petak, kolovoza 28, 2015

Misijski žar

Uzor i duhovni otac svih redokanoničkih kongregacija je sv. Aurelije Augustin koji se slavi na današnji dan. Jedna od tih je i Bolnička (hospitalna) kongregacija redokanonika sv. Nikole i Bernarda s Mont-Jouxa. Utemeljitelj joj je sv. Bernard iz Menthona koji je na sve donedavno vrlo prometnom planinskom prijevoju bio izgradio gostinjac iliti hospicij, u kojem su putnici mogli naći okrjepu i odmor. Na internetu se može pronaći dosta crno-bijelih fotografija koje prikazuju kanonike na skijama i s psima bernardincima koje su uzgojili za spašavanje izgubljenih putnika u snježnim bespućima. 

Nedavno je jedan njihov član postao biskup (1, 2), no kao i većinu starih redova i njih je protresla poslijekoncilska kriza. Više ne nose svoju reverendu ni prepoznatljivi sarozij, nego hlače i bež majicu s križićem. Godine 2012. morali su, nažalost, zbog nedostatka zvanja nakon tisuću godina napustiti dolinu Aoste i Italiju. Sedamdeset i sedmogodišnji dom Franjo Darbellay izjavio je da je to za njih "smrt u duši. Napuštamo zemlju našeg rođenja jer je naš utemeljitelj sv. Bernard iz Menthona bio arhiđakon u Aosti, izgradio je gostinjac koji je preuzeo njegovo ime, visoko gore na Mont-Jouxu [Valais, Švicarska]. Imali smo četiri župe, gimnaziju Gervasone i poljoprivrednu školu u Aosti u kojoj su tisuće mladih iz doline naučili praviti sir i vino. Gostinjac Chateau Verdun je bio naše zadnje uporište. Sada smo poput Napoleonove vojske koja je stigla sve do Moskve, a onda je bila prisiljena povući se.

Stari kanonik nema nade. 'Naš prepošt J. M. Lovey, poglavar Kongregacije, rekao je: 'Ako Bog dâ, vratit ćemo se u Vallée i u Italiju'. No, ja ne vjerujem. Nemamo više zvanja. Kad sam ja ušao u Red, bilo je 100 redokanonika. Sada nas je 30, a mnogi su umirovljeni u matičnoj kući u Martignyju u Švicarskoj.'"  (Izvor: J. Meletti za La Repubblicu/RORATE CÆLI)


I sâm je umirovljen, no iako je rođen u Švicarskoj, zatražio je da ostane s umirovljenim dijecezanskim svećenicima u Italiji jer tu živi već pedeset godina.

"Tako završava priča o kanonicima sv. Bernarda u Italiji, a i gostinjcu izgrađenom na 2473 m nadmorske visine (dvjestotinjak koraka od švicarske granice) prijeti opasnost da ga nadolazećih godina kanonici napuste.




'Kad sam ja započeo novicijat'- sjeća se dom Franjo- 'sa mnom je bilo još pet mladića koji su se zaljubili u Krista i u planine. Gore na Sv. Bernardu bilo nas je trideset novaka i kanonika. Dvije godine novicijata, a da ni jednom nismo sišli dolje u dolinu. Bilo je predivno. Ustajanje u 5.30, molitva, doručak... sport- skijanje, naravno. Doživio sam te zadnje godine dok je gostinjac još bio onakav kakvog je htio sv. Bernard. 'Hic Cristus adoratur et pascitur' (Ovdje se klanja Kristu i hrani ga se), to je bio moto zapisan na naše stijene. Učili smo kako skijati da možemo pomoći putnicima u mećavama, dovesti ih u gostinjac i dati im okrjepu. Skijanje nije bilo kakvo je sada. Da steknemo iskustvo, penjali smo se po sat i pol s navlakama na skijama, a za deset minuta bismo bili natrag u bazi. I to uvijek na svježem snijegu, nikad na skijaškoj stazi. Nakon svake oluje, išli bismo i na talijansku i na švicarsku stranu kako bismo potražili hodočasnike ili putnike koji su se izgubili u mećavi. Iz Švicarske su prenosili cipele, kavu, šećer, cigarete i čokoladu. To su bili očevi obitelji koji su tim poslom podizali svoju djecu i gradili svoje domove. Tako je to išlo do 1970.-ih kad se sve promijenilo. Tad su stigli novi šverceri koji nisu mislili na podizanje obitelji, već samo kako će što prije zgrnuti lovu.' Gostoprimstvo je do kraja II. svjetskog rata bilo besplatno. 'U Chateauu Verdun smo imali pravu farmu. Krave, kokoši, svinje... Tako smo mogli opskrbljivati gostinjac na Velikom Svetom Bernardu i osigurati hranu za kanonike i putnike. Na farmi smo prali i rublje jer se posteljina, habiti i deke gore nisu mogli osušiti; led i vjetar bi ih poderali.'" (Isto)




Između Italije i Švicarske je 1964. otvoren tunel pa više nije potrebno penjati se gotovo 2500 metara do prijevoja. Današnji putnici većinom ne dolaze iz potrebe, već iz znatiželje i potrage za mirom. Jutarnja je u 7.15, mole opet u 11.50, a sveta misa i večernja su u 18.50. Kompletorij je u 21.00. Jedan kanonik kaže: "Ne znam koliko ćemo dugo moći izdržati. Zadnji je novak ušao prije tri godine i otada je novicijat prazan. Samo nas je petero: dva kanonika, trajni đakon, jedan oblat i jedan aspirant za oblata. 

[...]

Prijevoj se zatvara svake godine 15. listopada i otvara u lipnju. 'Možete se popeti samo pješice i u cipelama za snijeg.  'Zimi zna napadati 20 m snijega i u samostan se može ući samo s prvog kata. Na talijanskoj je strani mnogo lavina, no opasnost dolazi i od magle. Bijeli snijeg pod nogama, bijelo svuda oko vas, ništa ne vidite i počinjete paničariti. To je 'bijela smrt' koja je pogodila mnoge putnike. Prije dvadesetak godina blizu nas smo pronašli dvoje putnika. Bili su osamdeset metara od samostana i spasa, a da to nisu ni znali.'




Iza velikog gostinjca je i mrtvačnica. 'Ovdje gore mrtve nismo mogli pokapati jer je ispod tridesetak centimetara zemlje stijena. Održali bismo sprovodne obrede u crkvi- koristeći uvijek isti kovčeg- a onda bismo ih izvadili iz kovčega i privezane na dasku osovili na noge i stavili uza zid u mrvačnici. Ovdje gore se tijela ne raspadaju, nego mumificiraju. Tako su ih rođaci pokojnika mjesecima ili godinama kasnije mogli prepoznati. Postojao je prozorčić kroz koji ste mogli vidjeti ta tijela, koja bi nakon nekoliko desetljeća postala prah i sasula se na zemlju. Sad je to zazidano.

Čak su i psi sv. Bernarda [bernardinci]- još ih je jedanaest- završili u muzeju. Za 8 € možete ući u prostorije koje opisuju tisućgodišnju povijest gostinjca i zatim idete u uzgajivačnicu. 'Izvadit ću jednoga da ga možete pomilovati.' 




Tu su i preparirani kozorozi, orlovi, bijeli zečevi i svisci te uokvirene slike koje nam pripovijedaju o junačkim stoljećima- kanonici u svojim crnim reverendama u mećavama kako bi spasili izgubljene ljude, psi koji pronalaze žene, muškarce i djecu pod lavinama.

[...]" (Isto)




Otac sv. Male Terezije, koji će ove godine skupa sa svojom suprugom biti kanoniziran, htio je u mladosti ući u ovu kongregaciju augustinskih kanonika. Godine 1845. se dijelom kočijom, a dijelom pješice popeo na Veliki Sveti Bernard, ali nisu ga primili jer nije imao uobičajenu naobrazbu. No, u nastavku će biti riječi o jednom drugom svetom čovjeku, misionaru kojeg je dala ova drevna hospitalna kongregacija.


U La Rosièreu, malom selu u distriktu Orsières u švicarskom Valaisu, 31. kolovoza 1910. rodio se blaženi Mauricije Tornay. Predzadnje od osmero djece- tri brata i pet sestara. Obitelj je teško živjela kao i svi stanovnici švicarskih sela toga doba. Otac Ivan je bio katolik iz uvjerenja, a majka Faustina "osoba vrlo živa duhom, jaka u kušnjama". Mauricijev brat Ljudevit je rekao da njihova majka "nije mogla vidjeti da drugi pate, a da i ona ne trpi". Upravo je ona bila zaslužna da je dvoje njene djece izabralo duhovni stalež. Mauricije kod augustinskih redokanonika s Velikoga Svetog Bernarda i Ana koja je 1928. pristupila milosrdnicama sv. Ivane Antide Thouret. Jedne je večeri njemu i Ani, namlađoj sestri, majka Faustina pripovijedala o životu sv. Agneze, djevice i mučenice. Objasnila im je da su oboje djevičanski, ali da je postati mučenicima mnogo teže: "'Za to se treba ljubiti Boga iznad svega i biti spreman predati svoj život, radije proliti svoju krv do zadnje kapi za Njega, negoli ga povrijediti'. Mauricije je munjevito reagirao: 'Vidjet ćeš Ana, ja ću postati mučenik...'."

Od rane je dobi pomagao roditeljima u štali, na pašnjaku i u vrtu. S dvanaest godina je već mogao samostalno obavljati sve što je bilo potrebno na roditeljskom imanju. "Iskusili su u obiteljskom krugu utješnu istinu koju je opisao sv. Augustin: 'Gdje je ljubav, tamo nema napora, a ako ga ima, vole ga'." Bio je marljivo i bistro dijete, no tvrdoglavo, dominantno i katkad agresivno- posebno ako bi ga omeli u njegovim igrama. Imao je izvanrednu volju i nije se bojao nikoga i ničega. Bio je vrlo izravan i bez uvijanja je iznosio svoje mišljenje pa i uz rizik da koga povrijedi. Mauricijeva sestra Ana je promjenu nabolje u njegovu ponašanju uočila nakon njegove prve svete pričesti, 1923. godine: "Kako se Mauricije mijenja i postaje bolji!". Volio se povlačiti u šumu na meditaciju i nije volio da ga itko prati, pa ni Ana kojoj se inače povjeravao jer mu je tada smetala. Nakon jedne takve meditacije je odlučio da će se ispovijedati svakog tjedna. Kako su se nalazili na Crêtesu, svake je subote dva i pol sata pješačio kako bi sišao u Orsières da se sljedećeg dana ujutro može ispovjediti.

Nosio je ime po svetom Mauriciju koji je za Krista umro s cijelom legijom rimskih vojnika u Agaunumu u blizini La Rosièrea. Godine 1925., s petnaest godina, krenuo je u gimnaziju Teritorijalne opatije Sv. Mauricija koja je pak podignuta nad grobom tih mučenika. To je najstarija opatija Zapada u kojoj se redovnički život odvijao kontinuirano, a ove godine slavi 1500 godina postojanja. Usto je to i jedina od preostalih teritorijalnih opatija koju vode augustinski regularni kanonici. Iako se prema slici korske molitve čini da ih ima dosta, to je privid. Izvješćujući o izboru novog teritorijalnog opata, Radio Vatikan kaže da opat može računati na svega dvojicu redokanonika i jednog novaka dok su ostali umirovljeni. To, ipak, prethodnog opata, odlučnog da spriječi tradicionalnu misu, nije spriječilo da izgubi sposobnog i među mladeži omiljenog kanonika- kako smo čitali u Tominom postu (video je još dostupan ovdje).

U gimnaziji se Mauricije istaknuo revnošću u učenju i nehinjenom pobožnošću. Sudjelovao je u školskim predstavama, volio glazbu i pjesništvo. "Rado se smijao i na visokoj razini provodio krjepost 'eutrapelije', umijeća unošenja humora i zdrave šale u međuljudske odnose." Težio je savršenstvu i druge na to poticao. Tako je u poslijepodnevnim satima kad su bili slobodni, vodio svoje kolege u kapelicu na malu meditaciju i pritom im čitao odlomke iz spisa sv. Franje Saleškog ili iz "Povijesti jedne duše" sv. Terezije Male. Mauricije je bio euharistijska duša. Govorio je: "On je naše duše učinio ciborijem u kojem zauvijek ostaje, osim ako smo tako ludi da ga po smrtnom grijehu odatle otjeramo". 

Kad je završio gimnaziju zatražio je ulazak u Bolničku kongregaciju augustinskih redokanonika sv. Nikole i Bernarda iz Menthona kojoj je geslo "Hic Christus adoratur et pascitur"- Ovdje se Kristu klanja i hrani ga se. Osim korske molitve i dušobrižništva, važna je dužnost kanonika bila pomagati putnicima koji su prelazili Alpe. Prepoštu Kongregacije je među ostalim napisao: "Sukladno mojem zvanju, želim: okrenuti leđa svijetu i potpuno se posvetiti služenju dušama da njih vodim Bogu i spasim sama sebe".  Starija sestra ga je pokušala nagovoriti da ne odlazi. Odgovorio joj je: "Ima nešto veličanstvenije od svih zemaljskih ljepota"

U Hospicij Velikoga Svetog Bernarda ušao je 1931., redovničko odijelo primio je iste godine 25. kolovoza. Učitelj novaka bio je kasniji biskup Siona u Švicarskoj koji kaže da ga je Mauricije jedanput posjetio da upita što mora učiniti da se posveti. Prema biskupu, u tom je pitanju sav Mauricije, odnosno to je ono do čega mu je bilo najviše stalo. Iz novicijata je svojoj sestri Ani pisao: "Moramo se žuriti, zar ne, Ana? Moramo se požuriti; drugi su našoj dobi već bili svetci. Ako cvatnja predugo traje, plod ne može sazrijeti prije hladnoće i smrti. A tako je mnogo ljudi koji nas zovu, tako puno grješnika i toliko pogana koji vapiju za nama. Mi im se želimo odazvati, zar ne? Naše zdravlje i naše tijelo određeno je za njih, nije li? Kažem ti još jedanput: moramo se požuriti. Što duže živim, to sam više uvjereniji da samo žrtva i samopredanje mogu dati smisao našoj sadašnjosti". Jednostavne je zavjete položio 8. prosinca 1932. Njegova je obitelj uočila da je postao stroži, smireniji i većinom je govorio o duši i vječnosti. Biskup Adam, tada meštar novaka, svjedoči da je Mauricije usprkos svojoj nezgodnoj naravi od svih novaka bio najviše preobražen i da je najviše napredovao u savršenstvu. Tijekom novicijata se trsio ispraviti svoju burnu narav pa mu je poslušnost bila vrijedna divljenja.

Postati svet i biti misionar bile su dvije njegove glavne brige. Mauriciju je posebnu patnju zadavala pomisao "da postoje ljudi koji su na nas upućeni kako bi bili spašeni, i imao je goruću želju da im donese evanđelje i da otputuje u daleke zemlje kako bi pridobio ljude za Krista". Ovako se 31. siječnja 1933. preporučio svakom članu svoje obitelji: "Prikažite dragom Bogu svoje suze (...) za misije (...). I učinite- žarko vas molim- od mene svetca po svojim molitvama i patnjama".

Početkom 1930.-ih Družba pariških vanjskih misija (MEP) zatražila je od Kongregacije kanonika Velikog Svetog Bernarda da na Himalaju pošalje nekoliko svojih svećenika koji su navikli na život u planinama. Prvi su krenuli 1933., ali bez Mauricija koji je još bio student. Zdravlje ga nije najbolje služilo i patio je od bolova u trbuhu. Dijagnosticiran mu je čir na dvanaestniku. Strogu je dijetu podnosio u duhu mrtvljenja. Operiran je u Lausanni u siječnju 1935. Oporavljao se jako dugo- šest mjeseci u klinici u Lausanni i u Martignyju. To ga je iskustvo patnje potaknulo da upozori svoju obitelj na vrijednost patnje i da "bolje koriste to prečesto neprepoznato blago trpljenja u jedinstvu s Kristom patnikom. 'Znaš li'- pisao je sestri Josipi- 'da možeš obratiti jednog poganina ako imaš zimicu i prinosiš je dragom Bogu kao žrtvu; i da ti dragovoljno izdržane patnje samo jednoga dana donose više zasluga, nego da si molila cijeli dan? Kako lak način da mi učiniš nešto dobra, da učiniš dobro cijelom svijetu... Sve naše male patnje imaju bezgraničnu vrijednost ako ih ujedinimo s patnjama Kristovim'." 

Svečane je zavjete položio 8. rujna 1935. u Gostinjcu Velikog Svetog Bernarda i nekoliko dana potom primio tonzuru i niže redove. Predstojnik njihove kongregacije odlučio je pojačati prvu skupinu njihovih misionara koji su otišli u Yunnan, s još trojicom redovnika među kojima je bio i Mauricije koji još nije bio završio studij svetog bogoslovlja. Prošli su pripremu kod jednog liječnika i zubara kako bi mogli i na taj način pomagati u misiji. "Dan prije odlaska, Maurice se povjerio svom bratu Louisu: 'Imao sam posve jasno sljedeće nadahnuće: kako bi moja služba bila plodna, moram raditi svim žarom svoje duše i iz najčistije ljubavi prema Bogu, bez i najmanje želje za priznanjem moga rada. Istrošit ću se u službi Božjoj. Neću se više odande vratiti'."

Uoči odlaska, 23. veljače 1936., susreo se u Martignyju s još jednim svijetlim likom ove redokanoničke kongregacije; sa svojim profesorom filozofije dom Lucijanom Gabioudom koji je 1970. preminuo na glasu svetosti. Jasno mu je povjerio da odlazi u misije samo zato da postigne svetost predanim radom, patnjom i mrtvljenjem.

Putovali su jedan i pol mjesec do Weixija na granici s Tibetom na visini od 2350 metara- nekoliko tjedana na moru, tri dana vlakom, dva dana kamionom i deset dana karavanskim putovima. Otuda je pisao: "Proputovao sam sada skoro cijeli svijet; vidio sam i osjećam da su ljudi posvuda nesretni, da se njihova prava nesreća sastoji u zaboravu na Boga. Osim služenja Bogu, zaista ništa nije važno; ništa, ništa, ništa". I sljedeći su njegovi retci roditeljima iz toga vremena: "Zemlja koju danas krčite jednog dana neće više biti vaša; ono što volite, prijeći će jednoga dana drugomu. Zasigurno, treba voljeti zemlju, ali samo toliko, koliko nas vodi k Bogu, koliko nam pokazuje kako je Bog lijep i milosrdan. Ostalo se ne računa jer prolazi. Da, sve će ostalo proći, no moja ljubav prema vama nikada neće proći jer voljet ćemo se i u nebu".

U misijama je nastavio studij te učio kineski i tibetanski jezik. Dva različita i teška jezika kao i običaje naroda među koje je došao. Usprkos tomu što je nastavio sa studijem svetog bogoslovlja, u jednoj je godini naučio sedam tisuća kineskih ideograma. Kad je položio sve bogoslovne ispite, došlo je na red ređenje. No, najbliži je biskup bio tek u Vijetnamu. Nakon dugoga puta, zaredio ga je u Hanoju msgr. Chaize, MEP, 24. travnja 1938. Nakon svećeničkog ređenja pisao je roditeljima: "Vaš sin je svećenik! Bogu hvala! Ta vam vijest neće donijeti nepodijeljenu radost zato što nisam s vama, ali vi ste kršćani i razumijete me. Postoji Bog kojemu se mora služiti svim snagama. Zbog toga nisam s vama, zbog toga ste tako dobro izdržali moj odlazak"

Dom Mauricije je po povratku, u rujnu 1938., preuzeo brigu o probatoriju- svojevrsnoj pripremi za malo sjemenište- koji su osnovali redokanonici u blizini Weixija u Kini: "Moram ih učiti sve, od toga kako se umivati i oblačiti do toga kako kleknuti i moliti se". Poučavao ih je vjeronauku, latinskom i kojoj znanosti. Sve to ga je toliko iscrpilo da se 1939. dvaput razbolio. Iste su godine premjestili probatorij u Houa-Lo-Pa, u novo zdanje i tu je ostao sve do 1945. godine. Kad je izbio II. svjetski rat, Japan je došao na granicu s Tibetom. Građanski rat, glad, ustanci i pljačke postali su njihova svakodnevica. Šest godina nije bilo komunikacije sa Švicarskom, nedostajalo je novca, prekinuli su gradnju gorskog gostinjca, a kako pomoć iz Europe nije stizala, 1944. su morali prodati i dio svoje odjeće kako bi podmirili troškove. Da bi prehranio dječake, morao je prositi, a sam često nije jeo ništa osim korijenja bilja. "'Nositi križ'- pisao je u to vrijeme- 'malo sam shvatio što to znači'". Usprkos teškoćama, dom Mauricije je bez obeshrabrenosti ispunjavao svoje dužnosti. Za obranu od razbojnika organizirao je nadzor u Houa-Lo-Pau pa je to postalo i utočište za uplašeno okolno stanovništvo.

Prije kraja rata postao je župnikom u Jerkalu na Tibetu na visini od 2650 m. Dotadašnji župnik iz Družbe pariških vanjskih misija (MEP) umro je od tifusa 16. veljače 1945. Njegova su prethodnika o. Nussbauma, MEP lame ubile 1940. Misiju su osnovali spomenuti pariški misionari 1865. i otada je ona bila smetnja budističkim samostanima. Prije oca Nussbauma, godine 1905. lame su ubili o. Bourdonneca i strijeljali jedanaestero katolika koji nisu htjeli otpasti od svete vjere. Triput su bili opljačkali i spalili misiju. Mauricije je rado prihvatio novu službu, ali mu je ona donijela i bol jer su morali zatvoriti probatorij zato što nije bilo nikoga da ga zamijeni. 

Tako je u lipnju 1945. ušao na područje na kojem budizam nije trpio nazočnost katoličke vjere i gdje je postojala velika vjerojatnost da će i sam završiti kao prethodni župnici toga mjesta. Lame su imali svu vlast u zemlji i kao najveći zemljoposjednici iskorištavali je nauštrb naroda koji je bio u gotovo ropskom položaju. Na području dom Mauricijeva apostolata glavni je lama bio Gun-Akhio, poznat po svojoj mržnji prema misionarima. "'Još nisam ni stigao'- pisao je Tornay- 'a posvuda se govorilo da bi misionara trebalo maknuti. Kod plesa lama u Karmdi govorilo se pred nebom i zemljom da će misionar uskoro morati otići, inače mu prijete najgora mučenja koja čovjek može zamisliti, da će se kršćani morati odreći svoje vjere i svu svoju djecu ogrnuti u lamaističku togu; jer 'u zemlji tisuću bogova, smije biti samo jedna religija'". Nije se uplašio ni kad su mu lame otvoreno dovikivali: "Otići ćeš! Otići ćeš! Ubit ćemo te! Bacit ćemo te u Mekong!" Pisao je: "Ako me se hoće riješiti, mogu to samo na jedan način: svezati me na mazgu i potjerati je. Samo pred silom mogu popustiti". Apostolski vikar msgr. Valentin mu je bio naredio da ostane u svojoj misiji pod svaku cijenu osim ako ga silom ne otjeraju. Mauricije je odgovorio: "Ovdje sam i ovdje ostajem. Radije ću ostaviti svoj leš lamama, nego napustiti stado koje mi je povjerio Dobri Pastir". U pismu dom Angelina Lovaya- koji je jedno vrijeme bio misionar s dom Mauricijem- svom prepoštu na Velikom Svetom Bernardu msgr. Adamu čitamo: "Lame žele njegov život i neće se smiriti dok ne unište kršćanstvo na Tibetu".

Najteža godina u njegovu dotadašnjem misijskom radu bila je 1946. Ujutro, 26. siječnja te godine, četrdesetak lama je provalilo u njegovu kuću i prijeteći puškama otjerali ga preko granice u Kinu. Tamo se preselio u Pame, bliže Tibetu, jer je tako mogao vidjeti mnoge svoje župljane koji su prolazili kojim poslom. Iako su mu prijetili smrću ako ne prekine dopisivanje sa svojim župljanima u Jerkalu, nastavio je održavati kontakt s njima. Tu je ostao do 1947. godine. Dok ga nije bilo, svim je kršćanima naređeno da moraju otpasti od katoličke vjere i vratiti se budizmu te javno opsluživati obrede i postove. Kapelu su obeščastili, a petnaest dječaka su odveli iz obitelji i smjestili ih k mjesnim lamama da ih oni poučavaju. To mu je zadalo posebno veliku bol. Početkom svibnja 1946. dobio je pismo guvernera iz Chamda, najvišeg civilnog predstavnika u istočnom Tibetu, koji mu je obećao svoju zaštitu i pozvao ga na povratak. Krenuo je već 6. svibnja, no na granici ga je zaustavio Gun-Akhio. Morao se vratiti, ali nije odustao. Smislio je plan kako stići u Lhasu do koje je trebalo pješačiti 34 dana, kako bi zatražio slobodno djelovanje od dalaj lame, kao najvišeg vjerskog i političkog predstavnika te zemlje. Prije toga je otišao u Kunming kod svoga biskupa i u Šangaj k nunciju. U svom je zahtjevu imao potporu predstavnika Svete Stolice te švicarske i francuske vlade. Odlazak u Lhasu mu je bio zadnja nada da se vrati u Jerkalo.

Priključio se 10. srpnja 1949. jednoj karavani kršćanskih trgovaca koja je išla u Lhasu. Zbog opreza je samo nekolicina znala za njegov polazak. Tijekom putovanja je molio krunicu, svakog je dana služio misu i molio brevijar. Iako se preobukao u tibetansku nošnju i obrijao bradu, prepoznali su ga za vrijeme jednog zaustavljanja i prijavili. Morao je napustiti karavanu, no kako je bio uporan u svom naumu, uspjelo mu je ponovno joj se pridružiti. "'Ne smijemo se bojati'- rekao je svojim pratiteljima- 'jer ako nas ubiju, idemo ravno u nebo. Umrijet ćemo za kršćane'"

Kad su se zaustavili u Tothongu, blizu granice na području Yunnana, iz grmlja su iskočila četvorica naoružanih lama vičući: "Usudili ste se doći ovamo". Mauricije je viknuo: "Ne pucajte, možemo pregovarati!" No, tad su opalila dva hitca i pogodila Tornayeva odanog pratitelja Docija. Dom Mauricije se ne misleći na sebe bacio prema Dociju da mu dade odrješenje, uto ponovo pucnji, a ovaj put pod metcima je pao i sâm hrabri misionar. Događaj se zbio u šumi Tothonga, 11. kolovoza 1949., blizu prolaza Choula (3000 m) malo prije podneva. Kad je kanonik Alfonz Savioz doznao što se dogodilo, poslao je nosače iz Atuntzea da pokupe tijela mučenika. Dom Mauricije je imao više rana od metaka od kojih je jedna bila na glavi. Kineske su vlasti kasnije zajednici lama u Karmdi dale tešku globu. Tako je i službeno ustanovljen krivac, a motiv za ubojstvo bilo je Mauricijevo širenje svete vjere u Jerkalu.

U gimnaziji je bio napisao: "Smrt je najsretniji dan u našem životu. Moramo se više veseliti tomu, nego svemu ostalom jer ona označava dolazak u našu pravu domovinu". Da bismo vidjeli s kolikim se žarom predao širenju vjere, dovoljno je usporediti njegove fotografije prije odlaska u misije, s onima nakon odlaska gdje ga vidimo vidno iscrpljena. Njegovi su ga župljani odmah nakon smrti držali mučenikom. Godine 1988. prenijeli njegovo tijelo i tijela njegovih pratitelja iz Atuntzea u svoje mjesto i pokopali ih na groblju gdje počivaju i četvorica francuskih misionara. Kad su 1950. Kinezi osvojili Tibet, svi su svećenici 1952. izbačeni. Vjera se prenosila u obitelji. I danas na području između Yunnana i Tibeta ima oko 7000 katolika. Župa Jerkalo sama ih ima 700. Dom Mauricije je blaženim proglašen 16. svibnja 1993., a spomendan mu se slavi 11. kolovoza.

Sastavljeno prema: clerus.orgclairval.com, laportelatine.orgsanpiox.it
Slike: Klosterneuburger Marginalien (1, 2-4), Facebook.com/CanonicorumRegularium (5, 8), aisb.it (6), RORATE CÆLI (7), gsbernard.ch (9, 10)

četvrtak, kolovoza 27, 2015

Non licet

"Možda je korisno na kraju podsjetiti na neke glavne sastavne dijelove Teodorova duhovnog učenja. Ljubav prema utjelovljenom Gospodinu i prema njegovoj vidljivosti u bogoslužju i u slikama. Vjernost krštenju i zauzimanje da se živi u zajedništvu Tijela Kristova, shvaćenom kao međusobno zajedništvo kršćana. Duh siromaštva, umjerenosti, odricanja, čistoće, vlasti nad samim sobom, poniznosti i poslušnosti protiv primata vlastite volje, koja uništava društveno tkivo i mir duša. Ljubav prema materijalnom i duhovnom radu. Duhovno prijateljstvo proizišlo iz pročišćenja vlastite savjesti, vlastite duše i vlastitog života. Pokušajmo slijediti ta učenja koja nam stvarno pokazuju put pravoga života."

Citat je to iz kateheze nekoć slavno vladajućeg pape Benedikta XVI. o sv. Teodoru Studitu čije je hrabro pridržavanje božanskog zakona tema jučer objavljenog članka R. de Matteija.

"Kao 'Sinoda preljuba' u crkvenu je povijest ušlo biskupsko okupljanje koje je u IX. st. htjelo uvesti praksu drugoga braka nakon odbacivanja zakonite žene. Sveti Teodor Studit (759.-826.) se vrlo gorljivo usprotivio toj namjeri i zbog toga bio progonjen, zatvoren i triput protjeran.

Sve je počelo kad je bizantski car (basileus) Konstantin VI. (771.-797.) u siječnju 795. dao svoju ženu Mariju od Armenije zatvoriti u samostan i započeo nedopuštenu vezu s Teodotom, dvorskom damom svoje majke Irene.

Nekoliko mjeseci nakon toga, Teodotu je proglasio 'augustom', no nije mu uspjelo uvjeriti patrijarha Tarazija (730.-806.) da pristane na novi brak. Konačno je u igumanu samostana Kathara na otoku Itaka pronašao voljnoga svećenika koji je službeno blagoslovio preljubničku vezu.

Sveti Teodor koji je 759. rođen u Carigradu, bio je u to vrijeme koludar u samostanu Saccudium u Bitiniji, gdje opat bio njegov ujak Platon koji se također časti kao svetac. Teodor izvješćuje u svojim spisima da je nepravedni razvod u cijelom kršćanskom narodu prouzročio veliku uznemirenost: 'concussus est mundus' (Epist. II, n. 181, u PG, 99, coll. 1559-1560CD). Zajedno s Platonom energično je prosvjedovao u ime nerazrješivosti bračne sveze. Pisao je da se car treba smatrati preljubnikom i da se svećenik Josip ima smatrati krivim što je blagoslovio preljubnike i što ih je pripustio k Euharistiji. Time što je 'okrunio preljub', svećenik Josip se suprotstavio nauku Kristovu i prekršio božanski zakon (Epist. I, 32, PG 99, coll. 1015/1061C). Za Teodora treba osuditi i patrijarha Tarazija koji iako nije odobrio novi brak, pokazao se snošljivim izbjegavajući izopćiti cara i kazniti svećenika Josipa. 

Takvo je držanje bilo tipično za jedan dio istočne Crkve koja je, doduše, naviještala nerazrješivost braka, no u praksi je prema carskoj moći pokazivala izvjesnu podložnost i time sijala zbrku među narod i izazivala protest gorljivijih katolika. Pozivajući se na auktoritet sv. Bazilija, Teodor je uzimao pravo prokazivati zablude pretpostavljenih (Epist. I, n. 5, PG, 99, coll. 923-924, 925-926D) i tako su monasi Sakkudiona prekinuli zajedništvo s patrijarhom zbog njegova sudioništva u carevu razvodu. Time je izbilo tzv. 'moicheiansko pitanje' (od 'moicheia'=preljub) koje je Teodora dovelo ne samo u sukob s carskom vlašću, nego i s carigradskim patrijarsima. To je malo poznata epizoda s koje je prije nekoliko godina veo podigao prof. Dante Gemmiti pažljivom povijesnom rekonstrukcijom, temeljenom na grčim i latinskim vrelima ('Teodoro Studita e la questione moicheiana, LER, Marigliano, 1993.), koja potvrđuje da je u prvom tisućljeću crkvena stega istočne Crkve još poštivala načelo nerazrješivosti braka. 

U rujnu 796., Platon i Teodor su zajedno s ostalim koludrima Sakkudiona bili uhićeni, zatvoreni i potom prognani u Solun gdje su stigli 25. ožujka 797. Puk je u Carigradu cara Konstantina VI. držao grješnikom koji je nastavio s javnim skandalom, a na primjeru Teodora i Platona svakodnevno je raslo protivljenje. Progonstvo je trajalo kratko jer je mladi Konstantin, uslijed dvorske urote, na majčinu zapovijed bio oslijepljen, a ona je sama preuzela upravljanje carstvom. Irena je pozvala natrag prognane koji su se smjestili u gradskom samostanu Studios, zajedno s velikim dijelom zajednice koludara iz Sakkudiona. Teodor i Platon su se pomirili s patrijarhom Tarazijem koji je, nakon što je na vlast došla Irena, javno osudio Konstantina i svećenika Josipa zbog carskog razvoda. I Irenina je vladavina bila kratka. Nakon jednog dvorskog revolta, njen se ministar Nicefor 31. listopada 802. proglasio carem. Kad je kratko potom umro Tarazije, novi je 'basileus' za novog carigradskog patrijarha dao izabrati visokog carskog dužnosnika koji se također zvao Nicefor (758.-828.). Na sinodi koju je potonji sazvao i kojom je predsjedao, oko sredine 806., vratio je u službu igumana Josipa kojeg je bio smijenio Tarazije. Teodor, koji je bio postao glava koludarske zajednice Studiosa nakon što se Platon povukao u život rekluza, živo je prosvjedovao protiv rehabilitacije svećenika Josipa i kada je ovaj opet počeo provoditi svećeničku službu, prekinuo je Teodor zajedništvo i s novim patrijarhom.

Na reakciju se nije dugo čekalo. Studios je zauzela vojska, Platon, Teodor i njegov brat Josip, solunski nadbiskup, bili su uhićeni, osuđeni i protjerani. Car je 808. sazvao novu sinodu koja se okupila u siječnju 809. Pritom se radilo o onom što je Teodor u svom pismu koludru Arseniju opisao kao 'moechosynodus', 'sinoda preljuba' (Epist. I, n. 38, PG 99, coll. 1041-1042c). Biskupska sinoda je priznala zakonitost drugog braka cara Konstantina VI.,potvrdila rehabilitaciju igumana Josipa i anatemizirala Teodora, Platona i njegova brata Josipa koji je bio svrgnut sa svoje dužnosti solunskog nadbiskupa. Da opravda carev razvod, sinoda je koristila načelo 'ekonomije svetih' (tolerancije u praksi). No, za Teodora nijedan motiv nije mogao opravdati prijestup božanskog zakona. Pozivajući se na nauk sv. Bazilija, sv. Grgura Nazijanskog i sv. Ivana Zlatoustog, izjavio je da je lišena svake utemeljenosti na Pismu disciplina 'ekonomije svetih', prema kojoj se u nekim okolnostima može tolerirati manje zlo- kao u slučaju careva preljubničkog braka.

Nekoliko je godina nakon toga u ratu s Bugarima poginuo car Nicefor (25. srpnja 811.) i na prijestolje se uspeo drugi carski dužnosnik, Mihael I. Novi 'basileus' pozvao je iz progonstva Teodora koji je postao njegov glavni savjetnik. Međutim, mir je kratko trajao. U ljeto 813. Bugari su Mihaelu I. nanijeli težak poraz kod Hadrianopola i vojska je carem proglasila Armenca Lava V. (775.-820.). Kad je Lav smijenio patrijarha Nicefora i zabranio čašćenje slika, Teodor je preuzeo vodstvo otpora protiv slikoborstva. Doista, Teodor se u crkvenoj povijesti ističe ne samo kao protivnik 'Sinode preljuba', nego i kao jedan od velikih branitelja svetih slika tijekom druge faze ikonoklazma. Na Cvjetnicu 815. godine moglo se doživjeti procesiju tisuću monaha Studiosa koji su unutar svog samostana- ali vrlo vidljivo- nosili svete ikone uz pjevanje svečnih poklika u njihovu čast. Procesija koludara je izazvala reakciju policije. Između 815. i 821., Teodor je bio bičevan, zatvoren i prognan u razna mjesta Male Azije. Na koncu se mogao vratiti u Carigrad, no ne u svoj samostan. Tada se smjestio sa svojim koludrima na drugoj strani Bospora, u Prinkipu gdje je umro, 11. studenog 826.

'Non licet' (Mt 14, 3-11) kojim se sv. Ivan Krstitelj suprotstavio tetrarhu Herodu zbog njegova preljubništva, odjeknuo je više puta u povijesti Crkve. Sveti Teodor Studit, jednostavni redovnik koji se usudio izazvati carsku vlast i crkvenu hijerarhiju svoga vremena, može se smatrati jednim od nebeskih zaštitnika onih koji i danas pred opasnošću promjene katoličke bračne prakse, imaju hrabrosti ponoviti nepokolebljivi 'non licet'."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

srijeda, kolovoza 26, 2015

Neusporedivi pad

Prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života susreo se ovoga mjeseca s brazilskim redovnicima i govorio o svom viđenju redovništva i o zabrinjavajućim brojkama.

"Katolička Crkva godišnje na svijetu gubi oko 2000 redovnika. Najviše od toga u Europi. Prefekt rimske Kongregacije za redovnike J. kard. Braz de Aviz, orisao je sumornu sliku budućnosti crkvenih redova u Europi. 'Prosječna dob redovnica je u Europi oko 85 godina, što znači da će uskoro nestati, a da ih nitko neće zamijeniti'. Drugim riječima, izumiru.


Fokolarinski kardinal je to rekao prošloga 19. kolovoza na susretu s redovnicima u katedrali u São Paulu. Trenutačno na svijetu ima otprilike 1,5 milijun redovnika pripadnika oko tri tisuće kongregacija i družbi posvećenog života. Toga je nekadašnjeg nadbiskupa Brasilije, papa Benedikt XVI. postavio 2011. godine za prefekta Kongregacije za redovnike, a 2013. ga je papa Franjo potvrdio na tom mjestu. Porasta u većoj mjeri ima u Africi i u Aziji. Naprotiv, u Europi je stanje dramatično.


- Neusporedivi pad u europskoj crkvenoj povijesti 

U crkvenoj povijesti nema usporedivoga pada za taj koji je naveo kard. Braz de Aviz. U svakom slučaju, ne u toj veličini koja pogađa gotovo cijeli europski kontinent. Katoličko je redovništvo sličan dramatičan proces raspadanja bilo doživjelo samo u zemljama reformacije. No, okolnosti su jedva usporedive. Početkom XVI. st. radilo se o eksplozivnoj pojavi dok se danas može promatrati dugotrajna boležljivost, da navedemo samo jedan aspekt. U velikim dijelovima Europe redovništvo je tada ostalo puno snage i životno.

Osim toga, kard. Braz de Aviz je osobno za faktično razbijanje Kongregacije franjevaca Bezgrješne. To je stablo, za razliku od mnogih drugih redova, donosilo plod, pa je ipak- ili kako mnogi misle, upravo stoga- oboreno. 

- 'Čvorovi' koje treba razriješiti za ponovni uzlet

Portal vlade brazilske savezne države Minas Gerais naveo je neke 'čvorove' koje prema kard. Brazu de Avizu treba raspetljati da se ponovo izgradi katoličko redovništvo.

Kardinal je ponajprije oslovio zavjet siromaštva: mnogi redovi posjeduju milijunsku imovinu kako dokazuju ulozi u vatikanskoj banci IOR, od koji polovica dolazi od redova. Govorio je o jednom redu sa zavjetom siromaštva- ne imenujući o kojem se radi- koji u banci ima 30 milijuna €.

Požalio se  k tomu na jedan 'često tlačiteljski' način na koji se unutar redovničkih zajednica živi poslušnost. Ona je potrebna, međutim mora se izvršavati kao poslušnost među braćom. S tim u svezi se potužio i na nedostatnu rotaciju poglavara. Spomenuo je primjer jedne poglavarice koja je obnašala službu 35 godina na 'štetu podložnicâ'. Ima i poglavarica koje prema kardinalu mijenjaju pravila kako bi mogle doživotno ostati na funkciji.

- 'Obiteljsko ozračje' i 'mješovite zajednice'

Izvijestio je o slučaju bivše poglavarice jedne kongregacije sestara koja je u dobi od 80 godina zaiskala dispenzu za izlazak iz zajednice kako bi mogla ispuniti svoju 'želju za majčinstvom'. Napustila je svoju kongregaciju i posvojila tromjesečno dijete. 

Zato kardinal smatra da je u zajednicama potrebno stvoriti obiteljsko ozračje. Kao mogući put za obiteljsku klimu naveo je osnivanje mješovitih zajednica. U odnosu na to potrebno je prevladati zastarjele predodžbe, kaže prefekt Kongregacije za redovnike: 'U prošlosti smo imali poteškoća što se tiče zajedničkog života jer se govorilo da treba biti oprezan, jer je žena opasnost, jer je muškarac opasnost...'

Kardinal je to dopunio ograđujući se da 'ne bi preporučio stvaranje mještovitih zajednica u istoj kući' jer treći zavjet, čistoća, nije ukinut.

S govorom su se nazočni predstavnici crkvenih redova složili dugim aplauzom. Predsjednica brazilske konferencije redovnika u državi São Paulo, sestra I. L. Fritzen, zahvalila je kardinalu na njegovoj 'otvorenosti i transparentnosti' što se tiče izazova redovničkog života."

Izvor: Katholisches.info
Slike: Zakony na świecie 1, 2

ponedjeljak, kolovoza 24, 2015

Gaudium veſtrum impleatur

O pokušaju Ustanove Krista Kralja da kupi bivše Papinsko sjemenište u Cuglieriju kako bi smjestila svoje bogoslove pisalo se 2013. i 2014., iako su oko tog pothvata oni nastojali od 2012. godine. Prošli post o toj temi donio je rasplet priče; sardski su biskupi uspjeli spriječiti taj pokušaj i u suradnji s regionalnim vlastima pokrenuli su projekt kojim bi u sjemeništu nastao međureligijski i međukulturalni centar. No, od velebnog centra još nema gotovo ništa. Za povremene događaje se koristi samo nekoliko prostorija dok je većina kompleksa i dalje nedostupna i prazna, a nije sigurno niti ući u crkvu jer otpadaju stropni dijelovi. Dakle, otkako je opasnost od dolaska Ustanove Krista Kralja ukonjena, čini se da ponovo nestaje interes za starim sjemeništem.

Ipak, s južnog dijela otoka, iz Cagliarija, stižu ljepše vijesti.

"[...]

'Gaudium vestrum impleatur'- citirala je tradicijska stranica 'Messa in Latino' geslo iz grba koje je nadbiskup uzeo iz Ivanova evanđelja. Isusove riječi iz tih redaka glase: 'To sam vam govorio/ da moja radost bude u vama/ i da vaša radost bude potpuna' (Iv 15, 11).

Prošle nedjelje, obilježavajući 200. rođendan sv. Ivana Bosca, nadbiskup i metropolit Cagliarija msgr. Miglio posjetio je zajednicu tradicijskih vjernika koja se od 2008. okuplja u bazilici Sv. križa, nedaleko od prvostolnice. Tom je prigodom sâm nadbiskup celebrirao svetu misu 'more antiquo'. 'Messa in Latino' kaže da je to 'hrabar korak od velikog značenja za Crkvu'.

Papa Benedikt XVI. imenovao je msgr. Miglija nadbiskupom Cagliarija u veljači 2012. Već je prije služio prema tradicionalnom obredu kao biskup Ivree (1999.-2012.) i u svojoj biskupiji pripremio teren da njegov nasljednik postane msgr. E. A. Cerrato, bivši generalni poglavar oratorijanaca i veliki prijatelj tradicionalnog obreda.

Prošloga je travnja mladomisnik Nadbiskupije Cagliari služio mladu misu u izvanrednom obliku rimskog obreda uz veliku nazočnost vjernika. Bilo je to prvi put nakon 50 godina da se u bazilici Gospe od Bonarije, najvećem sardskom marijanskom svetištu, ponovo celebrira na tradicionalni način. Za 'Messu in Latino' to je 'simboličan događaj jer je po tom svetištu ime dobio Buenos Aires, argentinski glavni grad i rodno mjesto pape Franje'. Odjek u vodstvu biskupije i među svećenstvom pokazuje da refleks nipošto ne mora biti odbacivanje, iako je jedan lokalni list prije bio urlao o 'skandalu'.

Tada je na mladoj misi bio generalni vikar biskupije, a sada je tradicionalnu misu služio sâm nadbiskup. 'Jasan i nedvosmislen signal za svećenike, osobito one koji u srcu još imaju dvojba: sveta misa prema starijem obredu posjeduje puno građanstvo u Crkvi!'- piše 'Messa in Latino'.

[...]"

Izvor/slika: Katholisches.info/Messainlatino.it

subota, kolovoza 22, 2015

Pročelje

Na području Librevillea gdje je kao vjerovjesnik djelovao msgr. Lefebvre, još uvijek je čvrsto prisutna klasična rimska misa. Osim Piova bratstva, tradicionalni apostolat provodi i Ustanova Krista Kralja i Velikog Svećenika za koju Gabon ima posebno značenje, jer ju je upravo tu bivši učenik msgr. Lefebvrea i tadašnji nadbiskup Mouile msgr. C.-S. Obamba, 1. rujna 1990. kanonski uspostavio kao družbu apostolskog života i potvrdio joj prve konstitucije.


Ustanova u glavnom gradu Librevilleu gradi lijepu crkvu Gospe Lurdske koja je 15. kolovoza 2015., na svetkovinu Uznesenja Marijina, bila mjesto na kojem se odvio lijep događaj. Bilo je to svečano otvorenje pročelja crkve koje je cijelo obloženo plavo-bijelim oslikanim keramičkim pločicama (azulejos) s odgovarajućima sakralnim motivima. Središnje mjesto zauzima prizor poklona Triju kraljeva.


Pročelje je otvorio kritizirani predsjednik zemlje, a nazočili su i zaštitnik Suverenoga malteškog reda R. kard. Burke, msgr. B. Mve Engone kao nadbiskup Librevillea, otpravnik poslova nuncijature msgr. D. Kuruppassery, Papin ceremonijar msgr. M. Agostini, generalni prior Ustanove Krista Kralja i mnogi drugi.


Uoči 25. obljetnice postojanja, Ustanova Krista Kralja i Vrhovnog Svećenika ima više od 70 svećenika i preko 80 sjemeništaraca.

Prema/slike: Messainlatino.it, Katholisches.info

Znatna snaga

Veliki intervju biskupa Schneidera, ORC za Adelante la Fe koji se u hrvatskom prijevodu nalazi na stranici Tradicionalnamisa.com, privukao je dosta pozornosti u svijetu. Na poseban se način to odnosi na njegove izjave koje se tiču Piova bratstva jer je biskup bio jedan od dvojice vizitatora koje je u sjemeništa Piova bratstva poslala Sveta Stolica. Taj dio nije najbolje sjeo propagatorima stava da spomenuto svećeničko bratstvo ne samo da je u neregulariziranom stanju, nego čak u raskolu iliti šizmi s Crkvom (što ne zastupa čak ni papa Franjo) pa su od biskupa zatražili tumačenje, nadajući se da će opovrnuti nešto od napisanoga u intervjuu. Kako proizlazi iz biskupova odgovora, zapravo je ostao kod onoga što je preneseno u intervjuu.


"1. Nisam kazao da nema razloga koji bi spriječili kanonsko priznanje Piova bratstva, nego sam rekao opreznije: 'Prema mojem znanju, nema teških razloga'.

2. Nisam rekao da je trenutačna kanonska situacija Piova bratstva u redu. Naprotiv, zbog njihova nekanonskog statusa, potrebno je da dobiju priznanje od Svete Stolice.

3. Rekao sam da bi Piovo bratstvo u međuvremenu trebalo primiti takvo kakvo jest. Moje je mišljenje sljedeće: zbog pedagoških i pastoralnih razloga u međuvremenu trebaju biti prihvaćeni takvi kakvi jesu, s ciljem da se s vremenom isprave one stvari koje se u Piovu bratstvu trebaju ispraviti.

4. Nikada nisam rekao da podržavam pozicije Piova bratstva o II. vatikanskom koncilu. Rekao sam samo da se na obje strane, tj. na strani Svete Stolice i na strani Piova bratstva, prenaglašava i precjenjuje II. vatikanski koncil, ali sa suprotnih gledišta. Pitanje je prave mjere tj. moramo ispravno procjenjivati i vrjednovati II. vatikanski, ali ne pretjerivati. Ne smijemo od II. vatikanskog napraviti koncil koji je izoliran od svih prethodnih koncila ili pak neku vrstu superkoncila.

5. Tragedija u povijesti je da se u konfuznim vremenima kao što je naše, dobre snage u Crkvi koje žele restaurirati pravu vjeru i bogoštovlje, često međusobno bore jedne protiv drugih na štetu prave obnove i na radost neprijatelja izvan i unutar Crkve.

6. Naravno, Piovo bratstvo mora iznositi svoje kritike s više poštovanja prema vrhovnom auktoritetu Crkve i izbjegavati nekorektne i pretjerane izraze i prosudbe. Treba djelovati u skladu s načelom 'veritatem facientes in caritate' (braniti istinu s ljubavlju). To često kažem predstavnicima Piova bratstva.

7. Treba imati dovoljno intelektualnog poštenja i objektivnosti priznati da Piovo bratstvo iznosi neke bogoslovne kritike o nekim, ne u strogom smislu dogmatskim, tvrdnjama u tekstovima II. vatikanskog koncila i u poslijekoncilskim dokumentima koje treba ozbiljno uzeti u obzir. Nažalost, njihovoj kritici katkad nedostaje dužan oblik poštovanja. Ipak, neki bogoslovni prigovori Piova bratstva mogu biti konstruktivan doprinos za zrelije bogoslovno razjašnjenje nekih tema, primjerice kolegijalnosti, slobode, liturgijske reforme.

8. Svaki pravi katolik bi trebao biti zadovoljan i Bogu zahvalan kad bi Sveta Stolica priznala Piovo bratstvo sa svim svojim svećenicima i katoličkim obiteljima, od kojih su većina vjerni katolici, tako da to bude nova znatna snaga za obranu Crkve prema namisli svetaca, naših otaca i prave nakane pape Ivana XXIII., nakane koja je izložena u njegovim govorima i posebno u nacrtima dokumenata ('schemata') koje je naredio da se pripreme i koje je osobno odobrio.

9. Trenutačna crkvena situacija je slična onoj arijanske krize u IV. st.: nalazimo se u noćnoj pomorskoj bitci u kojoj neprijatelji Crkve ljuto napadaju veliki brod Crkve, dok istodobno mali brodovi različitih doista katoličkih skupina jedni druge napadaju, umjesto da stvore zajedničku obranu protiv neprijatelja. 

Dajem Vam dopuštenje da koristite ovo moje objašnjenje i širite ga. Bog Vas blagoslovio.

+ A. Schneider, ORC"

Izvor: Katholisches.infoRORATE CÆLI
Slika: Orbis Catholicus Secundus

nedjelja, kolovoza 09, 2015

Nonkonformist

"Za novog je papu 2005. godine izabran kandidat koji je bio sve drugo samo ne neprijeporan: J. A. Ratzinger, rođen 1927. godine. Njegovi su dugogodišnji kritičari najprije ostali bez riječi, a onda su jurnuli u bavarske pismohrane kako bi potražili kompromitirajući materijal iz prošlosti Benedikta XVI., što im, međutim, nije uspjelo." (Izvor)

Rečenice su to iz novoobjavljene knjige na japanskom o papi Benediktu XVI. japanskog germanista H. Konna koju je prije par dana predstavio S. Magister (1, 2). Auktora je privukao život jednog nonkonformista na Petrovu tronu, osobe koja je bila meta rijetko viđenih izljeva otvorene mržnje i podmetanja. Papa u miru dobio je knjigu i sažetak Konnova istraživanja i uputio mu svoju zahvalu preko tokijske nuncijature.

"Više od dvije godine otkako je počela Franjina vladavina- pape koji je u povijesti možda najslavljeniji širom svijeta- u dalekom se Japanu pojavila jedna važna knjiga koja, iznenađujuće, ne predstavlja njegov portret, nego njegova poniznog i loše tretiranoga predšasnika.

Povijesno i kulturalno, Japan je daleko od Europe, a još dalje od kršćanske Europe koju auktor knjige identificira s ključem razumijevanja pontifikata Benedikta XVI., što izravno izražava latinskim naslovom: 'Renovatio Europae Christianae'.

Pa ipak, upravo je ta distanca točke promatranja ono što knjigu čini originalnom. Papa Benedikt XVI. primio je knjigu kao dar, pročitao iscrpan njemački sažetak koji je auktor za njega pripremio na njemačkom te ju je i sâm doživio kao 'iznenađujuću' i kao novinu. Tim više što nije koncipirana i napisana 'niti unutar zajednice vjere niti iz perspektive mojih protivnika, nego s treće strane, izvana'.

To su riječi koje je auktor knjige mogao pročitati na rukom pisanoj karti zahvalnici koju mu je umirovljeni papa poslao preko tokijske nuncijature.

Auktor se zove Hajime Kono, ima 42 godine i, premda dolazi iz pravoslavne kršćanske obitelji, agnostik je. Od 1998. do 2002. studirao je njemačku povijest i kulturu u Berlinu, na Humboldtovu sveučilištu. U to ga je vrijeme zanimao 'Kulturkampf' oko klinika za pobačaje koji je podijelio samu Katoličku Crkvu u Njemačkoj. Od 2006. predavao je germanistiku na Sveučilištu Prefekture Aichi. Nakon pontifikata J. Ratzingera, vratio se u Njemačku, u München, kako bi izbliza proučavao bavarski katolicizam s marijanskim hodočašćima u Altötting i tijelovskim procesijama. Auktor je brojnih knjiga, uključujući jednu o Maxu Weberu koja je bila prevedena na njemački. No, najveća mu je sada ova knjiga koja na 500 stranica Japancima prvi put nudi metodičan prikaz teologa i pape J. Ratzingera na pozadini europske povijesti.

Hajime Konno, 'Kyoko Benedikutusu Jurokusei. Kirisutokyoteki Yoroppa no Gyakushu [Benedictus PP. XVI. Renovatio Europae Christianae]', University of Tokyo Press, Tokio, 2015.

Knjiga je vrlo zanimljiva i nejapancima. Auktor je napisao opsežan sažetak na njemačkom koji se ovdje može pročitati i u originalu i u talijanskom prijevodu:

- 'Renovatio Europae Christianae'. Papa Benedikt XVI. u europskoj povijesti

Zaključni se dio sažetka nalazi u nastavku, a u njemu je posebno uvjerljiva ova rečenica:

'Benedikt XVI. je prije svega bio papa 'logosa'. Snagom svojih riječi, svoga najjačeg oružja, borio se za kršćansku Europu.'

No, još je zanimljivije drugo poglavlje kako knjige, tako i sažetka. Konno na svjetlo iznosi općenitu premisu suvremenog Zapada koji vlastite vrijednosti želi nametnuti cijelom svijetu, isključujući nezapadne kulture, osobito azijske. 

To, kako Konno bilježi, vodi ka kulturalnim konfliktima; ne samo na Zapadu između progresista i konzervativaca, nego i na Istoku, primjerice u Japanu između univerzalista i nacionalista.

A Katolička Crkva? Konno odgovara da je zapravo kršćanstvo izvor modernih vrijednosti na Zapadu, ali Crkva sada stoji u konfliktu upravo s antikršćanskim posljedicama i očekivanjima te modernosti. Katolička Crkva je stoga kao jedan 'Istok' na Zapadu. A Ratzinger, najprije kao teolog, a u konačnici kao papa, bio je silan, lucidan protagonist toga globalnoga susreta/konflikta između Crkve i modernoga doba.

Slijedi sadržaj ovoga sveska:

PREDGOVOR- 'Sukob civilizacija'- novo promišljanje nakon 20 godina

I. PONOVNO OTKRIVANJE 'KRŠĆANSKE EUROPE'

1. Suradnja Crkve i države u Njemačkoj
2. Njemački konzervativac kao papa

II. ISTOK U EUROPI

1. Oblikovanje Rimokatoličke Crkve
2. Put k antimodernizmu
3. Vrijeme svjetskih ratova i opće mobilizacije

III. SJEMENIŠTARAC U HITLEROVOJ NJEMAČKOJ, 1927.-1945.

1. Rođenje u Gornjoj Bavarskoj
2. Otac Georg Ratzinger
3. Bavarska i nacionalsocijalizam

IV. PERIT NA KONCILU, 1945.-1966.

1. Njemačka 1945. 'Modifikacija' ili 'destrukcija'?
2. 'Bogoslovno čudo'. Ređenje i teologijsko istraživanje
3. Papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil
4. Djelatnost koncilskog teologa

V. PROFESOR PROTIV STRUJE, 1966.-1977.?

1. Njemačka 1960.-ih. 'Destrukcija' nadvladala 'modifikaciju'
2. Profesor na Sveučilištu u Tübingenu
3. 1968. Točka preokreta u poslijeratnoj Njemačkoj
4. Skepsa prema 'diktaturi vremena'

VI. DUHOVNI VOĐA BAVARSKE, 1977.-1982.

1. Nadbiskup Münchena i Freisinga
2. Izjave tijekom bavarskih godina
3. Oproštaj od domovine

VII. ŽELJEZNI KARDINAL U VATIKANU, 1982.-2005.

1. Prefekt Kongregacije za nauk vjere
2. Dijalog s Vittorijem Messorijem
3. 1990. Kraj Hladnog rata i početak globalizacije
4. Dijalozi s Peterom Seewaldom
5. Strategija za 'kršćansku Europu' na dva fronta

VIII. PETROV NASLJEDNIK, 2005.-2013.

1. 'Habemus papam'
2. 'Papinstvo 'logosa'' i 'oprezna otvorenost'
3. Vjera i razum
4. Spolni moral
5. Hijerarhija i liturgija
6. Odgovori na 'sukob civilizacija'
7. Između 'bavarskog' i 'njemačkog'
8. Papa u miru

IX. NONKONFORMIST SVETE STOLICE

POSTSCRIPTUM- Od Nikolajeve saborne crkve u Tokiju do Altöttinga u Bavarskoj. Moj put do bavarskog katolicizma.

[...]

Među svjedocima citiranima u knjizi je i Japanac Yasuaki Satono, Ratzingerov bivši učenik, teolog i član Ratzingerova 'Schülerkreisa'- kruga njegovih bivših studenata koji se redovito sastaje u Rimu.

Yasuaki Satono je objavio tri djela o svom učitelju u Japanu:
- 'Učenja profesora Ratzingera i moje uspomene na njega'
- 'Novi papa. Moj put vjere'
- 'Benedikt XVI.: Opažanja o islamu'."

Izvor: S. Magister/L'espresso

Slijedi sažetak auktora knjige Hajimea Konna:

"'Renovatio Europae Christianae'. Papa Benedikt XVI. u europskoj povijesti'

Napisao: H. Konno, Sveučilište Prefekture Aichi, Središnji Japan

Ovaj se članak temelji na mojem japanskom životopisu J. Ratzingera: H. Konno, "Kyoko Benedikutusu Jurokusei. – 'Kirisutokyoteki Yoroppa' no Gyakushu [Benedictus PP. XVI. Renovatio Europae Christianae]", University of Tokyo Press, Tokio, 2015. 

Od srca zahvaljujem gospodinu prof. dr. H. Mölleu (svojedobno ravnatelju Instituta za suvremenu povijest), kao i gospodinu B. Wilkenu i njegovoj supruzi Antonie iz Münchena za njihovu potporu tijekom mojega istraživačkog boravka u Münchenu 2012./'13. godine. Nadalje zahvaljujem gospodinu R. Markneru iz Berlina za jezična poboljšanja i korisne savjete.

***

1. Postavljanje problema

Za novog je papu 2005. godine izabran kandidat koji je bio sve drugo samo ne neprijeporan: J. A. Ratzinger, rođen 1927. godine. Njegovi su dugogodišnji kritičari najprije ostali bez riječi, a onda su jurnuli u bavarske pismohrane kako bi potražili kompromitirajući materijal iz prošlosti Benedikta XVI., što im, međutim, nije uspjelo. No, zbor je u njemačkoj javnosti, prvenstveno u Bavarskoj, izazvao oduševljenje. Mnogi su spisi novoga pape bili ponovo objavljeni, a novoosnovani 'Institut pape Benedikta XVI.' u Regensburgu počeo je izdavati njegova 'Sabrana djela'. Mnoge su se ličnosti iz svijeta politike, znanosti i religije s divljenjem izrazile o prvom njemačkom papi nakon stoljećâ. Svaki od tri Papina pohoda Njemačkoj i mnoge njegove izjave, izazvale su mnogo diskusije. Osam je godina sav svijet promatrao svaki njegov korak i potez, sve dok u veljači 2013. odjedanput nije najavio svoje odreknuće kao prvi papa uopće. 

Priložena analiza želi biti jedan pokušaj opisa njegova života i određivanja njegove povijesne uloge. Tko je Joseph Ratzinger? Koja je njegova misao? Otkuda dolazi i kamo je želio voditi Katoličku Crkvu? Zašto je privlačio toliko javne mržnje? Što će od njega ostati?

Dok su Nijemci proživljavali hladni rat i studentski revolt, J. Ratzinger je postao jedan od najuvaženijih teologa Katoličke Crkve. Premda je svećenik bio od 1951., bio je aktivniji na znanstvenom, negoli na pastoralnom području. Kao mladi bonnski profesor tijekom II. vatikanskog koncila bio je djelatan kao progresivni teolog, koji je njemačkoj javnosti otvorio poglede na budućnost obnovljene Crkve. No, tijekom '60.-ih godina došlo je do zamjetnog preokreta; njegovo držanje prema Crkvi i situaciji tog vremena postalo je pesimističnije, i Ratzinger se sve više percipirao kao eksponent konzervativne teologije. Premda više rezervirana nastupa, njegov je oštar izraz mogao izazvati strahopoštovanje. Područje mu je bila katolička dogmatika, ali pisao je puno i o liturgiji, crkvenoj umjetnosti i pučkoj pobožnosti. Bjelodano je pokušavao neovisno o duhu vremena, razumjeti Božju riječ i prosuđivati situaciju vremena na temelju vjere. Do travnja 2005. objavio je oko 135 knjiga i 1375 članaka, ne računajući knjige koje je uredio, i tako stekao nadimak 'bogoslovnog čuda' (1). Protivnika je imao dovoljno, a odgovori koje im je davao izazivali su daljnje antipatije protiv njega. Iako su ga djelomično kritizirali i mediji, to nije usporilo njegov uspon u hijerarhiji Katoličke Crkve. Nakon što je četiri godine bio nadbiskup münchensko-freisinški, papa Ivan Pavao II. ga je pozvao u Rim i imenovao prefektom Kongregacije za nauk vjere. 

Zbog toga je imenovanja predstavljan kao 'veliki inkvizitor'. Univerzalisti koji žele čitav svijet obvezati na moderne političke vrijednosti (individualna sloboda, demokracija, jednakost itd.), smatrali su vrlo problematičnim što se Rimokatolička Crkva djelomice opire duhovnim strujanjima modernog vremena. To je razlog što su pozdravili II. vatikanski koncil kao projekt reforme Crkve. Slijedom toga je univerzalizam nalazio sve više pristalica također unutar Katoličke Crkve. Za njih je J. kard. Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere bio ništa manje, nego zamjetna zaprjeka na putu crkvene modernizacije. Takav nazor koji je uvelike širio njegov tübingenski oponent H. Küng, karakterizirao je Ratzingerovu sliku u masovnim medijima, primjerice u 'Spiegelu'. Küng je tvrdio da je njegov kolega Ratzinger, koji je tijekom Koncila još bio jedan od vodećih progresivaca, zbog šoka od tübingenškog studentskog pokreta otvrdnuo svoju teologijsku poziciju i u težnji za crkvenom karijerom postao skutonoša konzervativnog pape iz Poljske (2). Küngov suradnik H. Häring, J. Allen (američki katolički novinar) i C. Feldmann (Ratzingerov student  iz Regensburga), dijelili su to mišljenje. Alan Posener je njegov pontifikat označio kao križarsku vojnu protiv moderne (3).

Ratzingera su, međutim, percipirali i predstavljali i na potpuno drugačiji način- kao jednog više povučenoga teologa koji je uvijek spreman na diskusiju. Ratzingerovi prijatelji, studenti, suradnici i životopisci, suprotstavili su se Küngovoj kampanji i pritom naglasili, da se njegovo poštenje i otvorenost tijekom vremena nisu mijenjali. 'Papa Benedikt XVI. je u svojoj dobroti, istinitosti i ljudskosti stijena u valovima koja, svojom teologijom srca, daje potporu i orijentaciju mnogima (Alfred Läpple) (4). 'On je auktoritet, ali nije auktoritaran' (državni tajnik T. kard. Bertone) (5). Talijanski novinar G. Valente osporava Ratzingerov preokret, kao i njegov kolega P. Seewald koji je objasnio da se nije promijeno Ratzinger, nego svijet koji ga je okruživao. Yasuaki Satono, Ratzingerov učenik iz Japana, čak je ustvrdio kako teško da je kritizirao 'teologiju oslobođenja' i islam (6). 

Konačno, treća je Ratzingerova slika ona osloboditelja Njemačke i Europe od mazohističnih, autodestruktivnih tendencija. Prema toj socijalnopsihologijskoj interpretaciji, katolici u suvremenom svijetu, osobito u Njemačkojm izloženi su negativnim predrasudama i stoga pate od osjećaja manje vrijednosti. Pred usponom multikulturalizma, Europljanima više nije moguće bez daljnjega upućivati na povijesnu činjenicu da njihova kultura počiva na kršćanskom temelju. Naprotiv, Ratzingerov izbor ojačao je sve katolike, osobito njemačke, i ohrabrio ih da javno pokazuju svoj identitet. Njemački novinar M. Lohmann označio je očekivano ponovno rođenje europsko-kršćanskog identiteta kao 'benediktovski preokret', a njegov kolega M. Matussek mislio je da bi izbor jednog Nijemca za papu mogao slično ojačati njegovu domovinu kao ranije Poljsku izbor Ivana Pavla II. (7). 

Pored svega neshvaćanja i pretjerivanja, ipak te tri slike upućuju na važne aspekte i nadopunjuju se. Ratzingera ćemo u nastavku promatrati iz jedne vlastite perspektive, i to iz perspektive 'paradoksa intelektualizma', tj. učinka raslojavanja modernih zapadnih vrijednosti. 

2. Rimokatolička Crkva kao 'Istok' na Zapadu

Moderni svijet ima auktoritarni poredak. Od svih se zemalja, organizacija i pojedinaca traži da potpuno slijedi njegove vrijednosti. U stvarnosti, jedva je zamislivo da svi ti subjekti sa svojim različitim povijesnim pozadinama mogu u istoj mjeri odgovoriti na taj nalog. Neizbježno je da nastaje jedna hijerarhija ide od 'progresivaca' do 'konzervativaca'. Ne radi se o dihotomiji, nego o stupnjevanju između dvaju polova. Paradoksalno je da moderne političke vrijednosti, koje zapadni intelektualci shvaćaju kao 'emancipatorske ideje', vode k novom raslojavanju ljudi na globalnoj razini (8). 

U svjetskoj politici, vrijednosti modernoga doba su najjači izvor moći Zapada, osobito SAD-a, Velike Britanije, Francuske jer se pretežito u tim zemljama određuje koje su to konkretno vrijednosti. Od sredine XX. st. SAD u izvjesnoj mjeri imaju pravo za 'posadašnjenje' tih vrijednosti, a progresivni se intelektualci u ostatku svijeta trude oko toga da što prije u svojim zemljama 'instaliraju' njihovu najnoviju verziju. Konzervativni elementi su izloženi kontinuiranim napadima progresivaca i moraju se braniti protiv jednostrane kritike pa i nasilnih napada. Nezapadne sile poput Japana i Kine, Zapad doživljava samo kao ekonomske ili vojne sile, a teško kao intelektualne partnere. Međutim, politika i kultura su u osnovi nerazdjeljive, tako da je dominacija modernih vrijednosti Zapadu također osnova njegove kulturalne hegemonije. Aktualna zapadna kultura, koja je od druge polovice XX. st. prvenstveno ona SAD-a, samu sebe shvaća kao svjetsku kulturu, međutim, isključuje gotovo potpuno nezapadne kulture, barem iz političkoga područja. U krajnjem slučaju one dolaze do izraza u nepolitičkim područjima, npr. kao turističke atrakcije. 

Također u zemljama i organizacijama koje su stigmatizirane kao konzervativne, na toj je pozadini nastupila borba za moć između progresivaca i konzervativaca. Progresivci hoće reformama spasiti svoje organizacije, učiniti ih modernima. Konzervativci, naprotiv, misle da takve reforme ne rješavaju krizu organizacije, nego da je pooštravaju. Tako se, primjerice, u modernom Japanu međusobno bore tabori univerzalista i nacionalista od otvaranja zemlje 1854. godine. U islamskim zemljama, poput Irana i Turske, hrvu se za hegemoniju zapadnjaci i islamisti. Nezapadne zemlje se nisu u stanju potpuno modernizirati jer modernizacija zapravo znači pozapadnjenje. No, s druge strane nisu u stanju niti konzekventno odbiti modernizaciju.

I Rimokatolička Crkva je prepuštena valovima modernih vrijednosti: 'Istok' na Zapadu, rečeno s Manuelom Boruttom (9). Povijesno gledano, katoličko kršćanstvo bilo je jedan od izvora tih vrijednosti. Sličnost ljudi s Bogom, jednakost svih ljudi pred Bogom, razdvajanje ovlasti između duhovnih i svjetovnih auktoriteta- te su ideje od fundamentalnog značaja. Katolicizam ili kršćanstvo uopće stoje u kontrarnosti napram lokalnim auktoritetima u nekršćanskim zemljama, npr. božanskom carstvu u Japanu. Katolicizam se drži u skladu s tim s osjećajem nadmoći jedne 'zapadnjačkije' religije prema kršćanskom pravoslavlju i nekršćanskim religijama. S druge se strane katoličko kršćanstvo kao religija ne može odvojiti od nadnaravnih ideja kao što su primjerice Marijino uznesenje na nebo ili njeno bezgrješno začeće. Svaki pokušaj racionalizacije vodi k dogmatskim problemima. Budući da je kršćanstvo religija antičkoga Sredozemlja, ostaje vezano uz tadašnju društvenu i obiteljsku sliku i pripadna moralna shvaćanja. Tijekom dvije tisuće godina njegove opstojnosti, u Crkvi su se razvili razni običaji, rituali i ustanove koje su neodrecive za današnju pučku pobožnost. Otuda je, dakle, sigurno da kršćanstvo, a osobito stare Crkve poput Rimokatoličke i isto tako pravoslavne, ne mogu uvijek odogovoriti stalno aktualiziranim modernim vrijednostima. 

Nakon Reformacije, a još više nakon Francuske revolucije, Rimokatolička Crkva je bila prisiljena preuzeti antimodernističku ulogu. U XIX. st. su između antimodernističke Kurije i progresivnih vlada znali izbijati žestoki sukobi, što je utjecalo na ozračje I. vatikanskog koncila, 1870. godine. Papa Ivan XXIII. otvorio je 1962. Drugi vatikanski koncil kako bi ublažio sukobe, no ne bi se moglo reći da je taj koncil Crkvi donio mir sa samom sobom i sa svijetom. Također je upitno je li papa Ivan XXIII. imao realističnu strategiju za prilagodbu modernom svijetu. U svakom slučaju, protucrkvene snage su pred uznemirenošću Crkve pojačale svoju kritiku 'zastoja reforma'. 

I unutar Katoličke Crkve su nakon Koncila istupile progresivne snage koje su, neovisno o stvarnim zaključcima, zazivale 'duh' Koncila. Njihova glavna figura, H. Küng, pred svjetskom je javnošću zadobio veliku pozornost. Na drugoj su strani pozornost privukli odlučni konzervativci. Nadbiskup M. Lefebvre i njegovi pristalice pobunili su se protiv reformnog smnjera Koncila te ih nisu odvratile s puta ni prijetnje izopćenjem. Tako je već 1970.-ih godina Katolička Crkva zapala u krizu bez presedana. Tada se čak činilo mogućim da bi mogla propasti, kao što se to u sljedećem desetljeću dogodilo Sovjetskom Savezu zbog Perestrojke. U to je vrijeme Ratzinger bio nadbiskup münchensko-freisinški.

Bogoslovna karijera J. Ratzingera je najuže povezana s II. vatikanskim koncilom. Na Koncilu je u načelu pripadao progresivcima. U godinama nakon njega uvijek je bio mišljenja da njegova shvaćanja odgovaraju zaključcima Koncila, i da nema promjene u dogmama između pretkoncilskog i poslijekoncilskog vremena. To je točno u mjeri u kojoj koncilski zaključci predstavljaju jedan abivalentan kompromis. Ovisno o tom koja se strana želi naglasiti, na njihovu se temelju daju zasnovati posve različite koncepcije. Ratzinger je bio 'čarobnjakov šegrt' u Goetheovu smislu. Morao se suočiti s dijelom nenamjeravanim posljedicama reforma koje je zagovarao. Njegova su se načela postupno mijenjala, ali ne potpuno, a promjene nisu bile tako dramatične kako je to Küng tvrdio.

3. 'Bogoslovno čudo'

Joseph A. Ratzinger rođen je 16. travnja 1927. u Marktlu na Innu. U njegovoj je mladosti Rimokatolička Crkva bila pritisnuta nacionalsocijalizmom i lelujala je između otpora i prilagodbe. U to je dramatično vrijeme Ratzinger primio od svoje obitelji katoličku vjeru i bavarsko domoljublje. Pod znatnim se pritiskom naučio dosljedno zauzimati za očuvanje svijeta u kojem je živio. Bjelodano je naučio i koliko je opasno bezuvjetno se prilagoditi kojem duhu vremena.

Nakon sloma nacionalsocijalističkoga režima, kad je čežnja za 'kršćanskom Europom' zahvatila široke krugove, student Ratzinger je doživio ozračje početka nove teologije u Freisingu, Fürstenriedu i Münchenu. Na reformno orijeniranoj münchenskoj bogosloviji vladalo je tada proturimsko ozračje. Tako je prof. Gottlieb Söhngen, nekoć profesor u Braunsbergu, bio kritičan prema proglašenju dogme o Marijinu uznesenju koje je poduzeo Pio XII. Također je mladi Ratzinger dijelio taj progresivni glavni ton u Münchenu, kako svjedoči U. Ranke-Heinemann, njegova kolegica, poštovateljica i kasnija protivnica (10). Uz Söhngenovu djelatnu potporu, Ratzinger je kao 'bogoslovno čudo' usprkos prijeporima s drugim relatorom, prof. Michaelom Schmausom, mogao habilitirati i malo kasnije stupiti na mjesto redovitog profesora na Bonnskom sveučilištu.

Na II. vatikanskom koncilu je J. Ratzinger sudjelovao kao 'perit'. Josef kard. Frings, nadbiskup kölnski i Ratzingerov mjesni ordinarij, svoje je povjerenje stavio u njega kao savjetnika, dok ga je Schmaus podrugljivo nazvao 'teologom-tinejdžerom' (11). Na Koncilu je u načelu argumentirao kao progresivni teolog iako je pokazivao i svoju rezerviranu stranu. Ukazao je na slijepu ulicu antimodernizma, neumješnost Kurije i pompoznu ceremoniju otvaranja (12). Kritično se izrazio o tradicionalistima koji usprkos manjkavu znanju latinskog ustraju pri staroj liturgiji i uporabi latinskog jezika (13). Suprotstavio je 'Crkvu siromašnih' 'Crkvi baroknih knezova' (14). Naglasio je 'kolegijalnost biskupâ i pape' (15) i smatrao da je Koncil uvod u ostale reforme (16). Naprotiv, papu Ivana XXIII. je smatrao motorom crkvene reforme i teško da je stavljao u pitanje papinski primat (17). Upozorio je pred tim da ekumenski pokret uzrokuje izbjegavanje potrage za 'istinom' (18), da 'jedna izvjesna sentimentalnost' ideje o 'Crkvi siromašnih' vodi k jednoj vrsti 'romantike' (19) te da Koncil preslobodno primjenjuje političke pojmove poput 'demokracija' na Crkvu (20).

4. Profesor protiv struje

Od kraja Koncila (1965.) do smrti J. kard. Döpfnera (1976.), J. Ratzinger se sporo mijenjao. Ne stoji da se odjedanput promijenio zbog šoka studentskim pokretom i zbog karijernih ambicija. Uvijek je bio vrlo razborit, a tijekom vremena je postao još razboritiji i izgubio svoju mladenačku strast za reformama. Već se u njegovim tübingenskim predavanjima sabranim u 'Uvodu u kršćanstvo' (1967.) mogla prepoznati distanca prema Küngu. Küngovo je stajalište bilo 'vox temporis, vox Dei'. Prema njegovu viđenju, Katolička Crkva nema čvrstoga sadržaja zbog čega može i treba odgovoriti nalozima vremena. Ratzinger je, naprotiv, držao da bi se katoličke dogme uvijek morale temeljiti na Bibliji i crkvenoj Tradiciji. Time što je govorio o 'Sretnom Ivi' ['Hans im Glück'], upozorio je na reformne prijedloge bez korijena, bilo da je spominjući Hansa doista mislio na Hansa Künga ili ne (21).

Studentski pokret je zapravo bio vrlo neugodan za J. Ratzingera. Kao dekan katoličkog fakulteta se morao suočiti s napadom studenata. Potpisao je Marburški manifest od 17. travnja 1968. u kojem se tvrdi da pobunjeni studenti škode slobodi poučavanja i istraživanja. Među potpisnicima su pored Ratzingera bili Peter Beyerhaus, Alfons Auer, Hans Küng, Thomas Nipperdey, ali ne Jürgen Habermas, Ernst Bloch, Jürgen Moltmann, braća Mommsen ili Hans-Ulrich Wehler (22). Edgar Lersch, 'glasnogovornik' studenata katoličkog bogoslovlja, poslao je otvoreno protestno pismo tübingenskim profesorima teologije koji su bili potpisnici, u kojem je stajalo da profesori ordinariji na arogantan način ignoriraju demokratizaciju sveučilišta (23). Ratzinger je lakonski uzvratio da potpisnici nisu odbijali dijalog sa studentima, a da je Lersch u svojoj polemici krivo shvatio sadržaj manifesta (24). Nekoliko tjedana kasnije, Lersch je organizirao okrugli stol o temi 'Obvezni celibat i budućnost Crkve', koji se trebao održati 29. listopada 1968. u novoj auli i na koji je bila pozvana Luise Rinser, poznata katolička feministica i socijalistica, navodna ustanica protiv nacionalsocijalizma i tajna prijateljica isusovca Karla Rahnera. Dekan je nerado dopustio događaj, no jasno naznačivši da nema nakane i sâm nazočiti (25). U studenom 1968. nastao je novi problem: slučaj Halbfas. 'Fundamentalnu katehetiku' Huberta Halbfasa Kurija je dovela u pitanje. Iako su isprva mnogi tübingenški profesori stali iza svoga kolege iz Reutlingena, retorički umješnom Ratzingeru uspjelo ih je na fakultetskoj sjednici skloniti da se odreknu potpore. To je proizvelo novi protestni val radikalnih studenata protiv njega. Kako bi spriječili njegova predavanja, studentice su se razgolitile, kako je tada bio običaj (26).

U to su vrijeme J. Ratzinger i H. Küng još bili ujedinjeni u protivljenju studentskom pokretu, ali Ratzinger je nevoljko gledao na Küngovu rastuću borbenost protiv Kurije. Iako je 1968./'69., više nerado, sudjelovao na još dvije Küngove inicijative (27), njihovi su se putevi zauvijek razišli nakon Ratzingerova odlaska u Regensburg. Otada je nastupao kao odvjetnik Kurije protiv Künga.

5. Bavarski natpastir

Imenovanje J. Ratzingera za nadbiskupa Münchena i Freisinga (1977.) naglasilo je njegovu vodeću ulogu u konzervativnom taboru, iako još nije bio posve izgubio svoje progresivne strane. Zaoštrila se njegova borba s marksističkim aktivistima, a jedno su mu predavanje oni omeli velikoj dvorani Münchenskog sveučilišta (28). Kao bavarski natpastir njegovao je kontakte s monarhističkim krugovima: Wittelsbachima je osigurao mjesto u srcu Bavarske (29), a kad se nadvojvoda Oton Habsburško-Lotarinški, zadnji austro-ugarski nasljedni kraljević, kandidirao na prvim europskim izborima, branio ga je kao kandidata CSU-a od napada SPD-ovca Helmuta Rothemudsa da je rasist (30). Kad je Oton 2011. umro u Pöckingu kod Münchena, papa Benedikt XVI. je poslao pismo iskrene sućuti (31). Slijedeći primjer M. von Faulhabera, odbio je imenovanje J. B. Metza, učenika K. Rahnera, na Münchensko sveučilište (32). U Freisingu je 1979. Küngovu teologiju definirao kao ne više katoličku (33). Iako je kao student Münchenskog sveučilišta dijelio skepsu Gottlieba Söhngena oko pretjeranog štovanja Marije pape Pija XII., sad je htio izričito promicati bavarske tradicije Zaštitnice Bavarske ['Patrona Bavariae'] (34). U svakom slučaju je priznao novu liturgiju na njemačkom, kritizirao Lefebvreove 'tradicionaliste' i nije smatrao problematičnom pričest na ruke (35). Dok je za jedne bio nemilosrdni crkveni knez, drugi su u njemu vidjeli vrsnoga teologa i Bavarca čvrstih načela (36).

6. Oklopljeni čuvar vjere

Godine u kojima je Ratzinger kao osoba od povjerenja Ivana Pavla II. vodio Kongregaciju za nauk vjere, učinile su ga jednoznačno rimskim. Dok nije mogao spriječiti lom s Lefebvreovim krugom, počeo je javno izražavati skepsu o novoj liturgiji (37). Iako na Koncilu nije dijelio vezanost tradicionalista na latinski, sada je izražavao svoju zabrinutost da bi latinski mogao iščeznuti iz Crkve. U latinskom je vidio zajedničku osnovu svih katolika (38). Njegovo je uvažavanje štovanja Marije u Rimu postalo još izraženije, nego u Bavarskog (39). Kao čuvar vjere se postavio protiv svih centrifugalnih sila poput 'teologije oslobođenja', neprincipijelnog približavanja drugim konfesijama i religijama, kao i feminizmu (40). Postupno se priviknuo na život u Italiji, dok je Njemačku upravo smatrao žarištem krize svjetske Crkve (41). Premda je 1960.-ih godina kritizirao rimsku stagnaciju, sada je sâm postao borbena glavna misao Kurije i dobio nadimak 'oklopni kardinal' ['Panzerkardinal'].

Kraj Hladnog rata je za Kuriju imao dvojak značaj. S jedne strane, bilo je veliko olakšanje da su napokon nestale marksističko-lenjinističke strahovlade neprijateljske prema vjeri. Ratzinger je hladnim pogledom promatrao smetenost nekadašnjih marksističkih intelektualaca (42). U svibnju 1996. rekao je u Meksiku: 'Pad marksistički nadahnutih vlada Istočne Europe postao je kataklizma ['Götterdämmerung'] za teologiju osloboditeljske političke prakse; upravo tamo gdje je osloboditeljska marksistička ideologija bila dosljedno primijenjena, vodila je do krajnje neslobode čije se strahote danas jasno pokazuju pred očima javnosti' (43). S druge strane, propast Istočnog bloka izazvala je nekontrolirani globalizacijski potisak. Daljnje širenje 'hedonizma' i neoliberalizma, multikulturalizacija kršćanskih zemalja i prijeteći 'sukob kultura' (Samuel P. Huntington) donijeli su sa sobom novu opasnost za Rimokatoličku Crkvu i njena učenja. Pred tom je pozadinom prijeporni dokument Kongregacije za nauk vjere, 'Dominus Iesus' (2000.) bio objava rata novoj eri.

Nakon milenijskih proslava Ratzingerova strategija borbe na dva fronta za obranu 'kršćanske Europe' postala je jasnija: nasuprot progresivcima uvjerenima o univerzalnoj valjanosti modernih vrijednosti, on s jedne strane tvrdi da kršćanstvo religija razuma, domovina modernih vrijednosti i da kršćanska baza ostaje neophodna za liberalnu demokraciju. Rado citira poznatu tezu Ernsta-Wolfganga Böckenfördesa: 'Demokratsko društvo živi od snaga koje samo ne može proizvesti' (44). S druge strane, zagovara obranu 'kršćanske Europe' pred trijumfalnim maršem razuma. Tvrdi da se Katolička Crkva mora boriti protiv neograničenog individualizma, hedonizma kao i protiv svemoći prirodnih znanosti. U tom smislu Razinger želi podzeti mjere protiv drskosti razuma zajedno s ostalim religijama i konfesijama. 

Nakon 2000. J. Ratzinger je vodio tri važne rasprave s ateističkim intelektualcima. U Rimu, 21¸. veljače 2000. večer diskusije s Paolom Floresom d'Arcaisom, talijanskim socijaldemokratom. Pozivajući se na Augustina, pokušao je što je više moguće prikazati kršćanstvo kao religiju razuma, što mu je priskrbilo odobravanje publike dok je Flores d'Arcais pokazao malo odobravanja (45). Na Katoličkoj akademiji u Münchenu se 19. siječnja 2004. angažirao na zatvorenoj diskusiji s Jürgenom Habermasom. Doduše, Habermas nije mogao jednostavno prihvatiti Ratzingerove teze o koincidenciji katolicizma s razumom, no priznao je potrebu zajedničkog razmišljanja s teolozima o ćudoređu u današnjem društvu (46). U svibnju 2004. imao je priliku razmijeniti mišljenje s talijanskim predsjednikom Senata i neoliberalnim filozofom Marcellom Perom. U znaku 'sukoba kultura' nakon rujna 2001., Pera je izričito naglasio značenje zapadnih univerzalnih vrijednosti i kršćanskih temelja zapadne kulture. On se postavio nasuprot kritike eurocentrizma i relativizma vrijednosti američkih lijevih intelektualaca. Ratzinger je pozdravio Perinu ispovijest o zapadnoj kulturi iako nije podupro 'rat protiv terora' i nije mogao dijeliti Perin prijedlog o stvaranju nadkonfesionalnog kršćanstva kao moralne osnove Zapada (47).

7. Papa 'logosa' i Kurija koja se oprezno otvara

Benedikt XVI. stupio je na svjetsku političku scenu kao glava Crkve obdaren jasnim načelima i jakom voljom. Papinsko ime koje je odabrao- Benedikt- naznačavalo je njegovu pesimističnu dijagnozu vremena, ili njegovu usporedbu između današnje situacije i kasnorimske dekadencije u vrijeme sv. Benedikta (48). Već je u homiliji uoči svoga izbora, 18. travnja 2005., jasno zauzeo poziciju u tom pogledu (49).

Papin cilj je ponajprije bila obrana i osnaženje kršćanskih temelja Europe, iako se tijekom njegova pontifikata Kurija intenzivno bavila odnosima s neeuropskim zemljama, npr. socijalističkim zemljama Kinom i Vijetnamom. Benedikt se nije namjeravao podložiti modi i ograničiti se time da brižljivo vlada. Htio je odlučivati što se treba mijenjati, a što ne- uvijek na temelju crkvene pozicije i neovisno o duhu vremena. Nipošto nije bio zakleti antimodernist. Jednostavno je kanio očuvati elemente koje je smatrao nužnima za Crkvu, bez obzira jesu li moderni ili predmoderni. Uklonio je tijaru iz papinskog grba, odrekao se naslova 'patrijarha Zapada', gorljivo je govorio o problemima okoliša.

Prije svega je 'de facto' bio papa 'logosa': snagom svojih riječi, svoga najmoćnijeg oružja, borio se za kršćansku Europu. Otvorio je Crkvu najsuvremenijim sredstvima komunikacije, uključujući YouTube i Twitter, rehabilitirao je latinski i tridentsku misu, izašao ususret Bratstvu sv. Pija X., osnažio liturgiju kao svečanu aktualizaciju misterija, stavio euharistiju u središte kršćanskoga života, ohrabrio na pričešćivanje na usta (50) i nije se bojao postaviti temu nasilja islamskih radikala- pa ni nakon toliko kritiziranog govora u Regensburgu (51). 

Kao sugovornike u ekumenskom pokretu, papa Benedikt XVI. je pažljivo izabrao crkve popot Pravoslavne ili Anglikanske, uspostavivši dobre odnose s obje dok je istodobno pozvao konzervativne anglikanske disidente da se priključe Katoličkoj Crkvi (52). Kulminacija prijateljstva između katolika i pravoslavaca bila je susret s carigradskim ekumenskim patrijarhom (53). Benedikt XVI. išao je i u Veliku Britaniju, susreo se s kraljicom Elizabetom II kao i s canterburyskim nadbiskupom R. Williamskom, i blaženim proglasio u Glasgowu Ivana Henrika kard. Newmana. Nije bilo moguće organizirati put u Rusiju, ali i s moskovskim patrijarhom Ćirilom II. bio je Benedikt u dobrim odnosima još od vremena dok je taj bio metropolit Smolenska i Kaliningrada. Premda se u vrijeme Koncila Ratzinger bio zauzimao za pozitivno vrjednovanje protestantizma (54), papa Benedikt XVI. očuvao je distancu prema reformacijskim 'crkvenim zajednicama' (55).

Progresivci unutar i izvan Katoličke Crkve nisu priznavali Papi pravo da samostalno djeluje izvan duha vremena. Tim se krugovima jedan papa koji je nastupio s geslom 'cooperatores veritatis' [suradnici istine], činio kao arogantni, nepodnošljivi crkveni knez. Svim su sredstvima pokušavali Papu predstaviti negativno i slavili su njegovo neočekivano odreknuće. Među tim je sredstvima najvažniji antigermanizam. Metoda da se Ratzingera stigmatizira kao Nijemca, iako je on sâm rijetko naglašavao svoj njemački identitet, izgledala je kao ona koju su koristili antisemiti koji su obraćene židove optuživali da su i dalje židovske vjere.

U Njemačkoj, njegovoj domovini, papa Benedikt XVI. je bio uvijek prijeporan. S jedne je strane njegov izbor bio neka vrsta udara oslobođenja. To da je jedan Nijemac bio izabran za papu i time, takoreći, za duhovni auktoritet Zapada, po sebi je bilo senzacija. Engleski tabloidi kao što je 'The Sun', nisu se skanjivali formulirati podrugljive naslove ('Od Hitlerove mladeži do... pape Ratzija'). Benedikt je na to reagirao očitujući radije svoje bavarsko negoli njemačko domoljublje, i 28. svibnja 2006. otišao je u posjet koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. Istodobno je istaknuo važnost Njemačke (56). Progresivci nisu prezali od isticanja problema spolnog zlostavljanja te Piova bratstva, da bi na taj način potkopali Papin auktoritet. Njemački su konzervativni katolici okupljeni, primjerice, u inicijativi 'Deutschland pro Papa' ili u 'Forum Deutscher Katholiken' ostali nemoćni pred prevladavajućom, pretežno protucrkvenom, klimom u njemačkoj javnosti.

Iako Benedikt XVI. to nije namjeravao učiniti izrijekom, faktično je stavio u pitanje dominaciju modernih vrijednosti. U surječju svoje kritike marksizma, podržavao je zapadnu parlamentarnu demokraciju, ali to njegovo svrstavanje u korist demokracije nije bilo bezuvjetno. Odlučno ju je odbio uvesti u hijerarhijski uređenu Crkvu. Sa skepsom je gledao i na demoskopiju [ankete]. Njegov odmak od volje naroda ne tumači se samo njegovim iskustvom studentskog pokreta iz '60.-ih godina, nego svoje korijene ima već u distanci prema nacionalsocijalizmu koji je bio praćen gromoglasnim odobravanjem većine. U ostalom nije dijelio optimistično vrjednovanje suvremenog čovjeka i napretka društva. 

Njegovo držanje je bilo u tradiciji kršćanskoga socijalnog konzervativizma. Uvažavanje obitelji i (heteroseksualnoga) braka, u suprotnosti je s aktualnom mnogostrukošću modelâ obitelji. Naglašavanje uloge kršćanstva kao pretpolitičke osnove liberalne demokracije, usmjerava se protiv sekularizma. Benedikt se nije slagao s kritikom eurocentrizma i potvrđivao je kršćanski karakter Europe. Ne samo u političkim pitanjima, nego i u kulturalnim zauzeo je poziciju djelatnoga zaštitnika drevne europske kulture protiv valova globalizacije.

8. Nonkonformist na Svetoj Stolici

Benedikt XVI. bio je nonkonformist na Petrovoj katedri. Kad je sa svoje pozlaćene stolice dijelio blagoslove na latinskom, izopćavao disidente, integrirao opću Crkvu, potvrđivao jedinstvenost katoličke vjere, zapravo je pokazivao svoju autoritarnu stranu. Nije iznenađujuće da su ga kritizirali njegovi protivnici kao što su L. Boff i J. B. Metz. Međutim, pitanje se može promatrati i drugačije ako se uzme u obzir u kakvoj se situaciji Crkva nalazi. Ako se gleda na poziciju dominacije modernih vrijednosti, Katolička Crkva je potlačena manjina, a njeni kritičari pripadaju većini. Auktoritarno Ratzingerovo držanje je, dakle, reakcija na prevadavajuću situaciju.

Svakako, borbeni duh je samo jedna strana J. Ratzingera. Premda je u izvjesnoj mjeri protiv svojih izazivača bio u okopu, nikada nije izgubio svoju spremnost na dijalog. Tako je i njegov najzagriženiji kritičar Küng bio prijateljski dočekan u Castel Gandolfu (57). Papa Bendikt XVI. se u svojim enciklikama uvijek iznova bavio temama poput 'ljubavi' i 'nade'. U srži je zapravo ostao bavarski domoljub koji u srcu nosi oduševljenost tijelovskim procesijama. U tom smislu podsjeća na starokineskog kneza Lana Linga Wanga (Gaa Changgonga); iako se na bojnom polju borio s maskom demona, crte lica koje je ona skrivala bile su blage.

Bilješke:

(1) Schülerkreis Joseph Ratzingers (Hrsg.), Joseph Ratzinger (Papst Benedikt XVI.) – Das Werk. Veröffentlichungen bis zur Papstwahl, Augsburg: Sankt Ulrich, 2009; Bernhard Hülsebusch, Professor Papst. Benedikt XVI. – Neue Episoden & Erinnerungen, Leipzig: St. Benno, [2007], S. 26-28.

(2) Peter Seewald, Benedikt XVI. Ein Porträt aus der Nähe, 5. Aufl., Berlin: Ullstein, 2006, S. 135-137; Hans Küng, Erkämpfte Freiheit. Erinnerungen, München: Piper, 2004, S. 168-171, 179, 561-564, 597; Hans Küng, Umstrittene Wahrheit. Erinnerungen, München: Piper, 2004, S. 225.

(3) Hermann Häring, Theologie und Ideologie bei Joseph Ratzinger, Düsseldorf: Patmos, 2001; Alan Posener, Benedikts Kreuzzug. Der Angriff des Vatikans auf die moderne Gesellschaft, Berlin: Ullstein, 2009; Christian Feldmann, Papst Benedikt XVI. Eine kritische Biographie, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt, 2006; John L. Allen Jr., Cardinal Ratzinger. The Vatican’s Enforcer of the Faith, New York: Continuum, 2000.

(4) Alfred Läpple, Benedikt XVI. und seine Wurzeln. Was sein Leben und seinen Glauben prägte, Augsburg: Sankt Ulrich, 2006, S. 9.

(5) Benedikt XVI., Gedanken, Impulse, Visionen, hrsg. von Jürgen Erbacher, Leipzig: Benno-Verl., 2005, S.6.

(6) Gianni [Giovanni] Valente, Student. Professor. Papst. Joseph Ratzinger an der Universität, übersetzt von Elisabeth Steinweg-Fleckner, Augsburg: Sankt Ulrich, 2009; Peter Seewald, Benedikt XVI. Ein Porträt aus der Nähe, 5. Aufl., Berlin: Ullstein, 2006; Yasuaki Satono, Ratsinga kyoju kara uketa koto, sono omoide [Die Lehren von Professor Ratzinger und meine Erinnerungen an ihm], in: Papst Benedikt XVI. (übersetzt von Yasuaki Satono), Shin-Kyoko waga shinko no ayumi [Der neue Papst – Mein Weg des Glaubens], Tokio: Shunju-Verlag, S. 191-267; Ders., Benedikuto Jurokusei no isuramu hatsugen ni tsuite [Papst Benedikts XVI. Äußerungen über den Islam], Shunju, Nr. 487 (2007), S. 417.

(7) Martin Lohmann, Maximum. Wieder Papst Deutschland verändert, Gütersloh: Gütersloher Verlagshaus, 2007; Matthias Matussek, Das katholische Abenteuer. Eine Provokation, München: Goldmann, 2012; Ders., Ratzinger-Kür: Der deutsche Segen, in: Spiegel online, 19. April 2005 (http://www.spiegel.de/panorama/ratzinger-kuer-der-deutsche-segen-a-352312. html); Horst Herrmann, Benedikt XVI. Der neue Papst aus Deutschland, Berlin: Aufbau Taschenbuch Verl., 2005, S. 88 f.

(8) Ähnliches sagte auch Papst Benedikt XVI. 2010: „Dass im Namen der Toleranz die Toleranz abgeschafft wird, ist eine wirkliche Bedrohung, vor der wir stehen“ (Papst Benedikt XVI., Licht der Welt. Der Papst, die Kirche und die Zeichen der Zeit. Ein Gespräch mit Peter Seewald, Freiburg (Br.): Herder, 2010, S. 72).

(9) Manuel Borutta, Antikatholizismus. Deutschland und Italien im Zeitalter der europäischen Kulturkämpfe, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2010, S. 51 f. und 117-120.

(10) Uta Ranke-Heinemann, Mein Leben mit Benedikt, in: Zeit online, 13. Februar 2013 (http://www.zeit.de/gesellschaft/ zeitgeschehen/2013-02/papst-benedikt-ratzinger-ranke-heinemann).

(11) Joseph Ratzinger, Zur Theologie des Konzils, in: Joseph Ratzinger Gesammelte Schriften (JRGS) 7/1. Zur Lehre des Zweiten Vatikanischen Konzils. Formulierung – Vermittlung – Deutung, Freiburg (Br.): Herder, 2012, S. 92-120; Norbert Trippen, Josef Kardinal Frings (1887-1978). Bd. 2: Sein Wirken für die Weltkirche und seine letzten Bischofsjahre, Paderborn: Schöningh, 2005, S. 241; Joseph Kardinal Ratzinger, Aus meinem Leben. Erinnerungen, München: Deutsche Verlags-Anstalt, 1998, S. 100; Josef Kardinal Frings, Für die Menschen bestellt. Erinnerungen des Altbischofs von Köln Josef Kardinal Frings, 6. Aufl., Köln: J. P. Bachem, 1974, S. 248; Peter Neuner, Michael Schmaus und der Neubeginn der Theologie an der Universität München nach 1945, in: Münchener Theologische Zeitschrift 57 (2006), S. 386-398.

(12) Neue Dogmen setzen neue Grenzen, in: Kölnische Rundschau, Nr. 224, 27. September 1963; Joseph Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode des Zweiten Vatikanischen Konzils. Ein Rückblick, Köln: J. P. Bachem, 1963, S. 8-14, 32, 39 f., 42, 44, 54; Ders., Das Konzil auf dem Weg. Rückblick auf die zweite Sitzungsperiode, Köln: J. P. Bachem, 1964, S. 28; Ders., Ergebnisse und Probleme der dritten Konzilsperiode, Köln: J. P. Bachem, 1965, S. 7.

(13) Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode, S. 8-14, 32, 54.

(14) Ratzinger,Die zweite Sitzungsperiode, S. 30.

(15) Ratzinger, Die zweite Sitzungsperiode, S. 34 f.; Ders., E. u. P. der dritten Konzilsperiode, S. 13, 56 f.

(16) Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode, S. 59; Ders., E. u. P. der dritten Konzilsperiode, S. 82; Ders., Die letzte Sitzungsperiode des Konzils, Köln: J. P. Bachem, 1966, S. 71, 73.

(17) Ratzinger, Zum Einfluß des Bettelordensstreites auf die Entwicklungder Primatslehre, in: Ders., Das neue Volk Gottes. Entwürfe zur Ekklesiologie, 2. Aufl., Düsseldorf: Patmos, 1981, S. 49-71.

(18) Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode, S. 46 f., 59; Ders., Die zweite Sitzungsperiode, S. 60-67.

(19) Ratzinger, Die zweite Sitzungsperiode, S. 30.

(20) Neue Dogmen setzen neue Grenzen, in: Kölnische Rundschau, Nr. 224, 27. September 1963; Ratzinger, Die zweite Sitzungsperiode, S. 16 f.; Ders., Der Eucharistische Kongress im Spiegel der Kritik, in: JRGS 7/1, S. 52-72.

(21) Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 182; Joseph Ratzinger, Einführung in das Christentum. Vorlesungen über das Apostolische Glaubensbekenntnis. Mit einem neuen einleitenden Essay, 5. Aufl., München: Kösel, 2005, S. 27; Ders., Salz der Erde. Christentum und katholische Kirche im neuen Jahrtausend. Ein Gespräch mit Peter Seewald, 6. Aufl., München: Wilhelm Heymann, 2006, S. 84.

(22) Marburger Manifest vom 17. April 1968, in: FAZ, Nr. 152, 6. Juli 1968, S. 42.

(23) Offener Brief von Edgar Lersch an alle Unterzeichner des „Marburger Manifestes“ der Katholisch-Theologischen Fakultät der Universität Tübingen, Tübingen [vor dem 4. September 1968], in: Universitätsarchiv Tübingen [UAT] 183/147,5.?

(24) Brief von Joseph Ratzinger an Edgar Lersch, Fachschaftssprecher der Fachschaft Katholische Theologie an der Universität Tübingen, Tübingen 4. September 1968, in: UAT 183/147, 4.

(25) Brief von Joseph Ratzinger an Edgar Lersch, 4. September 1968, in: UAT 183/147,4; Schwäbisches Tagblatt, 31. Oktober 1968, Tübinger Chronik, in: UAT 183/147,4; Luise Rinser, Gratwanderung. Briefe der Freundschaft an Karl Rahner 1962-1984, hrsg. von Bogdan Snela, München: Kösel, 1994. Luise Rinsers Widerstandsgeschichte ist nach ihrem Tod in Frage gestellt (Michael Kleeberg, Luise Rinsers Vergesslichkeit, in: Der Spiegel, Nr. 2. 10. Januar 2011, S. 100-105; Jose Sanchez de Murillo, Luise Rinser. Ein Leben in Widersprüchen, Frankfurt (Main): S. Fischer, 2011, bes. S. 75-217; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 65 f.).

(26) Hubertus Halbfas, Fundamentalkatechetik. Sprache und Erfahrung im Religionsunterricht, Düsseldorf: Patmos-Verl., 1968; UAT S 4/258 Flugblattsammlung; Küng, Erkämpfte Freiheit, S. 597; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 31; In Tübingen den Schock fürs Leben?, in: Reutlinger General-Anzeiger, 23. September 2011; Joseph Ratzinger/Hans Maier, Demokratie in der Kirche. Möglichkeiten, Grenzen, Gefahren, Limburg: Lahn, 1970, S. 13 f.

(27) Für die Freiheit der Theologie, in: FAZ, Nr. 293, 17. Dezember 1968, S. 10; Befristete Amtszeit residierender Bischöfe?, in: Theologische Quartalschrift 149 (1969), S. 105-116.

(28) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 379 f.; Marxisten sprengen Ratzinger-Vortrag. Referat „Kirchenpolitik“ nach St. Ludwig verlegt / 1200 Hörer – Offene Diskussion, in: Süddeutsche Zeitung (im folgenden: SZ), 11. Juni 1980; Irmi Schwartz, Empörte Reaktion auf Vertreibung von Kardinal Ratzinger durch linksextreme Studenten, in: Münchner Merkur, 12. Juni 1980.

(29) Kardinal Ratzinger versichert den Wittelsbachern. Ein Platz im Herzen des bayerischen Volkes, in: Münchner Merkur, Nr. 215, 17. September 1980; Peter Pfister (Hrsg.), Joseph Ratzinger und das Erzbistum München und Freising. Dokumente und Bilder aus kirchlichen Archiven, Beiträge und Erinnerungen, Regensburg: Schnell & Steiner, 2006 (unten: Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising), S. 226.

(30) Ratzinger verteidigt Habsburg. Brief des Kardinals an Rothemund – Pan-Europa-Tagung „christliche Initiative“, in: Münchner Merkur, 24. April 1979; Stephan Baier/Eva Demmerle, Otto von Habsburg 1912-2011. Die Biographie, 6., überarbeitete u. erweiterte Aufl., Wien: Amalthea, 2012, S. 15, 418-421, 464-467, 555-558.

(31) Jeannette Handler, Otto von Habsburg. Abschied, Graz: Leopold Stocker Verl., 2012, S. 31. 

(32) „Es gibt keine Moral der reinen Hände“, in: Der Spiegel, Nr.4, 22.Januar 1979, S. 210-213; Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 364-367; „Unnachgiebig, unbelehrbar, maßlos“, in: Der Spiegel, Nr. 1/2, 7. Januar 1980, S. 34-42; Kardinal Ratzinger widerspricht Rahner. Intervention gegen Berufung des Theologen Metz mit Sorge um Unterricht begründet, in: SZ, 18. Dezember 1979; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 516; Christian Feldmann, Papst Benedikt XVI. Eine kritische Biographie, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt, 2006, S. 81 f.

(33) Norbert Greinacher / Herbert Haag (Hrsg.), Der Fall Küng, München: Piper, 1980, S. 77 f., 82-92; Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 361 f.; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 568-665; Rabenschwarzer Tag, in: Der Spiegel, Nr. 52, 24. Dezember 1979, S. 150 f.

(34) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 312; Joseph Kardinal Ratzinger/Hans Urs von Balthasar, Maria – Kirche im Ursprung, Freiburg: Herder, 1980.

(35) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 305-309, 352-355, 381 f.

(36) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 439-441.

(37) Joseph Kardinal Ratzinger (Papst Benedikt XVI.), Zur Lage des Glaubens. Ein Gespräch mit Vittorio Messori, Freiburg (Br.): Herder, 2007, S. 31-33, 122-124; Roland Scheulen, Die Rechtsstellung der Priesterbruderschaft „St. Petrus“. Eine kritische Untersuchung auf dem Hintergrund der geltenden Struktur und Disziplin der Lateinischen Kirche, Essen: Ludgerus, 2001. 

(38) Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 123-126.

(39 )Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 104-114.

(40) Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 85-104, 160-172, 176-197, 200-207; Kongregation für die Glaubenslehre, Instruktion über einige Aspekte der „Theologie der Befreiung“. Mit einem Kommentar von Prof. Dr. Leo Scheffcyzk und einer Erklärung von Kardinal Joseph Höffner, Stein am Rhein: Christiana Verlag, 1984; Rauch des Satans, in: Der Spiegel, Nr. 48, 25. November 1985, S. 161-164.

(41) Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 67f., 172-175.

(42) Ratzinger, Einführung in das Christentum, S. 10.

(43) Zitiert in: Claudia Jahnel (Hrsg.), Theologie befreit. Transformationen und Rezeptionen der Lateinamerikanischen Befreiungstheologie, Erlangen: Martin-Luther-Verl., 2009, S. 7.

(44) Ratzinger, Salz der Erde, S. 289. Die genaue These Böckenfördes lautet wie folgt: „Der freiheitliche, säkularisierte Staat lebt von Voraussetzungen, die er selbst nicht garantieren kann.“ (Ernst-Wolfgang Böckenförde, Die Entstehung des Staates als Vorgang der Säkularisierung, in: Ders., Kirche und christlicher Glaube in den Herausforderungen der Zeit. Beiträge zur politisch-theologischen Verfassungsgeschichte 1957-2002, 2., erweiterte Aufl., fortgeführt bis 2006, Berlin: Lit, 2007, S. 229)

(45) Joseph Ratzinger / Paolo Flores d’Arcais, Gibt es Gott? 3.Aufl., Berlin: Wagenbach, 2006.

(46) Jürgen Habermas / Joseph Ratzinger, Dialektik der Säkularisierung. Über Vernunft und Religion, Freiburg: Herder, 2005.

(47) Joseph Kardinal Ratzinger / Marcello Pera, Ohne Wurzeln. Der Relativismus und die Krise der europäischen Kultur, Augsburg: Sankt Ulrich, 2005.

(48)  Die General audienz vom 27.April 2005; Die General audienz vom 9. April 2008.

(49) Martin Posselt (Hrsg.), Benedikt XVI. Die Predigten und Reden zum Beginn des Pontifikats, München: Langenmüller, 2005, S. 48 f.; Beifall für Ratzingers Predigt, in: Süddeutsche Zeitung, 19. April 2005, S. 5.

(50) Licht der Welt, S 186 f.; Benedikt XVI., Gedanken, Impulse, Visionen, S. 59 f.

(51) Z.B. die Angelus gebete vom 24. September 2006, vom 22. Oktober 2006, vom 29. Juli 2007, vom 14. Oktober 2007, vom 2. März 2008, vom 20. September 2008, vom 28. Februar 2010, vom 17. November 2010, vom 6. März 2011, usw.

(52) Alexander Smoltczyk, Benedikts Herbstoffensive, in: Der Spiegel, Nr. 45, 2. November 2009, S. 114 f.

(53) Alexander Smoltczyk, Mission Konstantinopel, in: Der Spiegel, Nr. 49, 4. Dezember 2006, S. 76.

(54) Joseph Ratzinger, Protestantismus. Beurteilung vom Standpunkt des Katholizismus, in: JRGS 8/2. Kirche – Zeichen unter den Völkern. Schriften zur Ekklesiologie und Ökumene, Freiburg (Br.): Herder, 2010, S. 810-815.

(55) Licht der Welt, S 119-121; Papst enttäuscht Hoffnung auf mehr Ökumene, in: FAZ, 24. September 2011, S. 1.

(56) Licht der Welt, S. 101 f.

(57) Küng, Erlebte Menschlichkeit, S. 550-563."

Izvor: S. Magister/L'espresso