ponedjeljak, veljače 27, 2012

Iz Švicarske

Churski biskup uspostavio je u svojoj dijecezi dvije personalne župe za vjernike privržene klasičnom rimskom obredu. Ova je biskupija tako postala prva na njemačkom govornom području koja je napravila korak prema potpunom provođenju motuproprija Summorum Pontificum. Uopće prva takva personalna župa utemeljena je 1. veljače 2007. u Bordeauxu, a vodi je Ustanova Dobrog Pastira. Druga je osnovana u Rimu, 23. ožujka 2008. i povjerena je Petrovu bratstvu. Najprije slijedi kratko priopćenje biskupije, a zatim dio biskupova pisma.

a) priopćenje

"U Churskoj biskupiji preko trideset i pet godina postoje dva središta za vjernike vezane uz izvanredni oblik rimskog obreda. U njima se dušobrižništvo obavlja u tolikom opsegu kao i u mnogim župama, ali bez odgovarajuće regulacije. Biskup churski taj nezadovoljavajući dugotrajni provizorij želi okončati i kanonski urediti, stoga je od 22. veljače 2012. uspostavio dvije personalne župe; Marije Bezgrješne u Oberarthu za vjernike iz Urschweiza i Sv. Maksimilijana Kolbea u Thalwilu za vjernike iz Ciriškog kantona.

Pripadnost personalnoj župi nije primarno ovisna o mjestu stanovanja, kao kod klasičnih župa, nego prema članstvu skupini određenoj prema posebnostima obreda, jezika ili nacionalnosti. Tako je otprilike talijanska misija u gradu Zürichu i Winterthuru organizirana isto kao personalna župa.

Motuproprij 'Summorum Pontificum' pape Benedikta XVI., od 7. srpnja 2007., predviđa da biskupi za vjernike vezane uz izvanredni oblik rimskog obreda mogu uspostaviti personalne župe. Takve su personalne župe već uspostavljene u različitim biskupijma, npr. u Rimu, Bloisu, Strassburgu, Quebecu, Denveru, Colorado Springsu ili Dalasu.

Chur, 27. veljače 2012."

Izvor: Bistum Chur

b) biskupovo pismo

" [...]

Zadnjih su desetljeća u našoj biskupiji nastala dva živa središta za dušobrižništvo u izvanrednom obliku rimskog obreda; u Oberarthu/SZ i u Zürichu.

U Gospinoj su se kapeli 'Immaculata' u Oberarthu, u suglasnosti s tadašnjim dijecezanskim biskupom, svete mise u izvanrednom obliku slavile od 1977. god. Od 1999. slave se svakodnevno, a nedjeljom su dva euharistijska slavlja. Osim toga postoji mogućnost ispovijedi i duhovnoga vodstva što se redovito odvija. Isto tako, dušobrižništvu pripada kateheza učenika, pobožnosti, krštenja, dušobrižništvo bolesnika, pokopi, sudjelovanje na hodočašćima i duhovne vježbe. Krštenja i sahrane su provođeni u dogovoru sa župama.

U Zürich-Oerlikonu od 1971. god. u crkvi Presv. Srca Isusova bila je svake nedjelje navečer misa u izvanrednom obliku. Vjernici su se u početku organizirali preko udruge "Una voce" i od različitih svećenika zatražili dušobrižničku službu. U travnju 1998. skrb je za njih preuzelo Petrovo bratstvo. Do 2005. su se dnevne svete mise održavale u jednom preuređenom poslovnom lokalu na Schauffhauserstrasse, koji je napušten nakon što su se dvije dnevne mise mogle slaviti u crkvi Sv. Josipa. Također je u Eggu jedanput mjesečno radnim danom bilo jedno euharistijsko slavlje. Od 2002. je u Birmensdorfu, odnosno Uitikonu, na rapolaganju bila crkva za Sveto trodnevlje. Za slavlje polnoćke na Božić više je godina korištena kripta crkve sv. Gala u Schwamendingenu.

Obje zajednice, kako u Oberarthu tako u Zürichu, postoje već više desetljeća i mole jamstvo za trajni razvoj. U njima se dušobrižništvo odvija u onom djelokrugu koji odgovara onomu mnogih župa naše biskupije. Obje su zajednice primjereno opskrbljene financijski i osobljem. Radi se, dakle, o činu pravednosti da se vjernike više ne drži u kanonski neriješenom trajnom provizoriju, nego da se uredi dušobrižništvo uspostavom personalnih župa u Oberarthu (za područje Urschweiza) i Thalwilu (za Kanton Zürich) te da ga dijeceza formalno prizna.

Motuproprij 'Summorum Pontificum' pape Benedikta XVI., od 7. srpnja 2007., u čl. 10 predviđa da se za vjernike privržene izvanrednom obliku rimskog obreda, sukladno Zakoniku kanonskog prava, kan. 518, mogu uspostaviti personalne župe. Sukladno kan. 515 § 2 pri uspostavi župe treba saslušati Svećeničko vijeće.

Osim sa Svećeničkim vijeće tražio sam razgovor i s Biskupskim vijećem. Neke prigovore protiv osnivanja personalnih župa mogu dobro razumjeti, osobito strah da se ide na ruku 'crkvi u Crkvi', da se cementira nešto što škodi jednistvu. Ili, pitanje zašto se bira upravo personalna župa umjesto drugog redovitog oblika koji nije samostalan. Kod takvih prigovora imam povjerenja u ujedinjujuću snagu zajedničke vjere naše sveopće Crkve, i siguran sam da je ta snaga bila uvijek najbolje sredstvo protiv svih opasnosti od podjela, s koje god strane dolazile. Tako sam odvagnuo svako 'za' i 'protiv' svih gledišta i stavio ih u molitvu. Konačno, moram reći da su zadrške, doduše, razumljive, ali nemaju toliku težinu koliko pastoralne potrebe svih tih ljudi koji već dugo žive u provizoriju, a dio su naše biskupije.

Kako su prema mojoj prosudbi ispunjeni preduvjeti za ovaj korak, uspostavio sam 22. veljače 2012. dvije personalne župe; Sv. Maksimilijana Kolbea sa sjedištem u Thalwilu i Marije Bezgrješne sa sjedištem u Oberarthu. Istim danom sam, na prijedlog njihovih pretpostavljenih, imenovao o. M. Ramma, FSSP za župnika personalne župe Sv. Maksimilijana Kolbea i gospodina kanonika M. Bürgija za župnika personalne župe Marije Bezgrješne.

[...]"

Izvor: Bistum Chur
Slika: Wikimedia Commons

subota, veljače 25, 2012

Sveta Valburga

Prije dvije godine proslavljena je 1300. obljetnica smrti velike misionarke i benediktinke, svete opatice Valburge Eichstättske, sestre sv. Vilibalda i sv. Vunibalda. Umrla je na današnji dan 779. ili 780. Svake godine od blagdana prijenosa njezinih relikvija, 12. listopada, do blagdana, 25. veljače, iz sarkofaga s njezinim moćima proistječe tekućina, nazvana Valburginim uljem koje benediktinke daju hodočasnicima u ovakvim bočicama. Možete pogledati i video kojim opatica Sv. Valburge poziva vjernike na svetičin blagdan.

Litanije svete Valburge


Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo Djevica,

Sveta Valburgo,
Ljiljane čistoće,
Mirisna ljubice poniznosti,
Neprestana žrtvo paljenice Božanske ljubavi,
Uzoru postojane ljubavi prema bližnjemu,
Sjajni primjeru poslušnosti,
Uresu Bogu posvećenih djevica,
Primjeru mrtvljenja,
Učiteljice neprestane molitve,
Stroga nasljedovateljice Raspetoga,
Izabrana posudo kršćanske savršenosti,
Velika zaštitnice Eichstätta
Uresu benediktinskog reda,
Slavna svetice u nebu,
Naša čudotvorna zaštitnice,
Utočište ugnjetavanih,
Tješiteljice ožalošćenih,
Zaštitnice umirućih,
Utočište naše u svakoj nevolji,
Naša izabrana zaštitnice,
Sveta Valburgo koju je Bog nebrojenim čudesima proslavio,
Sveta Valburgo iz čijih svetih moćî čudesno, ljekovito ulje istječe,
U svim nevoljama i potrebama,
U vrijeme teških borbi i iskušenjâ,
U svim mukama i patnjama,
U svim pogibeljima,
U času smrti i na sudu,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!


Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Moli za nas sveta djevice Valburgo!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Svemogući milosrdni Bože koji sve naše slabosti liječiš, podaj nam, molimo Te, po zaslugama velike službenice svoje Valburge, da mi koji se u svim našim brigama i nevoljama njezinoj zaštiti i zagovoru utječemo, od svih zala tijela i duše Tvojim milosrđem oslobođeni budemo.

Milosrdni Isuse koji si svetu djevicu Valburgu trajnim sjajem čudotvorstva proslavio, podaj nam milostivo da ono što po njezinim zaslugama revno prosimo, njezinim zagovorom doista postignemo. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Bože, čijoj se svemoći i dobroti, u istjecanju milostima bogatoga ulja sv. Valburge, klanjamo i častimo, ponizno Te molimo po imenu i zaslugama ove Tvoje svete službenice, da mi, uljem Tvoga milosrđa razveseljeni, zdravlje duše i tijela zadobiti mognemo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Immaculata.ch
Slika: ROMAN MISCELLANY

subota, veljače 18, 2012

Resurs

Prošloga tjedna, upravo na dan Gospe Lurdske, papa Benedikt XVI. dao je Lurdu novoga, i to najmlađeg, francuskog biskupa. Nanterre, svoju rodnu dijecezu gdje je do sada bio pomoćnim biskupom, ostavlja msgr. N. Brouwet i postaje dijecezanskim biskupom Tarbesa i Lurda. Ovdje ga vidimo za vrijeme ređenja jednog redovnika Bratstva sv. Vinka Fererskog.

Rođen je, 31. kolovoza 1962. u Suresnesu, a studirao je na Sorbonni i u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani i na Papinskom lateranskom sveučilištu. Ova je vijest objavljenja i na stranici Jeruzalemskoga latinskog patrijarhata jer je monsinjor dvije godine poučavao u tamošnjem sjemeništu.

Biskup je povezan s katoličkom tradicijom te sam služi misu i prema drevnom rimskom obredu. Kao svećenik i kao biskup više je puta sudjelovao na poznatom hodočašću tradiciji odanih vjernika od Pariza do Chartresa. Na sljedećim ga fotografijama vidimo kako putem ispovijeda hodočasnike.
Ovaj je izbor zanimljiv i stoga što se radi o osobnom Papinu izboru, čime jača one svećenike i biskupe koji podupiru smjer njegova pontifikata. "Papa Benedikt XVI. imenovanjem novog lurdskog biskupa ne signalizira Francuskoj samo da je potrebna nova evangelizacija, nego i kakav oblik nove evangelizacije. A za novu evangelizaciju su prema Benediktu XVI. potrebni, prije svega, dobri biskupi." (1)
Iako nije tradicionalan u uvriježenom smislu, S. Magister za njega kaže da: "Pripada, zapravo, generaciji mladih svećenika koji, kao i papa Ratzinger, na svijet tradicije- vrlo živ u Francuskoj i u svom nelefebvreovskom dijelu- gledaju više kao na resurs, nego kao na problem; za razliku od stare progresističke garde, sve manje utjecajne, ali i 'lustigerovske' generacije koja je sada na vrhu preko figura kao što su pariški kardinal A. Vingt-Trois ili nadbiskup Rennesa, P. d'Ornellas.

Lurd nije kardinalska dijeceza, ali je sa svojim marijanskim svetištem poput duhovnoga srca Francuske. U Lurdu se, zapravo, redovito okupljaju svi francuski biskupi na plenarne sjednice; da ne spominjemo međunarodnu dimenziju dijeceze. Dolaze vjernici, sjemeništarci, svećenici, biskupi i kardinali iz cijeloga svijeta. [...]

Zbog svih tih razloga je još značajnije da je Benedikt XVI. Lurdsku biskupiju povjerio biskupu s dobro definiranim karakteristikama kakve ima Brouwet." (2)

Izvor: (1) katholisches.info, (2) S. Magister
Slike: New Liturgical Movement 1, 2, perepiscopus.org

ponedjeljak, veljače 13, 2012

Samostan Sv. Benedikta

Biskupa Fréjusa i Toulona se uvijek spominjemo u nekom izvanrednom kontekstu. Tako je i ovaj put; 7. prosinca 2011. uspostavio je u svojoj biskupiji još jednu zajednicu vjernu misi svih vremena i potvrdio njene statute na tri godine, ad experimendum. Predstojnikom zajednice dekretom je imenovao dom Aidana Charltona. Sjedište Samostana Sv. Benedikta je u mjestu La Garde Freinet u Provansi, petnaestak kilometara od Sredozemnog mora; sjeverno od Saint-Tropeza, između Nice i Marseillesa.

Koludri žele živjeti prema Pravilu sv. Benedikta u tradicionalnom smislu molitve, rada i studija. Molitva časova, kao i klasična sveta misa, otvoreni su javnosti, a nude i mogućnost da zainteresirani, ne samo kandidati za monaštvo, provedu neko vrijeme sa zajednicom. Uzdržavaju se vlastitim ručnim i intelektualnim radom. Svoju mrežnu stranicu uređuju na francuskom i na engleskom jeziku.

Koludar ovog samostana je i poznati liturgičar dom A. Reid, OSB. Doktorirao je na Kraljevskom koledžu Londonskog sveučilišta temom o liturgijskoj reformi u XX. st. Rad je tiskan pod naslovom Organski razvitak liturgije, a predgovor knjizi je napisao današnji Sveti Otac. Dom Alcuin je prošle godine održao predavanje o organskom razvoju u liturgiji, na konferenciji održanoj na Freiburškom sveučilištu od 12. do 14. rujna. Tada je dao i sljedeći intervju:

"- 1. Koje su pozitivne stvari proizašle iz II. vatikanskog koncila glede liturgije?

Najpozitivniji je element inzistiranje na tomu da je 'participatio actuosa'- pravo, stvarno sudjelovanje u liturgiji- središte života Crkve. To je bio cilj, ono 'zašto' reforme. Liturgijski je pokret to promicao pedeset godina.

Drugi je bio zahtjev Koncila da se provede temeljita liturgijska formacija na svim razinama Crkve. To je bilo sredstvo, ili 'kako' reforme. No, taj je važan element Koncila zaboravljen. Bez obzira na to koliko se promjena učinilo u obredu, bez te formacije nedostaje temelj nužan da se olakša 'participacio actuosa'.

Dakle, Koncil je tražio širi izbor čitanja iz Svetog pisma u obredima i dao dopuštenje za širu uporabu narodnog jezika, svetu pričest pod obje prilike, koncelebraciju itd., kao načine da se olakša 'participatio actuosa'.

- 2. Koji su kriteriji za liturgijski razvoj u kontinuitetu? Je li zadaća Koncila da mijenja ili prerađuje liturgiju?

Niti je zadaća nekog koncila niti papa da konstruiraju liturgiju. Koncil ne govori o pravljenju nove liturgije, ili 'promjeni'- rabi riječ 'obnova' ('instauratio'). Koncil je sveobuhvatnom liturgijskom formacijom na svim razinama Crkve, kao i umjerenom obnovom obreda, htio postići da 'participatio actuosa' bude plodonosna- nikakav lom, niti u službenom obredu niti u percepciji vjernika, u njihovu iskustvu liturgijskog slavlja.

Kriteriji za razvoj u kontinuitetu se nalaze u čl. 23, čitanom u surječju i kako su ga odobrili koncilski oci. Objavio sam rad o tomu. To znači da je razvoj odmjeren- liturgijska se tradicija može razvijati koliko je nužno, ali to nije potpuna promjena. Mora postojati kontinuitet obreda tako se novi tekstovi ili prakse integriraju, dakako, tijekom vremena. Dobar je primjer 'Ordo missae' iz 1965. godine. Radi se o obredu mise uređenom i razvijenom u skladu s diskusijama koje su vođene na Koncilu. No, 'Ordo missae' iz 1969. je vrlo različit, novi konstrukt 'Consiliuma'. On je, doduše, puno konzervativniji, nego što se htjelo jer je Pavao VI. odbio njihove zahtjeve da se ukine Rimski kanon, 'Orate fratres' i znak križa na početku mise. Ali, i takav je 'Ordo' iz 1969. radikalna obredna i teološka inovacija, a ne organski razvoj u skladu s čl. 23 konstitucije 'Sacrosanctum Concilium'.

- 3. Kontinuitet ili lom? Može li se reći da se 'tradicionalni' katolici slažu s tezom o lomu?

Ja nisam 'tradicionalist'. Ja sam katolik. Također sam i povjesničar liturgije i kao takav samo mogu reći da je evidentno kako su oni koji su bili odgovorni za reformu, htjeli lom- obredno i teološki. Nisu htjeli ono što nam je predala tradicija. Nisu htjeli razviti to, nego su htjeli nešto novo, nešto što će odražavati 'modernog čovjeka' 1960.-ih godina i ono što su oni mislili da on treba.

To je povijesna realnost, a ne crkvenopolitička pozicija. Liturgičari s 'obje strane' slažu se da je reforma bila radikalna i da je bila prekid. Kao katolik na to gledam kao na znakovit problem jer je bez presedana u liturgijskoj povijesti, to nije ono na što je Koncil, iz poštovanja prema liturgijskoj tradiciji, pozvao.

- 4. Na koji se auktoritet oslanjao 'Consilium'- tijelo za reformu liturgije? Je li slijedio nakane koncilskih otaca ili je prekoračio svoje kompetencije? Postoje li primjeri radikalnih inovacija?

Puno ime 'Consiliuma' ukazuje na to da je bio organ za implementaciju koncilske konstitucije. No, njegov je rad, zapravo, počivao na osobnom auktoritetu pape Pavla VI., koji ga je točno pratio i svaku pojedinu promjenu odobravao 'in forma specifica'. Jasno je da su otišli dobrano dalje od konstitucije; tamo nema auktorizacije ni za kakvu novu euharistijsku molitvu, za stopostotnu celebraciju mise na narodnom jeziku itdd. Međutim, sve te reforme imale su odobrenje Pavla VI.

- 5. Ako se liturgiju shvaća kao 'promjenjivu' kako kaže čl. 21 'Sacrosanctum Conciliuma', postoji li opasnost za obične ljude, o čemu piše M. Mosebach u svojoj knjizi 'Krivovjerje bezobličja'?

Liturgijski elementi koji ne dolaze od samoga Gospodina, mogu se razvijati ili čak izostaviti, a mogu se i uvesti novi elementi. Promjena je moguća. To znamo iz povijesti. No, ako se u liturgiji sve, osim onih stvari koje se tiču valjanosti, odjednom smatra promjenjivim- i tako gotovo konstantno- onda obred može podleći 'bezobličju', gubeći svoju narav obreda i postaje konglomerat 'dobrih ideja' onoga tko ga slavi.

To onda više ne bi bila katolička liturgija, koja je uvijek liturgija Crkve koju je primila preko tradicije i dalje predavala- ako je potrebno uz odmjeren razvoj. Čak i auktorizirani razvoj nosi sa sobom opasnost od takvog 'bezobličja' ako se promjene vrlo brzo nameću i ako su neumjerene.

- 6. 'Sacrosanctum Concilium' su kritizirali jer je ostavio previše mjesta za tumačenja. Slažete li se s tim pogledom?

Da, jasno je da je mnogo toga u jeziku konstitucije podložno različitim interpretacijama. Članak 36-2 je takav primjer. Jasno je iz memoara samoga nadbiskupa Bugninija da je postojala vrlo široka interpretacija toga i drugih članaka.

- 7. Kakve su posljedice za budućnost liturgije?

Moramo se ponovo osvrnuti na poslijekoncilsku liturgijsku reformu. Ne kao partizani bilo koje strane, nego kao dobri povjesničari, dobri teolozi, dobri katolici. Ako je jasno da smo izgubili važne elemente liturgijske tradicije, ili smo uveli neke štetne, tada moramo imati toliko iskrenosti da to priznamo i učinimo što treba. To je počelo sa 'Sacramentum caritatis' i 'Summorum Pontificum', te osobnim primjerom pape Benedikta XVI. u njegovim liturgijskim slavljima.

Dakle, moramo krenuti dalje milosrdno i s pastoralnim osjećajem. Nije moguće, odjednom, ponovo svima nametnuti stare obrede, odnosno maknuti nove. Mislim da bi u ovom trenutku bilo moguće dopustiti- fakultativno- u modernim obredima neke starije elemente (molitve ofertorija, neke ritualne geste koje svećenik čini itd.). Također je moguće prihvatiti onaj 'ars celebrandi' o kojem govori 'Sacramentum caritatis', gdje se moderni obredi slave s liturgijskim bogatstvom koje je u osjetnijem kontinuitetu s tradicijom.

Povijest će pokazati kako će se liturgija dalje razviti s ove točke. Naša je dužnost osigurati da današnja ili sutrašnja Crkva ne izgubi ništa od 'svetoga i velikoga'."

Izvor: New Liturgical Movement
Slike: msb-lgf.org, Fr. Ray

subota, veljače 11, 2012

Don Fabio

Engleska je nogometna reprezentacija u srijedu, samo četiri mjeseca prije Europskoga nogometnog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini, ostala bez izbornika. Šezdeset i petogodišnji osvajač mnogih naslova poznat je i kao pobožan katolik s izraženom predodžbom i osjećajem za otajstvo svetoga u liturgiji.

U knjizi G. Matteija iz 1999. nalazimo sljedeće njegove primjedbe:

"Beskonačne propovijedi daju osjećaj kao da se nalazimo u školi, a ne na mjestu gdje susrećemo Boga. Preferiram manje riječi i više jednostavnosti, više konkretnosti."

ili

"Misa je pomalo izgubila osjećaj za otajstvo postavši gotovo show-liturgija."

Njegovim odlaskom iz Londona i tamošnje tradicionalne mise ostaju bez vjernog pohoditelja. Često su ga viđali u raznim crkvama prijestolnice na klasičnim svetim misama prema misalu sv. Pija V. i na onima latinskim prema misalu pape Pavla VI.

Izvor: Religión en Libertad

četvrtak, veljače 09, 2012

Jakože bě iskoni

Prije skoro dvije godine sam pronašao molitvenik u kojem se nalazi ministriranje na glagoljaškoj tradicionalnoj misi. Na stranici Tradicionalne latinske mise nalazi se još Rimski misal na staroslavenskom, latiničnim pismom, jedan rad o glagoljaškoj misi, kao i tekst staroslavenske mise prema novom misalu.
Danas bih vam ukazao na još jednu vrijednu knjigu koju možete preuzeti ovdje. Riječ je o staroslavenskoj početnici Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig, svećenika Ivana Berčića, iz šezdesetih godina XIX. st. Prikladna je za sve one koji žele usvojiti osnove glagoljice. Nakon križnice s glagoljskim slovima, na sedam stranica slijede vježbe čitanja s napomenama i pouka o pisanju brojeva, jer glagoljska slova imaju i brojevnu vrijednost. Zatim, počevši od znaka svetoga križa, slijede osnovne molitve, psalmi, himni, Lauretanske litanije, Tebe Boga hvalimo i Kako se služi S. Misa, ništa latinicom, nego sve glagoljicom. Ako se ikada bude opet tiskao staroslavenski misal za tradicionalnu misu, glasujem za glagoljicu.

Transliterirao sam nekoliko molitava:

1. Krštjanski znamen

V ime Otca, i Sina, i Duha Svetago. Amen.

(Vesperal, Vrbnik, 1999. ima: Va ime...)

2. Gospodnja molitva

Otče naš, iže jesi na nebeseh, sveti se ime tvoje. Pridi carstvije* tvoje. Budi volja tvoja jako na nebesi i na zemlji.
Hlěb naš vsedanni dažd** nam danas. I otpusti nam dlgi naše jakože i mi otpušćajem dlžnikom našim. I ne vavedi nas v napast: na izbavi nas ot neprijazni. Amen.

(Vesperal: *cěsarstvo, **daj,)

3. Anđeoski pozdrav

Raduj se Marije, blagoděti plna, Gospod s toboju, blagoslovljena ti v ženah i blagoslovljen plod črěva tvojego, Jisus.
Svetaja Marije mati Božija, moli za nas grěšniki nině i v čas smrti našeje. Amen.

(Vesperal: Zdrava Marije, milosti plna, Gospod s toboju. Blažena ti jesi v ženah i blagoslovljen plod črěva tvojego Isus.)

4. Trojičina pohvala

Slava Otcu, i Sinu i Duhu Svetumu: Jakože bě iskoni, i nině, i prisno, i v věki věkov. Amen.

(Vesperal: Slava Otcu i Sinu i Duhu Svetomu: Jakože bě iskoni i nině i vsagda i va věki věk. Amen.)

Slike: Bukvar

srijeda, veljače 08, 2012

24

Za dva dana je spomen bl. Alojzija Stepinca koji je mučenički završio ovozemaljski život 1960. godine. Prilika je to da se sjetimo progona Crkve koji se događaju i danas. Prenosim kratku životnu priču jednoga suvremenog prelata, preminulog prije nekoliko dana.

"U dobi od 92 godine umro je otac L. Džang Venčang. Apostolski administrator dijeceze Kunming proveo je 24 godine u komunističkim koncentracijskim logorima. Umro je 5. veljače, a pokop će mu, po svemu sudeći, biti 12. veljače 2012.

O. L. Džang koji je umro u svom rodnom mjestu Šilinu, od 2000. je bio apostolski administrator triju okruga južnog Junana: Kunminga, Dalija i Džaotonga.

Komunistički režim je 2006. okrenuo smjerom konfrontacije s Vatikanom, što povremeno i dalje čini, te samovoljno i bez Papine suglasnosti imenovao režimu vjernog biskupa Kunminga. Nezakonito posvećeni Ma Jinglin je tako automatski upao u izopćenje. Usprkos tomu, Kineska komunistička partija ga je imenovala predsjednikom Vijeća kineskih biskupa. To vijeće, koje Rim ne priznaje, predstavlja režimu vjerni nadomjestak za biskupsku konferenciju.

Usprkos potpori režima i režimu bliskog Patriotskog udruženja, Ma Jinglina katolički vjernici izbjegavaju, a kada javno nastupa, katolici se skanjuju od njega primati sakramente.

Otac L. Džang je pripadao podzemnoj crkvi. Do kraja života živio je pod strogim redarstvenim nadzorom, a živio je upravo životom 'tipičnog' mučenika komunizma. Rođen je 1920. u katoličkoj obitelji i pohađao je katoličku školu. Biskup Alexandre Derouineau koji ga je 1946. zaredio, morao je 1952., nakon što su komunisti preuzeli vlast, napustiti zemlju.

Služio je najprije u stolnoj crkvi svoje biskupije, no, 1953. je za vrijeme maoističkoga progona morao službeno napustiti svoju pastoralnu službu, i postao je uzgajivač kunića i kokoši. U podzemlju je nastavio djelovati kao svećenik i skrbiti o skrivenim kršćanima.

O. L. Džanga su uhitili 1958. za vrijeme komunističke kampanje 'protiv reakcionara' i sljedeće godine osudili na dvadeset godina. Pod ciničnim sloganom 'preodgoj radom', do 1982. je bio na prisilnom radu u koncentracijskim logorima. Država ga je tek 1987. priznala za svećenika, tako da je mogao javno djelovati kao dušobrižnik.

Mjesna crkva u Junanu danas broji oko 60 000 katolika od kojih veliki dio pripada etničkim manjinama. Biskupska je katedra od izgona msgr. Derouineaua 1952. službeno prazna, jer država sprječava Rim da postavi biskupa. Komunistički je režim 1962. ustoličio, bez Papina pristanka i priznanja, sebi odanoga biskupa, K. Lingdžonga, koji je uzurpirao biskupsku katedru do svoje smrti 1992. godine. Od 2006. biskupsku katedru je uzurpirao M. Jinglin. Sveta Stolica je u vakantne biskupije imenovala podzemne biskupe koji su neprestano izloženi progonima."

Izvor i slika: katholisches.info