"Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike! Dragi prijatelji, hvala na vašoj ljubavi i blizini. Pod zaštitom Majke Marije, ostanimo povezani u molitvi i vjeri u Krista Uskrslog. Rado blagoslivljam vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!" (
IKA)
Tim se riječima papa Benedikt XVI. oprostio od hrvatskih hodočasnika na jučerašnjoj općoj audijenciji. Danas u 20 sati Rimska će stolica biti prazna, Benediktu XVI. ostaje počasni naslov i jednostavna bijela reverenda, ali crvene cipele koje podsjećaju na to da je Rimska crkva izgrađena na krvi mučenika, obut će netko drugi na kojega će prijeći
munus petrinum. Papin potez još uvijek izaziva rasprave jer je korak u nepoznato. Iako svi imaju razumijevanja za njegove razloge, odreknuće je svima bilo zapanjujuće. Papin prijatelj kard. Meisner jednostavno je rekao da je
"regelrecht schockiert" jer je to nešto što si nije mogao zamisliti.
"Ranije ni svećenici ni biskupi nisu odstupali, i to ima dubok smisao- duhovna je služba jedna vrsta očinstva. Ocem se ostaje cijeloga života. Kad je uvedena dobna granica za biskupe i svećenike, dugo sam vremena razmišljao: sreća da barem papa služi do kraja života. Tako je očuvan kontinuitet očinstva. A opet, na sebi samom primjećujem kako s godinama ostajem bez goriva. Utoliko je smisleno da se može i odstupiti. Ne jer se neće više raditi. Čovjek je tako slobodan od 'moraš' i smije umjesto toga reći: 'mogu'" (
fr-online.de). Kardinal se pita ono što zanima mnoge:
"jedna mi misao prolazi kroz glavu: kako će to sada ići? Papa u miru! Razumno gledajući, zasigurno je ispravno da Papa preda službu u druge ruke kad dođe do zaključka da ne može dalje s dostatnim snagama. Kao dobar otac on zna svoju odgovornost, brigu za svoju kuću. Upravljati zgradom s milijardu katolika i beskrajno puno etaža je opterećenje koje si ne mogu ni predočiti. Posebice kad je čovjek tako inteligentan i iskren kao Papa koji želi sve bitno također sam promisliti, i svjestan je rizika svoga djelovanja" (isto). Smatra da će povijest Benedikta XVI. pamtiti kao
"papu koji vrlo inteligentno analizira sadašnjost i koji je postavio smjer za budućnost" (isto).
Kardinal Kasper koji će ući konklave kao najstariji kardinal izjavio je:
"Ovaj je papa pokušao pomoću Riječi Božje i svoga navještanja upravljati i voditi Crkvu. On nije moćnik niti čovjek velikih gesta. Propovijedao je, držao kateheze i vrlo mnogo ljudi ga je rado slušalo. Mnogima je mogao mnogo dati. Pri tomu je jako puno pridonio konsolidaciji Crkve u vjeri i produbljenju vjere. To je bila njegova glavna namisao. Svoju je službu izvršavao na vrlo blag, ljudski način, pa i u vrlo teškim situacijama. Vrlo je staložen, vrlo spokojan i zrači unutarnjim mirom. To će ući u budućnost. Mislim da će mnogima koji ga još danas kritiziraju, vrlo skoro nedostajati. Nećemo tako brzo imati papu istoga duševnoga i duhovnoga formata kao što je Benedikt XVI." (
domradio.de).
Mnogi su istaknuli važnost koju je Sveti Otac dao liturgiji- nakana koja se kod nas sustavno i koliko je moguće više ignorirala. Poznati liturgičar dom Alcuin Reid, OSB iz samostana koji je ovdje dvaput predstavljen (
1,
2) ističe da je to zbog Papine svijesti o tomu da
"Crkva stoji [ili] pada s liturgijom" (
newliturgicalmovement.org) kao i da je
"ispravna celebracija svete liturgije središte svake obnove Crkve" (isto). Benedikta XVI. koji je od djetinjstva uronjen u liturgiju, kako svjedoče i njegovi memoari, formirao je klasični liturgijski pokret. Taj pokret i
"uvjerenje da su neke stvari s pokretom nakon Koncila pošle krivo" (isto) ponukale su ga 2004. da napiše kako se danas nalazimo pred ruševinama onoga za što se htjelo pobrinuti, odnosno pred ruševinama liturgije. Tu su razlozi njegove zauzetosti za obnovom liturgije i postavljanjem izvanrednog oblika rimskog obreda kao uzora za povratak sakralnosti i za novu evangelizaciju jer:
"Ako je liturgija osiromašena ili je sišla s pravca, trpi naša sposobnost da živimo katoličku vjeru i da evangeliziramo" (isto). Njegove reforme nisu bile proizvoljno nametanje,
"jer je dobro znao ograničenja auktoriteta glede svete liturgije" (isto), nego su to bile
"uočljive, mirne, čak tihe korekcije ili ekshortacije- riječju i primjerom. Inzistiranje Benedikta XVI. na ispravnom prijevodu 'pro multis' (za mnoge) bilo je čvrsto, ali je svoje obrazloženje jasno i pristojno izložio" (isto).
"Bilo je mnogo buke prije i nakon njegove povijesne odluke 2007. da stariji liturgijski obredi ubuduće budu dostupni bez ograničenja. No, usred te kakofonije, Vrhovni se Svećenik prihvatio problema i nadugo pisao biskupima svijeta objašnjavajući svoj čin. 'Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim.'- poučio je" (isto). Dom Alcuin ističe apostolsku pobudnicu iz 2007.,
Sacramentum Caritatis, koja je našla odraza u papinskim liturgijama jer
"sve što se odnosi na euharistiju treba biti obilježeno ljepotom". Tako su njegove mise postale uzorom na kojem se moglo vidjeti
"kako modernu liturgiju celebrirati u kontinuitetu s tradicijom, gdje najbolje od novog i starog služi da uzdigne naše misli i srca Bogu" (isto).
"U srcu je njegove reforme uvjerenje pape Benedikta XVI. da katolička liturgija 'nije o nama, nego o Bogu'. To objašnjava raspelo na sredini oltara. To je razlog zašto je javno celebrirao modernu misu prema istoku u Sikstinskoj i drugim papinskim kapelama" (isto). Nikada nije trebalo staviti oltare u obliku stola nasuprot postojećim oltarima, na to nas je podsjetio papa s liturgijskom vizijom, kao i na to da je normativan,
"ako ne i najprikladniji način primanja našeg Blagoslovljenog Gospodina u svetoj pričesti, klečeći i na jezik" (isto). To ostaje izazovnim pozivom da se promijeni dosadašnja praksa.
"Pet godina prije izbora kardinala Ratzingera, možda gledajući prema umirovljenju, objavio je 'Duh liturgije'. Napisao je: 'Potakne li na novi način ova knjiga štogod poput 'liturgijskoga pokreta', pokreta prema liturgiji i prema pravom načinu celebracije liturgije, na unutarnji i izvanjski način, nakana koja je nadahnula njeno pisanje bit će bogato ispunjena.' Božanska mu je providnost 2005. dala katedru s koje je poučavao Sveopću crkvu liturgijskom duhu. Njegove riječi, djela i primjer otada su doista nadahnuli pokret prema ispravnom načinu celebracije liturgije, na unutarnji i izvanjski način. Koliko god mi željeli vidjeti više, on je tiho položio duboke i solidne temelje za novi liturgijski pokret na kojima sada drugi mogu graditi. Svršetak zadnje javne mise pape Benedikta bio je još jedna lekcija o liturgiji. Posve prirodno, dogodio se neprekidan pljesak. No, i tom prilikom papa Benedikt, liturgičar, nije mogao dopustiti da njegovo osobno veličanje preuzme prioritet. 'Hvala', rekao je. Zatim, s tri riječi koje mogu poslužiti kao njegova liturgijska oporuka, priveo je pljesak kraju: 'Vratimo se molitvi.' Hvala Sveti Oče. Ad multos annos!"
Svi se sigurno pridružujemo toj zahvali jer bez pape Benedikta XVI., uz sve drugo što je lijepo učinio, možda nikad ne bismo imali prilike, koliko-toliko redovito, upoznati i doživjeti tisućljetno blago Crkve, klasičnu rimsku misu.
Za kraj pontifikata priredio sam nedavni govor Svetog Oca rimskim sjemeništarcima u kojem govori o Petrovoj službi.
"Pohod Papinskom rimskom velikom sjemeništu povodom blagdana Gospe od Pouzdanja
'Lectio divina' Njegove Svetosti Benedikta XVI.
Sjemenišna kapela
Petak, 8. veljače 2013.
Uzoriti,
Draga braćo u biskupstvu i svećeništvu,
Dragi prijatelji,
veliko mi je zadovoljstvo svake godine biti s vama ovdje, vidjeti toliko mladih ljudi koji idu prema svećeništvu, koji pozorno slušaju Gospodinov glas, koji žele slijediti taj glas te traže način kako služiti Gospodinu u našem vremenu. Čuli smo tri retka iz Prve Petrove poslanice (usp. 1. Pt 3-5). Prije nego što uđem u tekst, čini mi se važnim obratiti pozornost na činjenicu da je Petar taj koji govori. Prve su dvije riječi poslanice 'Petar apostol' (usp. 1. redak). On govori, a govori crkvama u Aziji nazivajući vjernike 'izabranima koji kao stranci... žive raseljeni' (isto). Razmislimo malo o tomu. Petar govori i to- kako stoji na kraju poslanice- iz Rima koji je nazvao 'Babilonom' (usp 1. Pt 5, 13). Petar govori: kao prva enciklika kojom prvi apostol, namjesnik Kristov, govori Crkvi svih vremena. Govori, dakle, onaj koji je u Kristu Isusu pronašao Pomazanika Božjega, koji je kao prvi u ime buduće Crkve izgovorio: 'Ti si Mesija, Sin živoga Boga!' (usp. Mt 16,16). Onaj koji nas je uveo u tu vjeru.
Govori onaj kojemu je Gospodin rekao: 'Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga' (usp. Mt 16, 19), kojemu je nakon uskrsnuća povjerio svoje stado govoreći mu triput: 'Pasi moje jaganjce... moje ovce' (usp. Iv 21, 15-17). Također, govori čovjek koji je bio pao, koji je zanijekao Isusa i koji je imao milost susresti pogled Isusov, biti dirnut u srcu te pronaći oproštenje i obnovu svoga poslanja. Prije svega je važno da taj čovjek, pun strasti, pun želje za Bogom, želje za Kraljevstvom Božjim, za Mesijom- da je taj čovjek koji je pronašao Isusa, Gospodina i Mesiju, također čovjek koji je bio sagriješio, koji je pao, a ipak je ostao u nazočnosti Gospodinovoj, i ostaje odgovoran za Crkvu Božju, ostaje ovlašten od Krista, nositelj Njegove ljubavi.
Govori Petar, apostol, no egzegeti nam vele: Nije moguće da je ta poslanica Petrova jer je grčki tako dobar, pa ne može biti grčki jednog ribara s Galilejskog mora. I ne samo jezik, struktura jezika je izvrsna, a i misao je već zrela, postoje već konkretne formule u kojima su zgusnute vjera i refleksija Crkve. Zato kažu: To je već razvijeno stanje koje ne može biti ono Petrovo. Kako na to odgovoriti? Postoje dvije uporišne točke: prvo, Petar nam sâm- dakle, njegova poslanica- daje razjašnjenje jer na kraju pisma stoji: 'Pišem vam (...) po- 'dia'- Silvanu'. Taj po ('dia') može značiti različite stvari- može značiti da on (Silvan) predaje, prenosi pismo; može naznačavati da je pomogao u sastavljanju; može značiti da je zapravo bio stvarni pisac. U svakom slučaju možemo iz toga zaključiti da samo pismo upućuje na to da Petar pri pisanju toga pisma nije bio sam, nego da do izražaja dolazi vjera Crkve koja se nalazi na putu vjere, u sve zrelijoj vjeri. Ne piše sâm, kao izolirani pojedinac, nego uz pomoć Crkve, osoba koje pomažu da se produbi vjera, da se uđe u dubinu njegove misli, njegova razuma, njegove dubine. I to je vrlo važno: Petar ne govori kao pojedinac, nego govori 'ex persona Ecclesiae', govori kao čovjek Crkve- dakako, kao osoba sa svojom osobnom odgovornošću, ali također kao osoba koja govori u ime Crkve i ne prenosi samo privatne ideje, ne govori poput genija XIX. st. koji je htio izraziti samo osobne i originalne ideje, koje nitko prije nije mogao izložiti. Ne. On govori ne kao individualistički genij, nego govori u zajedništvu Crkve. U Otkrivenju u prvoj viziji Krista stoji da je Kristov glas kao šum mnogih voda (usp. Otk 1, 15). To znači: glas Kristov sabire sve vode svijeta, u sebi nosi sve žive vode koje svijetu daju život. On je osoba, ali upravo je to veličina Gospodinova: što u sebi nosi sve rijeke Staroga zavjeta kao i mudrost narodâ. Ono što je ovdje rečeno o Gospodinu, na drugi način vrijedi i za apostola koji ne želi reći ni riječi koja je samo njegova, nego doista u sebi nosi vode vjere, vode cijele Crkve i zato daje plodnost, napredovanje i osobno je svjedočanstvo koje se otvara Gospodinu i postaje otvoreno i široko. To je vrlo važno.
Čini mi se bitnim što se na kraju poslanice spominju Silvan i Marko, dvije osobe koje također pripadaju prijateljskom krugu sv. Pavla. Dakle, takvim se svršetkom spajaju svjetovi sv. Petra i sv. Pavla; nema isključivo petrovske teologije protiv pavlovske teologije, nego jedna teologija Crkve, vjere Crkve, u kojoj se Petar i Pavao, naravno, međusobno razlikuju u temperamentu, misli i jezičnom stilu. Dobro je da i danas postoje te razlike- različite karizme, različiti temperamenti- no, ipak nisu međusobno suprotstavljeni, nego ujedinjeni u istoj vjeri. Još nešto želim reći: sv. Petar piše iz Rima. To je važno: već ovdje imamo rimskog biskupa, početak nasljedstva, početak konkretnog primata smještenog u Rimu. Ne samo povjerenog od Gospodina, nego takvoga koji je smješten ovdje, u ovom gradu, u ovom glavnom gradu svijeta. Kako je Petar došao u Rim? To je ozbiljno pitanje. Djela apostolska izvješćuju da je nakon svoga bijega iz Herodova zatvora otišao u drugo mjesto- 'eis eteron topon' (usp. Dj 12, 17). Ne zna se u koje mjesto; jedni vele u Antiohiju, a drugi u Rim.
U svakom slučaju u tom poglavlju stoji i da je prije nego što je pobjegao, Jakovu povjerio judeokršćansku crkvu, jeruzalemsku crkvu. Međutim, iako ju je povjerio Jakovu, on ipak ostaje primasom Sveopće crkve, crkve pogana, ali i judeokršćanske crkve. Ovdje u Rimu naišao je na veliku judeokršćansku zajednicu. Liturgičari nam kažu da se u Rimskom kanonu nalaze tragovi tipično judeokršćanskog jezika. Tako vidimo da se u Rimu nalaze ujedinjena oba dijela Crkve- judeokršćanski i poganskokršćanski, izraz Sveopće crkve. Za Petra je prijelaz iz Jeruzalema u Rim sigurno prijelaz k univerzalnosti Crkve, prijelaz k crkvi pogana i svih vremena, k Crkvi koja je također uvijek židovska. Mislim da sv. Petar kad je otišao u Rim nije samo mislio na prijelaz Jeruzalem/Rim, Crkva judeokršćanska/Sveopća crkva. Sigurno se sjetio i zadnjih riječi koje mu je Isus uputio i koje je zabilježio sv. Ivan: 'kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš' (usp. Iv 21, 18). To je proroštvo o razapinjanju. Filolozi nam dokazuju da je 'raširiti ruke' precizni, tehnički izraz za razapinjanje. Sveti Petar je znao da će njegov kraj biti mučeništvo, križ. Tako će potpuno nasljedovati Krista. Kad je išao u Rim, sigurno je išao u mučeništvo: u Babilonu ga je očekivalo mučeništvo.
Primat, dakle, sadrži univerzalnost, ali ima i mučenički sadržaj. Rim je otpočetka i mjesto mučeništva. Idući u Rim, Petar iznova prihvaća tu Gospodinovu riječ: ide prema križu, te poziva i nas da prihvatimo taj martirologijski aspekt kršćanstva koji može imati vrlo različite oblike. I križ može imati vrlo različite oblike, ali nikada se ne može biti kršćaninom, a da se ne nasljeduje Raspetoga, da se ne prihvati i mučenički trenutak. Nakon ovih rječi o pošiljatelju, ukratko i o onim osobama kojima je poslanica upravljena. Već sam kazao da sv. Petar one kojima piše označuje riječima 'eklektois parepidemois'; 'izabrani koji kao stranci... žive u raseljeništvu' (1. Pt 1, 1). Ponovo imamo taj paradoks slave i križa: izabrani, ali u raseljeništvu i u tuđini. 'Izabrani', to je počasni naslov Izraela. Mi smo izabrani, Bog je izabrao taj mali narod ne zato što smo brojniji- kako kaže Deuteronomij- nego zato što nas voli (usp. Pnz 7, 7-8). Mi smo izabrani; to sada sv. Petar prenosi na sve krštene, a sadržaj prvog poglavlja njegove Prve poslanice je upravo da je Izraelov privilegij prešao na krštene, da su oni novi Izrael. 'Izabrani'- mislim da se isplati razmišljati o toj riječi. Mi smo izabrani. Bog nas je oduvijek znao, već prije našega rođenja, prije našega začeća. Bog me želio kao kršćanina, kao katolika, htio me kao svećenika. Bog je mislio na mene, tražio me među milijunima, među mnogima, vidio me i izabrao, ne zbog mojih zasluga, kojih nema, nego zbog svoje dobrote; htio me kao nositelja svoga izabranja koje je uvijek i poslanje, prije sve poslanje, i odgovornost za druge. 'Izabrani'- moramo biti zahvalni za tu činjenicu i radovati se zbog toga. Bog je mislio na mene, izabrao me kao katolika, kao nositelja svoga evanđelja, kao svećenika. Vjerujem da se isplati češće o tomu razmišljati i iznova ući u tu činjenicu njegova izabranja. On me izabrao, on me želio; sada ja odgovaram.
Danas smo možda u kušnji da kažemo: Nećemo se radovati što smo izabrani, to bi bio trijumfalizam. Trijumfalizam bi bio kad bismo mislili da me Bog izabrao zato što sam tako izvanredan. To bi bio doista lažni trijumfalizam. Ali, radovati se što me Bog izabrao nije trijumfalizam, nego zahvalnost, i vjerujem da se tom radovanju opet moramo naučiti- Bog je htio da budem tako rođen, u katoličkoj obitelji, da upoznam Isusa otpočetka. Kakav dar, biti željen od Boga, tako da mogu prepoznati Njegovo lice, da mogu upoznati Isusa Krista, ljudsko lice Božje, ljudsko lice Božje u ovom svijetu! Radovati se da me izabrao da budem katolikom, u ovoj Njegovoj Crkvi gdje 'subsistit Ecclesia unica'; moramo se radovati da mi je Bog darovao tu milost, tu ljepotu da upoznam puninu istine Božje, radost Njegove ljubavi. 'Izabrani': riječ privilegija i istodobno poniznosti. Ali riječ 'izabrani' popraćena je s 'parapidemois', raseljeni, stranci. Kao kršćani smo raseljeni i stranci- vidimo da su danas u svijetu kršćani najprogonjenija skupina jer nisu konformisti, jer su stimulus, jer su protiv tendencija egoizma, materijalizma, svih takvih stvari.
Dakako, nisu kršćani samo stranci; mi smo i kršćanske nacije, ponosni smo što smo pridonijeli oblikovanju kulture; postoji zdravi patriotizam. zdrava radost što se pripada jednoj naciji koja ima veliku kulturnu, vjersku povijest. Ipak, kao kršćani smo uvijek i stranci- Abrahamova sudbina opisana u Poslanici Hebrejima. Kao kršćani smo upravo danas također i stranci. Na radnim mjestima su kršćani u manjini, nalaze se u stranoj situaciji; čudo je da netko danas tako još može vjerovati i živjeti. To je, dakle, dio našega života; to je način da se bude s Kristom Raspetim; da se bude stranac, ne živeći na način na koji svi žive, nego živeći- ili barem pokušavajući živjeti- po Njegovoj riječi, u velikoj suprotnosti s onim što svi kažu. Upravo to karakterizira kršćane. Svi kažu: 'Ali svi tako rade, zašto ne bih i ja?' Ne, ja ne, jer hoću živjeti po volji Božjoj. Sveti je Augustin jednom rekao: 'Kršćani nisu ukorijenjeni prema dolje poput drveća, nego prema gore, i žive tu gravitaciju, a ne prirodnu prema dolje'. Molimo Gospodina da nam pomogne da prihvatimo tu misiju, da živimo u raseljeništvu, na određeni način kao manjina- da živimo kao stranci, a opet da budemo odgovorni za druge i upravo tako dajemo snagu dobru u ovom svijetu.
Konačno stižemo do triju današnjih stihova. Želim istaknuti samo tri izraza, ili da velim unekoliko protumačiti, koliko mogu: 'nanovo rođeni', 'baština' i 'po vjeri čuva'. 'Nanovo rođeni'- 'anaghennesas' stoji u grčkom tekstu, a znači: biti kršćanin nije jednostavno samo moja voljna odluka, moja ideja- vidim da mi se ta skupina sviđa, postanem njen član, dijelim njene ciljeve itd. Ne, biti kršćaninom ne znači priključiti se nekoj skupini da se nešto čini, to nije samo čin moje volje, ne poglavito moje volje, moga razuma- to je čin Božji. 'Nanovo rođen' ne tiče se samo područja volje, mišljenja, nego se tiče sfere bivstvovanja. Nanovo sam rođen- to znači da je postati kršćaninom prvenstveno pasiv; ne mogu od sebe napraviti kršćanina, nego se nanovo rađam, Gospodin me u dubini moga bića čini novim. I ja ulazim u taj proces postajanja nanovo rođenim, puštam da me preobrazi, obnovi, regenerira. To mi se čini vrlo bitnim: kršćaninom me ne čine samo vlastite predodžbe koje dijelim s drugima, a kad mi se više ne sviđaju, mogu otići. Ne, to se tiče same dubine bića, što znači da postajanje kršćaninom počinje djelovanjem Božjim, prvenstveno njegovim djelovanjem, dok ja prepuštam da me oblikuje i preobrazi.
Čini mi se da ta tema treba biti predmetom refleksije, poglavito u godini u kojoj razmišljamo o sakramentima kršćanske inicijacije: o dubini pasiva i aktiva postajanja nanovo rođenim, postajanju cjelovitim jednoga kršćanskog života, prepuštanju preobrazbi po Njegovoj riječi, za zajedništvo Crkve, za život Crkve, za znakove po kojima Gospodin u meni djeluje, sa mnom i po meni. Postati nanovo rođenim znači i da stupam u jednu novu obitelj: Bog moj Otac, Crkva moja majka, ostali kršćani moja braća i sestre. Postati nanovo rođenim, dati se regenerirati, podrazumijeva i svjesno se uključiti u tu obitelj, živjeti po Bogu Ocu i od Boga Oca, živjeti iz zajedništva s Kristom, Njegovim Sinom, koji me nanovo rađa po svom uskrsnuću, kako kaže poslanica (usp. 1. Pt 1, 3), živjeti s Crkvom i dati se formirati od Crkve na mnogo načina i puteva, i otvoriti se svojoj braći, u drugima zaista prepoznati svoju braću koja su zajedno sa mnom nanovo rođena, preobražena, obnovljena; jedan je odgovoran za drugoga. Odgovornost, dakle, koja proizlazi iz krštenja, koja je proces cijeloga života.
Druga riječ: 'baština'. To je jedna vrlo važna riječ u Starom zavjetu gdje je Abrahamu rečeno da će njegovo sjeme baštiniti zemlju. I to je stalno obećanje njegovim potomcima: vi ćete posjedovati zemlju, vi ćete biti baštinici zemlje. U Novom zavjetu ta riječ postaje riječ za nas: mi smo baštinici, ne neke određene zemlje, nego zemlje Božje, budućnosti Božje. Ta je baština stvar budućnosti, tako da ta riječ prvenstveno znači da mi kao kršćani imamo budućnost: budućnost pripada nama, budućnost pripada Bogu. Tako kao kršćani znamo da nam pripada budućnost i da stablo crkve nije stablo koje umire, nego koje uvijek iznova raste. Dakle, imamo razloga da se ne damo impresionirati- kako je rekao papa Ivan- prorocima propasti koji kažu: 'No, dobro, Crkve je stablo koje je proizašlo od zrna gorušičina i naraslo tijekom dvaju tisućljeća. Sada je vrijeme iza nje, došlo je doba u kojem umire'. Ne. Crkva se uvijek obnavlja, uvijek nanovo rađa.
Budućnost pripada nama. Naravno, postoji lažni optimizam i lažni pesimizam. Lažni pesimizam kaže: 'Prošlo je vrijeme kršćanstva'. Ne, ono iznova počinje! Lažni optimizam je bio nakon Koncila kad su se samostani zatvarali, zatvarala su se sjemeništa, a govorilo se: 'Ma... ništa, sve je u redu...' Ne! Nije sve u redu. Postoje ozbiljni promašaji i moramo sa zdravim realizmom prepoznati da tako dalje ne ide, ne ide gdje se čine pogrješne stvari. Ali, istodobno moramo biti također sigurni da se Crkva, ako ovdje i ondje umire zbog grijehâ ljudi, zbog njihove nevjere, istodobno nanovo rađa. Budućnost zaista pripada Bogu. To je ta velika sigurnost našega života, veliki, pravi optimizam koji poznajemo. Crkva je stablo Božje koje uvijek živi i nosi u sebi vječnost i pravu baštinu: vječni život.
I naposljetku, 'po vjeri čuva'. Tekst Novoga zavjeta, iz poslanice sv. Petra, koristi rijetku riječ, 'phrouroumenoi', koja znači: tu su 'čuvari', i vjera je poput 'čuvara' koja čuva integritet moga bivstvovanja, moje vjere. Ta riječ prije svega označava 'čuvare' gradskih vrata koji tamo stoje i čuvaju grad da ga ne napadnu rušilačke snage. Tako je vjera 'čuvar' moga bića, moga života, moje baštine. Moramo biti zahvalni za tu budnost vjere koja nas čuva, pomaže nam, vodi nas, daje nam sigurnost: Bog ne dopušta da padnem iz Njegovih ruku. 'Po vjeri čuva'; time zaključujem.
Govoreći o vjeri uvijek moram misliti na onu bolesnu ženu koja je usred mase pristupila Isusu, dodirnula ga da ozdravi i ozdravila. Gospodin je rekao: 'Tko me se to dotaknu?' Rekli su mu: 'Ali Gospodine svi te dotiču, kako možeš pitati: 'Tko me se to dotaknu?' (usp. Mt 9 20-22). No, Gospodin zna; postoji jedan površan, vanjski način da ga se dodirne koji nema ništa sa stvarnim susretom s Njime, a postoji i način da ga se dubinski dotakne. Ta žena ga je istinski dotaknula; ne samo rukom, nego ga je dodirnula svojim srcem i tako primila iscjelujuću snagu Kristovu, jer ga je dotakla iznutra, iz vjere. To je vjera: dotaknuti Krista rukom vjere, svojim srcem i tako stupiti u snagu Njegova života, u ozdravljujuću snagu Gospodinovu. Molimo Gospodina da ga sve više možemo doticati da ozdravimo. Molimo da nas ne pusti da padnemo, da nas trajno vjera drži za ruku i da nas tako očuva za pravi život. Hvala."
Izvor:
vatican.va
Slike:
Orbis Catholicus Secundus,
Tenacious Tridentinism,
Cantuale Antonianum
