Poznati njemački filozof R. Spaemann nedavno je spomenuo kako mu je papa Benedikt XVI. govorio da reforma liturgije mora rasti odozdo, a ne biti nametnuta odozgo kao u vrijeme Pavla VI. (RORATE CÆLI)
Znamo da se tom rastu odozdo podmeću mnoge prepreke, ali ipak ima sve više primjera gdje se to i ostvaruje.
Osim redovničkih zajednica koje njeguju tradicionalnu liturgiju i s njima povezanih vjerskih udruga, te društava koja promiču klasičnu misu, do sada se nismo pozabavili bratovštinama koje su poslušale papu Benedikta XVI. i pokazale se spremnima upoznati i prihvatiti tradicionalnu misu. Neke su to, zapravo, učinile i prije motuproprija Summorum Pontificum.
Bratovštine (1, 2) kao drevni oblici udruživanja vjernika, u Kodeksu kanonskog prava iz 1917. bile su i posebno spomenute, počevši od kanona 707 koji kaže:
"§ 1. Društva vjernika koja su osnovana za to, da izvršuju neka pobožna ili dobrotvorna djela, zovu se pobožne udruge [piarum unionum]; ako imaju posebno ustrojstvo nazivaju se zadrugama [sodalitia].
§ 2. Zadruge pak, koje su osnovane i za unapređivanje javnog bogoštovlja, nazivaju se posebnim imenom bratovštine [confraternitates]."
Osim pobožne dimenzije, imale su važnu ulogu u zbrinjavanju bolesnih i siromašnih, pokapanju mrtvih i sl. Kodeks spominje i njihovu posebnu odjeću i zastave koje su nosili u procesijama. Sve je to mjestima u kojima su postojale davalo posebno katoličko obilježje.
Još i danas, posebno u južnoj Europi, ima mnogo bratovština. Posebno su aktivne španjolske koje na desetcima stranica i blogova redovito pišu o svojim aktivnostima (npr. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7...). Velika međunarodna okupljanja bratovština bila su 1984. s papom Ivanom Pavlom II. i u Godini vjere na Svjetski dan bratovština i pučke pobožnosti, 5. svibnja 2013. godine (video).
U nastavku su ukratko predstavljene bratovštine koje su se otvorile klasičnoj rimskoj misi i prihvatile je bilo kao svoj isključivi ili povremeni obred. Sve spomenute su tzv. pokorničke bratovštine. Karakteristične su za južnu Francusku, Italiji, Španjolsku. Od 1926. pokorničke bratovštine Francuske i Monaka su okupljene u federaciju koja ima svoju internetsku stranicu- Maintenance des Confréries de Pénitents. Kapelani su joj nadbiskupi Kneževine Monako. Zadaća udruge je uspostavljanje suradnje i međusobne pomoći među bratovštinama. Federacija izdaje godišnjak Labarum u kojem članice iznose zbivanja u prethodnom razdoblju. Od 2011. postoji i krovna udruga raznih bratovština na međunarodnoj razini- FOGC.
Najstarija pokornička bratovština nastala je u XIII. st. Osnovao ju je kralj Ljudevit VIII. (otac sv. Ljudevita IX.) nakon što je osvojio Avignon od albigenza, poslije tromjesečne opsade koja je trajala od lipnja do rujna 1226. Krivovjerni albigenzi su odbacivali svetu misu, transsupstancijaciju i stvarnu prisutnost. Kralj je zato htio u zadovoljštinu i nadoknadu osnovati bratovštinu za čašćenje i klanjanje Svetotajstvu. Na blagdan Uzvišenja svetog križa, 14. rujna 1226., kralj je odjeven u vreću boje pepela, praćen s oko 60 biskupa, kardinalom papinskim legatom, plemstvom i pukom, predvodio pokorničku procesiju do kapele Sv. križa izvan zidina kako bi se poklonio Presvetom Oltarskom Otajstvu.
Bratovština koju je osnovao postoji i danas, a zove se Pobožna i kraljevska družba sivih avignonskih pokornika.
Posjeduju vlastitu kapelu glasovitu po jednom čudu. Kad se rijeka Rhône, 30. studenog 1433. prelila i potopila kapelu, skupina bratima je zaplovila čamcem kako bi od vode spasili izloženo Presveto.
Na njihovo iznenađenje, voda se kao u Starom zavjetu razmaknula kako bi došli po suhu do Sakramenta. To čudo nisu vidjeli samo bratimi, već i redovnici i svećenici iz susjednog samostana. Bio je to novi poticaj na gorljivije štovanje Presvetog u čemu su ime se pridružili i članovi drugih bratovština.
Svake godine na nedjelju najbližu 30. studenom, pokornici bosonogi i s konopcem oko vrata na koljenima prolaze tim putom do oltara, obilježavajući tako taj čudesni događaj.
Po uzoru na ove sive pokornike, krajem XV. st. su nastajale i druge pokorničke bratovštine- 1527. bijeli pokornici od Pet Rana za brigu o bolesnima, 1547. plavi pod zaštitom Gospe od Sućuti za bolesne u bolnici Gospe od Fenouilleta, 1586. crni od Milosrđa za skrb o osuđenicima i duševnim bolesnicima, 1662. ljubičasti, 1700. crveni. Svaka od tih bratovština obično je osnovana pod imenom nekog svetca, no uobičajili su se ovi svakodnevni nazivi nastali prema boji njihova ruha.
Sve su bratovštine bile žrtve političkih nedaća. Zabranjivane su u vrijeme nakon Francuske revolucije i trpjele za Treće Republike pa su mnoge propale, a malobrojne se obnovile.
Sivi pokornici su obnovili svoje statute 18. lipnja 1927. Oni su muška bratovština (postoje i mješovite) i danas imaju pedesetak članova. Tradicionalna latinska misa služi se u njihovoj kapeli svake nedjelje i blagdana u 10 sati, subotama u 18 sati, na prve petke u 19 sati. Na prve subote imaju klanjanje od 16-18 sati nakon kojeg slijedi sv. misa. Misnik je dijecezanski svećenik Biskupije Fréjus-Toulon (1, 2). Fotografije njihove kapelice i vitraja pogledajte na Wikimediji Commons.
Glavna zadaća bijelih pokornika je molitva, pokora, klanjanje pred Presvetim, održavanje kapele posvećene sv. Vjeri i djela milosrđa. Broje pedesetak muškaraca i žena. Prema predaji nastali su 1230. Budući da su naslovljeni "od Duha Svetoga", geslo im je Spiritus Sanctus ubi vult spirat.
Kapela im se nalazi u starom dijelu grada. Protestanti su je bili razorili 1568., a natrag su je dobili 1623. Obnovu koju su započeli već sljedeće godine pomogli su Ljudevit XIII. i njegova supruga Ana Austrijska, 1632. godine. Kapelom su se privremeno (1651.-1655.) služili i svećenici Sv. Marije des Tables čiju su crkvu također bili razorili protestanti.
U vrijeme Francuske revolucije su bratovštine bile raspuštene, no bijeli se pokornici potajno okupljaju već od 1797. U kapelu su se vratili 1801. i obnavljaju je do 1805. Između 1880. i 1920. bili su pogođeni zabranom javnih procesija i oduzimanjem groblja koje je uvela masonska vlast. Zahvaljujući nadbiskupu kard. de Cabrièresu, preživjeli su to razdoblje u kojem su nestale mnoge druge bratovštine. Postali su nasljednici Bratovštine sv. križa nakon njenog utrnuća i tako dobili relikviju pravog križa koju je iz križarskih ratova donio Vilim VI. od Montpelliera. Pobožnost prema križu je i razlog što su preuzeli brigu o svim javnim križevima u gradu.
U vrijeme nakon zakona iz 1905. koji je proveo radikalno razdvajanje Crkve od države, a zapravo pljačku crkvene imovine, masonske su vlasti pokušale oduzeti i kapelicu pokorinika tvrdeći da se radi samo o pomoćnoj kapeli crkve Naše Gospe des Tables. Bratovština je uspjela dokazati da je vlasnica i kapel otada nije prestala biti mjesto molitve i bogoslužja.
Habit im se sastoji od bijele široke tunike, pâsa od konopca i velike kapuljače s otvorom za oči kojom se iz poniznosti ranije pokrivalo lice, no danas se samo nosi spuštena niza leđa. Na Wikimediji Commons nalaze se i fotografije njihove lijepe kapele.
Tradicionalnu svetu misu u njoj jedanput mjesečno za duše u čistilištu na prve ponedjeljke u 19 sati, služi svećenik Ustanove Krista Kralja (1, 2).
BRATOVŠTINA SV. KARLA OD SMRTI I MOLITVE
Ova se bratovština nalazi na Korzici, jednom od mjesta na kojima nikada nije potpuno nestala uporaba latinskog u liturgiji. Osim nekih svećenika, upravo su bratovštine bile te koje su predstavljale središte otpora reformiranoj misi, pa su motuproprij Summorum Pontificum i naputak Universae Ecclesiae dočekani s odobravanjem. Ipak, otvaranje ide teško pa se osim kod piovaca klasična misa služi jedino u Ajacciu u crkvi Sv. Erazma. Prior Bratovštine sv. Karla piše da je u vrijeme tradicionalne mise "to velebno zdanje uvijek puno vjernika, bratima, obitelji, djece..." Ističe da bratovštine često pozivaju kako bi pjevale tijekom celebracija, na što one "odgovaraju s entuzijazmom" jer tako mogu održati svoju povezanost s tradicijom.
MCP, Labarum, 2011.
Bratovština sv. Karla nastala je 1310. i zvala se "od Sv. križa". Bila je obnovljena 1743. pod imenom svetog Karla Boromejskog i djelovala do 1947. Ponovo je obnovljena 1996. To je isključivo župna bratovština iz Carbuccije u kojoj živi nešto više od tristo stanovnika. Na Korzici je, primjerice, 1914. bilo više od 400 bratovština, a 2007. ih je bilo 60-ak.
Kako se vidi na fotografiji, habit bratima je bijeli s crvenom pelerinom.
CRNI POKORNICI IZ TOULONA
Prvi put su osnovani 1564., a obnovljeni su u suradnji sa Zajednicom misionara Milosrđa, kleričkom zajednicom pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, 2006. godine.
Sačuvalo se malo dokumenata o ustroji i radu te stare bratovštine. Zna se da su nastali u Toulonu nakon jedne zajednice bijelih pokornika. Bili su se smjestili na groblju u kapelici Sv. križa kojoj su ostali vjerni sljedećih dvjesto godina, iako je bila udaljena od mjesta. I ovu je bratovštinu dokrajčila Francuska revolucija.
MCP, Labarum, 2015.
Prošle su godine obilježili 450. godina od prvog osnutka. Hodočastili su u svetište Gospe od Anđela, a zatim sudjelovali na tradicionalnoj misi u župi Sv. Franje Paulskog. Utemeljitelj misionara Milosrđa koji je i kapelan Bratovštine, blagoslovio je sliku Blažene Djevice Marije koja svojim plaštem štiti pokornike koji kleče do njenih nogu. Tom su prigodom dobili i Priručnik crnih pokornika koji na 209 stranica donosi pravila i razne ulomke iz Svetog pisma, članke kapelana, papa, tradicionalne molitve, i koji na mjesečnim okupljanjima služi kao duhovno štivo.
Bratimi posjećuju bolesnike, sudjeluju na križnom putu ulicama Toulona s glasovitim biskupom Reyem i sudjeluju na okupljanjima pokorničkih bratovština Francuske i Monaka.
Puno im je ime Bratovština Presvetog Trojstva i Svetog platna. Dogodilo se, naime, da je zbog rata vojvoda Karlo III. Savojski Kristov pokrov bio sklonio u Nicu. Sveti sindon je tu bio od 1536. do 1543. Kao u Chambéryju, na Veliki petak, 30. ožujka 1537. bio je izložen s kule Saint-Elme.
Nakon Tridentskog koncila, u vrijeme katoličke obnove, u Nici je nastalo više bratovština- 1579. Presvetog Imena Isusova, 1585. Duha Svetoga i 1620. Svetog platna.
Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 1620., u kapelici bolnice Sv. Eligija i Roka, okupilo se 69 članova koji su s dopuštenjem vikara, jer je biskupska stolica bila prazna, kao i guvernera Uzvišenog senata Nice, osnovali Bratovštinu Svetog platna. Zadaća im je bila širiti pobožnost prema muci Kristovoj i služiti siromasima u spomenutoj bolnici. Ruho je bilo bijelo s crvenim pâsom, a na prsima su imali grb ili znak na kojem je bilo Sveto platno.
Francuska revolucija stigla je u Nicu 1792. U rujnu te godine revolucionarne francuske trupe prešle su rijeku Var i napale Nicu. Anektirale su je 4. veljače 1793. Francuskoj kao 85. departman. Crkvena dobra pripala su "naciji", raspuštene su bratovštine, a masonskim ložama prvi je put dopušteno djelovanje u Nici.
U vrijeme Konzulata i Carstva, od 1802. godine, bratovštine pokornika su se ponovo mogle okupiti. Omogućio je to Konkordat između Svete Stolice i Francuske iz srpnja 1801. Preostale bratovštine iz Nice okupile su se u jednu pod imenom Bratovština Presvetog Trojstva što je potvrdio biskup Nice, msgr. Colonna d'Istria (1802.-1833.) koji je to i pismeno potvrdio, 26. srpnja 1807.
O popularnosti bratovština govori podatak da je u cijeloj Grofoviji Nici, 1809. bilo čak 12 200 pokornika u populaciji od 85 000 stanovnika.
Bratovština Presvetog Trojstva se umjesto u vlastitoj crkvi, koju im je srušila bezbožna vlast, okupljala u crkvi Sv. Jakova Starijeg. Pariški ugovor, 20. studenog 1815. vraća Grofoviju Nicu Kraljevini Sardiniji i bratovštine vraćaju svoj utjecaj pod Savojskom kućom, a masonske lože su ponovo zabranjene.
1819. se ova bratovština priključila istoimenoj rimskoj nadbratovštini koju je 1548. osnovao sv. Filip Neri i uzima ime Bratovština Presvetog Trojstva i hodočasnika. U pismu od 18. studenog 1821., Bratovština moli biskupa Ivana Krstitelja Colonnu d'Istriju da im dopusti nositi crveni habit istovjetan onom rimske nadbratovštine s kapuljačom i znakom Presvetog Trojstva.
Nakon nekoliko godina uspjeli su ponovo izgraditi svoju kapelu Svetog platna (1, 2) koju je 16. studenog 1825. biskup blagoslovio i otvorio za bogoštovlje. Iako se zbog revolucionarnih previranja blagdan Svetog platna nije slavio, statuti nove ujedinjene pokorničke bratovštine nalažu da bratimi osim svog glavnog blagdana, Presvetog Trojstva, slave i blagdan Svetog platna. I oltarna slika iz njihove kapele ispod Presvetog Trojstva prikazuje dva anđela koji drže Platno. U to je vrijeme Bratovština imala 400 članova.
Nakon slabljenja u vrijeme dvaju svjetskih ratova, Bratovština je opet vrlo aktivna. Svoje vlastite blagdane slavi vrlo svečano uz pjevane procesije, nazočnost klera, gradskih otaca, drugih pokorničkih bratovština. Imaju veliku repliku Svetog sindona koju povremeno izlažu u svojoj kapeli.
MCP, Labarum, 2013.
Za bogoslužje se skrbi Ustanova Krista Kralja i Velikog Svećenika koja njeguje klasični rimski obred prema kojem se služe sve svete mise u njihovoj kapeli, a na nedjeljnoj se može čuti gregorijansko pjevanje samih crvenih pokornika. Svete mise su nedjeljom u 10 sati, srijedom i petkom u 18 sati, a na prve subote u 11 sati. Euharistijsko klanjanje je petkom od 18.50 do 19.50.
SIVI POKORNICI IZ AIXA
Bratovština sivih pokornika iz Aixa nastala je 1677. Osnovao ju je J. kard. de Grimaldi, nadbiskup Aixa od 1655. do 1685., i stavio je pod zaštitu svetog Jeronima Dalmatinca, crkvenog naučitelja. Obavljanje pobožnosti, pokorničkih vježba i djela milosrđa prema bližnjima za njihova života i nakon smrti, glavne su zadaće Bratovštine. U početcima su pokapali siromašne, nepoznate i vojnike, te sve one koji su iz poniznosti htjeli biti pokopani u siromašnom sivom habitu pokornika. U njihovoj se kapeli posebno ističe prikaz Kalvarije iza glavnog oltara.
MCP, Labarum, 2008.
U člancima za godišnjak krovne udruge pokorničkih bratovština prenijeli su zanimljive životopise svojih nedavno preminulih članova. Među njima je svećenik o. T. Favet. Rođen u Vijetnamu i zaređen za svoju zemlju 1947. Kasnije se morao preseliti u Francusku. Bio je glazbenik i skladao je mnogo pjesama na vijetnamskom koje tamo još uvijek pjevaju. Služio je tradicionalnu misu u njihovoj kapeli i zatražio da ga prime kao bratima, 6. lipnja 1976. Glavno su mjesto u njegovu životu zauzimali dnevna sveta misa i euharistijsko klanjanje, a onda pobožnost prema Gospi Fatimskoj i svetom ružariju. Vrlo je štovao sv. Pija iz Pietrelcine kojeg je imao priliku više puta susresti. Umro je na Veliki četvrtak, 20. ožujka 2008. u dobi od 86 godina. U oporuci je napisao: "živio sam siromašan, umirem siromašan". (Labarum, 2009.)
Jedan drug član je nakon studija ušao u jednu benediktinsku opatiju koju je zbog slaboga zdravlja morao napustiti. Vratio se svom liječničkom zvanju koje ga je dovelo u Aix gdje je stupio među sive pokornike 1962., na blagdan Uzašašća, a u Bratovštini se brinuo za glazbu. (Isto)
Jedan je izvještaj posvećen vitezu Malteškog reda, G. Souvilleu koji se rodio u Alžiru, 1927. godine. Bio je istaknuti arheolog, stručnjak za pretpovijest sjeverne Afrike, član raznih akademija, a također i vicerektor, rektor i naposljetku začasni rektor sivih pokornika kojima je pristupio 4. svibnja 1967. Vidimo ga na sljedećoj fotografiji. U članku su spomenuli njegovu ljubav prema francuskoj domovini i njenom kršćanskom identitetu koji su oblikovali brojni svetci, a posebno su istaknuli njegovu privrženost tradicionalnoj liturgiji kojoj je ostao vjeran. (Labarum, 2012)
MCP, Labarum, 2012.
Pokojnike bratimi prije pokopa izlože u kapeli na misi. Nakon odrješenja obnove ispovijest vjere koju su pokojnici izgovorili kad su ulazili u bratovštinu. Podsjeća na Posljednju volju duše sv. Karla Boromejskog.
"U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Ja, ______, nesretni i bijedni grješnik, otkupljen Predragocjenom Krvlju Gospodina našega Isusa Krista, ispovijedam u prisutnosti Presvetoga Trojstva, slavne Marije Djevice, svetog Jeronima, mojega svetog anđela čuvara, cijeloga kora nebeskoga, i pred tobom oče, da jesam i da hoću umrijeti kao poslušni sin Svete Katoličke i Apostolske Rimske Crkve; također vjerujem i ispovijedam sve što nam je Bog objavio i što nam je izložio vjerovati po svojoj Crkvi, te napokon vjerujem sve što pravi kršćanin treba vjerovati; a zbude li se, što ne dao Bog, da zbog zamke zloduha ili pritisnut kakvom bolesti kažem, pomislim ili učinim nešto suprotno gore navedenom, izjavljujem u ovom trenutku za tada da ne težim niti želim tomu dati ikakav pristanak."
Među ove pokornike treba dodati još tri bratovštine koje su povezane s Piovim bratstvom:
Bratovština crnih pokornika iz Avignona nastala je u 1586. zalaganjem P. Catiline, Rimljanina koji je došao u Avignon kako bi formirao trupe papinskog pješaštva. On je s ostalim sunarodnjacima osnovao ovo djelo milosrđa na primjeru spomenutih sivih pokornika koji su tu nastali u XIII. st. Matična kapela bila im je bolnička, Gospe od Fenouilleta, u blizini papinske palače i katedrale Naše Gospe.
Glavna im je zadaća bila pružanje duhovne i materijalne pomoći zatvorenicima i biti uz osuđenike na smrt do njihova pogubljenja.
Papa Klement VIII. dao je 8. rujna 1596. ovim crnim pokornicima privilegij da na svoj blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja mogu osloboditi jednog osuđenika na smrt.
Papa Pavao V. dao im je privilegij da mogu tražiti milost za još jednog osuđenika na smrt. Nakon XVIII. st. brinuli su se i za duševne bolesnike.
Francuska revolucija donijela je 1792. zabranu bratovština. Godine 1815. je obnovljena da bi joj masonska vlast 1905. oduzela kapelu, no Bratovština iz nje nije bila istjerana. Godine 1983. vlasništvo nad kapelom je dobio grad Avignon. Iste je godine Bratovština, koja je prestala s djelovanjem nakon II. svjetskog rata, ponovo oživljena pod imenom Bratovština crnih pokornika od milosrđa i vjernosti. Ističu da su dobili apostolske blagoslove Ivana Pavla II., 13. studenog 1985., a zatim i Benedikta XVI., 23. ožujka 2006.
Danas imaju tridesetak članova i zadaća im je molitva za duše zatvorenika koje se nalaze u čistilištu i čuvanje katoličke liturgijske tradicije.
Povezani su s Piovim bratstvom koje održava mise u njihovoj kapeli. Nedjeljom i blagdanom je sveta misa u 10 sati, na prvi petak u 18.30, a subotom također u 18.30. Kapelu možete pogledati i na ovom videu o križnom putu u gradu.
BIJELI POKORNICI IZ NARBONNEA
Godine 1588. u vrijeme katoličke obnove, kardinal Joyeuse koji je tada bio nadbiskup Narbonne, ustanovio je Bratovštinu bijelih pokornika za organiziranje javnog kulta na čast Presvetom Sakramentu jer su protestanti osporavali stvarnu prisutnost Kristovu u Oltarskom Otajstvu.
Bratovština se ugasila početkom XX. st., a kapela Gospe od Milosti je postala kino. Obnovljena je 1970. i aktivirala se u obrani tradicionalne mise čvrsto vjerujući da misa svih vremena ne može biti zabranjena. Pišu: "Bez tog otpora kojem su pokornici dali skroman doprinos, nestao bi spomen na tu misu, i papa Benedikt XVI. ne bi mogao uzeti u razmatranje ovo pitanje, što bi bio nepopravljiv gubitak za Crkvu, kako na liturgijskom, tako i na doktrinarnom planu." (Labarum, 2011.) Odjeća im je bijela sa Srcem Isusovim na lijevoj strani.
Pokornici su 1980. otkupili svoju staru kapelu i vratili je bogoštovlju. Dok je bila kino, vlasnik je uklonio vrata i zamijenio ih onakvima kakva se nalaze na garažama ili radionicama. Budući da su se odgovorni za kulturu bunili protiv uklanjanja tog metalnog ulaza, godinama nisu mogli ništa učiniti. Tek kad se situacija promijenila, odnosno kad je došlo do smjena na odgovornim pozicijama, mogli su nešto poduzeti. Bratovština je preko jednog prijatelja pronašla cliché verre iz 1900. i prema njemu dala napraviti nova hrastova vrata koja vidimo na fotografiji. Kapela je duga 25, a široka 10 metara i građena je stilom pustinjaka sv. Augustina.
MCP, Labarum, 2012.
U kapelici posvećenoj Gospi od Milosti, svete su mise nedjeljom u 9 sati, subotom u 18.30, kao i na prvi petak. Prošlogodišnji video koji prikazuje unutrašnjost njihove kapele možete pogledati na Gloriji.
Godine 1608. petnaest je pobožnih vjernika iz Alleinsa poslalo svojoj biskupiji molbu da smiju osnovati bratovštinu. Uskoro su se s odobrenjem mogli okupiti u župi i prisegnuti na podložnost Gospi od Sućuti koju su si izabrali za zaštitnicu. Kako aktivnosti Bratovštine ne bi ometale život župe, preselili su se u kapelu posvećenu svetom Petru kako bi izabrali rektora Bratovštine, vicerektora, meštra ceremonija, rizničara i dr.
Do izgradnje vlastite kapele susrete su održavali u spomenutoj kapeli sv. Petra. Vlastitu kapelu izgradili su između 1610. i 1630. i kasnije je proširili.
Nakon Francuske revolucije, bili su raspušteni kao i sve ostale bratovštine. Do obnove je došlo 13. svibnja 1911. Danas u njihovoj kapeli svećenik Piova bratstva služi svetu misu svake druge i četvrte nedjelje u mjesecu u 18 sati, osim u srpnju i kolovozu.
Izvrstan tekst! Veliko hvala!
OdgovoriIzbrišiTrebao sam još dodati da u svom časopisu iz 2008. spominju i Hrvatsku:
IzbrišiAlors si l’on compare la Corse à d’autres pays de tradition latine les plus proches de notre culture, à l’Italie ou à l’Espagne par exemple, voire à la Croatie, on s’aperçoit que les confréries sont toujours bien vivantes dans ces pays, et y remplissent encore des rôles non seulement religieux, mais aussi sociaux...
Puno hvala na trudu. Stvarno covjek puno nauci citajuci ovaj blog.
OdgovoriIzbriši