srijeda, srpnja 25, 2012

Poslušnost Svetom Ocu

Prolaze čak dva tjedna prisilnog posta od tradicionalne mise pa kao pripravu za sljedeću nedjelju prenosim intervju poznate udruge Paix Liturgique koji sadrži neka razmišljanja o tradicionalnoj svetoj misi. Sugovornik je bio španjolski svećenik o. Manuel koji je prije nekoliko godina pokrenuo (su)osnutak dviju tradicionalnih redovničkih zajednica. Zaređen je prije dvadeset i četiri godine kao svećenik Biskupije Santiago de Compostela u kojoj se nalazi grob svetog Jakova Zebedejeva, apostola, čiji je danas blagdan i kojega Španjolci časte kao svoga evangelizatora i zaštitnika. 

Natpis na slici podsjeća na predaju po kojoj je 36. godine sv. Jakov Stariji pristao na obalu Cartagene odakle je Španjolskoj zasjalo svjetlo evanđelja, odnosno kako je zapisano u tamošnjoj crkvi: Ex hoc loco orta fuit Hispaniae lux evangelica. Apostol je prikazan na tradicionalan način kao hodočasnik, ali i ogrnut plaštem njemu posvećenog viteškog reda. Litanije na njegovu čast sa zanimljivim zazivima pod utjecajem Zlatne legende Jakova od Voragina možete pronaći na ovoj stranici, a ovdje pogledati kapelu Ovetari u kojoj se nalaze freske s prikazom epizoda iz života sv. Jakova nadahnute istom knjigom.

Prije samoga intervjua nekoliko kratkih napomena o novoj redovničkoj zajednici koja među ostalima nastavlja djelo sv. Jakova u Španjolskoj; širenje Radosne vijesti: 

Bratstvo Krista Svećenika i Marije Kraljice osnovano je kao zajednica za posvećenje svojih članova koji slijede Krista Svećenika i krjeposti Presvete Djevice, koju štuju kao svoju kraljicu i suotkupiteljicu. Postoji muška grana i ženska, misionarke Bratstva, koje dijele istu karizmu radeći na širenju slave Božje i spasenju ljudskoga roda moleći se i žrtvujući za spasenje grješnika.

Zaštitnici Bratstva su sv. Benedikt, sv. Ivan Krstitelj de la Salle i sv. Terezija iz Lisieuxa. Posebno mjesto u njihovoj duhovnosti zauzima tradicionalna sveta misa, kontemplacija otajstva sv. križa, marijansko sužanjstvo, mali put sv. Terezije iz Lisieuxa i ljubav prema papi.

Uz korsku molitvu časoslova s gregorijanskim pjevanjem svakoga dana imaju klanjanje i zadovoljštinu Presv. Sakramentu, božansko čitanje, mislenu molitvu, zajedničku krunicu.

Braća se posvećuju aktivnom apostolatu, ali oni koji žele mogu se posvetiti kontemplativnijem životu. Povjerena im je crkva Presv. Spasitelja u Toledu, a surađuju i u župi Sv. Tome.

Sestre su nazočne u prioratu Sv. Josipa u Barrou u Pontevedri.

- Intervju:

"Španjolski svećenik u službi motuproprija

Prije nekoliko mjeseci u Španjolskoj je poglavar Bratstva Krista Svećenika i Marije Kraljice objavio knjižicu naslovljenu 'Motuproprij 'Summorum Pontificum'- problem ili obogaćenje?'.

Prevedena je zatim na portugalski što je dokaz interesa na Iberskom polouotoku. Knjižica, izdana u vlastitoj nakladi, odmah ide u srž problema i prekida šutnju koja u Španjolskoj i u Portugalu vlada oko slobode koju je tradicionalnoj misi omogućio Benedikt XVI. Tu su veliku šutnju potvrdile ankete koje su u tim zemljama provedene. Prema ispitivanju Harrisa iz 2010. u Portugalu 74% katolika još ništa nije čulo o motupropriju. Prema Ipsosovu ispitivanju iz 2011., taj postotak u Španjolskoj iznosi 81,7.

Rad o. Manuela zaslužuje pozornost. Stoga našim čitateljima nudimo ovaj intervju koji treba pridonijeti razumijevanju motivacije iz koje je djelce nastalo. Njegova je najdublja nakana poslušnost Svetom Ocu. Ponovno otkriće tradicionalne liturgije ispunjava ga radošću i zahvalnošću.

***

- 1.) Oče Manuele, biste li se našim čitateljima ukratko predstavili?

Zovem se Manuel Folgar Otero, redovničko mi je ime o. Manuel Marija od Isusa. Zaređen sam za svećenika Biskupije Santiago de Compostela 1988. u kojoj sam deset godina služio kao župni vikar u župi Sv. Josipa u Pontevedri, kao bolnički kapelan, kao ravnatelj kurije Marijine legije i kao duhovni voditelj skupine 'Gospođâ noćnoga klanjanja'. Dvanaest sam godina bio gimnazijski vjeroučitelj. Također sam zadnjih petnaest godina bio upravitelj niza seoskih župa, da bih naposljetku osnovao privatno vjerničko udruženje Bratstvo Krista Svećenika i Marije Kraljice. Suutemeljitelj sam redovničkog instituta u formaciji, Misionarki Bratstva Krista Svećenika i Marije Kraljice. Od god. 2009. superior sam javnog kleričkog udruženja, redovničke ustanove u nastajanju, Braće Bratstva Krista Svećenika i Marije Kraljice sa sjedištem u Toledu.

- 2.) Kakvo je Vaše iskustvo s izvanrednim oblikom rimskog obreda i koje mjesto motuptoprij 'Summorum Pontificum' ima u Vašem svećeničkom životu?

Zbog moje dobi, rođen sam 1962. god., nemam sjećanja na tradicionalnu misu iz moga djetinjstva, pogotovo ne iz doba mladosti ili kasnije. Prvi sam put pribivao misi prema izvanrednom obliku, kako se to sada kaže, poslije 2000. god. Tek sam 2004. ili 2005. zaista upoznao tradicionalnu liturgiju za vrijeme posjeta samostanu Le Barroux. Ustanovu Krista Kralja u Griciglianu posjetio sam 2007. kada je kard. Cañizares redio nove svećenike. Misu sam počeo redovito služiti u izvanrednom obliku tek nakon 2007., otkad je objavljen motuproprij. Na to nas je za vrijeme jedne nezaboravne audijencije potaknuo kard. Castrillón Hoyos, tada predsjedink Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'. Danas je izvanredni oblik karakterističan za našu zajednicu i uglavljen je u našim statutima.

Moja su iskustva vrlo pozitivna, a u nekim točkama čak uzbudljiva. Na put otkrivanja toga za nas skrivenoga blaga krenuo sam sa subraćom u zajednici i sa župljanima. Za starije je to bilo ponovno otkriće, a za mlađe potpuna novost. Nikada u mojim različitim župama nisam doživio ni najmanjega odbijanja ili čak protivljenja tradicionalnoj misi. To bi neke moglo iznenaditi, ali to je tako. Vjernici i ja u vlastitom smo životu doživjeli iskustvo zapisano u evanđelju o ocu, domaćinu 'koji iz svoje riznice iznosi novo i staro' [Mt 13, 52]. Taj je otac za nas bila Njegova Svetost Benedikt XVI. koji nam je otkrio to čudesno blago, dvotisućljetnu liturgiju Crkve, autentični spomen vjere i pobožnosti.

Ta je liturgija u mojem svećeničkom životu bila obogaćenje na svim razinama: u doktrini, u molitvi, u poistovjećenju s Kristovim svećeništvom i žrtvom itd. No, i u mnogim drugim aspektima koje sada ne mogu iskazati. Iskoristit ću ovaj trenutak da ukažem na jednu zabludu.

Neki priznaju da tradicionalna liturgija može obogatiti svećenika koji je služi, ali drže je štetnom za vjernike iz razloga da ih duhovno osiromašuje jer ograničava njihovo udioništvo i razumijevanje liturgije ili čak djeluje protiv njega. U svoj poniznosti moram kazati da takva procjena ne spada u moje iskustvo, prije je slučaj posve suprotan. Celebracija tradicionalne liturgije sili svećenika da vjernicima posvećuje više pastoralne pozornosti, u smislu da se mora više zauzeti oko njihove doktrinarne i duhovne formacije. Ta trajna formacija počiva na poučavanju o pravom značenju pojma 'participatio actuosa'- unutarnjem stavu da se ujedinimo s Kristom Žrtvom, po svećeniku kao posredniku koji kao sluga Krista i Crkve obnavlja i posadašnjuje Svetu žrtvu. Ta pouka dakle počiva na većoj predanosti kojom svećenik vjernike liturgijski i mistagogijski formira.

S kojim pravom, na kojoj osnovi potcjenjujemo sposobnost vjernika da dostojno i plodonosno udjeluju u dvotisućljetnoj liturgiji Crkve? Ima laika s nižom kulturnom razinom i iz jednostavnijeg okružja, a koji bi mogli štošta objasniti onima koji se drže učenima. To su vjernici koji nisu pohađali nikakvu bogosloviju, ali srcem razumiju sadržaje vjere i shvaćaju nevjerojatno duboko euharistijsko otajstvo po svom dubokom jedinstvu s Kristom Svećenikom, crpeći iz svoga sudjelovanja na svetoj misnoj žrtvi snagu i nadahnuće da se u svom svakodnevnom životu predaju kao žrtve svete, ugodne, Bogu mile.

Danas vjernici, Bogu hvala, znaju čitati i mogu slijediti tekst svete mise u svojim misalima. Dakle, mogu se još savršenije povezati s molitvamam svete liturgije. To zahtijeva veću usredotočenost i pozornost, nego među onima koji se zadovoljavaju slušanjem. Iza mnogih prigovora motupropriju se kriju više ideološki, nego legitimni razlozi.

- 3.) Objavljivanje svoje knjige ste u Uvodu opravdali nedovoljnim znanjem o motupropriju španjolskih svećenika i u još većem postotku španjolskih vjernika. Dakle, niste iznenađeni anketom koju je za Paix Liturgique napravio Ipsos kratko prije Svjetskog dana mladih, a pokazuje da 69,5% španjolskih katolika o tomu nije ništa čulo?

Apsolutno nisam iznenađen, čak držim da je u odnosu na stvarnost još i dobro ispala. Uvjeren sam da velika većina vjernika nije još ništa čula o motupropriju, a da oni koji jesu o tomu nešto čuli, uključujući svećenike, ne poznaju njegov sadržaj. Malo se čita. Prevladavajuće je, potpuno krivo, mišljenje da je Papa latinsku misu dopustio pristašama nadbiskupa Lefebvrea, i točka. Postoje mnogi koji se tako izgovaraju kako bi olako zaobišli Papin nauk i umanjili značaj motuproprija koji ima zakonsku snagu u čitavoj Crkvi i kao takav sa sobom nosi autentična prava i dužnosti koja svi moraju poštovati. 

Nažalost, nije malo onih koji se zadovoljavaju senzacionalističkim naslovima različitih medija koji iskrivljuju stvarnost i sadržaj toga dokumenta.

- 4.) Znači, Vaša knjiga, po sadržaju i obliku, ima za glavni cilj da se bolje shvati tekst motuptoprija i Papine liturgijske želje. Kako je primljena u Španjolskoj?

Učinio sam što sam bolje mogao. Prijam je među onima do kojih je knjiga došla bio vrlo dobar, iako su nam sredstva ograničena. Knjigu sam izdao u vlastitoj nakladi i izvan mojih osobnih kontakata nije izazvala mnogo reakcija, osim na nekim internetskim stranicama. Za temu kao što je ova ne moće se računati ni na jednu katoličku izdavačku kuću. Ako nešto ne odgovara njihovoj izdavačkoj politici, nemaju interesa... Pomislite samo na slavnu knjigu msgr. Schneidera 'Dominus est' koja se tako svidjela Svetom Ocu. Predložena je za tisak mnogim izdavačima uz neznatnu cijenu glede autorskih prava; nijedan je nije htio objaviti, ne znam kakvi su danas izgledi... A, govorim o katoličkim izdavačima, među kojima su neki koji su poznati kao 'konzervativni'. I opet se nameće ideologija. Tako se čini, ako hoćete, da ljudi ne znaju puno, ne misle slobodno, da se podlažu diktatu prevladavajućeg mišljenja. Zvuči tužno, ali zaista je tako. Benedikt XVI. je često napadao diktaturu relativizma. Moglo bi se također reći da postoji nesumnjivo diktatura jedne misli koja je prisutna i vrlo moćna u nekim krugovima.

Zašto ljudi imaju strah pred idejom da bi drugi nešto mogli upoznati, sami iskusiti, odlučiti sami za se? Nije li se mnogo godina zaklinjalo u predodžbu da su laici danas odrasli? Ne bismo li ih onda mogli pustiti da odluče za sebe i prestati stavljati kamenje na put odlukama Svetog Oca?

- 5.) U devetom poglavlju ustrajete na nužnosti jedinstva mjesnih crkava s Rimom. Samo je jedan španjolski prelat, biskup Ureña Pastor do sada celebrirao u izvanrednom obliku u svojoj biskupiji. Postoji li nada da bi i drugi mogli slijediti njegov primjer?

Čini se da postoje još dva španjolska biskupa koja su celebrirala u izvanrednom obliku, iako se to zbilo gotovo tajno: za vrijeme Svjetskog dana mladih. Nije bilo niti najave niti izvještaja o tomu. To su znali samo oni koji su članovi skupina koje su povezane s izvanrednim oblikom. Ne znam tko je odgovoran da se to doznalo, ali nije isključeno da je bilo s lošom namjerom.

Ne mogu zamisliti da će uskoro i drugi biskupi u svojim dijecezama služiti mise u izvanrednom obliku, posebno zato što ne postoji traženje vjernika, redovnika ili svećenika. Mnogi svećenici dodaju da se niti usuđuju učiti niti služiti izvanredni oblik iz straha od nerazumijevanja i kritike. U Španjolskoj smo još u nikodemovskoj fazi; potajno učimo celebrirati...

Protiv činjenica se ne može argumentirati, a one nam kažu da je zadaća najodlučnijih i najuvjerenijih laika i svećenika da dalje razvijaju stvari. Ne mogu čitati najdublje misli Svetog Oca, ali čini se da je motuproprijem izbio iz ruku argumentaciju biskupima koji mu se protive. Rim je zadnjih godina uvijek inzistirao na 'pravu vjernika' da sudjeluju na tradicionalnoj liturgiji, a ne na pravu biskupa da je dopuste ili ne. Vrhovni liturgijski auktoritet je papa. On je Benedikt XVI. koji je promulgirao motuproprij i uzeo priliku da podsjeti kako tradicionalna misa nikada službeno nije bila zabranjena. To me vodi do pretpostavke da se tamo gdje je de facto bila zabranjena radilo protiv zakona.

Lokalne su crkve pozvane živjeti u afektivnom i u efektivnom zajedništvu s Crkvom majkom u Rimu. To se jedinstvo na izvanredan način izražava i potvrđuje u liturgiji. Nesumnjivo je u svakoj dijecezi biskup glavni odgovorni za liturgiju, služba je to koju mora izvršavati u punom jedinstvu i skaldu sa Svetom Stolicom. Upravo je to razlog što motuproprij ni na koji način ne ograničava auktoritet biskupa.

Druga je nečuvena tvrdnja da postojanje dvaju oblika stavlja na kocku crkveno jedinstvo. Tu se argumentaciju moće posve kao pobiti na dva načina: s povijesnoga motrišta i iz konkretne stvarnosti. Dovoljno je misliti na bogatstvo različitih istočnih i zapadnih obreda. Tko si može ozbiljno dopustiti tvrdnju da takva raznolikost u pitanje stavlja jedinstvo Crkve? Upravo suprotno, jedinstvo Crkve se napada kada se napadju istine vjere, kada se u pitanje stavlja Učiteljstvo i ne sluša se Kristova namjesnika, ili kad tkogod liturgiju shvaća kao svoje vlasništvo, kao nešto što mu pripada; 'fabricirajući' je na margini crkvenog zakona. 

S druge strane, postoje biskupi koji kažu da zapravo ne postoji dovoljan broj vjernika koji traže misu u izvanrednom obliku. Istina je. No, također je istina da se ne može tražiti nešto što se ne poznaje. Mnoštvo je onih koji uopće nisu svjesni da postoji tako nešto kao izvanredni oblik pa ne mogu razmisliti niti slobodno odlučiti.

- 6.) Vratimo se na ispitivanje Ipsosa; što kažete na brojku od 50,4% prakticirajućih katolika koji su se izjasnili spremnima barem jedanput mjesečno sudjelovati na izvanrednom obliku ako bi bio dostupan u njihovoj župi, ne preuzimajući mjesto redovitoga oblika?

To me po sebi ne iznenađuje. Vjerujem da bi broj mogao biti i viši jer sam doživio na mjestima gdje se tradicionalna misa služila prvi put nakon četrdeset godina (!), da su vjernici bili ispunjeni zadivljenošću i zamolili za daljnju mogućnost sudjelovanja na takvoj misi. Ne razumiju kako se takvo blago može skrivati iza zaključanih vrata. Govorim o vjernicima svih dobi. Dojmljivo je vidjeti kako mnoga djeca žele izvanredni oblik. Tradicionalna misa je osobito atraktivna ministrantima, također i mladima koji su osobito osjetljivi na ljepotu, na osjećaj otajstva, klanjanje i kontemplativni stil. Moram dodati da je potrebna liturgijska kateheza i formacija kako bi se ponovo otkrilo sve simbolično, doktrinarno i duhovno bogatstvo te liturgije. Vjernici su time oduševljeni.

- 7.) Imate li zaključnu riječ?

Želim Vašoj udruzi Paix Liturgique zahvaliti za ovaj intervju. Kako samo ime govori, pokušavate uspostaviti liturgijski mir, a prije svega mir u srcima, koji je prije svega djelo pravde. Djelo pravde je respektirati prava vjernika i tradicionalnoj liturgiji dati mjesto koje joj odgovara. Stoga naš dragi Sveti Otac Benedikt XVI. piše: 'Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.'"

Izvor: Paix Liturgique
Slike: Divinas Vocaciones Religiosas

nedjelja, srpnja 01, 2012

Gloria Sanguini Jesu

Slava Krvi Isusovoj natpis je s orgulja crkve Šelenberških sestara Predragocjene Krvi o kojima ovdje postoji članak iz 2009. kada je završavala proslava 150 godina postojanja ove redovničke zajednice (1858.-2008.). Na današnju svetkovinu Predragocjene Krvi prenosim jedan članak o njima otprije nekoliko godina. Fotografija oltara Majke Predragocjene Krvi je iz njihove samostanske crkve, a prikazuje ga onako kako je bio urešen za vrijeme svibanjskih pobožnosti ove godine.

"Maturanti nakon svršetka škole rado odlaze na putovanja. Otkrivaju susjedne zemlje, kreću do Amerike ili Australije, ostali služe vojni rok ili obavljaju civilnu službu. Na pustolovinu posebne vrste odlučile su se Daniela Kling iz Aichena i Elisabeth Baur iz Balzhausena.

Nakon sjajne mature Elisabeth Baur je odlučila studirati crkvenu glazbu u Regensburgu, dok je Daniela Kling htjela studirati medicinu. No, prije toga obje su htjele iskušati život u samostanu
('Kloster auf Zeit', op. splendor) kako bi upoznale redovnički život. Elisabeth je otišla Kongregaciji sv. Josipa u Ursberg, a Daniela mladoj zajednici Djelo u blizini Bregenza.

Kontemplativni red

Obje sestrične su došle do uvjerenja da ih više zanima neki kontemplativni red. Prilikom traženja Elisabeth je naišla na Sestre klanjateljice Predragocjene Krvi, malu zajednicu koja u Šelenberškom samostanu u Kneževini Lihtenštajn vodi kontemplativni život. Četrdeset sestara svoju glavnu zadaću vidi u molitvi. Nakon kratkog posjeta, pala je odluka da pristupi k njima. Uskoro ju je slijedila njena sestrična Daniela. Sada sudjeluju u samostanskoj svakodnevici u kojoj se izmjenjuju časovi klanjanja, korske molitve koja se upravlja na latinskom i svakodnevnog rada.

Nakon mjeseci priprave, u listopadu 2006. uslijedilo je svečano oblačenje koje je osobno vodio vaduški nadbiskup Wolfgang Haas. Elisabeth Baur je postala sestra Marija Vianeja, a Daniela Kling sestra Marija Anuncijata. Nakon dvogodišnjeg novicijata obje su sestre u okviru svečanog bogoslužja koje je služio nadbiskup Haas položile redovničke zavjete. Nisu požalile što su se pridružile klanjateljicama, no trebat će još nekoliko godina dok se vječnim zavjetima zauvijek ne pridruže zajednici.

Na sjaju sunca usred veličanstvenog planinskog okruženja, dvije su mlade sestre primale čestitke svojih rođaka koji su doputovali iz Balzhausena i iz Aichena."