srijeda, srpnja 31, 2013

Koračnica

Današnji je dan poseban po tomu što se prvi put dogodilo da dan sv. Ignacija protječe u vrijeme pontifikata jednog njegova učenika, pape Franje. U zemljama španjolskog jezika popularan je sljedeći himan ili marš na čast utemeljitelja Družbe Isusove. Ima razne nazive, a ponegdje ga zovu i samo po početnoj riječi- Fundador, jer se obraća sv. Ignaciju kao utemeljitelju i generalu kraljevske družbe koju je Isus istaknuo svojim imenom. Izvornu je glazbu napisao o. N. Otaño (1880.-1956.) s riječima o. M. Pintada; oba isusovci. Pjesma podsjeća na stari duh i žar Ignacijeve Družbe- Lojolina legija vjerna srca hita prema križu koji je njen barjak i bori se protiv pakla i njegovih pristalica. Čuju se zvuci ratnih truba, sveta vojska (tj. isusovci) bez primirja se bori i u odlučujućoj bitci visoko diže svoje stjegove, labare, kao predznak pobjede i mira. Zato se himan zove i Pax Jesuitica. Na Youtubeu se može naći u raznim izvedbama, a posebno ga rado pjevaju u isusovačkim kolegijima i ustanovama koje oni vode, npr. ovdje. Pjesma je toliko popularna da je se sjeća i još netko na koga ne bismo ni pomislili.

Preporučujem je u sljedećoj staroj izvedbi:


Slika: youtube.com

utorak, srpnja 30, 2013

Jedina mana

Prijevod teksta u kojem auktor nastoji proniknuti u razloge neobično grubog postupka prema Kongregaciji franjevaca Bezgrješne.

"Do sada se posebno naglašavala prisnost između pape Franje i pape Benedikta XVI. Da između njih ne stane ni list papira. Je li to već zaboravljeno? Je li to služilo samo da prijelaz bude glatkiji i da rijetkim novinarima koji su bili vjerni Benediktu omogući brzi prelazak u red Franjinih slavitelja? Nakon inkvizicijskih mjera protiv Kongregacije franjevaca Bezgrješne, činjenica je da spomenuti list između pape Benedikta XVI. i pape Franje ipak stane.

- Jedina mana: otkrivanje stare mise i Tradicije

Jedina se mana toga uzornoga reda sastoji u tomu što je slijedio papu Benedikta XVI. u njegovu liturgijskom senzibilitetu, da se ponovo zadobije izgubljena sakralnost liturgije. Također je slijedio papu Benedikta XVI. u njegovu korigirajućem zahvatu pri interpretaciji Drugoga vatikanskog koncila.

To je za red imalo posljedice. Preko Benedikta XVI. otkrili su bogatstvo starog obreda i korak po korak ga usvojili. Istodobno je počelo dublje bavljenje II. vatikanskim koncilom, kritička inventura i diferencirano razjašnjavanje. Pri tomu se išlo na neke konkretne točke u koncilskim dokumentima, ali i na općeniti smještaj Koncila u dvotisućljetnoj povijesti Crkve.


- II. vatikanski koncil: niti superdogma niti 'damnatio memoriae'

Sukladno papi Benediktu XVI., odbijali su jednostrano tumačenje Koncila kao 'superdogme', ali također i obrnuto, njegovo kategorično odbacivanje. Franjevci Bezgrješne s Benediktom XVI. ne zastupaju poziciju kao da postoji samo Drugi vatikanski koncil, niti da je on značio neku vrstu 'damnatio memoriae'. Otkrili su Koncil onakav kakav je sam želio biti: pastoralni koncil bez dogmatske pretenzije, koji svoje značenje i relevantnost može imati samo u kontinuitetu crkvene povijesti bez pretenzije za odvajanjem od nje ili za posebnim mjestom.

Taj put ovoga reda odbacila je jedna mala manjina čije je sjedište kod Papinske bazilike Sv. Marije Velike u Rimu. Oni su se obratili Kongregaciji za redovnike s kratkim upozorenjem da je red bio osnovan s novim misnim redom, a da je proširenjem na 'vetus ordo' izgubio svoju karizmu i svoj put. U Rimu su pobunjenici naišli na otvorene uši.

U tomu treba tražiti pravi razlog ovog zahvata. Red je nastao 1990. s povratkom na strogo opsluživanje franjevačkog pravila, ali je nastao u novom obredu. Kao strogi red odan vjeri brzo se proširio. Širenje je moglo proći neometano jer red nije upadao u oči kao 'tradicionalistički', i mogao je proći bez sumnjičenja koje uobičajeno prati skupine povezane s Tradicijom.

- Prelazak 'normalnoga' reda na drevni obred za neke je crkvene krugove bio šok

Kad je red pod Benediktom XVI. djelomično, a onda interno potpuno prešao na drevni obred, to je okretanje jednoga 'normalnog' reda k Tradiciji bilo šok nekim crkvenim krugovima. Ono je s jedne strane signaliziralo atraktivnost Tradicije te bjelodanim učinilo ono što je potaknuo Benedikt XVI. i što je učinio mogućim. To je okretanje u izvjesnoj mjeri bilo najvidljiviji vrh cijeloga jednog trenda; odjednom su iz cijeloga svijeta pristizale vijesti da je u nastajanju bio jedan potpuno novi liturgijski pokret povezan s Tradicijom.

Red franjevaca Bezgrješne se isprva mogao neometano širiti kao 'normalan' red, jer nije pripadao zajednicama Povjerenstva 'Ecclesia Dei'. Te zajednice su pod većom kontrolom, no zbog toga, što je pozitivna strana koja je sada postala očitom, uživaju također izvjesnu zaštitu. Zaštitu koju franjevci Bezgrješne nemaju. 

- Poseban slučaj u Crkvi, ali i unutar Tradicije

Zbog povijesti svoga nastanka ovaj red nije samo poseban slučaj unutar Crkve, nego iz istog razloga i unutar Tradicije. Većina tradicijskih zajednica djeluje samo unutarcrkveno. Preuzimaju dušobrižništvo vjernika odanih Tradiciji ili pokušavaju za Tradiciju pridobiti one vjernike koji s njom nisu povezani, što je pod Benediktom XVI. bilo vrlo uspješno. Ta izolacija ima svoje razloge. Jedan od njih je često iskustvo dugogodišnjeg progona i ograničavanja, a daljni znanje da ih u mnogim dijecezama manje-više samo podnose. Posljedica je svakako ozbiljna jer gotovo ne djeluju evangelizacijski, a u javnosti stoga nisu uočljivi. No, uočljivost bi mogla privući pozornost unutarcrkvenih neprijatelja ili ih razjariti, a oni u mnogim dijecezama imaju veću težinu.

Tradicijske zajednice tako imaju dijelom nedostatak koji je papa Franjo dvaput kritizirao, kad je govorio o 'pelagijanskoj opasnosti'. Pojam 'pelagijanski' s tim u svezi nije lako dešifrirati, no ono što Franjo misli je jasno. Njemu se Tradicija čini retrogradnom, držanjem za prošlo ili još gore, što je nemoguće, željom da se sat vrati unazad. Papina je kritika, tako izražena, razumljiva. Kako je rekao latinskoameričkim biskupima; ljude treba evangelizirati u sadašnjosti, a ne u prošlosti ili u budućnosti. No, koliko kategorički on shvaća tu kritiku? Pomislili se na izvjesni manjak liturgijskoga senzibiliteta i uzme li se k tomu dekret protiv franjevaca Bezgrješne, nadaje se slika koja nije jako prijateljska prema Tradiciji.

Kako se inače može prisiliti jedan red od 800 članova da preuzme upravo onaj oblik rimskog obreda koji su odložili, zato što je šestero njegovih članova uložilo žalbu protiv drevnog obreda. Pomislili se na značenje svete liturgije za jednu redovničku zajednicu, je li se moglo postupiti još neosjetljivije?

- Nikakva 'barokna pompa s čipkom', nego franjevačko siromaštvo

Red franjevaca Bezgrješne najjasnije proturječi negativnoj slici o Tradiciji koju je skicirao papa Franjo, koji je predstavlja kao nazadnu i izolacionističku. I baš je tom redu smijenio vodstvo. Njemu se ne može predbaciti 'barokni raskoš i čipka', što oni daleko od Tradicije bez dubljeg poznavanja rado tvrde. Franjevci Bezgrješne žive franjevačko siromaštvo dostojanstveno i prihvaćajući njegove posljedice, što je kod mnogih starih franjevačkih redova izblijedilo. Dovoljan je samo jedan pogled na njihovu redovničku odjeću i način na koji je nose da se spozna kako ona ne predstavlja samo neki drugi identitet koji se navuče, a ispod njega se skriva pravi, prepoznatljiv po kariranim kragnama košulja ili civilnim hlačama koje vire ispod habita, te se može jednostavno svući jer je ispod građanska odjeća. Samo detalj? Sigurno, ali smislen.


- Nikakva 'pelagijanska' nazadnost, nego misijski i evangelizacijski red

Redu se ne može predbaciti nikakva tradicionalistička zatvorenost od svijeta jer djeluje misionarski i evangelizatorski, koristi najmodernija komunikacijska sredstva kakva jedva koriste 'normalni' redovi, da ne govorimo o većini tradicijskih zajednica. Ukratko, ukazivanje na franjevce Bezgrješne dostatno je da pobije iskrivljenu predodžbu o Tradiciji. Do 27. srpnja...

Red, svakako, nije skrivao svoje mišljenje o crkvenom razvitku nakon Koncila. Tko je liturgijski osjetljiv, bavi se drevnim obredom, a onda neizbježno slijedi pitanje kako je došlo do liturgijske reforme. Pitanja se onda nameću i zahtijevaju odgovor. Red je izašao sa svojim spoznajama koje su slijedile liniju Benedikta XVI., a liturgijski pod utjecajem B. Gherardinija: na radiju, televiziji, internetu, na zasjedanjima i konferencijama, preko knjiga.

- 'Opasan' red 'zbog uspješnosti i vjernosti Tradiciji'

Preko telefona sam dobio iskren odgovor: 'Oni su jednostavno preuspješni. To ide na Kongregaciju za redovnike, ali ne samo zbog pakosti unutar reda. Franjevci Bezgrješne glase kao opasni jer su uspješni i povezani s Tradicijom. Takva mješavina kakvu ne mogu lako svi podnijeti. Pod Benediktom XVI. se u svakom slučaju ne bi usudili na takav korak.'

O čemu svjedoči dekret protiv franjevaca Bezgrješne: izvanredni oblik rimskog obreda nije po sebi zabranjen. No, za red je ponovo reduciran na način traženja izričitog dopuštenja, što je pad u vrijeme prije motuproprija 'Summorum Pontificum'. Dekret, naime, naglašava da od 11. kolovoza vrijedi općenito 'novi obred', a 'eventualno' i 'stari obred' može biti dopušten, ne za red, nego samo pojedinim pripadnicima reda. O jednakopravnosti obaju oblika nema više govora

Kako se jedina 'krivica' reda sastoji se u tomu što je papu Benedikta XVI. uzeo zaista ozbiljno, Tradicija se predstavlja kao da je neki čudnovat nauk koji poput drugih posebnih učenja odvodi od Crkve. Postavljeni komesar naglašava 'sentire cum Ecclesia'. To znači da se u Kongregaciji za redovnike, s odobravanjem pape Franje, put Tradicije promatra kao nezdrav 'posebni put' koji je učinio ovakav zahvat nužnim; kao kod redovničkih zajednica i crkvenih organizacija koje naglašavaju neki poseban nauk koji nije u skladu s crkvenim naukom.

- Protivnici Tradicije imaju nove prostore za igru

Kako Tradicija zasigurno nije nikakvo 'posebno učenje', što je apsurdno protuslovlje u sebi, dekret više svjedoči o novim prostorima za igru protivnika Tradicije u Vatikanu. Prostorima koje je omogućio papa Franjo. Franjevci Bezgrješne trebaju sada puno povjerenja u Boga i discipliniranosti da se poslušno podvrgnu ovom ispitu i polože ga. Za to trebaju i molitve vjernika, prije svega zato da taj uzorni red zbog ovog zahvata ne propadne, nego da očuva svoju karizmu i da u budućnosti opet procvjeta.


Ovaj dekret potvrđuje: papa Franjo voli, doduše, Benedikta XVI. zvati 'djedom' i 'ocem', koji se, dakako, ne treba miješati i treba 'živjeti svoj život', ali onaj često citirani 'list' ipak stane između ove dvojice. Pa i više od samo jednog lista."

Izvor: katholisches.info
Slike: NLM, Orbis Catholicus Secundus, NLM

ponedjeljak, srpnja 29, 2013

Zabrana (II)

U prethodnom upisu stoji da je do dekreta kojim se praktički zabranjuje klasična rimska misa franjevcima Bezgrješne- zajednici vjernoj Učiteljstvu i bez problema s podmlatkom- došlo zbog žalbe dijela fratara. No koliko je zapravo brojna ta skupina za koju se zauzeo prefekt Kongregacije za redovnike otkriva sljedeći post. Sjetit ćete se da je to onaj isti koji je prije nekoliko mjeseci podilazio pobunjenim američkim redovnicama:


"Šestorica članova od 800 redovnika i redovnica franjevaca Bezgrješne uložila su žalbu Kongregaciji za ustanove posvećenog života. Beznačajna manjina. Protestirali su protiv odluke svojih poglavara da se unutar reda služe samo izvanrednim oblikom rimskog obreda, a da u dušobrižnižništvu, za vjernike, budu biritualni. U međuvremenu, dio od te šestorice disidenata više ne pripada redu jer su isključeni zbog neposluha i nediscipline. Nešto govori da se u Kongregaciji za redovnike samo tražio izgovor da se protiv uzornoga reda mognu poduzeti mjere. Ovakav radikalni zahvat pokazuje zastrašujući nedostatak liturgijskoga osjećaja. Jedino se takvim nedostatkom može objasniti grubi način takvoga razmjera, kojim je četirima odvjetcima franjevaca Bezgrješne s više od 100 samostana i podružnica oduzeto srce njihova redovničkog života, kao da se drevni obred proizvoljno može nadomjestiti novim. Smjenjivanje utemeljitelja i uvođenje komesara za cilj ima spriječiti bilo kakvu samostalnu reakciju ovog reda."

Izvor: katholisches.info
Slika: Orbis Catholicus Secundus

Zabrana

Messainlatino.it jučer je objavila žalosnu i neshvatljivu vijest da je papa Franjo odobrio dekret Kongregacije za ustanove posvećenog života, datiran 11. srpnja 2013., kojim se Kongregaciji franjevaca Bezgrješne zabranjuje služiti svetu misu prema drevnom Rimskom misalu, bilo javno bilo privatno. Do toga je došlo rovarenjem grupice nezadovoljnika članova ove franjevačke zajednice. Ovo je prvi put da se djeluje protiv dokumenta Summorum Ponitificum, koji potvrđuje da je svaki svećenik potpuno slobodan služiti se klasičnim Rimskim misalom i da mu za to nije potrebno nikakvo posebno dopuštenje. Od nedjelje, 11. kolovoza 2013., htjedne li neki od otaca navedene kongregacije služiti klasičnu misu, morat će svaki put (volta per volta) tražiti dopuštenje nadležnog tijela. I ne samo to, grupica nezadovoljnika je postigla da se prijevremeno razriješi službe i njihov utemeljitelj sveta života o. Stefano Marija, navodno zbog previsoke životne dobi, no ona mu do sada nije smetala da svoju redovničku zajednicu dovede do vrha najbrže rastućih. Za komesara iliti povjerenika imenovan je kapucin F. Volpi. Iako se ova odluka odnosi samo na jednu kongregaciju, nižu se upitnici. Franjevci Bezgrješne svim su srcem prihvatili hermeneutiku kontinuiteta za koju se zalagao Benedikt XVI. Prestaje li ubuduće misa vjekova biti 'liturgijski oblik [...] osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije' (1), ostaje li i nadalje 'ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto [...] i za nas sveto i veliko' (idem) ili će se nadalje na pristajanje uz tradicionalnu misu gledati kao na naznaku pelagijanske zaraze? 

"Svećenici franjevaca Bezgrješne (FI) od 11. kolovoza mogu samo zgodimice i to s izričitim dopuštenjem služiti svetu misu prema starom obredu. Jedan od najvitalnijih i najplodnijih redova Katoličke crkve, Sveta Stolica stavila je pod komesarsku upravu.

Red predstavlja posebnost u Katoličkoj crkvi. Uspostavljen kao samostalan zajednica 1990., kongregacija je nakon motuproprija Summorum Pontificum Benedikta XVI., prešla na izvanredni oblik rimskog obreda. Red koji među svojim posebnostima ima i posvetu Bezgrješnoj, ima snažnu misijsku i evangelizacijsku karakteristiku.

- Misijski i povezani s tradicijom: posebna karizma mladog reda

Red se prvenstveno odlikuje svojom vjernošću Učiteljstvu i Tradiciji. Kombinira ono što u tradicijskim zajednicama često nedostaje, razlikujući se od ostalih i propisom franjevačkog siromaštva. Čini se da je osobita dinamika koja ga smješta među najbrže rastuće redove u Crkvi, nekima trn u oku.

Red raspolaže s preko 60 misijskih kuća muške misionarske grane, barem dva samostana muške kontemplativne grane, preko 50 samostana ženske misionarske grane i 4 ženske kontemplativne grane, s ukupno 800 braće i sestara, od toga 200 svećenika. Kongregacija često preuzima samostane koje zbog nedostatka podmlatka napuštaju drugi redovi i ispunjava ih novim životom.

Red djeluje misijski i širom svijeta evangelizira vlastitim medijima, uključujući radio i televiziju. Svećenici se formiraju biritualno, no već se godinama unutar svoga reda služi isključivo drevnim obredom. Aktivno sudjeluje u unutarcrkvenim raspravama, npr. o hermeneutici Drugog vatikanskog koncila, proitv utjecaja liberalnih ideja, imenujući crkvene neprijatelje, prije svega masone. Zbog svoga posebnoga nastanka i povijesti razvitka, ne pripada zajednicama u okviru 'Ecclesiae Dei' i ne uživa zaštitu toga povjerenstva. Ta okolnost je sada došla do izražaja i omogućila ograničenje celebracije klasične mise.

- Pobuna unutarnje skupine u redu protiv drevnog obreda?

Nakon izbora pape Franje pobunila se jedna interna skupina protiv tradicijskog smjera, koji je do sada očito slijedila samo s gnušanjem. Pod izmijenjenim okolnostima vidjeli su priliku za pobunu. Uočili su da je završilo vrijeme Benedikta XVI. i njegove liturgijske reforme i primili signale pape Franje protiv 'pelagijanizma' i 'pokušaja restauracije', koje je nazvao 'iskušenjima' za svećenike (Latinske Amerike), kao sada u govoru latinskoameričkim biskupima za vrijeme njegova boravka u Brazilu. Poglavar reda, o. Stefano M. Manelli, istovremeno je proglašen 'prestarim' i da tako više nije sposoban voditi red.

- Uzor stigmatiziranog oca Pija

Na njemačkom jezičnom prostoru do sada postoji samo jedan jedini njihov samostan u Kitzbühelu u Tirolu (Austrija). Dva daljnja preuzimanja ukinutih samostana pala su zbog otpora mjesnih biskupa; zbog 'prekonzervativnog' usmjerenja reda i njegovanja drevnog obreda.

Unutar kongregacije na ove se mjere Svete Stolice gleda kao na ispit. Red ima dva uzora: svetog stigmatiziranog oca Pija i svetog mučenika o. Maksimilijana Kolbea. Otac Pio je mnogo propatio zbog crkvenoga sumnjičenja. Jedan franjevac Bezgrješne nakon što je obznanjena komesarska uprava, kaže da u takvoj situaciji karizma reda naznačuje njihov smjer: 'podnijeti to u poslušnosti i povjerenju u Božju providnost'."

srijeda, srpnja 24, 2013

U Riju

Započeo je Svjetski dan mladeži u Brazilu, zemlji u kojoj se nalazi jedina personalna apostolska administratura namijenjena skrbi za vjernike privržene klasičnom rimskom obredu. Na čelu joj je msgr. Rifan koji se na općoj audijenciji prošlog svibnja susreo s papom Franjom.


Monsinjor je o tom napisao: "Predstavio sam se i objasnio da sam biskup apostolske administrature koja čuva misu u izvanrednom obliku. Odgovorio mi je: 'Znam jer sam razgovarao o tom s kard. Castrillónom'." 

Personalna apostolska administratura Sv. Ivana Marije Vianneya jedina je teritorijalna jurisdikcija za tradicionalni obred. Ustanovio ju je 2002. bl. Ivan Pavao II., a početci su joj u djelovanju camposkog biskupa A. de Castra Mayera koji u svojoj dijecezi nije proveo poslijekoncilsku liturgijsku reformu. Uz msgr. Lefebvrea sudjelovao je 1988. na posveti četvorice svećenika Piova bratstva za biskupe. I nakon što više nije bio ordinarij, nastavio se skrbiti za tradicijske vjernike preko svećeničke Unije sv. I. M. Vianneya koju je utemeljio, a biskupi Piova bratstva 1991. posvetili su njegova nasljednika na čelu te kleričke zajednice, L. Rangela, za biskupa.

Krajem 2000. počeli su razgovori sa Svetom Stolicom oko njihove regularizacije. Sljedeće godine msgr. Rangelu je ukinuto izopćenje i imenovan je naslovnim biskupom Zarne te određen za prvog apostolskog administratora (1, 2). Zbog teške bolesti dobio je 2002. koadjutora, F. A. Rifana, kojeg su za biskupa posvetili kard. Castrillón i msgr. Rangel prema starom Rimskom pontifikalu. Naslovni je biskup Cedamuse. Nakon smrti prethodnika, 16. prosinca 2002., preuzeo je upravljanje Personalnom administraturom.

Jurisdikcija prema podatcima iz 2012. ima 30 733 katolika, više od 100 crkava i kapela, 12 župa koje pripadaju Administraturi i još toliko izvan nje, 1 kvazižupu, 4 rektorske crkve, 40 svećenika, 32 sjemeništarca, 2 ubožnice, 2 sirotišta, 15 škola. Glavna crkva je posvećena Bezgrješnom Srcu Gospe Fatimske od Ružarija. Svećeničke kandidate formiraju u vlastitom sjemeništu koje je bilo predviđeno već dekretom Animarum Bonum o uspostavi Administrature iz 2002. godine; nosi ime Bezgrješnog Začeća. Donja fotografija je iz 2011. godine, a nastala je u sjemenišnoj kapeli u izgradnji. Jedino je to tradicijsko sjemenište na području Latinske Amerike s regulariziranim statusom. Velik je naglasak na marijanskoj pobožnosti pa svi kandidati obavljaju posvetu Presvetoj Djevici po primjeru sv. Ljudevita Montfortskog. Osim što su s Administraturom povezani vlastiti svećenici i vjernici, u njenom je okrilju više redovničkih kongregacija. Redovnica koje pripadaju administraturi ima stotinu. Dvije takve ženske zajednice već su ovdje predstavljene (3, 4).

Sada se vratimo Svjetskom danu mladih na kojem će se kao i prije okupiti također mladež vjerna tradicionalnoj misi i duhovnosti. Apostolska administratura se pobrinula pripremiti program za njih i za sve koji žele upoznati Tradiciju. Raspored uključuje svakodnevnu klasičnu sv. misu i kateheze u bivšoj veličanstvenoj prvostolnici Rija de Janeira, posvećenoj Gospi Karmelskoj koja je služila i kao dvorska crkva portugalskih kraljeva i brazilskih careva. Udruga Juventutem Niteroi- grada koji s Rijem povezuje most- napravila je stranicu na kojoj su navedene sve predstojeće aktivnosti.  

- utorak, 23. srpnja
15.00 tiha misa

- srijeda, 24. srpnja
 9.30 kateheza msgr. Rifana
10.00 tiha misa
18.00 svečana pontifikalna misa msgr. Rifana

-četvrtak, 25. srpnja
 9.30 kateheza msgr. Rifana
10.00 misa
15.00 tiha misa

-petak, 26. srpnja
 9.30 kateheza msgr. Rifana
10.00 misa
15.00 tiha misa

Slike: RORATE CÆLI, Pro Misa Tradicional en Ciudad Real, WIKIMEDIA COMMONS

utorak, srpnja 23, 2013

Nesvakidašnje

Gradonačelnik Montecassiana u talijanskim Markama odlučio je prije svršetka svoga drugog mandata pokloniti svojim sugrađanima jedinstven dar, klasičnu svetu misu u Zbornoj crkvi Svete Marije od Uznesenja- "onako kako je se sjećam kad sam kao mali ministrirao na misi". To nije sve. O svom je trošku dao ponovo izgraditi oltar na mjestu staroga, srušenog '70.-ih godina u obnoviteljskom žaru.


Vjernici su tom prigodom dobili i knjižicu s bulom Quo Primum svetog pape Pija V., u brošuri se iznose važniji podatci o gregorijanskom pjevanju i donose neke pjesme. Na staru misu vjernike je pozvao župnik, a služio ju je nedavno zaređeni svećenik. Sve se odvijalo za vrijeme mjesnog festivala što je također pridonijelo posebnom doživljaju. Jedan od ministranata je ovako opisao svoj doživljaj:

"Četvrtak navečer, 18. srpnja, blagdan sv. Kamila de Lellisa, Kolegijalna crkva Sv. Marije u Montecassianu opet je zasjala u svoj snazi i ljepoti.

Nakon obnoviteljskih radova koji su vratili crkvi predivan izgled, ponovo je nakon pedeset godina u sjaju festivala i svečanosti celebrirana latinska misa prema drevnom rimskom obredu. Gregorijanski koral i renesansna sveta polifonija sa zborom NuovArmonia iz Porto S. Giorgia (ravnao je A. Buffone- naslovni kapelnik katedrale u Fermu; za orguljama G. Callida iz 1775. op. 105, bio je trinaestogodišnji R. Ricci) ispunila je sve tri lađe, preplavivši sakralnošću narod Montecassiana koji je napunio crkvu do ulaznih vrata.


Ljepota obreda, kontemplativni stil, važnost liturgijskih gesta, višekratna i poduža klečanja za posvete i pričesti, sve je to sigurno u srcima i mislima svih, starih i djece, mladih i odraslih, proizvelo velike milosti koje će donijeti obilje plodova za spasenje duša, prave i bitne zadaće naše katoličke vjere na koju je svoju propovijed usredotočio celebrant, novi svećenik don Riccardo, naglašavajući i važnost autentičnog milosrđa.

Mnogi su muškarci i žene bili u prelijepoj srednjovjekovnoj odjeći jer se tih dana odvijao Palio u Montecassianu. Na svršetku mise gradonačelnik prof. M. Capparucci je u kratkom i važnom obraćanju izjavio da temelj svake dobre vlasti, svake lijepe stvari koja se može ostvariti u građanskom životu zajednice, kao što je svečanost Palio dei Terzieri, može proizaći samo iz vjere, u dubokoj i savršenoj harmoniji između vjerskog i političkog područja koje prigiba koljena pred Bogom kojega priznaje kao Stvoritelja i Oca, i pred Kristom kao Gospodinom i Otkupiteljem.

Gradonačelnik je potom rekao da je sudjelovanje na svetoj misi čin vjere cjelokupnog naroda, u kojem se trebaju prenijeti visoke vrijednosti katoličke vizije svijeta koje su s naraštaja na naraštaj stigle do nas i koje sačinjavaju Tradiciju, koja je živa i djelatna, te nužna za sadašnjost i za budućnost.

Zborna crkva Svete Marije od Uznesenja simbol je izvrsnosti te Tradicije za zajednicu Montecassiana, gdje su se okupljali toliki naraštaji tijekom stoljeća, i danas se okupljaju, da se klanjaju jednom i pravom Gospodinu, da plaču i da se vesele, da traže zagovor Preslavne Djevice Marije na veću slavu Božju i da održi dobru upravu u Montecassianu glede spasenja duša."

Izvor i slike: messainlatino.it

četvrtak, srpnja 18, 2013

1000

pravovjeran upravitelj svoga svetačkog života. Ljubazan, društven, veseo, obrazovan u svim znanostima (izvor)

Tako je o blaženom Hermanu iz Reichenaua, koji se rodio na današnji dan prije ravno tisuću godina, pisao njegov opat. Ovaj slavni benediktinac je usprkos svojim tjelesnim hendikepima postao poznati i svestrani učenjak i pjesnik svoga vremena. Najpoznatiji nam je po himnu Salve Regina (lat., hrv.) koji stoljećima odjekuje u Katoličkoj Crkvi. 


Na svijet je došao 18. srpnja 1013. kao jedno od četrnaestero djece grofa Wolfrata II. od Altshausena i njegove supruge Hiltrude. Sa sedam su ga godina predali na odgoj opatiji Reichenau (1, 2) koja je pod vodstvom opata Berna doživljavala procvat. Tu je završio školu, postao monah i 1043. zaređen za svećenika.

Bavio se glazbom, aritmetikom, geometrijom, astronomijom, pisanjem himana, a također je auktor djela Chronicon Augiense kojim je postao prvim srednjovjekovnim piscem jedne svjetske kronike. Od njegovih svetačkih životopisa sastavljenih djelomice u rimi, sačuvan je ostao jedino onaj o mučenici sv. Afri Augsburškoj (berlinska crkva posvećena ovoj svetici pripada Ustanovi sv. Filipa Nerija).

Blaženog Hermana su subraća nosila samostanom u nosiljci jer je od djetinjstva bio uzet, a kako je uza sve i teško govorio pa su ga samo rijetki mogli razumjeti, komunicirao je pišući na pločici. Pretkraj života je i oslijepio. Umro je 24. rujna 1054., a blaženim ga je 1863. proglasio bl. Pio IX. Relikvije mu se mogu pohoditi u Altshausenu.

Članak o njemu možete pročitati na katolici.org, tako da bih samo još uputio na bogatu internetsku stranicu Hermanove udruge gdje se nalazi program proslave ove tisućljetnice, opširno se iznose njegovi prinosi raznim područjima znanja, a dodana je i devetnica blaženiku. Udruga je osnovana 2005. s ciljem jačanja štovanja bl. Hermana kao zaštitnika Altshausena i zagovornika hromih i bolesnih, potpore istraživanju njegova djela, organizacije muzeja, širenja njegovih spisa, njegovanja njegovih molitava, a osobito himna Zdravo Kraljice.

Slika: WIKIMEDIA COMMONS

petak, srpnja 12, 2013

Paragrafi

Personalni ordinarijat Gospe od Walsinghama objavio je na svojoj stranici, 9. srpnja 2013. da je papa Franjo izmijenio i dopunio Dopunske norme koje prate apostolsku konstituciju pape Benedikta XVI., Anglicanorum coetibus. Ovim izmjenama Papa proširuje djelokrug rada personalnih ordinarijata (1, 2, 3) jer su im do sada članovi mogli biti samo bivši anglikanci i članovi njihovih obitelji, dok im se sada mogu priključiti i odlutali katolici, tj. oni koji nemaju sve sakramente kršćanske inicijacije. 


"Sveti Otac je 31. svibnja 2013. izmijenio čl. 5 navedenih norma kako bi jasnijim učinio prinos personalnih ordinarijata djelu nove evangelizacije.

Sljedeći je paragraf pridodan Dopunskim normama kao čl. 5 §2:

'Osoba koja je krštena u Katoličkoj crkvi, ali nije dovršila sakramente inicijacije, a kasnije se vratila vjeri i praksi Crkve kao rezultat evangelizacijske misije Ordinarijata, može se pripustiti članstvu u Ordinarijatu i primiti sakrament potvrde ili sakrament euharistije ili oba.'

Ovo potvrđuje mjesto personalnih ordinarijata unutar misije u širem okviru Katoličke crkve, ne samo kao jurisdikcije za one iz anglikanske tradicije, nego kao pridonositelja žurnom djelu nove evangelizacije."

U istom je članku izmijenjen §1 u kojem je do sada stajalo da oni koji su ranije kršteni kao katolici izvan Ordinarijata ne mogu redovito postati njegovim članovima, osim ako nisu članovi obitelji koje mu pripadaju. Sada umjesto toga stoji da članovima ne mogu postati oni koji su primili "sve sakramente inicijacije izvan Ordinarijata". Dakle, ulazak u neki od anglokatoličkih personalnih ordinarijata prema Kongregaciji za nauk vjere "ostaje povezan s objektivnim kriterijem nedovršene inicijacije [...], što znači da katolici ne mogu postati članovi personalnog ordinarijata 'iz čisto subjektivnih motiva ili osobnih sklonosti'."

Protivnici anglokatoličkih ordinarijata rado su isticali izjavu tada kardinala Bergoglija kako je ta struktura zapravo suvišna. Sada se događa da papa Franjo osnažuje apostolsku konstituciju svog predšasnika.

Izvor i slika: ordinariate.org.uk

četvrtak, srpnja 11, 2013

Sveta čistoća

Jubilejsku godinu Reda Presvetog Trojstva sam već spomenuo, ali u današnjem prilogu neće biti riječi o svetim velikanima čije se višestruke stoljetnice slave, nego o prvoj blaženici i mučenici toga reda, svetoj koludrici Franciski od Utjelovljenja. Tradicionalno su se u Redu kao mučenice častile sveta Laura Carigradska i njene 52 susestre u mučeništvu koje su ubili Turci kad je pao Carigrad. Danas nisu u trinitarskom kalendaru jer smatraju da u to vrijeme nije moglo biti koludrica Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova tako daleko na istoku. Sličnost između ove skupine mučenica i blažene Franciske, koju je blaženom 2007. proglasio papa Benedikt XVI., u tomu je što su sve umrle također braneći svetu čistoću. Blažena Franciska pripadala je staroj grani reda tzv. obuvenim trinitarkama. Nakon zadnjega koncila, tri grane kontemplativnih trinitarki (obuvene, bosonoge i rekolektkinje) prihvatile su 1967. zajednički habit, a 1972. i zajedničke konstitucije.

Tekst o blaženici je iz knjige "Među palmama i maslinama. Trinitarski mučenici Jaéna i Cuence" (Cordoba-Madrid, 2007.), generalnog savjetnika Reda Presvetog Trojstva o. P. Aliage Asensija u kojoj iznosi povijest trinitarskih mučenika XX. st. koji su stigli do slave oltara. Ukupno dvadeset redovnika i tri klauzurne redovnice ovoga reda ubijeni su u Španjolskoj između 1936. i 1937. godine.

"- U Martosu

Grad Martos (Jaén) u pokrajini Andaluziji mješavina je herojskih priča iz vremena rekonkviste i beskrajnih polja maslina (općina s najviše maslina na svijetu), nad kojim dominira legendarna i nazubljena Peña de Martos s dvorcem. Martos je bio rimska 'Colonia Augusta Gemella Tuccitana' u kojoj je uskoro procvjetala važna kršćanska zajednica. Od nje nam potječe slavni starokršćanski sarkofag iz IV. st., pronađen krajem XIX. st. tijekom iskapanja. Znamo da je od 300. god. biskupsko sjedište; na koncilu u Elviri bili su nazočni biskup Camerino i svećenik Leon iz Tuccija.

Tijekom VI. i VII. st., nazočnost tuccitanskih biskupa konstanta je na nacionalnim hispanskim koncilima u Toledu. U vrijeme muslimanske vladavine i u drugoj polovici IX. st., opat Sansón napisao je 'Apologético' u Martosu, a tuccitanski svećenik sv. Amador (zaštitnik grada) osvojio mučeništvo u Córdobi, 30. travnja 855., kako svjedoči Eulogio. Ferdinand III. osvojio je Martos 1219. i dao ga Redu Calatrava. Tako je Martos postao jednim od najvažnijih kršćanskih bastiona na granici s Kraljevstvom Granade. Njegove crkve, eremitoriji i samostani daju sliku o njegovoj pobožnosti koja posebno dolazi do izražaja u pobožnosti prema zaštitnicima grada (Gospi od Ville, 'la Labradori', svetoj Marti i svetom Amadoru), a njegovi mlinovi šire po beskrajnim padinama miris ulja, tipičan za Martos. Ovdje su se rodili jedan od najvećih pisaca španjolskog Zlatnog doba, Francisco Delicado koji je napisao djelo 'La Lozana Andaluza', i Antonio Álvarez Alonso, auktor najemocionalnijeg pasodoblea španjolskog repertoara, 'Suspiros de España'. U Martosu postoji stari samostan klauzurnih trinitarki, utemeljen 1595., smješten u ulici Real de San Fernando uz Plaza Alta. Utemeljila ga je doña Aldonza de Rivas koja je u tu svrhu darovala svoju kuću, a prve sestre koje su ga nastanjivale došle su iz Andújara. U tom je samostanu živjela svoj redovnički život jedna jednostavna žena koja je po tajni Providnosti postala prvom trinitarskom koludricom u osam stoljeća povijesti ove redovničke obitelji koja se uspela na čast oltara; blažena Franciska od Utjelovljenja.

 - Sestra Franciska od Utjelovljenja

Marija Franciska Espejo Martos rodila se 2. veljače 1873. u gradu Martosu (Jaén). Vrlo brzo umrla joj je majka; njezin brat Ramón poslan je u Valenciu da radi kao dostavljač Redovnica za napuštene sv. Josipa de la Montaña, a Mariju Francisku uzeli su kao gojenicu u samostan trinitarki gdje je imala tetu, sestru svoje majke, koja se zvala Marija del Rosario Martos Cuestra. Kad je ušla u adolescenciju, Franciska je otkrila zvanje za trinitarku i povjerila teti, a onda i zajednici da želi postati koludrica.

Habit je obukla 2. srpnja 1893., a svečane zavjete položila 5. srpnja 1894. Uzela je ime Franciska od Utjelovljenja [de la Encarnación] u zahvalu svojoj kumi, markizi od Blanco Hermosa koja je dala miraz kako bi mogla postati korska koludrica.

Nedugo zatim, 1901. godine, doživjele su svoju posebnu reformu koju je naredio biskup don Viktorijan Guisasola. Napustile su način života kakvim su živjele do tada, prema kojem je svaka redovnica živjela posebno, kako bi se sve integrirale u jedan zajednički ritam.

Zajednica se tada sastojala od trideset i tri koludrice. Sestra Encarnación bila je mirna redovnica i potpuno posvećena ispunjavanju svojih redovničkih dužnosti, poslovima zajednice. Među zidovima trinitarskog samostana, njezin je život bio većim dijelom provedenih godina život jedne skrivene žene, posvećene molitvi, radu i pokori. Bila je bolničarka, sakristanka i vratarica koja je svoje poslove izvršavala karakterističnom jednostavnošću, u duhu služenja i posluha. Kad bi god imala koji slobodan trenutak išla bi u crkvu, posvećujući se molitvi pred svetohraništem. Bila je vrlo pobožna Gospi kojoj je na čast molila razne krunice, kao i sv. patrijarhu Josipu. Često bi tijekom posla ponavljala strjelovite molitvice, sestre bi čule kako govori: 'Oče moj, zaštiti me', 'Isuse moj, ljubim, Te', 'Majko moja, uzdam se u Te'.

Mnogo je prepatila od reume, pretrpjevši jednom prilikom napadaj koji ju je paralizirao tijekom više mjeseci. Podnosila je kušnju strpljivošću vrijednom divljenja. Jedna koludrica koja joj je tijekom sedam godina svakog jutra pomagala da se odjene, izjavila je da ju je mnogo puta čula kako govori: 'prikazujem Ti Gospodine ove boli za Crkvu, za grješnike, za svećenike i za duše u čistilištu'.

Međutim, njeno je svjetlo posebno zasjalo u skrbi za njenu tetu, sestru Rosario, vrlo dobru osobu, ali teškog karaktera. Imajmo na umu da je od ulaska u samostan kao gojenica, pa sve do 1936., kada su koludrice bile istjerane, sestra Franciska stalno živjela u jednom kutu ćelije svoje tete, pomažući joj u svemu. Teta je bila zahtjevna i krajnje teška, jednoglasne su izjave koludrica. O sestri Encarnacíon su govorile da ju je 'teta učinila svetom prije Crkve'. Pa ipak, redovnice su se čudile kako nikada nisu od nje čule ni riječ nestrpljivosti.


Sestra Encarnación bila je vrlo sramežljiva i plaha, povučena karaktera, introvertirana; toliko da se starije sestre sjećaju kako je preplašena bukom pucnjave na svetkovinu Presvetog Trojstva, pobjegla u kor crkve. Međutim, ono što je prevladavalo u njoj bila je dobrota. Sestra Natividad, koja ju je dobro poznavala, rekla je: 'Bila je vrlo dobra, vrlo dobra; sve što se kaže je malo'. Bila je poznata po svojoj šutnji, posebnoj krjeposti osobe tijelom i dušom povećene kontemplativnom životu, vrlo karakterističnom za trinitarsko pravilo sv. Ivana iz Mate. U svojoj je službi vratarice bila osobito nježna i milosrdna prema svima koji su dolazili prositi na vrata koludrica. Zajednica je imala običaj samostanskoj služavki koja je bila vrlo siromašna, a imala jedanaestero članova u obitelji, dati pola kile kruha i juhe. U vrijeme kad je vratarica bila sestra Franciska, uvijek se obrok uspio povećati.

- Konzumirale su sve hostije

Kad je počeo građanski rat, u noći s 18. na 19. srpnja vatra je poharala crkve Gospe od Ville i Sv. Amadora. Ako su se koludrice pred požarom bojale kako samo možemo zamisliti, sestra Franciska, zbog svoje naravi, provela je tu noć mrtva od straha. Sljedećega jutra, kad je obavljala službu vratarice, novosti koje su stizale bile su udarac za udarcem. Među njima i vijest o uhićenju njenog brata koji je napredovao u poslu. Priorica je mudro odlučila da je razriješi službe na porti i da odredi drugu koludricu. U noći s 19. na 20. srpnja mnoge su koludrice prešle u vrt susjedne kuće; čini se da je s njima bila i sestra Encarnación. U četiri ujutro vratile su se u samostan. Sljedeće noći to se ponovilo. U deset ujutro, 21. srpnja, u samostan su došli milicajci s naredbom da se koludrice isele. Dok su muškarci sačuvali poštovanje, žene s njima su uz povike i smijeh obilazile prostorije. Jedna od njih se sukobila s redovnicama vičući: 'Gdje ste sakrile oružje?'.Jedna od koludrica, sestra Natividad, hrabro je pokazala raspelo i odgovorila: 'Ovo je moje oružje'. Ostale su koludrice učinile isto. Milicajci su bili posramljeni i zatim naredili redovnicama da napuste samostan. Priorica, sestra Inés od Sv. Leandra, tražila je malo vremena da sestre skinu habite i obuku svjetovnu odjeću i da konzumiraju svete prilike iz svetohraništa, s čim su se okupatori složili. U jednoj dvorani okruženoj milicajcima koludrice su kleknule na pod, a priorica bi im davala svete prilike kako bi konzumirale Presveti Sakrament. Bilo je mnogo hostija, koludrice su plakale... jedan milicajac, možda ganut, dao im je bokal vode da mogu završiti. Napustile su samostan uz uzdahe poput: 'kako Bog želi', 'budi volja Tvoja'.

Izlazeći iz samostana mogle su vidjeti Paquita, sina one služavke i sakristana, zakovana na zid nasuprot samostanu, raširenih ruku, kao da su ga razapeli; držali su ga tako satima izložena žezi sunca tukući ga. Sestra Franciska sa svojom tetom sestrom Rosario i s još jednom redovnicom, sestrom Dolores, našla je utočište u kući svoga brata Ramóna. Kao odaje su dobile veliki stan na gornjem katu kuće. Sestra Dolores je ubrzo otišla u Jaén svojoj majci. Ostale su teta i nećakinja. Odjevene u crno s tamnim rupcem na glavi i ne izlazeći nipošto iz kuće. U tom su stanu slijedile samostanski život, s istim horarijem molitava i rada. Tu su ih viđale druge koludrice koje su katkad bile u prolazu ili bi došle da vide kako su. Bavile su se kućanskim poslovima tako da su bile od velike pomoći obitelji. Brata Ramona su naposljetku pustili na slobodu i vratio se svojoj obitelji.

- 12. siječnja 1937.

Hladnoga 12. siječnja 1937. pojavili su se milicajci u obiteljskoj kući i rekli da su došli uhititi koludrice. Ne dopuštajući im da bilo što ponesu sa sobom, odvukli su iz kuće sestru Francisku i njenu staru tetu, sestru Rosario. Idući ruku pod ruku, mogle su samo s ljubavlju i zahvalnošću gledati Ramóna i njegovu obitelj koji su ih s beskrajnom tugom gledali s vrata, nemoćni da nešto učine. Odlazile su odjevene u crno s rupcima na glavi. Bile su to dvije bespomoćne starice. Sestra Franciska s gotovo 64 godine, a sestra Rosario imala je preko 80 godina. Prethodnoga dana, 11. siječnja, frankističko je zrakoplovstvo bombardiralo područje; za osvetu je milicija odlučila strijeljati pedeset osoba okarakteriziranih da su desnih političkih ideja ili vjerskog karaktera. Osobito su označili glavarice triju ženskih redovničkih zajednica iz Martosa; nitko ne zna zašto, no mislili su da je sestra Franciska priorica. Očito su pomiješali osobe.

Kad su stigle na trg, jedna se djevojka, sestra jedne trinitarske koludrice, obratila milicajcima govoreći: 'Što to radite? Mislite da ćete eliminiranjem ovog elementa [pokazujući na sestru Rosario] dobiti rat?'. Milicajci su pogledali uhićenu staru koludricu natečenih nogu i konačno naredili da se vrati u kuću svog nećaka. Zagrlile su se plačući. Nakon toliko zajedničkog života, teta i nećakinja su se rastale, zauvijek.

Majka Franciska bila je zatočena u tamnici gradske vijećnice koja je graničila s njenim samostanom. S njom je bila glavarica kolegija Božanske Pastirice i jedna redovnica trinitarka Marija od Anđelâ koja je preživjela događaje. Ona kaže: 'Njeno ponašanje u zatvoru u tih nekoliko sati u društvu jedne služavke, gospođe s kojom sam ja bila i glavarice Kolegija Božanske Pastirice, bilo je izgrađujuće; znajući da smo bile uhićene zato da nas noćas odvedu, usprkos smrtnom strahu, hrabrile smo jedna drugu misleći da ćemo uskoro otići u nebo. Naši su razgovori podsjećali na mučenike katakomba. Molile smo svetu krunicu da nas Presveta Djevica uzdrži u nadolazećoj borbi, a na kraju krunice rekla mi je: 'Vidjet će ti krunicu'- a ja sam odvažno rekla: 'Omotat ću je u vezice, ne vjerujem da će je ondje naći.'

Te noći, s 12. na 13. siječnja 1937., uzeli su na kamione pedeset zatvorenika. Sve muškarce osim triju redovnica: sestre Franciske, sestre Viktorije (glavarice redovnica Božanske Pastirice [vidi i 1, 2]) i majke Izabele, opatice klarisa. Odveli su ih u selo Casillas de Martos, i na tamošnjem groblju strijeljali zatvorenike. Od triju redovnica, dvije su odveli do ulaza na groblje pokušavajući ih silovati; one su se opirale držeći se za vratnice pa su ih tu strijeljali. Sestru Franciscu je jedan milicajac odveo do obližnje udoline kako bi je silovao, bez uspjeha, jer ona se branila svim snagama izazivajući bijes agresora koji ju je ubio udarcima kundaka puške u glavu, kako se moglo utvrditi kod iskapanja tijela. Kad su je ubili odvukli su je do jedne od triju jama koje su iskopali na groblju i u koje su bacili strijeljane. Okrutna pripovijest o ubijanjima potječe od izravnog svjedoka.

Početkom srpnja 1939. ekshumirana su tijela strijeljanih u noći s 12. na 13. siječnja 1937. Na ekshumaciji na groblju Casillasa de Martosa bila je i sestra Karmen, trinitarka, u pratnji više osoba nadajući se da će pronaći sestru Francisku. Snažno ih je pogodio pronalazak tijela djeteta od 14 godina koje je strijeljano skupa s ostalima osuđenim te kobne noći, bilo je u klečećem položaju i prekriženih ruku u stavu molitve. Posljednje je tijelo bilo sestre Franciske, savršeno prepoznatljivo. Preneseno je u samostan u koji su se vratile koludrice. Tri je dana bilo u crkvi izloženo štovanju vjernika koji su neprestano prolazili da bi je počastili i dotaknuli pobožnim predmetima. Sprovod je bio velik i posjećen, a sahranili su je u istoj crkvi. Prepoznavanje ostataka izvršeno je i 13. siječnja 1986. god. Iznenađenje svih je bilo veliko; vidjeli su da je sestra Franciska neraspadnuta. Tako je bilo i 19. srpnja 2006. kad je ponovo zbog beatifikacije bilo prepoznavanje.


Nema boljeg komentara za svršetak priče o povijesti mučeništva sestre Franciske od ovih riječi nekoga tko ju je dobro poznavao: 'Čula sam svog oca kad je saznao da su je ubili, bilo mu je žao jer je ubijena nevina osoba. Odmalena je bila zatvorena u samostanu i osim svoje obitelji nije praktički nikoga u mjestu poznavala. Ubili su je samo zato što je bila redovnica.'

U Martosu je na veliku glasu njena svetost i mučeništvo, kao i među trinitarskom obitelji, i mnoge joj se osobe preporučuju u svojim potrebama."

Izvor i slike: religionenlibertad.com

O, blažena Francisko od Utjelovljenja!
Ti koja si po kontemplativnom trinitarskom životu Gospodinu predala svoj život i prinijela ga kao najvišu žrtvu prolijevajući svoju krv u mučeništvu, opraštajući svojim krvnicima; zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da i mi primimo milost prave ljubavi i snagu da oprostimo onima koji nas vrijeđaju. Zadobij nam također milosti i dobročinstva za koja s pouzdanjem molimo po tvom zagovoru.
(Izvor)

ponedjeljak, srpnja 08, 2013

Nakon šest godina

Jučer se navršilo šest godina slavnog dokumenta kojim je nekoć slavno vladajući papa Benedikt XVI. u život Crkve vratio klasičnu rimsku misu koja je "učinila plodonosnom ne samo vjeru i pobožnost, nego i kulturu mnogih naroda", i koja je "tijekom svih stoljeća kršćanstva jačala mnoštvo svetaca u duhovnome životu te [...] osnažila mnoge narode u krijeposti bogoštovlja i obdarila plodovima njihovu pobožnost". Zato je starom misalu "koji nikada nije bio ukinut" potrebno "zbog njegove časne i drevne uporabe [...] iskazivati dužno poštovanje" (Summorum Pontificum). Tako su novi naraštaji, usprkos nebrojenim zaprjekama, počeli otkrivati donedavno skriveno blago Crkve.

"O VI. obljetnici motuproprija Summorum Pontificum nema se što više dodati od onoga što se ovdje moglo pročitati prije godinu dana za V. obljetnicu objavljivanja te za V. godišnjicu stupanja na snagu motuproprija; uključujući veliku zahvalnost koju dugujemo papi Benediktu XVI. što je okončao razdoblje delegitimacije tradicionalne liturgije, no i izraze izvjesnog razočaranja zbog toga što je otuđenost Crkve od svoje Tradicije na mnogim mjestima tako duboka da susret s tom Tradicijom izaziva još samo nerazumijevanje i otpor.


Nisu se ispunila očekivanja da će puka ponovna vidljivost stare liturgije djelovati protiv vjerskog pada. Za to jednostavno ne postoje uvjeti, a osim toga trijumfalistički revolucionari od 1969. svojim silama se skrbe da previše i ne bude vidljivo. Međutim, nisu se ispunile ni njihove nade: ljubav prema tradicionalnoj liturgiji i onom što ona predstavlja, nije izumrla s generacijama čiji je duhovni život formiran prije promašene reforme. Mlađi i mladi dolaze na njihovo mjesto; krug onih koji su svoju vrijednost prepoznali i odlučno brane ne postaje manji, nego sve veći.


Polako, u Njemačkoj patnički sporo, raste krug pastira i zajednica koji se okreću od protestantizirajućih elemenata 'realne liturgijske reforme' i slave liturgiju- koliko ide- ne u duhu prekida, nego u kontinuitetu s Tradicijom Crkve. S druge strane, uistinu se čini da većom postaje i odlučnost onih koji potpuno svjesno promiču protestantizaciju: preko 'krugova dijaloga', memorandumskih skupina [1, 2] i župničkih inicijativa [3, 4, 5] smjeraju k jednoj pseudocrkvi bez apostolskog nasljeđa i bez punine sakramenata koje je Krist ustanovio.

Kad jednom uslijedi lom, crta razdvajanja neće prolaziti između onih koji slave stari i onih koji slave novi oblik rimskog obreda, nego između onih koji slave jedan (ili oba) oblika rimskog obreda u skladu s Tradicijom i u zajedništvu s Petrom, i onih koji si šezdeset i više godina za svoju novu (ne)vjeru sklapaju jednu novu (ne)liturgiju."

Izvor: summorum-pontificum.de

ponedjeljak, srpnja 01, 2013

Vjernost nasljeđu

Od prošle godine Sestre Predragocjene Krvi iz Schellenberga (1, 2) imaju vlastitu internetsku stranicu na kojoj opširno iznose povijest svoga nastanka, karizmu, životopis (su)utemeljiteljâ, duhovnost i druge podatke s mnoštvom fotografija.


Na poseban način ističu zahvalnost papi Benediktu XVI. čija su nastojanja za hermeneutikom kontinuiteta i na osobit način motuproprij Summorum Pontificum, pridonijeli tomu da sestre s produbljenim razumijevanjem vlastitoga nasljeđa traže plodonosne misionarske susrete sa suvremenim ljudima koji su često zaboravili vlastite kršćanske korijene.

U članku od prošle godine o ovoj se zajednici govori kao o kontemplativnoj. Sestre će, međutim, na pitanje- "jesu li (...) kontemplativni red?"- odgovoriti: "Ne, potrebno je razlikovati; zajednica nije zato 'kontemplativna' što se velika vrijednost polaže na klanjanje. Ono je samorazumljivo središte i izvorišni temelj redovničkog života. Klasični kontemplativni redovi su prije svega oni koji njeguju korsku molitvu- zovu se i monaškim redovima. Nasuprot njima postoje naglašeno aktivne zajednice koje su osnovane ciljano za određeno apostolsko djelo (škole, bolnička njega...). Između njih nalaze se brojna utemeljenja, posebno u XIX. st., u kojima su ravnomjerno zastupljeni kontemplacija i aktivni apostolat. Tako je i kod nas gdje izvorno nije bilo korske molitve, a i danas samo djelomično, dok između vječnog klanjanja i aktivnih misionarskih inicijativa nema suprotstavljanja."

O svojoj vezi s klasičnom misom kažu da su "krajem 1970.-ih godina, kad je proklamirana teologija 'antropocentričnog preokreta'" odlučile prihvatiti tradicionalnu sv. misu jer se misa u tom obliku jasnije vidi kao "teocentrična žrtva Krista i Crkve". To je ista liturgija koja ih povezuje s njihovim utemeljiteljima.

Jedan dan u samostanu izgleda ovako:

4.50 ustajanje
5.15 jutarnja molitva, laude
6.00 sveta misa, zahvala
doručak
8.00 rad
11.00 podnevna molitva
11.15 ručak
12.15 rekreacija
13.15 odmor
14.00 rad
17.00 večernja, razmatranje
17.40 večera
18.50 krunica, večernja molitva
20.00 kompletorij
20.30 noćni mir
između 20.00 i 5.00 noćno klanjanje

Izvor i slika (screenshot): frauenkloster.li