinitarskih rekolektkinja u samostanu obuvenih trinitaraca u Corteu, 20. svibnja 1680. obuklo je uz Anđelu još jedanaest drugih sestara. U novom samostanu u El Tobosu je svom imenu dodala Marija. Prvi se put tako potpisala 12. listopada 1680. u pismu bratu. Na zavjetima, 10. lipnja 1681. uzela je redovničko prezime od Začeća. Papa Inocent XI. potvrdio je konstitucije rekolektskih trinitarka, 22. veljače 1685. Od sestara iz Medine del Campo u novom je samostanu na kraju uz Anđelu ostaka samo jedna koludrica. One koje su bile nove, lakše su se prilagodile novim normama. 

To je, dakle, bio početak samostana koludrica "dostojnih svake hvale".


Relikvije časne službenice Božje Anđele Marije od Začeća, nalaze se u samostanu u El Tobosu gdje je i umrla. Iako je sama neprestano patila od bolesti, nije propuštala pomoći bolesnim sestrama pa se znala i zaraziti njihovim bolestima. Zapamćena je kao blaga, milosrdna i jednostavna.

Na usluzi Google Books dostupno je glavno djelo službenice Božje, Duhovno navodnjavanje za nove biljke. Osim već spomenute autobiografije, napisala je još Spis o krjepostima i nedovršeni Spis o mislenoj molitvi. Najviše su na nju utjecala djela sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa, sv. Šimuna de Rojasa i sv. Ivana Krstitelja od Začeća

Na YouTubeu postoji snimka emisije televizijskog kanala Toledske nadbiskupije o ovom samostanu. Nekoliko koludrica je provelo jednog svećenika samostanom i upoznalo ga s prošlošću i sadašnjošću tog Escoriala La Manche. Možete pogledati ćeliju službenice Božje koja još čuva dosta stvari kojima se koristila. U muzeju su uz liturgijsko ruhu, kipove... i slike istaknutih sestara. Za koludricu od Očišćenja (Purificación) sestra kaže da je "velika svetica"- imala je dar bilokacije.

I ovaj bi stari samostan bio gotovo prazan da nema zvanja izvan Španjolske. U radionici misnog ruha, pri kraju videa, može se vidjeti da su mlade sestre s Madagaskara gdje djeluje više trojstveničkih redovničkih zajednica.

Podsjećam na kraju i na post o još jednoj trojstvenici, ali stare grane ovoga reda koja je već beatificirana. 

Prema: Wikipedijamanchainformacion.esfederaciondemonjastrinitarias.com
Slike: las diez vírgenes sensatasInfoParroquia El Toboso (screenshot)

utorak, svibnja 19, 2015

D

Poznati njemački filozof R. Spaemann nedavno je spomenuo kako mu je papa Benedikt XVI. govorio da reforma liturgije mora rasti odozdo, a ne biti nametnuta odozgo kao u vrijeme Pavla VI. (RORATE CÆLI)

Znamo da se tom rastu odozdo podmeću mnoge prepreke, ali ipak ima sve više primjera gdje se to i ostvaruje. 

Osim redovničkih zajednica koje njeguju tradicionalnu liturgiju i s njima povezanih vjerskih udruga, te društava koja promiču klasičnu misu, do sada se nismo pozabavili bratovštinama koje su poslušale papu Benedikta XVI. i pokazale se spremnima upoznati i prihvatiti tradicionalnu misu. Neke su to, zapravo, učinile i prije motuproprija Summorum Pontificum.

Bratovštine (1, 2) kao drevni oblici udruživanja vjernika, u Kodeksu kanonskog prava iz 1917. bile su i posebno spomenute, počevši od kanona 707 koji kaže: 

"§ 1. Društva vjernika koja su osnovana za to, da izvršuju neka pobožna ili dobrotvorna djela, zovu se pobožne udruge [piarum unionum]; ako imaju posebno ustrojstvo nazivaju se zadrugama [sodalitia].

§ 2. Zadruge pak, koje su osnovane i za unapređivanje javnog bogoštovlja, nazivaju se posebnim imenom bratovštine [confraternitates]."

Osim pobožne dimenzije, imale su važnu ulogu u zbrinjavanju bolesnih i siromašnih, pokapanju mrtvih i sl. Kodeks spominje i njihovu posebnu odjeću i zastave koje su nosili u procesijama. Sve je to mjestima u kojima su postojale davalo posebno katoličko obilježje.

Još i danas, posebno u južnoj Europi, ima mnogo bratovština. Posebno su aktivne španjolske koje na desetcima stranica i blogova redovito pišu o svojim aktivnostima (npr. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7...). Velika međunarodna okupljanja bratovština bila su 1984. s papom Ivanom Pavlom II. i u Godini vjere na Svjetski dan bratovština i pučke pobožnosti, 5. svibnja 2013. godine (video).

U nastavku su ukratko predstavljene bratovštine koje su se otvorile klasičnoj rimskoj misi i prihvatile je bilo kao svoj isključivi ili povremeni obred. Sve spomenute su tzv. pokorničke bratovštine. Karakteristične su za južnu Francusku, Italiji, Španjolsku. Od 1926. pokorničke bratovštine Francuske i Monaka su okupljene u federaciju koja ima svoju internetsku stranicu- Maintenance des Confréries de Pénitents. Kapelani su joj nadbiskupi Kneževine Monako. Zadaća udruge je uspostavljanje suradnje i međusobne pomoći među bratovštinama. Federacija izdaje godišnjak Labarum u kojem članice iznose zbivanja u prethodnom razdoblju. Od 2011. postoji i krovna udruga raznih bratovština na međunarodnoj razini- FOGC.


Najstarija pokornička bratovština nastala je u XIII. st. Osnovao ju je kralj Ljudevit VIII. (otac sv. Ljudevita IX.) nakon što je osvojio Avignon od albigenza, poslije tromjesečne opsade koja je trajala od lipnja do rujna 1226. Krivovjerni albigenzi su odbacivali svetu misu, transsupstancijaciju i stvarnu prisutnost. Kralj je zato htio u zadovoljštinu i nadoknadu osnovati bratovštinu za čašćenje i klanjanje Svetotajstvu. Na blagdan Uzvišenja svetog križa, 14. rujna 1226., kralj je odjeven u vreću boje pepela, praćen s oko 60 biskupa, kardinalom papinskim legatom, plemstvom i pukom, predvodio pokorničku procesiju do kapele Sv. križa izvan zidina kako bi se poklonio Presvetom Oltarskom Otajstvu.

Bratovština koju je osnovao postoji i danas, a zove se Pobožna i kraljevska družba sivih avignonskih pokornika.

Posjeduju vlastitu kapelu glasovitu po jednom čudu. Kad se rijeka Rhône, 30. studenog 1433. prelila i potopila kapelu, skupina bratima je zaplovila čamcem kako bi od vode spasili izloženo Presveto. 


Na njihovo iznenađenje, voda se kao u Starom zavjetu razmaknula kako bi došli po suhu do Sakramenta. To čudo nisu vidjeli samo bratimi, već i redovnici i svećenici iz susjednog samostana. Bio je to novi poticaj na gorljivije štovanje Presvetog u čemu su ime se pridružili i članovi drugih bratovština.

Svake godine na nedjelju najbližu 30. studenom, pokornici bosonogi i s konopcem oko vrata na koljenima prolaze tim putom do oltara, obilježavajući tako taj čudesni događaj.

Po uzoru na ove sive pokornike, krajem XV. st. su nastajale i druge pokorničke bratovštine- 1527. bijeli pokornici od Pet Rana za brigu o bolesnima, 1547. plavi pod zaštitom Gospe od Sućuti za bolesne u bolnici Gospe od Fenouilleta, 1586. crni od Milosrđa za skrb o osuđenicima i duševnim bolesnicima, 1662. ljubičasti, 1700. crveni. Svaka od tih bratovština obično je osnovana pod imenom nekog svetca, no uobičajili su se ovi svakodnevni nazivi nastali prema boji njihova ruha. 

Sve su bratovštine bile žrtve političkih nedaća. Zabranjivane su u vrijeme nakon Francuske revolucije i trpjele za Treće Republike pa su mnoge propale, a malobrojne se obnovile. 


Sivi pokornici su obnovili svoje statute 18. lipnja 1927. Oni su muška bratovština (postoje i mješovite) i danas imaju pedesetak članova. Tradicionalna latinska misa služi se u njihovoj kapeli svake nedjelje i blagdana u 10 sati, subotama u 18 sati, na prve petke u 19 sati. Na prve subote imaju klanjanje od 16-18 sati nakon kojeg slijedi sv. misa. Misnik je dijecezanski svećenik Biskupije Fréjus-Toulon (1, 2). Fotografije njihove kapelice i vitraja pogledajte na Wikimediji Commons.


Glavna zadaća bijelih pokornika je molitva, pokora, klanjanje pred Presvetim, održavanje kapele posvećene sv. Vjeri i djela milosrđa. Broje pedesetak muškaraca i žena. Prema predaji nastali su 1230. Budući da su naslovljeni "od Duha Svetoga", geslo im je Spiritus Sanctus ubi vult spirat.

Kapela im se nalazi u starom dijelu grada. Protestanti su je bili razorili 1568., a natrag su je dobili 1623. Obnovu koju su započeli već sljedeće godine pomogli su Ljudevit XIII. i njegova supruga Ana Austrijska, 1632. godine. Kapelom su se privremeno (1651.-1655.) služili i svećenici Sv. Marije des Tables čiju su crkvu također bili razorili protestanti.

U vrijeme Francuske revolucije su bratovštine bile raspuštene, no bijeli se pokornici potajno okupljaju već od 1797. U kapelu su se vratili 1801. i obnavljaju je do 1805. Između 1880. i 1920. bili su pogođeni zabranom javnih procesija i oduzimanjem groblja koje je uvela masonska vlast. Zahvaljujući nadbiskupu kard. de Cabrièresu, preživjeli su to razdoblje u kojem su nestale mnoge druge bratovštine. Postali su nasljednici Bratovštine sv. križa nakon njenog utrnuća i tako dobili relikviju pravog križa koju je iz križarskih ratova donio Vilim VI. od Montpelliera. Pobožnost prema križu je i razlog što su preuzeli brigu o svim javnim križevima u gradu. 

U vrijeme nakon zakona iz 1905. koji je proveo radikalno razdvajanje Crkve od države, a zapravo pljačku crkvene imovine, masonske su vlasti pokušale oduzeti i kapelicu pokorinika tvrdeći da se radi samo o pomoćnoj kapeli crkve Naše Gospe des Tables. Bratovština je uspjela dokazati da je vlasnica i kapel otada nije prestala biti mjesto molitve i bogoslužja.


Habit im se sastoji od bijele široke tunike, pâsa od konopca i velike kapuljače s otvorom za oči kojom se iz poniznosti ranije pokrivalo lice, no danas se samo nosi spuštena niza leđa. Na Wikimediji Commons nalaze se i fotografije njihove lijepe kapele.

Tradicionalnu svetu misu u njoj jedanput mjesečno za duše u čistilištu na prve ponedjeljke u 19 sati, služi svećenik Ustanove Krista Kralja (1, 2). 

BRATOVŠTINA SV. KARLA OD SMRTI I MOLITVE

Ova se bratovština nalazi na Korzici, jednom od mjesta na kojima nikada nije potpuno nestala uporaba latinskog u liturgiji. Osim nekih svećenika, upravo su bratovštine bile te koje su predstavljale središte otpora reformiranoj misi, pa su motuproprij Summorum Pontificum i naputak Universae Ecclesiae dočekani s odobravanjem. Ipak, otvaranje ide teško pa se osim kod piovaca klasična misa služi jedino u Ajacciu u crkvi Sv. Erazma. Prior Bratovštine sv. Karla piše da je u vrijeme tradicionalne mise "to velebno zdanje uvijek puno vjernika, bratima, obitelji, djece..." Ističe da bratovštine često pozivaju kako bi pjevale tijekom celebracija, na što one "odgovaraju s entuzijazmom" jer tako mogu održati svoju povezanost s tradicijom. 

MCP, Labarum, 2011.

Bratovština sv. Karla nastala je 1310. i zvala se "od Sv. križa". Bila je obnovljena 1743. pod imenom svetog Karla Boromejskog i djelovala do 1947. Ponovo je obnovljena 1996. To je isključivo župna bratovština iz Carbuccije u kojoj živi nešto više od tristo stanovnika. Na Korzici je, primjerice, 1914. bilo više od 400 bratovština, a 2007. ih je bilo 60-ak. 

Kako se vidi na fotografiji, habit bratima je bijeli s crvenom pelerinom.

CRNI POKORNICI IZ TOULONA

Prvi put su osnovani 1564., a obnovljeni su u suradnji sa Zajednicom misionara Milosrđa, kleričkom zajednicom pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, 2006. godine. 

Sačuvalo se malo dokumenata o ustroji i radu te stare bratovštine. Zna se da su nastali u Toulonu nakon jedne zajednice bijelih pokornika. Bili su se smjestili na groblju u kapelici Sv. križa kojoj su ostali vjerni sljedećih dvjesto godina, iako je bila udaljena od mjesta. I ovu je bratovštinu dokrajčila Francuska revolucija.

MCP, Labarum, 2015.

Prošle su godine obilježili 450. godina od prvog osnutka. Hodočastili su u svetište Gospe od Anđela, a zatim sudjelovali na tradicionalnoj misi u župi Sv. Franje Paulskog. Utemeljitelj misionara Milosrđa koji je i kapelan Bratovštine, blagoslovio je sliku Blažene Djevice Marije koja svojim plaštem štiti pokornike koji kleče do njenih nogu. Tom su prigodom dobili i Priručnik crnih pokornika koji na 209 stranica donosi pravila i razne ulomke iz Svetog pisma, članke kapelana, papa, tradicionalne molitve, i koji na mjesečnim okupljanjima služi kao duhovno štivo.

Bratimi posjećuju bolesnike, sudjeluju na križnom putu ulicama Toulona s glasovitim biskupom Reyem i sudjeluju na okupljanjima pokorničkih bratovština Francuske i Monaka.


Puno im je ime Bratovština Presvetog Trojstva i Svetog platna. Dogodilo se, naime, da je zbog rata vojvoda Karlo III. Savojski Kristov pokrov bio sklonio u Nicu. Sveti sindon je tu bio od 1536. do 1543. Kao u Chambéryju, na Veliki petak, 30. ožujka 1537. bio je izložen s kule Saint-Elme. 

Nakon Tridentskog koncila, u vrijeme katoličke obnove, u Nici je nastalo više bratovština- 1579. Presvetog Imena Isusova, 1585. Duha Svetoga i 1620. Svetog platna.

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 1620., u kapelici bolnice Sv. Eligija i Roka, okupilo se 69 članova koji su s dopuštenjem vikara, jer je biskupska stolica bila prazna, kao i guvernera Uzvišenog senata Nice, osnovali Bratovštinu Svetog platna. Zadaća im je bila širiti pobožnost prema muci Kristovoj i služiti siromasima u spomenutoj bolnici. Ruho je bilo bijelo s crvenim pâsom, a na prsima su imali grb ili znak na kojem je bilo Sveto platno.

Francuska revolucija stigla je u Nicu 1792. U rujnu te godine revolucionarne francuske trupe prešle su rijeku Var i napale Nicu. Anektirale su je 4. veljače 1793. Francuskoj kao 85. departman. Crkvena dobra pripala su "naciji", raspuštene su bratovštine, a masonskim ložama prvi je put dopušteno djelovanje u Nici.

U vrijeme Konzulata i Carstva, od 1802. godine, bratovštine pokornika su se ponovo mogle okupiti. Omogućio je to Konkordat između Svete Stolice i Francuske iz srpnja 1801. Preostale bratovštine iz Nice okupile su se u jednu pod imenom Bratovština Presvetog Trojstva što je potvrdio biskup Nice, msgr. Colonna d'Istria (1802.-1833.) koji je to i pismeno potvrdio, 26. srpnja 1807.

O popularnosti bratovština govori podatak da je u cijeloj Grofoviji Nici, 1809. bilo čak 12 200 pokornika u populaciji od 85 000 stanovnika. 

Bratovština Presvetog Trojstva se umjesto u vlastitoj crkvi, koju im je srušila bezbožna vlast, okupljala u crkvi Sv. Jakova Starijeg. Pariški ugovor, 20. studenog 1815. vraća Grofoviju Nicu Kraljevini Sardiniji i bratovštine vraćaju svoj utjecaj pod Savojskom kućom, a masonske lože su ponovo zabranjene. 

1819. se ova bratovština priključila istoimenoj rimskoj nadbratovštini koju je 1548. osnovao sv. Filip Neri i uzima ime Bratovština Presvetog Trojstva i hodočasnika. U pismu od 18. studenog 1821., Bratovština moli biskupa Ivana Krstitelja Colonnu d'Istriju da im dopusti nositi crveni habit istovjetan onom rimske nadbratovštine s kapuljačom i znakom Presvetog Trojstva.


Nakon nekoliko godina uspjeli su ponovo izgraditi svoju kapelu Svetog platna (1, 2) koju je 16. studenog 1825. biskup blagoslovio i otvorio za bogoštovlje. Iako se zbog revolucionarnih previranja blagdan Svetog platna nije slavio, statuti nove ujedinjene pokorničke bratovštine nalažu da bratimi osim svog glavnog blagdana, Presvetog Trojstva, slave i blagdan Svetog platna. I oltarna slika iz njihove kapele ispod Presvetog Trojstva prikazuje dva anđela koji drže Platno. U to je vrijeme Bratovština imala 400 članova.

Nakon slabljenja u vrijeme dvaju svjetskih ratova, Bratovština je opet vrlo aktivna. Svoje vlastite blagdane slavi vrlo svečano uz pjevane procesije, nazočnost klera, gradskih otaca, drugih pokorničkih bratovština. Imaju veliku repliku Svetog sindona koju povremeno izlažu u svojoj kapeli. 

MCP, Labarum, 2013.

Za bogoslužje se skrbi Ustanova Krista Kralja i Velikog Svećenika koja njeguje klasični rimski obred prema kojem se služe sve svete mise u njihovoj kapeli, a na nedjeljnoj se može čuti gregorijansko pjevanje samih crvenih pokornika. Svete mise su nedjeljom u 10 sati, srijedom i petkom u 18 sati, a na prve subote u 11 sati. Euharistijsko klanjanje je petkom od 18.50 do 19.50.

SIVI POKORNICI IZ AIXA

Bratovština sivih pokornika iz Aixa nastala je 1677. Osnovao ju je J. kard. de Grimaldi, nadbiskup Aixa od 1655. do 1685., i stavio je pod zaštitu svetog Jeronima Dalmatinca, crkvenog naučitelja. Obavljanje pobožnosti, pokorničkih vježba i djela milosrđa prema bližnjima za njihova života i nakon smrti, glavne su zadaće Bratovštine. U početcima su pokapali siromašne, nepoznate i vojnike, te sve one koji su iz poniznosti htjeli biti pokopani u siromašnom sivom habitu pokornika. U njihovoj se kapeli posebno ističe prikaz Kalvarije iza glavnog oltara.

MCP, Labarum, 2008.

U člancima za godišnjak krovne udruge pokorničkih bratovština prenijeli su zanimljive životopise svojih nedavno preminulih članova. Među njima je svećenik o. T. Favet. Rođen u Vijetnamu i zaređen za svoju zemlju 1947. Kasnije se morao preseliti u Francusku. Bio je glazbenik i skladao je mnogo pjesama na vijetnamskom koje tamo još uvijek pjevaju. Služio je tradicionalnu misu u njihovoj kapeli i zatražio da ga prime kao bratima, 6. lipnja 1976. Glavno su mjesto u njegovu životu zauzimali dnevna sveta misa i euharistijsko klanjanje, a onda pobožnost prema Gospi Fatimskoj i svetom ružariju. Vrlo je štovao sv. Pija iz Pietrelcine kojeg je imao priliku više puta susresti. Umro je na Veliki četvrtak, 20. ožujka 2008. u dobi od 86 godina. U oporuci je napisao: "živio sam siromašan, umirem siromašan". (Labarum, 2009.)

Jedan drug član je nakon studija ušao u jednu benediktinsku opatiju koju je zbog slaboga zdravlja morao napustiti. Vratio se svom liječničkom zvanju koje ga je dovelo u Aix gdje je stupio među sive pokornike 1962., na blagdan Uzašašća, a u Bratovštini se brinuo za glazbu. (Isto)

Jedan je izvještaj posvećen vitezu Malteškog reda, G. Souvilleu koji se rodio u Alžiru, 1927. godine. Bio je istaknuti arheolog, stručnjak za pretpovijest sjeverne Afrike, član raznih akademija, a također i vicerektor, rektor i naposljetku začasni rektor sivih pokornika kojima je pristupio 4. svibnja 1967. Vidimo ga na sljedećoj fotografiji. U članku su spomenuli njegovu ljubav prema francuskoj domovini i njenom kršćanskom identitetu koji su oblikovali brojni svetci, a posebno su istaknuli njegovu privrženost tradicionalnoj liturgiji kojoj je ostao vjeran. (Labarum, 2012)

MCP, Labarum, 2012.

Pokojnike bratimi prije pokopa izlože u kapeli na misi. Nakon odrješenja obnove ispovijest vjere koju su pokojnici izgovorili kad su ulazili u bratovštinu. Podsjeća na Posljednju volju duše sv. Karla Boromejskog.

"U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Ja, ______, nesretni i bijedni grješnik, otkupljen Predragocjenom Krvlju Gospodina našega Isusa Krista, ispovijedam u prisutnosti Presvetoga Trojstva, slavne Marije Djevice, svetog Jeronima, mojega svetog anđela čuvara, cijeloga kora nebeskoga, i pred tobom oče, da jesam i da hoću umrijeti kao poslušni sin Svete Katoličke i Apostolske Rimske Crkve; također vjerujem i ispovijedam sve što nam je Bog objavio i što nam je izložio vjerovati po svojoj Crkvi, te napokon vjerujem sve što pravi kršćanin treba vjerovati; a zbude li se, što ne dao Bog, da zbog zamke zloduha ili pritisnut kakvom bolesti kažem, pomislim ili učinim nešto suprotno gore navedenom, izjavljujem u ovom trenutku za tada da ne težim niti želim tomu dati ikakav pristanak."

Klasična sveta misa je u njihovoj kapeli (1, 2) nedjeljom u 10 sati, a služi je otac dominikanac.

Među ove pokornike treba dodati još tri bratovštine koje su povezane s Piovim bratstvom:


Bratovština crnih pokornika iz Avignona nastala je u 1586. zalaganjem P. Catiline, Rimljanina koji je došao u Avignon kako bi formirao trupe papinskog pješaštva. On je s ostalim sunarodnjacima osnovao ovo djelo milosrđa na primjeru spomenutih sivih pokornika koji su tu nastali u XIII. st. Matična kapela bila im je bolnička, Gospe od Fenouilleta, u blizini papinske palače i katedrale Naše Gospe.

Glavna im je zadaća bila pružanje duhovne i materijalne pomoći zatvorenicima i biti uz osuđenike na smrt do njihova pogubljenja. 

Papa Klement VIII. dao je 8. rujna 1596. ovim crnim pokornicima privilegij da na svoj blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja mogu osloboditi jednog osuđenika na smrt.

Papa Pavao V. dao im je privilegij da mogu tražiti milost za još jednog osuđenika na smrt. Nakon XVIII. st. brinuli su se i za duševne bolesnike. 


Francuska revolucija donijela je 1792. zabranu bratovština. Godine 1815. je obnovljena da bi joj masonska vlast 1905. oduzela kapelu, no Bratovština iz nje nije bila istjerana. Godine 1983. vlasništvo nad kapelom je dobio grad Avignon. Iste je godine Bratovština, koja je prestala s djelovanjem nakon II. svjetskog rata, ponovo oživljena pod imenom Bratovština crnih pokornika od milosrđa i vjernosti. Ističu da su dobili apostolske blagoslove Ivana Pavla II., 13. studenog 1985., a zatim i Benedikta XVI., 23. ožujka 2006.

Danas imaju tridesetak članova i zadaća im je molitva za duše zatvorenika koje se nalaze u čistilištu i čuvanje katoličke liturgijske tradicije. 


Povezani su s Piovim bratstvom koje održava mise u njihovoj kapeli. Nedjeljom i blagdanom je sveta misa u 10 sati, na prvi petak u 18.30, a subotom također u 18.30. Kapelu možete pogledati i na ovom videu o križnom putu u gradu.

BIJELI POKORNICI IZ NARBONNEA

Godine 1588. u vrijeme katoličke obnove, kardinal Joyeuse koji je tada bio nadbiskup Narbonne, ustanovio je Bratovštinu bijelih pokornika za organiziranje javnog kulta na čast Presvetom Sakramentu jer su protestanti osporavali stvarnu prisutnost Kristovu u Oltarskom Otajstvu.

Bratovština se ugasila početkom XX. st., a kapela Gospe od Milosti je postala kino. Obnovljena je 1970. i aktivirala se u obrani tradicionalne mise čvrsto vjerujući da misa svih vremena ne može biti zabranjena. Pišu: "Bez tog otpora kojem su pokornici dali skroman doprinos, nestao bi spomen na tu misu, i papa Benedikt XVI. ne bi mogao uzeti u razmatranje ovo pitanje, što bi bio nepopravljiv gubitak za Crkvu, kako na liturgijskom, tako i na doktrinarnom planu." (Labarum, 2011.) Odjeća im je bijela sa Srcem Isusovim na lijevoj strani.

Pokornici su 1980. otkupili svoju staru kapelu i vratili je bogoštovlju. Dok je bila kino, vlasnik je uklonio vrata i zamijenio ih onakvima kakva se nalaze na garažama ili radionicama. Budući da su se odgovorni za kulturu bunili protiv uklanjanja tog metalnog ulaza, godinama nisu mogli ništa učiniti. Tek kad se situacija promijenila, odnosno kad je došlo do smjena na odgovornim pozicijama, mogli su nešto poduzeti. Bratovština je preko jednog prijatelja pronašla cliché verre iz 1900. i prema njemu dala napraviti nova hrastova vrata koja vidimo na fotografiji. Kapela je duga 25, a široka 10 metara i građena je stilom pustinjaka sv. Augustina. 

MCP, Labarum, 2012.

U kapelici posvećenoj Gospi od Milosti, svete su mise nedjeljom u 9 sati, subotom u 18.30, kao i na prvi petak. Prošlogodišnji video koji prikazuje unutrašnjost njihove kapele možete pogledati na Gloriji.


Godine 1608. petnaest je pobožnih vjernika iz Alleinsa poslalo svojoj biskupiji molbu da smiju osnovati bratovštinu. Uskoro su se s odobrenjem mogli okupiti u župi i prisegnuti na podložnost Gospi od Sućuti koju su si izabrali za zaštitnicu. Kako aktivnosti Bratovštine ne bi ometale život župe, preselili su se u kapelu posvećenu svetom Petru kako bi izabrali rektora Bratovštine, vicerektora, meštra ceremonija, rizničara i dr.

Do izgradnje vlastite kapele susrete su održavali u spomenutoj kapeli sv. Petra. Vlastitu kapelu izgradili su između 1610. i 1630. i kasnije je proširili.


Nakon Francuske revolucije, bili su raspušteni kao i sve ostale bratovštine. Do obnove je došlo 13. svibnja 1911. Danas u njihovoj kapeli svećenik Piova bratstva služi svetu misu svake druge i četvrte nedjelje u mjesecu u 18 sati, osim u srpnju i kolovozu.

petak, svibnja 15, 2015

Pred novim razdobljem

Od početka svibnja se zna da povjerenik franjevaca Bezgrješne neće više moći nastaviti svoju službu koja je od samog početka izazivala nevjericu i zaprepaštenje. Buru je zadnji put diglo njegovo mirenje s članovima obitelji utemeljitelja franjevaca Bezgrješne, 12. veljače 2015., koji su ga tužili zbog klevete. Dvije su strane potpisale sporazum kojim se povjerenik ispričava i izjavljuje da ništa od onoga što je napisao u okružnici od 8. prosinca 2013. (da se utemeljiteljeva obitelj okoristila dobrima franjevaca Bezgrješne) ne ide na njihov račun, tj. da obitelj "apsolutno nema ništa s bilo kakvim nezakonitim radnjama" (Katholisches.info). Povjerenik se obvezao na javnu ispriku koju je trebao objaviti do 3. ožujka 2015. na stranici tiskovne agencije AGI i na stranici franjevaca Bezgrješne. K tomu, svoj braći i sestrama je trebao priopćiti svoju ispriku u otvorenom pismu, potpisom je preuzeo i sve troškove odvjetnikâ i postupka te obvezu obitelji utemeljitelja isplatiti 20 000 eura. 

Kad je stvar dospjela u javnost (vidi presliku potpisanoga), bio je narušen njegov ugled pa je povukao svoj potpis. Napisao je 18. veljače 2015. oštro pismo svim članovima ove redovničke zajednice kojim ih izvješćuje da dogovor više ne smatra valjanim. Branio se da je djelovao samo pro bono pacis i "u duhu serafskoga jedinstva" te proizlazi da ipak želi da dođe do suđenja. 

Bio je to jedan od niza neugodnih događaja koji je pratio njegovu službu. Nedavno je, pak, doživio moždani udar i sada se očekuje sljedeći potez nadležnih vlasti glede budućnosti nekoć sjajne i perspektivne Kongregacije franjevaca Bezgrješne. O svemu tomu u novom članku R. de Matteija:

"'Sic transit gloria mundi'. Za franjevce Bezgrješne, ustanovu koju je utemeljio o. S. M. Manelli, i koja je od 11. srpnja 2013. pod povjereničkom upravom, gotova je 'Volpijeva era' koja će jamačno biti upamćena kao jedno od najžalosnijih razdoblja u povijesti tog reda. 

Otac Volpi kojeg je Kongregacija za redovnike postavila za to da likvidira red oca Manellija, nalazi se u jednoj rimskoj klinici nakon što je pretrpio moždani udar. Posljedica udara je kljenut koja je ozbiljno utjecala na njegovo zdravstveno stanje i prisilila ga da se neopozivo odrekne svoje komesarske službe.

U veljači 2014. 'Corrispondenza Romana' je prikupila 8000 potpisa koji su predani Svetoj Stolici i kojima se traži opoziv kapucina kao povjerenika franjevaca Bezgrješne. 'U razdoblju od pet mjeseci'- pisali smo u prosincu 2013.- 'otac Volpi je razbio Ustanovu, izazvao kaos i patnju unutar nje, među vjernicima skandal, kritiku u medijima, nelagodu i zapanjenost u Crkvi. Pri tomu nije važno je li o. Volpi uzročnik ili samo provoditelj plana uništenja. No, jedno je sigurno: ne zaustavi li se plan, posljedice će biti katastrofalne. Kako bi se spriječilo da na jednu katastrofu dođe nova katastrofa, o. Volpi mora biti opozvan.'

Povjerenika Volpija nije smijenila Kongregacija za redovnike, već se to dogodilo po otajstvenim naumima Božanske Providnosti. Njegovo zdravstveno stanje nikada nije bilo dobro, a napetosti kojima se izložio kad je prihvatio službu povjerenika, bile su vrlo teške. Ne samo zbog trenutačnog loma koji je odmah nastao kod franjevaca Bezgrješne, od kojih je njih 70% ostalo vjerno o. Manelliju, nego i zbog protivnosti koje su nastale s o. Brunom koji je nakon početka komesarijata vodio Red ka katastrofi. K svemu tomu treba dodati i napetosti s Kongregacijom za redovnike koja se nije složila s mnogim povjerenikovim inicijativama, kao što je pokušaj osude neke braće bez procesa nakon što su bili zatražili dispenzaciju ili eksklaustraciju, i koji su su sada pod zaštitom mnogih biskupa u Italiji, Velikoj Britaniji i na Filipinima.

Nadalje, Volpijeva je vjerodostojnost bila narušena nagodbom od 12. veljače 2015. na rimskom tribunalu. Povjerenik je najprije potpisao nagodbu kojom priznaje da je oklevetao obitelj o. Manellija time što ih je optužio da su protupravno prisvojili dobra ove redovničke ustanove, da bi zatim povukao potpis. Velikim blefom se pokazala optužba da su franjevci Bezgrješne nezakonito pohranili milijune eura. Do istrage je došlo zbog sukoba fratara povezanih s ocima Volpijem i Brunom s jedne strane, te s druge strane vjerničkih laičkih udruga vjernih o. Manelliju. 

Prvi su tvrdila da su im na raspolaganju dobra koja zakonito posjeduju potonji; otuda optužbe, istrage i jedinstvena sudska odluka da privremenu skrb nad dobrima povjeri o. Volpiju do konačnog pravorijeka (iako je on jedna od strana u sporu). Ostaje, ipak, činjenica da gotovo dvije godine nitko još nije odgovorio na glavno pitanje: koji su pravi razlozi za uvođenje povjereničke uprave kod franjevaca Bezgrješne? Postavljaju se različite pretpostavke, no razlozi nikad nisu navedeni.

Ocu Volpiju, koji je sada izvan scene, izručujemo svoje najbolje želje za ozdravljenje. U međuvremenu, o. S. M. Manelli je također u bolnici, u San Giovanni Rotondu, okružen poštovanjem i naklonošću mnoge braće, sestara i vjernika koji pripadaju duhovnoj obitelji koju je osnovao. Pred Svetom Stolicom je sada imenovanje novog povjerenika. Svi se nadamo da taj neće ponoviti pogrješke prethodnoga, te da se zatvaranjem jednog razdoblja otvara drugo s različitim predznakom."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info

ponedjeljak, svibnja 11, 2015

Ralliement

U izvještavanju raznih svjetovnih medija o nedavnoj naredbi francuskog suda da se ukloni spomenik Ivanu Pavlu II. u Ploërmelu zajedno s križem, dalo se jasno nazrijeti da u toj presudi vide uzor kakva bi po njima trebala biti država. Radi se o zakonu koji je donesen u Francuskoj 1905. i bio je izraz krajnjeg neprijateljstva prema vjeri. U svega nekoliko godina prije njegova donošenja iz zemlje je bilo prisiljeno otići više desetaka tisuća redovnika. Na prvoj fotografiji, snimljenoj 1903., prizor je izgona kartuzijanaca iz Velike Kartuzije.


Članak R. de Matteija iz ožujka ove godine bavi se upravo tim teškim vremenom i izazovom s kojim se Crkva otada suočava.

"Lav XIII. (1878.-1903.) bio je jamačno jedan od najznačajnijih papa modernih vremena, ne samo zbog trajanja njegova pontifikata- drugoga najdužeg nakon bl. Pija IX.- nego prvenstveno zbog opsega i bogatstva njegova Učiteljstva. Ono obuhvaća temeljne enciklike kao što su 'Aeterni Patris' (1879.) o restauraciji tomističke filozofije, 'Arcanum' (1880.) o nerazrješivosti braka, 'Humanum genus' (1884.) protiv masonerije, 'Immortale Dei' (1885.) o kršćanskom ustrojstvu država i 'Rerum novarum' (1891.) o radničkom i socijalnom pitanju.

Učiteljstvo pape G. Peccija predočava nam se kao jedan organički korpus u kontinuitetu s naučavanjima njegova predšasnika Pija IX. i njegova nasljednika Pija X. Pravi zaokret i novina Lavova pontifikata, naprotiv, tiče se crkvene politike i pastoralnog držanja prema modernom vremenu. Vladavinu Lava XIII. karakterizirao je ambiciozan projekt reafirmacije prvenstva Apostolske Stolice redefiniranjem njenih odnosa s europskim državama i pomirenjem Crkve s modernim svijetom. Politika 'ralliementa' tj. približavanja framasonskoj i sekularnoj Trećoj Francuskoj Republici, činila je jezgru toga projekta.

Treća Republika provodila je brutalnu kampanju raskršćanjenja, prvenstveno na školskom području. Za Lava XIII. je odgovornost za taj antiklerikalizam ležala na monarhistima koji su se u ime svoje katoličke vjere borili protiv Republike. Tako su provocirali mržnju republikanaca protiv katolištva. Kako bi se razoružala republikance, bilo je potrebno uvjeriti ih da Crkva nije bila protiv Republike, nego samo protiv sekularizma. Kako bi ih u to uvjerio, držao je da nije bilo drugog načina nego podržati republikanske institucije. 

Treća Republika u stvarnosti nije bila nikakva apstraktna republika, nego jedna centralistička i jakobinska republika, kći Francuske revolucije. Njen program sekularizacije Francuske nije bio sporedni element, već sâm razlog postojanja republikanskog režima. Republikanci su bili takvi jer su bili antikatolici. Oni su u Monarhiji mrzili Crkvu, na isti način kako su monarhisti bili antirepublikanci jer su bili katolici i u Monarhiji su ljubili Crkvu. 

Enciklika 'Au milieu des sollicitudes' iz 1891., kojom je Lav XIII. započeo 'ralliement', nije tražila od katolika da postanu republikanci, no upute Svete Stolice nuncijima i biskupima, koje su dolazile od samog Prvosvećenika, u tom su smislu tumačile njegovu encikliku. Na vjernike je izvršen pritisak bez presedana, sve dotle da ih se pustilo vjerovati da onaj tko nadalje javno podupire monarhiju, čini teški grijeh. Katolici su se stoga podijelili u dva pravca; 'rallies' i 'réfractaires', kako se već bilo dogodilo 1791. u vrijeme civilne konstitucije klera.

'Rallies' su slijedili papine pastoralne upute jer su njegovim riječima pridijevali nepogrješivost u svim područjima, uključujući političko i pastoralno. 'Réfractaires', koji su bili katolici bolje bogoslovne i duhovne formacije, odlučno su se suprotstavili politici 'ralliementa' jer su u njoj vidjeli pastoralni čin koji kao takav ne može biti nezabludiv i time bi mogao biti pogrješan. Jean Madiran koji je u jednoj svojoj studiji formulirao oštru kritiku protiv 'ralliementa' ('Les deux démocraties', Pariz, 1977.), piše da je Lav XIII. od monarhista zahtijevao da napuste monarhiju u ime religije kako bi mogli učinkovitije voditi borbu za obranu vjere. No, umjesto da vodi tu borbu, on je provodio 'ralliement', pogubnu politiku zatopljenja s neprijateljima Crkve.

Usprkos nastojanju Lava XIII. i njegova državnog tajnika M. kard. Rampolle del Tindara, ta je politika dijaloga bijedno propala, a da nije uspjela postići ciljeve koje si je zadala. 

Protukršćansko držanje Treće Republike postalo je još nasilnije, i kulminiralo s 'Loi concernant la Séparation des Eglises et de l’Etat' [Zakon o odvajanju Crkve i Države] od 9. prosinca 1905., poznat kao 'Combesov zakon' koji je ukinuo bilo kakvo javno priznanje i financiranje Crkve. Religiju vidi samo u njenoj privatnoj, ali ne u njenoj društvenoj dimenziji. Konfiscirana su crkvena dobra, a bogoštovne zgrade besplatno predane 'kultnim udruženjima' koja biraju vjernici bez odobrenja Crkve. Konkordat iz 1801. koji je cijelo stoljeće regulirao odnose između Francuske i Svete Stolice, i koji je Lav XIII. po svaku cijenu htio zadržati, bijedno se raspao.

Republikanska je bitka protiv Crkve na svom putu, međutim, susrela novog papu, Pija X. koji je na Petrovu Stolicu bio izabran 4. kolovoza 1903. Svojim je enciklikama 'Vehementer nos' od 11. veljače 1906., 'Gravissimo officii' od 10. kolovoza iste godine, 'Une fois encore' od 6. siječnja 1907., Pio X., potpomognut svojim državnim tajnikom R. Merryjem del Valom, svečano prosvjedovao protiv sekularističkih zakona i poticao katolike da se svim zakonitim sredstvima od njih brane, s ciljem očuvanja tradicija i vrijednosti katoličke Francuske. Pred tom odlučnošću Treća Republika se nije usudila do kraja provesti progon kako bi izbjegla stvaranje mučenika, i odustala je od zatvaranja crkava i zatočenja svećenika. 

Politika bez ustupaka pape Pija X. pokazala se dalekovidnom. Zakon o odvajanju nikada se nije potpuno strogo primijenio, a papin poziv je pridonio velikom preporodu katoličanstva u Francuskoj u predvečerje I. svjetskog rata. Crkvena politika Pija X., suprotna onoj njegova predšasnika, predstavlja u konačnici neopovrgljivu povijesnu osudu 'ralliementa'.

Lav XIII. nikada nije zastupao liberalne zablude, čak ih je izričito osudio. Međutim, povjesničar ne može zaobići kontradikciju između Učitljstva pape Peccija i njegova političkog i pastoralnog držanja. U enciklikama 'Diuturnum illud', 'Immortale Dei' i 'Libertas', potvrdio je i produbio politički nauk Grgura XVI. i Pija IX., no politika 'ralliementa' proturječila je njegovim doktrinarnim premisama. Lav XIII. je, neovisno o njegovim nakanama, ohrabrivao one ideje i usmjerenja koje je na doktrinarnoj razini osuđivao. Ako riječi 'liberalan' pridamo značenje jednog duhovnog stava, jednog političkog usmjerenja prema ustupcima i kompromisu, onda se mora doći do zaključka da je Lav XIII. imao liberalan duh. 

Taj se liberalni duh prvenstveno pokazuje u pokušaju da se probleme modernog vremena riješi diplomatskim pregovorima i kompromisima, umjesto odlučnim pridržavanjem načela te političkom i kulturalnom borbom. U tom smislu, kako sam pokazao u zadnjoj knjizi 'Il ralliement di Leone XIII. Il fallimento di un progetto pastorale' (Firenca, 2014.), glavne posljedice 'ralliementa', više nego političkog, bile su psihološkog i kulturalnog reda. Na tu se strategiju poziva 'Treća stranka' koja je tijekom XX. st. pokušavala zauzeti srednju poziciju u sukobu modernista i antimodernista.

Duh 'ralliementa', priključenja modernom svijetu, bio je više od stoljeća, a ostaje i dalje, veliko iskušenje kojem je Crkva izložena. Pod tim vidikom, jedan papa velike doktrine kao što je Lav XIII., počinio je tešku pogrješku u pastoralnoj strategiji. Naprotiv tomu, velika proročka snaga Pija X. stoji u intimnoj dosljednosti njegova pontifikata između evanđeoske Istine i života koji Crkva živi u svijetu, između teorije i prakse, bez ikakvog popuštanja laskanjima modernoga svijeta."

Slike: BRUNONIS, WIKIMEDIA COMMONS (2, 3)

srijeda, svibnja 06, 2015

Ustrajati

Zadnjih je tjedana više puta bilo riječi o Torinskom platnu oko kojeg se povodom izlaganja okupljaju i razne tradicijske zajednice. Slijedi izvještaj o misi koju je u Torinu služio tajnik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, msgr. Pozzo. Sveta misa je održana u crkvi Nadbratovštine Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, zvane i Nadbratovštinom Milosrđa; o toj je crkvi pisao Toma u drugom nastavku svog putopisa (1, 2, 3).

"Nadbratovština je motuproprijem Ecclesia Dei afflicta iz 1988. god. dobila dopuštenje da njeguje tradicionalni obred. Crkvu je u XVIII. st. izgradila ova nadbratovština koja je osnovana 1578. godine. Oltarni prostor iz doba nastanka crkve potpuno je očuvan.


Oko crkve je nastao 'coetus fidelium', Udruga kardinala G. Saldarinija za promicanje Tradicije u Nadbiskupiji turinskoj u smislu motuproprija Summorum Pontificum iz 2007. god. Pariška tradicijska Župa sv. Eugena zajedno sa Scholom sv. Cecilije bila je od 30. travnja do 3. svibnja na hodočašću k Svetom sindonu. Kurijalni nadbiskup G. Pozzo, tajnik Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', celebrirao je za njih u crkvi Milosrđa 'missu praelatitiju'.

- 'Ustrajati u zalaganju za tradicionalnu misu i suprotstaviti se svakom neopravdanom otporu'


Udruga kardinala G. Saldarinija imala je priliku izvijestiti msgr. Pozza o svojim iskustvima, ali također i o teškoćama i zaprjekama. Kurijalni je nadbiskup vjernike ohrabrio da ustraju u svom zalaganju za širenje tradicionalne liturgije, i da se suprotstave svakom neopravdanom protivljenju. Istodobno ih je uvjerio u primjerenu zaštitu, jer je pravo svih vjernika da bez zaprjeka dođu do tradicionalnog obreda."

Nadbratovština je nastala iz brige za vječno spasenje osuđenika na smrt. Stoljećima je vršila duhovna i tjelesna djela milosrđa u njihovu korist: duhovna pratnja, kršćanski pokop nakon izvršenja kazne i svete mise za spas njihovih duša. I u naše je vrijeme djelatna u skrbi za zatvorenike.

Članak završava podsjetnikom na ostale svete mise prema klasičnom rimskom obredu koje će se u Torinu služiti za hodočasnike Svetom sindonu, koji će biti izložen do 24. lipnja ove godine.

Izvor: Katholisches.info
Slike: Toma Blizanac (i brat Marko), Messainlatino.it