četvrtak, travnja 28, 2016

MDCCXVI-MMXVI

Tristo godina smrti sv. Ljudevita Montfortskoga obilježava se i u svijetu katoličke tradicije. Tim će se povodom u međunarodnom kolegiju Chavagnes u kolovozu održati međunarodna interdisciplinarna konferencija  Djevica Marija u liturgiji, književnosti i životu. Glavni govornik bit će msgr. A. Schneider, ORC s temom Djevica Marija i obrana vjere

Piovci, pak, ove godine sv. Ljudevitu preporučuju duhovna zvanja pa su tiskali sličicu s tekstom preuzetim iz njegove Goruće molitve. Potonje, kao i mnoga druga djela velikoga marijanskog učitelja svetaca i papa, dostupno je na stranici hrvatskih monfortanaca.

IHS
Quid cernis, viator?
Lumen obscurum,
Virum charitatis igne consumptum,
Omnibus omnia factum,
Ludovicum-Mariam Grignion de Montfort.
Si vitam petis, nulla integrior;
Si poenitentiam, nulla austerior;
Si zelum, nullus ardentior;
Si pietatem in Mariam; 
Nullus Bernardo similior.
Sacerdos Christi, Christum moribus expressit;
Verbis ubique docuit;
Indefessus, nonnisi in feretro recubuit;
Pauperum pater,
Orphanorum patronus,
Peccatorum reconciliator;
Mors gloriosa vitæ similis;
Ut vixerat, devixit;
Ad cœlum Deo maturus evolavit.
Die 28 mensis aprilis
Anno Domini 1716 obiit,
43 aetatis suae.


IHS
Što promatraš, prolazniče?
Utrnulo svjetlo,
Čovjeka kojega je oganj milosrđa sažgao,
Koji je svima postao sve,
Ljudevita Mariju Grigniona Montfortskoga.
Ako pitaš za život, nijedan neporočniji;
Ako za pokoru, nijedna stroža;
Ako za revnost, nijedna gorljivija;
Ako za pobožnost prema Mariji, 
Nitko Bernardu sličniji.
Svećenik Kristov, Krista je ponašanjem izrazio.
Riječima posvuda je poučavao.
Neumoran sve dok nije legao u lijes.
Siromaha otac,
Siročadi zaštitnik,
Grješnika pomiritelj.
Smrt slavna životu mu slična.
Kako je živio, tako je umro.
Za Boga zreo odleti u nebo.
Dana 28. mjeseca travnja,
Godine Gospodnje 1716. umrije,
Dobi svoje 43.

Izvor: Google Books
Slika: aparicaodelasalette

ponedjeljak, travnja 25, 2016

Zlatni jubilej

U nedjelju, 17. travnja 2016. proslavljeno je 50 godina od osnutka samostana Bezgrješne koludrica Oaze Isusa Svećenika


Nakon potvrde konačnih konstitucija, Sveta Stolica željela se na poseban način pridružiti tom događaju šaljući nadbiskupa msgr. G. Pozza, člana i savjetnika Kongregacije za nauk vjere i tajnika Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, u pratnji talijanskoga dominikanca V. Nuare. Utemeljitelju je telefonski čestitao i nadbiskup Barcelone J. J. Omella.


Na tradicionalnoj rimskoj misi (bila je to missa prelatitia) koludricama Oaze pridružili su se J. Queraltó Serrano, biskupijski svećenik iz Tarragone, kojeg je Sveta Stolica zadužila za reviziju konstitucija i vizitaciju samostana, zatim B. Maître iz Petrova bratstva, velečasni A. Turú Rofes, glavar Misijske družbe Krista Kralja i J. Gutiérrez, župnik Gospe Lurdske iz Badalone.


Msgr. Pozzo potaknuo je zajednicu da "ostane vjerna Tradiciji jer je sveta liturgija u izvanrednom obliku najbolje nasljedstvo koje možete posredovati budućim kršćanskim naraštajima".

Zlatni jubilej osnutka obilježava se od početka ove godine. Msgr. D. Fernández González, nadbiskup Córdobe, služio je 18. siječnja tradicionalnu misu u novom samostanu koludrica i istaknuo važnost klasične mise kao oblika koji najsavršenije odražava otajstvo koje se celebrira. Istog su dana dvije sestre primile habit, a nakon mise nadbiskup je blagoslovio novo zvono i lurdsku špilju.


Novi je samostan brzo postao okupljalište vjernika i udruga koje promiču klasičnu rimsku misu (1, 2).

Prema/slike: Germinans Germinabit (1, 2-3), Parroquia Espiel (4)

petak, travnja 22, 2016

Vinko Mª od Uskrsnuća

Zadnji članak o augustinskim redokanonicima Majke Božje ticao se obnove njihove opatije. Kanonici ne primaju samo kandidate za svećeništvo, nego su predvidjeli i zavjetovanu braću koja svojim sposobnostima i zanimanjima pridonose razvoju opatije i zajednice.

Prije desetak dana umro je u 38. godini života takav brat pomoćnik; Vinko Marija od Uskrsnuća.

"[...]

Njemu, jednostavnom redovničkom bratu, R. kard. Sarah, prefekt rimske Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, posvetio je svoju knjigu 'Bog ili ništa'.

Svjetovnim imenom Benedikt Carbonell, u dobi od 27 godina stupio je u opatiju Svete Marije iz Lagrassea, tradicijsku zajednicu regularnih kanonika koja se drže drevnoga rimskog obreda. Bilo je to 2005., nekoliko mjeseci nakon što su stekli samostanski kompleks u Lagrasseu i 212 godina nakon što je opatija ponovo obnovljena nakon ukinuća zbog Francuske revolucije. Pridružio se kao jednostavni brat i tako je kao izučeni električar odlučno i marljivo pomagao kod nužne pregradnje i radova održavanja.

Zatim mu je dijagnosticirana multipla skleroza i malo po malo gubio je svoju slobodnu kretanja. Najprije mu je za hod trebao štap, zatim invalidska kolica, a u zadnje je tri godine bio vezan za postelju. 'Velika kušnja za tako aktivnog čovjeka'- kako u osmrtnici pišu korska gospoda.

[...]

Načet teškom bolešću, brat Vinko je ipak razvio 'nadnaravni smisao za apostolat'. Bilo to za vrijeme njegovih boravaka u bolnici ili u Lurdu, bio je svjedok vjere. Njegova jednostavna, ali tiha radost kojom je bio ispunjen, ostavljala je dojam na ljude koji su dolazili u njegovu blizinu. Tako je mogao utješiti mnogo pacijenata, a i medicinskim sestrama i liječnicima približiti Kristovu ljubav.

'Što su mu više kopnile tjelesne snage, to je više dobivao na duhovnoj veličini'.


U to je vrijeme mladog redovnika upoznao kard. Sarah. Zadnjih mjeseci više nije mogao govoriti, ali je čvrsto držao krunicu u ruci.

U nedjeljno jutro 10. travnja zadnji su trenutci proletjeli u jednostavnu dostojanstvu. Providnost je htjela da budu nazočne njegova majka i sestra. Opat mu je podijelio posljednje pomazanje. Malo potom, kad su se subraća oko njega okupila, brat Vinko Marija od Uskrsnuća vratio je svoju dušu Bogu.


Prošle subote, 16. travnja, bili su rekvijem i pokop na opatijskom groblju. Zadušnicu je služio opat Emanuel Mª od Sv. Ivana, a propovijed je održao kard. Sarah koji je i blagoslovio tijelo. Kardinala koji je za vrijeme jednog posjeta bio upoznao ovog redovnika, već pogođena bolešću, jako se dojmila radost mladog čovjeka i njegova duboka vjera, tako da se među njima razvilo osobno prijateljstvo i duhovna povezanost. Brat Vinko je na poseban način nosio u molitvi i u šutnji molitvene nakane koje mu je kardinal redovito povjeravao.


Gvinejski kardinal posvetio mu je svoju knjigu 'Bog ili ništa'. U propovijedi je stožernik izjavio: 'Bratu Vinku sam posvetio svoju knjigu 'Bog ili ništa' jer sam od prvoga susreta shvatio da je Krist svoje srce naslonio na njegovo'.

[...]" (izvor: Katholisches.info)


Kardinal je na početku propovijedi zahvalio Bogu i redokanonicima za priliku što se mogao upoznati s bratom Vinkom koji je preuzeo odluku da svojim molitvama i žrtvama prati njegovo služenje Crkvi. Njihovi su susreti uvijek bili obilježeni šutnjom i molitvom: "Svaki put kad mi je Bog dopustio da te posjetim, intenzivno smo molili ružarij pod pogledom Djevice Marije. 




Ostajali smo dugo u tišini. Ti, zato što je Bog tražio da budeš tiha žrtva za spasenje svijeta, a ja zato što sam postao tvoj učenik, da shvatim  otajstvo patnje." Usprkos velikom tjelesnom trpljenju, na redovnikovu je licu zapažao sjaj: "Tvoje je tijelo nosilo patnju i bol, no na tvom se licu mogla vidjeti velika radost, beskrajan mir i potpuno predanje Bogu. Moleći s tobom i osluškujući otajstvo života, naučio si me da patnje i radosti supostoje." U zadnjem stadiju bolesti brat Vinko je jedva uspijevao izreći kratke riječi: "Kad sam ti katkad telefonirao iz Rima, jedina riječ koju si htio urezati u moje srce bila je: da, da, da! Postao si neprestani 'fiat'. Postao si potpuna žrtva iz ljubavi prema Bogu. Ponekad nisi bio u stanju reći 'da', ali osjećao sam snažan i bolan dah. Tako si mi otkrio da je patnja najuzvišeniji izraz ljubavi."

Tijekom propovijedi je još pročitao nekoliko rečenica iz pokojnikova dnevnika u kojima je brat Vinko iznio svoje uvjerenje da je patnju primio od Božje ljubavi i milosrđa, i da ona ima ulogu u njegovu posvećenju. No, kako je ovaj redovnik mogao prihvatiti patnju i u njoj naći radost? "Tu sam tajnu našao u tvojoj bilježnici: 'Svakog se dana zatvaram u trostruki zamak: Prvi je Prečisto Srce Marijino, protiv svih napada zloduha. Drugi je Srce Isusovo, protiv svih napada tijela. Treći je Sveti Grob, gdje se skrivam blizu Isusa protiv svijeta'." Tako se borio protiv triju neprijatelja naše duše: đavla, tijela i svijeta.


Kardinal je na koncu propovijedi zahvalio bratu Vinku za sve što je učinio za njega i za redokanonike. "Nastavi moliti za svoju subraću, samostanske kanonike svetog Augustina, za Crkvu, za svoju obitelj i za nas. I mi molimo za te. Bog nas je rastavio za trenutak, no ostajemo ujedinjeni." Izrazio je svoje uvjerenje da je brat Vinko već kod Oca da im bude zaštitnik i povjerio ga Blaženoj Djevici Mariji "koju ćemo zazivati na času smrti naše". (izvor: Romualdica)

Slike; Opatija Lagrasse (1, 2, 3) /Messainlatino.itRomualdicaMurus inexpugnabilis

ponedjeljak, travnja 18, 2016

Post festum

Završio je veličanstveni pohod Hrvatskoj relikvija sv. Leopolda iz Herceg Novog, sigurno najpopularnijeg među hrvatskim svetcima i blaženicima. 


Bilo je pohvalno što su uz rijeke vjernika svečeve moći pohodili biskupi i čak dva kardinala; zagrebački je bio i na dočeku i danas na ispraćaju relikvija.


Jedino što je malo zagrebalo uši prvoga dana boravka bila je zabuna oko nekih stvari koje su pripisane sv. Leopoldu:

"Ljudi su u njemu prepoznavali Božju dobrotu i blagost, a sam je pak govorio: Kažu mi da sam predobar, ali, ako netko dođe i klekne pred mene, ni je li to dovoljan dokaz da želi primiti oproštenje od Boga? Svojoj je subraći tumačio da nam je Isusa dao primjer i da nismo mi umrli za duše, nego je On prolio svoju božansku krv za sve ljude. I kada bi mu Isus prigovorio zbog širokogrudnosti – šaleći se kaže sveti Leopold da bi mu odgovorio: Ali, taj loš primjer dao si mi ti, Gospodine! A ja još nisam došao do stupnja ludosti da umrem za duše!" (narod.hr)

Vjerojatno će se te riječi ponavljati u našem vjerskom tisku, pa zato ove dvije napomene: 

1. To da je dovoljan znak kajanja da netko samo dođe u ispovjedaonicu nije mislio sveti Leopold, nego je to ideja pape Franje koju je 9. veljače 2016. iznio kapucinima, a dan potom i misionarima milosrđa (v. TBBM).  

2. Niti nastavak citiranog odlomka o lošem primjeru ne potječe od sv. Leopolda, nego od jednog kapucina iz Buenos Airesa koji je to izjavio papi Franji (dok još nije bio papa), a on je to zapisao u svojoj knjizi Božje je ime Milosrđe (v. Bitno.net i TBBM uz komentare).


Kad ispovijedam i dajem savjete, osjećam sav teret svoje službe i ne mogu izdati svoju savjest. Kao svećenik, Božji službenik, imam štolu na ramenima, nikoga se ne bojim. Prije i povrh svega istina.
(sv. Leopold u: E. Boninsegna, Ispovjednik se ispovijeda, Teovizija, Zagreb, 2012., str. 157.*)

subota, travnja 16, 2016

LXXXIX

Sveti Otac Benedikt XVI. proslavio je danas 89. rođendan. Svima koji su mu čestitali poslao je svoj blagoslov.


Među rijetkim javljanjima iz samoće, ističe se zadnji intervju koji je izazvao dosta reakcija i zapažanja među kojima ističem komentar na stranici Summorum-pontificum.de.

Na svoj rođendan 2012. govorio je o tri putokaza koje je liturgija Svete Crkve postavila 16. travnja, na dan kad se rodio. Prvi je spomen sv. Bernardice iz Lurda, drugi sv. Benedikt Josip Labre i treći Velika subota koja je bila toga dana.

Zadržat ćemo se na sv. Benediktu Josipu čija imena papa u miru nosi; Josipom je postao na krštenju, a ime Benedikt izabrao je sam. Svetac čiji je danas spomendan čeznuo je za samostanskim životom, ali odbili su ga i trapisti i kartuzijanci i konačno cisterciti.

S dvadeset i dvije godine otišao je iz opatije Sept Fons u cistercitskom novačkom habitu s krunicom oko vrata i ruksakom. Jedina imovina su mu bile dvije krunice, raspelo, Novi zavjet, brevijar, Nasljeduj Krista i neke pobožne knjige. Počeo je život svetog putnika i pokornika posvećenog neprestanoj molitvi i siromaha koji je ono malo što je dobio dijelio s drugima. Izrugivali su ga, držali luđakom, a zločesta djeca gađala su ga kamenjem.

Od 1774. živio je u Rimu i odlazio svake godine na hodočašće u Gospinu kućicu u Loreto. Posebno je tražio crkve u kojima se održavalo četrdesetosatno klanjanje zbog čega je dobio nadimak siromah od Vječnog klanjanja (povero delle Quarantore). Umro je 1783. na stubama crkve Sv. Marije dei Monti u kojoj mu se danas nalazi grob. Blaženim ga je 1860. proglasio bl. Pio IX., a svetim 1881. Lav XIII. 


Poznata je Cavalluccijeva slika koja prikazuje svetca zadubljena u molitvu, no ova iznad je malo izmijenjena. Trojstvenici su joj dodali još svoj škapular jer pripadao i bratovštini Presvetog Trojstva.

Papa u miru koji je po odbacivanju koje je u Crkvi doživio sličan ovom svetom putniku i pokorniku, ovako je 2012. govorio o svom imenjaku:

"[...] Tu je zatim Benedikt Josip Labre, pobožni hodočasnik i prosjak XVIII. st. koji je nakon nekoliko promašaja napokon pronašao svoj poziv; da kao prosjak- bez ičega, bez ikakve potpore i ne zadržavajući ništa od onoga što bi dobio, a što nije bilo prijeko potrebno- hodočasti cijelom Europom, k svim europskim svetištima, od Španjolske do Poljske, od Njemačke do Sicilije; pravi europski svetac! Mirne duše možemo reći: neobičan svetac, koji je proseći hodočastio od svetišta do svetišta i nije htio ništa drugo činiti, osim moliti i tako davati svjedočanstvo o onom što je važno u životu: o Bogu. On zasigurno nije uzor koji bismo trebali oponašati, nego putokaz, ispruženi prst prema bitnomu. On nam pokazuje da je dostatan samo Bog, da je iznad svega u ovom svijetu, iznad naših potreba i mogućnosti, ono odlučujuće, bitno, upoznati Boga. Samo je on dostatan, i to 'samo Bog', Labre nam pokazuje na dramatičan način. I istodobno u tom njegovu europskom životu koji od svetišta do svetišta obuhvaća cijeli europski kontinent, postaje vidljivo da se onaj koji se otvori Bogu, ne udaljuje od svijeta i ljudi, da nalazi braću, da se pred Bogom ruše sve granice, da samo Bog može prevladati granice, jer smo zahvaljujući njemu svi samo braća, svi pripadamo jedni drugima. Pokazuje se istodobno da jedincatost Božja znači bratstvo i pomirenje ljudi, uklanjanje granica što nas ujedinjuje i liječi. Tako je on svetac mira, upravo kao nezahtjevan svetac koji umire bez ičega, a ipak je svime blagoslovljen. [...]" (1)


Litanije sv. Benedikta Josipa Labrea

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, zaštitnice sv. Benedikta Josipa, moli za nas
Sveti Benedikte Josipe, predodređen od neba,
Sveti Benedikte Josipe, dijete blagoslova,
Sveti Benedikte Josipe, pun ljubavi za Boga,
Sveti Benedikte Josipe, pravi učeniče Isusa Krista,
Sveti Benedikte Josipe, prečisti hrame Duha Svetoga,
Sveti Benedikte Josipe, vjeran milosti,
Sveti Benedikte Josipe, gorljiv u molitvi,
Sveti Benedikte Josipe, preziratelju svijeta,
Sveti Benedikte Josipe, primjere poniznosti,
Sveti Benedikte Josipe, nevrijedan u vlastitim očima,
Sveti Benedikte Josipe, zadovoljan u pogrdama,
Sveti Benedikte Josipe, hodočasniče na zemlji,
Sveti Benedikte Josipe, beskućniče,
Sveti Benedikte Josipe, siromašni pomoćniče,
Sveti Benedikte Josipe, lišen svega,
Sveti Benedikte Josipe, milosrdan prema drugima,
Sveti Benedikte Josipe, gorljiv za spasenje svoje braće,
Sveti Benedikte Josipe, ljubitelju križa,
Sveti Benedikte Josipe, junače pokore,
Sveti Benedikte Josipe, spreman na trpljenje,
Sveti Benedikte Josipe, željan mrtvljenja,
Sveti Benedikte Josipe, divan u strpljenju,
Sveti Benedikte Josipe, obdaren anđeoskom čistoćom,
Sveti Benedikte Josipe, pobožniče četrdesetosatnog klanjanja,
Sveti Benedikte Josipe, trajni klanjatelju Presvetom Sakramentu,
Sveti Benedikte Josipe, gorljivi slugo Marijin,
Sveti Benedikte Josipe, nasljedovatelju sv. Franje Asiškoga,
Sveti Benedikte Josipe, nova slavo crkve Arrasa,
Sveti Benedikte Josipe, moćan na nebu,
Sveti Benedikte Josipe, po svom proslavljenju,
Sveti Benedikte Josipe, po povjerenju koje imaš kod Boga,
Sveti Benedikte Josipe, po čudesima preko tvog zagovora,
Sveti Benedikte Josipe, po svom žarkom milosrđu,
Sveti Benedikte Josipe, po svim svojim zaslugama,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

℣. Moli za nas sv. Benedikte Josipe
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Bože, koji si nam u osobi sv. Benedikta Josipa Labrea, svoga vjernog sluge, dao novi uzor evanđeoskog savršenstva, podaj nam njegovim zagovorom da nasljedujemo njegov primjer i ljubimo Te poput njega svim srcem, tako da prezirući sami sebe i sve što se zbiva postignemo vječnu sreću. to Te molimo po Isusu Kristu Gospodinu našemu . Amen. (2)

utorak, travnja 12, 2016

Pob(l)udnica

Prema R. de Matteiju, iz nove Papine pobudnice daju se izvući tri obilježja: 1. otvara vrata k pričesti rastavaljenima koji su ponovo civilno vjenčani, 2. prihvaća situacijski moral i 3. normalizira razne vrste suložništva.

"Apostolskom pobudnicom 'Amoris laetitia' od 8. travnja 2016., papa Franjo službeno se izjasnio o problemima bračnoga morala o kojima se diskutira već dvije godine.

Na Konzistoriju kardinala koji je trajao od 20. do 21. veljače 2014., Franjo je kard. Kasperu povjerio zadaću otvaranja rasprave o toj temi. Kasperove teze prema kojima Crkva treba promijeniti svoju bračnu praksu, činile su lajtmotiv dviju sinoda o obitelji iz 2014. i 2015., i sada tvore osnovu pobudnice pape Franje. 

Tijekom ovih dviju godina, ugledni kardinali, biskupi i filozofi uključili su se u raspravu da bi pokazali kako između nauka i prakse Crke mora postojati nutarnja povezanost. Dušobrižništvo se zapravo temelji na dogmatici i moralnom nauku. 'Ne može biti pastorala koji je u neskladu s istinom Crkve i s njenim moralom, u suprotnosti s njenim zakonima, i koji se ne orijentira na postizanje ideala kršćanskoga života!'- primijetio je V. kard. De Paolis, CS u svom uvodnom govoru na umbrijskom crkvenom sudištu, 27. ožujka 2014. Zamisao o pastoralnoj praksi koja bi se mogla razvijati prema okolnostima, modama i strastima, prema kard. Sarahu, 'jedan je oblik krivovjerja, opasna šizofrena patologija' (La Stampa, 24. veljače 2015.).

U tjednima koji su prethodili postsinodalnom pismu, umnožili su se javni i privatni interventi kardinala i biskupa kod Pape, s ciljem sprječavanja promulgiranja jednog dokumenta punoga zabluda koje su otkrivali mnogobrojni amandmani, koje je na nacrt dala Kongregacija za nauk vjere. Franjo nije odstupio, nego je, kako se čini, zadnju izmjenu pobudnice, ili barem nekih ključnih odlomaka, povjerio teolozima od svoga povjerenja koji su pokušali reinterpretirati sv. Tomu Akvinskog u svjetlu hegelovske dijalektike. 

Otuda je izašao dokument koji nije dvosmislen, nego jasan- u svojoj neodređenosti. Teologija prakse, naime, isključuje svaku doktrinarnu afirmaciju i prepušta povijesti ocrtavanje linija ljudskog vladanja i činâ. Stoga, kako Franjo tvrdi, 'razumljivo je' da se o sržnoj temi razvedenih koji su ponovo vjenčani, 'ne može očekivati od Sinode ili ove pobudnice jedna nova opća normativa kanonskoga tipa, primjenjiva na sve slučajeve' (§ 300). Ako smo uvjereni da se kršćani u svojem vladanju ne trebaju ravnati prema apsolutnim načelima, nego trebaju slušati 'znakove vremena', bilo bi protuslovno formulirati pravila ikakve vrste.

Svi su očekivali odgovor na glavno pitanje: 'Mogu li oni koji su se nakon prvoga braka civilno vjenčali pristupiti k sakramentu Euharistije?'. Na to je pitanje Crkva uvijek odgovarala kategorično 'ne'. Rastavljeni i ponovo vjenčani ne mogu primati pričest jer njihova životna situacija objektivno protuslovi naravnoj i kršćanskoj istini o braku koju Euharistija označuje i ostvaruje ('Familiaris consortio', § 84). 

Nasuprot tomu, postsinodalna pobudnica odgovara: općenito ne, ali 'u određenim slučajevima' da ('Amoris laetitia', § 305, bilješka 351). Rastavljeni koji su ponovo civilno vjenčani moraju biti 'integrirani', a ne isključeni (§ 299). Njihova integracija 'može se izraziti u različitim crkvenim službama: treba stoga razlučiti koji se od različitih oblika isključivanja u liturgijskom, pastoralnom, odgojnom  i institucionalnom području mogu prevladati' (§ 299), ne isključujući sakramentalnu stegu (§ 366).

Činjenica je sljedeća: zabrana pričesti za rastavljene koji su ponovo civilno vjenčani više nije apsolutna. Papa ne dopušta pričest rastavljenima kao opće pravilo, ali je niti ne zabranjuje. Kardinal Caffarra je protiv Kaspera naglasio: 'Ovdje se dotiče doktrina. Neizbježno. Može se reći da se to ne radi, ali to se radi. I ne samo to. Uvodi se običaj koji dugoročno neće samo među kršćanima ustaliti ideju da nema apsolutno nerazrješivog braka. To je sigurno protiv Gospodinove volje. O tomu nema sumnje' (Intervju za 'Il Foglio', 15. ožujka 2014.).

Za teologiju prakse ne vrijede pravila, nego konkretni slučajevi. A ono što nije moguće apstraktno, moguće je konkretno. Međutim, kako je dobro primijetio kard. Burke: 'Ako bi Crkva dopustila primanje sakramenata (makar u samo jednom slučaju) osobi koja se nalazi u neregularnoj situaciji, to bi značilo ili da brak nije nerazrješiv i time da ta osoba nije u stanju preljuba, ili da sveta pričest nije zajedništvo u Tijelu i Krvi Kristovoj, koja naprotiv iziskuje ispravnu dispoziciju osobe, tj. kajanje za teške grijehe i čvrstu nakanu više ne griješiti' (Intervju A. Gnocchija, 'Il Foglio', 14. listopada 2014.).

Također, izuzetak je određen da postane pravilo jer je kriterij pristupa k pričesti u pobudnici 'Amoris laetitia' prepušten 'osobnom razlučivanju' pojedinaca. To se razlučivanje događa 'slučaj po slučaj' preko razgovora sa svećenikom, u nutarnjem 'forumu'' (§ 300). Ali koji će se to pastiri duša usuditi uskratiti pristup k pričesti ako 'nam samo evanđelje kaže da ne sudimo i ne osuđujemo' (§ 308), i ako je potrebno 'sve integrirati' (§ 297), i 'vrjednovati konstruktivne elemente u onim situacijama koje još ne odgovaraju ili više ne odgovaraju [crkvenom] nauku o braku' (§ 292)? 

Pastiri koji bi se željeli referirati na crkvene zapovijedi riskirat će, prema pobudnici, da se ponašaju 'kao kontrolori milosti, a ne kao moderatori' (§ 310). 'Stoga pastir ne može osjećati da je dovoljno jednostavno primijeniti moralne zakone na one koji žive u 'neregularnim' situacijama, kao da su oni kamenje koje se baca na živote osoba. To je slučaj zatvorenih srdaca koja se često skrivaju iza naukâ Crkve 'da zasjednu na stolicu Mojsijevu i sude, često svisoka i površno, teške slučajeve i ranjene obitelji' (§ 305).

Taj nečuveni jezik, tvrđi od tvrdoće srca za koju su optuženi 'kontrolori milosti', razlikovno je obilježje pobudnice koju kard. Schönborn 8. travnja 2016. nije slučajno definirao kao 'lingvistički događaj'.

'Moja je velika radost zbog ovoga dokumenta'- rekao je bečki kardinal- u tomu što on 'koherentno ide iza umjetnih, vanjskih, jasnih razlika između regularnog i neregularnog'. Jezik, kao i uvijek, izražava sadržaj. Situacije koje postsinodalna pobudnica definira kao 'takozvane neregularne', situacije su javnoga preljuba i izvanbračnog suložništva. Za pobudnicu 'Amoris laetitia' one ostvaruju idel kršćanskoga braka, iako samo 'djelomično i analogno' (§ 292). 

'Na temelju uvjetovanosti i olakotnih faktora, moguće je da se u situaciji objektivnoga grijeha- bez subjektivne krivnje ili ne na potpun način- može živjeti u Božjoj milosti, da se može voljeti i da se također može rasti u životu milosti i ljubavi, primajući pomoć Crkve (§ 305), 'u određenim slučajevima to bi mogla biti i pomoć sakramenata'. 

Prema katoličkom moralu, okolnosti, koje čine kontekst u kojem se događa čin, ne mogu mijenjati moralnu kvalitetu činâ niti intrinzično zao čin obrnuti u dobar i pravedan. Nauk o moralnim apsolutima i o 'intrinsece malum' 'Amoris laetitia' rastvara u ništa. Pobudnica se prilagođava 'novom moralu' koji je osudio Pio XII. u brojnim dokumentima i Ivan Pavao II. u 'Veritatis splendor'. Situacijski moral prepušta okolnostima i u konačnici subjektivnoj savjesti čovjeka da određuje što je dobro, a što loše. Izvanbračni spolni odnos ne promatra se kao po sebi nedopušten, nego se- ukoliko je čin ljubavi- vrjednuje prema okolnostima.

Općenitije govoreći, zlo ne postoji po sebi kao što ne postoji teški ili smrtni grijeh. Izjednačavanje osoba u stanju milosti ('regularne' situacije) i osoba u stanju trajnoga grijeha ('neregularne' situacije) nije samo lingvističko: čini se da se uklapa u luteransku teoriju o čovjeku koji je 'simul iustus et peccator', koja je osuđena na Tridentskom koncilu u Dekretu o opravdanju (DH, 1551-1583).

Poslijesinodalno pismo 'Amoris laetitia' puno je gore od govora kard. Kaspera iz veljače 2014., protiv kojeg se s pravom usmjerilo toliko kritike u knjigama, člancima i intervjuima. Kardinal Kasper je postavio neka pitanja. 'Amoris laetitia' nudi odgovor: otvara vrata razvedenima koju su ponovo civilno vjenčani, kanonizira situacijski moral i uvodi proces normalizacije za sve oblike suložništva 'more uxorio'.

S obzirom na činjenicu da novi dokument ne spada u nezabludivo redovito Učiteljstvo, preostaje nadati se da će biti predmet temeljite kritičke analize crkvenih teologa i pastira, ne utvarajući si da se na nj može primijeniti 'hermeneutika kontinuiteta'.

Ako je tekst katastrofalan, još je katastrofalnija činjenica da ga je potpisao Namjesnik Kristov. Ali za onoga tko voli Krista i Njegovu Crkvu, to je dobar razlog da govori, a ne da šuti. Usvojimo, dakle, riječi hrabroga biskupa msgr. A. Schneidera, ORC: ''Non possumus!'. Neću prihvatiti zamagljujući govor niti vješto maskirana stražnja vrata za profanaciju sakramenta braka i euharistije. Isto tako, neću prihvatiti izrugivanje šeste zapovijedi Božje. Radije ću biti izrugivan i progonjen, nego da prihvatim dvosmislene tekstove i neiskrene metode. Pretpostavljam kristalno jasno 'Lice Krista, Istine, dragocjenim kamenjem urešenoj slici lisice' (sv. Irenej), 'jer znam komu sam povjerovao', 'scio, cui credidi!' (2 Tim 1,12) [Rorate caeli , 2. studenog 2015./Toma Blizanac]".

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANARORATE CÆLI, Katholisches.info
Slika: Facebook.com

ponedjeljak, travnja 11, 2016

Kuhar i njegove žabe

Nakon dviju sinoda o obitelji, objavljena je toliko očekivana Papina postsinodalna pobudnica na preko dvjesto stranica teksta. Neki će poput utrechtskog kardinala reći da se ništa nije promijenilo (1), dok će primjerice bečki kardinal u istom dokumentu vidjeti potvrdu za ono što u njegovoj dijecezi provode već petnaestak godina. Kao posebno oslobađajuću smatra Papinu poruku da odsada ni jedan par ili obitelj ne može reći da je redovit ili regularan, a onaj drugi nije [Wir sind die ordentlichen und Ihr seid die unordentlichen] (2).

"Je li kard. Kasper bio u pravu kad je prije mjesec dana najavio 'veliku revoluciju'? Je li Bergoglio Apostolskom pobudnicom 'Amoris laetitita' preokrenuo Učiteljstvo Crkve stavljajući sama sebe iznad Kristovih riječi i Božjih zapovijedi?

Riječima ne- kaže da ne mijenja nauk- no današnjim se činom otvara nečemu što su do sada Sveto pismo i Crkva zabranjivali.

Operacija 'dvostruka istina' skrivena je u mnogoznačnosti nejasnih i varljivih izjava. Zašto? Da se zamaskira 'revolucija' zato što se u Crkvi Božji zakon ne može oboriti? Da, ali prvenstveno zbog oprezne postupnosti; na Crkvu se primjenjuje strategija kuhane žabe. Ako se ubaci u lonac kipuće vode, odmah će iskočiti. Naprotiv, ako se stavi u mlaku vodu koja se postupno zagrijava, skuhat će se, a da to i ne shvati.

Tako smo zadnjih mjeseci svjedočili kontinuiranom razaranju katoličkog nauka. Svakog dana jedan udarac. Na koncu će se rastopiti u neku vrstu Ujedinjenih naroda religija s dozom Greenpeacea i CGIL-a (sindikata). Uostalom- ponavljam- Kasper je bio taj koji je govorio o 'prvom koraku' u 'revoluciji' i Kasper je taj kojeg je Bergoglio uporabio na Konzistoriju u veljači 2014. da baci 'bombu' pričesti za rastavljene koji su ponovo civilno vjenčani.

Ta se 'revolucija' prvenstveno provodi brisanjem pojma 'smrtni grijeh'. Kardinal Müller je s pravom upozorio: 'Najveća sablazan koju Crkva može dati nije ta da su u njoj grješnici, nego da prestane kazivati razliku između dobra i zla i da je relativizira; da prestane tumačiti što je grijeh ili ga nastoji opravdavati zbog pretpostavljene veće blizine i milosrđa prema grješniku'.

Ivan Pavao II. je objasnio da najveće majčinsko milosrđe Crkve baš upozoravanje na grijeh i na rizik od prokletstva. To bi trebala biti temeljna zadaća jednog pape: nalog Isusa Krista Petru je 'utvrđivati braću u vjeri', a ne zbunjivati, destabilizirati i zavoditi.

No, takva je Bergogliova epoha. Isti je kard. Müller, čuvar vjere, prije tri mjeseca jednoj novinarki 'Die Zeita' rekao da papu Bergoglija ne smatra krivovjercem, ali je dodao: 'Nešto je sasvim drugo kad se nauk vjere službeno predstavi na nesretan, stramputički ili nejasan način'. Uzme li se u obzir uloga koju kardinal obnaša, ove mi se riječi čine ogromne. Jer 'stramputične' znači da vode s puta. A može li se dopustiti jedan papa 'stamputičar'? 

Nadalje, ova pobudnica pokazuje da ova varljiva neodređenost nije neželjeni incident, nego precizna strategija. To ide dotle da je jučer izbila burna raspra o tumačenjima pobudnice zbog maglovitosti teksta i njegovih jasnih protuslovlja.

Dakle, zbrku je poticao sam Bergoglio koji bi umjesto toga- prema evanđelju- imao dužnost govoriti s apsolutnom jasnoćom: 'vaša riječ'- zapovjeda Isus- 'neka bude: 'Da, da- ne, ne!'Što je više od toga od Zloga je' (Mt 5, 37). 

Danas su, naprotiv, očiti dvostruki kolosijeci i dvostruke istine iz toga što bergoglijanska partija na unutarnjem frontu nastoji uvjeravati vjernike tvrdeći da se ništa ne mijenja (zašto onda potresati Crkvu dvije godine i sastavljati dokument od 260 stranica?), dok se prema van fanfarama oglašava epohalni preokret.

Doista, sve svjetovne ultrabergoglijanske novine slave ovakvim naslovima: 'Sinoda. Otvaranje pape Franje: 'pričest moguća i za ponovo vječane razvedene'' ('Repubblica'); 'Papa otvara put sakramentima za ponovo vjenčane' ('Corriere'). 

Zašto Papa ne naredi o. Lombardiju da opovrgne ta novinska tumačenja budući da mu smjesta naređuje opovrgavanje banalnih tračeva o njegovim zdravstvenim problemima? Nije li važnije braniti vjeru od mogućeg krivog izvještavanja, nego opovrgavati zdravstvene probleme? Savršen primjer te rafinirane višeznačnosti je neugodna tiskovna konferencija povodom predstavljanja pobudnice koju je vodio kard. Schönborn, koji je dva sata pokušavao braniti neobranjivu poziciju.

To je ta dvostruka istina koja danas vlada u Vatikanu. Jasan primjer toga imamo u tekstu pobudnice. Da bi mogao - na riječima- tvrditi da se ne mijenja nauk, Berogoglio nas na neki način mora podsjetiti pod kojim je uvjetima Crkva sve do sada dopuštala ponovo vjenčanima pristup k pričesti: pod uvjetom da žive 'kao brat i sestra'. To je bio ključni odlomak iz 'Familiaris consortio' Ivana Pavla II. koji je trebao biti središnji u Bergogliovoj pobudnici, da je u kontinuitetu s trajnim Učiteljstvom. No, Bergoglio i ne citira to pravilo u tekstu, nego ga gura u jednu marginalnu bilješku (br. 329) i odmah potom ga ruši pišući da bi bez određenih 'intimnosti' 'vjernost' bila ugrožena. 

Otuda se može zaključiti da za Bergoglija nema više razlike između obitelji i neregularnih parova. Naprotiv, nema više 'neregularnih' situacija i 'nije više moguće reći' da se po sebi radi o 'smrtnom grijehu'. To je ključna točka. Zapravo, iako se ne kaže eksplicitno da se takve parove može pripustiti k sakramentalnoj pričesti, daje se razumjeti da se to dopušta 'slučaj po slučaj'.

Pobudnica 'de facto' protuslovi slovu i duhu dekreta o opravdanju Tridentskoga koncila, dogmatskoj konstituciji 'Lumen gentium' (II. vatikanski) i enciklici o moralu Ivana Pavla II., 'Veritatis splendor'. Ona ne stavlja kao apsolutno dobro ustrajanje u milosti Božjoj i spasenje duša (vrhovni zakon Crkve), nego socijalne, sociologijske i sentimentalne obzire, varajući i obmanjujući vjernike o stanju njihove duše pred Bogom, stavljajući u tešku opasnost njihovo spasenje. Bergoglio izbjegava govoriti o 'moralnom zakonu' koji je Crkva kroz stoljeća zbila u dogme i kanonske dispozicije, ili ga prijezirno predstavlja kao nešto 'apstraktno' što se ne može primijeniti u 'konkretnim' situacijama. Tako dolazi do toga da pobija samoga Isusa u sukobu s farizejima o pitanju razvoda (Mt 19, 3-12). Bergoglio, zapravo, tvrdi da se ne smije predložiti 'bogoslovni ideal braka koji je previše apstraktan i gotovo umjetno konstruiran, udaljen od konkretne situacije i realnih mogućnosti stvarnih obitelji' (36). To bi bila 'pretjerana idealizacija'. Još gore: 'nije potrebno stavljati na dvije ograničene osobe ogroman teret dužnosti reproduciranja na savršeni način unije koja postoji između Krista i njegove Crkve' (122). 

U naknadu, Bergoglio ustanovljuje nove teške grijehe. One tzv. rigorista koji su krivi što pamte Božji zakon, a osobito  onih koji ne dijele njegove političke ideje o socijalnim pitanjima. 

U br. 186 Bergoglio se konačno spominje odlomka sv. Pavla koji poziva na dostojno primanje Tijela Kristova, inače 'jede i pije svoju osudu'. Ipak, u tumačenju kakav je to 'dostojan' način ne kaže 'u stanju milosti Božje' (kako je Crkva uvijek poučavala). 

Ne upozorava parove u 'smrtnom grijehu', nego 'obitelji koje se zatvaraju u svoju vlastitu komociju... koje ostaju indiferentne pred patnjama siromašnih i potrebitih obitelji'. 

Tako su moralni grijesi uklonjeni. Bergoglio uspostavlja socijalne (ili socijalističke) grijehe. Dakle, čini se da bi se trebali čuvati od primanja Euharistije oni koji ne dijele njegove zamisli o imigraciji."

Izvor: Lo StranieroRORATE CÆLI
Slika; Facebook.com

subota, travnja 09, 2016

Nebeska Pastirica

Dan uoči nedjelje Dobrog Pastira blagdan je Božanske Pastirice - božanske u smislu da je bila sva Božja i čuvala Isusa koji je pravi Bog i pravi Čovjek. Ove godine su se zbila dva događaja koja treba istaknuti u svezi s ovom pobožnošću.


Prvi se dogodio krajem siječnja i početkom veljače kad su članovi seviljske Bratovštine Božanske Pastirice i svete Marine predali franjevcima u Nazaretu sliku svoje zaštitnice u obliku azuleja. Postavljena je u atriju bazilike Navještenja uz mozaike koji prikazuju lik BDM u raznim zemljama. Iz Hrvatske je izložena Majka Božja Bistrička, rad slikara J. Resteka.


Španjolci su i do sada imali izložene Gospine likove iz više svojih svetišta: Djevice od Stupa (Zaragoza), Djevice od Svijećnice (Las Palmas de Gran Canaria), Djevice Guadalupske (Extremadura), Djevice Napuštenih (Valencia).

Članovi spomenute bratovštine odlučili su se za prvi nastali prikaz Gospe Pastirice. Ispod slike na azuleju piše:

"Božanska Pastirica Naših Duša koju je naslikao Alfonz Mihael de Tovar na poticaj časnoga oca fra Izidora iz Seville. Časti se u kapeli Božanske Pastirice u župnoj zajednici Sv. Petra u Sevilli. Ova je slika prva od svih koje postoje u svijetu pod tim zagovorom i časti se posebice kao:

- zaštitnica kapucinskih misija,
- naslovnica katedrale u Delti Amacuro (Venezuela)
- zaštitnica Države Lara (Venezuela)
- zaštitnica Prefekture Caquetá (Kolumbija)
- zaštitnica Facinasa, Barxa i Jérice (Španjolska)
- zaštitnica Junqueira i Divine Pastore (Brazil)
- zaštitnica naselja Las Chinas (Španjolska)
- zaštitnica športa Dominikanske Republike
- zaštitnica države Trinidada i Tobaga
- okrunjena zaštitnica Nove Écije (Filipini)
- okrunjena zaštitnica Sante Rose i Barquisimeta (Venezuela)
- zaštitnica Sante Maríje de Olopa (Gvatemala)
- zaštitnica zadrugara Pastore (Meksiko)
- suzaštitnica San Fernanda (Španjolska)
- zaštitnica trgovaca i industrijalaca iz Burgosa (Španjolska).

Ovaj azulej platilo je Prvotno bratstvo Božanske Pastirice i svete Marine iz Seville.

25. siječnja 2016.
Na blagdan Obraćenja sv. Pavla."


U svakom slučaju, Andalužani su ponosni što je kod njih nastala jedna univerzalna pobožnost pa neki kažu da je ona dar Andaluzije čitavom svijetu.

Druga vijest je iz Venezuele. Na jednoj uzvisini u Barquisimetu u Lari, 13. siječnja 2016. svečano je otvoren spomenik zaštitnici grada. Nazvan je Plašt Marije Božanske Pastirice. Povod je bila 160. obljetnica procesije koja se održava od 14. siječnja 1856. u zahvalu za prestanak kolere. Sa svoja 62 metra najveća je skulptura BDM na svijetu. Nadmašuje i kip Gospe od Mira koji je visok 46,72 m.


Prema Mosebachu bi vjerojatno spadala u krivovjerje bezobličja jer su naznake kontura Gospe i Malog Isusa vidljive tek izdaleka. Marijin plašt zamišljen je i izveden kao kinetička skulptura od obojenih aluminijskih cijevi koje se njišu na vjetru. Pastiricu okružuje bazen s vodom koja simbolizira Gospinu čistoću, a sa strana se uzdižu dvije velike vertikale s platformom koja služi kao vidikovac. Skulptura je vidljiva s udaljenosti od 70 km.

***

Kratak prijegled ikonografije i povijesti štovanja Majke Božanskog Pastira možete naći u lijepo uređenoj knjižici na mrežnoj stranici bazilike Sv. Martina iz Martine France u Italiji.

Slike: screenshot Twitter.com/PastoraSMarina, HL Mission 2012, screenshot TVVenezuela/YouTube.com

utorak, travnja 05, 2016

Triptih

Christus Rex prenio je danas vijest o susretu poglavara piovaca s papom Franjom, 1. travnja 2016. Bio je to njihov drugi susret i prvi koji nije bio tek usputan.

Prošla su desetljeća prije nego što se od neke ustanove Svete Stolice mogao čuti poziv Piovu bratstvu da obnovi plamen revnosti msgr. Lefebvrea (1), a prošlotjedna privatna audijencija, kako piše M. Matzuzzi za Il Foglio, bila je "korak prema kanonskom priznanju Bratstva" (2) koje bi imalo oblik prelature, ali s puno većim ovlastima nego što ih ima Opus Dei.

Susret se dogodio tjedan dana nakon 25. obljetnice smrti msgr. Lefebvrea koji je do smrti u širokim crkvenim krugovima bio persona non grata. Koliki je bio pritisak na sve koji bi se usudili na bilo kakvu komunikaciju s njim, doznajte iz priloženog članka R. de Matteija iz 2014., a propovijed p. Schmidbergera otprije pet godina prigodom dvadesete obljetnice monsinjorove smrti pročitajte ovdje.

"Antimoderni triptih- kneginja E. Pallavicini, don F. Putti i ing. G. Volpe

Svatko je od nas u životu upoznao ličnosti koje, iako ne uživaju svjetla reflektora, s punim pravom ulaze u povijest, barem u onu malu. Godine 2014. obljetnice su smrti triju takvih ličnosti. Prije deset godina preminula je kneginja Elvina Pallavicini, trideset godina prije nje don F. Putti i inženjer G. Volpe. Njihovi su životi isprepleteni, sve troje su mi bili prijatelji i želim ih se ovdje zajedno spomenuti.

Elvina Pallavicini rođena je 1914. u Genovi. Roditelji su joj bili Giacomo dei Marchesi Medici del Vascello i Olga Leumann. Obitelj poduzetničkih filantropa švicarskoga podrijetla. Otac je bio nećak pukovnika Giacoma Medicija koji se za vrijeme Rimske Republike 1849. istaknuo u zadnjoj obrani 'garibaldina' zabarikadiranih u vili Giraud, zvanoj Vascello na Janikulu (danas sjedište talijanskoga Velikog Orijenta). Kad je prihvatio monarhiju, postao je prefekt Palerma, zastupnik i senator, a za svoje je domoljubne zasluge stekao naslov markiza od Vascella.

Elvina se 1939. udala za Guillaumea de Pierrea de Bernisa, markiza od Courtavela kojeg je bio posvojio njegov ujak Giulio Cesare Pallavicini, knez Gallicana. Uzeo je njegovo prezime i naslov te prihvatio talijansko državljanstvo. Kad je izbio II. svjetski rat, poručnik Guglielmo Pallavicini ušao je u Talijanske zračne snage kao pilot, ali je zrakoplov Savoia Marchetti kojim je letio, 1. kolovoza 1940., na jednoj od prvih misija protiv engleske flote na Mediteranu, pogodilo neprijateljsko zrakoplovstvo i potonuo je u vodama Balearskog otočja. Elvina je ostala udovica s 25 godina. Nosila je kći kojoj je dala ime Maria Camilla. Palazzo Pallavicini Rospigliosi na Kvirinalu postao je njeno vlasništvo. Smatraju ga najljepšom privatnom palačom u Europi. Umjetnička kolekcija koju je sakupio F. Zeri u impresivnom katalogu sadrži platna Botticellija, G. Renija, Rubensa i Carraccija. Nakon njemačke okupacije Rima, mlada je Elvina od svoje palače napravila središte monarhističkog otpora pod vodstvom generala Giuseppea C. L. di Montezemola, zapovjednika tajnoga vojnog fronta koji je kasnije bio ubijen u Ardeatinskim jamama. Zbog hrabrosti koja je išla do smjelosti, zaslužila je državnu brončanu medalju. Pod tim je aspektom možemo usporediti s njenim prijateljem E. Sognom, drugim monarhistom koji je izazvao nacizam hrabrošću kakvu su rijetko pokazivali komunistički partizani. Zasigurno nije bila 'crna' kneginja, ni po svojim političkim izborima ni po liberalnoj tradiciji svoje obitelji. 

Dok je još bila mlada, pogodio ju je težak oblik skleroze koji je vodio k progresivnoj paralizi njenih nogu, a onda i ruku, smjestivši je u invalidska kolica- no nikada se nije žalila. Bolest je nije skršila, nego je, naprotiv, istaknula njenu borbenost. Kad je gornji sloj '70-ih u inozemstvo odvodio svoje obitelji i bogatstvo, smatrajući neizbježnim dolazak komunizma u Italiju, Elvina mu se suprotstavila jednakom odlučnošću kojom se borila protiv nacizma. Aktivno je surađivala u osnutku prve privatne televizije u Rimu, 'Tele Roma Europa', koju je iz protukomunističke perspektive pokrenuo G. Rebecchini. Od svoje je palače načinila utvrdu protiv povijesnoga kompromisa. Sjećam se da sam u njenoj palači baš o toj temi održao jednu od svojih prvih konferencija, uoči izbora 1976. na kojima je PCI ostvario najbolji rezultat u povijesti, samo nekoliko postotaka iza DC-a.

Elvina Pallavicini nije se bojala ničega i pokazala je to kad je u svojoj palači ugostila msgr. M. Lefebvrea, 6. lipnja 1977.- čin koji ju je koštao neshvaćanja i neprijateljstava. Pavao VI. je 1976. suspendirao 'a divinis' msgr. Lefebvrea koji je postao simbolom tradicionalističkog otpora na poslijekoncilske stramputice. Pozvati njega u Rim, u tako prestižno okružje palače Pallavicini na Kvirinalu, imalo je okus izazova papi Montiniju i tako se tumačilo u međunarodnom tisku koji je masovno pohrlio na taj događaj. Kneginja je podnijela ogroman pritisak kojim su je htjeli prisiliti da otkaže konferenciju. Markiz Falcone Lucifero, glava Kraljevske kuće, apelirao je na njene monarhističke simpatije. Monsinjor A. Cordero di Montezemolo, pozivajući se na očevu uspomenu, molio ju je da odgodi događaj. Knez Aspreno Colonna, preuzevši ulogu glasnogovornika rimskog patricijata, na prvoj se stranici 'Il Tempa', koji je u to vrijeme uređivao G. Letta, ogradio od te inicijative, dok je veliki meštar Malteškog reda, fra Angelo de Mojana, svim vitezovima zabranio sudjelovanje na događaju. Konačno, 5. lipnja, uoči konferencije, kardinal-vikar Ugo Poletti, u ime Rimske dijeceze, žestoko je u izjavi za tisak stigmatizirao msgr. Lefebvrea i 'njegove nenormalne sljedbenike' zbog 'uvrede nanesene izravno Papi'. Sve to uzalud. Elvina Pallavicini nije popustila ni za palac. 'U svoju kuću'- odgovorila je- 'vjerujem da mogu primiti koga želim primiti'. Konferencija se održala u nevjerojatno krcatoj dvorani. Monsinjor Lefebvre nije održao žestok govor kakav su mediji očekivali, nego je smireno protumačio razloge svoga neslaganja s Rimom. 'Kako je moguće'- rekao je- 'da dok nastavljam činiti isto što sam činio pedeset godina svoga života uz čestitke i ohrabrenja papa, osobito pape Pija XII. koji me počastio svojim prijateljstvom, da se sada nalazim u takvom stanju da me se smatra neprijateljem Crkve?'

Otada je ime Elvine Pallavicini postalo svjetski poznato. Konferencija je izazvala iznenadnu znatiželju i pozornost na postojanje patricijata i rimskog plemstva koje je bilo još uvijek živo i borbeno, a kneginja Pallavicini je bila izraz toga, dok je njena palača postala hrabra i antikonformistička platforma na kojoj su tijekom godina riječ mogle dobiti ličnosti iz kulture, politike i umjetnosti. Kneginja je 1993. ugostila konvenciju o 'Plemstvu i sličnim tradicionalnim elitama' koju je 'La Repubblica' predstavila kao Generalne staleže talijanske aristokracije. Sljedećih je godina E. Pallavicini s markizom G. Codom vodila udrugu 'Noblesse et Tradition', koja je okupljala aristokratske skupine iz cijelog svijeta, branitelje tradicionalnih vrijednosti u močvari suvremenog relativizma. Kod nje sam prvenstveno cijenio osjećaj koji je imala o vlastitoj društvenoj misiji, njenu jednostavnu no čvrstu vjeru i kategoričan duh koji ju je vodio k odbacivanju svakog oblika kompromisa.

Kao ljubiteljica umjetnosti, povećala je izvanrednu kolekciju u svojoj palači. U Rimu je u tom na kraju XX. st. preuzela ulogu sličnu onoj kakvu je imala kneginja Isabela Colonna u tridesetima. Na njenim su konferencijama u prvim redovima uvijek bili nazočni brojni kardinali koje je primala sa svjetlom baklja, kako priliči crkvenim knezovima. U Prijestolnoj dvorani palače Pallavicini, S. Berlusconi je 1994. predstavio novi pokret 'Forza Italia'. Elvina Pallavicini mu je dala potporu, ali prije smrti nije krila razočaranje desnom koalicijom i njenim povratkom na vlast.

Zadnjih su joj godina pokreti postali sve teži, ali nastavila je široko primati u svoju palaču, pomognuta vjernom prijateljicom Elikom del Drago i besprijekornim majordomima u njenoj službi. Ljeto je provodila u Cortini d'Ampezzo gdje je umrla 29. kolovoza 2004., usred planina koje je toliko voljela.

E. Pallavicini je dugo godina u svom uredu u Ul. Consulta primala još jednu izvanrednu ličnost koja zaslužuje da bude spomenuta uz nju: don Francesca M. Puttija.

Oni koji su upoznali don F. Puttija ne mogu ga zaboraviti. Rodio se 1909. u Sarzani, u dobrostojećoj, duboko kršćanskoj obitelji. Imao je nešto manje od godine dana kad ga je zahvatio poliomijelitis s teškim posljedicama za čitav život. Bio je posebno lijep mladić, a bolest, kao i u slučaju Elvine Pallavicini, pridonijela je tomu da je shvatio prvenstvo duhovnih dobara u životu jednog čovjeka. 

Nakon što je diplomirao računovodstvo, izmjenjivao je rad s apostolatom dok nije susreo p. Pija iz Pietrelcine koji ga je duhovno usmjeravao i ohrabrio da postane svećenik. Nakon mnogih nezgoda, konačno je u dobi od 47 godina, 29. lipnja 1956., zaređen za svećenika i služio svoju prvu misu u San Giovanni Rotondu, na oltaru na kojem je svakodnevno celebrirao p. Pio. Zbog bolesti nije mogao imati župu, ali petnaest je godina obavljao ispovjedničku službu u Avellinu, Salernu i Napulju. U godinama nakon II. vatikanskoga koncila, don F. Putti je procijenio težinu krize u Crkvi i postao je uvjeren u potrebu da ponudi svojoj subraći svećenicima i vjernicima oruđe informacije, koje bi im pomoglo da brane katoličku vjeru. Od godine 1975. pa sve do smrti, 21. prosinca 1984., njegov se život identificirao s dvotjednikom koji je osnovao- SìSì NoNo, biltenom od nekoliko stanica koji je posijao paniku u Kuriji- gdje se naširoko raspačavao- zbog napada usmjerenih protiv onih koji su bili odgovorni za progresivističko napredovanje. 

Članci u listu 'SìSì NoNo' nisu bili potpisani. Govorkalo se, što je bilo samo dijelom istinito, da je među suradnicima bilo prelata i teologa tradicionalne orijentacije. Nije bilo toliko važno je li onaj tko je pisao bio ugledni katolički filozof ili njegov briljantni asistent: ono što se računalo bile su jasne tvrdnje kojima se iznosilo trajno crkveno Učiteljstvo, kao i isto tako jasne negacije kojima su se odbacivale neomodernističke teorije koje su kružile u sjemeništima i na katoličkim sveučilištima. U prvom broju biltena 'SìSì NoNo', 6. siječnja 1975., jedan je rimski svećenik pisao: 'Nezahvalan zadatak koji na sebe preuzima naša publikacija je plivanje protiv struje i da pomogne plivati protiv struje, ne zbog užitka, nego jer je, da se slijedi dobro, danas više nego ikad potrebno plivati protiv struje. Naša će publikacija širiti jasne ideje, govoreći 'da' ukoliko su u skladu s katoličkom vjerom koju su nam predali apostoli (koju čuva poučavajuća Crkva, dakle Papa i biskupi koji su mu podložni) i govoreći jasno 'ne' ukoliko je nastoje zamijeniti'.

Danas smo čvrsti u ljudskim odnosima i fleksibilni u načelima, s razornim posljedicama za društvo. Naprotiv, rimski svećenik bio je toliko strog s propovjedaonice koliko je bio blag i nježan u ispovjedaonici. Samo oni koji su mu bili bliski znaju s kolikom se velikodušnošću razdavao za spasenje duša. Pa ipak, don F. Puttija su se bojali, i još više 1981. kad je tužio zbog klevete ravnatelja novina 'Osservatore Romano', V. Volpinija, i dobio spor. Sud je osudio dnevnik Svete Stolice zbog 'pisane agresije, neopravdane i zlurade, izvršene samo da se povrijedi reputacija' lista 'SìSì NoNo'.

Nastanak dvotjednika 'SìSì NoNo' dogodio se krajem 1975. kad je ugledni rimski bibličar msgr. F. Spadafora pratio don F. Puttija u Ul. M. Mercatija u Rimu, sjedište izdavačke kuće Volpe kojom je upravljao ing. G. Volpe s kojim je surađivao. Bio sam nazočan na susretu kad je msgr. Spadafora srdačno preporučio publikaciju novoga antimodernističkog časopisa. Inženjer Volpe je uputio don F. Puttija k svom tipografu F. Pedanesiju koji je objavljivao 'SìSì NoNo' sve dok si Učenice Cenakula, skupina vjernih redovnica koje su surađivale s don F. Puttijem, nisu osigurale vlastitu tiskaru.

Treća izvanredna ličnost koje se želim spomenuti je upravo Giovanni Volpe, čiji je lik u mojem sjećanju uklesan s karakteristikama sličnima E. Pallavicino i F. Puttiju. Rođen je 1906., bio je sin slavnoga talijanskog povjesničara i akademika Gioacchina Volpea. Diplomirao je inženjerstvo i osnovao građevinsku tvrtku koja je postala ugledna u više zemalja u svijetu. Obogatio se i imao je duh mecene poput kneginje Pallavicini. Godine 1964. ustanovio je u Rimu istoimenu izdavačku kuću s dva časopisa, 'La Torre' i 'Intervento', a kasnije i Zakladu 'Gioacchino Volpe', u spomen na oca.

Katalog izdavačke kuće bio je tijekom dvadeset godina obogaćen znatnim rasponom auktora; konzervativnih, katoličkih, nacionalističkih. Neka mi bude dopušteno spomenuti prijevode na talijanski temeljnih djela katoličke kulture kao što su 'Luce del Medioevo' Régine Pernoud, 'L'eresia del XX secolo' Jeana Madirana, 'La sovversione nella liturgia' Louisa Sallerona, 'La grande eresia' i 'L'intelligenza in pericolo di morte' Marcela De Cortea i mnoge druge.

Giovanni Volpe bio je odrješit, visok i impozantan čovjek. M. Veneziani, jedan od njemu bliskih mladih ljudi, sjeća se da je kad ga je prvi put susreo odavao dojam renesansnoga gospodina: 'Dojmila me se pristalost njegove starosti, lišena znakova odmakle dobi, njegov dostojanstven i žovijalan hod, uznositost bijele brada koja je podsjećala na njegova oca, omekšana gotovo ražarenim licem i otvorenim na smješak- njegov bogat i snažan način govora'. No, usprkos njegovu zadovoljstvu u radu, obiteljski život mu nije bio jednostavan pa je otuda potjecala  ozbiljna tuga na njegovu izgledu. Nije bio samo mecena i kulutralni organizator, nego i veliki intelektualac, oduševljen umjetnošću i arheologijom: raspravljao je s auktorima knjiga koje je tiskao, ispravljao njihove skice i u prilogu 'Quartino dell'Editore', dodatku 'La Torrea' koji je uređivao, svakog mjeseca komentirao o politici i običajnosti.

Giovanni Volpe bio je potpuno čovjek desnice, monarhist, antikomunist, tradicionalni katolik. Mnogi susreti udruge Una voce za obranu latinskog i gregorijanskog pjevanja, kojom je tada predsjedao Carlo Belli, održani su u Volpeovu domu. On sâm je nakon izbijanja 'slučaja Lefebvre' 1976. napisao jedno djelo pod naslovom 'La doverosa impossibile obbedienza', u kojem se jasno izrazio: 'Nesumnjivo je da je poslušnost papi jedan od stupova na kojima se temelji Crkva, ali pretpostavlja se da je povrh toga objava i da joj je papa, kojem dugujemo poslušnost, sa svoje strane poslušan kao i višestoljetnoj tradiciji Crkve, ne nepokretnoj, ali niti u evoluciji sa svijetom, sa svojim dogmama, svojim obredima, svojim običajima, ako je istinito ono 'stat crux dum volvitur mundus'. [...] Papi se duguje poslušnost, ali papa duguje poslušnost Riječi i apostolskoj tradiciji. Papi se duguje poslušnost, ali dužnost je pape da toj poslušnosti dade karakter mogućnosti'.

Zaklada 'Volpe' organizirala je svakog rujna u Romagni seminare za mlade, a svakog proljeća međunarodne susrete koji su u Rimu okupljali antiprogresivne učenjake iz cijeloga svijeta. Diskutirali su o temama kao što su 'Auktoritet i sloboda', 'Povijesno pamćenje', 'Budućnost škole', 'Ne-prvenstvo ekonomije', 'Tradicija u kulturi sutrašnjice', a govorili su E. v. Kühnelt-Leddihn, E. Weber, J. Freund, A. Del Noce, M. De Corte, E. Paratore, M. Pallottino i mnogi drugi.

Nakon što je 15. travnja 1986. izgovorio na zaključne riječi na zadnjoj konferenciji o temi 'Da miru, ne pacifizmu', Giovanni Volpe spustio je glavu i preminuo, na nogama, kako je i prikladno za jednoga borbenog čovjeka kao što je bio on. Sprovodne je obrede prema drevnom rimskom obredu celebrirao don Emanuele du Chalard de Taveau, koji je nakon nekoliko mjeseci kao urednik naslijedio don F. Puttija u glasilu 'SìSì NoNo'. Zaklada 'Volpe' preživjela je još nekoliko godina zahvaljujući Giovannijevoj supruzi Elzi De Smaele, gospođi visokog ranga i inteligencije. U svibnju 1989. zaklada 'Volpe' održala je u palači Pallavicinija važnu revizionističku konferenciju o Francuskoj revoluciji, što je bio njen labuđi pjev. Predsjedao je A. Del Noce. Vjerujem da mogu reći da nitko kao Giovanni Volpe nije pridonio u Italiji njegovanju desne, katoličke i antikomunističke kulture u drugoj polovini XX. st. Ipak, Volpe nije od tadašnje desnice (Movimento Sociale) dobio senatorsku čast koju bi zaslužio i ne bi je prezro.

Kneginja Pallavicini, don Franceso Putti i inženjer Giovanni Volpe smatrani su teškim karakterima. Ja sam ih poznavao kao karakterne, cjelovite osobe kakve se danas više ne nalaze. Bili su muškarci i žene koji su vjerovali u snagu načela i koji se nisu ustezali od borbe da ih obrane. Tri ličnosti koje- pored svojih ljudskih slabosti- nisu dopustile da ih usisa ono za što se činilo da je neumoljiv tijek događaja. Povijesno pamćenje se sastoji i u tomu da se ne zaboravi one koji su nam prethodili na putu. Samo oni zaslužuju da ih proguta zaborav koji su od povijesti načinili idol, zaboravljajući postojanje ljudi i načela koji ih nadilaze i daju im orijentaciju."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI