subota, prosinca 29, 2012

Tajna vjere

Podnaslov bi ovoga posta mogao biti Od autosekularizacije k autoevangelizaciji, odnosno evangelizaciji nas samih.

Povodom zlatnog jubileja misništva kard. Meisnera zaredalo je dosta vijesti o pastiru kölnske crkve koju vodi već dvadeset i četiri godine. Gloria.tv donosi sažetak iz njegova zadnjeg intervjua u kojem u osnovi ponavlja ono što je rekao za Die Welt, 22. prosinca 2012.: "Moramo se rastati od izvjesne autosekularizacije. Desakralizaciji možemo stati na kraj. To znači: Od naših crkava ponovo moramo napraviti domove Božje u kojima prvenstveno liturgija slavi Tajnu vjere".


"Katolička se crkva prema procjeni kölnskog kardinala J. Meisnera nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.) previše prilagodila duhu vremena. Izgubljen je osjećaj za sveto, izrekao je kritiku u intervjuu za subotnje izdanje würzburškog 'Die Tagesposta'. Kateheza o sakramentima je strašno zanemarena, a vanjski znaci strahopoštovanja nenadomjestivo ukinuti.

Pričesne klupe, klečanje kao i pričest na usta i euharistijski post bili su poput zaštitnoga bedema oko Euharistije, naglasio je kardinal. Time je bilo jasno 'da se tu događa nešto jedinstveno'. Nasuprot tomu, otajstvo danas više nije zaštićeno i događa se potpuna profanacija svetoga. No, kada erodira razumijevanje sakramenta, a od vjere Crkve u stvarnu prisutnost Kristovu u Presvetoj euharistiji ostane samo još jedna 'uobičajeno oblikovana prijateljska gozba', tada raste pritisak da se koliko je više moguće svakoga pripusti pričesti.

'Ali mi ne možemo ukinuti vjeru Crkve ili je prilagoditi, nego je moramo upravo u ovoj situaciji naviještati odvažno, jasno i privlačno', objašnjava Meisner. Na svjetskoj Biskupskoj sinodi pozvao je na promicanje evangelizacije nas samih (Selbstevangelisierung) i zaustavljanje desakralizacije, što je naišlo na dosta odobravanja sudionika. 'Ne uspije li nam to, možemo se spakirati', kaže kardinal."

Izvor: gloria.tv
Slike: Catholic Church Conservation, Semper Idem

utorak, prosinca 25, 2012

Posvećeni dan

Dies sanctificatus illuxit nobis
Zasjao nam je posvećeni dan

Svima želim blagoslovljen Božić!!!

Jedna lijepa skulptura Malog Isusa privukla je pozornost na poznatoj izložbi prilikom Godine Ruđera Boškovića (virtualna šetnja). Istina, pomalo je neobično da se izlaže poput običnog muzejskog izloška. Suvereni malteški red je, na primjer, više puta izrazio nezadovoljstvo što se lik njihove zaštitnice Gospe od Filerma nalazi u muzeju poput svih drugih eksponata. Godine 2002. ikona je izdvojena u tzv. Plavu kapelu unutar muzeja, a 2010. usvojena je deklaracija o premještanju ikone u Cetinjsku pećinu koja će biti adaptirana posebno za taj sveti lik koji je proputovao veliki dio Europe.

No, vratimo se na današnju temu. Iako je u Dubrovniku sačuvano više starih kipova Malog Isusa, posebno mjesto zauzima Bambin koji je opjevala, štovala i prema njemu širila pobožnost dubrovačka pjesnikinja i sestra isusovca oca Ruđera, Anica Bošković. Danas se čuva u crkvi Sigurata, a o uslišanjima svjedoče zavjetni darovi koji potječu još iz Aničina vremena.

Ova poetesa značajna je i stoga što je u hrvatsku književnost uvela lik djeteta, i to ne bilo kakvoga, nego upravo Djeteta Isusa kojemu je posvetila više pjesama. Sve o toj pjesnikinji božićnog otajstva možete naći u vrijednoj knjizi S. Stojan o Anici Bošković u izdanju HAZU-a koja je nažalost tiskana u samo 800 primjeraka.

Aničin Bambin bio je poznat svima u gradu, svi bi se svećenici koji su dolazili u njihov dom najprije pomolili pred tim svetim likom pa je bratu Ruđeru, nadajući se da će se opet susresti pisala: "A ti ćeš rijet letanije  prid Bambinom, kako čine svi sačerdoti koji u nas dođu." Božićna priprava u domu Boškovićevih započinjala je devetnicom koju su molili iz jedne davno tiskane knjižice. Anica ju je  "čuvala i gledala kako dijamanat", tako da su se mnogi u predbožićno vrijeme obraćali njoj da im posudi tu knjižicu: "Kad dođe ovo brijeme sve ga dohode u mene pitat: kogodi, jeda imam saviše; kogod jeda ga mogu dobavit; kogodi da ga pripiše; a kogodi svaki dan posila ga uzet za smolit i opet vraća. I sad mi ga nije doma." Zato je u istom pismu u kojem to piše zamolila brata da negdje tiska tu knjižicu što je on kasnije i izvršio. Anica se nije udala i ostala s bratom Božom uz majku, a za rasute članove obitelji najčešće su molili "korunicu" Djetinjstva Isusova. I sami u godinama obraćali su se Malom Isusu jer su u njemu vidjeli i dobročinitelja staraca- Isus je u utrobi svoje majke pohodio ostarjele sv. Zahariju i Elizabetu, u ruke ga je uzeo starac Šimun u Hramu, stara proročica Ana je "svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu" (Lk 2,38).

Koliko joj je bilo do toga lika govori i to da ga više puta spominje u svojoj oporuci:

"Naređujem i hoću da se odmah po mojoj smrti prebaci i postavi u crkvi časnih sestara sv. Katarine u ovom gradu, reda sv. Dominika moj kip Djetešca Isusa s nišom i pelenom koja se nalazi u njoj i svjetiljkom od srebra, dva kandiljera od srebra i svim ukrasima koji se nalaze sa strane rečene niše.

Naređujem da nitko ne smije dirati srebrena srca, pomaknuti ih s mjesta ili zamijeniti s nekim drugim ukrasom, da bude sve za vječnu uspomenu vjernima koji su posvećeni pobožnosti Malome Isusu, kao znak ljubavi prikazan Bambinu od njihova srca da se nikad ne slomije i ne rastavi ovaj kipić.

Nadalje, hoću i naređujem da se odmah postavi po volji i nahođenju priorice rečenih dumana, na trošak mojih prodaja koji će im isplatiti trezorijeri koji će im također isplaćivati od mojih prihoda svake godine toliko ulja koliko im bude trebalo za održavati upaljenu svijeću svakog 25. u mjesecu, za Božićnu devetnicu i za Božićne blagdane pred kipićem Bambina."

Budući da je živjela u vrijeme velikih povijesnih promjena, predvidjela je da bi uskoro moglo doći do ukidanja samostanâ, zato pred kraj oporuke dodaje:

"Naređujem i hoću, u slučaju da se ugasi samostan sv. Katarine, kipić Bambina mora se premjestiti i postaviti u crkvi sestara sv. Marije od Kaštela, s nišom i svime što se nalazi u niši, sa svjetiljkom, dva kandiljera od srebra i ostalim nakitom, pod istim uvjetima i raspolaganjem kako sam već izložila, što se odnosi na Bambina." (prev. I. Veselić)

O Anici Bošković snimljen je dokumentarni film, a predstavljen je 2011. na Danima kršćanske kulture.

Izvor: S. Stojan: Anica Bošković, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, 1999.

četvrtak, prosinca 20, 2012

Završetak obnove

O cistercitima iz samostana u Vyšem Brodu bilo je riječi u listopadu. Nedavno je dovršena obnova njihove samostanske crkve, a svečanu pontifikalnu misu u izvanrednom obliku rimskog obreda, kako je bilo i najavljeno, 15. prosinca 2012. služio je mariawaldski opat J. Vollberg. Za glazbu se pobrinulo Književno bratstvo iz crkve Sv. Vjenceslava iz Netolica. Dostupna su četiri videa o toj svečanosti:




utorak, prosinca 18, 2012

Avangarda

Prije svega nekoliko dana poznati je tjednik The Economist objavio zanimljiv članak o tradicijskoj avangardi.

"Od Drugoga vatikanskog koncila Crkva je težila tomu da se prilagodi modernom svijetu. No, na Zapadu gdje su se mnogi nadali da će osuvremenjena poruka biti bolje prihvaćena, vjernici su masovno odlazili. Pohađanje mise u Engleskoj i Walesu opalo je s 1,8 milijuna, zabilježenih 1960., na polovicu. Prosječna dob župljana porasla je s 37 godina 1980., na 52 godine danas. U Americi je pohađanje mise od 1960. opalo za više od trećine. Manje od 5% francuskih katolika redovito dolazi na misu, a samo 15% u Italiji. Međutim, dok 'mainstream' vene, tradicionalisti rastu.

Uzmimo latinsku misu koju je 1962. Vatikan zamijenio za liturgije u narodnim jezicima [to se dogodilo godinama kasnije, a ne 1962., op. splendor]. U svom najtradicionalnijem obliku, svećenik tiho posvećuje kruh i vino okrenut od zajednice, što je poput anateme onima koji misle da je otvorenost u duhu vremena. No, o. J. Zuhlsdorf, američki svećenik i bloger, kaže da je to izazov vjernicima u odnosu na komotni liberalizam uobičajenih misa. Kaže: 'To nije školski skup'.

Ostali dijele njegov entuzijazam. Društvo za latinsku misu Engleske i Walesa koje je nastalo 1965., danas ima preko 5000 članova. Broj tjednih latinskih misa porastao je s njih 26 koliko ih je bilo 2007., na današnjih 157. U Americi je porastao sa 60 misa 1991. na 420 danas. U Bromptonskom oratoriju, žarištu londonskog tradicionalizma, na glavnoj nedjeljnoj latinskoj misi okuplja se 440 vjernika, dvostruko više nego na glavnoj engleskoj. Žene nose mantille (čipkaste rupce), a muškarci su u tvidu.

No, to nije okupljalište staromodnih: zajednica je mlada i višenacionalna. Poput evađeoskog kršćanstva, tradicionalno katolištvo privlači ljude koji čak nisu ni bili rođeni kad je Drugi vatikanski koncil pokušao pomladiti Crkvu.

Tradicijske skupine imaju članstvo u 34 zemlje, uključujući Hong Kong, Južnu Afriku i Bjelorusiju. Pokret mladih katolika Juventutem koji voli stari način, aktivan je u više zemalja. Tradicionalisti koriste blogove, internetske stranice i društvene medije da šire Riječ- i da prokažu neposlušne liberalne biskupije i crkvene upravitelje koji su dugo u 'latinašima' vidjeli anakronu manjinu koja sebi ugađa. U Kolumbiji je 500 ljudi koji su htjeli tradicionalnu misu moralo koristiti općinsku dvoranu (kasnije su našli crkvu).

Značajan je pomak došao 2007. kada je papa Benedikt XVI. formalno potvrdio uporabu latinske mise prema starom obredu. Do tada je naklonjenost tradicionalnoj liturgiji mogla svećeniku uništiti karijeru. Personalni ordinarijati bivših anglikanaca koje podupire Vatikan, dali su stvari novu snagu. Desetci anglikanskih svećenika, uglavnom iz 'visoke crkve' s puno kađenja i zvonjave, 'preplivalo je Tiber'; i naišli su na spremnu dobrodošlicu među tradicionalnim rimokatolicima.

Povratak drevnog obreda prouzročio je tiho zaprepaštenje među katoličkim modernistima. Timothy Radcliffe, nekoć glava britanskih dominikanaca, u tomu vidi 'vrstu nostalgije u vidu Povratka u Brideshead'. Smatra da je tradicijsko buđenje reakcija protiv 'trendovskog liberalizma' njegove generacije. Neki su zamasi klatna neizbježni, no za crkvenu hijerarhiju zapadnih zemalja, pritisnutoj skandalima i padom, buđenje tradicijske avangarde je zabrinjavajuće. Je li to samo provala ekscentričnosti ili znak da je Crkva prije 50 godina krivo skrenula?"

Izvor: The Economist

četvrtak, prosinca 13, 2012

Benediktinci Bezgrješne

U Biskupiji Albenga-Imperia, u sjeverozapadnoj Italiji, nalazi se nedavno osnovani benediktinski samostan. Novu benediktinsku zajednicu pokrenuo je 2008. otac Jehan, inače prvi koji se 1970. pridružio o. G. Calvetu u njegovoj pustinji i kasnije s njim sudjelovao u osnivanju poznate opatije Le Barroux.
 

U postu o franjevcima Bezgrješne stoji kako su na kapitulu 2008. odlučili da svi njihovi svećenici moraju naučiti klasičnu rimsku misu. Zasluga za to pripada i spomenutom o. Jehanu koji je s franjevcima Bezgrješne proveo više od šest mjeseci i uveo ih u tradicionalnu misu. U zahvalu mu je utemeljitelj franjevaca Bezgrješne, o. S. Manelli, 10. ožujka 2008. nakon molitve šestog časa predao čudotvornu medaljicu kakvu svi njegovi redovnici i redovnice nose na habitu. Otac Jehan koji je otada nosi na srcu odgovorio je: "Nema sumnje da je Majka Božja podigla obitelj franjevaca Bezgrješne. Ako je, dakle, volja Božja da nastane nova benediktinska obitelj, onda će to biti benediktinci Bezgrješne."

Tako su za njega sada te dvije redovničke ustanove ujedinjene u jednu veliku obitelji pod plaštem Bezgrješne- svaka u vjernosti vlastitom redovničkom pravilu i liturgijskoj tradiciji svete Crkve.

Otac Jehan je 2008. bio također kod trapista iz Mariawalda i služio prvu pjevanu konventualnu misu u tom samostanu prema starom obredu nakon više desetljeća*.

Do nastanka nove zajednice došlo je stoga što je o. Jehan htio očuvati nasljeđe nepokolebljive privrženosti tradicionalnoj misi o. Gerarda. Biskup Alebenge i Imperije prihvatio ih je pismom od 6. veljače 2008. godine. Njihov dolazak u Villatallu, 2. srpnja 2008., bio je pravi događaj za to malo mjesto; okupili su se župnik, seljani, dijecezanski svećenici i sjemeništarci, članovi jedne obližnje bratovštine, građanski predstavnici. Službeno uvođenje izgledalo je ovako:


"Uvijek u reverendi, a ovom prigodom u korskoj odjeći, župnik se o. Jehanu obratio ovim riječima:

- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Tko ste i što tražite?

- Mi smo sinovi sv. Benedikta i došli smo moliti i raditi, kako zahtijevaju sv. evanđelje i naše pravilo.

- Poznaje li vas biskup Albenge?

- Da, i moli Vas da nam iskažete svoje gostoprimstvo.

- Ono što vam selo San Michele može ponuditi je krov, crkva i malo zemlje.

- Bogu hvala, a mi ćemo se za vas moliti Bogu, Gospi i sv. Mihaelu.

Na koncu riječi: 'Benedictus qui venit in Nomine Domini. Procedamus in pace!'

Procesija, predvođena križem, započela pjevanjem litanija. Križ su slijedili ministranti, pobožna bratovština, kler, gorljivi stanovnici slabo naseljenog mjesta. Kad su došli do crkve posvećene sv. Mihaelu, župnik don Sandro svečano je o. Jehanu predao velike ključeve crkve. Tada ga je poveo u zvonik da zvona označe uspješno preuzimanje u posjed.

Slijedila je pjevana Večernja; toga dana kad liturgija slavi otajstvo Pohoda Marijina, u zahvaljivanju su se sjedinila sva srca s onim čistim i poniznim Srcem Neoskvrnjene Djevice u 'Magnificatu'.


Zatim se u antiknoj rimskoj kazuli, koju je obukao u sakristiji, vlč. o. Jehan praćen đakonom i podđakonom uspeo oltarskim stubama da služi sv. misu prema starom i tradicionalnom obredu."

Dolazak benediktinaca pozdravio je na primanju načelnik Prele, razni vijećnici i načelnik susjednoga mjesta. Svi su istaknuli važnost monaške prisutnosti za razvoj i jačanje kršćanske kulture.
 

Nakon što se mala zajednica učvrstila, biskup Oliveri ju je 21. ožujka 2012. kanonski uspostavio kao samostan.

Koludri vode blogove na francuskom, talijanskom, engleskom, španjolskom i njemačkom jeziku, na kojima izvješćuju o zbivanjima i napretku svoje zajednice. Na njihovu kanalu na Gloria.tv-u ili na Youtubeu možete pogledati monaško oblačenje brata Josipa od 23. lipnja ove godine.


U listopadu su habit primila još dvojica braće; brat Gonzalo koji je dobio ime Marijan i brat Benedikt kojemu je ostalo njegovo ime. Početkom studenog postulaturu je započeo i prvi talijanski kandidat.
 

Horarij pokazuje kako zaista strogo opslužuju svoje pravilo. Jedan dan izgleda ovako:

3.30 Matutin
6.00 Pohvale
6.30 mislena molitva
7.00 Prvi čas
9.15 Treći čas
9.30 sv. misa
12.15 Šesti čas
14.00 Deveti čas
18.00 Večernja
18.30 krunica i blagoslov s Presvetim nedjeljama i blagdanima
20.00 Kompletorij

Budući da uvijek ima zainteresiranih koji nekoliko dana žele provesti u samostanu, sadašnji im je dom već postao pretijesan i nedostaje ćelija pa stoga planiraju kupnju susjedne kuće za što mole pomoć svih koje nije u velikoj mjeri uzdrmala gospodarska kriza, a od svih drugih za daljnje pritjecanje kandidata za koludarski život u njihovu samostanu traže jednu Zdravomariju dnevno.

Izvor i slike: Bénédictins de l’Immaculée 

subota, prosinca 08, 2012

Neokaljana

Zemaljski Libanon bijeli se snijegom, ali uzvisine Marijine svetosti bijele se čistoćom i milošću... (sv. Jeronim, katolik.hr)

Uoči obilježavanja pedesete obljetnice dogme o Bezgrješnom Začeću, sv. Pio X. napisao je molitvu koja slijedi. Preuzeo sam je s dolje navedene poveznice. Original se nalazi u Acta S. Sedis 36 za 1903.-1904. godinu (talijanski str. 66, latinski str. 68). Danas je, izgleda, mole češće bez podcrtanih riječi koje se odnose točno na tadašnji jubilej- usp. za talijanski (1, 2), za njemački (3), a na engleskom je u potpunosti ovdje.

"Presveta Djevice koja si se svidjela Gospodinu i postala Njegovom majkom, neokaljana na tijelu i na duši, u vjeri i u ljubavi; o ovom svečanom jubileju dogme koja je pred cijelim svijetom navijestila da si bez grijeha začeta, pogledaj milostivo na nas bijednike koji vapijemo za tvojom moćnom zaštitom! Grozna zmija na koju je bačeno prvo prokletstvo nastavlja napadati i vrebati nevoljnu djecu Evinu. O, blagoslovljena Majko, naša kraljice i zagovornice koja si od prvoga trenutka svoga začeća zgazila glavu neprijateljevu, primi molitve koje, sjedinjena srca s Tobom, molimo da ih prikažeš pred prijestoljem Božjim; da nikada ne upadnemo u postavljene nam zamke, nego da svi prispijemo u luku spasenja te da Crkva i kršćansko društvo, nakon tolikih nevolja, još jednom mognu zapjevati himan oslobođenja, pobjede i mira. Amen."

Izvor: HEILIGE GEBETE UND ANDACHTEN
Slika: Cantuale Antonianum

srijeda, prosinca 05, 2012

Latinitet

Upravo ove godine kad se navršilo pedeset godina od zaboravljene Apostolske konstitucije Veterum sapientia bl. Ivana XXIII., slavno vladajući papa Benedikt XVI. objavio je motuproprij kojim osniva Papinsku akademiju latiniteta. O tomu su izvješćivali i hrvatski katolički mediji. Za čelnog čovjeka Akademije Sveti Otac je odredio prof. I. Dionigija, a tajnik će biti o. R. Spataro, salezijanac s kojim smo se upoznali u svibnju ove godine.

Statuti Papinske akademije latiniteta predviđaju promicanje znanja i studija latinskog jezika i književnosti, kako klasične, tako patrističke, srednjovjekovne i humanističke, osobito u katoličkim obrazovnim ustanovama u kojima se obrazuju sjemeništarci i svećenici. Planira se izdavanje publikacija, pokretanje tečajeva i korištenje modernih komunikacijskih sredstava u poučavanju mladih naraštaja latinskom, kao i održavanje natjecanja i raznih konferencija. Sve to treba pomoći oživljenju uporabe latinskoga bilo u pismu bilo u govoru, i to ne samo u Crkvi, nego također u svijetu kulture.

Da ne zanemarimo prebogatu baštinu hrvatskog latiniteta, preporučujem zanimljiv stručni rad Z. Sikirić Assouline na Hrčku.

"Apostolsko pismo
u obliku motuproprija

'LATINA LINGUA'

Vrhovnog Svećenika
BENEDIKTA XVI.   

kojim se uspostavlja
'Pontificia Academia Latinitatis'

1. Latinski jezik su Katolička crkva i rimski prvosvećenici oduvijek visoko cijenili. Oni su marljivo promicali njegovo znanje i širenje, učinivši ga vlastitim jezikom sposobnim da na univerzalnoj razini širi poruku evanđelja, kako je to već u Apostolskoj konstituciji 'Veterum sapientia' potvrdio Naš predšasnik bl. Ivan XXIII.

Zapravo, od Pedesetnice je Crkva govorila i molila na svim ljudskim jezicima. No, kršćanske su zajednice prvih stoljeća naširoko koristile grčki i latinski, jezike opće komunikacije svijeta u kojem su živjele, zahvaljujući kojima je novost Riječi Kristove susrela nasljeđe grčko-rimske kulture.

Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, Rimska crkva nije samo nastavila koristiti latinski jezik, nego mu je na neki način postala čuvaricom i promicateljicom, kako na teološkom i liturgijskom području, tako i u izobrazbi i prenošenju znanja.

2. I u naše se vrijeme znanje latinskog jezika i kulture pokazalo potrebnijim nego ikad za studij izvora iz kojih, među ostalima, crpe brojne crkvene discipline; na primjer, teologija, liturgija, patristika i kanonsko pravo, kako poučava II. vatikanski ekumenski koncil (usp. Dekret 'Optatam totius', 13).

K tomu, upravo da se istakne univerzalna narav Crkve, na tom su jeziku sastavljene u tipičnom obliku liturgijske knjige rimskog obreda, najvažniji dokumenti papinskog Učiteljstva i službeni najsvečaniji akti rimskih prvosvećenika.

3. U suvremenoj se kulturi, u kontekstu općeg slabljenja humanističkih studija, zamjećuje opasnost sve površnijeg znanja latinskog jezika, pa i u okviru filozofskog i teološkog studija budućih svećenika. S druge strane, upravo u našem svijetu u kojem znanost i tehnologija imaju osobito mjesto, susreće se obnovljeni interes za latinski jezik i kulturu, ne samo na onim kontinentima koji svoje kulturne korijene vuku iz grčko-rimske baštine. Takva je pozornost to značajnija što uključuje ne samo akademska i institucionalna okruženja, nego se tiče također mladih i učenjaka iz različitih naroda i tradicija.

4. Stoga se čini žurnim podržati zauzetost za bolje poznavanje i kompetentniju uporabu latinskoga jezika, kako na crkvenom području, tako i u širokom svijetu kulture. Da bi se dao poticaj i odjek ovom nastojanju, potrebno je usvojiti nove didaktičke metode prikladne novim uvjetima i promicati mreže odnosa među akademskim institucijama i među učenjacima, sa svrhom vrjednovanja bogatstva i raznolikog nasljeđa latinske civilizacije.

Da bi se postigli ovi ciljevi, slijedeći tragove Naših časnih predšasnika, danas ovim apostolskim pismom motuproprijem, uspostavljamo Papinsku akademiju latiniteta ovisnu o Papinskom vijeću za kulturu. Vodit će je predsjednik potpomognut tajnikom- koje Mi imenujemo- i Akademskim vijećem.

Ukida se Zaklada 'Latinitas' koju je papa Pavao VI. ustanovio kirografom 'Romani Sermonis', 30. lipnja 1976.

Naređujemo da se ovo apostolsko pismo u obliku motuproprija kojim 'ad experimentum' na pet godina potvrđujemo priložene statute, objavi u 'L'Osservatoreu Romanu'.

Dano u Rimu, kod sv. Petra, 10. studenoga 2012., o spomendanu sv. Lava Velikog, osme Našega pontifikata.

BENEDICTUS PP XVI"

ponedjeljak, prosinca 03, 2012

Rak i raspelo

Večeras vam prenosim jednu lijepu priču o sv. Franji Ksaverskom.

Nakon što je gradu Malacci prorekao strašnu kušnju Božju, kugu i rat, zato što se vratio starim porocima, otplovio je prema otoku Amboinu gdje je veliki dio stanovnika bio pridobio za kršćanstvo. Odatle je posjećivao okolne polupuste otoke "da i tamo donese ime Isusovo".

"Kad je plovio prema otoku Baranuri, podigla se zastrašujuća oluja. Ksaver je tada izvadio maleno raspelo, koje je na svim svojim putovanjima nosio na prsima, da ga uroni u olujno more. Međutim, križ iskliznu iz njegovih ruku i progutaše ga valovi.

Gubitak raspela jako je ražalostio sveca. No gle, kad su sljedećega dana pristali na otok, a svetac s jednim mladim Portugalcem hodao duž obale, podiže se iz dubine mora jedan rak koji je u svojim kliještima držao svečevo raspelo i plivao prema njemu.


Ksaver se sagnuo, uzeo svoj ponovo zadobiveni križ, a rak je opet nestao u dubini. Franjo Ksaverski je radostan poljubio omiljeni lik i proveo nepomičan pola sata u molitvi, nakon čega se ponovo vratio na brod."

Svetac se toliko ražalostio jer mu je to bilo jedino raspelo, a kod pogana ne bi lako mogao nabaviti novo.

Izvor: Der Katholik und die Welt
Slika: Sanctorum