petak, rujna 25, 2015

Zaplotnjaci

Pretkraj prošle godine bilo je uznemirenosti zbog knjige suradnika kard. Murphyja-O'Connora, A. Ivereigha, koji je otkrio neke pojedinosti o aktivnostima koje su prethodile izboru nadbiskupa Buenos Airesa za novog papu (1, 2, 3). Prema glasnogovorniku Svete Stolice, osobe koje auktor spominje u knjizi zanijekale su (4) da su sudjelovale u bilo kakvom lobiranju, no u utorak je predstavljen životopis kard. Danneelsa koji donosi još više detalja o postojanju i nastojanju jednog kruga kardinala i biskupa da kard. Bergoglio postane poglavar Katoličke Crkve. QVC već ima članak i video na kojem se bivši briselski nadbiskup i belgijski primas na predstavljanju svoje biografije hvali da je pripadao toj "mafiji"- kako je sâm naziva. 

"Bivši belgijski primas i nadbiskup Mechelena i Bruxellesa G. Danneels, stajao je na središnjoj loži raskošne bazilike Sv. Petra kad je 13. ožujka 2015. Franjo predstavljen svijetu kao novi papa. Kako je došao do tog počasnoga mjesta? Pitanje nije novo i već je u tom povijesnom trenutku bilo zagonetno. Sada su povjesničari K. Schelkens i J. Mettepenningen iznijeli životopis kard. Danneelsa, u kojem otkrivaju kardinalovo sudjelovanje u tajnoj mreži biskupa i kardinala. Mreža imena 'St. Gallenska skupina' za cilj si je zadala potisnuti utjecaj tadašnjega prefekta za nauk vjere J. kard. Ratzingera, i spriječiti njegov izbor za papu. Kad je to propalo, nastojalo se bojkotirati pontifikat Benedikta XVI. i isposlovati izbor Argentinca J. M. Bergoglia. Predstavljanje knjige bilo je na Koekelbergu kod Bruxellesa prošloga utorka.

- Danneels je 2013. brzo postao 'Papstmacher' ['popemaker']

Pored brazilskog kardinala C. Hummesa, neposredno nakon Papina izbora, Danneels je bio naveden kao jedan od onih koji su promicali izbor J. M. Bergoglia. Mjesto pored novog pape nakon 'Habemus Papam' bilo je samo naznaka za to. Drugi je znak bilo neobuzdano zadovoljstvo kojim je Danneels pozdravio izbor argentinskog nadbiskupa.

Još je značajnija bila činjenica da je negdašnji belgijski primas otada ulazio i izlazio iz Vatikana te imao izravan pristup papi Franji. To da bivši nadbiskup Mechelena i Bruxellesa nije podnosio Franjina predšasnika Benedikta XVI., bila je javna tajna. Znakovitim je zabilježeno što je Franjo među 16 sinodalnih otaca koje osobno imenuje, uvrstio upravo kard. Danneelsa 2014. za Biskupsku sinodu o obitelji. Isto se dogodilo ove, 2015. godine. Kad zakratko počne Biskupska sinoda u Vatikanu, kard. Danneels će biti opet tamo na izričiti poziv pape Franje i suodlučivati o braku, obitelji i istospolnosti, premda je njegova uloga u homoskandalu i skandalu zlostavljanja djece u belgijskoj Crkvi krajnje nejasna.

- Ivereighovo otkrivanje 'Bergogliova tima'

Ono što su K. Schelkens i J. Mettepenningen sada izložili, u ublaženom je obliku iznio već krajem studenog 2014. A. Ivereigh, nekadašnji glasnogovornik kard. Murphyja-O'Connora u svojoj knjizi o Franji, 'Veliki reformator'. Ivereigh piše da je postojao 'Bergogliov tim' koji se sastojao od četiri kardinala koji su bili organizirali ciljanu kampanju za Bergogliov izbor. Bili su to njemački kardinali W. Kasper i K. Lehmann, zatim Murphy-O'Connor i Danneels (vidi članak na Katholisches.info, 'Jesu li Kasper, Lehman, Danneels, Murphy-O'Connor organizirali nedopuštenu kampanju za izbor Bergoglija?'). 

Ivereigh u svojoj knjizi piše: 'Oni su svoju lekciju naučili 2005. Najprije su si osigurali Bergogliov pristanak'. Drugi put nisu htjeli doživjeti kako se Argentinac, kad je do toga došlo, predomišlja i povlači svoju kandidaturu kao 2005. 'Na pitanje je li spreman, odgovorio je da vjeruje kako u ovom vremenu krize za Crkvu, ni jedan kardinal ne bi mogao odbiti kad bi bio pitan.' Murphy-O'Connor je svratio Bergogliju pozornost na to da bude sada vrlo oprezan, jer je sada 'on na redu'. Bergoglio je odgovorio: 'capisco'- tj. razumijem.

S Ivereighovom se knjigom nametnulo pitanje, je li 'Bergogliov tim' djelovao nesebično ili je bilo uvjeta za izbor [Wahlkapitulationcapitulatio caesarea]. Drugim riječima, jesu li od kard. Bergoglija tražili jamstva- da donese izvjesne personalne odluke ili da preusmjeri Crkvu na jedan određeni kurs, primjerice u pitanjima katoličkog nauka o braku i moralu, onako kako ih je tretirala Biskupska sinoda? Kao i je li kard. Bergoglio dao takva jamstva? Ta pitanja do sada nisu našla odgovora i zato ostaju špekulacija.

- Neformalni 'Bergogliov tim' zapravo tajni kružok iz St. Gallena

K. Schelkens i J. Mettepenningen u svom su životopisu o Danneelsu još jasniji od Ivereigha. Oni izvješćuju ne samo o četvorici kardinala koje je Ivereigh nazvao 'Bergogliov tim', nego o cijeloj mreži biskupa i kardinala koji su se sami nazvali 'St. Gallenska skupina'. Drugim riječima: subverzivne djelatnosti jedne tajno organizirane skupine u Crkvi kako bi je doveli na jedan određeni kurs, bile su daleko obuhvatnije, nego što je to Ivereigh otkrio.

Pri tomu oba auktora nisu nimalo suprotstavljena kard. Danneelsu, kao ni Ivereigh kard. Murphyju-O'Connoru. Kardinal Danneels je osobno bio nazočan na predstavljanju knjige u bazilici na Koekelbergu i spremno pisao posvete u tek predstavljenu knjigu. Schelkens i Mettepenningen su djelatni na leuvenskom katoličkom sveučilištu kao crkveni povjesničari. Mettepenningen je kratko bio glasnogovornik za tisak nadbiskupa Léonarda. Zbog razilaženja s nadbiskupom, javno ga je napao, izjasnio se za svećeništvo za žene i kritizirao Léonardovu odluku da dopusti Petrovu bratstvu apostolat u svojoj nadbiskupiji. Osobno držanje Schelkensa i Mettepenningena njihovim navodima daje posebnu vjerodostojnost.

Osnivač i pokretač skupine usmjerene protiv tadašnjega prefekta za nauk vjere J. kard. Ratzingera, bio je bivši milanski nadbiskup i isusovac C. M. Martini koji se sam okarakterizirao kao 'protupapa'. Martini je sazvao tajne susrete biskupa i kardinala u St. Gallenu u Švicarskoj s ciljem modernizacije Crkve, njenog pomirenja s duhom vremena i prevladavanja 'nazadnjaštva' u koje je- prema Martiniju- zapala odbacivanjem Francuske revolucije.

- K. Lehmann i W. Kasper unutra otpočetka

Prvi se susret navodno dogodio 1996. Biskup St. Gallena je tada bio Ivo Fürer. Ti su susreti u najboljem slučaju bili slabo poznati i malobrojnim stručnjacima. Bilo je nekih šaputanja, no nešto konkretno nitko nije znao pa se zato tvrdnja o subverzivnoj antirimskoj skupini u Crkvi lako mogla odbaciti kao 'teorija zavjere'.

Kardinal Danneels se 1999. priključio toj skupini kojoj su među ostalima već pripadali kardinali W. Kasper i K. Lehmann iz Njemačke, B. Humme iz Velike Britanije, A. Silvestrini iz Italije i nizozemski biskup A. Van Luyn.

Sudionici tajnog kružoka su svoje susrete zamaskirali kao 'duhovni odmor'. Tajni zaključci služili su međusobnoj potpori u vrijeme koje su doživljavali 'mračnim'.

- Istraga kard. Ruinija zbog glasina o tajnom savezu

Glasine o postojanju tajnog saveza doprle su do Vatikana koji je predsjednika Talijanske biskupske konferencije i kardinala vikara za grad Rim, jednu od najbliskijih osoba od povjerenja papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., C. kard. Ruinija zadužio da provede istragu. Kružok upućenih, međutim, znao je tako vješto skriti svoje aktivnosti da se Ruini vratio bez konkretnih rezultata. Istodobno je, prema Schelkensu i Mettepenningenu, 'St. Gallenska skupina' počela poduzimati pokušaje kako bi utjecala na vatikanski kurs.

Središnje pitanje te skupine glasilo je: Tko će biti nasljednik Ivana Pavla II.? Navedeni je cilj tajnog kruga bio spriječiti izbor J. kard. Ratzingera za papu. Uz pomoć kardinala Martinija, 2005. je kao protukandidat njemačkom kardinalu bio pozicioniran kard. Bergoglio. Kardinal Martini se do zadnjeg časa glasovima za svog redovničkog subrata Bergoglija nije, doduše, nadao provesti izbor argentinskog nadbiskupa, već da će moći blokirati Ratzingerov izbor.

U konklavama 2005. se, međutim, kard. Ratzinger pokazao tako jak da su propali pokušaji 'St. Gallenske skupine' da spriječi njegov izbor.

- Bojkotirati i minirati pontifikat Benedikta XVI.

Oba auktora izvješćuju da su članovi 'St. Gallenske skupine' ciljano onemogućavali pontifikat Benedikta XVI. i nastojali zamračiti njegovu poruku Crkvi i svijetu. Schelkens i Mettepenningen ne izvješćuju o tomu je li bilo i koja je sveza između aktivnosti 'St. Gallenske skupine' i neočekivanog odreknuća njemačkog pape koje ih je jednim udarcem dovelo bliže cilju da okončaju eru poljskog i njemačkog pontifikata. Nedavno preminuli isusovac Silvano Fausti izvijestio je u svom zadnjem intervjuu da je kard. Martini 2. lipnja 2012. papu Benedikta XVI. kategorički pozvao da se povuče. Osam mjeseci kasnije njemački je papa na potpuno iznenađenje obznanio svoje odreknuće (vidi članak na Katholisches.info, 'Moraš odstupiti')

Povjesničari, svakako, pišu nešto drugo: 'Izbor Bergoglija nesumnjivo je pripremljen u St. Gallenu, a temeljni orisi njegova programa su oni koje su Danneels i njegovi kolege bili diskutirali više od deset godina'.

[...]"

Izvor i slika: Katholisches.info

subota, rujna 19, 2015

Ima li zelanata?

Smije li se kritizirati upravne akte jednog pape? Pitanje je to R. De Matteija koji najprije upućuje na razmišljanja raznih auktora koja su objavljena u medijima o Papinim novim motuproprijima (1, 2, 3, 4, 5) kojima se reformira kanonski postupak za parnice proglašenja ništavosti ženidbe, a onda nastavlja:

"[...]
Pred mnogim se savjestima na toj točki postavlja delikatan problem. Kako god prosuđivali motuproprij, radi se o osobnom i izravnom upravnom aktu Prvosvećenika. No, može li neki papa pogriješiti kod promulgacije crkvenih zakona? I- u slučaju neslaganja- ne mora li se ipak prema njemu držati tiho? Odgovor na to pitanje nam daju nauk i povijest Crkve.

Zapravo, često je dolazilo do toga da pape pogriješe u svojim političkim, pastoralnim pa i učiteljskim odlukama, a da to ni na koji način nije ugrozilo dogmu o nepogrješivosti i rimskom prvenstvu. Otpor vjernika takvim papinskim pogrješnim aktima- u nekim slučajevima nezakonitima- uvijek je bio blagotvoran za život Crkve.

Da ne zalazimo preduboko u povijest, zadržat ću se na događaju udaljenom tek dvjesto godina od nas. Pontifikat Pija VII. (Grgur Chiaramonti, 1800.-1823.)- kao i onaj Pija VI.- znao je za bolne napetosti i sukobe između Svete Stolice i Napoleona Bonapartea, francuskog cara. Pio VII. je 15 srpnja 1801. potpisao konkordat s Napoleonom, misleći da će tako zatvoriti razdoblje Francuske revolucije, no Napoleon je vrlo brzo pokazao da je njegova prava namjera stvoriti nacionalnu crkvu pod svojim nadzorom.

Napoleon se sâm okrunio 2. prosinca 1804. za cara i par godina kasnije ponovo napao Rim i anektirao Papinsku Državu Francuskoj. Papa je zarobljen i odveden u Grenoble i potom u Savonu (1809.-1812.). Suprotstavljenost se zaoštrila prilikom drugoga careva braka. Napoleon je 2. prosinca 1804., u predvečerje krunidbe, oženio Josipom de Beauharnais, kad se carica bacila na koljena pred Pijom VII. i priznala da je s carem bila samo civilno vjenčana. 

Papa je Napoleonu dao do znanja da će sudjelovati na krunidbi samo nakon crkvenog vjenčanja. Brak je na brzinu noću sklopio kard. Fesch, Napoleonov ujak. Josipa nije caru dala nasljednika, a i njeno je podrijetlo bilo prejednostavno za onoga koji je htio dominirati Europom i ženidbeno se povezati s vladarskim kućama. Dakle, car je odlučio dati poništiti brak kako bi oženio Mariju Lujzu Austrijsku- kći najvažnijeg europskog suverena. 

'Senatus Consultus' je 1810. ukinuo građanski brak Napoleona i Josipe, a odmah zatim je i pariški dijecezanski sud sakramentalni brak proglasio ništavim. Sveta Stolica nije priznala tu izjavu o ništavosti popustljivih prelata, i kad je car 2. travnja 1810. stupio u kapelu u Louvreu kako bi sklopio drugi brak s Marijom Lujzom, našao je prazno trinaest mjesta rezerviranih za pozvane kardinale. Car je izostale tretirao kao državne neprijatelje jer su svojom gestom bili izrazili svoje uvjerenje, da bi ništavost njegova braka mogao potvrditi samo papa. Stoga je trinaest kardinala bilo prisiljeno odmah odložiti svoje sutane i insignije te se zaodjenuti jednostavnom crnom svećeničkom sutanom- otuda izraz 'crni kardinali' ili 'zelanti' nasuprot 'crvenih' koji su bili vjerni Napoleonu i pozitivno nastrojeni prema njegovoj ženidbi.

Pio VII. je oscilirao između dviju tendencija, ali 25. siječnja 1813. potpisao je- iscrpljen od borbe- jedan ugovor između Svete Stolice i cara, kojim odobrava i neke uvjete koji nisu bili u skladu s katoličkim naukom. Dokument nazvan 'Konkordat iz Fontainbleaua' (usp. tekst u: 'Enchiridion dei Concordati. Due secoli dei rapporti Chiesa-Stato', EDB, Bologna, 2003., br. 44-55) prihvaćao je u načelu podložnost Svete Stolice auktoritetu francuske države, stavljajući zapravo Crkvu u careve ruke. Taj čin u kojem je papa djelovao javno kao poglavar Katoličke Crkve, od suvremenih je katolika odmah bio prosuđen kao katastrofalan i takvim ga još smatraju crkveni povjesničari. 

Otac I. Rinieri koji je tri sveska posvetio studiju odnosa Pija VII. i Napoleona, piše da je ugovor iz Fontainbleaua bio 'poguban kako za suverenitet rimskog prvosvećenika tako i za Svetu Stolicu samu' ('Napoleone e Pio VII (1804.-1813.). Relazioni storiche su documenti inediti dell’archivio vaticano', Unione Tipografico-Editrice, Torino, 1906., sv. III, str. 323), i dodaje 'kako je moglo doći do toga da se Sveti Otac Pio VII. dade navesti da potpiše jedan ugovor koji je sadržavao tako katastrofalne uvjete, fenomen je čije objašnjenje nadilazi prava povijesti' (isto, str. 325).

Kardinal Bartolomej Pacca (1756.-1844.) spominje u 'Memorie storiche': 'Nemoguće je opisati mračan dojam i loš učinak koji je donijelo objavljivanje toga konkordata'. Nije nedostajalo onih koji su ga oduševljeno pozdravili kao i onih koji su ga tiho kritizirali jer se- bilo iz servilnosti, bilo iz krive bogoslovne doktrine- nisu usudili to javno reći. Kardinal Pacca, papin državni podtajnik, pripadao je onim kardinalima koji su- nakon što su uzalud pokušali odgovoriti papu od potpisivanja- rekli da nema drugoga lijeka za skandal učinjen katolištvu i za vrlo tešku štetu, nego da papa brzo povuče i generalno poništi ugovora, te su ukazivali na dobro poznati primjer pape Paskala II. u crkvenoj povijesti ('Memorie storiche', sv. II, str. 88).

Došlo je do povlačenja. Pred prigovorima kardinala 'zelanata', Pio VII. je u velikoj poniznosti prepoznao svoju pogrješku i 24. ožujka napisao Napoleonu sljedeće: 'O tom dokumentu, premda smo ga potpisali, Vašem Veličanstvu kažemo isto ono što je i Naš predšasnik Paskal II. u jednom drugom sličnom slučaju rekao o spisu koji je potpisao, a koji je išao u prilog Henriku V.- zbog čega mu je savjest dala razloga da se pokaje- 'kako smo ono pismo prepoznali kao pogrješno, tako ispovijedamo Naše loše djelo, i s pomoću Božjom želimo da se odmah izmijeni, tako da ne nastane nikakva šteta za Crkvu niti za Našu dušu' '('Enchiridion', cit., br. 45, str. 16-21). 

U Italiji se još nije bilo pročulo o papinom povlačenju potpisa, nego samo o potpisanom konkordatu. Stoga je časni Pio Bruno Lanteri koji je vodio pokret 'Amicizie Cattoliche'odmah sastavio tekst u kojem je oštro kritizirao papin čin i među ostalim napisao: 'Kaže se da Sveti Otac može činiti sve 'quodqumque solveris-quodqumque ligaveris (što god razriješiš-što god svežeš) itd. To je istina, ali ne može činiti ništa protiv božanskog ustroja Crkve. On je namjesnik Božji, ali nije Bog niti smije razrušiti djelo Božje!' ('Scritti e documenti d’Archivio, II, Polemici-Apologetici', Edizione Lanteri, Rim-Fermo 2002., str. 1024 (str. 1019-1037)).

Časni Lanteri koji je bio gorljivi branitelj papinstva, dao je mogućnost usprotiviti se papi u slučaju zablude, znao je da je moć pape vrhovna, međutim, nije bezgranična niti samovoljna. Papa, kao i svaki vjernik, mora poštovati naravni i božanski zakon čiji je zaštitnik po božankom mandatu. On ne može mijenjati niti vjerska pravila niti božanski ustroj Crkve (npr. sedam sakramenata), kao što ni svjetovni vladar ne može promijeniti fundamentalni zakon kraljevstva, jer se- kako Bossuet podsjeća- njihovom povrjedom 'tresu svi temelji zemlje' (Ps 81, 5) (Jacques-Benigne Bossuet, 'Politique tirée des propres paroles de l’Ecriture Sainte', Droz, Ženeva, 1967. (1709.), str. 28).

Nitko ne bi mogao optužiti kard. Paccu da se presilovito izrazio ili Pija Brune Lanterija za manjkavu povezanost s papinstvom. Konkordati, motupropriji, apostolske konstitucije, enciklike, bule, brevi samo su legislativni akti koji izražavaju papinsku volju, ali nisu nezabludivi, osim ako papa pri promulgaciji nema nakanu definirati točke o doktrini ili o moralu na obvezujući način za svakog katolika (usp. R. Naz, 'Lois ecclésiastiques' u: 'Dictionnaire de Théologie catholique', sv. VI, coll. 635-677).

Motuproprij pape Franje o ništavosti braka upravni je čin koji se može diskutirati, a i sljedećim upravnim aktom povući. Motuproprij 'Summorum Pontificum' pape Benedikta XVI. o tradicionalnoj liturgiji često se diskutirao i kritizirao (usp. primjerice sučeljavanje A. Grillo-P. De Marco, 'Ecclesia universa o introversa. Dibattito sul motu proprio Summorum Pontificum', Edizioni San Paolo, Cinisello Balsamo (MI), 2013.).

Motuproprij pape Franje koji predstavlja njegov do sada najrevolucionarniji čin upravljanja, još do 8. prosinca nije na snazi. Je li nelegitimno tražiti da se na Sinodi diskutira o toj bračnoj reformi i da jedna skupina kardinala 'zelanata' zatraži njegovo ukidanje?"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Beiboot Petri
Slike: WIKIMEDIA COMMONS

petak, rujna 18, 2015

I tako dalje

U nedavnom članku A. Soccija spominje se kako su od srpnja 1971. do kraja studenog 1983. u američkim biskupijama na snazi bile Privremene norme kojima se de facto uklonila potreba dviju istovjetnih presuda za postizanje konačne odluke o ništavosti braka. Rezultat je bio da nitko tko je tražio ništavost nije bio odbijen "te se u općoj percepciji taj proces počeo zvati 'katolički razvod'".


Ono što se nakon 1983. nastojalo iskorijeniti, vraća se na velika vrata. Dok se s jedne strane uvjerava da se ne radi ni o kakvom spektakularnom obratu, predsjednik povjerenstva koje je pripremilo novi motuproprij msgr. Pinto napisao je:

"[...] 
u 'Osservatore Romanu' da papa Bergoglio traži od 'biskupâ istinsko i pravo 'obraćenje', promjenu mentaliteta koja ih uvjerava da slijede Kristov poziv'. 

Prema msgr. Pintu 'poziv Kristov, prisutan u njihovu bratu, Rimskom biskupu' bio bi taj da se 's ograničenog broja od nekoliko tisuća ništavosti dospije do neizmjernog broja nesretnih koji bi mogli imati izjavu o ništavosti'.

Nikad se nije čulo da bi Krist htio 'neizmjeran' broj ništavosti. No, sad je jasno da je cilj motuproprija razvod u velikoj mjeri- puno brži, jeftiniji i lakši, nego državni razvod (već ih ima koji pokušavaju dokučiti je li praktičniji razvod preko svećenika).

Do sada- do Benedikta XVI.- pape su uvijek opominjali crkvene sudove jer su bili prepopustljivi u priznavanju ništavosti. S Bergogliom se sve preokrenulo i sad ih se napada iz suprotnog razloga: treba stvoriti masovne 'tvornice' ništavosti.

Zastupnica A. Moretti je u pravu kad trijumfalno kaže da ova 'epohalna reforma' Svetog Oca 'u stopu slijedi zakon o brzom razvodu koji sam predložila Zastupničkom domu'. I naglašava 'zajedničku viziju Crkve i države po tom pitanju'. No, ima još.

RAZVOD

Ovim motuproprijem formulirani su novi razlozi za ništavost- bez ikakve Učiteljske ili bogoslovne osnove- koji 'de facto' preokreću ulogu same Crkve: neće više biti Crkva ta koja mora verificirati izvornu ništavost sakramentalnog braka u Božjim očima, nego riskira postati entitet koji 'de facto' 'raspušta' sakramentalno valjan brak zbog danas izmišljenih razloga. 

Zapravo, u motupropriju- piše De Mattei- 'teorijska potvrda nerazrješivosti braka praćena je u praksi pravom na izjavu ništavosti za svaku propalu bračnu svezu. Dovoljno je u savjesti držati vlastiti brak nevaljanim da ga kao ništavoga prizna i Crkva'.

Eksplozivni naboj nalazi se osobito u čl. 14 'Proceduralnih pravila' gdje se 'nepostojanje vjere' stranaka sugerira kao mogući uzrok hinjenja ili zablude u pristanku, i dakle ništavosti braka. 
Sve do sada je izostanak vjere kao razlog nevaljanosti braka Crkva uvijek isključivala, ograničavala se na uzdizanje naravnoga braka na sakramentalni. 

Benedikt XVI. je protumačio: 'Nerazrješiva veza između muškarca i žene za sakramentalnost ne zahtijeva osobnu vjeru onih koji ulaze u brak; ono što se traži kao nužni minimalni uvjet je nakana učiniti ono što Crkva čini'. [en, nj]

To jest imati nakanu oženiti se. Jasno je da Crkva priznaje mješovite brakove kao sakramentalne, čak i kad je uključen supružnik koji je ateist ili pripada kojoj drugoj religiji; dovoljno je htjeti naravni brak.

Sad se sve preokreće. U skladu s Bergogliovim stilom uporabljen je dvosmisleni oblik kako bi se katolički svijet uvjerio da se nauk nije promijenio.

U 'Avvenireu', 9. rujna 2015., kanonist P. Moneta je izjavio da 'nepostojanje vjere nije uzrok ništavosti ni prije ni sada'. No, u isto vrijeme je msgr. Pinto predstavljajući motuproprij hvalio 'inovaciju pontifikata pape Franje' i govorio o 'sakramentu koji je celebriran bez vjere' što će donijeti 'neizmjeran' broj ništavosti 'zbog evidentnog nedostatka vjere kao mostu do znanja i tako do slobodne volje [nužne] da se dade sakramentalni pristanak'.

To će, nesumnjivo, otvoriti vrata za milijune ništavosti. Milijune! Ma, otkad to za ženidbu treba biti svetac ili imati laureat iz teologije s Gregorijane?

Crkva je kako bi priznala sakramentalni brak uvijek jednostavno pitala za slobodnu odluku za brak, u skladu s karakteristikama naravnog braka. Nadalje, uvijek je naučavala da duhovna dispozicija supružnika (njihova osobna svetost) utječe na plodove sakramenta, no zasigurno ne na njegovu valjanost. 

Sada se sve promijenilo, a među okolnostima koje su širom otvorile mogućnost super-brzog razvoda je 'kratkoća bračnog suživota' ili činjenica da se par vjenčao 'zbog neočekivane ženine trudnoće'. A kakve to veze ima s pristankom?

Taj nevjerojatni popis zapravo završava s 'i tako dalje'. Znači li to da ga svatko može po volji proširiti? Kakav je to zakon? 

Upravo će slabije strane (žene i djeca) biti te koje će platiti cijenu za tu revoluciju u destabiliziranju obitelji koja je već pod teškim napadom svjetovne kulture. 

Sestra Lucija, fatimska vidjelica, rekla je jednoga dana kard. Caffarri: 'Oče, doći će vrijeme kad će Sotonina odlučna bitka s Kristom biti preko braka i obitelji'.

To je to. Ako je ovo čas 'biskupa odjevena u bijelo', bit će patnje za sve (sjećate li se vizije grada u ruševinama?)."

Izvor: Lo Straniero/RORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

ponedjeljak, rujna 14, 2015

Prevladati protestantizam

Kako se približava okrugla obljetnica protestantske reformacije, sve je više događaja koji u središte stavljaju osobu M. Luthera, kao što je bilo davanje imena jednom rimskom trgu po tom herezijarhu. Ovaj je post posvećen značajnoj njemačkoj istraživačici M. Luthera, koja se istaknula i borbom protiv drugih suvremenih zabluda, posebno neomarksizma i Frankfurtske škole. Riječ je o prof. dr. Almi v. Stockhausen s kojom je tadašnji profesor iz Tübingena J. Ratzinger- kasniji nadbiskup, kardinal i papa- surađivao u osnutku ustanove o kojoj će u nastavku biti riječi.

Gloria.tv nudi više snimaka emisija u kojima je govorila o razumu i vjeri, o Lutherovim zabludama i njihovu prodoru u Katoličku Crkvu, o obrani života i sličnim temama iz filozofije i teologije. U prvom nastavku niza Razum i vjera odgovorila je na voditeljev poticaj da se ukratko predstavi, i tako iznijela neka sjećanja iz svog djetinjstva, te se posebno osvrnula na vjersku pozadinu svoje obitelji koja je možda utjecala na odabir područja njenih istraživanja.

Rođena je 1927. u Münsteru u pobožnoj katoličkoj obitelji. Otac joj je bio odvjetnik i bilježnik, ali je te poslove prepustio voditelju svog ureda, a sam se posvetio velikom pitanju koje ga je zaokupljalo: je li Isus Krist samo ključna točka jedne religije ili pak i svjetske povijesti. Ako je odgovor potonji, onda mu se treba potpuno predati. Napisao je i knjigu Europas Kampf für Christus koju su nacisti bili zabranili. Ustajao je svakog dana u 4 ujutro kako bi studirao Sveto pismo na različitim jezicima. Posebno je cijenio svetu misnu žrtvu pa je slušao svakoga dana više svetih misa. Odlazio bi na misu u 6 sati i pribivao kod tri svete mise, a potom ostajao u dubokoj meditaciji pa su ga djeca morala prodrmati da ga iz nje trgnu. U onoj mjeri u kojoj je njen otac bio odgojen u katoličkom duhu, djetinjstvo njene majke je bilo obilježeno protestantizmom. Almini djed i baka s majčine strane pripadali su starim njemačkim protestantskim aristokratskim obiteljima. Baka joj se bavila filozofijom, čitala klasike i otkrila da kod Luthera ne nalazi logiku, već da on misli dijalektički. Uvidjela je da se Lutherova slika o Bogu ne može usporediti s katoličkom ozbiljnošću. Za Luthera je Bog jedinstvo proturječnosti (Widerspruchseinheit), a ne apsolutni identitet dobroga, lijepoga i istinitoga. Vjerovao je da Bog svojom vječnom naravi ujedinjuje i dobro i zlo, kako Luther izriče tj. Bogu stavlja u usta: Ego sum qui creo bonum et malum (Ja sam (Bog) koji stvaram dobro i zlo). Zato je privatno studirala katoličku teologiju i tako se nakon dvadeset godina braka obratila na katoličku vjeru. Njenog je djeda to toliko pogodilo da se htio rastati. Alminu majku je mučila ta podvojenost gdje joj je otac protestant, a majka katolikinja, zato je kako bi spoznala objektivnu istinu studirala filozofiju i matematiku. Bila je jedna od prvih njemačkih studentica, a u Freiburgu je studirala s Edith Stein kasnijom sveticom Benediktom od Križa. Naposljetku je i njena majka postala katolikinja. Budući da je jako poštovala svog oca i nije ga htjela povrijediti, bila joj je to teška odluka. Kako je rekla, najgora borba u životu. S Alminim se ocem upoznala na studiju filozofije i zatim se vjenčala. Svakog je dana slušala jednu svetu misu i pomagala mjesne siromahe poput svoje imenjakinje sv. Elizabete Ugarske. Otac je Almi rekao da može mirno sjediti za svojim pisaćim stolom jer zna da se Elizabeta brine za potrebite. Alma je bila najstarije dijete, zatim je došla na svijet njena sestra koja je postala odvjetnica, imala troje djece i vrlo rano umrla. Treći je rođen Armin koji je postao svećenik. Slijedio je Joachim, također svećenik. Bio je župnik u Hamburgu i u suradnji s majkom Terezom izgradio je prihvatilište gdje je 300 beskućnika svakog dana moglo dobiti topli obrok, prespavati i oprati odjeću. Zatim Gottlieb koji je postao liječnik, a zvali su ga liječnikom umirućih jer nije odlazio od bolesnika do posljednjeg trenutka, nego je ostajao s umirućima u molitvi. Na koncu je rođen Dietrich, treći svećenik u obitelji, danas u miru, živi u Heroldsbachu, marijanskom molitvenom mjestu. (Prema: Gloria.tv)


Gospođa od Stockhausena studirala je filozofiju, teologiju i povijest na sveučilištima u Münsteru, Göttingenu i Freiburgu. Predavali su joj G. Siewerth, M. Heidegger, N. Hartmann. Promovirala je 1954. radom  Analogija bića kod sv. Tome Akvinskog u Freiburgu. Od 1962. bila je profesorica filozofije na Pedagoškom fakultetu u istom gradu. Šezdesete su godine donijele provalu nereda. 

I sâma se suočila s buntom. U intervjuu za Kath.net kaže da su joj sabotirali svako predavanje. Imala je sporove na upravnom sudu jer nije bila spremna izdavati kvalifikacije za marksističke teze. "I kad sam vidjela da u Freiburgu zapravo više ništa nisam mogla učiniti, mislila sam: dalje ide samo privatno... pa sam tada privatno pozvala ljude, upravo pobunjenike, i tako smo privatno studirali Marxa. I ljudi su vidjeli da je Marx lažni ideal pa su svi postali kršćanima." Obraćenje vođe simpatizera marksizma spominje i J. L. Allen u svom životopisu pape Benedikta XVI. i kaže da je to izvanredan rezultat s obzirom na to da je bila primala i prijetnje smrću. 

Najprije je sa suradnicima organizirala jedan studium generale kao pripremu za sveučilišni studij. To su radili četiri godine, a zatim su pomislili da bi to mogao postati pravi studij. Ministarstvo im je najprije tražilo oko 30 milijuna maraka kao osiguranje, no uspjeli su ih uvjeriti da je ono što poduzimaju dovoljno vrijedno priznanja i tako su 1988. dobili državno priznanje kao najmanja državno priznata akademija. Utemeljiteljica v. Stockhausen ju je nazvala po svom profesoru Gustavu Siewerthu. Akademija nije primala niti prima pomoć ni od države ni od Crkve. Profesori su ili u mirovini ili aktivni koji predaju na svojim sveučilištima, a na Akademiji ne uzimaju nikakvu naknadu. Znalo je biti do trideset studenata. Bez obzira na smjer koji odabiru, filozofija i teologija imaju važno mjesto. "Studij smo izgradili tako da se na tlu antike mora vidjeti kako je kršćansko srednjovjekovlje riješilo aporije antike, da je objava povezana s metafizikom. No, onda se bavimo cijelom modernom. Studira se Luther, Hegel, Kant, Heidegger, cijela moderna i prirodnofilozofijski problemi, darvinizam, neodarvinizam, Teilhard de Chardin na kojeg se pozivaju gotovo svi katolici kao na mogućnost povezivanja stvaranje i evolucije, što je najveća besmislica." (Kath.net) Međutim, 2013. im je ministrica iz redova zelenih (za koje se zna reći da su zapravo zeleno lakirani crveni) oduzela dozvolu jer su ispod praga koji je 1000 studenata i navodno se nisu dovoljno prilagodili bolonjskim pravilima. Prigovori opet navodno nemaju veze s ideologijom. Akademija je uložila žalbu i stvar je sada na sudu. Ljetni tečajevi još traju, a ovoga je kolovoza tema bila vrlo aktualna- Sakrament braka kao osnova za obitelj i društvo. Od ljetnog semestra 2014. nastavljen je i studium generale.


Na stranici Akademije nalaze se pisma raznih crkvenih dostojanstvenika upućena osnivačici. Među njima i više pisama kard. Ratzingera i onih koje su joj u njegovo ime kao pape Benedikta XVI. slali njegovi predstavnici. U čestitci povodom 75. rođendana gospođe od Stockhausena, prefekt Kongregacije za nauk vjere kard. Ratzinger ističe:

"Rado se sjećam prvih, skromnih početaka u Bierbronnenu. Zahvaljujući Vašima filozofijskim i pedagogijskim kompetencijama, Vašoj empatiji, Vašoj nepokolebljivoj vjeri i Vašoj upornosti, od nekadašnjega skromnog početka mogli ste razviti uvaženi fakultet, koji mnogostrukošću ponude preko kompetencije svojih docenata i preko obiteljskog zajedništva poučavatelja i studenata, zauzima jedinstveno mjesto u koncertu njemačkih fakulteta. No, najvažnija je pritom u konačnici ipak nezabludiva vjera koja nadahnjuje cjelinu; posred tolikih dvoznačnosti koje proizlaze s tolikih katedra, Vaš fakultet ide jasnim putem istine koju nam pokazuje vjera, u ljubavi, ali i neustrašivo pred svim neprijateljstvima s kojima danas mora računati jasno ispovijedanje katoličke vjere Crkve. Za sve Vam to danas želim još jedanput od svega srca zahvaliti [...]." (24. X. 2002.)

U već spomenutom intervjuu spomenula je zasluge svog učitelja Siewertha za filozofiju i teologiju zbog kritike Hegela i Heideggera. Uslijedila su zatim na koncu još dva pitanja i odgovora prof. v. Stockhausen: 

"- Kakav je bio Vaš odnos s Heideggerom i koja je glavna točka Vaše kritike njegove filozofije?

Bila sam Heideggerova učenica. Ponajprije je njegov govor da traži božanskoga Boga, naravno zavodljiv. Ali, kad se zatim vidi da tu na Božje mjesto stupa idol prirode, i da se ta priroda izjednačuje s kaosom, s borbom bogova protiv ljudi i ljudi protiv bogova... Zaista mislim da Heideggerova filozofija sadrži potpunu perverziju kršćanstva. I Heidegger je zaista onaj koji je najviše odavao počasti Lutheru, više od Hegela. Sâm Heidegger povijest filozofije dijeli na dva velika odsjeka: jedan je katolička skolastika, a drugi je od Luthera luteranska skolastika. Katolička skolastika misli logički, protestantska dijalektika misli dijalektički. No, kad ja mislim dijalektički, to onda znači da moram dobro i zlo motriti kao da su istog ranga, onda više nema morala.

- Ima li za naše društvo izlaza iz te dijalektike?

Doista vjerujem da je osnova za tu dijalektiku sâm Luther. Kriva teologija. Ako ja, kao Luther, zlo prenesem na Boga i u samom Bogu vidim najveće proturječje, da je on dobro i zlo, da on najprije mora postati đavlom prije nego što može postati Bogom; ako Lutherov pojam Boga izražava najstrašniju dijalektiku, dakle zastrašujuće proturječje, onda moram nadvladati protestantizam. I to što mi danas činimo, da se Katolička Crkva prilagođava protestantskoj, u mojim je očima propast Katoličke Crkve, najgori đavolski trik. Moramo nadvladati protestantizam- onda smo nadvladali korijen dijalektike." (Izvor: Kath.net)

Još treba spomenuti da je 2007. papa Benedikt XVI. gospođu od Stockhausena imenovao damom Reda sv. Grgura Velikog. Tko želi saznati više o njenom istraživanju Luthera i njegova utjecaja na povijest mišljenja, može to ostvariti preko stranice Akademije gdje su dostupni i radovi drugih suradnika. Posebno knjige ili zbornici: Utjelovljenje Logosa kao ključna točka povijesti misli [!], Luther i posljedice za duhovnu povijest, Lutherova teologija- jedna autobiografija, U hrvanjima oko istine, Luther i posljedice za duhovne i prirodne znanosti, Duh u proturječju- od Luthera do Hegela. Svi su ti radovi dostupni kao tiskane knjige ili u PDF obliku

Na koncu sam pripremio prijevod intervjua koji je profesorica dala za portal Gloria.tv. Budući da je razgovor kratak, tako su onda to više napomene ili natuknice o glavnim problemima u misli M. Luthera i o njegovu utjecaju na K. Rahnera i na ulazak protestantskih ideja u Katoličku Crkvu. Ovo što se u pripovijedanju čini kao citati, nisu to u pravom smislu, nego više prema sjećanju ili zato da bude sažetija. Kako se u razgovorima događa, profesorica se ponegdje ispravlja, odnosno nadopunjuje. Potrudio sam se- koliko je išlo- biti što vjerniji izgovorenom.


"- Što je glavni problem Martina Luthera?

On je sâm rekao, sâm je naveo. Kaže: Ti Erazmo- misli na Erazma Roterdamskog- ti si me jedini točno shvatio. Nije meni do papinstva, trgovine oprostima i čistilišta, nego jedino i prvenstveno do porobljene volje [vidi De servo arbitrio]. Jedino i prvenstveno je Lutheru stalo do dokaza da je izjava da postoji slobodna volja laž. Slobodne volje za njega nema. Obrazložio je ovako: kad bi Bog dopustio slobodnu volju ljudima, tada bi - doslovno prema Lutheru- Bog bio idol koji ne odlučuje sâm o svemu. I kaže: Bog je pustio da Adam padne. Nije jadan čovjek kriv, nego nepravedni Bog. Ako čovjek nema slobode, onda je Bog taj koji sâm odlučuje. Naglašava  samodjelovanje Božje [Alleinwirksamkeit Gottes, odnosno Božju jedinstvenu moć da djeluje, da sâm, jedini, djeluje]. Kaže također: Bog je Judu odredio za izdajicu. Nije kriv jadan čovjek, nego nepravedni Bog.

- Što slijedi iz Lutherova nauka za nauk o opravdanju?

Bog sâm opravdava bez odobravanja [Zustimmung] čovjeka. Vjera sama opravdava- kaže Luther- ali vjera nije nešto na što ja sâm u svojoj slobodi mogu pristati ili što ja prepoznajem kao istinu. Čovjek ne može niti reći istinu, niti ima slobodne volje, nego je- kako se Luther izražava- perseitet zla [die Perseität des Bösen, odnosno die Perseität des Bösen ist das Wesen des Menschen- perseitet zla je bît čovjeka]. Na mjesto triju preslikâ [Abbild] Božjih u čovječjem razumu: sâm razum, volja, sposobnost ljubiti; na mjesto tih triju pečata božanskog podrijetla našega duha, Luther stavlja tri obilježja- čovjek sa svojim razumom ne može spoznati ništa istinito, uopće nema slobodne volje i ne može ljubiti, nego samo može egoistično djelovati. Ako vjera sama opravdava, onda se ja ne mogu sâm za tu vjeru izjasniti ili izabrati tu vjeru, nego Bog me grabi [ergreift mich] ili odbacuje. Bog me obuhvaća [erfasst mich] u činu vjere koji On sâm provodi- Bog- ili pak pripadam onima već zauvijek prokletima od Boga- i onda Luther kaže prokletima bez razloga [Grundlossverdammte]- jer čovjek ne može ništa istinito spoznati, ništa odlučiti niti ljubiti. Tko je proklet, proklet je bez razloga- provodi Luther posljedicu. Bog je samovoljan Bog koji bez razloga jednoga bira, a drugog odbacuje. 

- Kako je luteranska zabluda mogla prodrijeti u Katoličku Crkvu?

Ta 'vjera', ta luteranska vjera koja se u usporedbi prema katoličkoj vjeri zaista ponaša kontradiktorno, u Katoličku je Crkvu prvenstveno ušla preko filozofije, uglavnom preko Hegela. Hegel je o sebi rekao: Ja sam luteran, jesam i hoću to ostati, ali kad teolozi dođu do očaja da u samom Bogu vide zlo, onda još preostaje samo bijeg u filozofiju. I Hegel nam filozofijski želi pokazati što to znači da je Bog zao. I ta filozofija je prvenstveno u novije vrijeme prodrla u Katoličku Crkvu, posve eksplicitno preko Karla Rahnera koji svoj 'Grundkurs des Glaubens' [hrv. prijevod: Temelji kršćanske vjere]- kako sâm kaže- želi s Hegelom dovesti do 'pojma'*, time je cijela Katolička Crkva protestantizirana. Jer kad se temeljne izjave [Grundaussagen] dogmatike trebaju interpretirati Hegelom, onda je to povratak [Rückgriff] na Martina Luthera. I to je K. Lehmann potpuno proveo kao Rahnerov učenik i Rahnerov asistent; potpuno potpomogao Rahnerov povratak na Hegela i Luthera i čini to do danas.

- Kako se protestantizam može opet odstraniti iz Katoličke Crkve?

Da. Mora se nadići K. Rahnera, rahnerovsku teologiju. Kardinal Ratzinger je rekao ranije: Kriza teologije- katoličke teologije- kriza je filozofije. Kriva filozofija je u temelju. Mora se zatim nadvladati tu lažnu filozofiju prije nego što se može prevladati Rahnera i mora se prevladati evolucijsku teoriju, jer Nietzsche s pravom kaže: Bez Hegela nema Darwina. Cijela evolucijska teorija darvinizma bez Hegela ne bi bila zamisliva. Dakle, da se mogne nadvladati Rahnera, treba potpuno prevladati Luthera kako bi se uklonio njegov utjecaj na Katoličku Crkvu kao i Hegela i evolucijsku teoriju u svim njenim 'fasetama' uključujući T. de Chardina."

*[Ta rečenica glasi kod Rahnera: "Druga je namjera dati Uvod u pojam 'kršćanstva'. Za to pretpostavljamo najprije opstojnost toga našeg vlastitoga osobnog kršćanstva u njegovom normalnomu crkvenom obliku i pokušavamo- kao treće- dovesti do 'pojma'. Ova riječ 'pojam' dodana je da bude jasno, da se ovdje- da kažemo s Hegelom- radi o jednom 'naporu pojma'." (izvor)]

Izvor: Gloria.tv
Slike: (screenshot) K-TVGloria.tv

nedjelja, rujna 13, 2015

Dan Gospodnji

U najmanjoj austrijskoj općini Rattenberg rođena je omiljena tirolska svetica, sveta  Notburga. Budući da se redovito prikazuje u narodnoj nošnji, druge nedjelje u rujnu, blizu njena blagdana, obilježava se u Austriji Dirndlgwandsonntag kad se oblači tradicionalno ruho. 

Rođena je dok je Rattenberg još pripadao Bavarskoj, oko 1265. u obitelji jednog klobučara. Još postoji njena rodna kuća na kojoj se danas nalaze naslikani prizori iz njena života. S osamnaest godina je dobila mjesto kuharice u dvorcu Rottenburg između Rattenberga i Schwaza, u kojem su vladali Henrik I. Rottenburški i njegova žena Guta. Osim što je radila za svoje gospodare, brinula se i za bolesne i siromašne kojima je nosila ostatke hrane iz burga. Nakon smrti Henrika Prvog, novi je gospodar zamka postao njegov sin Henrik II. Rottenburški čija je supruga Otilija zabranila Notburgi da i dalje dijeli ostatke potrebitima. Naredila joj je da ono što preostane baca svinjama. Notburga je prestala iznositi ostatke, ali je sama više postila i onda dijelila hranu koja je bila namijenjena njoj. Kad ju je Henrik II. jednom zaustavio da vidi što nosi, iskreno je priznala da nosi hranu i vino, ali kad je gospodaru ipak morala pokazati što ima, u pregači su se vidjele samo strugotine od drva i u vrču lug. Životopisac kaže da je Bog Henriku II. tako htio pokazati da mu je srce suho i tvrdo kao strugotine, a osjećaji gorki poput luga. Otilija je ipak uspjela nagovoriti muža da otjera Notburgu. Novi posao si je našla na gospodarstvu jednog seljaka u Ebenu na Achenskom jezeru. Kad se Notburga vratila po svoje stvari u dvorac, doznala je da je Otilija bolesna. Liječnici joj nisu mogli pomoći, ali Notburga ju je posluživala u bolesti i molila se za njeno spasenje. Tako je Otilija umrla u pokajanju i miru s Bogom.


S novim se gazdom u Ebenu Notburga dogovorila da će raditi sve dane osim od prvoga večernjeg zvona u subotu do ponedjeljka ujutro. To je vrijeme provodila u molitvi, posebno u obližnjoj crkvici Sv. Ruperta. Vlasnik je kasnije smatrao da trpi štetu zbog tog dogovora. Kad je jedne subote prilikom žetve prijetilo nevrijeme, a već se oglasilo večernje zvono, nije joj dopustio da napusti polje prije nego spreme i zadnji snop. Notburga je podigla svoj srp i rekla: Neka Bog bude sudac između mene i tebe. Srp je objesila na sunčevu zraku i ostao je visjeti u zraku kao na klinu. To je uplašilo seljaka i nije više mogao osporavati zadanu riječ. Zbog tog se događaja Notburgu časti kao primjer obdržavanja treće Božje zapovijedi- Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji, a čudo  sa srpom se gotovo redovito prikazuje na njenim slikama.

Henrik II. se nakon Notburgina odlaska zapleo u dugotrajni rat u kojem su s jedne strane bili austrijski vojvoda Albert I., njegov tast Meinard II.,vojvoda koruški i grof tirolski, te s njima Henrik II., a s druge strane bili su Štajerci i salzburški nadbiskup Konrad IV. te vojvoda donjobavarski Oton III. Rat je za sobom ostavio opustošena sela i gradove, a nije ostao pošteđen ni dvorac Rottenburg. 

Henrik se po povratku sjetio kako je u Notburgino vrijeme sve u zamku napredovalo pa ju je zamolio da se vrati. Kako je znala da Henrik II. u zavadi s polubratom Siegfriedom, zatražila je da se najprije s njim pomiri i obeća da će biti pravedan poput svoga oca. Henrik se ponovo oženio za pobožnu Margaretu od Hohenecka i nisu zabranjivali Notburgi njena djela milosrđa. Henrika II. naslijedio je sin Henrik III. kojeg je odgajala Notburga. Ostala je u dvorcu do kraja života, 13. rujna 1313. Kad je umrla, imala je samo 48 godina. Prije dvije godine svečano je obilježeno sedam stoljeća od njene svete smrti. Prije nego što je umrla zatražila je da njeno tijelo stave ne volovska kola i da je pokopaju tamo gdje se volovi zaustave. Tako su na čuđenje naroda iz dvorca krenula kola kojima nitko nije upravljao, a pred njima se povukla i rijeka kako bi volovi prevezli sveto tijelo. Zaustavili su se u crkvi Sv. Ruperta u Ebenu i otada tamo počiva.

Iako nije bila proglašena svetom, crkva je brzo postala hodočasničko stjecište pa je bila proširivana 1434. i 1508. Knez-biskup Brixena grof od Künigla dopustio je 1718. ekshumaciju njenih moći. Relikvije su kasnije podignute iznad glavnog oltara gdje se i danas nalaze. Blaženi papa Pio IX. odobrio je Notburgino štovanje 27. ožujka 1862. Štuje se kao zaštitnica seljaka, posluge, društava koja se brinu za očuvanje pučke nošnje. Posebno je popularna u Tirolu, ali i drugdje u Austriji, Bavarskoj, na sjeveru Italije, Sloveniji pa sve do Istre. Godine 2000. biskup A. Kothgasser potvrdio je žensku dobrotvornu udrugu pod svetičinim imenom, a 2004. u Ebenu je otvoren i Notburgin muzej.

LITANIJE SVETE NOTBURGE

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Svi sveti anđeli i arkanđeli,
Svi sveti proroci, apostoli i evanđelisti,
Sveti mučenici i priznavatelji,
Sve svete djevice i žene,

Sveta Notburgo,
Uzore u vjeri,
Služavko siromaha,
Marljiva služavko,
Blagoslove za našu domovinu,
Svetice koju je puk proglasio svetom,
Miljenice jednostavnog puka,
Svetice svakodnevice,
Uresu naše zemlje,
Koja si napustila zavičaj da bi služila siromahe,
Koja si bila vrijedna i valjana u svom pozivu,
Koja si siromasima širom otvorila vrata,
Koja si odvajala od usta da nahraniš gladne,
Koja si bila pouzdana i vjerna kao nadstojnica,
Koja si obespravljenima pravdu pribavljala,
Koja si bila dobrodušna u zamku,
Koja si podnijela gorku nepravdu,
Koja si molila za svoje progonitelje,
Koja si ljubila one koji su te mrzili,
Koja si grofici Otiliji oprostila njenu nepravednost,
Koja si je na samrti pratila,
Koja si imala hrabrosti početi iznova,
Koja si s pravom uoči blagdana opominjala na mir i odmor,
Koja si bila Božji znak za svetkovanje nedjelje,
Koja si imala smjelosti plivati protiv struje,
Koja si poticala grofove da se brinu za siromahe,
Koja si učila djecu vjerovati i moliti,
Koja si gradila mostove za pomirenje neprijateljâ,
Koja si se u skromnosti htjela rastaviti od svijeta,
Koja pozivaš mnoštvo hodočasnika na molitvu punu povjerenja,
Koja i danas živiš u našoj Crkvi,
Koja pozivaš žene da idu tvojim stopama,

Sveta Notburgo, blagoslovi sve koji nose tvoje ime

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣. Moli za nas sv. Notburgo.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. 
Svemogući, milostivi Bože, Tvoj Sin nije na svijet došao da bude služen, nego da služi. Pomozi nam da po primjeru svete Notburge nasljedujemo Krista i služimo mu u siromasima. To Te molimo po Kristu našem Gospodinu. Amen.

Izvor: notburga-gemeinschaft.at
Slike: WIKIMEDIA COMMONS

subota, rujna 12, 2015

Kalež i Marija

Blagdan je Preslavnog Imena Marijina.




"Srednjovjekovni su cisterciti u zlatne misne kaleže često gravirali Marijino ime- onako kako je Marijina utroba bila nosila Bogočovjeka, tako je kalež sadržavao božansku Krv."





Izvor: M. Mosebach, Der Ultramontane. Alle Wege führen nach Rom, Sankt Ulrich Verlag, Augsburg, 2012., str. 132
Slika: FSSP Wigratzbad

petak, rujna 11, 2015

Smiješak Isusov

Messainlatino.it i Katholisches.info objavili su danas članke o Zajednici malih sestara učenica Jaganjčevih. Upoznali smo ih ovdje u dva priloga (1, 2), a ono što je otada novo je da je snimljen polusatni film o ovoj jedinstvenoj redovničkoj zajednici koja prima djevojke s Downovim sindromom. Možete ga pogledati na sljedećoj poveznici. Osim priorice i sestara govori i opat u miru tradicijske opatije Fontgombault u sjeni koje se redovnice nalaze.


Obje spomenute stranice prenose i nekoliko podataka o sestri Ruži Klari Lyon koja je preminula prije dvije godine. Bila je diskretna, milosrdna i radišna. Kako sama nije imala spomenuti sindrom, postala je desna ruka majke priorice. Bila je pobožna sv. Tereziji Maloj (3, 4, 5, 6, 7, 8) i blaženima fatimskim pastirićima Hijacinti i Franji koje je molila da može recitirati što više krunica, makar i pomalo, kako bi mogla tješiti Srce Isusovo i Marijino. Zbog radosne i ljubazne naravi zvali su je Sourire de Jésus (Smiješak Isusov). Rođena je 1986. u brojnoj obitelji, a u samostan Jaganjčevih učenica ušla je s 19 godina u Le Blancu. Poseban joj je uzor u redovničkom životu bila sv. Terezija iz Liseuxa koju je nazivala svojom velikom sestrom.

Majka Lina je nakon njene smrti izjavila da je "njena čežnja prema nebu bila toliko velika, da je u mladoj dobi od tek 26 godina, tiho i mirno- kako je bila željela- otišla s ovoga svijeta, 4. svibnja 2013. godine". Prema opatu Pateauu, koji je služio zadušnicu, "poruka sestre Ruže Klare je sadržana u jednoj riječi, a ta poruka glasi: 'Isus'".


Sprovod je privukao mnogo vjernika, njena je fotografija već podijeljena u oko 3500 primjeraka, a i grob joj je posjećen pa se može reći da se radi o pravom glasu svetosti. Neke njene bilješke i molitve mogu se pročitati na portalu Aleteia.org koji donosi i adrese sestara i telefonski broj.

Slike: Chapelle St. Rita, Aleteia.org

petak, rujna 04, 2015

Vivat, creſcat, floreat

U srpnju je obilježeno pola tisućljeća od rođenja sv. Filipa Nerija. Proslavi se pridružila i tradicijska Ustanova sv. Filipa Nerija iz Berlina. Služili su svečanu misu, 26. srpnja 2015. s Te Deumom, a zatim su blagoslovili fontanu sv. Filipa, otvorili malu izložbu o povijesti svoje zajednice i održali mali domjenak. Slike s tog događaja možete pogledati na fotoblogu njihova člana.


I ova mlada družba ima problema s manjkom prostora za svoje kandidate tako da više ne mogu primati nove sjemeništarce niti goste u prolazu. Budući da se dio rezidencije iznajmljuje kako bi mogli otplaćivati kredit za kuću, preostalo im je samo urediti potkrovlje.


Kako se ne mogu osloniti na crkveni porez koji je rezerviran za one koji pripremaju novi koncil, upućeni su na vlastite snage. No, i tako nisu u mogućnosti pokriti troškove provjere statike, zaštite od požara, raznih instalacija pa su se obratili za pomoć prijateljima Ustanove i onima kojima je stalo do napretka ove katoličke oaze. 


Prethodne dvije fotografije prikazuju potkrovlje u dijelu zgrade uz ulicu u kojem će se izgraditi dodatnih šest soba za sjemeništarce i posjetitelje.

Prema: ISPN
Slike: ISPNBerlin, Facebook.com/ISPN

četvrtak, rujna 03, 2015

Dom Lucijan

"Zaključno promišljanje posvećujemo vjernicima koji iz različnih razloga posjećuju crkve o kojima skrbe svećenici Bratstva sv. Pija X. Ova jubilejska godina milosrđa nikoga ne isključuje. S različnih strana su me određena subraća u biskupstvu izvijestila o dobroj vjeri i dobroj sakramentalnoj praksi ovih vjernika, doduše povezanom s nelagodom da žive u pastoralno teškoj situaciji. Nadam se da će se u bliskoj budućnosti pronaći rješenja kako bi se ponovno uspostavilo potpuno jedinstvo sa svećenicima i poglavarima Bratstva. U međuvremenu, potaknut nužnošću, odgovoriti dobru ovih vjernika, određujem, svojom osobnom odlukom, da u međuvremenu oni koji tijekom Svete godine milosrđa pristupe sakramentu Pomirenja kod svećenika Bratstva sv. Pija X., valjano i dopušteno primaju odrješenje od svojih grijeha."

FRANCISCVS PP., 1. IX. 2015.

Prekjučerašnje Papino pismo izazvalo je dosta zanimanja, reakcija i rasprave (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7...) pa ovdje neće više biti riječi o tomu, nego o početku sjemeništa Piova bratstva u Ecôneu. U neku ruku će to biti i svojevrsni nastavak prethodnoga posta o blaženom Mauriciju Tornayu jer ćemo se pobliže upoznati sa životom svećenika koji ga je poznavao i bio mu profesor, a kojem- kako mnogi vjeruju- ide dio zasluga što je mali posjed u Ecôneu u vrijeme krize uspio zadržati duhovnu namjenu.

Dom Lucijan Gabioud rođen je 1906. u Reppazu u Orsièresu, u švicarskom kantonu Valais. Bio je peti od osmero djece Mauricija Lucijana Gabiouda i Terezije Addy. Dvije sestre su mu umrle ubrzo nakon što su rođene. Braća su mu se zvala Herman (r. 1907.), Renato (1909.) i Ksaver (1910.). Sestra mu Anđela, udana Marquis, postala je majka dvanaestero djece od kojih je dvoje redovnika: korski kanonik Marcel i Lucijana, redovnica sestara sv. Josipa iz Aoste. Otac, stolar i poduzetnik, umro je od posljedica uzimanja nekog lijeka kojeg njegov organizam nije mogao podnijeti, 1911. kad je Lucijan imao samo 4 1/2 godine. 

Majka se brinula za molitveni život u obitelji. U domu je posebno bila čašćena slika Svetog Lica, a i od ostale rodbine je mogao vidjeti lijepe primjere pobožnosti. Tako mu je teta svakog jutra silazila pješice na misu u crkvu udaljenu pola sata hoda i ljeti i zimi- ma koliko snijeg bio visok. 

Gimnaziju je završio u opatiji Sv. Mauricija. Rektor kolegija mu je zabilježio u svjedodžbi: "Mladi Lucijan Gabioud koji se ovdje upisao 1919./'20., u svakom je pogledu dobar učenik! On je mladi čovjek s izvanrednim zdravim ljudskim razumijevanjem i sposobnošću prosuđivanja koji pametno i ustrajno radi te čija je pobožnost sve drugo samo ne površna ili sentimentalna. Tako da posjeduje sve što je potrebno da postane dobar redovnik"

U srpnju 1925. zatražio je ulazak među korsku gospodu tj. redokanonike s Velikoga Svetog Bernarda. Devetnaestogodišnjak je pisao prepoštu: "Već se šest godina nosim mišlju da se posvetim Bogu, a da to postignem, započeo sam studij. Zahvaljujući molitvi i radu, ta se misao tijekom godina iskristalizirala i svakim mi se danom sve više nameće. Stoga Vas, monsinjore, molim da me primite u Kongregaciju [...]". Vjerojatno je na izbor ove kongregacije utjecala i činjenica što su joj pripadali njegovi župnici u Orsièresu. Način života i svrha ove zajednice regularnih kanonika nalazi se opisana u prethodnom upisu.

Svoje građansko odijelo zamijenio je crnom reverendom i roketom koju izvan kora zamjenjuje njena skraćena inačica, duga bijela vrpca, 29. kolovoza 1925. Na blagdan rođenja Marijina, 8. rujna 1926., položio je privremene zavjete, a vječne na isti dan 1929. Ni tri mjeseca nakon prvih zavjeta dogodila mu se nesreća. Uoči Bezgrješnog Začeća 1926. sa skupinom novaka zatrpala ga je snježna lavina, no nije izgubio svijest. Kasnije je o tomu rekao: "Naš život doista visi o jednoj svilenoj niti! Ah, pa učinimo nešto od toga".

Budući da je bio vrlo inteligentan, poglavari su ga poslali u Fribourg na sveučilište- gdje se upisao u Bratovštinu Presv. Srca Isusova- a onda u Rim. Subđakonat je primio 22. studenog 1931., a 12. ožujka 1932. postao je đakon. Svećeničko je ređenje bilo u biskupskom gradu Sionu u Švicarskoj, 8. svibnja 1932.


Na pola puta između spomenutog biskupskog sjedišta i kuće regularnih kanonika u Martignyju, nalazi se posjed Ecône. Korska gospoda kupila su ga 1302. Tu su 1892. bili otvorili poljoprivrednu školu. Kad je postalo pretijesno, 1895. sagradili su novu zgradu, a na njenom prvom katu je bila kapelica Gospe od Polja. Na njenom je oltaru dom Lucijan služio svoju mladu misu. Toga je dana zapanjio prisutne kad je rekao da će na tom mjestu biti sagrađena jedna velika crkva u koju će se tisuće hodočasnika dolaziti moliti Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Svoju je dušobrižničku djelatnost započeo u Gostinjcu Velikoga Sv. Bernarda. Njegov se utjecaj najprije proširio na studente kojima je predavao filozofiju i Sveto pismo. Od 1931. do 1937. bio je i njegovatelj bolesnika iz zajednice te putnika, od 1937. bio je učitelj novaka i od 1943. do 1950. prior Gostinjca.

Početkom '30. godina papa Pio XI.- koji je bio planinar i koji je sv. Bernarda Mentonskog 1923. proglasio zaštitnikom planinara- preporučio je kanonike Družbi pariških vanjskih misija za projekt otvaranja gostinjca na prijevoju Lathsa na Tibetu. Poglavar pariških misionara msgr. Guébriant pisao je prepoštu Velikoga Sv. Bernarda msgr. Bourgeoisu: "[...] koliko sam si često ponovio dok sam slijedio karavane koje su kretale tim putom i pritom prelazile opasnim prijevojima tučenima vjetrom i snijegom: Kako bi velike usluge ovdje pružao jedan hospicij kao onaj na Velikom Svetom Bernardu i kako bi veliki odraz imao njegov blagotvorni utjecaj na okolinu!"

Budući da je tada bio primljen znatan broj novih kandidata za život po pravilu sv. Augustina, projekt se mogao ostvariti. Među misionarima je bio i dom Mauricije, budući blaženik i student dom Lucijana koji je o njemu istaknuo: "bio je vrlo nadaren učenik, opremljen jasnim razumijevanjem i postavljao pitanja zamršena i za profesora; to je zaista rado činio. Doduše, bio je dobar redovnik, ali zadržao je svoj proturječni duh koji je drugima davao vjerovati da je on malo različit od onoga što su drugi o njemu držali. Poglavari su ga jako cijenili, a isto tako i njegova subraća". O njihovu je zadnjem susretu zapisao: "Sjećam se sljedeće crtice glede misionarskog poziva korskoga gospodina Tornaya: kratko prije odlaska, sastao sam se s njim u Martignyju. Pritom sam mu otvoreno postavio pitanje: Zašto idete u misiju? Možda da istražujete krajeve ili iz užitka za pustolovinom? Odgovorio mi je da ide u misije kako bi se posvetio jer bi se ovdje u zemlji 'pogospodio'. Držao je nemogućim da bi ovdje postao svet [...]". Mučenička smrt bl. Mauricija dogodila se u vrijeme kad je prior bio dom Lucijan. O tomu je zabilježio: "Smrt korskoga gospodina Tornaya odmah se smatrala pravom mučeničkom smrću. Tako su na to gledali kršćani u pograničnom tibetanskom području kao i misionari".

Na snažniju pobožnost redokanonika Gabiouda prema Božanskom Srcu Isusovu utjecala je jedna mala knjižica koju je vidio u otvorenom ormaru u Alm La Pierreu. Pitao je svoju subraću pripada li nekomu od njih, ali nije bila ničija. Zvala se "'Manete in dilectione mea' [Ostanite u ljubavi mojoj]- Srce Isusovo i svećenik". Knjižicu je napisao jedan redovnik i duboko ga je dirnula. Na prvoj je stranici mogao pročitati: "O, svećeniče, čuješ li tužeći uzdisaj koji iz svih svetohraništa potiče svijet: 'Tristis es anima mea usque ad mortem...' (Mt 26, 39). 'O vos omnes, qui transitis per viam, attendite et videte, si est dolor sicut dolor meus' (Tuž 1, 12). Razumiješ li njegove uzroke? Taj je uzdisaj izazvan otužnom i neshvatljivom bezosjećajnošću kršćanskoga puka prema Onomu, koji je ognjište ljubavi i vrelo života. 'Sustinui qui simul contristaretur et non fuit; et qui consolaretur et non inveni' (Ps. 68). Izazvan je hladnoćom tolikih ljudi, od mržnje tolikih duša na to Srce koje je ljude toliko ljubilo i koje zauzvrat od većine može iskusiti samo ravnodušnost i nezahvalnost". To je bio početak njegova dubokoga obraćenja.

Kad se 1937. vratio s jedne skautske aktivnosti, doznao je da su ga postavili za meštra novaka. Svesrdno se predao toj dužnosti. Bio je omiljen jer je bio razgovorljiv, spreman na šalu i ispaljivao je razne slogane kojima je znao potaknuti novake. U tom je razdoblju više studirao mistiku i živote svetih. Sâm se ovako izrazio: "Pročitao sam vrlo mnogo životopisa svetaca i temeljito sam studirao Presveto Srce Isusovo, sve što ima o Presvetom Srcu [...] To me izgradilo. Odmah potom o Presvetoj Djevici. Uvijek sam se mnogo molio Presvetoj Djevici, ali puno, puno manje nego sada. Počeo sam s pobožnošću prema Njoj. Presveto Srce Isusovo i Blažena Djevica moje su dvije ljubavi! Zatim sam također i novake učio tom putu [...]". Milost toga obraćenja pripisivao je molitvama svoje majke: "Ona je u svom životu mnogo propatila... trpjela je za mene, za moje obraćenje. Doduše, nije mi to nikada rekla, ali siguran sam da je bila mišljenja da nisam bio dovoljno svet za svećenika. A prvih sam godina zaista bio nediscipliniran". Umrla je 8. prosinca 1937.

Dvanaest godina nakon nesreće s lavinom i uoči prve obljetnice smrti svoje majke, dom Lucijan se prema primjeru sv. Terezije iz Lisieuxa koju je posebno štovao, prikazao kao žrtva milosrdnoj ljubavi Božjoj. Pisac kratkog životopisa ističe da se čini kako je Bog prihvatio njegovu žrtvu jer se preostale godine njegova života mogu podijeliti na 16 godina djelatnog rada i na sljedećih 16 godina prividnog nedjelovanja, a zapravo patnje.

Također je svojim novacima preporučivao taj čin kao i posvetu Isusu po Mariji kako je to predložio sv. Ljudevit Montfortski. Sljedeći retci otkrivaju njegovu marijansku dušu: "To predanje za cilj ima voditi nas do savršenoga jedinstva s Isusom i to po Mariji. Kad smo joj sve darovali, onda je u stanju brzo nas posvetiti. Od svih puteva koji vode k Isusu, taj je najkraći. Prema sv. Augustinu Marija je 'Božja forma', 'kalup Božji' i tko se njoj preda, postaje sličan Isusu. Ona je izabrana za to da oblikuje savršene. 'Kod mene je sva milost dobre promjene i istine, kod mene je sva nada života i krjeposti'. Sjedinjenjem s Marijom postupno ćemo više djelovati za čast Božju, dobro Crkve i naše vlastite savršenosti, nego kad bismo primijenili sva druga sredstva koja su nam moguća [...]".

U studenom 1941. vlastoručno je sastavio osobni ugovor iliti pakt s Presvetim Srcem Isusovim po Bezgrješnom Srcu Marijinu. Evo tog ugovora:

"Ja, Lucijan G., izjavljujem da prepuštam Bezgrješnom Srcu Marijinu sve sadašnje, prošle i buduće zasluge, sva moja dobra djela, patnje, djelovanja, misli i želje kao i molitve, djela itd., koja će drugi žrtvovati za mene tijekom moga života i nakon moje smrti (uključujući mise), da ih ona mogne prinijeti Presvetom Srcu Isusovu. Konačno, izjavljujem da joj prepuštam sve, bez ikakvog izuzetka.

Izjavljujem, dakle, da ću od sada nadalje sve činiti isključivo za gospodstvo tih dvaju Srdaca.

Pod tim 'gospodstvom' podrazumijevam ispunjenje svih njihovih nakana u odnosu na mene, na svijet (grješnike itd.) i na duše u čistilištu.

Sve, dakle, predajem da ona mogu vladati. Zauzvrat ne zahtijevam ništa osim da ona preuzmu moje probitke i da mi daruju isključivu i sve jaču ljubav prema njima.

Izričito se odričem svake nagrade, kako na ovom svijetu, tako i u budućem. 

Hoću raditi samo za njih bez ikakve naknade.

Nadalje, imam namjeru ne moliti više za sebe sama; štoviše, sve molitve koje se izgovaraju osobno ('oratio pre seipso sacerdote' itd.), isto tako posvećujem gore navedenim nakanama. 

Ovo darovanje je neopozivo i događa se slobodno i nakon zrela promišljanja.

Ovjerio: Lucijan Gabioud, CRB
22. studenog 1941., Gostinjac Velikoga Svetog Bernarda"

U Hospicij je 1943. ušao njegov nećak Marcel, Anđelin sin, koji je 15. lipnja 1950. bio zaređen za svećenika. Dom Lucijan je bio propovjednik na mladoj misi. O svom je ujaku dom Marcel izjavio: "Svi koji su ga poznavali, cijenili su njegovu srdačnu dobrodošlicu. Svatko mu je mogao u svoj jednostavnosti doći sa svojim patnjama i radostima, iznijeti mu svoje molebe i primiti njegove mudre savjete. Samo Bog zna koliko mu se osoba obratilo da postignu odrješenje svojih grijeha ili da dobiju naputke za svoj duhovni život. S kolikom je naglaskom govorio o ljubavi prema Bogu, prema Presvetom Srcu Isusovu, Duhu Svetom i Djevici Mariji. Prije nego što bismo se od njega rastali, uvijek bi nas pozvao da s njim izmolimo tri Ave Marije, a zatim bi nam dao svoj blagoslov. Kao meštar novaka i kao prior u Gostinjcu na Velikom Svetom Bernardu, utisnuo nam je duh podložnosti i žrtve. Konkretnim nam je primjerom pokazao posebnu Božju zaštitu za one koji žive u poslušnosti... U teškoćama i bolesti poučavao nas je da se nepotrebno ne tužimo... Kao meštar novaka oblikovao je brojne svećenike. Za vrijeme dana povučenosti i duhovnih vježba s toplinom i uvjerljivošću govorio je o veličini svećenika i njegovu pozivu na svetost".

Dom Lucijanovi tadašnji novaci svjedoče da nije bio očito vođen Duhom Svetim samo kad je poučavao novake, nego i kad je trebalo spašavati putnike koji su bili zaglavili u nevolji. 

Nakon osamnaest godina provedenih na prijevoju Velikoga Svetog Bernarda, na zamolbu biskupa iz Aoste koji je čuo njegove vatrene propovijedi, prepošt Gostinjca ga je pustio da bude duhovnik velikoga sjemeništa u Aosti. Osim toga je predavao u poljoprivrednoj školi i držao duhovne obnove po raznim mjestim doline Aoste i skrbio se duhovno za redovničke zajednice. U jednu od tih, Kongregaciju sestara sv. Josipa iz Aoste, stupila je početkom '50.-ih godina prošlog stoljeća njegova nećakinja Andrea koja je na zavjetima uzela ime Lucijana, po ujaku. U lipnju 1965. otišla je u misije na Madagaskar i tamo provela 39 godina u radu sa siromasima. 

Od 1954. dom Lucijan je patio od bolesti srca koja je bila popraćena upalom poplućnice i jetrenim smetnjama i koja ga je gotovo pokosila. Četiri je mjeseca proveo u Torinskoj bolnici. Nastavio je s apstolatom, no nakon godine dana intenzivne djelatnosti bio je potpuno iscrpljen. Liječnik mu je dao dva tjedna života, a preseli li se na more, možda poživi i mjesec dana. Na zapovijed prepošta Velikog Sv. Bernarda, morao je napustiti sve svoje dužnosti i vratiti se u Švicarsku. Biskup mu je pisao:

"Sv. Mihael, 1955.
Velečasni i dragi korski gospodine Gabioud!

S velikom boli gledam kako konačno napuštate našu dolinu Aoste, ne samo zbog vrijednih usluga kojima ste se dokazali, nego također zbog poštovanja i bratske naklonosti koje sam gajio prema Vama. Otpočetka nam je bilo svima jasno da je biskup Adam dao našoj biskupiji dragocjen dar kad Vas je postavio u sjemenište. Dragi Bog ne želi da dalje imamo koristi od toga. Možda toga nismo bili vrijedni...

U svakom slučaju, priznajemo Vam otvoreno da bismo bili neutješni zbog Vašeg odlaska, da nemamo nade da ćemo Vas vidjeti da se vraćate, kao i uvjerenja da će Vaše krajnje narušeno zdravlje biti podnošljivo.

Zahvaljujem Vam još jedanput za sve dobro koje ste nam na svaki način i posvuda dokazali, prvenstveno u sjemeništu, ali i u redovničkim zajednicama i župama. To 'hvala' bih rado rekao na puno osjetniji način negoli riječima, ali Vi znate da nisam samo bijedan biskup, nego iznad svega vrlo siromašan, što moju zahvalnost Vama još podvostručuje. Još jedanput hvala na svemu. 

U bratskoj povezanosti,
+ Maturin, biskup"

U Švicarskoj je najprije boravio u kući regularnih kanonikâ u Martignyju. Liječnik, dr. Closuit, potvrdio je ozbiljnost njegova zdravstvenog stanja, zadržao ga mjesec dana u bolnici, a potom otpustio uz upozorenje da ne radi. Ipak je preuzeo vodstvo jednog novaka koji nije mogao biti s ostalima na Velikom Svetom Bernardu, ali kanonik se već nakon nekoliko tjedana srušio u svojoj sobi. Ponovo je završio u bolnici i tri mjeseca nije mogao čitati misu. I u tom je teškom stanju na drugačiji način nastavio svoj apostolat. Na primjer, 13. kolovoza 1956. piše rođakinji: "Vašeg sam oca na dan njegova pogreba ispratio na duhovni način jer mi moja bolest nije dopustila da se tamo tjelesno zaputim. Bio je izvanredan kršćanin i stoga je s one strane zacijelo bio dobro primljen. Za Vas je rastanak sigurno bio bolan, ali to je samo rastanak jer život se ne oduzima, nego mijenja. Možete s njim ostati u vezi po molitvi, a i on Vam sâm sa svojim molitvama može pomoći na puno djelotvorniji način, nego što mu je to bilo moguće na zemlji. Znam da Vas je mnogo volio, no sada Vas voli još više. Izvucite korist iz tog rastanka da u Vama ponovo zaživi pobožnost prema siromašnim dušama koja je tako utješna. Te duše ne mogu ništa učiniti za sebe same, one mogu samo patiti; no za nas je njihova molitva od vrlo velike učinkovitosti. Kolike duše trpe u čistilištu jer ih se čim su napustile ovaj svijet, zaboravlja i ostavlja na cjedilu kao da su sve izravno ušle u nebo. Međutim, vjera nam kaže da se mora biti potpuno čist da se gleda Boga. Sve dotle valja boraviti u čistilištu. Pobožnost prema siromašnim dušama je veliki čin ljubavi prema bližnjima koji raduje Srce Isusovo. Ona je vrlo posvećujuća i izvodi zadivljujuće milosti, čak i u materijalnom pogledu. Molim za Vas i dajem Vam svoj blagoslov [...]".

Od Kongregacije za redovnike dobio je 12. kolovoza 1958. dopuštenje da zbog svoje teške bolesti smije čitati misu u svojoj bolesničkoj sobi. 

Dom Lucijan je dugo gajio pobožnost prema sv. Paškalu Baylonskom, alkantarincu i zaštitniku dobre smrti s kojom je povezano obećanje da će se na vrijeme doznati čas smrti. Kad je 1961. osjetio da mu se bliži presudni čas, podijelio je sve stvari, čak i kipiće Bezgrješnog Srca Marijina i sv. Josipa. Cijelo mu je tijelo potamnilo i liječnik je uskoro ustanovio smrt. Okupila su se subraća na molitvu za umiruća, a sestra Anđela ostala je zadnja da bi bdjela preko noći uz odar brata svećenika. U kutu sobe je bilo pripremljeno ruho za ukop.

Iznenada, oko ponoći, redokanonik se na iznenađenje svoje sestre probudio i htio je znati što ona radi u bolničkoj sobi. Nametnulo mu se također pitanje kako to da je ipak preživio. Doznao je uskoro da tu činjenicu treba zahvaliti molitvama jedne majke obitelji koja je žarko molila na njegovu nakanu.

Tako je dom Lucijan i dalje nastavio apostolski djelovati iz svoje bolničke sobe. I klerici i laici su u redu čekali na ispovijed i na razgovor s njime. Posebno je poticao na molitvu za duhovna zvanja. Tako jednoj gospođi piše: "Svaki dan molim Gospodina da Vas blagoslovi, isto tako Vašu obitelj. Kakav bi to bio blagoslov kad bi Isus jedno od Vaše djece izabrao za sebe, da bude svećenik, da kasnije poučava duše da upoznaju dragoga Boga i ljube ga! Ne mogu, a da ne prosim tu milost za Vašu obitelj. Jedna takva milost daje se samo uz cijenu odricanja, žrtve i molitve [...]".

Bliski mu svećenici i svjetovnjaci svjedoče da je tijekom njegova boravka u bolnici vrlo mnogo patio od mlakosti, popustljivosti i otpada izvjesnih članova klera! Crkvena kriza postajala je sve vidljivija. Kod duhovnog je vodstva posebnu vrijednost polagao na želju za svetošću, na poniznost, ljubav prema Presvetom Srcu Isusovu i na štovanje Blažene Djevice Marije. Jedan od onih koji su posjećivali dom Lucijana bio je i brat blaženog Mauricija, Ljudevit koji je sa sobom vodio i neko od svoje djece i znao pripovijedati o izjavama dom Lucijana da će se u Ecôneu podići crkva na Gospinu čast.

Potpredsjednik općine Saxon iz Valaisa A. Pedroni čuo je 1968. u kafiću kako jedna skupina raspravlja o kupovini imanja kanonika Velikoga Sv. Bernarda u Ecôneu, i o njihovim planovima da tu sagrade noćni klub odnosno kockarnicu. Za te je planove doznao i dom Lucijan. Tu se nalazila kapela u kojoj je služio svoju mladu misu. Želja mu je bila da je još jedanput vidi prije smrti. Na povratku iz Ecônea posjetio je i svog duhovnog sina Alfonza Pedronija. Životopisac pretpostavlja da je i žalost kanonika Gabiouda pokrenula Pedronija na pothvat kupnje posjeda.

Alfonz se obratio bratu i još trojici prijatelja te su pisali kanonicima da su zainteresirani za kupnju Ecônea: "Znamo da s poljoprivrednog gledišta stvar trenutačno nije vrlo rentabilna. Dakle, uvjereni smo da osobe ili udruženja zainteresirana za kupovinu, Ecône danas ili sutra mogu dovesti samo do druge namjene, ako- a u to ne treba sumnjati- od toga žele napraviti interesantan financijski posao. Prvenstveno mislimo da bi to mjesto bilo podobno za podizanje motela ili restorana, za kampiranje pa i za noćni klub... Naša odluka je određena samo i jedino dvostrukom brigom: naime, s jedne strane spriječiti da nastane noćni lokal; i s druge strane, koliko je do nas, da radimo na tomu da Ecône ostane sačuvan kao duhovno mjesto [...]". Prior Velikog Sv. Bernarda obavijestio ih je 19. travnja 1968. da imanje prodaju njima. Tu je veliku novost Alfonz osobno prenio dom Lucijanu koji je molio na tu nakanu. 

Skupina spašavatelja Ecônea obratila se i biskupu sionskom i iznijela mu svoje nakane. Bio je skeptičan u vezi s obnovom posjeda zbog krize koja je harala Crkvom, ali im je iznio i nešto što do tada nije rekao nikom drugom. To je izgradnja marijanskog svetišta, ali "biskup nije krio da to nije ništa drugo nego jedna pobožna želja zbog koje njegovo srce kao redovnika snažnije kuca". To je isti biskup koji je bio učitelj novaka na Velikom Svetom Bernardu i prepošt od 1939. do 1952. kad je bio imenovan biskupom.

Zadnji dani dom Lucijana bili su ispunjeni njegovim uobičajenim specifičnim pastoralom. Usto je i pripremao na smrt jednoga svog duhovnog sina. Svi koji su sudjelovali na njegovim misama bili su dirnuti pobožnošću i ljubavlju korskog kanonika prema Isusu u Presvetom Sakramentu.

Četvrtak, 26. veljače 1970. bio je zadnji dan njegova zemaljskog života. Uz postelju su bila njegova braća Herman i Ksaver, kao i dom Marcel, njegov nećak. Kad su braća izašla iz bolnice, kratko prije 16 sati, dom Lucijan se uspravio i zagledao prema jednom mjestu na kojem je očito nešto gledao. Nakon pet minuta je izdahnuo. Dom Marcel nije sumnjao da je Blažena Djevica Marija došla po svog slugu.

Pogreb je bio 1. ožujka 1970. Okupilo se veliko mnoštvo iz svih susjednih gradova, a govor je održao njegov prijatelj iz mladosti i korski gospodin opatije Sv. Mauricija, koji nije zaboravio istaknuti Gabioudov čin prikazanja sebe kao žrtve milosrdnoj ljubavi Božjoj po primjeru sv. Male Terezije i koji čin je, kako je don Lucijan bio zapisao 1938., htio obnavljati svakim otkucajem svoga srca.


Za posjed Ecône se interesiralo više redovničkih zajednica koje su odustale iz različitih razloga, a onda je nadbiskup Lefebvre koji je držao u Švicarskoj duhovne vježbe, upitao svog prijatelja o. Bonvina zna li za dovoljno veliku zgradu koja bi mogla primiti njegovo sjemenište. Ovaj ga je upoznao sa spašavateljima Ecônea, a Alfonz je na večeri izjavio da će to mjesto postati poznato širom svijeta ukoliko nadbiskup u njemu otvori sjemenište. Godine 1978. umro je A. Pedroni, a pontifikalnu svetu misu zadušnicu služio je nadbiskup Lefebvre. 

Tako je na tom mjestu umjesto noćnog kluba počelo rasti najpoznatije sjemenište Piova bratstva. Od 1971. do 1973. podignute su zgrade nazvane po sv. Piju X., sv. Tomi Akvinskom i sv. Župniku Arškom. Novu crkvu Bezgrješnog Srca Marijina posvetio je 1998. biskup Fellay, a u rujnu 2006. svoje mjesto je u crkvi dobio kip Bezgrješnog Srca. Jedan korski kanonik s Velikog Svetog Bernarda potvrdio je jednoj sestri oblatkinji sv. Pija X. da se u Ecôneu danas može vidjeti ono o čemu je davno govorio pobožni svećenik dom Lucijan Gabioud.

Sastavljeno prema/slike: laportelatine.org, fsspx.de, sspxasia.com