nedjelja, lipnja 30, 2019

Amazonija

Biskupska će se sinoda ove godine baviti Amazonijom (1, 2). Međutim, kako se dogodilo s famoznom Sinodom o obitelji, tako i ovaj put tajni kružoci utiru stazu za nove odluke kojima će ovaj veliki skup dati pokriće. O nekim članovima spomenutoga kruga i njihovim idejama pisano je i ovdje 2014. god. Uskoro ćemo vidjeti jesu li sada korak bliže svojim zamislima. 



"Kao lice Crkve želim da imamo Kristovo lice onako kako nam je predstavljeno u evanđeljima. U tom smislu za mene nema Crkve 's amazonskim licem'. Također nije poželjno da određene regije u svijetu nameću svoje lice općoj Crkvi. Lice Kristovo radije treba biti vidljivo u svim kulturama svijeta. No, za to bi se prije svega morali obratiti k Njemu. Evanđelje je sol zemlje i svjetlo svijeta: u tom smislu uvijek postoji potreba kritike kulture.

To vrijedi i za amazonsko područje koje jako treba jednu takvu kritiku na temelju Objave, da bi moglo zrcaliti Kristovo lice, a ne da ga izobličuje preko svojih kulturalnih ideja i obreda. Evanđelje je svojedobno na Sredozemlju promijenilo i humaniziralo kulturu antičkoga svijeta. Tako je bilo tada, a nije puno drukčije ni danas. To vrijedi za sve kulture svijeta. Isus je svoje evanđelje shvaćao kao tijesto koje prožima i mijenja ljudsko srce, a s njim i kulturu.

Ne izokrećimo stoga naglavce situaciju i duhovni red istine, kao da u kulturi amazonskog područja Duh Sveti prethodi evanđelju i kao da se evanđelje oslobađa uz pomoć urođeničkih kultura, a ne obratno!

Slažem se s kard. Brandmüllerom kad kaže da ne bismo trebali govoriti o Amazoniji kad zapravo mislimo i ciljamo na opću Crkvu. Sakramentalno svećeništvo nije stvar o kojoj se može odlučiti u Amazoniji niti ga se tamo može redefinirati. Zadnji koncili, nakon Tridentskoga, jasno su međusobno povezali jurisdikciju, vladajući auktoritet i sakramentalno ređenje. Oni se ne smiju odijeliti ako želimo ostati vjerni volji tih koncila. Pitanje žena ne bi se smjelo zlorabiti kao poluga da se od toga udalji i da se naprave nove službe za žene. Hijerarhijsko-sakramentalna crkvena struktura nije na raspolaganju za razmatranje. Nije moguće da tek 50 godina nakon Koncila, njegove izjave više ne bi trebale biti normativne, s ciljem započinjanja novoga laboratorijskog eksperimenta u Amazoniji, koji će zauzvrat kontaminirati čitavo Mistično Tijelo Crkve - i teško mu naškoditi. 

Snaga ređenja (svećeništvo: 'munus sanctificandi'; učiteljstvo: 'munus docendi'; služba upravljanja: 'munus regendi') nerazdjeljiva je i ne može se ograničiti na određene zadaće ili sakramentalne čine. Teološki gledano, ne može biti 'svećeničkog ređenja' 'sui generis' za 'oženjene starješine', kako su to neki već počeli razmatrati.

Celibat također ima nutarnju (isključivu vezanost s Bogom, odnosno s Kristom) i vanjsku (neograničenu raspoloživost za Kraljevstvo Božje) karakteristiku, zbog čega je sam Isus ostao neoženjen. 

Kako se to može tako nepromišljeno stavljati na kocku i udaljavati se od Isusova načina života, od njegova primjera? Posebno bi svećenik trebao prvenstveno svim srcem slijediti primjer Isusov, bez oklijevanja i prigovora, i biti Njegov odraz. A nego čiji?"

Izvor: lifesitenews.com
Slika (screenshot): Youtube.com/Loretto

ponedjeljak, lipnja 24, 2019

Patrona huiusce blogis

Povodom desete obljetnice ovoga mrežnog dnevnika, pripremio sam mali prilog o Nebeskoj Pastirici čija se slika od samoga početka nalazi na ovom blogu.


Prošle 2018. obilježavala se godina slavnoga španjolskog slikara Murilla. U njegovoj je sjeni radio još jedan poznati barokni umjetnik, njegov učenik, A. de Tovar, auktor slike koju vidimo gore desno. 


Onako kako je Murillo poznat i priznat kao slikar Bezgrješne, Tovara prepoznajemo kao najslavnijeg slikara Božanske Pastirice, tj. Majke Božanskog Pastira. Nakon viđenja BDM koje je imao fra Izidor iz Seville, taj je pobožni kapucin angažirao upravo Tovara da naslika Gospu kao pastiricu naših duša. Tovarov prikaz i kompozicija utjecala je i na njegove suvremenike kao i na kasnije slikare, kipare, keramičare... koji dodajući nove elemente ipak slijede Tovarov uzor.


"Zasigurno, pastirsko slikoslovlje jedinstvena je metafora murillovske latencije koja uvjerava paradoksom Djevice odjevene poput pastirice, dok nježno pase stado, što je crkvena figura dubokih biblijskih korijena. Anđeli u gesti krunjenja naglašavaju kontrast vizije Djevičina posredništva na pastirski način (s gunjem, sombrerom i pastirskim štapom) te Njezina kraljevskoga dostojanstva koje simbolizira nebeska kruna. Ona se odnosi na ruže koje joj prikazuju ovce, alegorija molitve Zdravo Marijo koja se moli u pobožnoj vježbi ružarija ili krunice članova bratovštine, i kojom recitacijom oni krune čelo Božanske Pastirice. 


Isto tako, arkanđeo Mihael, nadglednik stada, čim čuje zaziv Zdravomarije, hita u obranu ovce koju vreba demonska zvijer." (izvor: A. R. Villalón)


U siječnju je povodom restauracije jedne Tovarove slike održana izložba "U Murillovoj sjeni. Tovar i Božanska Pastirica". Na jednom je mjestu bilo skupljeno deset slika toga andaluzijskoga baroknog slikara s likom Nebeske Pastirice. Mogla se vidjeti evolucija slikareva stila od najranijih slika do zadnje potpisane, Pastirice iz Cortelazora. Drugi dio izložbe prikazivao je Tovarov utjecaj na umjetnike do naših dana, a u zadnjoj su cjelini bila izložena djela pastirske tematike Tovarovih suvremenika. 


Izložba koju je organiziralo Pokrajinsko vijeće Huelve trajala je do 9. veljače ove godine i privukla je pozornost župa, bratovština, umjetnika i raznih administrativnih, muzejskih i obrazovnih ustanova. Bila je to jedinstvena prilika da se na jednom mjestu i s više strana doživi ne samo slikarski rad jednog umjetnika i ikonografija BDM kao pastirice naših duša, nego - budući da su bile izložene i knjige povezane s ovim Gospinim naslovom - također povijest jedne pobožnosti koja se upravo iz Andaluzije proširila diljem svijeta.

***

Ostale postove o Majci Božanskog Pastira možete pogledati ovdje: 123 (bl. Miroslav Bulešić), 456 (litanije), 7

Slike: 1, 2 (Twitter/dipuhu), 3, 4, 5, 6 (Cantillana y su Pastora)

nedjelja, lipnja 16, 2019

Kohezija i isključenje

U poznatom slučaju franjevaca Bezgrješne na početku se komesarijat nije dovodio u vezu s tradicionalnom misom. Javno su se iznosili drugi razlozi iako je svima bilo jasno da je baš to razlog njihova uništavanja. Isto je zadesilo i neke druge, manje tradicijske zajednice. 


Nedavno pismo novoga kneza i velikoga meštra Malteškoga reda, u svojstvu "vrhovnog jamca kohezije i zajedništva", ne krije nakanu da se tradicionalnu misu želi isključiti iz života ove drevne ustanove.

FIUV je odgovorio 13. lipnja 2019.:

"Međunarodna federacija 'Una voce' sa žaljenjem uzima na znanje pismo koje je 10. lipnja uputio fra G. Dalla Torre, veliki meštar Suverenoga vojničkoga i bolničkoga reda sv. Ivana od Jeruzalema, Rodosa i Malte (Malteškoga reda), a kojim zabranjuje celebraciju tradicionalne latinske mise (izvanrednog oblika) u surječju liturgijskoga života Reda.

Budući da je to pismo postalo javno, željeli bismo primijetiti da ono ne predstavlja točno odredbe apostolskog pisma, danoga u obliku motuproprija, Summorum pontificum pape Benedikta XVI. Članak 3, koji je u svom pismu citirao veliki meštar, izričito dopušta redovničkim zajednicama da imaju ne samo privatne, nego i konventualne celebracije mise u izvanrednom obliku, bez referiranja na višeg poglavara (u slučaju Malteškoga reda, na velikog meštra ili prelata). Njegovo se dopuštenje traži samo u slučajevima kada zajednica 'želi imati takve celebracije često, ili redovito, ili trajno'.

Pismo velikog meštra također zanemaruje pravo vjernika, od čega nisu isključeni redovnički i laički članovi Reda, da traže celebracije mise u izvanrednom obliku (članak 4). Celebracije u surječju posebnih prigoda kao što su hodočašća, izričito su predviđena (čl. 5, § 3). Župnici i rektori crkava upućuju se da ispune takve zahtjeve (čl. 5, § 1 i § 5).

Federacija želi naglasiti da je izvanredni oblik dio liturgijskoga nasljeđa Crkve, koji predstavlja 'bogatstvo' za Crkvu i koji se ne smije niti zanemariti niti isključiti, a zasigurno ne na temelju uske zamisli jedinstva koja isključuje raznolikost liturgijskih izražaja dopuštenih u Crkvi. Kako je to izrazio papa Benedikt XVI.:

'Ova dva izričaja 'pravila molitve' [lex orandi] Crkve nipošto ne će prouzročiti podijeljenost u 'pravilu vjerovanja' [lex credendi] Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda ('Summorum pontificum').

Foederatio Internationalis Una Voce"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: New Liturgical Movement, RORATE CÆLI

subota, lipnja 15, 2019

Očistiti zaprljano

Mjesec Srca Isusova zadnjih je godina postao vremenom u kojem se javno izruguju kršćanske svetinje. Nema puno onih koji su poput tršćanskoga biskupa održali molitvenu nadoknadu Bogu za počinjene grijehe. 

"Predraga braćo i sestre,

u našem svetištu Monte Grisa, posvećenom Djevici Mariji pod naslovima Majke i Kraljice, nastavlja se lijepa i utješna tradicija spomena Gospinih ukazanja trima fatimskim pastirićima. Štoviše, ovom sretnom prilikom pozdravljamo hodočašće dekanata iz Roiana, urešeno dječacima i djevojčicama koji su prvi put primili svetu pričest. Kao i onda, Djevica Marija se osobitom ljubavlju obraća malenima. Ovaj jedinstveni Gospin izbor sadrži poticaj, hitan i žuran, da i mi budemo poput malih pastira: ponizni, jednostavni, siromašni; da zazivamo pomoć nebeske Majke koja nam može dati snage potrebne za suočavanje sa zaprjekama koje susrećemo na svom duhovnom putu. Ona nas s neusporedivom velikodušnošću vodi svome Sinku Isusu, Spasitelju i Otkupitelju svijeta. Sveti Ivan Pavao II. je u jednom od svojih mnogobrojnih spisa posvećenih svetoj Djevici napisao: 'Od vremena kada je Isus, umirući na križu, rekao Ivanu: 'Evo ti majke' (Iv 19,27); od vremena kada ju je 'učenik uzeo u svoju kuću', otajstvo duhovnoga materinstva Marijina imalo je svoje ispunjenje u povijesti s jednom bezgraničnom širinom. 

Predraga braćo i sestre, ovaj naš molitveni susret želi popraviti uvrede koje su nanesene Bogu i kršćanskom puku u subotu, 8. lipnja, u našem gradu Trstu tijekom manifestacije koje je nazvana 'Pride FVG'. Posebno je preko transparenata koji su smjerali na molitve Oče naš i Zdravo Kraljice - o čemu postoji dokumentacija - u srce ranjena najdragocjenija jezgra naše vjere u Krista Gospodina i naša pobožnost Djevici Mariji. Pored vulgarnog jezika koji su rabili, treba istaknuti jednu točku: ono što je htjelo biti događaj borbe protiv diskriminacije, pretvorilo se u diskriminatorski događaj prema kršćanskom narodu. Otuda potreba da se popravi ono što je slomljeno, i da se očisti ono što je postalo zaprljano, što od Isusa Krista nadalje tvori vlastitu misiju Crkve i nas kršćana. Kako? Odgovor nam na ovo pitanje dolazi od sv. Antuna Padovanskog, čiji je danas spomen. Čudotvorni svetac kaže nam da ako ne stavimo u središte svega našega Gospodina Isusa Krista, nismo nigdje. 'Središte' - piše on - 'mjesto je koje pripada Isusu: u nebu, u Djevičinoj utrobi, u stajskim jaslicama i na drvu križa... Stoji u središtu svakoga srca; stoji u središtu jer od njega, kao središta, sve zrake milosti zrače prema nama koji hodimo oko njega i krećemo se na obodu' (Govori u uskrsnoj osmini 6. U: S. Antonio da Padova. I Sermoni, ed. Messaggero, Padova 1996, pag. 229-230).

Predraga braćo i sestre, kršćanski stil ne zahtijeva ništa s ponosom. To je radije stil koji se neprestano nastoji suobličiti strogoj fatimskoj poruci: činiti pokoru, moliti, vjerovati u evanđelje, obratiti se. Fatimska je poruka duboko evanđeoska; poruka je to koja nas poziva da živimo evanđelje; poruka koja nas potiče da slijedimo Krista koji je naše spasenje. Danas na poseban način pođimo duhom u Fatimu, gdje je Gospa dječici kazala vrlo važne stvari za Crkvu i za svijet. I s prvopričesnicima iz dekanata Roiano tražimo od Marije obraćenje grješnika i mir u cijelom svijetu, s utješnom sigurnošću u srcu da pripadamo Gospodinu, Njemu koji je naše sve, naše blago. Marija nam to pokazuje: to je njezina majčinska misija. Živimo radosno u prijateljstvu i zajedništvu s Gospodinom Isusom, uvijek otvorena srca da prihvatimo i nosimo Njemu svu našu braću i sestre potrebite istine i ljubavi."

Izvor: diocesi.trieste.it
Slike: Messainlatino.it, WIKIMEDIA COMMONS

subota, lipnja 08, 2019

Iz Letonije

Polonia Christiana, koja je imala svoga izvjestitelja na prošlomjesečnom Hodu za život u Zagrebu, objavila je intervju s J. kard. Pujatsom. Gloria.tv prenijela je sažetak.


"'Ja sam tradicionalist. To sam priopćio Papi u pismu koje sam mu poslao preko nuncijature.' Rekao je to letonski kardinal J. Pujats 4. lipnja za televiziju Polonia Christiana. Izjavio je također da se u Crkvi treba držati sakramentalne stege, posebno glede sakramenta braka. Crkva ne smije oponašati grijehe svijeta i, primjerice, blagoslivljati istospolne parove. Kazao je također da je seksualni ateizam opasniji od komunističkoga ateizma. 

Naveo je i to da u mnogim crkvama nitko ne stoji pred ispovjedaonicom, ali svi idu na pričest. Citat: 'To u svojoj crkvi nisam dopuštao'. Dugi redovi za pričest, koji su nastali nakon Koncila, proizveli su pritisak skupine, da se mora ići na pričest kako se ne bi upadalo u oči. Pujats je upozorio da će svećenici morati pred Bogom odgovarati za tu zloporabu.

Kritičan je prema prelasku s latinskoga na nacionalne jezike jer je mnogo toga izgubljeno. Odgovori na pitanja koja se tiču liturgije, dogmatike ili morala kroz stoljeća su vrlo precizno razrađeni i prenošeni na latinskom jeziku. Ti su biseri prevedeni samo djelomično. Profesori u sjemeništima te stvari nisu uzeli ozbiljno, a sjemeništarci i kasniji svećenici još manje.

Kardinal je izrazio želju da u sjemeništima vladaju stega i red. Okruženje u bogosloviji mora biti drukčije nego u svijetu. Inače kandidati za svećeništvo u nju ulaze kao laici i isto takvi izlaze. U bogosloviji bi morao vladati samostanski red, gdje se odgajaju najbolji duhovni oci. Budući svećenici moraju biti sveti. Samo ćemo tada vidjeti pozitivne učinke."

Izvor: Gloria.tv
Slika (screenshot): Youtube/PCh24TV

ponedjeljak, lipnja 03, 2019

Spes contra spem

O plodovima protekloga Gospina mjeseca piše C. Siccardi:

"Svibanj je pri kraju. Ovoga marijanskoga mjeseca 2019. dogodile su se milosti neshvatljive onoj vrsti svećenika koji su izgubili dodir bilo s vjerom, bilo sa stvarnošću. Nerazumljive onima koji su odabrali napustiti ulogu dušobrižnika za onu upravnu, okrenutu k zauzetosti socijalnim i političkim pitanjima na imanentistički način.

Crveni kardinal - po biretu, ali iznad svega po političkim idejama - M. Pellegrino, nadbiskup torinski '70-ih godina, pozvao je svećenike svoje dijeceze, doslovno citiram, da 'istrgnu krunice iz ruku starica' jer u novoj Crkvi, rođenoj iz euforičnoga i revolucionarnoga II. vatikanskoga koncila, valja prekinuti s tim djetinjastim, praznovjernim i folklornim pobožnostima: katolik je konačno postao zreo, blizak 'udaljenima', spreman 'prihvatiti' sve i svakoga, koji se okupira praktičnim stvarima; emancipiran, koji ne gubi vrijeme na prebiranje po smiješnoj krunici. No, Božji su putovi beskrajni. Europska je civilizacija izgrađena znakom križa: 'In hoc signo vinces'. Pod tim je vjerskim znakom Konstantin proširio kršćanstvo proglašavanjem Milanskoga edikta iz veljače 313. godine. Posljedice toga dokumenta koji su potpisala dva Augusta Rimskoga Carstva - Konstantin za Zapad i Licinije za Istok - glede vjerske politike zajedničke za oba dijela, temelj su Zapada. 

Kardinal Ivan Henrik Newman posvetio je svoj sveti i dugi život na zemlji borbi protiv privatiziranja vjere, odnosno protiv duha vjerskoga liberalizma koji tjera 'credo' u intimu osobe, u vlastito srce, tako da se više ne manifestira, da nije javni čin. 'Nikada Sveta Crkva nije imala veće potrebe nekoga nego nažalost danas, tko bi se suprotstavio [tom duhu]! Radi se sada o zabludi koja se poput smrtonosne klopke proteže čitavom zemljom. [...] Protivi se priznanju bilo koje religije kao istinite. [...] Objavljena religija nije istina, nego osjećaj i stvar ukusa; nije objektivna činjenica ni nadnaravna, pa je pravo svakog pojednica da izabere ono što odgovara njegovoj fantaziji. [...] Ljudi se mogu pobratimiti i imati zajedničke duhovne misli i osjećaje, a da si i ne postave problem zajedničke doktrine ili potrebe za njom [...] (Biglietto, 1879.). Došli smo, zapravo, do Ustava Europske unije u kojem nema nikakva spomena kršćanskih korijena, a u Crkvi nema ni radosti ni ponosa zbog pripadnosti niti prenošenja drugima tih korijena, jer više se ne priznaju ni prava Vinogradara (Boga) ni loze (Krista) i gaze se, čak javno, znakovi vjere u korist ljudskoga obzira, ali ne vrijeđajući, primjerice, osjećaje nevjernika ili muslimana. Pred jednom ljudskom Crkvom, osakaćenom i otužnom, koja uništava samu sebe (u sadržaju, po sterilnosti u zvanjima, čak i po dobrom glasu), javlja se sve snažnije nacionalna potreba da se povrate reference na kršćanstvo i da se vjera pokazuje ponosno i javno, vidljivim i pobožnim znakovima: događa se to u Rusiji, u zemljama koje su desetljećima bile pod nemilosrdnom i progoniteljskom ateističkom, komunističkom tiranijom, u Amerikama, u Europi. Evanđelje i krunica već su se pojavili u političkoj kampanji 2018., a Crkva je već tada bila ogorčena, ali još više ovoga svibnja tijekom europskih izbora, kada je Salvini hrabro pokazao krunicu na trgu pred prvostolnicom u Milanu, tijekom manifestacije 18. svibnja, kao i na TV-u, društvenim medijima, na tiskovnoj konferenciji nakon izbora.

'Famiglia Cristiana' i 'Civiltà Cattolica', liberalna glasila koja samo u imenu nose vjersku referenciju, 'svećenik ulice' L. Ciotti, čovjek moći; državni tajnik P. Parolin, msgr. D. Mogavero... osjetili su potrebu reagirati pred onim što su definirali kao 'instrumentalizaciju' vjere, a da nisu zamijetili da Salvini čini ono što bi oni trebali, tj. podsjetiti Europljane otkuda dolaze i preuzeti odgovornost da nastave braniti i prenositi vjeru u Presveto Trojstvo, kako su dvije tisuće godina činili Kristovi službenici.

Stranačka i interreligiozna Crkva treba se prepustiti snazi molitve, javnog svjedočenja vjere, Istine koja se nameće božanskom voljom preko Bezgrješnog Srca Marijina. I brazilski predsjednik J. Bolsonaro sudjelovao je 21. svibnja u posveti Brazila (države koja ima više katolika od bilo koje druge) upravo Bezgrješnom Srcu Marijinu, što je predvodio biskup F. Areas Rifan, apostolski upravitelj Sv. I. M . Vianneya. To je providonosni i dinamični kvasac koji potiče ljude ovoga stoljeća. Put je još dug i vijugav, ali Zvijezda Jutarnja prodire u tamu. Nije slučajno da se dvanaest zvijezda europske zastave pripisuju baš Njoj (elazški je katolički dizajner A. Heitz 1955. bio nadahnut Čudotvornom medaljicom).

'Spes contra spem'. Nastavimo moliti s krunicom u rukama - sada rehabilitiranom u politici."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: splendor

nedjelja, svibnja 26, 2019

Quodcumque dixerit vobis, facite (Io 2,5)

U pretprošlom postu S uvjerenjem i predanjem nalazi se mali fotoizvještaj s mise na kojoj je trebao propovijedati kard. Brandmüller. Budući da je zbog bolesti nije mogao doći, njegovu je propovijed pročitao češki redokanonik sv. križa s crvenom zvijezdom.


"Draga braćo i sestre u Gospodinu!

Ružarij za Austriju - to je ono što nas danas okuplja.

Tko se ne sjeća teških sudbonosnih časova u kojima su vaši pređi posezali za krunicom i u velikoj nevolji na čudesan način iskusili pomoć Majke Božje koja je Magna Mater Austriae.

Bila to pobjeda don Juana Austrijskog kod Lepanta, bila to hrabra preživljavanja opsada sultanovih janjičara - ili konačno, oslobođenje Austrije nakon II. svjetskog rata - krunica je uvijek bila ta koja je naišla na uslišanje.

U spomen na te velike trenutke kada je pomoć neba bila tako opipljiva, posegnimo i danas za krunicom, tim moćnim oružjem u kršćanskim rukama.

Danas, dragi vjernici, nisu strane vojske te koje nam prijete, nego protuljudske ideologije, moralna zastranjenja koja poput bolesti napadaju društvo i naš zajednički život, razaraju našu kulturu.

Treba ponovo vapiti za pomoć Majke Božje tako da moleći razmatramo otajstva našega otkupljenja i uvijek iznova dodajemo: 'Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na čas smrti naše. Amen'.

No, istodobno poslušajmo njezine riječi koje je kazala slugama na svadbi u Kani, kad je nestalo vina: 'Sve što vam ON kaže, to činite' - i dogodilo se čudo. Ali što nam ON kaže - i to danas?

'Ja sam put, istina i život'.

I.

'Ja sam put'. Mi smo zapravo sišli s puta. Ćudoredna zastranjenja se označavaju kao normalna. Samo neke natuknice: život i zdravlje puka stavlja se na kocku prodajom povarenih živežnih namirnica ili lijekova, građevinski poduzetnici rabe materijal loše kvalitete što uzrokuje urušavanja zgrada.

Otimaju se, sakate i ubijaju djeca da bi se trgovalo njihovim zdravim organima.

Iza upitnih bioetičkih istraživanja kriju se veliki financijski interesi. K tomu dolazi čudovišna sablazan pobačaja kojemu sve više na kraju života odgovara tzv. eutanazija - kakva lijepa riječ za ubojstvo! - dosta strahota. Daleko smo zastranili od Isusa Krista koji kaže: 'Ja sam put'.

No, sjetimo se: sâm je Stvoritelj dao svojemu stvoru, čovjeku, kompas koji mu pokazuje pravi put u život.

Riječ je o naravnom moralnom zakonu čije norme i zahtjevi proizlaze iz duhovno-tjelesne naravi čovjeka, ljudske osobe.

Onako kako su prostor i vrijeme globalni, čovjekova narav je jedna te ista; tako se ćudoredno čovjekovo djelovanje mora orijentirati na mjerila koja uvijek i posvuda vrijede i koja ne podliježu promjeni.

Sveti Ivan Pavao II. kaže: 'Te norme zapravo tvore nepokolebljiv temelj i pouzdano jamstvo za pravedan i miran ljudski suživot...' ('Veritatis splendor' br. 96). Ta načela i norme ukorijenjeni su u najdubljoj naravi čovjekovoj. Zato je sv. Pavao mogao napisati da je i poganima 'zahtjev Zakona zapisan u srce i njihova savjest o tom svjedoči'.

Ako slijedimo taj putokaz, nalazimo Njega koji kaže: 'Ja sam put. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni'.

Vratimo se natrag kao pojedinci, kao čitav narod, natrag na taj put, slijedimo riječ Majke našega Gospodina: "Što ON kaže, to čini!'.

II

Isus kaže: 'Ja sam put, istina i život'. Da, riječ je o istini - danas je dovoljno samo progovoriti o 'istini' da se izazove protest i nerazumijevanje. Prema starom Pilatovu pitanju: 'Što je istina?' - kažimo tako: Što je više istina?! Zapravo postoje samo mišljenja: moje mišljenje, tvoje mišljenje - i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Istina, ima li je uopće? Je li uopće važna?

Zapravo ne, kažu mnogi. Pitanje je koristi li nešto, vodi li nešto do uspjeha! Ali, pitamo, nije li tako mislio i veliki svećenik Kajfa? On je mislio da bi bilo bolje da samo jedan čovjek umre, nego da Rimljani unište čitav narod. Jesu li optužbe koje su podignute protiv Proroka iz Galileje istinite ili ne - u trenutku kada je politički toliko toga na kocki - ne igra zapravo nikakvu ulogu!

Istina - je li zaista važna? Mnogi misle da je važnije je li nešto izvedivo, što pritom proizlazi. 'Što je istina?' - pitao je još Pilat.

Njemu je u pitanju Galilejčeva slučaja bilo do praktičnoga, izvedivoga rješenja. Tako je ponudio oslobađanje Barabe. Da, dragi moji, ne ophodi li se i danas tako s istinom?

A ipak je ona, 'istina', je važna. Jedan jedini primjer: nikada astronauti ne bi sletjeli na mjesec da proračuni inženjera nisu bili istiniti, nego krivi!

Ne jedino, ali odlučujuće pitanje koje moramo staviti pred sve svoje odluke, ne glasi: 'Što to donosi?', nego 'Je li istinito?'! A ako je istinito, onda je također dobro i lijepo! Onda je u skladu s Isusom Kristom koji kaže: 'Ja sam Istina'.

III.

Onda dodaje: 'i Život'. 'Ja sam Put, Istina i Život'. Time Isus misli vječni život: 'tko jede Tijelo i pije moju Krv, ima život vječni'. O tom se radi! Da se čak i smrću život ne gasi, nego u istinu tek zapravo počinje. Jedan čovjek, jedno društvo koje je izgubilo iz vida to vječno određenje čovjeka, zatvara samo sebi odlučujuću dimenziju ljudske egzistencije. Ali, to znači također temeljno odricanje od istinitoga, dobroga i lijepoga, jer izvor svega toga je beskrajni, vječni Tvorac svega što jest. Samo kada susretnemo njega, samo kada je naš život trajan dijalog s Trojedinim Bogom, može nam uspjeti da struja našega života teče u beskrajan ocean vječnoga života.

Obznanjivati tu poruku mnogima koji dezorijentirano glavinjaju, pravi je čin ljubavi prema bližnjemu. To je dužnost svakoga od nas. Onako kako je nekoć Marija nosila u svom krilu Sina Božjega, i mi trebamo Isusa koji živi u nama nositi onima koje susrećemo u svom svakodnevnom životu. 

Prvenstveno je važna u istinitosti, pravednosti i ljubavi življena poruka našega života. Ona može otvoriti evanđelje i za onih više od četiri milijuna katoličkih krštenika kojima - kako statistika kaže - u ovoj zemlji nedjelja prolazi bez svete mise. Neka mognu i oni čuti glas Majke Božje: 'Što vam On kaže, to činite',  da bi onda doživjeli ne pretvorbu vode u vino, nego preobrazbu svoga života koji seže u vječnost.

IV.

Današnja javna krunica za Austriju, ovdje u Beču - kako smo uvodno o tom govorili - budi velike uspomene. Sjećanja također na to da se u svim tim povijesno tako važnim trenutcima nipošto nije radilo samo o Austriji. Uvijek je u igri bila i budućnost Europe, kršćanstva u Europi. Ali, nije li i danas - pitamo - isto tako?

Zasigurno, danas se o budućnosti Europe ne odlučuje na bojnom polju - nego na izborima. Ali i pritom treba pred očima imati sve ono što je Europu, što je vašu domovinu, stoljećima činilo velikom: bila je to vjera koju ispovijedamo kada započinjemo krunicu. Pri tomu čujmo glas Majke koja i nama danas kaže, kao i nekoć slugama u Kani: 'Što vam ON kaže, to činite'.

Ako to slušamo i činimo, onda Sin i u naše vrijeme može donijeti čudo pretvorbe - čudo ponovnog rađanja kršćanske Europe."

Izvor/slika: Gloria.tv/Rosenkranz für Österreich (1, 2)

ponedjeljak, svibnja 20, 2019

Jedino sredstvo

Objavljeno je zajedničko priopćenje churskog biskupa u miru V. Huondera i poglavara Piova bratstva kojim se obistinjuje najava da će biskup odsada živjeti u kući ove svećeničke zajednice.

"U ponedjeljak, 20. svibnja 2019. papa Franjo oslobodio je biskupa V. Huondera njegovih dužnosti kao ordinarija Biskupije Chur i imenovao dijecezanskog upravitelja do izbora njegova nasljednika na churskoj biskupskoj katedri.

U skladu s njegovom odavno izraženom željom biskup Huonder povući će se u jednu kuću Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Nakana i svrha toga koraka sastoji se samo u tomu da se posveti molitvi i šutnji, da isključivo celebrira tradicionalnu misu i da radi za tradiciju, u čemu vidi jedino sredstvo za obnovu Crkve.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. cijeni hrabru odluku biskupa Huondera i raduje se što je u mogućnosti ponuditi mu duhovno i svećeničko okružje koje toliko želi. Neka taj primjer slijede i drugi da se 'obnovi sve u Kristu'.

20. svibnja 2019.

msgr. V. Huonder,
biskup churski u miru

don D. Pagliarani,
poglavar Piova bratstva"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Heiligstes Herz Jesu/FSSP

ponedjeljak, svibnja 13, 2019

S uvjerenjem i predanjem

Spomen Gospe Fatimske podsjetio je mnoge vjernike diljem svijeta da se sjete njezinih opomena. U Beču je tako jedna kruničarska udruga organizirala tradicionalnu misu s procesijom i euharistijskim klanjanjem. 
Propovijedati je trebao kard. Brandmüller, jedan od potpisnika tzv. Dubia upućenih sadašnjem papi. Devedesetogodišnji kardinal zbog bolesti, nažalost, ipak nije mogao doći pa ga organizatori preporučuju u molitve. 

"Krunica za Austriju udruga je katoličkih svećenika i laika koji slijede nalog Majke Božje Fatimske da svakodnevno mole krunicu, i koji žele promicati staru austrijsku tradiciju javne molitve krunice.



Sveti ružarij usko je povezan s poviješću naše zemlje. Kad je Ivan Austrijski 1571. vodio kršćansku flotu u Lepantskoj bitci, puk je u čitavoj Europi žarko molio krunicu. Ivan T'Serclaes od Tillyja, princ Eugen, feldmaršal Radetzky, Andrija Hofer i mnogi drugi junaci naše zemlje ušli su u povijest kao 'kruničarski generali', jer su dnevice, a osobito prije bitke, molili krunicu koju su uvijek imali uza se.


Poseban nam je uzor sluga Božji p. Petar Pavlicek. Kad je Austriji prijetila opasnost da nakon strahota II. svjetskog rata zapadne pod komunističko gospodstvo, pod njegovim su se vodstvom redovito okupljale tisuće katolika na Ringstraße - na čelu s biskupima i saveznom vladom - da bi molile krunicu za oslobođenje naše domovine.


Danas, usred velikih kriza u kojima se nalaze narod i vjera, poput naših se pređa želimo okrenuti k Mariji. Da uzdržimo katoličku Austriju, nije dostatno neodređeno ispovijedanje 'kršćanskih vrijednosti'. Samo katolička vjera življena s uvjerenjem i predanjem trajno će osigurati opstanak naše domovine kao kršćanske zemlje s kršćanskom kulturom. 


Trinaestog ćemo svibnja moleći krunicu prolaziti bečkim ulicama da posvjedočimo vjeru i molimo Marijinu zaštitu za našu domovinu."

Izvor: Rosenkranz für Österreich
Slike: ea, ia

nedjelja, travnja 21, 2019

Surrexit





Sretan Uskrs!








Tolentinska Bratovština Presvetoga Srca Isusova jedna je od brojnih bratovština koje su svesrdno prihvatile klasični rimski obred.

Početci pobožnosti prema Srcu Isusovu u Biskupiji Macerata i Tolentino vezani su uz biskupa Dominika Spinuccija (1777. - 1796.) koji je želio da u svakoj crkvi bude jedan oltar na kojem će biti istaknuta slika Srca Isusova. 

Kad se pobožnost proširila, nastala je inicijativa da se osnuje bratovština posvećena Srca Isusovu. Utemeljio ju je 14. lipnja 1805. sveti biskup Vinko M. Strambi, pasionist. 


Na blagdan Srca Isusova iste godine započela je aktivnost ove bratovštine u maloj crkvi sv. Vida. Bratimi su za odijelo izabrali grubi habit zbog kojeg su dobili nadimak vrećari. Nastojali su provoditi skroman život i vježbati se u djelima pokore, pobožnosti i šutnje. Napoleonski su zakoni 1808. prekinuli njihovo djelovanje, ali se aktivnost nastavila već 1815. otpisom biskupa Strambija od 30. prosinca iste godine - ovaj put u crkvi sv. Nikole.

Bratimi su zatim uputili molbu papi Grguru XVI. da im dodijeli napuštenu crkvu sv. Benedikta. Papa im je udovoljio svojim breveom od 17. prosinca 1835. i dao im crkvicu u trajno vlasništvo. Bratovština ju je kasnije proširila, a biskup Kajetan Franceschini (1867. - 1881.) posvetio ju je 22. travnja 1880.

Tako je ova crkva postala središte pobožnosti prema Presvetom Srcu, Presvetom Sakramentu i Gospodinovoj muci. Odjeveni u prepoznatljiv neobojeni habit opasan pasom o kojem visi krunica i lica pokrivena kapuljačom, sudjeluju u gradskim pokorničkim i euharistijskim procesijama.


Kardinal Franjo Arinze nakon restauracije crkve koja i dalje uz Presveto Srca nosi ime sv. Benedikta, posvetio je 24. studenoga 2006. oltar okrenut prema istoku (ad orientem) i u nj položio moći sv. Rajnerija mučenika, sv. Benedikta opata, sv. Josipa M. Escrive, sv. Hijacinte Marescotti i sv. Ruže Venerini.

U medije su dospjeli zbog potresa od 26. i 30. listopada 2016. Obratili su se za pomoć Mađarskoj kao jedinoj europskoj zemlji koja se u ustavu poziva na kršćanske korijene i dobili su 450 000 € za obnovu crkve, kao izraz solidarnosti s "kršćanskom braćom Talijanima pogođenima prirodnom nepogodom" [1]. Orban je dalje u svom pismu naveo da se budućnosti Europe može pomoći samo tako da se pronađu kršćanske vrijednosti i zato pomažu obnovu "kuće Božje". Postoji i izvještaj o posjetu priora Bratovštine Srca Isusova Budimpešti gdje su ga primili premijer i drugi uglednici [2]. 



Na crkvu je postavljena spomen ploča i ponovo je otvorena za bogoslužje 9. prosinca 2017. godine [3]. Uz Mađarsku ih povezuje i relikvija hrvatsko-ugarskog kralja bl. Karla IV. koju čuvaju u svojoj kapeli.


Danas je ova crkva - s malim muzejom koji čuva baštinu ove lijepe bratovštine -mjesno središte tradicionalne liturgije, gregorijanskoga pjevanja te procesijske i pokorničke tradicije. Ove su godine obrede Svetoga trodnevlja vodili svećenici Ustanove Dobroga Pastira.

Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1), Comunidade Leiga Passionista (2), E (3, 5), Messa in latino (4

subota, travnja 20, 2019

U iščekivanju

Concede, quaesumus omnipotens Deus: ut qui Filii tui resurrectionem devota exspectatione praevenimus; eiusdem resurrectionis gloriam consequamur.
[na Veliku subotu]



Litanije Isusu Kristu u Svetom grobu

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Isuse, s križa skinuti,
Isuse, u krilo Marijino položeni,
Isuse, kojega je Majka nježno zagrlila,
Isuse, suzama svoje Majke orošeni,
Isuse, kojega su Tvoji najbliži oplakivali,
Isuse, u čisto platno povijeni,
Isuse, kojega su Tvoji prijatelji u grob odnijeli,
Isuse, u grob isklesan u stijeni zatvoreni,
Isuse, koji si tri dana u grobu počivao,
Isuse, kojega su vojnici čuvali,
Isuse, koji si sašao u pretpakao,
Isuse, koji si opet slavno uskrsnuo,

Milostiv budi, oprosti nam Gospodine.
Milosti budi, usliši nas Gospodine.


Od svakoga grijeha, oslobodi nas Gospodine
Od srdžbe svoje,
Od gubitka milosti Tvoje,
Od nasrtaja đavolskih,
Od zle smrti,
Po skidanju svome s križa,
Po svojemu počivanju u krilu Majčinu,
Po svetom ukopu svojemu,
Po suzama svoje drage Majke,
Po žalovanju svojih prijatelja,
Po trodnevnom počivanju u grobu,
Po svojem silasku u pretpakao,
Po svojem slavnom uskrsnuću,

Mi, siromašni grješnici, Tebe molimo usliši nas
Da nam na samrti dođeš u pomoć,
Da nam prije smrti milostivo oprostiš sve naše grijehe,
Da nam na času smrti savršeno pokajanje i čvrsto pouzdanje udijeliš,
Da nas na samrti od lukavstva zlog neprijatelja milostivo zaštitiš,
Da nam na času smrti milost svetog sakramenta umirućih udijeliš,
Da nam po smrti dadeš da nađemo pokoj u Tebi,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče naš...

Pomolimo se.

Gospodine Bože i Otkupitelju Isuse Kriste, koji si nakon svoje gorke smrti skinut s križa, u naručje Te primila Tvoja draga Majka, prijatelji su Te povili u čisto platno i u suzama Te položili u grob. Ponizno Ti se klanjam u Svetom grobu i molim Te po Tvojem svetom pokopu da mene siromašnoga grješnika ne zapustiš na času smrti, nego da mi dođeš sa svojom dragom Majkom u pomoć. Pomozi mojoj duši, primi je milostivo i odvedi u mjesto pokoja i mira. Amen.

nedjelja, travnja 14, 2019

Pretium nostrae salutis

Razmišljanje o Predragocjenoj Krvi Isusovoj o. Marka iz Ustanove sv. Filipa Nerija koja ova godine obilježava 15 godina svoga postojanja. 


"Razmatranje Dragocjene Krvi Kristove ima svoje čvrsto mjesto u liturgiji i u životu Crkve - ne samo u korizmi. Zapravo oznaka 'Dragocjena Krv' govori puno manje nego što treba. Blagdan posvećen ovom otajstvu u predajnoj liturgiji prema Rimskom misalu glasi: festum pretiosissimi sanguinis D. N. J. C. - blagdan Predragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista. Superlativ. Može se to smatrati sitničavim, ali kad se razmisli kakve sve zemaljske stvari označujemo kao 'dragocjene', čini se primjerenim, upravo kao priprava na Uskrs, razmišljati dublje o Predragocjenoj Krvi Kristovoj.

Dragocjena je već po sebi krv svakog čovjeka. U misaonom i jezičnom svijetu Svetoga pisma krv je sjedište života. Tko prolije svoju krv, taj daje sve, predaje sav svoj život. Kad je, dakle, krv svakoga čovjeka dragocjena, što bi onda moglo biti dragocjenije nego Krv Bogočovjeka Isusa Krista!


Ta se spoznaja višestruko odrazila u povijesti kršćanstva. Na prikazima raspeća u umjetnosti često se nalazi na anđela koji kaležom pažljivo hvata svaku kap Krvi Kristove. Primjerice, ta je ideja dirljivo prikazana u Gibsonovu filmu 'Pasija': nakon bičevanja Isusova dolaze Marija, majka Isusova, i Marija Magdalena. Padaju na koljena plačući i lanenim platnom nježno upijaju Predragocjenu Krv koju je Isus obilno prolio već kod toga mučenja. Ništa manje ni liturgija ne odražava svijest o predragocjenosti Krvi Kristove: kalež iznutra mora biti pozlaćen; za ofertorija, nakon ulijevanja vina i vode, svećenik pažljivo briše unutarnji rub kaleža da ondje ne ostane ni kapljica vina i da se kasnije, pretvorena u Krv Kristovu, ne zaboravi prilikom purificiranja. Kalež štiti pokrivajući ga palom, temeljito ga čisti nakon pričesti i pritom moli. Čak ni kaležno ruho ne ide jednostavno u perilicu rublja. Pere se prethodno u tri posude. Voda se prolijeva u sakrarij, otvor u podu sakristije koji vodi izravno u zemlju.

Sve te mjere bez puno riječi svjedoče o strahopoštovanju Crkve pred beskrajnom dragocjenošću Krvi Isusa Krista. To su mjere opreza da se ne mogne izgubiti ni najmanja kapljica. I odluka Crkve da se vjernicima ne pruža kalež za pričest, povezana je s tim strahopoštovanjem i oprezom. Izgubiti i najmanju kap Krvi Kristove, prema sv. Ćirilu Jeruzalemskom, trebamo smatrati kao da bismo izgubili jedan vlastiti ud. 

Istina o Predragocjenoj Krvi otvara nam također oči za jednu drugu dragocjenost: dragocjenost svake pojedine ljudske duše. Liturgija Krv Kristovu zove 'pretium nostrae salutis' - cijena našeg spasenja. Da mene -  da, mene - otkupi od grijeha i smrti, Isus Krist je na križu prolio svoju Krv. Dostajala bi već i kapljica, kaže nam sv. Toma Akvinski. Njemu, Kristu, to nije bilo dovoljno. Htio nam je dokazati svoju ljubav do zadnje kapi Krvi. 


Razmatranje Predragocjene Krvi Kristove poput ogledala je pred nama. U njemu vidimo koliko svaki od nas dragocjen u Njegovim očima. Tako dragocjen da nas je otkupio svojom Predragocjenom Krvlju. U zrcalu Predragocjene Krvi prepoznajemo pravo vrijednost i čovjekovo dostojanstvo. Sveti Augustin zadivljen je stajao pred tim otajstvom, a njegove tadašnje riječi vrijede i za kasnije naraštaje: 'Jedinorođeni Sin Božji prolio je za nas svoju Krv. Dušo, uspravi se! Toliko si vrijedna!'"

Izvor: ISPN (1/2015)
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 3)

utorak, ožujka 26, 2019

J M J

Samostani karmelićanki koje su se vratile starom obredu i dalje izvrsno napreduju. Najnoviji je otvoren u Australiji 23. ožujka 2019. pod imenom Karmel Isusa, Marije i Josipa. Biskup Kolumba koji pripada pavlinskom redu, prepoznao je u tradicionalnim koludricama duh pokore i žrtve i pozvao ih svoju biskupiju. 


Naizgled nevjerojatno, u biskupiji gdje je 1980-ih izdahnuo jedini njihov karmelski samostan, klauzurni život obnavljaju četiri sestre vjerne predajnoj misi, časoslovu i starim običajima svoga reda. Dvije od njih su Australke. Dolaze iz američkih tradicionalnih samostana u Valparaisu i Elysburgu koji gotovo svakog mjeseca imaju ozbiljne kandidatice za ulazak u redovnički život (1, 2, 3, 4).


Biskup Koluba obilježio je otvaranje karmela svečanom pontifikalnom misom prema klasičnom rimskom obredu (fotografije možete pogledati ovdje) i izrazio svoje zadovoljstvo novim kontemplativnim samostanom (elektranom) koji će moliti za biskupiju i za čitavu njihovu naciju. 


Uobičajeni dan u samostanu izgleda ovako:

5:00 laude
5:20 tiha molitva pred Svetotajstvom
6:40 prima s martirologijem
7:00 sveta misa prema tradicionalnom obliku, zahvala u koru, terca, a zatim doručak
9:00 kućanski poslovi: šivanje, kuhanje, korespondencija, vezenje, izrada škapularâ, vrtlarenje, čišćenje, rad oko životinja, umjetnički rad... svaka sestra radi u osami, u duhu molitve i sabranosti; najvažnija je oznaka toga rada što se obavlja u poslušnosti spremna i radosna srca
10:40 šesti čas i ispit savjesti, odlazak u refektorij s recitacijom De profundis
11:00 ručak u tišini dok jedna sestra čita duhovno štivo; vrijeme tijekom ručnoga pranja posuđa sestre koriste za molitvu za duše u čistilištu
12:00 sabiru se kao obitelj na rekreaciju tijekom koje uz rad razgovaraju; nedjeljom i blagdanima šetnja samostanskim posjedom ili glazba
14:15 deveti čas i Gospina krunica, a zatim duhovno čitanje u ćeliji
15:00 učiteljica novakinja poučava gojenice karmelskoj duhovnosti; naglašava se važnost krjeposti, posebno poslušnosti, i upravlja ih se prema jedinstvu s Božanskim Zaručnikom
15:30 nastavak poslova
16:30 večernja molitva nakon koje slijedi sat tihe molitve
18:00 večernji obrok, a zatim jedan sat rekreacije
20:00 kompletorij, potom velika šutnja do lauda sljedećega dana
21:15 matutin
22:30 počinak.

Slike: Facebook/BishopColumba , PROYECTO BICENTENARIO

nedjelja, ožujka 17, 2019

Sub Crucis vexillo

Danas kad se Irci spominju svoga vjerovjesnika sv. Patrika, prenosim jedinstven primjer mladoga irskog isusovca koji se odvažio zatražiti podjelu nižih redova. 


"U župnoj crkvi sv. Klementa koju u Ottawi drži Petrovo bratstvo, nadbiskup T. Prendergast, SJ prošle je veljače podijelio niže redove jednom bogoslovu, u okviru "tihe mise višeg prelata" - u tradicionalnoj liturgiji jedine dopuštene alternative pontifikalnoj službi.


Ceremoniju su obilježile dvije posebnosti: kandidat je bio T. Avram, SJ. Kao što se vidi iz kratice, pripada Družbi Isusovoj u kojoj nema podjele nižih redova koje je, kao što je poznato, 'ukinuo' Pavao VI. godine 1972. motuproprijem Ministeria quaedam. Avram je izričito molio za primanje tih sakramentala i očito dobio dopuštenje svojih poglavara - vjerojatno je bila od pomoći okolnost da nadležni tradiciji naklonjeni mjesni biskup Prendergast također pripada isusovcima. 

Druga je osobitost činjenica što su u konkretnom slučaju svi redovi očito (izvještaj nije posve jednoznačan) podijeljeni odjedanput. Ni u prošlosti to nije bilo neuobičajeno, no normalno je bilo da se dijele pojedinačno ili po dva ili po tri tijekom studija bogoslovlja. Tako se obično radi i u zajednicama vjernima tradicionalnoj liturgiji.


Ovakva postupna podjela - što nije kritika spomenutoga postupka u Ottawi, koji može imati mnogo dobrih razloga - općenito je vrlo smislena. Za nju postoje naravne i nadnaravne osnove. Te posvete kao sakramentali bogoslovima koji ih primaju pružaju osobite milosti i podupiru ih na teškom putu njihova zvanja. Istodobno su također psihološki važna podrška na tom putu jer ga rastavljaju na pregledne etape i pritom - kao međuispiti - pružaju priliku i pobudu uvjeriti se u zvanje i vlastitim ga naporima učvrstiti.


Zasigurno nije pretjerivanje pretpostaviti da je ukidanje tih međukoraka bitan uzrok što je danas mnogo svećenika potpuno svjetovnog karaktera. Poslijekoncilska je Crkva htjela svećenike koji su potpuno od ovoga svijeta - i prečesto je i dobila takve čiji se pogled ne proteže iznad ovoga svijeta. 


Ceremonija u Ottawi je dakle ohrabrujući znak da čak i unutar isusovačkoga reda koji sve snažnije klizi u moderna krivovjerja, ima također svećeničkih kandidata koji proziru te mehanizme i pokušavaju im se suprotstaviti."

Izvor: summorum-pontificum.de

subota, ožujka 02, 2019

Opcije

Razmišljanja R. de Matteija nikada ne ostanu nezamijećena, tako je bilo i s njegovim obraćanjem na prošlogodišnjoj Konferenciji o katoličkom identitetu.


"Panorama koju imamo pred sobom panorama je ruševina: moralnih, političkih, ekonomskih; crkvenih ruševina, ruševina cijeloga društva.

Na toj se sceni ruševinama poput duha povlači nijema sjena: Joseph Ratzinger, koji je nakon odstupanja od papinstva želio zadržati naslov pape (u miru) i ime Benedikt XVI.

Vjerujem da će odreknuće Benedikta XVI. od 28. veljače 2013. u povijest ući kao događaj katastrofalniji čak i od pontifikata pape Franje kojemu je otvorio vrata.

Pontifikat pape Franje zasigurno predstavlja skok naprijed u procesu autodestrukcije Crkve nakon II. vatikanskog koncila. Međutim, to je samo faza, zadnja faza toga procesa: mogli bismo reći da predstavlja njegov zreli plod.

Bît II. vatikanskog koncila bio je trijumf pastoralne teologije nad naukom, preobrazba pastoralne teologije u teologiju prakse, primjena filozofije marksističke prakse na život Crkve. Za komuniste pravi filozof nije Karl Marx, teoretičar revolucije, nego Lenjin koji je proveo revoluciju dokazujući Marxovu misao. Za neomoderniste pravi teolog nije Karl Rahner, glavni ideolog revolucije u Crkvi, nego papa Franjo, onaj koji ispunjava tu revoluciju stavljajući u pastoralnu praksu Rahnerovu misao. Ne postoji, dakle, lom između II. vatikanskoga koncila i pape Franje, nego povijesni kontinuitet. Papa Franjo predstavlja II. vatikanski u akciji. 

Odreknuće Benedikta XVI. od papinstva predstavlja povijesni lom, ali u drugom smislu. Ponajprije, to je prva papinska ostavka u povijesti koja se dogodila bez jasnoga razloga, bez valjanoga motiva. To je bezrazložan, proizvoljan čin donesen proturječno po načinu na koji se dogodio. Danas u Crkvi postoji stanje prividne diarhije i stvarne konfuzije u kojoj mnogi sumnjaju da je Papa (Franjo) zaista papa i da nije papa onaj koji nije papa (Benedikt). To je povijesna novina bez presedana. Za nju je odgovoran Benedikt XVI. 

Ali gesta Benedikta XVI. ima i simbolički domašaj koji se treba razumjeti u svoj svojoj dubini. 

Postoje simboličke geste koje izražavaju metafizičko značenje povijesnog događaja. Takav je primjer poniženje u Canossi u siječnju 1077. Papa sv. Grgur VII. odbio je primiti Henrika IV. i ostavio ga tri dana na hladnoći ispred dvorca u Canossi, potvrđujući tom gestom prvenstvo papinstva nad političkom moći, proglašavajući slobodu Crkve pred svijetom i prisiljavajući svijet da se prigne pred Crkvom. Bio je hrabar čin koji je Bogu dao slavu, a Crkvi čast.

Čin ostavke Benedikta XVI. nije bio samo priznanje nemoći, nego i gesta predaje. Bio je to čin koji je izrazio defetistički duh crkvenih ljudi našega doba, čiji glavni grijeh nije moralna korupcija, nego kukavištvo. Kažem to sa svim poštovanjem prema liku Benedikta XVI. i s izvjesnom sućuti za toga starca, koji po Providnosti mora gledati povijesne posljedice svoje odluke. Međutim, moramo imati hrabrosti to kazati ako ne želimo biti sudionici toga duha rezignacije i manjka pouzdanja u nadnaravnu pomoć Milosti, koja se danas, nažalost, raširila među mnogim katolicima suočenima s uznapredovalim revolucionarnim tijekom. 

Svaka duša ima zvanje, svaki čovjek ima misiju koju mora izvršiti. Odricanje od obavljanja svoga poslanja nosi veliku odgovornost. Ostavka Kristova namjesnika podrazumijeva neizmjernu odgovornost: to je odbacivanje najviše misije koju čovjek može imati na zemlji: upravljati Crkvom Kristovom. To je bijeg od vukova onoga koji je u svojoj homiliji 24. travnja 2005. rekao: 'Molite za mene da iz straha ne pobjegnem pred vukovima'.

A ipak, Benedikt XVI. je tijekom svoga pontifikata izvršio hrabru gestu: objavljivanje motuproprija 'Summorum Pontificum' od 7. srpnja 2007. Zahvaljujući toj akciji u svijetu se umnožio broj svećenika koji prinose staru misu, i za to mu moramo biti zahvalni. Ali ono što je u tom motupropriju bilo važno nije toliko činjenični aspekt iliti dopuštenje svakom svećeniku da celebrira misu prema drevnom rimskom obredu, nego priznanje 'de jure' da taj obred nikada nije bio ukinut i da nikada ne bi mogao biti ukinut. 

Tim se činom Benedikt XVI. prignuo pred tradicijom Crkve; priznao je da je nitko - pa ni papa - ne može potkopati; da joj se svatko - uključujući papu - mora podložiti. 


Danas postoji otvorena borba između dvaju tabora i dvaju barjaka, onoga tradicije i drugoga revolucije. Prvi, kako spominje sv. Ignacije u svojoj meditaciji o dvjema zastavama, drži Krist, 'naš veliki kapetan i Gospodin', a drugi 'Lucifer, smrtni neprijatelj naše ljudske naravi'. Barjak onih koji ljube istinu evanđelja, priznajući Isusa Krista kao kralja neba i zemlje, i barjak onoga koji teži transformirati Crkvu i konstruirati novu religiju koja se temelji na njegovu vlastitom mišljenju.

'Međutim' - tvrdi sv. papa Pio X. u svojoj enciklici 'E supremi apostolato' - 'nitko zdrava razuma ne može sumnjati o pitanju toga spora između čovjeka i Svevišnjega. Čovjek, zlorabeći svoju slobodu, može kršiti pravo i veličanstvo Stvoritelja svemira; ali pobjeda će uvijek biti s Bogom - dapače, poraz je nadomak u trenutku kad se čovjek, pod prividom svoga trijumfa, uzdigne s najviše drskosti'.[1]

Moramo imati pouzdanja u pobjedu, ali moramo biti uvjereni da ne možemo pobijediti bez borbe. A bitka je danas prvenstveno ona riječi koje prekidaju šutnju, porazuju laž i razaraju dvoličnost, kao što je pokazao nadbiskup Carlo M. Viganò u svom hrabrom svjedočenju.

Benediktova opcija

U Rimu je 11. rujna 2018. u zastupničkom domu održano predstavljanje knjige R. Drehera, 'The Benedict Option'.[2] Među predstavljačima je bio nadbiskup G. Gänswein, prefekt Papinskoga doma. 

Dreher je nejasan karakter; predstavlja se katolikom, ali ostavio je Crkvu da se pridruži pravoslavnoj vjeri. I naslov knjige je dvosmislen jer 'Benediktova opcija' o kojoj govori nije ona svetog Bendikta, nego ona Benedikta XVI. U nedavnom intervjuu za dnevne novine 'Il Giornale' novinar ga je upitao: 'Postoje oni koji drže da 'Benediktova opcija' znači 'Ratzingerova opcija''. Dreher je odgovorio: 'Pa, ja sam mislio na svetog Benedikta, ali istina je da je Benedikt XVI. drugi Benedikt Benediktove opcije'.[3]

Nadbiskup Gänswein je sa svoje strane pohvalio 'čudesno nadahnuće knjige' koja bi predstavljala potvrdu proročanskog duha Benedikta XVI. Smatram da između 'sjemena obnove' i postmodernoga svijeta ne može postojati miran suživot, nego samo rat, a Dreherovu sam izlaznu strategiju nazvao 'katakombističkom': iluzija o spašavanju sama sebe formiranjem 'arke spasenja', privilegiranih otoka gdje netko može živjeti vjeru odričući se borbe s modernim svijetom. 

Benediktova se opcija pojavljuje kao plod odbijanja bojovne koncepcije kršćanstva koja se raširila nakon II. vatikanskoga koncila. Zidove moraju zamijeniti mostovi, tako da neće postojati suprotne vizije svijeta, a različite se vjerske ispovijesti mogu ujediniti na temelju generičnoga osjećaja transcendencije. Ta izlazna strategija iz modernoga svijeta vrlo je različita od strategije pravoga svetog Benedikta. 

Benediktinski su koludri bili osvajači. Napustili su svijet da ga mogu osvojiti. Zbog toga je Pio XII. nazvao svetoga Benedikta 'ocem Europe', tvrdeći: 'kad su barbarske horde poplavile pokrajine, on koji je bio prozvan posljednjim Rimljaninom, pomiriviši 'romanitas' i evanđelje, donio je pravu pomoć da ujedini narode Europe pod barjakom znaka Kristova i da dade sretnu strukturu kršćanskom društvu. Zapravo, od Sjevernoga mora do Sredozemlja, od Atlantika do Baltika, raspršile su se legije benediktinaca koji su križem, knjigom i plugom ukrotile grube i necivilizirane narode'.[4]

Poziv monaha bio je komplementaran pozivu vitezova. Koludri i vitezovi tvorili su kršćansko društvo srednjega vijeka. Najviši izraz srednjovjekovlja bio je redovnik vitez, poput templara čije je pravilo napisao sv. Bernard iz Clairvauxa. Danas trebamo takve ljude, ali iznad svega takav duh. Čini se da je perspektiva R. Drehera i nadbiskupa Gänsweina suprotna: pripremiti katolike da se strpljivo nose s progonom čekajući bolja vremena; da se u duhu vrate u vrijeme katakomba jer je nedogledna neposredna pobjeda Crkve nad modernim svijetom. No, je li zaista tako?

Konstantinski pomak i socijalno kraljevstvo Kristovo

Kroza svu povijest Crkve vjerojatno nije bilo tragičnijega trenutka od svitanja IV. stoljeća. Zora crvena od krvi kad je doba progona doseglo svoj vrhunac pod carem Dioklecijanom. 

Od jednoga kraja Rimskoga Carstva do drugoga, s izuzetkom Britanije Konstancija Klora, kršćani su bili komadani, razapinjani, skidale su im se glave. Kršćanstvo je trebalo biti iskorijenjeno s lica zemlje. Kršćani su bili bez obrane, imali su samo snagu svoje vjere i pomoć Duha Svetoga koja ih je jačala. Tko bi ikada rekao da je čas uskrsnuća, koji je znao samo Bog, bio tako blizu? Tko bi zamišljao da će se krv mučenika preobraziti u purpur Konstantinova kršćanskoga carstva? A ipak, to je ono što se dogodilo.


Povijest Rimskoga Carstva i cijele Crkve promijenila se 28. listopada 312. Konstantin, mladi vođa, boreći se s Maksencijem za rimsko prijestolje, imao je viđenje. Sjajni se križ pokazao na nebu s riječima 'In hoc signo vinces' - u ovom znaku, u ime ovoga znaka - križa - pobijedit ćeš. Euzebije i Laktancije spominju da se Gospodin ukazao Konstantinu tijekom noći potaknuvši ga da tim križem obilježi stjegove svojih legija. Pod znakom križa Konstantin se sučelio s Maksencijem kod Milvijskog mosta, na vratima Rima, porazio neprijateljsku vojsku i uzašao na carsko prijestolje. Taj je datum označio epohalnu prekretnicu koja je bila određena da uđe u povijest kao 'Konstantinov preokret'. 

Nema povjesnika koji bi zanijekao težinu toga događaja. Nakon tri stoljeća postojanja kršćanstva, bilo je to rođenje kršćanske civilizacije. Civilizacije rođene iz kalvarijske žrtve, iz milosti Duhova, iz misije koju je Isus Krist povjerio svojim učenicima: misije obraćanja ne samo pojedinačnih duša, nego narodâ, nacija, masa. Međutim, ta civilizacija, taj trijumf vidljive Crkve, imao je svoje podrijetlo u bitci koja je na svom frontu imala dvije vojske: jednu koja je isticala simbole poganstva, i drugu koja je vojevala u ime križa Kristova.


Možemo kazati da nikada nije bilo dublje ili temeljitije, ili brže društvene preobrazbe u ljudskoj povijesti od te koja se ostvarila pobjedom kod Milvijskog mosta. Najdublje promjene, jer je poganstvo koje je tisućljećima dominiralo bilo osuđeno na smrt, a iz njegovih se ruševina uzdigla nova civilizacija, društveni plod kršćanstva. 

Ta je promjena nastupila zahvaljujući bitci koja se može definirati kao prva sveta vojna kršćanske ere. Vojna vojevana za Krista i u Kristovo ime, a obećanje pobjede bilo je vezano uz kršćanski karakter te bitke. Geslo 'in hoc signo vinces' veže simbol križa s pobjedom: ne samo nutarnjom pobjedom nad neurednim strastima i grijehom, nego je to povijesna pobjeda koja potvrđuje da je kršćanstvo od Krista primilo poslanje da zasadi križ u javnu oblast, da osvoji ne samo duše, nego društvo, njegove ustanove i običaje, stvarajući na taj način kršćanski svijet.

Počevši od IV. st. Crkva se učinila vidljivom, uzdigla je svoj barjak - zastavu križa - počela je trijumfalni marš kroz povijest, s ciljem društvenog kraljevstva Kristova, predlika Njegova vječnoga kraljevstva u nebu. To se kraljevstvo samo djelomično ostvarilo u srednjovjekovlju; i još očekujemo njegovo ispunjenje jer Crkva postoji u povijesti, bori se i pobjeđuje u povijesti. Socijalno kraljevstvo Kristovo bit će potpuni preokret. Zlo - iako neće nestati, jer određeno je da prati povijest Crkve do zadnjih vremena antikrista - bit će reducirano na stanje u kakvom se dobro nalazi danas: izolirano, osuđeno, optuženo, omraženo.

Pio XII. u enciklici 'Summi Pontificatus'[5] od 20. listopada 1939., ocrtavajući plan svoga pontifikata, potvrdio je da samo priznanje društvenoga kraljevanja Kristova može dopustiti čovjeku povratak na stupanj uljuđenosti koji je uživala srednjovjekovna kršćanska Europa[6]. 'U priznavanju kraljevskih povlastica Kristovih i u vraćanju pojedinaca i društva zakonu Njegove istine i Njegove ljubavi leži jedini put do spasenja.'

Kraljevanje Kristovo ne može se odvojiti od kraljevanja Njegove božanske Majke Marije jer, kako bogoslovci spominju, Marija je u svojoj ulozi Majke Božje bila povezana s djelom Božanskog Otkupitelja. 'Krist je kralj odvijeka, Marija je postala kraljica u trenutku kad je začela Očeva jedinorođenoga Sina. Krist je kralj jer je Bog i Bogočovjek; Marija je kraljica jer je Njegova Majka i Suradnica.'[7]

Marijanska objava zadnjih dvaju stoljeća, od Rue du Baca do Lurda i Fatime, nosi svjedočanstvo uloge koju Gospa mora imati u uspostavljanju društvenoga kraljevstva Kristova, koje je također društveno kraljevstvo Marijino, trijumf Crkve nad revolucijom.

Fluidna Crkva u fluidnom društvu

Modernisti odbacuju društveno kraljevstvo Kristovo optužujući konstantinski preokret za izdaju evanđeoskih ideala, kao kompromis kršćana s moći. Ta se antikonstantinska mitologija razvila u radikalnom raskolu reformacije među anabaptistima i teozofistima koji su se smjestili na Lutherovu ljevicu. Oni su u 'konstantinovskom savezu' Crkve i države vidjeli svetogrdno zajedništvo koje se treba razoriti i nadomjestiti načelom vjerske slobode, shvaćene kao pravo da se ispovijeda bilo koja religija koja se smatra istinitom. 

Ideje radikalnih reformatora bile su izražene osobito u Nizozemskoj 1600-ih, a odatle su se raširile u Englesku gdje su tvorile jedan od intelektualnih temelja masonerije koja je ugledala svjetlo ustanovljenjem Velike lože u Londonu 1717. Masonerija je organizirala Francusku revoluciju koja je nakanila raskinuti konstantinsku svezu između oltara i trona, u ime vrhovnih ideala apsolutne slobode, jednakosti i bratstva. Liberalizam je 1800-ih zanijekao javnu ulogu Crkve u društvu, nastojeći ograničiti kršćansku prisutnost strogo na slobodu individualne savjesti, da kršćanstvo ponovo vrati u katakombe. Takve je spise crkveno učiteljstvo višekratno osuđivalo, ali antikonstantinska je mitologija prodrla u Katoličku Crkvu iznutra, preko modernista. 

'Kraj konstantinske ere'[8] navijestio je jedan od otaca 'Nouvelle Théologie', dominikanac Marie-Dominique Chenu, na famoznoj konferenciji koja je održana 1961. Chenu je težio osloboditi Crkvu od onoga što je definirao kao tri odlučujuća faktora njezina kompromisa s moći: prvenstva rimskoga prava, grčko-rimskog logosa i latinskoga kao liturgijskog jezika.[9] Crkva se tako više ne bi suočavala s problemom kristijaniziranja svijeta, nego bi trebala prihvatiti njegov sekularistički razvoj, raskinuti svaku svezu s tradicijom, obnoviti svoju doktrinu preko (pastoralne) prakse. 

Modernisti niječu socijalno kraljevstvo Kristovo zato jer niječu vidljivu dimenziju Crkve. Žele likvidirati crkvene strukture, žele fluidnu Crkvu u fluidnom društvu, poput rijeke koja vječno teče. Prema o. Rogeru-Thomasu Calmelu: 'Doktrine, obredi i nutarnji život podvrgnuti su procesu takvoga radikalnoga i rafiniranoga rastakanja koje više ne dopušta razlike između katolika i nekatolika. Budući da se 'da' i 'ne', ono određeno i konačno smatraju zastarjelima, javlja se pitanje što je to što bi spriječilo nekršćanske religije da također postanu dijelom nove univerzalne Crkve, koja se stalno ažurira ekumenskim interpretacijama'.[10]

Fluidna Crkva treba fluidne katolike bez identiteta, bez misije koju trebaju izvršiti, nesposobne za borbu: jer borba znači otpor, otpor znači opstanak, opstanak znači biće; a tradicija nije ništa drugo doli biće koje se suprotstavlja tomu da postane nešto što plovi prema moru ništavila. Tradicija je ono što je stabilno u vječnom postajanju stvari, i ono što je nepromjenjivo u svijetu koji se mijenja, a takva je zato što u sebi ima odraz vječnosti.

Antikršćanska revolucija koja se proteže kroz povijest mrzi biće u svim njegovim izrazima i suzbija ga nijekanjem svega što je u stvarnosti stabilno, trajno i objektivno, počevši od ljudske naravi koju rastače rodna ideologija. 

Dakle, ruševni horizont pred nama izraz je toga revolucionarnoga procesa, rezultat je procesa rastakanja društva i Crkve koji provode agenti kaosa, udruženja koja bi htjela nanovo kreirati ili razoriti svijet. Taj put, međutim, vodi neizbježnom porazu revolucije. 

Zapravo, revolucija, kao i zlo, nema vlastite naravi, nego postoji samo ukoliko je lišidba i nedostatak dobra. 'Biće zla' - tumači sv. Toma - 'sastoji se upravo u tomu što je lišeno dobra'.[11] Zlo, koje je lišenost bića, može se kao i tama u noći širiti nakon danjega svjetla. Međutim, tama nema moći po sebi da pobijedi svjetlo na potpun i konačan način jer tama samu svoju egzistenciju vuče od svjetla. Postoji neizmjerno svjetlo koje je Bog. 'Bog je svjetlo i u njemu nema tame' kaže sv. Ivan (1 Iv 1, 5). Apsolutna tama ne postoji jer radikalno ništa ne može postojati. Naša opstojnost živa je negacija ništavila. Zlo napreduje kad se dobro povlači. Zabluda nalazi potvrdu tek kad se utrne istina. Revolucija pobjeđuje tek kad se tradicija preda. Sve su se revolucije dogodile tek kad je nedostajala autentična oporba. Zato je svaka abdikacija čin predaje i povlačenja. 

Ipak, ako postoji dinamika zla, postoji dinamika dobra. Ostatak svjetla - pa bio i minimalan -  ne može se ugasiti, i taj ostatak u sebi ima neodoljivu snagu svitanja, mogućnost novoga dana s izlaskom sunca. To je drama zla: ono ne može razoriti zadnji ostatak dobra koje preživljava, ono je osuđeno da ga uništi taj ostatak. Zlo ne može podnijeti ni najmanje preživjelo dobro jer u dobru koje postoji nazire svoj poraz. Dinamika zla određena je da se razbije o  ono što je postojano, što ostaje solidno u društvu koje se rastače. Dakle, krajnji korak u procesu sadašnjeg samouništavajućeg nagrizanja stijene na kojoj je utemeljena Crkva, određen je da svjedoči smrti revolucije i nicanju početka protivnoga života: obveznoga puta obnove vjere i morala, istine i društvenoga reda kojemu odgovara: to je načelo katolička proturevolucija. 

Društvena filozofija ima nekoliko zakona koje treba zapamtiti. Jedan je od njih da povijest čine manjine koje se bore da uspostave projekt, ideju - pravu ili deformiranu, ovisno o slučaju. Snaga tih manjina proporcionalna je snazi njihovih strasti koje mogu biti uređene na dobro ili biti poremećene. One mogu biti neizmjerna pogonska snaga jer unaprjeđuju ideje, stavljaju ih u akciju. Snaga je ratnika proporcionalna širini i silini njegove ljubavi, a nema veće ljubavi od one koju čovjek može imati za Crkvu i kršćansku civilizaciju, ljubavi koja ravna najplemenitije povijesne pothvate: herojska djela križarskih vojna. U našim dramatičnim, povijesnim vremenima trebamo ponovo otkriti vječni duh križarskih vojna, a ne onaj katakomba.

Duh križarskih vojna

U širokom smislu križarske se vojne mogu shvatiti kao oružane inicijative koje su poduzimane za obranu vjere i kršćanske civilizacije. U tom smislu španjolska rekonkvista protiv Maura i u sljedećim stoljećima bitke kod Lepanta, Beča i Budimpešte protiv Turaka, također spadaju pod križarske vojne. 

Pod 'križarskim vojnama' u strogom smislu mislimo na ekspedicije koje su pape poduzimale za oslobođenje Sv. groba između XI. i XIII. st. Glavni cilj križarskih vojna u Svetoj zemlji nikada nije bio politički ili ekonomski, nego uvijek eminentno vjerski: ponovno osvajanje svetih mjesta ili, ovisno o povijesnom trenutku, očuvanje kršćanskog Jeruzalemskog Kraljevstva, ploda I. kržarske vojne. Profesor J. Riley-Smith, prvak suvremenih križarskih studija, u eseju koji se 1979. pojavio pod naslovom Križarske vojne kao čin ljubavi, podsjeća na bulu 'Quantum praedecessores' od 1. prosinca 1145. kojom papa Eugen III., osvrćući se na one koji su se odazvali pozivu na I. vojnu potvrđuje da su bili 'raspaljeni žarom milosrđa' i to milosrđe, ljubav prema Bogu, ono je što ističe najdublju motivaciju toga pothvata.[12]

Nije iznenađujuće da su križarske vojne raspalile muževna srca žena poput sv. Terezije od Djeteta Isusa koja je zadnje godine svoga života, 4. kolovoza 1897. rekla priorici: 'S kolikom bih srećom, primjerice, u vrijeme križarskih vojna otišla u borbu protiv krivovjeraca. Ne bih se bojala da me pogodi zrno!'[13]

A 9. kolovoza je priorici kazala: 'Nisam ratnik koji vojuje zemaljskim oružjem, nego 'mačem duha koji je riječ Božja'. Ova me bolest nije mogla slomiti, a jučer sam uporabila svoj mač s jednom novakinjom. Rekla sam joj: 'Umrijet ću sa svojim oružjem u rukama'.

Put 'duhovnoga djetinjstva' Terezije od Djeteta Isusa nipošto nije sentimentalan ili djetinjast. To je put kršćanske borbe u svakodnevnom životu, s oružjem molitve i pokore, govora i primjera: male, ali stvarne križarske vojne. 

Sveta Terezija od Djeteta Isusa živjela je i umrla s oružjem u rukama, s duhom križara, ali u duhu pouzdanja i potpune predanosti volji božanske Providnosti. Put svete Terezije upravo je suprotan Benediktovoj opciji Roda Drehera, i možemo dodati, opciji Benedikta XVI. Podsjeća nas na misiju vojujućih manjina kroz povijest.

Baldovin, kralj gubavac

Naše spominjanje borbenih manjina nije poziv na krvave bitke, nego na vojujući duh utemeljen na uvjerenju da je borba dio ljudske naravi i da božanska pomoć ne izbjegava borbu. 

Mi trebamo modele, a među mnogim primjerima koje nam povijest nudi jedan je koji mi je vrlo drag, jer se čini vrlo prikladnim za našu situaciju.

Među velikim likovima križarskih vojna jedan je koji je strašni film R. Scotta krivo shvatio: lik mladog Baldovina IV. Jeruzalemskog, 'kralja gubavca'. Uspeo se na jeruzalemsko prijestolje u dobi od 13 godina i umro 1186. sa samo 24 godine. Priču o njemu ispripovijedao je izravni svjedok, njegov staratelj i budući nadbiskup Vilim Tirski[14]. On je prepoznao prve znakove bolesti koja je pogodila mladog suverena gledajući ga za igre s vršnjacima. Za vrijeme igre mladić je opržio svoje ruke i dlanove, no bio je nijem na rane. To su bili prvi simptomi gube, bolesti koja se počela širiti na lice i ekstremitete, a onda nemilosrdno napredovala, zahvaćajući udove i uzrokujući njihovo otpadanje, dio po dio. Bolest je napredovala do točke da se pokazala u svoj svojoj destruktivnoj realnosti. Baldovin, usprkos strašnoj bolesti, nije odustao od vladavine, i - iznad svega - od borbe. Osobno je vodio trupe u bitku, dizali su ga na konja dokle god je to dopuštalo njegovo tjelesno stanje, a zatim na nosilima. Bio je lišen svega što je izgledom činilo ratnika: fizičke snage. Bio je fizički razoren čovjek, paraliziran i patnik, ali njegova snga duha bila je lavlja.


Božanska je Providnost nagradila njegovo junaštvo u brojnim prilikama. Najizvanrednija je bila epizoda u bitci kod Montgiscarda, 25. studenoga 1177. Baldovin je imao 16 godina i napustio je Jeruzalem hiteći u pomoć gradu Ascalonu koji su opsjedali muslimani. Kad su križari dosegli brežuljke na ulasku u gradske ulice, vidjeli su neizmjernu vojsku od 30 000 ljudi koje je osobno vodio Saladin, strašni sultan Sirije i Egipta. Baldovin je imao samo 500 vitezova i nekoliko tisuća pješaka, ali nije se odlučio na bijeg. Njegova je reakcija ovjekovječena na slavnoj slici iz XVIII. st. 'Bitka kod Askalona', koju je naslikao Larivière, a čuva se u Versaillesu.

Mladi suveren, ranjen gubom, zapovjedio je da biskup betlehemski donese relikviju pravoga križa pred kojom je kleknuo i dugo molio. Onda je ustao i naredio napad do smrti protiv nadmoćne snage neprijatelja. 

Križari su jurišali s takvim impulsom da je sultanova vojska postala dezorijentirana, u strahu pobjegla i zatim se raspršila na beskrajnoj ravnici. Saladin se jedva spasio bježeći na trkaćoj devi, izgubivši 90 % svojih trupa u povlačenju. Riječi arapskog kroničara škrtim i gorkim riječima govore o najgorem vojnom porazu koji je ikad pretrpio veliki Saladin: 'Odjedanput su došli franački vitezovi, brzo kao vukovi i lajući kao psi. Sišli su u blisku bitku. A Muhamedovi su se sinovi povukli'.

'Lajući kao psi': zapamtimo tu sliku. U prvom naletu križarskoga juriša bilo je osamdeset templara, redovnika vitezova koji su učinili zavjet da će umrijeti, ali se nikada neće povući u bitci, a odmah do njih trideset 'živih mrtvaca': vitezova Reda sv. Lazara koji su se lica izobličenih od gube borili bez zaštite kaciga, da utjeraju strah neprijatelju. Stotinu takvih ljudi bilo je vrijedno cijele vojske. 

Međutim, svjedoci spominju da se sv. Juraj osobno borio na strani križara, i jedan anđeo koji je zatro neprijatelja, dok je svjetlo pravoga križa osvjetljivalo bojno polje. Mladi Baldovin IV. bio je uvjeren da je do pobjede došlo božanskom intervencijom, i u zahvalu je sagradio benediktinski samostan posvećen sv. Katarini Aleksandrijskoj na čiji se blagdan (25. studenoga) dogodila bitka. To nije bilo vrijeme katakomba, bilo je to doba u koje su križari podizali samostane, a monasi molili za pobjedu onih koji su vojevali.

I danas smo malobrojni, bez materijalnih snaga koje dolaze od političkih, ekonomskih i medijskih sila modernoga svijeta. Smrtno smo ranjeni svojim grijesima, izolirani i tretirani kao gubavci zbog svoje vjernosti tradiciji. A ipak, imamo li snage za otpor, ne za povlačenje, i da napadnemo neprijatelja koji napreduje, kao oni psi koji laju, o kojima govori srednjovjekovni kroničar, pobjeda će biti naša jer je naša ljubav za Crkvu i kršćansku civilizaciju jača od smrti. I kako Pjesma nad pjesmama kaže: 'mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke mogu potopiti' (Pjesma nad pjesmama 8, 6-7).


Zato se ne želimo vratiti u katakombe. Danas Konstantinov stijeg, kao ni stjegovi križara ni Lepanta, nisu barjaci oružanog rata, nego simboli stava duha. To je raspoloženje duše onoga koji je uvjeren, kako to kaže sv. Pio X., da 'je civilizacija svijeta kršćanska civilizacija; što je iskrenije kršćanska, to je više istinita, trajnija i plodonosnija dragocjenim plodovima'[15], to je raspoloženje duše onoga koji je uvjeren da kršćanska civilizacija nije san prošlosti, nego odgovor na krizu svijeta koji se raspada: to je kraljevstvo Isusa i Marije u dušama i društvu koje je Gospa prorekla u Fatimi, i za koje se pouzdano i hrabro nastavljamo svakodnevno boriti.

[1] St. Pius X, Enc. E supremi apostolato , October 4, 1903.

[2] Rod Dreher, The Benedict Option, A Strategy for Christians in a Post-Christian World, Sentinel Press, 2017

[3] http://www.ilgiornale.it/news/cronache/states-si-allontanano-papa-rod-dreher-svela-perch-1587804.html

[4] Pius XII, Sermon Exultent hodie , September 18, 1947.

[5] Pius XII, Enc. Summi pontificatus, October 20, 1939, AAS, 31(1939), pp. 413-453.

[6] Ibid., pp. 421-424, 446.

[7] Brunero Gherardini, Sta la Regina alla tua destra. Saggio storico-teologico sulla Regalità di Maria, Edizioni Viverein, Roma 2002, p. 145.

[8] M. D. Chenu (1895-1990), La fin de l’ère costantinienne, in Un Concile pour notre temps, Les Editions du Cerf, Paris 1961, pp. 59-87

[9] M.D. Chenu, La fin de l’ère costantinienne, cit., pp. 70-73.

[10] Roger T. Calmel o.p., Breve apologia della chiesa di sempre, Editrice Ichtys, Albano Laziale 2007, pp. 10-11

[11] Summa Theologiae, I, q. 14, a. 10, resp..

[12] Jonathan Riley-Smith Crusading as an act of love,“History. The Journal of Historical Association”, vol. 65, n. 213 (february 1980), pp. 177-191.

[13] Teresa di Gesù Bambino, Opere complete, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1997, pp. 1054-1055.

[14] Willemi Tyrensis Archiepiscopi Chronicon, ed. R. B. C. Huygens. 2 vols. Corpus Christianorum Continuatio Medievalis, vols. 38 & 38a. Turnholt: Brepols, 1986. Latin text with introduction and notes in French.

[15] St. Pius X,, Enc. Il fermo proposito, June 11, 1905."

Izvor: Remnantnewspaper.com
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 4, 5, 7), Sacerdos viennensis (3), Confrérie royale (6), Messa in latino (8)