nedjelja, lipnja 28, 2009

Papa i II. vatikanski koncil

Sutra je svetkovina svetih apostola Petra i Pavla. Osobito zadnjih mjeseci, učestale su kritike s raznih strana protiv Petra naših dana, pape Benedikta XVI. Ovaj tekst baselskoga biskupa Kurta Kocha upućuje takve kritičare koji pabirče po crkvenim dokumentima, i jednostrano naglašavaju samo ono što im se sviđa, da se okrenu ad fontes.

Molimo za papu našega Benedikta.
Gospodin ga sačuvao i poživio i blaženim učinio na zemlji i ne dao ga na volju neprijateljima njegovim.

Oremus pro Pontifice nostro Benedicto.
Dominus conservet eum, et vivificet eum, et beatum faciat eum in terra, et non tradat eum in animam inimicorum eius.


"Što me motiviralo?

Više poštenja molim!

Proteklih tjedana su novinari, ali i svećenici iznosili svoje sudove o Papi. Čulo se puno poluistina, neistina i kleveta. Najgori prigovor bio je da se Papa želi vratiti u vrijeme prije Drugoga vatikanskog koncila. Taj prigovor je tim gori jer insinuira da onaj koji ima učiteljsku službu u cijeloj Crkvi, želi potkopati auktoritet jednoga koncila. Takva je prosudba potpuno promašena. Benedikt XVI. je već kao mladi teolog puno pridonio Koncilu. Tko god želi proniknuti Papu, treba čitati što je napisao, a ne samo ono što prenose mediji, pa će zaključiti da se cjelokupno njegovo učiteljstvo orijentira na Koncil. Kako se onda može razumjeti takav prigovor?

Mnogi su potpisali Peticiju za neograničeno priznanje Koncila. Već me ova formulacija iritira, jer ne poznajem nikoga, uključujući i sebe, na koga bi se moglo primijeniti ovo «neograničeno». Dostajat će nekoliko proizvoljno odabranih primjera:
-Koncil nije uklonio iz liturgije latinski, nego je naglasio da u rimskom obredu uporabu latinskoga jezika, ukoliko se ne protivi posebnom pravu, treba zadržati. Tko se od glasnih branitelja Koncila ovoga «neograničeno» drži?
-Koncil izjavljuje da Crkva gregorijansko pjevanje promatra kao «vlastito rimskom obredu» i zato mora «zauzimati prvo mjesto». U koliko je župa to «neograničeno» zaživjelo?
-Koncil je izričito molio državne vlasti da se dragovoljno odreknu, kroz povijest nastalih prava, da sudjeluju u izboru biskupa. Koji se branitelj koncila za to «neograničeno» zauzima?
-Koncil je bit liturgije kao slavlja pashalnoga otajstva i euharistijske žrtve, označio kao «izvršenje djela našega otkupljenja». Kako se to može pomiriti s mojim iskustvom iz različitih župa, da je žrtveno razumijevanje mise potpuno nestalo iz liturgijskoga jezika, a na misu se još samo gleda kao na gozbu ili «lomljenje kruha»? S kojim pravom se ta temeljna promjena poziva na Koncil?
-Ni jednoj drugoj službi Koncil nije dao takvu težinu kao biskupskoj. Kako se onda može razumjeti raširena relativizacija te crkvene službe u Švicarskoj pozivanjem na Koncil- npr. kada Hans Küng biskupima potpuno odriče učiteljski auktoritet i dopušta jedino pastoralno vodstvo.

Ova bi se litanija bez teškoća mogla nastaviti. Ali, i ovako pokazuje zašto zahtijevam više poštenja u današnjem sporu oko Koncila. Umjesto da optužujemo druge, čak i Papu, da se hoće vratit u vrijeme prije Koncila, bilo bi dobro savjetovati da svatko pogleda u knjige i preispita vlastiti stav prema Koncilu. Nije, dakle, sve što je nakon Koncila rečeno i učinjeno sukladno Koncilu, pa ni u Biskupiji baselskoj. Protekli su mi tjedni, u svakom slučaju, pokazali da je glavni problem u sadašnjoj situaciji nedostatno i djelomično prihvaćanje Koncila- također kod katolika koji Koncil «neograničeno» brane. S obzirom na to, svi, uključujući opet i sebe, imamo puno neobavljena posla. Stoga, još jednom, moj neodložni poziv: Više poštenja molim!

+ Kurt Koch
biskup baselski"

Izvor: What Does The Prayer Really Say?
Foto: ORBIS CATHOLICVS

subota, lipnja 27, 2009

Sancta Maria de Perpetuo Succursu

Na današnji dan se u nekim krajevima svijeta slavi Gospa od Neprestane Pomoći. Po tim je naslovom osobito štuju redemptoristi i druge redovničke zajednice koje njeguju duhovnost sv. Alfonza de Liguorija. Među te zajednice spadaju i Sinovi Presvetoga Otkupitelja ili Prekoalpski redemptoristi, koji su upravo jučer obilježili godišnjicu svoga povratka u puno zajedništvo s Papom, o čemu su izvještavali i katolički mediji u Hrvatskoj.

Nastali su kao reakcija na ublažavanje pravila i krizu koja je zahvatila redemptoriste nakon II. vatikanskog koncila. Nakon što je slavno vladajući papa Benedikt XVI. objavio svoj motuproprij Summorum Pontificum, utemeljitelj zajednice o. Michael Mary Sim i ostala subraća, uspostavili su kontakt s Papinskim povjerenstvom Ecclesia Dei i zamolili regularizaciju. Papa je njihovu zamolbu prihvatio 26. lipnja 2008. Budući da ih redemptoristi nisu htjeli prihvatiti u zajedništvo s posebnim statusom, odlučili su uzeti novo ime- Sinovi Presvetoga Otkupitelja, habitu su dodali škapular, a prepoznatljivi su kao sinovi sv. Alfonza i po velikoj krunici koju na specifičan način nose oko pasa. Broje oko dvadeset članova, a žive na škotskom otoku Papa Stronsay i na Novom Zelandu. Bogoslovi im studiraju u američkom sjemeništu Svećeničkog bratstva sv. Petra, ali promiču i zvanja za braću laike koji su u većini. Bave se proizvodnjom sira, stočarstvom, ribarstvom, poljodjelstvom. Vode Bratovštinu za duše u čistilištu, izdaju knjige, a veliku pozornost posvećuju evangelizaciji putem interneta: Transalpine Redemptorists at home, Archconfraternity, Alphonsianum, Sons of the Most Holy Redeemer in Christchurch, Papa Stronsay Texts. Radi se o mladoj i perspektivnoj redovničkoj zajednici koja nastoji s pouzdanjem u zagovor Gospe od Neprestane Pomoći voditi svijet Gospodinu. Mater de Perpetuo Succursu, ora pro nobis!

petak, lipnja 26, 2009

Abeceda neposluha

Jedno njemačko iskustvo:

"Abeceda neposluha- kako se sprječava provođenje motuproprija Summorum Pontificum



A- u veljači je nakon dugotrajnih molbi i prošnji konačno postignuto da jedna nedjeljna sveta misa bude u izvanrednom obliku, ali bez oglasa na župnom plakatu i u župnom biltenu, premda uz nećkanje, dopušteno je da zvone zvona, ali samo kratko.



B- skupina od pedesetak osoba obratila se jednom benediktinskom samostanu sa zamolbom za starim obredom. Odgovor opata: nije potrebno, osim toga nitko nije nadležan. Postoji zaključak Konferencije opata da se ne dopuštaju redovite “stare mise”.



C- zabranu oglašavanja i zvonjenja slijedi i zabrana kađenja tamjanom, jer inače turisti više neće dolaziti u crkvu.



D- kostriješe se benediktinci i dalje. Za vjenčanje nema zvona, tamjana, teško i svijeće. Brzo-brzo, sve treba završiti što prije.


E- trebala bi se održati Večernja po starom brevijaru, a jedan je website objavio termin. Smjesta jedan od organizatora zove webmastera: časna majka nadstojnica je dopustila slavlje pod uvjetom da se neće javno obznaniti, može li se obavijest povući."

Izvor: Motu Proprio: Summorum Pontificum (24.06.2009.)

srijeda, lipnja 24, 2009

Poznań

Dosta je pozornosti zadnjih dana izazvala razborita propovijed pomoćnoga biskupa poznańskog, msgr. Gregorza Balcereka. Slike možete pogledati ovdje.


"Prečasni prelati i kanonici, velečasni svećenici, dragi sjemeništarci, i posebno vi, draga braćo i sestre, ljubitelji liturgije u izvanrednom obliku rimskoga obreda. Doista sam dirnut da slavim svetu žrtvu u najdostojanstvenijem obliku. Svaka misa je dar i otajstvo, iskustvo Božanskoga. Dakle, slavljenje i sudjelovanje u njoj ispunjava nas strahom Božjim. Tako i laici i kler žive misu na svom putu svetosti. Prisjećam se mnoštva svetih svećenika koji su slavili euharistijsku žrtvu s dubokim poštovanjem, kao što su sv. Ivan Marija Vianney, župnik arški, ili nama bliži otac Pio. To su svećenici koji su živjeli euharistiju, koji su izgrađivali svoje zajednice po načinu na koji su slavili liturgiju, a onda- duhovno- i cijelu Crkvu. Danas sam počašćen time da stojim pred ovim velikim oltarom i prinosim svetu misnu žrtvu u istom obliku, rabeći iste molitve i geste, ostvarujući euharistijsko čudo; mogu vidjeti koliko snažno usus antiquior potiče svećeničku svetost.

Danas smo ovdje , u nedjelju, dan Gospodnji, kada Crkva želi svečanije slaviti misnu žrtvu. Okupljeni smo posebnim povodom; petnaest je godina otkako poznański tradicionalni vjernici odani pretkoncilskoj misi mole u jedinstvu s nadbiskupom poznańskim.

Želim izraziti dvostruku zahvalnost. Najprije prečasnom prelatu Janu Stanisławskom, dušobrižniku tradicionalnih vjernika i svim svećenicima koji su vam ikada služili, za njihovu požrtvovnu službu. Zatim, vama, mojim dragim vjernicima, za vašu vjernost Majci Crkvi, što ste odbacili napast da prekinete jedinstvo s rimskim biskupom, Svetim Ocem. Znam da su očekivanja nekih od vas bila veća od onoga što vam je poznańska crkva, pa i Sveopća crkva mogla ponuditi. Vaše strpljenje i vjernost, a najviše vaše gorljive molitve su nagrađene. Prije dvije godine, Njegova Svetost Benedikt XVI. napisao je dokument koji je iz temelja promijenio držanje Rimske crkve prema skupinama kao što je vaša. Potičem vas da ustrajete u vjernosti i strpljenju, da pokažete razumijevanje prema našim biskupima pozvanima na odgovornost prema cijelom Gospodnjem stadu, koji služe Crkvi u najboljim namjerama, trudu i moći, uvijek tražeći njegovo dobro.

Mudrost je poljskih biskupa, osobito sluge Božjega Stefana kardinala Wyszyńskog, da smo bili pošteđeni prekida i skandala iz 1970.-ih koji je poharao zemljama i župama Zapadne Europe i Amerike. Stoga vas molim da imate razumijevanja prema oprezu naših biskupa prema starijem obliku liturgije. Ništa nije za Crkvu tako destruktivno kao nasilna reforma. Crkva ne treba reformatore, nego svece. Govorio sam o patru Piju; sjetite se da ga nisu svecem učinile ni rane ni čudesa, već herojski posluh i poniznost prema poglavarima i ordinarijima, koji nisu uvijek razumjeli toga velikog sveca, pa su ga mogli i povrijedili nekim odlukama. Crkva raste poniznošću svoje djece, a ne treba nikakvu borbu; borimo se protiv vlastitih grijeha i poroka, a Crkvu oplemenjujmo neprestanom molitvom i osobnom žrtvom.

Sjećam se «stare» mise iz mojega djetinjstva kad sam bio ministrant. U sjemenište sam ušao nakon poslijekoncilskih promjena. Sve do sada sam slavio svetu liturgiju prema misalu Pavla VI. pa nisam iskusio ono što znaju stari svećenici. Možda bi mi zato lakše bilo stajati među vama i s vama doživjeti ljepotu liturgije. Značajka je mise prema misalu sv. Pija V. da privlači više zrelih i mlađih ljudi, nego starije generacije, ali vas ponovo molim da imate razumijevanja, strpljenja i poštovanja prema onima koji ne dijele vaše čežnje i osjećaje.

Berninijeve kolonade u Rimu koje okružuju Baziliku i Trg sv. Petra mogu simbolizirati Katoličku crkvu. Nalikuju raširenim rukama. Te su ruke otvorene svima koji žele naviještati katoličku vjeru u jedinstvu s rimskim biskupom. Crkva, kao dobra majka, ima veliko srce. U njoj je dosta mjesta za pristalice drevnoga oblika, kao i za nove pokrete rođene nadahnućem Duha Svetoga. Crkva ima živu tradiciju, u njoj neprestano djeluje Duh Sveti. Stoga, tradicija nije ukopanost u prošlosti. Cijenite što je Crkva živjela stoljećima (potpuno dijelim vašu ljubav), nikada ne dopustite da među vama hara duh protivan Duhu Svetom; duh isključivanja drugih, duh uznositosti, ukratko duh oholosti. Takvo nagnuće bi se protivilo katolištvu i odbijalo bi one ispružene ruke Crkve; napast da stvaramo zatvorene kružoke, da zatvaramo to srce Crkve koje sve želi prihvatiti.

Mora se jasno naznačiti da su u krivu svi oni koji odbacuju stariji oblik koji pripada crkvenoj tradiciji te da osiromašuju Crkvu. Pogrješno je dijeliti Crkvu na prije i poslije koncilsku, odbacivati staro, a veličati samo novo. Nažalost, svjedoci smo takvoj sklonosti koja je nastala zbog nepoštivanja liturgijskih propisa. S liturgijom se ne može postupati kao da je privatno vlasništvo svećenika ili neke zajednice. Liturgija nikada ne smije služiti kao platforma za vlastite eksperimente i biti lišena svoga dostojanstva.

Kako nam blisko zvuče riječi koje je izgovorio uvaženi katolički mislitelj Robert Spaemann u opatiji Fontgombault, u nazočnosti tada kardinala Josepha Ratzingera. Htio je naznačiti da ukoliko netko želi znati što je euharistija, mora zavoljeti stari obred. Rekao je: «Budućnost liturgije u Latinskoj crkvi ovisi o opsluživanju zapovijedi kojom je Bog odredio zemaljsku sudbinu: Poštuj oca i majku.» Moramo se naučiti obazirati kako na vlastite roditelje, tako i na one duhovne; svece koji su oblikovali svetu liturgiju.

Sljedećega petka, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, Njegova Svetost Benedikt XVI. će otvoriti Svećeničku godinu, kojoj će patron biti sv. Ivan Marija Vianney. Vaša bi zajednica mogla organizirati hodočašće na grob svetog župnika arškog, za svaki takav pothvat dajem vam svoj blagoslov. Molim vas braćo i sestre za vaše žarke molitve za našega Papu, naše biskupe, svećenike i nova svećenička zvanja. Krist, Vječni Veliki svećenik i Njegova Majka, Blažena Djevica Marija neće vam ostati dužnici. Čut će naše molitve i dat će nam mnoštvo svetih svećenika. Amen."

Izvor: New Liturgical Movement

Prihvatiti Koncil

U Crkvi se danas zbrajaju plusevi i minusi koncilske obnove. U našim crkvenim medijima se podržava i hvali reforma, ali čini se da se na Koncil više poziva, nego što se čitaju njegovi tekstovi, kako je izjavio bivši papinski nuncij u Austriji, nadb. Farhat. O ovoj aktualnoj temi progovorio je i poznati filozof Robert Spaemann. Preveo sam dio koji se bavi pitanjem što zapravo znači potpuno prihvatiti Koncil i kako su ga implementirali oni koji se najviše na nj pozivaju.



"'Potpuno prihvatiti' može značiti također bezuvjetno se složiti sa svim zaključcima Koncila. Tako zvuči zahtjev Njemačke biskupske konferencije Bratstvu, i tako ga mnogi razumiju. Takvo je razumijevanje pogrešno. Kad bi bilo ispravno, tada bi morao veći dio katoličkih profesora teologije, ali i biskupa biti ekskomuniciran ili barem suspendiran. Dakle, ne misle oni na takvo potpuno prihvaćanje Koncila, kakvo zahtijevaju od drugih. Netko tko je u staklenoj kući ne bi trebao bacati kamenje. Već Mali kompendij Koncila Karla Rahnera i Herberta Vorgrimlera spremno cenzurira one koncilske tekstove koji ne odgovaraju njihovim teološkim predodžbama. Navodim nadalje nekoliko primjera otvorenoga neslaganja i neposluha, koji nikada nisu bili sankcionirani.

1. Prije svega nijekanje članaka vjere, koje ponavlja Drugi vatikanski, a koje su definirali raniji koncili i pripadaju čvrstoj vjeri Katoličke crkve. Nauk o Trojednom Bogu, nauk o božanstvu Isusa Krista i da je djevičanski začet, karakter Isusove smrti na križu kao žrtve za oproštenje grijeha, što je već formulirano u Isusovim riječima na Posljednjoj večeri i stoji u središtu naviještanja svih apostola. Koncil preko dvadeset puta koristi izraz «misna žrtva». Primjena pjesme o sluzi Božjem proroka Izaije na Isusa je topos kršćanskoga naviještanja već u Djelima apostolskim. Osporavanjem toga značenja od katoličkih profesora teologije (među njima jedan nositelj Guardinijeve nagrade) čak i biskupa, naravno da pada značenje mise kao posadašnjenja žrtve Kristove, a tako i pojma «misne žrtve». Žrtveni karakter mise Tridentski je koncil postavio za dogmu, a Drugi vatikanski koncil koristi izraz «misna žrtva» preko dvadeset puta.

Ponovo priznati nužnost Crkve za spasenje

2. Drugi vatikanski koncil govori o nužnosti Crkve za spasenje i jedinom posredništvu Isusa Krista te formulira: «Stoga ne može biti spašen ni jedan čovjek koji zna za Katoličku crkvu i da ju je Bog po Kristu učinio nužnom za spasenje, a u nju neće ući ili u njoj ostati.» Drugi vatikanski koncil isto tako naglašava da je Krist, kako bi put spasenja uvijek ostao otvoren, opskrbio Crkvu darom nezabludivosti u vjeri i ćudoređu. Bez obzira na to značajan broj teologa zastupa relativizaciju i skeptični pluralizam. Može se tako nastaviti.

3. Tu je i celibat svećenika koji je označen kao dragocjen dar, za očuvanje kojega svećenici i vjernici trebaju trajno i uporno moliti. Je li samo nesretna okolnost da zadnjih četrdeset godina nisam čuo poziv na takvu molitvu, zajedničku molitvu u Crkvi na tu nakanu?

4. Dnevno slavljenje svete mise nije za svećenika više samorazumljivo. Na nekim je mjestima svećenicima pojedinačna celebracija onemogućena, dok Koncil piše, «da dnevno slavlje djela našega otkupljenja žarko preporučuje. Ono je također tada, kad nijedan vjernik ne može nazočiti, čin Krista i Crkve.» Tko od onih koji zahtijevaju «potpuno prihvaćanje» svih koncilskih tekstova «prihvatio» ovdje spomenute tekstove?

5. I kada se kaže u Dekretu o izobrazbi svećenika da mladi teolozi trebaju učiti «sa svetim Tomom kao učiteljem», da «u otajstva spasenja spekulativno dublje prodru», bjelodano je da je i ovo ostala samo jedna pobožna želja

6. Kao test za prihvaćanje Drugog vatikanskog često se iznosi odnos prema dekretu o Crkvi i svijetu, Gaudium et spes. Neke rečenice te konstitucije glase: «Nije dopušteno sinovima Crkve poduzimati mjere kontrole rađanja, što Učiteljsto u izlaganju božanskoga zakona odbacuje». U Königsteinskoj deklaraciji se Njemačka biskupska konferencija pred mnogo godina izjasnila za suprotno. Sličnu deklaraciju su dali i austrijski biskupi u Maria Trostu. Samo su malobrojni pastiri nedavno «grijeh biskupa» javno kritizirali (kard. Schönborn). Mnogi svećenici i učitelji teologije odlučno odbacuju citiranu rečenicu Koncila.

7. Koncil je zabranio uvoditi bilo kakve liturgijske inovacije, koje se ne mogu opravdati «sigurno očekivanom» duhovnom korišću. Potvrdio je latinski kao jezik rimske liturgije i samo za dijelove mise- mislilo se na službu riječi- omogućio uporabu narodnoga jezika. Označio je gregorijanski koral kao specifičan za Crkvu i poticao da vjernici njima pripadajuće latinske tekstove mogu pjevati. Rečeno je da svećenik «ispred Božjeg naroda» njegove molitve prinosi pred Boga, a ne da mijenja smjer molitve prema narodu. Da svećenik nije u pričesti domaćin, nego da je prvi prima, a onda dalje daje što je primio, pričest vjernika dolazi nakon svećenikove. Nijedan koncilski otac nije došao na ideju, da Nicejsko vjerovanje, koje nas povezuje sa svim katolicima, pravoslavcima i anglikancima i koje evangelički krizmanici do danas uče, nadomjesti s Apostolskim. To se dogodilo. Ranije je svaki katolik koji je išao na misu mogao zapamtiti veliko vjerovanje. «Potpuno prihvaćanje Koncila»?"

Izvor: Catholic Church Conservation

Ređenja

Zadnjih dana su dosta prašine podigla ređenja novih svećenika u Svećeničkom bratstvu sv. Pija X., tako da se čuju čak i pozivi na ponovnu ekskomunikaciju. Međutim, očito je da Papa ne želi dizati tenzije dok su u tijeku pripreme za pregovore s Bratstvom. Donosim nekoliko značajnih dijelova iz zadnjega intervjua generalnog superiora, msgr. Bernarda Fellaya, koji među biskupima Bratstva slovi kao najotvoreniji za pomirbu s Papom: "Aktualna kost razdora je ređenje trojice svećenika u njemačkom Zaitzkofenu koje je Piova družba najavila za 27. lipnja. Mnogi u tome vide provokaciju za Rim i Papu, čije ispružene ruke sada odbijate. Fellay: Žao mi je da se na to gleda kao na provokaciju. Ta se ređenja događaju svake godine u istom obliku već trideset godina. Kada smo razgovarali s Rimom o ekskomunikaciji itd., nikada nije bilo riječi o tome da ta ređenja moraju prestati. To je za nas životno pitanje kao i disanje, trebamo te svećenike. Ne može sve ovisiti o ređenju te trojice. Ne bi li bilo mudrije obustaviti ređenja da se klima poboljša? Fellay: Problem postoji samo u Njemačkoj. U Rimu postoji razumijevanje za ta ređenja, pa i kada se kaže da nisu dopuštena i da nisu u skladu s kanonskim pravom. Tada smo rekli da smo se zaputili u jedno međustanje u kojem možemo mirno razgovarati i u kojemu nas također Rim može promatrati. Ne bismo imali ništa protiv toga da nam Rim pošalje promatrača. Mi smo to ponudili, ali možda ne dovoljno jasno. Jeste li se začudili da Rim za ukidanje ekskomunikacije nije postavio nikakve uvjete? Fellay: Zapravo ne. Radi se o jednom približavanju koje se može događati samo malim koracima- zbog svih rana i svega što se događalo. U tom smislu je ova Papina gesta, koju primamo sa zahvalnošću, zamišljena da poboljša klimu. S naše strane postoji otvorenost, ali ni na koji način ne idemo za tim da zaustavimo svoj rad. Kod ukidanja ekskomunikacije Papu se često uspoređivalo sa slikom oca koji ide u susret izgubljenom sinu, koji se raskajan vratio. Je li se radilo o takvom koraku obraćenja, ili se ne biste promatrali kao raskajani izgubljeni sinovi? Fellay: Da, ali ne u tom smjeru. S naše strane postoji otvorenost. Mi smo molili za te razgovore i ta je molba bila prihvaćena. Žalimo da izvjesni krugovi svojim podmetanjem to pokušavaju torpedirati. Zašto niste organizirali svećenička ređenja drugdje? Mogli ste predvidjeti oštre reakcije njemačkih biskupa. Fellay: Na toj točki se vidi da ne postoji dobra volja. Što god mi učinili, ostajemo crna ovca. To je moj dojam. Na izvjesnoj točki kažemo, dalje ne uzmičemo. To morate razumjeti. Dakle, ne priznajete da svojim postupcima dezavuirate Papu? Fellay: To bi bila pogrješna interpretacija stvari. Ovo nije neprijateljski čin. Pisao sam Papi i molio ga da naša ređenja ne gleda kao na pobunu, nego naš način preživljavanja u teškim i kompleksnim okolnostima." Izvor: Catholic Church Conservation

Reforma Benedikta XVI.

Vrlo zapažen predgovor kard. Cañizaresa španjolskom izdanju knjige don Nicole Buxa, "Reforma Benedikta XVI. Liturgija između inovacije i tradicije".

"Trebalo je svega nekoliko mjeseci da od objave ove knjige dođe do španjolskoga prijevoda. U međuvremenu se dogodilo nekoliko bitnih stvari koje su promijenile klimu oko ove teme. Radi se o osobito o kontroverzi koja se razvila nakon ukidanja ekskomunikacije četvorice biskupa koje je prije dvadeset godina posvetio nadbiskup Lefèbvre. Ovom gestom susretljivoga milosrđa htio je Sveti Otac pripomoći njihovom punom integriranju u Crkvu i djelom pokazati da se Crkva ne odriče svoje tradicije. Ta se gesta, naprotiv prikazivala, kao da je «tradicionalna misa» povezana s disciplinskim problemom, pa i još gore, političkim.

Pri tomu postoji opasnost od previđanja dubljega značenja motuproprija od 7. srpnja 2007., koji u gesti iznimnoga crkvenoga «common sensea» priznaje punu valjanost jednoga obreda, koji je stoljećima duhovno hranio Crkvu Zapada. Nesumnjivo, bilo je potrebno produbljenje i obnova liturgije, ali u mnogo slučajeva ona je bila neuspješna. Prvi dio konstitucije «Sacrosanctum Concilium» nije zaista prodro u duh i srce vjernika. Dogodila se promjena forme, re-forma, ali ne istinska obnova, kakvu su željeli koncilski oci. Katkad su se promjene poduzimale samo zbog promjene, da bi se odstupilo od prošlosti koju se promatralo potpuno negativno i gledajući na reformu kao na prekid, a ne na organski razvoj tradicije. To je otpočetka vodilo reakcijama i protivljenju, a u nekim slučajevima također stavovima i sklonostima koji su vodili ekstremnim rješenjima, pa i činima zapriječenima kanonskim kaznama. Ipak, mora se razlikovati stegovni problem, nastao zbog neposluha jedne skupine, od doktrinalnoga i liturgijskoga.

Vjerujemo li doista da je euharistija «vrelo i vrhunac kršćanskoga života», kako nas podsjeća II. Vatikanski koncil, tada ne možemo dopustiti da se slavi na nedostojan način. Za mnoge prihvaćanje koncilske reforme znači misu, na ovaj ili na onaj način, «desakralizirati». Koliko je svećenika optuženo da su «reakcionarni» ili «protukoncilski», samo zato što celebriraju pobožno ili svečano, ili jednostavno što potpuno slijede rubrike. Krajnje je vrijeme da se oslobodimo od ovakve dijalektike.

Kako je reforma provedena, pokazala se poglavito kao potpuna promjena, kao da se htjela stvoriti provalija između «prije» i «poslije» Koncila, i to tako da je «pretkoncilski» rabljeno kao pogrda. Dolazi zatim i pojava, koju Papa bilježi u zadnjem pismu biskupima, 10. ožujka 2009. : « Katkad se dobiva dojam da naše društvo treba barem jednu skupinu, prema kojoj ne smije biti nikakve snošljivosti i na koju se može istresti mržnja.» U dobroj mjeri je to godinama vrijedilo za svećenike i vjernike privržene obliku mise kakav se stoljećima prenosio, i koje se često, kako je to tada kardinal Ratzinger istaknuo, tretiralo «kao gubavce».

Danas se, zahvaljujući motupropriju, stanje značajno promijenilo; i to većim dijelom stoga što Papina namjera nije bila samo da iziđe u susret pristalicama monsinjora Lefèbvrea, pa niti da se ograniči na to da iziđe u susret opravdanim željama vjernika koji su iz različitih razloga odani liturgijskoj baštini rimskog obreda, nego također i na osobit način, da svim vjernicima omogući pristup liturgijskom blagu crkve; omogućivši tako da liturgijsku baštinu crkve otkriju i oni vjernici koji je nisu poznavali. Kako često držanje onih koji tu baštinu preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga motuproprij treba promatrati potpuno neovisno o bilo kakvim postojećim konfliktima: sve da nema ni jednog jedinoga «tradicionalista» kojemu treba izaći u susret, ovo «otkrivanje» baštine dovoljan je temelj i opravdanje za papinu odluku.

Htjelo se tu odluku prikazati kao «napad na Koncil», što samo pokazuje nepoznavanje samoga Koncila čija je nakana bila dati svim vjernicima priliku da upoznaju i cijene mnogostruko liturgijsko bogatstvo Crkve: «Vjeran predaji, obznanjuje Sveti koncil da sveta majka Crkva svim zakonito priznatim obredima priznaje isto pravo i isto dostojanstvo, i želi ih sačuvati i ubuduće i promicati na svaki način.» (SC 4).

U tim odlukama nema ništa revolucionarno, Crkva je uvijek tako postupala, a gdje se slučajno od toga odstupilo, posljedice su bile tragične. Nije se pazilo samo da se čuvaju istočni obredi, nego su i na Zapadu biskupije kao Milano, Lyon, Köln, Braga i različiti redovi čuvali vlastite obrede stoljećima. Najbolji je primjer sadašnjega stanja Toledska nadbiskupija. Kardinal Cisneros se zauzeo svim snagama da mozarapski obred, kojemu je prijetilo izumiranje, sačuva kao «izvanredni». Nije tiskao samo misal i brevijar, nego je odredio i posebnu kapelu u svojoj katedrali, gdje se tim obredom slavi misa do današnjega dana.

Takve različitosti nikada nisu značile i ne mogu značiti, da postoje doktrinalne razlike- naprotiv ukazuju na unutarnje jedinstvo. Nužno je da to isto jedinstvo bude i među obredima koji su danas u upotrebi. Današnja zadaća, kako nas upućuje knjiga don Nicole Buxa, sastoji se u tome da se pokaže teološko jedinstvo liturgije različitih obreda, kako su se stoljećima slavili, s novom liturgijom reforme- ili gdje je to jedinstvo nejasno, da ga opet uspostavi.

«Reforma Benedikta XVI» knjiga je bogata činjenicama, refleksijama i idejama, a među mnogima temama koje obrađuje mogu istaknuti samo neke :

Prva je ime kojim trebamo nazvati tu misu. Auktor predlaže da je nazovemo u orijentalnoj maniri «Liturgijom sv. Grgura Velikoga». To je vjerojatno bolje, nego je nazvati jednostavno «gregorijanska», što može biti dvoznačno (dvoznačnost se može izbjeći nazivom «damazo-gregorijanska»). Praktičnije je nego «tradicionalna misa», gdje je ovaj pridjev u opasnosti da nosi prizvuk kontroverze ili folklora, a bolje je i od «izvanredni oblik»- što je previše administrativan naziv. «Usus antiquior» ima nedostatak da zvuči kronološki. U drugu ruku, «usus receptus» je pretehnički. «Misal sv. Pija V.» ili «bl. Ivana XXIII.» je previše značenjski ograničen. Jedini nedostatak «Liturgije sv. Grgura» je u tome što u bizantskom obredu već postoji jedna «Liturgija sv. Grgura, pape rimskoga»; pretposvećenih darova u korizmi.

Drugo, činjenica da je usus «izvanredan» ne znači da ga trebaju koristiti samo svećenici i vjernici privrženi izvanrednom obliku. Kako o. Bux potiče, bilo bi vrlo pozitivno kada bi svećenik koji uobičajeno celebrira u «redovitom» obliku, prigodno celebrirao u «izvanrednom». To blago je nasljeđe svih i svatko bi mu, na ovaj ili na onaj način, trebao imati pristup. Pri tomu se njegova primjena čini posebno prikladna onda kada stari misal sadrži posebno bogatstvo (osobito kada drugi kalendar ništa posebno ne predviđa); npr. za vrijeme Septuagesime, za kvatre ili za vigiliju Duhova, a moguće i za neke posebne zajednice, bilo posvećenog života ili bratovštine. Slavlja u «izvanrednom» obliku bila bi veliko obogaćenje za bogoslužja Velikoga tjedna, barem neka, jer obredi Svetog trodnevlja sadržavaju obrede i molitve koji idu do najstarijih vremena Crkve.

Nadalje treba istaknuti da se nakana pape Benedikta XVI. najmanje sastoji u tome da uvodi novosti ili promjenu smjera u upravljanju; nego želi konkretizirati što je Ivan Pavao II. započeo inicijativama kao što su papinski dokument «Quattuor abhinc annos», konzultacija komisije kardinala, motuproprij «Ecclesia Dei» i stvaranje Komisije istoga naziva, i govor upućen Kongregaciji za bogoštovlje 2003.

Potrebno je uzeti u obzir i ekumensku dimenziju: kritike upravljene na obred rimske tradicije također pogađaju druge tradicije, a iznad svih naše pravoslavne braće. Gotovo svi napadi protiv ponovnog uvođenja staroga misala pogađaju točno ona mjesta koja su nam zajednička s Istokom. Ovo nalazi potvrdu u pozitivnoj reakciji pokojnoga moskovskog patrijarha na objavu motuproprija.

Ne manje bitan aspekt ove knjige se sastoji u tomu što nam pomaže da bolje obuhvatimo različite aspekte našega današnjega položaja. Naša generacija stoji pred velikim liturgijskim izazovima; pomoći cijeloj Crkvi da potpuno slijedi što konstitucija Sacrosanctum Concilium II. Vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke crkve govore o liturgiji. Valja slijediti što je Sveti Otac kao kardinal Joseph Ratzinger napisao o liturgiji, osobito u njegovoj divnoj knjizi «Duh liturgije»; obogatiti se načinom na koji Sveti Otac slavi liturgiju- potpomognut Uredom za liturgijska slavlja, koji vodi msgr. Guido Marini, a čiji je član i auktor ove knjige kao savjetnik. Te su papinske liturgije primjer za cijeli katolički svijet.

Na kraju želim napomenuti, da je od velikoga značenja da se sve ovo temeljito izlaže u sjemeništima kao integralni dio svećeničke formacije; da se posreduju teorijska i praktična znanja liturgijskoga bogatstva, ne samo rimskoga obreda, nego također koliko je više moguće i različitih obreda Istoka i Zapada, tako da nastane nova generacija svećenika slobodna od predrasuda.

Nadam se da će ova vrijedna knjiga don Nicole Buxa služiti boljem upoznavanju namjera Svetoga Oca i otkrivanju bogatstva primljene baštine te da nas u isto vrijeme prosvijetli u našem djelovanju. Želimo zamoliti Gospodina da znamo, kako je Pavao VI. govorio, tumačiti «znakove vremena».

+ Antonio kardinal Cañizares
Prefekt Svete kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu
Nadbiskup Apostolski administrator Toleda
8. travnja 2009."

Izvor: New Liturgical Movement

Sv. Ivan Krstitelj


Počinjem ovaj blog danas, na blagdan sv. Ivana Krstitelja. Teme će biti pretežito iz katoličke tradicije, duhovnosti i kulture. Za početak ću postaviti neke prijevode koje sam već ranije objavio na forumu Križa života, ali i neke aktualnije.