ponedjeljak, lipnja 24, 2019

Patrona huiusce blogis

Povodom desete obljetnice ovoga mrežnog dnevnika, pripremio sam mali prilog o Nebeskoj Pastirici čija se slika od samoga početka nalazi na ovom blogu.


Prošle 2018. obilježavala se godina slavnoga španjolskog slikara Murilla. U njegovoj je sjeni radio još jedan poznati barokni umjetnik, njegov učenik, A. de Tovar, auktor slike koju vidimo gore desno. 


Onako kako je Murillo poznat i priznat kao slikar Bezgrješne, Tovara prepoznajemo kao najslavnijeg slikara Božanske Pastirice, tj. Majke Božanskog Pastira. Nakon viđenja BDM koje je imao fra Izidor iz Seville, taj je pobožni kapucin angažirao upravo Tovara da naslika Gospu kao pastiricu naših duša. Tovarov prikaz i kompozicija utjecala je i na njegove suvremenike kao i na kasnije slikare, kipare, keramičare... koji dodajući nove elemente ipak slijede Tovarov uzor.


"Zasigurno, pastirsko slikoslovlje jedinstvena je metafora murillovske latencije koja uvjerava paradoksom Djevice odjevene poput pastirice, dok nježno pase stado, što je crkvena figura dubokih biblijskih korijena. Anđeli u gesti krunjenja naglašavaju kontrast vizije Djevičina posredništva na pastirski način (s gunjem, sombrerom i pastirskim štapom) te Njezina kraljevskoga dostojanstva koje simbolizira nebeska kruna. Ona se odnosi na ruže koje joj prikazuju ovce, alegorija molitve Zdravo Marijo koja se moli u pobožnoj vježbi ružarija ili krunice članova bratovštine, i kojom recitacijom oni krune čelo Božanske Pastirice. 


Isto tako, arkanđeo Mihael, nadglednik stada, čim čuje zaziv Zdravomarije, hita u obranu ovce koju vreba demonska zvijer." (izvor: A. R. Villalón)


U siječnju je povodom restauracije jedne Tovarove slike održana izložba "U Murillovoj sjeni. Tovar i Božanska Pastirica". Na jednom je mjestu bilo skupljeno deset slika toga andaluzijskoga baroknog slikara s likom Nebeske Pastirice. Mogla se vidjeti evolucija slikareva stila od najranijih slika do zadnje potpisane, Pastirice iz Cortelazora. Drugi dio izložbe prikazivao je Tovarov utjecaj na umjetnike do naših dana, a u zadnjoj su cjelini bila izložena djela pastirske tematike Tovarovih suvremenika. 


Izložba koju je organiziralo Pokrajinsko vijeće Huelve trajala je do 9. veljače ove godine i privukla je pozornost župa, bratovština, umjetnika i raznih administrativnih, muzejskih i obrazovnih ustanova. Bila je to jedinstvena prilika da se na jednom mjestu i s više strana doživi ne samo slikarski rad jednog umjetnika i ikonografija BDM kao pastirice naših duša, nego - budući da su bile izložene i knjige povezane s ovim Gospinim naslovom - također povijest jedne pobožnosti koja se upravo iz Andaluzije proširila diljem svijeta.

***

Ostale postove o Majci Božanskog Pastira možete pogledati ovdje: 123 (bl. Miroslav Bulešić), 456 (litanije), 7

Slike: 1, 2 (Twitter/dipuhu), 3, 4, 5, 6 (Cantillana y su Pastora)

nedjelja, lipnja 16, 2019

Kohezija i isključenje

U poznatom slučaju franjevaca Bezgrješne na početku se komesarijat nije dovodio u vezu s tradicionalnom misom. Javno su se iznosili drugi razlozi iako je svima bilo jasno da je baš to razlog njihova uništavanja. Isto je zadesilo i neke druge, manje tradicijske zajednice. 


Nedavno pismo novoga kneza i velikoga meštra Malteškoga reda, u svojstvu "vrhovnog jamca kohezije i zajedništva", ne krije nakanu da se tradicionalnu misu želi isključiti iz života ove drevne ustanove.

FIUV je odgovorio 13. lipnja 2019.:

"Međunarodna federacija 'Una voce' sa žaljenjem uzima na znanje pismo koje je 10. lipnja uputio fra G. Dalla Torre, veliki meštar Suverenoga vojničkoga i bolničkoga reda sv. Ivana od Jeruzalema, Rodosa i Malte (Malteškoga reda), a kojim zabranjuje celebraciju tradicionalne latinske mise (izvanrednog oblika) u surječju liturgijskoga života Reda.

Budući da je to pismo postalo javno, željeli bismo primijetiti da ono ne predstavlja točno odredbe apostolskog pisma, danoga u obliku motuproprija, Summorum pontificum pape Benedikta XVI. Članak 3, koji je u svom pismu citirao veliki meštar, izričito dopušta redovničkim zajednicama da imaju ne samo privatne, nego i konventualne celebracije mise u izvanrednom obliku, bez referiranja na višeg poglavara (u slučaju Malteškoga reda, na velikog meštra ili prelata). Njegovo se dopuštenje traži samo u slučajevima kada zajednica 'želi imati takve celebracije često, ili redovito, ili trajno'.

Pismo velikog meštra također zanemaruje pravo vjernika, od čega nisu isključeni redovnički i laički članovi Reda, da traže celebracije mise u izvanrednom obliku (članak 4). Celebracije u surječju posebnih prigoda kao što su hodočašća, izričito su predviđena (čl. 5, § 3). Župnici i rektori crkava upućuju se da ispune takve zahtjeve (čl. 5, § 1 i § 5).

Federacija želi naglasiti da je izvanredni oblik dio liturgijskoga nasljeđa Crkve, koji predstavlja 'bogatstvo' za Crkvu i koji se ne smije niti zanemariti niti isključiti, a zasigurno ne na temelju uske zamisli jedinstva koja isključuje raznolikost liturgijskih izražaja dopuštenih u Crkvi. Kako je to izrazio papa Benedikt XVI.:

'Ova dva izričaja 'pravila molitve' [lex orandi] Crkve nipošto ne će prouzročiti podijeljenost u 'pravilu vjerovanja' [lex credendi] Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda ('Summorum pontificum').

Foederatio Internationalis Una Voce"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: New Liturgical Movement, RORATE CÆLI

subota, lipnja 15, 2019

Očistiti zaprljano

Mjesec Srca Isusova zadnjih je godina postao vremenom u kojem se javno izruguju kršćanske svetinje. Nema puno onih koji su poput tršćanskoga biskupa održali molitvenu nadoknadu Bogu za počinjene grijehe. 

"Predraga braćo i sestre,

u našem svetištu Monte Grisa, posvećenom Djevici Mariji pod naslovima Majke i Kraljice, nastavlja se lijepa i utješna tradicija spomena Gospinih ukazanja trima fatimskim pastirićima. Štoviše, ovom sretnom prilikom pozdravljamo hodočašće dekanata iz Roiana, urešeno dječacima i djevojčicama koji su prvi put primili svetu pričest. Kao i onda, Djevica Marija se osobitom ljubavlju obraća malenima. Ovaj jedinstveni Gospin izbor sadrži poticaj, hitan i žuran, da i mi budemo poput malih pastira: ponizni, jednostavni, siromašni; da zazivamo pomoć nebeske Majke koja nam može dati snage potrebne za suočavanje sa zaprjekama koje susrećemo na svom duhovnom putu. Ona nas s neusporedivom velikodušnošću vodi svome Sinku Isusu, Spasitelju i Otkupitelju svijeta. Sveti Ivan Pavao II. je u jednom od svojih mnogobrojnih spisa posvećenih svetoj Djevici napisao: 'Od vremena kada je Isus, umirući na križu, rekao Ivanu: 'Evo ti majke' (Iv 19,27); od vremena kada ju je 'učenik uzeo u svoju kuću', otajstvo duhovnoga materinstva Marijina imalo je svoje ispunjenje u povijesti s jednom bezgraničnom širinom. 

Predraga braćo i sestre, ovaj naš molitveni susret želi popraviti uvrede koje su nanesene Bogu i kršćanskom puku u subotu, 8. lipnja, u našem gradu Trstu tijekom manifestacije koje je nazvana 'Pride FVG'. Posebno je preko transparenata koji su smjerali na molitve Oče naš i Zdravo Kraljice - o čemu postoji dokumentacija - u srce ranjena najdragocjenija jezgra naše vjere u Krista Gospodina i naša pobožnost Djevici Mariji. Pored vulgarnog jezika koji su rabili, treba istaknuti jednu točku: ono što je htjelo biti događaj borbe protiv diskriminacije, pretvorilo se u diskriminatorski događaj prema kršćanskom narodu. Otuda potreba da se popravi ono što je slomljeno, i da se očisti ono što je postalo zaprljano, što od Isusa Krista nadalje tvori vlastitu misiju Crkve i nas kršćana. Kako? Odgovor nam na ovo pitanje dolazi od sv. Antuna Padovanskog, čiji je danas spomen. Čudotvorni svetac kaže nam da ako ne stavimo u središte svega našega Gospodina Isusa Krista, nismo nigdje. 'Središte' - piše on - 'mjesto je koje pripada Isusu: u nebu, u Djevičinoj utrobi, u stajskim jaslicama i na drvu križa... Stoji u središtu svakoga srca; stoji u središtu jer od njega, kao središta, sve zrake milosti zrače prema nama koji hodimo oko njega i krećemo se na obodu' (Govori u uskrsnoj osmini 6. U: S. Antonio da Padova. I Sermoni, ed. Messaggero, Padova 1996, pag. 229-230).

Predraga braćo i sestre, kršćanski stil ne zahtijeva ništa s ponosom. To je radije stil koji se neprestano nastoji suobličiti strogoj fatimskoj poruci: činiti pokoru, moliti, vjerovati u evanđelje, obratiti se. Fatimska je poruka duboko evanđeoska; poruka je to koja nas poziva da živimo evanđelje; poruka koja nas potiče da slijedimo Krista koji je naše spasenje. Danas na poseban način pođimo duhom u Fatimu, gdje je Gospa dječici kazala vrlo važne stvari za Crkvu i za svijet. I s prvopričesnicima iz dekanata Roiano tražimo od Marije obraćenje grješnika i mir u cijelom svijetu, s utješnom sigurnošću u srcu da pripadamo Gospodinu, Njemu koji je naše sve, naše blago. Marija nam to pokazuje: to je njezina majčinska misija. Živimo radosno u prijateljstvu i zajedništvu s Gospodinom Isusom, uvijek otvorena srca da prihvatimo i nosimo Njemu svu našu braću i sestre potrebite istine i ljubavi."

Izvor: diocesi.trieste.it
Slike: Messainlatino.it, WIKIMEDIA COMMONS

subota, lipnja 08, 2019

Iz Letonije

Polonia Christiana, koja je imala svoga izvjestitelja na prošlomjesečnom Hodu za život u Zagrebu, objavila je intervju s J. kard. Pujatsom. Gloria.tv prenijela je sažetak.


"'Ja sam tradicionalist. To sam priopćio Papi u pismu koje sam mu poslao preko nuncijature.' Rekao je to letonski kardinal J. Pujats 4. lipnja za televiziju Polonia Christiana. Izjavio je također da se u Crkvi treba držati sakramentalne stege, posebno glede sakramenta braka. Crkva ne smije oponašati grijehe svijeta i, primjerice, blagoslivljati istospolne parove. Kazao je također da je seksualni ateizam opasniji od komunističkoga ateizma. 

Naveo je i to da u mnogim crkvama nitko ne stoji pred ispovjedaonicom, ali svi idu na pričest. Citat: 'To u svojoj crkvi nisam dopuštao'. Dugi redovi za pričest, koji su nastali nakon Koncila, proizveli su pritisak skupine, da se mora ići na pričest kako se ne bi upadalo u oči. Pujats je upozorio da će svećenici morati pred Bogom odgovarati za tu zloporabu.

Kritičan je prema prelasku s latinskoga na nacionalne jezike jer je mnogo toga izgubljeno. Odgovori na pitanja koja se tiču liturgije, dogmatike ili morala kroz stoljeća su vrlo precizno razrađeni i prenošeni na latinskom jeziku. Ti su biseri prevedeni samo djelomično. Profesori u sjemeništima te stvari nisu uzeli ozbiljno, a sjemeništarci i kasniji svećenici još manje.

Kardinal je izrazio želju da u sjemeništima vladaju stega i red. Okruženje u bogosloviji mora biti drukčije nego u svijetu. Inače kandidati za svećeništvo u nju ulaze kao laici i isto takvi izlaze. U bogosloviji bi morao vladati samostanski red, gdje se odgajaju najbolji duhovni oci. Budući svećenici moraju biti sveti. Samo ćemo tada vidjeti pozitivne učinke."

Izvor: Gloria.tv
Slika (screenshot): Youtube/PCh24TV

ponedjeljak, lipnja 03, 2019

Spes contra spem

O plodovima protekloga Gospina mjeseca piše C. Siccardi:

"Svibanj je pri kraju. Ovoga marijanskoga mjeseca 2019. dogodile su se milosti neshvatljive onoj vrsti svećenika koji su izgubili dodir bilo s vjerom, bilo sa stvarnošću. Nerazumljive onima koji su odabrali napustiti ulogu dušobrižnika za onu upravnu, okrenutu k zauzetosti socijalnim i političkim pitanjima na imanentistički način.

Crveni kardinal - po biretu, ali iznad svega po političkim idejama - M. Pellegrino, nadbiskup torinski '70-ih godina, pozvao je svećenike svoje dijeceze, doslovno citiram, da 'istrgnu krunice iz ruku starica' jer u novoj Crkvi, rođenoj iz euforičnoga i revolucionarnoga II. vatikanskoga koncila, valja prekinuti s tim djetinjastim, praznovjernim i folklornim pobožnostima: katolik je konačno postao zreo, blizak 'udaljenima', spreman 'prihvatiti' sve i svakoga, koji se okupira praktičnim stvarima; emancipiran, koji ne gubi vrijeme na prebiranje po smiješnoj krunici. No, Božji su putovi beskrajni. Europska je civilizacija izgrađena znakom križa: 'In hoc signo vinces'. Pod tim je vjerskim znakom Konstantin proširio kršćanstvo proglašavanjem Milanskoga edikta iz veljače 313. godine. Posljedice toga dokumenta koji su potpisala dva Augusta Rimskoga Carstva - Konstantin za Zapad i Licinije za Istok - glede vjerske politike zajedničke za oba dijela, temelj su Zapada. 

Kardinal Ivan Henrik Newman posvetio je svoj sveti i dugi život na zemlji borbi protiv privatiziranja vjere, odnosno protiv duha vjerskoga liberalizma koji tjera 'credo' u intimu osobe, u vlastito srce, tako da se više ne manifestira, da nije javni čin. 'Nikada Sveta Crkva nije imala veće potrebe nekoga nego nažalost danas, tko bi se suprotstavio [tom duhu]! Radi se sada o zabludi koja se poput smrtonosne klopke proteže čitavom zemljom. [...] Protivi se priznanju bilo koje religije kao istinite. [...] Objavljena religija nije istina, nego osjećaj i stvar ukusa; nije objektivna činjenica ni nadnaravna, pa je pravo svakog pojednica da izabere ono što odgovara njegovoj fantaziji. [...] Ljudi se mogu pobratimiti i imati zajedničke duhovne misli i osjećaje, a da si i ne postave problem zajedničke doktrine ili potrebe za njom [...] (Biglietto, 1879.). Došli smo, zapravo, do Ustava Europske unije u kojem nema nikakva spomena kršćanskih korijena, a u Crkvi nema ni radosti ni ponosa zbog pripadnosti niti prenošenja drugima tih korijena, jer više se ne priznaju ni prava Vinogradara (Boga) ni loze (Krista) i gaze se, čak javno, znakovi vjere u korist ljudskoga obzira, ali ne vrijeđajući, primjerice, osjećaje nevjernika ili muslimana. Pred jednom ljudskom Crkvom, osakaćenom i otužnom, koja uništava samu sebe (u sadržaju, po sterilnosti u zvanjima, čak i po dobrom glasu), javlja se sve snažnije nacionalna potreba da se povrate reference na kršćanstvo i da se vjera pokazuje ponosno i javno, vidljivim i pobožnim znakovima: događa se to u Rusiji, u zemljama koje su desetljećima bile pod nemilosrdnom i progoniteljskom ateističkom, komunističkom tiranijom, u Amerikama, u Europi. Evanđelje i krunica već su se pojavili u političkoj kampanji 2018., a Crkva je već tada bila ogorčena, ali još više ovoga svibnja tijekom europskih izbora, kada je Salvini hrabro pokazao krunicu na trgu pred prvostolnicom u Milanu, tijekom manifestacije 18. svibnja, kao i na TV-u, društvenim medijima, na tiskovnoj konferenciji nakon izbora.

'Famiglia Cristiana' i 'Civiltà Cattolica', liberalna glasila koja samo u imenu nose vjersku referenciju, 'svećenik ulice' L. Ciotti, čovjek moći; državni tajnik P. Parolin, msgr. D. Mogavero... osjetili su potrebu reagirati pred onim što su definirali kao 'instrumentalizaciju' vjere, a da nisu zamijetili da Salvini čini ono što bi oni trebali, tj. podsjetiti Europljane otkuda dolaze i preuzeti odgovornost da nastave braniti i prenositi vjeru u Presveto Trojstvo, kako su dvije tisuće godina činili Kristovi službenici.

Stranačka i interreligiozna Crkva treba se prepustiti snazi molitve, javnog svjedočenja vjere, Istine koja se nameće božanskom voljom preko Bezgrješnog Srca Marijina. I brazilski predsjednik J. Bolsonaro sudjelovao je 21. svibnja u posveti Brazila (države koja ima više katolika od bilo koje druge) upravo Bezgrješnom Srcu Marijinu, što je predvodio biskup F. Areas Rifan, apostolski upravitelj Sv. I. M . Vianneya. To je providonosni i dinamični kvasac koji potiče ljude ovoga stoljeća. Put je još dug i vijugav, ali Zvijezda Jutarnja prodire u tamu. Nije slučajno da se dvanaest zvijezda europske zastave pripisuju baš Njoj (elazški je katolički dizajner A. Heitz 1955. bio nadahnut Čudotvornom medaljicom).

'Spes contra spem'. Nastavimo moliti s krunicom u rukama - sada rehabilitiranom u politici."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: splendor

nedjelja, svibnja 26, 2019

Quodcumque dixerit vobis, facite (Io 2,5)

U pretprošlom postu S uvjerenjem i predanjem nalazi se mali fotoizvještaj s mise na kojoj je trebao propovijedati kard. Brandmüller. Budući da je zbog bolesti nije mogao doći, njegovu je propovijed pročitao češki redokanonik sv. križa s crvenom zvijezdom.


"Draga braćo i sestre u Gospodinu!

Ružarij za Austriju - to je ono što nas danas okuplja.

Tko se ne sjeća teških sudbonosnih časova u kojima su vaši pređi posezali za krunicom i u velikoj nevolji na čudesan način iskusili pomoć Majke Božje koja je Magna Mater Austriae.

Bila to pobjeda don Juana Austrijskog kod Lepanta, bila to hrabra preživljavanja opsada sultanovih janjičara - ili konačno, oslobođenje Austrije nakon II. svjetskog rata - krunica je uvijek bila ta koja je naišla na uslišanje.

U spomen na te velike trenutke kada je pomoć neba bila tako opipljiva, posegnimo i danas za krunicom, tim moćnim oružjem u kršćanskim rukama.

Danas, dragi vjernici, nisu strane vojske te koje nam prijete, nego protuljudske ideologije, moralna zastranjenja koja poput bolesti napadaju društvo i naš zajednički život, razaraju našu kulturu.

Treba ponovo vapiti za pomoć Majke Božje tako da moleći razmatramo otajstva našega otkupljenja i uvijek iznova dodajemo: 'Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na čas smrti naše. Amen'.

No, istodobno poslušajmo njezine riječi koje je kazala slugama na svadbi u Kani, kad je nestalo vina: 'Sve što vam ON kaže, to činite' - i dogodilo se čudo. Ali što nam ON kaže - i to danas?

'Ja sam put, istina i život'.

I.

'Ja sam put'. Mi smo zapravo sišli s puta. Ćudoredna zastranjenja se označavaju kao normalna. Samo neke natuknice: život i zdravlje puka stavlja se na kocku prodajom povarenih živežnih namirnica ili lijekova, građevinski poduzetnici rabe materijal loše kvalitete što uzrokuje urušavanja zgrada.

Otimaju se, sakate i ubijaju djeca da bi se trgovalo njihovim zdravim organima.

Iza upitnih bioetičkih istraživanja kriju se veliki financijski interesi. K tomu dolazi čudovišna sablazan pobačaja kojemu sve više na kraju života odgovara tzv. eutanazija - kakva lijepa riječ za ubojstvo! - dosta strahota. Daleko smo zastranili od Isusa Krista koji kaže: 'Ja sam put'.

No, sjetimo se: sâm je Stvoritelj dao svojemu stvoru, čovjeku, kompas koji mu pokazuje pravi put u život.

Riječ je o naravnom moralnom zakonu čije norme i zahtjevi proizlaze iz duhovno-tjelesne naravi čovjeka, ljudske osobe.

Onako kako su prostor i vrijeme globalni, čovjekova narav je jedna te ista; tako se ćudoredno čovjekovo djelovanje mora orijentirati na mjerila koja uvijek i posvuda vrijede i koja ne podliježu promjeni.

Sveti Ivan Pavao II. kaže: 'Te norme zapravo tvore nepokolebljiv temelj i pouzdano jamstvo za pravedan i miran ljudski suživot...' ('Veritatis splendor' br. 96). Ta načela i norme ukorijenjeni su u najdubljoj naravi čovjekovoj. Zato je sv. Pavao mogao napisati da je i poganima 'zahtjev Zakona zapisan u srce i njihova savjest o tom svjedoči'.

Ako slijedimo taj putokaz, nalazimo Njega koji kaže: 'Ja sam put. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni'.

Vratimo se natrag kao pojedinci, kao čitav narod, natrag na taj put, slijedimo riječ Majke našega Gospodina: "Što ON kaže, to čini!'.

II

Isus kaže: 'Ja sam put, istina i život'. Da, riječ je o istini - danas je dovoljno samo progovoriti o 'istini' da se izazove protest i nerazumijevanje. Prema starom Pilatovu pitanju: 'Što je istina?' - kažimo tako: Što je više istina?! Zapravo postoje samo mišljenja: moje mišljenje, tvoje mišljenje - i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Istina, ima li je uopće? Je li uopće važna?

Zapravo ne, kažu mnogi. Pitanje je koristi li nešto, vodi li nešto do uspjeha! Ali, pitamo, nije li tako mislio i veliki svećenik Kajfa? On je mislio da bi bilo bolje da samo jedan čovjek umre, nego da Rimljani unište čitav narod. Jesu li optužbe koje su podignute protiv Proroka iz Galileje istinite ili ne - u trenutku kada je politički toliko toga na kocki - ne igra zapravo nikakvu ulogu!

Istina - je li zaista važna? Mnogi misle da je važnije je li nešto izvedivo, što pritom proizlazi. 'Što je istina?' - pitao je još Pilat.

Njemu je u pitanju Galilejčeva slučaja bilo do praktičnoga, izvedivoga rješenja. Tako je ponudio oslobađanje Barabe. Da, dragi moji, ne ophodi li se i danas tako s istinom?

A ipak je ona, 'istina', je važna. Jedan jedini primjer: nikada astronauti ne bi sletjeli na mjesec da proračuni inženjera nisu bili istiniti, nego krivi!

Ne jedino, ali odlučujuće pitanje koje moramo staviti pred sve svoje odluke, ne glasi: 'Što to donosi?', nego 'Je li istinito?'! A ako je istinito, onda je također dobro i lijepo! Onda je u skladu s Isusom Kristom koji kaže: 'Ja sam Istina'.

III.

Onda dodaje: 'i Život'. 'Ja sam Put, Istina i Život'. Time Isus misli vječni život: 'tko jede Tijelo i pije moju Krv, ima život vječni'. O tom se radi! Da se čak i smrću život ne gasi, nego u istinu tek zapravo počinje. Jedan čovjek, jedno društvo koje je izgubilo iz vida to vječno određenje čovjeka, zatvara samo sebi odlučujuću dimenziju ljudske egzistencije. Ali, to znači također temeljno odricanje od istinitoga, dobroga i lijepoga, jer izvor svega toga je beskrajni, vječni Tvorac svega što jest. Samo kada susretnemo njega, samo kada je naš život trajan dijalog s Trojedinim Bogom, može nam uspjeti da struja našega života teče u beskrajan ocean vječnoga života.

Obznanjivati tu poruku mnogima koji dezorijentirano glavinjaju, pravi je čin ljubavi prema bližnjemu. To je dužnost svakoga od nas. Onako kako je nekoć Marija nosila u svom krilu Sina Božjega, i mi trebamo Isusa koji živi u nama nositi onima koje susrećemo u svom svakodnevnom životu. 

Prvenstveno je važna u istinitosti, pravednosti i ljubavi življena poruka našega života. Ona može otvoriti evanđelje i za onih više od četiri milijuna katoličkih krštenika kojima - kako statistika kaže - u ovoj zemlji nedjelja prolazi bez svete mise. Neka mognu i oni čuti glas Majke Božje: 'Što vam On kaže, to činite',  da bi onda doživjeli ne pretvorbu vode u vino, nego preobrazbu svoga života koji seže u vječnost.

IV.

Današnja javna krunica za Austriju, ovdje u Beču - kako smo uvodno o tom govorili - budi velike uspomene. Sjećanja također na to da se u svim tim povijesno tako važnim trenutcima nipošto nije radilo samo o Austriji. Uvijek je u igri bila i budućnost Europe, kršćanstva u Europi. Ali, nije li i danas - pitamo - isto tako?

Zasigurno, danas se o budućnosti Europe ne odlučuje na bojnom polju - nego na izborima. Ali i pritom treba pred očima imati sve ono što je Europu, što je vašu domovinu, stoljećima činilo velikom: bila je to vjera koju ispovijedamo kada započinjemo krunicu. Pri tomu čujmo glas Majke koja i nama danas kaže, kao i nekoć slugama u Kani: 'Što vam ON kaže, to činite'.

Ako to slušamo i činimo, onda Sin i u naše vrijeme može donijeti čudo pretvorbe - čudo ponovnog rađanja kršćanske Europe."

Izvor/slika: Gloria.tv/Rosenkranz für Österreich (1, 2)

ponedjeljak, svibnja 20, 2019

Jedino sredstvo

Objavljeno je zajedničko priopćenje churskog biskupa u miru V. Huondera i poglavara Piova bratstva kojim se obistinjuje najava da će biskup odsada živjeti u kući ove svećeničke zajednice.

"U ponedjeljak, 20. svibnja 2019. papa Franjo oslobodio je biskupa V. Huondera njegovih dužnosti kao ordinarija Biskupije Chur i imenovao dijecezanskog upravitelja do izbora njegova nasljednika na churskoj biskupskoj katedri.

U skladu s njegovom odavno izraženom željom biskup Huonder povući će se u jednu kuću Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. Nakana i svrha toga koraka sastoji se samo u tomu da se posveti molitvi i šutnji, da isključivo celebrira tradicionalnu misu i da radi za tradiciju, u čemu vidi jedino sredstvo za obnovu Crkve.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. cijeni hrabru odluku biskupa Huondera i raduje se što je u mogućnosti ponuditi mu duhovno i svećeničko okružje koje toliko želi. Neka taj primjer slijede i drugi da se 'obnovi sve u Kristu'.

20. svibnja 2019.

msgr. V. Huonder,
biskup churski u miru

don D. Pagliarani,
poglavar Piova bratstva"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Heiligstes Herz Jesu/FSSP