utorak, prosinca 25, 2018

Mali Božanski Domaćin

I ovog Božića predstavljam jedan od prikaza Malog Isusa s lijepom pričom koja ga prati. Ovaj je put to drvena skulptura koja prikazuje Spasitelja koji u ruci drži grozd

Figuricu je u samostan dominikanskih koludrica u Altenhohenau donijela sestra Ivana Zunhammer koja je umrla 1734. Prije svoje smrti povjerila ju je svojoj susestri Kolumbi kojoj je ta skulpturica toliko bila draga da su je kasnije prozvali po njoj. Kolumba je bila poznata mistikinja koja je na svom tijelu nosila Isusove rane, umrla je 31. kolovoza 1783.


Božanskim Domaćinom kipić je prozvan zbog čudesnog događaja. Sestre su figuricu oblačile u lijepu odjeću i svilene cipele. Jednog je dana glavarica uočila da su cipele pohabane. Nijedna od sestara nije znala uzrok. Sestra Agneza bila je zadužena da napravi nove cipele. Dok se bavila tim poslom, cipele su na kipiću postajale sve istrošenije. Glavarica joj je zato naložila da radi neprestano dok nove cipele ne budu gotove. Agneza je marljivo radila da cipele budu gotove do jutarnje mise sljedećeg dana. I tako, dok su ostale sestre spavale, ona je marljivo radila uz svjetlo svijeće. U samostanu je sve utonulo u tišinu; a onda je čula kako se tiho otvaraju i zatvaraju jedna po jedna vrata. Sva osim njezinih. Povirila je na hodnik i ugledala Malog Isusa okružena svjetlošću kako poput dobrog domaćina obilazi ćelije i pazi na svoje ukućanke i dok spavaju. Vratila se u svoju sobicu i još marljivije nastavila sa svojim poslom. Kad je utonula u san nije više mogla primijetiti da je Božanski Domaćin pažljivo pogledao i u njezinu ćeliju.

Nakon sekularizacije u XIX. st. kipić je tadašnja priorica povjerila na čuvanje svojim minhenskim rođacima, a kasnije je dospio u minhenski kapucinski samostan sv. Antuna. Kad su 1923. u Altenhohenau došle kalifornijske dominikanke, izrazile su želju da se im se vrati kipić. To se dogodilo 22. kolovoza 1925. Zbog nedostatka zvanja sestre su 2013. napustile samostan koji je prodan 2014. zajedno s gospodarskim zgradama i prenamijenit će se u svjetovne svrhe. 

O crkvi se pak brine Krug prijatelja samostanske crkve koji tu održava živim štovanje Malog Isusa i vodi internetsku stranicu preko koje se mogu ostaviti molitvene nakane.

Svima želim sretan Božić!

Slika: Wikipedia/GFreihalter/CC BY-SA 3.0

nedjelja, prosinca 02, 2018

Vitlati mačem istine


Nunc enim proprior est nostra salus
(Rom 13, 11)


Zapalit ćemo danas prvu svijeću na adventskom vjenčiću. Na početku došašća prenosim prošlomjesečno obraćanje povjesničara R. de Matteija kanadskom ogranku organizacije Una voce, čiji je član i Društvo Benedictus, u kojem s povijesnog gledišta progovara o krizi u Crkvi, ali i o neizbježnoj pobjedi plana božanske Providnosti.

"Stoljeće revolucija


Crkva je otajstveno Tijelo Kristovo: stvarnost koja transcendira povijest, ali koja živi i vojuje u povijesti i zato se naziva vojujućom Crkvom. Stoga ne možemo govoriti o Crkvi ne razmišljajući o povijesnom horizontu u kojem djeluje. Godine 2017. sjećali smo se triju revolucija koje su promijenile povijest: protestantske, Francuske revolucije i one komunističke. Te su tri revolucije dio jednoga revolucionarnoga procesa.[1]

Godina 2018. obljetnice su dvaju događaja koji su smješteni unutar istoga revolucionarnoga procesa: 100 godina od kraja I. svjetskog rata i 50 godina od revolucije iz 1968. Dvije godišnjice koje nam pomažu da smjestimo crkvenu krizu u njezino povijesno surječje. 

Prvi svjetski rat uzdrmao je politički zemljopis Europe. Nestanak Austrijskog Carstva lišio je europski kontinent gravitacijskoga središta utirući put II. svjetskom ratu. Međutim, poslijeratno razdoblje ranoga XX. st. prvenstveno je bilo revolucija u kulturi i mentalitetu europskoga čovjeka. Bio je to kraj jedne ere.

Trebali bismo ponovo čitati memoare austrijskog pisca Stefana Zweiga (1881. - 1942.), 'Die Welt von Gestern'.

Zweig piše: Ako pokušam pronaći prikladan izraz da opišem vrijeme prije I. svjetskog rata - razdoblje u kojem sam odrastao - vjerujem da bi najjezgrovitiji mogući bio kazati da je to bilo doba izvjesnosti. U našoj se gotovo tisućugodišnjoj Austrijskoj Monarhiji sve činilo vječnim, a sama se država činila vrhovnim jamcem toga kontinuiteta. [...] Sve se u solidnom Carstvu činilo čvrstim i nepomičnim, a na vrhovnom je mjestu bio časni stari suveren [...]. Nitko nije mislio o ratovima, revolucijama i preokretima. Svaki radikalni čin, svako nasilje činilo se nemogućim u doba razuma'.[2]

Sve se činilo vječno, čvrsto, nepomično. Međutim, iza tih čvrstih i prividno nerazorivih ustanova na kojima je društvo počivalo, bilo je shvaćanje svijeta koje se temeljilo na redu nepromjenjivih vrijednosti. Čuvar tih nepromjenjivih vrijednosti bila je, i još je uvijek, Katolička Crkva.

Stabilnost, red, ravnoteža sve su dobre stvari, ali u svijetu nema ni jedne dobre stvari koja ne dolazi od Crkve, jedine božanske i uvijek savršene ustanove, bez obzira koliko nesavršeni bili ljudi koji je predstavljaju.

Uoči I. svjetskoga rata za kormilom Petrove barke bila su dva svetca: Pio X. i njegov državni tajnik R. Merry del Val. Sveti Pio X. umro je mjesec dana nakon početka rata i shvaćao je njegovo katastrofalno značenje. 

Tijekom I. svjetskog rata izbila je Ruska revolucija. Bila je uzor svih drugih društvenih i političkih revolucija koje su došle nakon nje. Totalitarizmi XX. st. razorili su stari red, ali nisu izgradili novi. Bit totalitarizama nije kako mnogi vjeruju hipertrofija države, nego rušenje naravnoga, društvenoga reda. Totalitarizam u biti razara sva načela i ustanove te lišava čovjeka svake socijalne zaštite - postižući na kraju diktaturu kaosa. Politički, intelektualni i moralni nered bila je zajednička nit vodilja XX. st. - stoljeća revolucija, svjetskih ratova i genocida. Najkrvavijeg stoljeća u zapadnoj povijesti.[3]

Revolucija iz '68. nije prolijevala krv kao one prethodne, ali prolila je nešto mnogo gore: prolila je suze generacije koja nije izgubila samo svoja tijela, nego i svoje duše. Šezdesetosmaška revolucija bila je najgora od svih prethodnih jer je u svakodnevicu zapadnog čovjeka unijela ustoličila kaos.

Od fluidnog društva do fluidne Crkve

Sociolozi popur Zygmunta Baumanna opisujući naše doba govore o 'fluidnom društvu' u kojem su razoreni svi oblici, čak i temeljni oblici društvenog združivanja. 'Fluidni život' o kojem Baumann piše nesiguran je i prolazan život modernoga čovjeka: život lišen korijena i temelja jer on živi samo za ono sada, uronjen u rastakanje svih vrijednosti i ustanova. Sve što se likvidira konzumira se ili, mogli bismo reći, sve što se konzumira likvidira se: od prehrambenih proizvoda do individualnih života.[4] Sve je fluidno jer se sve mijenja, sve je u stanju nastajanja. Filozofijskim pojmovima naše društvo možemo definirati kao društvo temeljeno na trijumfu čistog nastajanja, najradikalnijeg nijekanja prvenstva Bića koje je ikad postojalo u povijesti. 

Fluidno se društvo ne može usporediti s rijekom koja teče jer rijeka dolazi od živoga vrela i ima svoju destinaciju: beskrajno more koje je čeka. Fluidno društvo nema destinacije: ono samo erodira stijenu. No, nagriza samo njezinu površinu, rastače naslage i sve pretvara u mulj. Stijena je po svojoj biti nerazoriva. Ništa se ne može učiniti protiv snage bića. 

Prvo je ime Božje Jesam [Biti], kako je Bog sâm otkrio Mojsiju u gorućem grmu (Iz 3,14). Svi božanski atributi istječu iz toga Bića kao iz praiskonskog vrela. Svaka savršenost svodi se na stupanj bivovanja koji se referira na apsolutni Bitak, bezgranični i bezuvjetni.

Crkva je od svoga rođenja naučavala filozofijsko prvenstvo Bića. Ona ima nauk i zakon koji je apsolutan i nepromjenjiv i odražava vječni zakon koji je Bog. Taj zakon i taj nauk sadržani su u Svetom pismu i Tradiciji; uloga je Učiteljstva očuvati ga i dalje predati. Niti jedna se jota tih načela ne može promijeniti. Dakako, kršćani su se u svom osobnom životu tijekom povijesti mogli udaljiti od istine i od crkvenih zapovijedi. Postojale su epohe dekadencije koje su tražile duboku reformu, tj. povratak opsluživanju napuštenih načela. Kad se to ne dogodi, postoji napast da se nemoralno ponašanje preobrazi u načelo koje je suprotno kršćanskim istinama. Ta je napast ušla u Crkvu tijekom II. vatikanskoga koncila, a sada nam se predlaže preko koncepta prvenstva pastoralne prakse. 

Duh II. vatikanskoga koncila

Drugi vatikanski koncil bio je kulturalna revolucija koja je prethodila onoj iz '68. Slogan koji sažima duh '68. glasi: 'Il est interdit d’interdire' (Zabranjeno je zabranjivati), što znači: 'Zabranjeno je potvrđivati'. U stvari, svaka afirmacija, ako je jasna, čvrsta i kategorična, podrazumijeva negaciju suprotne afirmacije. Zabraniti zabranjivati znači da nema kategoričnih afirmacija, apsolutnih pravila niti načela o kojima nema nagodbe. Čovjek ne djeluje slijedeći pravila, nego pokoravajući se impulsima, osjećajima i željama. 

Tu je ideju prvi put formulirao Ivan XXIII. u svom govoru kojim je otvorio II. vatikanski, 11. listopada 1962. Objasnio je da je Koncil pokrenut ne da osudi zablude ili da formulira nove dogme, nego radijeda predloži, jezikom prilagođenim novim vremenima, vječni nauk Crkve.[5] Rečeno nam je da se crkveni nauk ne mijenja, nego samo način na koji se ta doktrina komunicira. Ono što se stvarno dogodilo bilo je da je prvenstvo koje se dalo pastoralnoj dimenziji uzrokovalo revoluciju u jeziku, u mentalitetu i u životu Crkve.

Slogan II. vatikanskoga koncila bio je: zabranjeno je osuđivati jer je zabrana negativan stav koji rezultira agresivnom reakcijom u onome koji se osuđuje. Zabranjeno je osuđivati znači da nije potrebno boriti se protiv zla jer će se inače zlo boriti protiv nas. Slogan koji je anticipirao, a ne slijedio II. vatikanski.

Prema progresivnim teolozima, uzrok za odbacivanje Crkve i antiklerikalizam XIX. i XX. st. bio je nesnošljiv stav koji je Crkva imala prema svojim neprijateljima. Prijelaz na novu vrstu pastoralne skrbi umirit će neprijatelje i otvorit će novu eru mira i suradnje s Crkvom. Miran suživot, 'Ostpolitik', povijesni kompromis i današnji sporazum s Kinom, proistječu iz te pastoralne revolucije. Ipak, ishod nije bio smanjivanje, nego eksponencijalni porast antikršćanstva u svijetu. Crkva je u svojim vidljivim strukturama izgubila svoj vojujući identitet i postala rastočena. 

Pastoralna je skrb ono što se neprestano aktualizira, modificira i transformira. Prvenstvo pastorala znači fluidizaciju načela i ustanova Crkve. Čvrsta, trajna Crkva s kralježnicom zamijenjena je 'fluidnom' Crkvom, poput društva u kojem živimo. Ta je nova Crkva temeljena na prvenstvu nastajanja iznad bića i evolucije iznad Tradicije.

Načela, istine, izvjesnosti čvrsta su jer tvore kanal koji osigurava da se vode rijeke ne rastoče; ona su brana koja osigurava da jezero ne poplavi. Ako brana padne, društvo će biti potopljeno vodom.

Prema o. R.-T. Calmelu: 'Doktrine, obredi, unutarnji život podvrgnuti su takvom radikalnom i prepredenom rastakanju koje više ne dopušta razlikovanja između katolika i nekatolika. Jer se 'da' i 'ne', određeno i konačno, smatraju zastarjelima, postavlja se pitanje što je to što sprječava nekršćanske religije da također budu dio nove univerzalne Crkve koja se stalno aktualizira ekumenskim interpretacijama'.[6]

To je duh Drugoga vatikanskoga koncila.

Revolucija i Tradicija

Taj proces rastakanja Crkve i društva revolucionarni je projekt koji je započeo prije mnogo vremena.

Znamo za Trajni naputak Alte Vendite, tajni dokument napisan u ranom XIX. st. koji je orisao plan za subverziju Katoličke Crkve. Cijeli je svijet svjedočio dubokoj promjeni unutar Katoličke Crkve na međunarodnoj ljestvici, promjeni koja je ukorak s modernim svijetom.[7]

Protukršćanska revolucija koja ide kroz povijest pronosi mržnju na Biće u svim njegovim izražajima. Suprotna Biću, odbacuje sve što je stabilno, trajno i objektivno u stvarnosti, počevši od ljudske naravi. Crkva, obitelj, privatno vlasništvo i država niječu se jer se tvrdi da društvene institucije, koje imaju svoj korijen u ljudskoj naravi, ne postoje: sve je proizvod povijesnoga procesa. I za samoga čovjeka se kaže da je lišen svake prave naravi: čovjek je bezoblična masa koja se može utisnuti u kalup i po volji prilagoditi. Rodna teorija proizvod je takve evolucionističke vizije prema kojoj čovjek nema niti svoje vlastite naravi niti bîti.

Jedina je alternativa toj nihilističkoj revoluciji koja danas ne napada samo Crkvu, nego i naravni red; ne samo naravni red, nego čak i samu ljudsku narav, ponovno otkriti puninu Bića u svim njegovim oblicima. Da se to učini, treba ponovo otkriti stabilnost i trajnost stvarnosti u svim njezinim oblicima, individualnim i društvenim. Moramo se suprotstaviti fluidnoj koncepciji svijeta temeljenoj na prvenstvu nastajanja pomoću aksiološke vizije temeljene na prvenstvu Bića. 

Aksiologija je znanost vrijednosti. Vrijednost je 'ono po čemu je stvar vrijedna'. Dakle, vrijednost je ono što daje stvarnosti značenje i savršenost. Vrijednosti su načela čija je savršenost ukorijenjena u vrhovnom načelu cjelokupne stvarnosti. Iznad svih načela postoji sveopće načelo koje je središte i izvor svih zakona bez izuzetka. To je Bog, najsavršenije Biće, prvo počelo, Prva Istina, kako ga sv. Toma određuje[8], na kojoj se temelje zadnja načela, apsolutne vrijednosti i univerzalne istine. Samo se Bog ne mijenja i samo ono što počiva na Bogu i prebiva u Njemu zavrjeđuje da se čuva, dalje predaje i pazi.

Crkva, nepromjenjiva u svojoj božanskoj konstituciji, Njezine doktrine i obredi, na zemlji je slika savršenstva Bića. U Crkvi je odraz božanskog Bića njezina Tradicija. Predaja je ono što je postojano u vječnom nastajanju stvarî. To je ono što se ne mijenja u svijetu koji se mijenja, i takvo je zato što je odraz vječnosti. 

Crkvena Tradicija, jednako kao i Sveto pismo, izvor je Objave, božanski potpomognuta Duhom Svetim. Tradicija je Riječ kojom Isus Krist uči svoje apostole prije i nakon svoje Muke, Smrti i Uskrsnuća. U četrdeset dana između Uskrsnuća i Uzašašća nekoliko se puta ukazao svojoj Majci i apostolima i jasno im i u detalje objasnio smisao misije Crkve koju je osnovao. Objasnio je značenje Posljednje večere i božanske Žrtve koju trebaju održati. Prva misa koju je celebrirao sv. Petar slijedila je pažljivo Kristove naputke i predana nam je preko obreda koji zovemo tradicionalnim. 

Znamo da je božanska Objava završila smrću zadnjega apostola, sv. Ivana. No, objava nije sadržana samo u četiri evanđelja i u Sv. pismu, nego i u nauku koji su apostoli primili s Kristovih usana. Možemo zamisliti do koje je mjere Naša Gospa sačuvala i zapamtila sve te istine i obrede u svom čistom Srcu, i kojom ih je vjernošću proslijedila apostolima. Sveti Ivan nije samo bio zadnji koji je osobno predao riječi koje je čuo, nego je zahvaljujući bliskosti s Našom Gospom možda bio taj koji je u najvećoj mjeri primio svjetlo Tradicije. Umro je na koncu I. st.  i samo nekoliko godina nakon njegove smrti 'lex orandi' i 'lex credendi' Crkve bili su nepromjenjivo definirani.

Tijekom sljedećih stoljeća Crkva bi rastumačila, razjasnila i definirala te istine, ali nikada ih nije izmislila ili preobrazila. Misija Crkve je da čuva Tradiciju, da je brani i predaje dalje. Otac Calmel rasvijetlio je odnos između nepromjenjive i trajne naravi Crkve s jedne strane, i s druge strane ljudske naravi koja je jednako stalna i objektivna. Nije samo savršenstvo njezina božanskoga podrijetla ono 'što čini Crkvu čini definitivnom i nepromjenjivom', kaže otac Calmel, nego je to 'također stabilnost karakteristikâ ljudskog roda koji Crkva ima misiju i moć prosvijetliti i spasiti'.[9] Stalnost obreda u obranu sakramenata; stalnost dogmatskih formula za obranu objavljenih istina; stalnost u 'lex orandi' i 'lex credendi'.

Tradicija nije samo 'regula fidei', pravilo vjere Crkve, nego je također temelj društva. Crkva, doista, nije samo naša voditeljica u vjeri, nego i u ćudoređu. Moral se društva izražava u praksama, običajima i navadama, tj. u povijesnoj i konkretnoj tradiciji koja odražava božansku i naravnu tradiciju. Tradicija ne sudi povijest u ime samo povijesti, nego u ime istina koje ju transcendiraju.

U ovome svijetu, govorili o ćudorednom ili o tjelesnom životu, postoje stvari koje iščezavaju i druge koje ostaju. Tradicija je nepokvarljivi i nepromjenjivi element društva. Tradicija je ono što ne umire. I progres je moguć samo unutar Tradicije jer ne možemo napredovati ili se unaprijediti u stvarima koje skončavaju. Možemo to samo u stvarima koje ostaju. Tradicija je ono iz prošlosti što živi u sadašnjosti; ona je ono što mora živjeti da naša sadašnjost ima budućnost. To je krajnji korijen svega što je i što će biti. To je sam Bog u kojemu su prošlost, sadašnjost i budućnost utemeljene u jednom i beskonačnom činu bivovanja.

Tradicija i 'sensus fidei'

Tradicija je ono što ohrabruje našu savjest, prosvijetljenu vječnim i nepromjenjivim Učiteljstvom Crkve; ona Tradicija koja nam od udaljenoga pravila postaje bliska kada se aktualno živo Učiteljstvo koleba. Doista, u Crkvi krajnje pravilo vjere tijekom razdobljâ u kojima je narod napušta nije suvremeno živo Učiteljstvo, u njegovim nedefinitivnim aspektima, nego vječno Učiteljsto koje zajedno s Duhom Svetim konstituira jedan od izvora Riječi Božje.[10]

Nema ničega subjektivnoga niti protestantskoga u toj poziciji. Ono što subjektivisti i protestanti čine je da Učiteljstvo Crkve zamjenjuju drugim učiteljstvom. Oni niječu pravo Crkvi da poučava istinu i istinu koju Crkva naučava zamjenjuju svojom vlastitom istinom. Nema ničega takvoga u našem pristupu. Ne pretendiramo na to da zamijenimo Učiteljstvo Crkve bilo kakvim drugim učiteljstvom. Promatramo sebe kao jednostavne članove Crkve koja uči, 'ecclesia discens', kao jednostavne vjernike koji vjeruju da samo poučavajuća Crkva, 'ecclesia docens', ima pravo i dužnost da nas poučava.

Izraz 'jednostavni vjernici' sadrži ono malo što jesmo, ali i mnogo. Crkva koja uči nije Crkva koja poučava, nego uvijek Crkva potpomognuta Duhom Svetim. Kao jednostavni vjernici mi smo članovi otajstvenoga Tijela Kristova. Iako nemamo pravo poučavati, imamo pravo tražiti od naših pastira da nas učvrste u vjeri.

Na to nas nagoni naša savjest koja nije subjektivna, nego ukorijenjena u vjeri. Ona nam kaže da se ne povlačimo, nego da dignemo barjak Tradicije. Postajemo članovi Crkve po sakramentu krštenja koje se dovršuje u sakramentu potvrde. Po krštenju ulazimo u vojujuću Crkvu, ali potvrda je ono što nas čini pravim vojnicima Kristovim. Krštenje ulijeva vjeru, potvrda traži da je ispovijedamo i javno branimo. Krštenje i potvrda ulijevaju u nas 'sensus fidei' koji je zajednička svijest vjernika. To je pristajanje uz istine vjere pomoću nadnaravnoga instinkta, više nego preko teologijskoga rasuđivanja.

Crkva održava i prenosi Tradiciju, ne samo preko Učiteljstva, nego preko svih vjernika, 'od biskupa do laika', kako to izražava glasovita formula sv. Augustina. Hiponski naučitelj obraća se posebno 'vjerničkom puku' koji ne obavlja učiteljsku službu, ali na temelju svoga 'sensusa fidei' jamči kontinuitet prenošenja istine.[11]

'Sensus fidei' igra odlučujuću ulogu tijekom vremena krize u kojima nastaje očita suprotnost između subjektivnoga Učiteljstva i objektivnoga, između auktoriteta koji poučavaju i istina vjere koje se moraju čuvati i prenositi. 'Sensus fidei' navodi vjernika da odbaci svaku dvosmislenost i krivotvorenje istine oslanjajući se na nepromjenjivu Tradiciju Crkve koja se ne protivi Učiteljstvu, nego ga uključuje. 

Govoreći 7. travnja 2018. u Rimu, W. kard. Brandmüller podsjetio je kako ''sensus fidei' djeluje kao vrsta duhovnoga imunosnoga sustava preko kojega vjernici instinktivno prepoznaju ili odbacuju svaku zabludu. Na tom 'sensusu fidei', pored božanskoga obećanja, počiva također pasivna nezabludivost Crkve ili izvjesnost da Crkva, u svojoj ukupnosti, neće nikada upasti u herezu'.

'Sensus fidei' vodio je vjerne katolike tijekom arijanske krize u IV. st. Tada je sv. Jeronim skovao frazu: 'cijeli je svijet jecao i probudio se začuđen što je postao arijanski'.[12]

Važno je naglasiti da se nije radilo o pukoj doktrinarnoj raspravi ograničenoj na teologe, niti o jednostavnom sukobu između biskupa gdje papa treba djelovati kao arbitar. Bio je to vjerski rat u koji su bili uvučeni svi kršćani, od pape do zadnjega vjernika. Nitko se nije zatvorio u duhovni bunker, nitko nije gledao kroz okno kao nijemi promatrač drame. Svatko je bio dolje među rovovima boreći se na jednoj ili drugoj strani bojnih crta. 

U to vrijeme nije bilo lako shvatiti je li vlastiti biskup pravovjeran ili nije, no 'sensus fidei' bio je kompas za orijentaciju.

Sveti Hilarije piše da su tijekom arijanske krize uši vjernika koji su u pravovjernom smislu tumačili dvosmislene tvrdnje poluarijanskih teologa bile svetije od srdaca svećenika. Kršćani koji su se tri stoljeća odupirali carevima, sada su se odupirali vlastitim pastirima, u nekim slučajevima čak papi krivom, ako ne zbog otvorenoga krivovjerja, a ono barem zbog teškoga nemara.

Postoje vremena kad su katolici obvezani na izbor između kukavištva i junaštva, između otpada i svetosti. To je ono što se zbivalo u IV. st., a to se događa i danas. Nadbiskup utrechtski W. J. kard. Eijk ovako je sažeo pitanje prije nekoliko mjeseci: 'biskupi, a iznad svega Namjesnik Petrov, zakazali su u održanju i vjernom prenošenju poklada vjere'. To su vrlo stroge riječi koje izravno dovode u pitanje Nasljednika Petrova, papu Franju.

Situacija bez presedana u povijesti. Povijest Crkve uvijek je nova, ali uvijek se ponavlja. Vazda je nova zbog toga što se vanjski progoni i nutarnje krize koje proživljava mijenjaju; imaju različite motivacije, različite protagoniste, različite magnitude i različit intenzitet. No, u tim krizama, bez obzira na to koliko duboke bile, nešto je što se ne mijenja: snaga Tradicije koja je određena da porazi svaku revoluciju koja joj se protivi.

Uspjeh i neuspjeh revolucije

Filozofija revolucije filozofija je čistog nastajanja. Budući da nije vezano na Biće, nastajanje nepovratno teče prema praznini / ništavilu i tako prema samouništenju. To je put kojim revolucija ide.

Zapravo, revolucija kao i zlo nema vlastite naravi, nego egzistira samo kao lišenost i nedostatak dobra. 'Biće zla', tumači sv. Toma, 'sastoji se upravo u lišenosti dobra'.[13] Zlo koje je lišenost bića može se širiti kao tama u noći, nakon dnevnoga svjetla. No, tama nema po sebi moć da pobijedi svjetlo na potpun i konačan način, jer tama samo svoje postojanje vuče od svjetla. Postoji beskonačno svjetlo koje je Bog. Sveti Ivan kaže: 'Bog je svjetlo i u Njemu nema tame' (1 Iv 1,5). Apsolutna tama ne postoji jer radikalno ništavilo ne može postojati. Naše postojanje živa je negacija ništavila. Zlo napreduje kad se dobro povlači. Zabluda se afirmira samo onda kad je ugašena istina. Revolucija pobjeđuje samo kad se Tradicija preda. Sve revolucije kroz povijest dogodile su se samo kad je nedostajala autentična opozicija. 

Međutim, ako postoji dinamika zla, postoji dinamika dobra. Ostatak svjetla, makar i minimalan, ne može se ugasiti i taj ostatak u sebi ima neodoljivu snagu svitanja, mogućnost novog dana s izlaskom sunca. To je drama zla: ne može uništiti zadnji ostatak dobra koje preživljava, osuđeno je da ga pobijedi taj ostatak. Zlo ne može izdržati makar najmanje preživjelo dobro jer nazire svoj poraz u dobru koje postoji. Dinamika zla određena je da se razbije o ono što ostaje, što ostaje čvrsto u društvu rastakanja. Dakle, konačni korak u današnjem procesu samorastakanja koje nagriza stijenu na kojoj se temelji Crkva, osuđen je da svjedoči smrti revolucije i nicanju suprotnoga života: obvezujućem planu obnove vjere i morala, istine i odgovarajućega društvenoga reda: to je načelo katolička kontrarevolucija.

Tako ono što je neizbježno nije trijumf revolucije, nego njezin poraz. A, to će se dogoditi zahvaljujući dinamizmu dobra koje se suprotstavlja dinamizmu zla u povijesti. 

Revolucija je zapravo parazit koji živi i održava se na preživjelim ostatcima istine i dobra u redu, koje teži uništiti. Ti ostatci, iako minimalni, uvijek tvore sjeme mogućega umnažanja i proširenja, dok je revolucija po svojoj vlastitoj naravi jalova i neplodna. Ako je revolucija nesposobna da uništi, to znači da je njezina dinamika određena da se razbije o ostatak istine i dobra koji tvore načelo i pretpostavku njezina poraza.

Revolucija iz 1968. bila je uspješna zato što su njezini tvorci zauzimali ključne uloge u politici, masovnim medijima i kulturi: bila je uspješna jer je promijenila zapadni mentalitet i način života. 

Ipak, revolucija iz '68. pala je jer je bila rođena iz protesta protiv jednodimenzionalnog društva, buržoaskog društva udobnosti i bogatstva, no društvo koje je '68. proizvela - suvremeno društvo - društvo je 'par excellence' za konzumerizam i hedonizam; relativističko društvo u kojem je utrnut svaki plamen idealizma. Danas se stvarnost interpretira kao sustav moći, uglavnom ekonomske, a ne vrijednosti. Moć, moć bez istine, jedina je vrijednost našega vremena. Sve vrijednosti - ukazuje filozof A. Del Noce - određene su da se utjelove u kategoriju vitalnosti. Međutim, društvo koje je nesvjesno ikakvoga principa osim puke ekspanzije vitalnosti, može se samo raspasti.[14]

Revolucija '68. propala je jer joj je slogan bio 'zabranjeno je zabranjivati'. No, suvremeno je društvo diktatura bez presedana u povijesti; diktatura relativizma, psihologijska i moralna diktatura koja ne razara tijelo, nego izolira, dikriminira i ubija dušu onih koji joj se suprotstave. 

Na sličan je način uspjela revolucija u Crkvi, zato što su Crkvom danas upravljaju progresivni teolozi II. vatikanskog i njihovi baštinici. bila je uspješna jer je preobrazila način na koji katolici vjeruju, mole i ljube. 

U drugu je ruku revolucija u Crkvi propala jer je bila predstavljena kao velika pastoralna reforma, a umjesto toga rezultirala je korupcijom vjere i morala: besprimjerna korupcija koja je dosegla točku da je ustoličila istospolnost vrhove crkvene hijerarhije. Propala je jer je njezin slogan bio 'zabranjeno je zabranjivati' koji nije rezultirao većom slobodom u Crkvi, nego diktatorskim režimom dosele nepoznatim, toliko da je katolički povjesničar H. Sire papu Franju opisao kao papu diktatora.[15]

Prema mojem sudu, pontifikat pape Franje je u slijepoj ulici. Protuslovlje s kojim se suočava je ovo: da osigura prevlast revolucije u Crkvi mora se služiti nezabludivošću. No, ne može jer to Duh Sveti neće dopustiti; to i ne želi jer bi svaki definirajući čin koji učini bio suprotnost prvenstvu pastorala nad doktrinom, na što se on referira. Papa Franjo ne može zamijeniti mač istine mačem zablude jer su baštinici II. vatikanskog zamijenili bitku ekumenizmom. Crkvena tradicija s druge strane nije odustala od bitke, nije prestala vitlati mačem istine i prvi čin tradicijskog pape - koji će jednoga dana biti izabran - bit će izvršavanje službe nezabludivosti da bi svečano definirao istine koje se danas niječu i da bi jednako svečano osudio zablude koje su se danas priširile Crkvom.

Čas pobjede

Zasigurno će času blažene pobjede prethoditi velika kazna jer suvremeni svijet nije slijedio primjer Ninivljana koji su se obratili i spasili, nego onaj stanovnika Sodome i Gomore koji su odbili obraćenje i bili su uništeni. Teologija povijesti nam kaže da Bog nagrađuje i kažnjava ne samo pojedince, nego i zajednice i društvene skupine: obitelji, nacije, civilizacije. Ali, dok ljudi kao pojedinci svoju nagradu ili kaznu imaju katkad na zemlji, a uvijek u vječnosti, nacije - jer nemaju vječnoga života - kažnjavaju se ili nagrađuju samo na zemlji.

Revolucionarni proces sastoji se u spletu uvrjeda protiv Boga koje ispreplićući se tijekom stoljeća tvore jedan kolektivni grijeh, otpad naroda i nacija. Budući da svaki grijeh ima odgovarajuću kaznu, kršćanska teologija povijesti uči nas da kolektivne grijehe slijede velike povijesne katastrofe koje služe kao naplata za javne grijehe nacija. U tim katastrofama pravda Božja nikad nije razdvojena od Njegova milosrđa, a budući da je milosrđe Božje povezano s pokajanjem, kazna postaje neizbježna kad svijet, odbijajući pokajanje i pokoru, zaziva nad sebe ne milosrđe, nego pravdu Božju. Bog, međutim, ne prestaje biti neizmjerno milosrdan, ali u isto je vrijeme neizmjerno pravedan, a teologija povijesti pokazuje nam da je od postanka svemira do kraja svijeta bilo i bit će ogromnih grijeha za kojima su slijedili čini neizmjernoga milosrđa Božjega.

Grijeh revolucije koji je tijekom stoljeća osujetio razvitak kršćanske civilizacije i doveo nas do duhovne i moralne ruševine našega vremena, ne može nego probuditi reakciju koja će, potpomognuta božanskom milošću, voditi k povijesnom ispunjenju velikoga plana božanske Providnosti.

Mi smo branitelji Tradicije i od nas se traže dvije krjeposti: jakost i pouzdanje. Jakost je krjepost onih koji se ne povlače i koji se odupiru; pouzdanje je krjepost onih koji se ufaju u pobjedu koju je katoličkim vjernicima u Fatimi obećala sama Naša Gospa. Bojovni duh onih koji se odupiru i pouzdaju mora obilježavati našu bitku.

Srce je tradicije u Bogu čija je sama bît nepromjenjivo i vječno Biće. U Bogu i samo u Bogu, te u Onoj koja je Njegov savršeni odjek, Blažnoj Djevici Mariji, branitelji vjere i tradicije mogu naći potrebnu nadnaravnu snagu za suočenje sa sadašnjom krizom.

Mi smo bojovnici bez moći. Ratnici bez oružja suočeni s ogromnim Golijatom. S ljudske točke gledišta bez moći, bez oružja bitka se ne može dobiti. No, Bogu se sviđa naša slaboća i od nas traži samo vojujući duh. Bog će biti taj koji će nam po Blaženoj Djevici Mariji dati oružje i moć da vojujemo u bitci koja nije naša, nego Njegova; a Bog uvijek pobjeđuje - u vremenu i u vječnosti.

[1] Cf. Plinio Correa de Oliveira, Rivoluzione e Contro-Rivoluzione, Sugarco, Milan 2009.
[2] Stefan Zweig, Die Welt von Gestern. Erinnerungen eines Europaers, tr. it. Il mondo di ieri, Arnoldo Mondadori, Milan 1994, pp. 9, 27-28.
[3] Robert Conquest, Reflections on a ravaged Century, W. W. Norton & Company, New York 2001.
[4] Zygmunt Bauman, La vita liquida, tr. it. Laterza, Rome 2006, p. IX.
[5] John XXIII, Allocution Gaudet Mater Ecclesiae of 11 October 1962, in AAS, 54 (1962), p. 792.
[6] Roger T. Calmel o.p., Breve apologia della chiesa di sempre, Editrice Ichtys, Albano Laziale 2007, pp. 10-11.
[7] John Vennari, The Permanent Instruction of the Alta Vendita, Fatima Center, Buffalo, N. Y. 2018.
[8] Summa Theologiae, II-IIae. q. 1, a. 1.
[9] R. Th. Calmel, o. p., Brève apologie pour l’Eglise de toujours, Editions Difralivre, Maule 1987, p. 23.
[10] Cf. R. de Mattei, Apologia della Tradizione, Lindau, TUrin 2011.
[11] St. Augustine, De Praedestinatione sanctorum, 14, 27, in PL, 44, col. 980.
[12] St. Jerome, Dialogus adversus Luciferianos, n. 19, in PL, 23, col. 171.
[13] Summa Theologiae, I, q. 14, a. 10, resp.
[14] Augusto Del Noce, in Aa. Vv., La crisi della società permissiva, Ares, Milan 1972.
[15] Marcantonio Colonna (Henry Sire), The Dictator Pope. The Inside Story of the Francis Papacy, Regnery Publishing, Washington 2017."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: tradlady

subota, studenoga 17, 2018

Doseg i granice

Taktika šutnje pape Franje o svjedočanstvu nadbiskupa Viganòa pokazala se neuspješnom. Mjesecima nakon njegova izlaska u javnost o slučaju se još govori i piše. O zadnjem značajnijem pokušaju obrane pape Franje piše povjesničar R. de Mattei:


"Odgovor je konačno stigao. Ne uzalud očekivani odgovor pape Franje, nego odgovor, u svakom slučaju značajan, jednoga od njegovih novinara koji tvore dio njegove bliske pratnje; A. Torniellija, vatikanista 'La Stampe' i odgovornog čovjeka stranice 'Vatican Insider'. U suradnji s G. Valenteom upravo je objavio opsežan esej o 'slučaju Viganò', rječitoga podnaslova: 'Konflikti, ratovi za moć, zloporabe i skandali. Što se zaista događa u Crkvi' (Edizioni Piemme, 255 str.).

Glavna je Torniellijeva teza da je svjedočanstvo nadbiskupa C. M. Viganòa o crkvenim skandalima 'pokušaj puča' protiv pape Franje koju je snovala političko-medijska međunarodna mreža 'povezana s dijelovima američke Crkve i s potporom također u vatikanskim palačama' (str. 3).'La Stampin' vatikanist tekući vjerski rat tumači kao bitku za moć, radije nego bitku ideja i čini se da zaboravlja da ovaj konflikt nisu izazvali oni koji brane crkvenu Tradiciju nego oni koji bi je htjeli izobličiti. Nije jasno zašto je optužba za uporabu medijskoga oružja rezervirana samo za kritičare pape Bergoglija, a ne za njegove 'fanove'.

Nije li Vatikan McKinseyu povjerio projekt ujedinjenja komunikacijskih sredstava da se tako stvori jedinstvena digitalna platforma za pružanje članaka, slika i za 'podcast'? To smo doznali od samoga Torniellija u 'La Stampi' od 22. ožujka 2018. Za ravnatelja časopisa 'Civiltà Cattolica' A. Spadara, važnost koju papa Franjo pridaje webu i društvenim mrežama potječe od dana njegova izbora. 

U tom je trenutku J. M. Bergoglio 'aktivirao tisuće nazočnih osoba, spojivši ih sa svojom osobom i onim što se događalo, pokazujući da je on sam društvena mreža', potvrdio je taj isusovac kad je predstavljao svoju knjigu 'Cyberteologia. Pensare il cristianesimo al tempo della rete' (Edizioni Vita e Pensiero).

Ako postoje stručnjaci u tehnikama manipulacije i instrumentalizaciji vijesti, možemo ih naći upravo među bliskim suradnicima pape Franje, od samoga Spadara do msgr. D. E. Viganòa (koji nema ništa sa svojim prezimenjakom Carlom Marijom), bivšeg vatikanskog ministra komunikacija koji je bio prisiljen na ostavku u ožujku 2018. zbog bjelodanoga krivotvorenja privatnoga pisma Benedikta XVI. Isti je monsinjor naručio od redatelja W. Wendersa apologetski film o papi Franji, čovjeku riječi ('Pope Francis. A Man of his word'), a u Italiji redovito izlazi 'magazin' naslovljen 'Moj papa' koji izvješćuje o Franjinu tjednu. 

Nijedan papa nije toliko rabio medijsko oružje koliko J. M. Bergoglio. Što se tiče otkrića nadbiskupa C. M. Viganòa, Tornielli ne niječe da je papa Franjo izravno od njega dobio informaciju da je kardinal T. McCarrick spolno kvario svoje vlastite sjemeništarce i svećenike. Ne spori niti postojanje nećudoređa unutar Crkve niti rasprostranjenoga kukavištva zbog kojeg nećudoređe raste. Priznaje da 'postoji' istospolni problem (str. 169) iako ga umanjuje prešućujući postojanje skupina aktivnih sodomista unutar crkvenih struktura i jednako tako aktivnoga lobija koji je prijateljski naklonjen istospolnicima i podupire ih. Tornielli, dakle, ne uspijeva pobiti nadbiskupa Viganòa, ali mora braniti papu Franju. Čini to tako što se ponaša kao kockar koji našavši se u neprilici povisuje ulog. U ovom slučaju, budući da ne može zanijekati postojanje duboke pokvarenosti u crkvenih ljudi, nastoji veću odgovornost prebaciti na predšasnike pape Franje, Benedikta XVI. i Ivana Pavla II.

'La Stampin' vatikanist na optuženičku klupu prvenstveno stavlja Ivana Pavla II. kojem pripisuje strjeloviti uspon kard. McCarricka. 'Ivan Pavao II. poznavao je McCarricka, pohodio je njegovu dijecezu četiri godine ranije, dojmio ga se taj sjajni biskup koji je znao napuniti svoja sjemeništa, politički dijalogizirati na svim razinama, biti protagonist međuvjerskoga dijaloga, čvrst o načelima moralnoga nauka i otvoren prema socijalnim pitanjima' (str. 38). 

Imenovanje vašingtonskog nadbiskupa, o kojem se već 'govorkalo' u Vatikanu, nije prošlo plenariju Kongregacije za biskupe gdje se trebalo raspraviti, nego je, naprotiv, došlo izravno, 'kako se događalo i događa za neka imenovanja o kojima se odlučuje 'iz [papina] apartmana' bez prolaska kroz kolegijalnu raspravu članova dikasterija' (str. 40).

'Uvrjedljivo je' od msgr. Viganòa 'implicirati' da je 2000., godine kad je imenovan McCarrick, Ivan Pavao II. 'bio toliko bolestan da nije bio u stanju brinuti se o imenovanjima, pa ni o najvažnijima, ni o onim koji su nosili - u tom trenutku - sigurnan kardinalski klobuk i time uključenje u buduće konklave'. Ne treba poznavati tajnu pismohranu vašingtonske nuncijature (koju će pregledati Viganò), da se zna kako je papa Wojtyła 2000. pred sobom imao još pet godina vrlo aktivnoga života u svakom pogledu' (str. 40 - 41).

Tornielli ustraje: 'Wojtyła nikako nije bio tako 'bolestan' kako bi Viganò u svom dosjeu htio da vjerujemo. Baš naprotiv. Zapravo se pokazivao potpuno u stanju pratiti procese imenovanja, barem najznačajnijih, najvažnijih. Među ta je nesumnjivo spadalo imenovanje novoga nadbiskupa savezne prijestolnice SAD-a'. 

'Povrh toga ne smije se zaboraviti izravno znanje koje je papa Wojtyła imao o McCarricku, biskupu kojeg je imenovao Pavao VI., ali kojeg je četiri puta promaknuo poljski papa: prvo imenovanjem za Metuchen, biskupija stvorena 'ex novo'; zatim premještajem u Newark, biskupiju koju je Ivan Pavao II. pohodio 1995, i zatim imenovanjem za vašingtonskog nadbiskupa, usprkos uznapredovaloj dobi, i konačno uvrštenjem u Kardinalski zbor' (str. 43 - 44).

Međutim, 27. travnja 2014. papa Franjo svetim je proglasio Ivana Pavla II. zajedno s Ivanom XXIII. Kanonizacija jednoga pape znači da je taj u obavljanju svoje službe vrhovnoga pastira Crkve morao sve krjeposti izvršavati na herojskoj razini, uključujući razboritost. No, ako je neki papa zbog sudioništva, nemara ili nerazboritosti 'prikrivao' kakva 'spolnog napasnika', može se legitimno sumnjati o njegovoj mudrosti i razboritosti. 

Ako je po Tornielliju bilo tako, znači da Ivana Pavla II ne smatra svetcem. Uostalom, prelat blizak njemu i papi Franji, msgr. G. Sciacca, tajnik Apostolske signature, 'jedan od najstručnijih kanonista Kurije' (str. 200), u intervjuu od 9. rujna 2014. s istim Torniellijem, negirao je nezabludivost kanonizacija. 

Ako kanonizacije nisu nezabludive, a papa Franjo je mogao pogriješiti o Ivanu Pavlu II., moguće je da je istoga dana također pogriješio proglašujući svetost Ivana XXIII. i da je mogao pogriješiti i 14. listopada 2018. kanonizirajući Pavla VI.

Tu se ne radi o stvari drugotne važnosti. Povisujući ulog u kocki, Tornielli ne stavlja u sumnju samo nadnaravnu razboritost pape Wojtyłe, nego baca sjenu na zadnje kanonizacije i iznad svega otkriva slijepu ulicu pred kojom se nalazi pontifikat pape Franje. Slijepu ulicu upravo o temi nezabludivosti. 

Papa Franjo nezabludivost smatra nasljeđem stare Crkve, one koja je proglašavala i anatemizirala, koja je definirala i osuđivala. Prvenstvo pastorala nad doktrinom i milosrđa nad pravdom sprječavaju Franju da izvršava službu nezabludivosti koja je najkategoričniji i najmanje pastoralan čin koji prvosvećenik može napraviti.

No, ako želi nametnuti Crkvi svoje direktive, papa Bergoglio treba 'nazovi-nezabludivost' koja isključuje svaki oblik neposluha njegovim željama. Da bi proveo svoj program, 'kvazinezabludivi' papa prisiljen je postati 'papa diktator', što se događa danas. Onaj tko je vjeran Tradiciji, vjeruje, naprotiv, u papinsku nezabludivost i poznaje njezin doseg i granice. Pojam granica nezabludivosti dopušta onima koji imaju 'sensus fidei' da se suprotstave 'papi diktatoru'.

Doseg nezabludivosti jednoga će dana dopustiti papi koji će ga htjeti uporabiti da rastjera dim Sotonin koji je prodro u Crkvu, tako što će besprizivno osuditi zablude i jednako svečano potvrditi vječnu Istinu Evanđelja."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: Twitter / Rorate Caeli

nedjelja, studenoga 11, 2018

Plašt sv. Martina

O primjeru koji je nam je dao sv. Martin (litanije) podijelivši svoju odjeću s prosjakom, svoja je razmišljanja iznio poznati njemački bloger J. Bordat.


"Kad je Martin sreo prosjaka i vidio da je potrebit, nije rekao:

'Kad bi bar plaštevi bili ravnopravno raspoređeni! Onda ne bi bilo prosjaka koji se smrzavaju!'

'Moraju se promijeniti društveni uvjeti zbog koji se ti prosjače smrzavaš, pa makar i silom!'

'Kako ću ti ja pomoći, prosjače? Pa imam samo jedan plašt!'

'Ako pomognem tebi, a ne pomognem drugim prosjacima, ne bi li to bilo nepravedno?! Sa svima želim isto postupati. Zato je najbolje da ni jednom ne pomognem.'


'Plaćam porez. To mora biti dosta!'

'Skandalozno je da se moraš smrzavati, dragi prosjače! Čim stignem u svoju toplu kolibu, sjest ću i napisati prilog u svoj dnevnik. Radni naslov: 'Crkva pušta da se prosjaci smrzavaju!' - dobro, zar ne?!'

'Kao rimski vojnik ne želim se miješati u osobne brige pripadnika okupiranih područja. Smrzavanje je privatna stvar!'

'Da, tako je to: Rimsko je Carstvo u krizi. Tople godine su iza nas. Svi moraju podnijeti žrtve!'

'Bez brige, prosjače! Uskoro će znanstveno-tehnički napredak iznjedriti grijalice! Tada više neće biti smrzavanja - vjeruj mi: To će biti veličanstveno! Nažalost, dotle moraš izdržati. Nitko zbog toga ne žali više od mene, jer ništa mi nije draže nego ukloniti nevolju. Glavu gore, prosjače! Izdržat ćeš!'


Martin nije ništa rekao. Nije postavljao pitanja niti optuživao. Nije davao jeftine upute ni mudre savjete. Martin je podijelio svoj plašt. Jednostavno tako."

Izvor: JoBos Blog

nedjelja, studenoga 04, 2018

humilitas

Velikan katoličke obnove, kardinal i nadbiskup milanski, dobrotvor siromašnih i pomoćnik okuženih, sveti Karlo Boromejski umro je 3. studenoga 1584. Geslo mu je bilo humilitas (poniznost). Svetim ga je proglasio papa Pavao V. godine 1610. Auktor je popularne knjižice Duhovni ugovor - Posljednja volja duše za koju je predgovor napisao pokojni prebendar S. Vitković za kojeg je danas služena tradicionalna sv. misa na Mirogoju.


LITANIJE SV. KARLA BOROMEJSKOG

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,


Sveta Marijo, moli za nas
Sveti Karlo Boromejski,
Najveći uresu svoga dičnoga doma,
Zrcalo plemenite mladeži,
Preziratelju raskoši,
Pobjedniče u kušnjama,
Savjetniče Svete Stolice,
Revnitelju za crkvenu stegu,
Marni popravitelju svoga puka,
Uresu svećenstva,
Kruno biskupske uzvišenosti,
Promicatelju bogoslužja,


Borče protiv krivovjerja,
Branitelju slobode Crkve,
Oče bolesnika,
Tješitelju i pomoćniče siromaha,
Neustrašivi navjestitelju Riječi Božje,
Koji si cijenio siromaštvo duhom,
Časti i slavo grada Milana,
Uvijeke blaženi stanovniče neba,
Zaštitniče svojih štićenika,


Mi siromašni grješnici, molimo te, čuj nas
Da nam božansko milosrđe isprosiš,
Da se u nebu očinskom ljubavlju svih svojih štovatelja spomeneš,
Da svima u tjeskobi utjehu i svjetlo zadobiješ,
Da nam svima iskrenu privrženost našoj Svetoj Crkvi isprosiš,
Da nas i našu zemlju od krivovjerja očuvaš,


Da nam zaštitu Božju od kuge i bolesti isprosiš,
Da nas od prevelike ljubavi za zemaljsko odvratiš,
Da nam pravu čežnju za nebom pošalješ,
Da nam milost priprave na svetu smrt isprosiš,
Da nas osobito na čas smrti Bogu preporučiš,


Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče naš...

℣. Moli za nas sv. Karlo Boromejski.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.


Svemogući Bože koji svojoj Crkvi u najtežim vremenima šalješ prikladne pastire i koji si postavio svetoga biskupa Karla za spasenje svoga puka, molimo Te po njegovim zaslugama da nas po njegovu lijepom primjeru u svojoj ljubavi užežeš, u našim nas dužnostima revnima učiniš, od svakoga zla očuvaš i sve nas jedanput okupiš kod sebe u vječnom miru. Po Isusu Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Vollständigstes katholisches Litaneienbuch, Einsiedeln, 1859.
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 4, 5, 6, 7), Facebook/G. Gasparro (3)

nedjelja, listopada 21, 2018

Prva godina

Messainlatino.it objavila je članak o ulascima u prvu godinu bogoslovija tradicijskih zajednica. Brojke se odnose samo na poznatije družbe, dok ostali monaški redovi i kongregacije vjerni tradicionalnoj misi nisu uključeni u ovu statistiku.

Budući da je danas misijska nedjelja, prije samih brojki još i zanimljiva priča o jednom misionaru  i važnosti svetih obitelji za duhovna zvanja koju je u svom nedavnom izlaganju prenio biskup A. Schneider, ORC.

"U gradu Zabrze u Gornjoj Šleskoj nalazi se grob koji hodočasnici često pohode. Ponad groba nalazi se lurdska špilja. Pod nogama kipa Bezgrješne u jednoj staklenoj kutiji leži mirtin vijenac. Ovo je priča o povijesti toga vijenca. 

U grobu leži jedan svećenik - u podnožju spomenute špilje. Bio je najmlađi od desetero djece. Kao mladić teško je radio da zasluži novac za svećenički studij jer su mu roditelji bili siromašni. Nakon ređenja otišao je kao misionar u Indiju gdje je djelovao niz godina. Kad je umro, pokopan je u rodnom gradu Zabrzu, a iznad groba je podignuta lurdska špilja jer je uvijek posebno promicao štovanje Bezgrješne Djevice Marije. Nakon pokopa toga svećenika koji je bio gorljiv za duše, među njegovim je stvarima nađena jedna mala kutija s natpisom: 'Otvoriti nakon moje smrti'. Sadržavala je mirtin vijenac i napomenu: 'Ovo je vjenčani vijenac moje majke. Nosio sam ga sa sobom u razne zemlje na mojim putovanjima kopnom i morem, kao uspomenu na onaj sveti trenutak kad je moja majka na oltaru Božjem obećala ne samo vjernost, nego i iskrenost. Ona je taj zavjet održala. Imala je hrabrosti nakon svoga devetog djeteta i meni darovati život. Nakon Boga, njoj zahvaljujem svoj život i svećenički poziv. Da me nije htjela, ne bih bio postao svećenik i misionar, ne bio bio sposoban raditi za spasenje duša. Položite ovaj vijenac, vjenčani vijenac moje majke, u moj grob. Za to molim onoga koji pronađe ovu kutiju'. Kad je vijenac pronađen, grob je već bio zatvoren, zato su vijenac stavili u podnožje kipa Bezgrješne Bogorodice kojoj je taj svećenik posvetio svoj život." 
(Izvor: Tu Domine)

Petrovo bratstvo


U wigratzbadsku bogosloviju ušla su 24 nova kandidata za svećeništvo u dva jezična odsjeka; francuskom i njemačkom.
Njihova dentonska bogoslovija primila je 15 novih polaznika.
Ukupno 39.

Ustanova Krista Kralja

U Griciglianu su studij započela 22 nova bogoslova.


Veliko sjemenište sv. Vinka Paulskog u Courtalainu koje je u Zagrebu prije nekoliko godina predstavio p. Krolikowski, primilo je šestoricu novih mladića.

Družba misionara Božanskog Milosrđa

Četiri nova kandidata započela su studij u bogosloviji de La Castille.

Piovo bratstvo


Piovci se mogu pohvaliti s više od 60 novih bogoslova.
Francuska bogoslovija u Flavignyju povećala se za 16 studenata.
U američki Dillwyn ušlo je još 27 kandidata za svete redove.
Njemački Zaitzkofen koji ove godine slavi četrdesetu obljetnicu prihvatio je sedam novih bogoslova.
Argentinska bogoslovija Gospe Suotkupiteljice primila je također sedmoricu mladića.
Goulburnška australska bogoslovija dobila je njih šestero.

Svoj su članak s ovim brojkama potonji završili kratkim zazivima:

Gospodine, daj nam svećenika!
Gospodine, daj nam svetih svećenika!
Gospodine, daj nam mnogo svetih svećenika!
Gospodine, daj nam mnogo svetih redovničkih zvanja!
Gospodine, daj nam mnogo svetih očeva i svetih majki kršćanskih obitelji!

Slike: 1, 2, 3, 4

subota, listopada 20, 2018

Korijeni krize

Na blogu S. Magistera objavljen je članak o. S. M. Lanzette o korijenima duboke krize koja razdire Crkvu, ali i o putu prema izlazu. Ovaj ugledni svećenik i teolog već se istaknuo knjigom Drugi vatikanski, pastoralni koncil. Hermeneutika koncilskih doktrina, Cantagalli, Siena, 2014. 


"Sveta majka Crkva suočava se danas s krizom bez presedana u čitavoj svojoj povijesti. Zloporabe svake vrste, posebno u spolnoj sferi, uvijek su postojale među klerom. Ipak, sadašnja epidemija atipična je zbog križanja moralne i doktrinarne krize, čiji su korijeni puno dublji od prijestupa pojedinih članova hijerarhije i klera. Moramo zagrebati površinu i dublje kopati. Doktrinarna konfuzija stvara moralni nered i obratno; spolne zloporabe napredovale su tolike godine pod velom nemara, sve do točke dok nisu uspjele doktrinu koja se odnosi na spolni moral potiho transformirati u jednostavno anakronu činjenicu.

Nesumnjivo, kako je kazao engleski biskup P. Eagan iz Portsmoutha, ta kriza postoji na tri razine: 'prvo, pretpostavljeni katalog grijeha i zločina koje su članovi klera počinili protiv mladih; drugo, istospolni krugovi centrirani oko nadbiskupa. T. McCarricka, no prisutni i u drugim područjima Crkve; i treće, loše upravljanje i prikrivanje svega toga koje je činila hijerarhija sve do najviših krugova'.

Koliko daleko moramo ići da identificiramo korijene te krize? U biti možemo, među ostalim, smatrati dva moralna uzroka kao glavne korijene. Jedan je na dalji način povezan sa sadašnjim problemom koji pogađa Crkvu, a drugi na bliži.

*

Prvi se uzrok može izdvojiti iz unutarcrkvene opozicije okružnici 'Humanae vitae'. Prigovorom protiv nerazrješive povezanosti unitivnoga načela i onoga prokreativnoga u braku, utrta je staza za toleriranje svakoga drugog oblika zajedništva opravdavajući to u ime ljubavi. Ljubav je morala biti stavljena ispred i iznad stabilnosti naravi. Kontracepcija bi se tako držala za legitimno moralno sredstvo koje osigurava prioritet čovjekove odgovornosti u odnosu na zakon Božji, bilo naravni bilo nadnaravni. 

U stvarnosti je scenarij koji se otvarao bio prilično drugačiji. Zapravo, ako prokreacija više nije glavna svrha braka, trebalo je odvojiti je ne samo od ljubavi, nego i obratno, i ljubav je trebala biti odvojena od prokreacije, sve do opravdanja prokreacije bez sjedinjenja kao logičnoga zaključka ljubavi bez prokreacije. Sterilna ljubav, izolirana od svoga naravnoga i sakramentalnoga konteksta, silom je gurnuta u društvo i u Crkvu.

U igri je bio identitet ljubavi. Kako je nedavno naglasio biskup K. Doran, predsjednik bioetičkoga povjerenstva Irske biskupske konferencije, postoji 'izravna povezanost između 'kontracepcijskoga mentaliteta' i iznenađujuće visokoga broja osoba koje su, čini se, spremne danas redefinirati brak kao odnos između dviju osoba bez obzira na spol'. Također je dodao da ako se čin ljubavi može odvojiti od svoje prokreativne svrhe, 'onda je prilično teško objasniti zašto bi brak trebao biti između jednoga muškarca i jedne žene'.

Današnja je kriza u Crkvi s jedne strane manifestacija krize spolnoga identiteta, ideološke pobune protiv Učiteljstva koje je ukorijenjeno u trajnoj moralnoj tradiciji; s druge strane, to je nesposobnost da se uvidi pravi problem, tj. istospolnost i istospolni krugovi u Crkvi. Više od 80 % slučajeva spolnoga zlostavljanja koje je počinio kler, nisu slučajevi pedofilije, nego pederastrije. Uvjerenje da svaki oblik ljubavi treba biti prihvaćen, postalo je opće mjesto kao posljedica ukidanja zabrane kontracepcije, čak i bez mijenjanja dogmatskih formula. Prava bît modernizma sastoji se u zamjenjivanju teorije praksom, navikavajući ljude na običaje koje prihvaća većina.

Okružnica 'Humanae vitae' postala je objektom nikad prije viđenih protesta koji su se digli unutar Crkve. Knjiga naslovljena 'Raskol iz '68.' među ostalim opisuje kako su se katolici borili za spolno posadašnjenje. 'Aggiornamento' je bila jedna od ključnih riječi za tumačenje II. vatikanskog i njegovih dokumenata. 

Kardinali, biskupi i episkopati preuzeli su aktivnu ulogu u toj pobuni. Belgijski primas L. J. kard. Suenens, uspio je nakon objave enciklike tiskati publikaciju s cijelim belgijskim episkopatom koja se protivi okružnici 'Humanae vitae' u ime pretpostavljene slobode savjesti. Ta je deklaracija zajedno s onom koju je formulirao njemački episkopat, služila kao uzor za proteste ostalih episkopata. Kardinal J. C. Heenan iz Westminstera opisao je encikliku pape G. B. Montinija o prenošenju života kao 'najveći šok od vremena reformacije'. Kardinal B. Alfrink, zajedno s devetoricom ostalih nizozemskih biskupa, čak je glasovao u korist deklaracije neovisnosti koja je pozivala puk Božji na odbacivanje zabrane kontracepcije.

U Engleskoj je više od 50 svećenika potpisalo pismo protesta objavljeno u 'Timesu'. Među tim je svećenicima bio i M. Winter, koji je opisujući svoju odluku da napusti svećeništvo kazao da je ona bila izazvana krizom oko 'Humanae vitae'. Winter se kasnije oženio i 1985. objavio knjigu naslovljenu 'Whatever happened to Vatican II?' s ciljem da oživi koncilski nauk od onoga što je smatrao da je pokop tog nauka koji čine rimski auktoriteti. Čini se da je bio uvjeren da se korijen kontracepcije, shvaćene kao nadmoć ljubavi, može naći u nauku II. vatikanskog. Winters je također bio i član-osnivač Pokreta za oženjeni kler. Ono što doista iznenađuje s gledišta klera - Winter nije jedini slučaj - drama je koju su neki od njih doživjeli -njihovim riječima - kada je teret zabrane kontracepcije pao na leđa laika. Kako su mogli - ako je tako bilo - doista shvatiti takvu patnju?

Međutim, postoji još jedna točka koju ovdje treba spomenuti: ako se 'službeni' protest protiv 'Humanae vitae', koji su vodili kardinali i biskupi, smatrao legitimnim zbog svoje usklađenosti s ideologijom trenutka - ne zaboravimo da je onih godina 68-aški pokret imao namjeru oboriti kršćanski moral u ime slobodnoga seksa - teško je shvatiti zašto 'službeni' mentalitet koji opravdava istospolnost među klerom i svaku vrstu spolnoga zajedništva ne bi mogao preuzeti premoć i jednoga dana postati većinski nazor. Kultura zataškavanja koja se danas čini tako proširenom među episkopatom i klerom, izvorno potječe otuda.

'Ako je pitanje pred preprekom savjesti', kako je T. Burns pisao 3. kolovoza 1968. u 'Tabletu' (isti je urednički komentar ponovo objavljen 28. srpnja 2018.), savjest uvijek može biti ta koja odbacuje prepreku kao takvu. Savjest je bez prethodnoga prosvjetljenja istinom poput broda koji bacaju morski valovi. Prije ili kasnije potone. 'Sama savjest', tj. 'savjest' bez istine, nije uopće savjest. Treba je odgajati da slijedi dobro, a odbacuje zlo.

Nije tajna da se oni koji rade na tomu da konačno pokopaju 'Humanae vitae' sada raduju kad je promulgirana 'Amoris laetitija', kao da je konačno popunjena praznina ljubavi u nauku Crkve. Sadašnji je teologijski pokušaj taj da se 'Humanae vitae' prevlada 'Amoris laetitijom', na način da se najnoviji nauk pape Franje o ljubavi u obitelji poveže izravno s 'Gaudium et spes', bez ikakvoga referiranja na 'Humanae vitae' i na 'Casti connubii'. Napast da se II. vatikanski izolira od cjelokupne Tradicije Crkve još je uvijek vrlo jaka. Kao sa 'savješću samom' tako je i s pojedinačnim dokumentom Učiteljstva (bilo 'Gaudium et spes' ili 'Amoris laetitijom'); nijedan se dokument ne može čitati u svjetlu sama sebe, već samo u svjetlu čitave Tradicije Crkve.

*

Nakon glasne pobune, počela je šutnja o nauku. I tako smo došli do najbližeg korijena ovoga skandala: prikrivanja nauka o grijehu. Riječ 'grijeh' počela je već nestajati iz poslijekoncilskih propovijedi. Grijeh kao odvajanje od Boga, povrjeda Njega, odvraćanje od Boga i okretanje stvorenjima, bio je ignoriran. Ta izvanredna praznina koja je ostala iza nauka o grijehu popunjena je psihologijskim vrjednovanjima mnogolikih uvjeta slabosti u čovjeku. Duhovno bogoslovlje nadomješteno je čitanjem Freuda i Junga, pravih učitelja u mnogim sjemeništima. Grijeh je postao irelevantan, dok su samouvažavanje i prevladavanje svih tabua, posebno u spolnoj sferi, postale nove crkvene lozinke.

S druge strane, nova teologija milosrđa, posebno ona koju promiče kard. W. Kasper, išla je u korist novoj viziji milosrđa kao intrinzičnoga atributa božanske biti (ako je tomu tako, postoji li božansko opraštanje Boga za sebe sama, jer milosrđe zahtijeva pokoru i oproštenje?) tako da se prevlada pravda koja kažnjava pretvarajući je u ljubav koja uvijek oprašta. Ima li u toj novoj definicija vječna kazna u paklu još ikakvu ulogu? Milosrđe je postalo teologijski surogat da se pokrije (i prikrije) grijeh, da ga se ignorira i prihvati pod plaštem opraštanja. Lutherova ideja o opravdanju nije daleko od toga. 

Bilo bi zanimljivo pitati one među klerom koji su počinili tako teške zločine što misle o grijehu? Svetopisamske riječi 'oni koji su Kristovi razapeli su svoje tijelo sa strastima i požudama' (Gal 5, 24), lako se mogu učiniti staromodnima, ne zato što je Pismo krivo ili nije nadahnuto Duhom Svetim, nego jednostavno zato što bi predložiti takav nauk našemu modernom društvu bilo anakrono, staromodno. Duh svijeta, često pomiješan s pretpostavljenim 'duhom Koncila', ugušio je pravi nauk o vjeri i moralu.

Je li klerikalizam, dakle, korijen sadašnje krize spolnoga zlostavljanja? Papa Franjo neprestano tako govori. Zasigurno, klerikalna moć upravljala je u spolnom porobljavanju sjemeništaraca i muškaraca u formiranju. No, vrlo je teško shavatiti kako klerikalizam može objasniti napadanje generacija sjemeništaraca ako homoseksualnost nije igrala nikakvu ulogu. Bilo bi to kao kazati da je pijanac uvijek pijan ne zato što je ovisan o piću, nego zato što ima novca i može si kupiti alkohola koliko hoće. 

Klerikalizam ne može biti jedini odgovor, također stoga što postoji još jedan njegov oblik - puno suptilniji i često se zanemaruje - koji je puno gori: uporaba kleričke moći da se izopači dobar nauk. Kler lako umišlja da je vlasnik evanđelja, dopuštajući si da oslobađa od zapovijedi Božjih i crkvenih prema teologiji trenutka. Kad se tko više ne drži ispravnoga crkvenoga nauka, lako pada u jamu puke zabave i grijeha. Život u grijehu bez milosti Božje koja posvećuje najbolji je saveznik u manipulaciji naukom. Nauk vjere i moralni život uvijek idu skupa.

Da sažmem: glavni je korijen ovoga preteškoga skandala modernizam koji je danas već postao postmodernizam. Od favoriziranja promjene dogmatičkih formula tijekom vremena došli smo do toga da ih potpuno ignoriramo. Doktrina je na sigurnom, kao kakva važna knjiga na prašnjavoj polici, ali nema što reći za puls svakodnevnog života.

Ne smije biti nikakve sumnje o razmjerima ove krize i o potrebi da se poduzme akcija kako bi se iščupalo zlo u korijenu. Ali ta drastična akcija, za koju se nadamo da će se uskoro poduzeti, bit će daleko od učinkovitosti ako se ne vratimo najprije istini ljubavi, mudro shvaćajući da je kontracepcijski mentalitet donio samo vrlo rigidnu demografsku zimu s kulturom smrti. Kontracepcija je sterilna ljubav koja otvara mogućnost ljubavi izvan svoga konteksta, dalje od sebe, nezrelo. Jedna mrtva ljubav sada prijeti Crkvi sa svojim vidljivim posljedicama u spolnom zlostavljanju i kleričkim skandalima. Mentalitet svijeta silovito je utjecao na život Crkve.  

Konačno, trebamo ponovo nazivati stvari njihovim imenom. Grijeh je još grijeh. Ako za to nemamo snage, to je već znak da je grijeh prevladao. Ako, naprotiv, grijeh nazivamo njegovim imenom, utire se put tomu da ga iskorijenimo."

Izvor: Settimo CieloST. MARY'S CATHOLIC PARISH
Slika: Youtube/St. Mary Magdalen Church

petak, listopada 19, 2018

Sa zadrškom

Prije pet dana papa Franjo proglasio je sedmero svetaca, najviše pozornosti privukla su dva imena: papa Pavao VI. i msgr. O. Romero. Prenosim osvrt R. de Matteija:

"Među raznim obljetnicama koje su pale 2018. godine jedna je ostala neprimijećena: šezdeseta godišnjica smrti časnog Pija XII. koji je umro nakon 19-godišnje vladavine u Castelgandolfu, 9. listopada 1958. Ipak, spomen na nj još uvijek živi, osobito, kako to C. Siccardi primjećuje, kao slike svetosti dostojne vikara Kristova, a zbog opsežnosti njegova Učiteljstva, u surječju tragičnih događaja poput II. svjetskog rata koji je buknuo šest mjeseci nakon njegova izbora za papu, 20. ožujka 1939. Smrt Pija XII. zatvorila je jednu epohu koja se danas prijezirno naziva 'pretkoncilskom', ili 'konstantinskom'. Izborom Ivana XXIII. (28. listopada 1958.) i sazivanjem II. vatikanskog koncila, otvorila se nova era u povijesti Crkve: ona koja je svoj trenutak trijumfa dosegla 14. listopada 2018. s kanonizacijom Pavla VI., nakon pape Roncallija.

Blaženi Pio IX. još čeka kanonizaciju, a Pio XII. još nije beatificiran, ali svi koncilski pape, s iznimkom Ivana Pavla I., već su kanonizirani. Čini se da je ono što oni preko glavnih aktera žele kanonizirati određeno razdoblje, koje je pak vjerojatno najtamnije koje je Crkva ikada u svojoj povijesti doživjela.

Nećudrednost se raširila čitavim tijelom Crkve, počevši od najviših razina. Papa Franjo odbio je priznati realnost tragičnoga scenarija koji je na svjetlo iznio nadbiskup C. M. Viganò. Doktrinarna je zbrka potpuna, do te mjere da je kardinal W. J. Eijk, nadbiskup utrechtski, javno izjavio da su 'biskupi, a osobito Nasljednik Petrov zakazali u održavanju i prenošenju, vjerno i u jedinstvu, poklada vjere'.*

Ta drama svoje korijene ima u II. vatikanskom koncilu i u poslijekoncilskom razdoblju, a oni koji su najviše odgovorni bili su pape koji su upravljali Crkvom zadnjih šezdeset godina. Njihova kanonizacija proglašava herojske krjeposti u upravljanju Crkvom. Koncil i poslijekoncilsko vrijeme zanijekali su nauk poradi 'pastorala' i radi toga 'pastoralizma' odbili su definirati istinu i osuditi zabludu. Jedina je istina koja se danas svečano naviješta nepogrješivost koncilskih papa - i jedino njih. Čini se da je nakana više sugerirati kao nezabludive njihove političke i pastoralne odluke nego kanonizirati te ljude.

Ali koju vjerodostojnost moramo dati tim kanonizacijama? Čak ako i većina teologa ustraje da su kanonizacije nezabludivi čini Crkve, ovdje nije riječ o vjerskoj dogmi. Zadnji veliki predstavnik 'Rimske teološke škole', msgr. Brunero Gherardini (1925. - 2017.), oglasio je sve svoje sumnje o nezabludivosti kanonizacija u časopisu 'Divinitas'. Za toga rimskog teologa dekret o kanonizaciji nije nezabludiv jer nedostaju uvjeti za nezabludivost, počevši s činjenicom da kanonizacija kao svoj izravni ili eksplicitni objekt nema istinu vjere ili morala sadržanu u Objavi, nego samo činjenicu neizravno povezanu s dogmom, a da strogo uzevši nije 'dogmatički čin'. Doista, ni Zakonik kanonskoga prava iz 1917. ni iz 1983., niti stari niti novi Katekizam Katoličke Crkve ne razjašnjavaju nauk Crkve o kanonizaciji.

Drugi valjani suvremeni bogoslovac, o. J.-M. Gleize, iz Piova bratstva, priznaje nezabludivost kanonizacija, ali ne onih nakon II. vatikanskoga koncila i to iz sljedećih razloga: reforme nakon Koncila povlače neke nedostatnosti u proceduri i uvele su novu kolegijalnu nakanu, dvije posljedice koje su nespojive sa sigurnošću beatifikacija i nezabludivosti kanonizacija. Treće, prosudba iznesena u postupku dopušta barem dvosmisleno shvaćanje i time sumnju o svetosti i herojskim krjepostima. Nezabludivost je temeljena na rigoroznoj cjelini istraživanja i verificiranja. Nesumnjivo je da je nakon reforme postupka koju je htio Ivan Pavao II. godine 1983., taj postupak verificiranja istine postao krhkiji i da je došlo do promjene u zamisli svetosti same.

Na istoj su liniji nedavno objavljeni drugi važni prinosi; P. Kwasniewski je na stranici 'Onepeterfive'* zabilježio da je nagora promjena u kanonskom postupku ona o broju čuda koja se traže: 'U starom sustavu tražila su se dva čuda i za beatifikaciju i za kanonizaciju, tj. ukupno četiri istražena i potvrđena čuda. Smisao toga zahtjeva je da se Crkvi dade dovoljna moralna izvjesnost da Bog 'odobrava' predloženog blaženika ili svetca očitovanjem svoga izvršavanja moći na zagovor tih pojedinaca. K tomu, čuda su tradicionalno bila istaknuta svojom bjelodanošću, tj. nisu dopuštala prirodno ili znanstveno objašnjenje. Novi je sustav srezao broj čuda na pola što je, mogli bismo kazati, također prepolovilo moralnu sigurnost i, kako su mnogi primjetili, ta čudesa kako se često činilo nisu imala težinu, ostavljajući dvojbu: je li to doista bilo čudo ili samo krajnje nevjerojatan događaj?'.

C. Ferrara sa svoje je strane u preciznom članku u 'Remnantu'*, nakon što je naglasio odlučujuću ulogu koju svjedočanstvo o čudima ima u kanonizacijama, primijetio da nijedno od čuda koja se pripisuju Pavlu VI. i msgr. Romeru ne zadovoljavaju tradicionalne kriterije za verifikaciju božanskoga u čudu: 'Ti su kriteriji da je (1.) ozdravljenje (2.) trenutačno, (3.) potpuno, (4.) trajno i (5.) znanstveno neobjašnjivo, što znači da nije rezultat tretmana niti prirodnog procesa liječenja, nego događaj koji potječe izvan naravnoga reda'.

J. Lamont koji je dao opsežnu i uvjerljivu studiju na temu auktoriteta kanonizacija na 'Rorate Caeli'* zaključuje svoje istraživanje ovim riječima: 'Ne trebamo smatrati da su kanonizacije Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. bile nezabludive jer nisu bili prisutni uvjeti potrebni za takvu nezabludivost. Njihove kanonizacije nije povezana ni s jednim naukom vjere, nisu bile rezultat pobožnosti koja je središnja za život Crkve i nisu bile rezultat pažljivoga i strogoga istraživanja. No, ne trebamo zbog toga bilo koju kanonizaciju isključiti iz karizme nezabludivosti; možemo tvrditi da su one kanonizacije koje su slijedile rigorozan postupak prethodnih stoljeća imale udjela u toj karizmi'.

Dakle, budući da kanonizacija nije dogma vjere, nema pozitivne obveze za katolike da na nju daju svoj pristanak. Uporaba razuma jednostavno pokazuje da koncilska papinstva nisu pogodovala Crkvi. Vjera transcendira razum i uzdiže ga, ali ne proturječi mu jer Bog, Istina u bîti, nije proturječje. Stoga, u [dobroj] savjesti možemo zadržati svoju rezerviranost o tim kanonizacijama.

Najrazorniji čin pontifikata Pavla VI. bio je razaranje drevnoga rimskog obreda. Povjesničari znaju da 'Novus ordo missae' nije Bugninijev, nego ga je pripremao, htio i proveo u djelo papa Montini uzrokujući, kako je napisao P. Kwasniewski, eksplozivni nutarnji lom: 'Bilo je to ravno bacanju atomske bombe na puk Božji koja je svojim zračenjem ili razorila vjeru ili prouzrokovala rak'.

Najpohvalniji čin pontifikata Pija XII. bila je beatifikacija (1951.), a onda i kanonizacija (1954.) svetog pape Pija X. nakon dugoga i strogoga kanonskoga postupka i četiri neoboriva čuda. Zahvaljujući Piju XII. ime Pija X. sja na svodu Crkve i predstavlja siguran vodič posred konfuzije našega vremena."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANARORATE CÆLI