U izvještavanju raznih svjetovnih medija o nedavnoj naredbi francuskog suda da se ukloni spomenik Ivanu Pavlu II. u Ploërmelu zajedno s križem, dalo se jasno nazrijeti da u toj presudi vide uzor kakva bi po njima trebala biti država. Radi se o zakonu koji je donesen u Francuskoj 1905. i bio je izraz krajnjeg neprijateljstva prema vjeri. U svega nekoliko godina prije njegova donošenja iz zemlje je bilo prisiljeno otići više desetaka tisuća redovnika. Na prvoj fotografiji, snimljenoj 1903., prizor je izgona kartuzijanaca iz Velike Kartuzije.
Članak R. de Matteija iz ožujka ove godine bavi se upravo tim teškim vremenom i izazovom s kojim se Crkva otada suočava.
"Lav XIII. (1878.-1903.) bio je jamačno jedan od najznačajnijih papa modernih vremena, ne samo zbog trajanja njegova pontifikata- drugoga najdužeg nakon bl. Pija IX.- nego prvenstveno zbog opsega i bogatstva njegova Učiteljstva. Ono obuhvaća temeljne enciklike kao što su 'Aeterni Patris' (1879.) o restauraciji tomističke filozofije, 'Arcanum' (1880.) o nerazrješivosti braka, 'Humanum genus' (1884.) protiv masonerije, 'Immortale Dei' (1885.) o kršćanskom ustrojstvu država i 'Rerum novarum' (1891.) o radničkom i socijalnom pitanju.
Učiteljstvo pape G. Peccija predočava nam se kao jedan organički korpus u kontinuitetu s naučavanjima njegova predšasnika Pija IX. i njegova nasljednika Pija X. Pravi zaokret i novina Lavova pontifikata, naprotiv, tiče se crkvene politike i pastoralnog držanja prema modernom vremenu. Vladavinu Lava XIII. karakterizirao je ambiciozan projekt reafirmacije prvenstva Apostolske Stolice redefiniranjem njenih odnosa s europskim državama i pomirenjem Crkve s modernim svijetom. Politika 'ralliementa' tj. približavanja framasonskoj i sekularnoj Trećoj Francuskoj Republici, činila je jezgru toga projekta.
Treća Republika provodila je brutalnu kampanju raskršćanjenja, prvenstveno na školskom području. Za Lava XIII. je odgovornost za taj antiklerikalizam ležala na monarhistima koji su se u ime svoje katoličke vjere borili protiv Republike. Tako su provocirali mržnju republikanaca protiv katolištva. Kako bi se razoružala republikance, bilo je potrebno uvjeriti ih da Crkva nije bila protiv Republike, nego samo protiv sekularizma. Kako bi ih u to uvjerio, držao je da nije bilo drugog načina nego podržati republikanske institucije.
Treća Republika u stvarnosti nije bila nikakva apstraktna republika, nego jedna centralistička i jakobinska republika, kći Francuske revolucije. Njen program sekularizacije Francuske nije bio sporedni element, već sâm razlog postojanja republikanskog režima. Republikanci su bili takvi jer su bili antikatolici. Oni su u Monarhiji mrzili Crkvu, na isti način kako su monarhisti bili antirepublikanci jer su bili katolici i u Monarhiji su ljubili Crkvu.
Enciklika 'Au milieu des sollicitudes' iz 1891., kojom je Lav XIII. započeo 'ralliement', nije tražila od katolika da postanu republikanci, no upute Svete Stolice nuncijima i biskupima, koje su dolazile od samog Prvosvećenika, u tom su smislu tumačile njegovu encikliku. Na vjernike je izvršen pritisak bez presedana, sve dotle da ih se pustilo vjerovati da onaj tko nadalje javno podupire monarhiju, čini teški grijeh. Katolici su se stoga podijelili u dva pravca; 'rallies' i 'réfractaires', kako se već bilo dogodilo 1791. u vrijeme civilne konstitucije klera.
'Rallies' su slijedili papine pastoralne upute jer su njegovim riječima pridijevali nepogrješivost u svim područjima, uključujući političko i pastoralno. 'Réfractaires', koji su bili katolici bolje bogoslovne i duhovne formacije, odlučno su se suprotstavili politici 'ralliementa' jer su u njoj vidjeli pastoralni čin koji kao takav ne može biti nezabludiv i time bi mogao biti pogrješan. Jean Madiran koji je u jednoj svojoj studiji formulirao oštru kritiku protiv 'ralliementa' ('Les deux démocraties', Pariz, 1977.), piše da je Lav XIII. od monarhista zahtijevao da napuste monarhiju u ime religije kako bi mogli učinkovitije voditi borbu za obranu vjere. No, umjesto da vodi tu borbu, on je provodio 'ralliement', pogubnu politiku zatopljenja s neprijateljima Crkve.
Usprkos nastojanju Lava XIII. i njegova državnog tajnika M. kard. Rampolle del Tindara, ta je politika dijaloga bijedno propala, a da nije uspjela postići ciljeve koje si je zadala.
Protukršćansko držanje Treće Republike postalo je još nasilnije, i kulminiralo s 'Loi concernant la Séparation des Eglises et de l’Etat' [Zakon o odvajanju Crkve i Države] od 9. prosinca 1905., poznat kao 'Combesov zakon' koji je ukinuo bilo kakvo javno priznanje i financiranje Crkve. Religiju vidi samo u njenoj privatnoj, ali ne u njenoj društvenoj dimenziji. Konfiscirana su crkvena dobra, a bogoštovne zgrade besplatno predane 'kultnim udruženjima' koja biraju vjernici bez odobrenja Crkve. Konkordat iz 1801. koji je cijelo stoljeće regulirao odnose između Francuske i Svete Stolice, i koji je Lav XIII. po svaku cijenu htio zadržati, bijedno se raspao.
Republikanska je bitka protiv Crkve na svom putu, međutim, susrela novog papu, Pija X. koji je na Petrovu Stolicu bio izabran 4. kolovoza 1903. Svojim je enciklikama 'Vehementer nos' od 11. veljače 1906., 'Gravissimo officii' od 10. kolovoza iste godine, 'Une fois encore' od 6. siječnja 1907., Pio X., potpomognut svojim državnim tajnikom R. Merryjem del Valom, svečano prosvjedovao protiv sekularističkih zakona i poticao katolike da se svim zakonitim sredstvima od njih brane, s ciljem očuvanja tradicija i vrijednosti katoličke Francuske. Pred tom odlučnošću Treća Republika se nije usudila do kraja provesti progon kako bi izbjegla stvaranje mučenika, i odustala je od zatvaranja crkava i zatočenja svećenika.
Politika bez ustupaka pape Pija X. pokazala se dalekovidnom. Zakon o odvajanju nikada se nije potpuno strogo primijenio, a papin poziv je pridonio velikom preporodu katoličanstva u Francuskoj u predvečerje I. svjetskog rata. Crkvena politika Pija X., suprotna onoj njegova predšasnika, predstavlja u konačnici neopovrgljivu povijesnu osudu 'ralliementa'.
Lav XIII. nikada nije zastupao liberalne zablude, čak ih je izričito osudio. Međutim, povjesničar ne može zaobići kontradikciju između Učitljstva pape Peccija i njegova političkog i pastoralnog držanja. U enciklikama 'Diuturnum illud', 'Immortale Dei' i 'Libertas', potvrdio je i produbio politički nauk Grgura XVI. i Pija IX., no politika 'ralliementa' proturječila je njegovim doktrinarnim premisama. Lav XIII. je, neovisno o njegovim nakanama, ohrabrivao one ideje i usmjerenja koje je na doktrinarnoj razini osuđivao. Ako riječi 'liberalan' pridamo značenje jednog duhovnog stava, jednog političkog usmjerenja prema ustupcima i kompromisu, onda se mora doći do zaključka da je Lav XIII. imao liberalan duh.
Taj se liberalni duh prvenstveno pokazuje u pokušaju da se probleme modernog vremena riješi diplomatskim pregovorima i kompromisima, umjesto odlučnim pridržavanjem načela te političkom i kulturalnom borbom. U tom smislu, kako sam pokazao u zadnjoj knjizi 'Il ralliement di Leone XIII. Il fallimento di un progetto pastorale' (Firenca, 2014.), glavne posljedice 'ralliementa', više nego političkog, bile su psihološkog i kulturalnog reda. Na tu se strategiju poziva 'Treća stranka' koja je tijekom XX. st. pokušavala zauzeti srednju poziciju u sukobu modernista i antimodernista.
Duh 'ralliementa', priključenja modernom svijetu, bio je više od stoljeća, a ostaje i dalje, veliko iskušenje kojem je Crkva izložena. Pod tim vidikom, jedan papa velike doktrine kao što je Lav XIII., počinio je tešku pogrješku u pastoralnoj strategiji. Naprotiv tomu, velika proročka snaga Pija X. stoji u intimnoj dosljednosti njegova pontifikata između evanđeoske Istine i života koji Crkva živi u svijetu, između teorije i prakse, bez ikakvog popuštanja laskanjima modernoga svijeta."
Nema komentara:
Objavi komentar