nedjelja, kolovoza 16, 2020

Sanctus Joachim

O Joachim, sanctae conjux Annae, pater almae Virginis, hic famulis ferto salutis opem.



O Joakime, sveti mužu Anin, oče blagoslovljene Djevice, udijeli ovdje slugama pomoć spasenja.


Litanije sv. Joakima

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas


Sveti Joakime,
Djede Isusa Krista,
Oče Blažene Djevice Marije,
Dostojni supruže svete Ane,
Uresu imena Judina,
Plemeniti korijene Jesejev,
Potomče doma Davidova,
Sine kraljeva izraelskih,
Uzore strpljivosti,
Zrcalo milosrđa,
Primjere pobožnosti,
Primjere povjerenja,
Uzore čvrste vjere,
Pomoćniče potlačenih,
Uresu svetoga braka, 
Preziratelju tjelesnih strasti,
Prijatelju svetih anđela,
Kruno patrijarha,
Nasljedovatelju proroka,
Slavo ispovjedatelja,
Družbeniče svih svetih,

Milostiv budi, oslobodi nas, Gospodine
Milostiv budi, usliši nas, Gospodine

O svakoga zla, oslobodi nas Gospodine
Od srdžbe svoje,
Od prestupanja zapovijedi Tvojih,
Od nestrpljivosti u trpljenju,
Od svake opasnosti za dušu i tijelo,
Od smrti vječne,
Po zaslugama svetog Joakima,
Po njegovu izabranju za oca Marijina,
Po njegovu svetom vezu sa svetom Anom,
Po pravednom životu njegovu,
Po svetoj smrti njegovoj,

Mi, siromašni grješnici, Tebe molimo, usliši nas
Da nas poštediš,
Da nam oprostiš,
Da nas željama za nebeskim stvarima ispuniš,
Da nam u patnjama ovoga života pomogneš,
Da nam pravu ljubav prema Tebi udijeliš,
Da nam kršćansko predanje u Tvoju volju daruješ,
Da nam milosrđe prema patnicima udijeliš,
Da nam duh pobožnosti uliješ,
Da nam povjerenje prema Tebi umnožiš,
Da nas od grijeha i napasti očuvaš,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine. 

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče naš...

℣. Moli za nas sv. Joakime.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.


Pomolimo se.

Bože, koji si htio da iznad svih svetih tvojih blaženi Joakim bude otac majke Sina tvoga, daj, molimo, da neprestano osjećamo zaštitu onoga kojega svetkovinu slavimo. Po istom Gospodinu našemu Isusu Kristu. Amen.

utorak, lipnja 09, 2020

Stoljeće

Krajem svibnja navršilo se točno 100 godina od beatifikacije poznate mistikinje, majke sedmero djece i članice Trećeg reda Presvetoga Trojstva (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11), bl. Ane Marije Taigi

Sljedeću molitvu sastavila je blaženica, a papa Pio VII. dao je za tu molitvu oprost od 100 dana (navedena je u množini prema ovom izvoru, a postoji i verzija u jednini).


"Klečeći pred tvojim presvetim nogama, o velika Kraljice neba, častimo te s najvećim štovanjem i ispovijedamo da si kći Boga Oca, majka božanske Riječi i zaručnica Duha Svetoga. Ti, puna milosti, krjeposti i dara nebeskih, prečisti si hram Presvetoga Trojstva. Blagajnica si i djeliteljica Njegova milosrđa. Tvoje je Prečisto Srce prepuno milosrđa, slatkoće i nježnosti prema nama grješnicima, zbog čega te zovemo Majkom božanske sućuti.

Zato s velikim pouzdanjem dolazimo preda te, Majko naša preljubljena, bolni i tjeskobni, i molimo te da iskusimo tvoju pravu ljubav. Udijeli nam milost koju te molimo, ako je u skladu s božanskom voljom i na korist naših duša. Svrati, molimo te, svoje prečiste oči na nas i na sve naše bližnje, a posebno na one koji su najviše preporučeni u naše molitve.

Pogledaj na okrutni rat koji zloduh, svijet i tijelo vode protiv naših duša i kolike propadaju! Sjeti se, prenježna Majko, da smo svi tvoja djeca otkupljena Predragocjenom Krvlju tvoga Jedinorođenca. Dostoj se s najvećom predanošću moliti Presveto Trojstvo da nam udijeli milost, da uvijek budemo nadmoćni zloduhu, svijetu i svim našim izopačenim strastima; onu milost po kojoj se pravedni više posvećuju, grješnici obraćaju, krivovjerja uništavaju, nevjernici prosvjetljuju, Židovi obraćaju. 

Moli, o Majko preljubljena, za tu milost po beskrajnoj dobroti Svevišnjega Boga, po zaslugama tvojega Presvetoga Sina, po mlijeku koje si mu davala, po skrbi kojom si mu služila, po ljubavi kojom si ga ljubila, po suzama koje si lila i po boli koju si podnijela u Njegovoj Presvetoj Muci. Zadobij nam veliki dar da sav svijet tvori jedan narod i jednu Crkvu koja neka daje slavu, čast i zahvalu Presvetom Trojstvu i tebi Posrednici. Neka nam tu milost udijeli moć Oca, mudrost Sina i krjepost Duha Svetoga. Amen."


nedjelja, lipnja 07, 2020

Grgur XVI. i doba kolere

Tema koronavirusa još uvijek je prisutna iako više nije prva vijest. Pomoću novog članka R. de Matteija možemo baciti kratak pogled u prošlost i usporediti tadašnje načine borbe protiv širenja bolesti s današnjima.


"Kolera, koja je u XIX. st. šibala Europu, krenula je 1817. s obala Gangesa u Indiji. Bolest je putovala sporo, ali neumoljivo. Proširila se do Kine i Japana, ušla u Rusiju, otuda u skandinavske zemlje, u Englesku i u Irsku, odatle je s emigrantskim brodovima stigla u Ameriku i pogodila '30-ih godina Kanadu, SAD, Meksiko, Peru, Čile. Godine 1832. stigla je u Pariz, potom u Španjolsku i konačno u srpnju 1835. prešla talijanske sjeverne granice kod Nice, Genove i Torina.



Povjesničar Gaetano Moroni (1802. - 1883.) u svom je slavnom djelu 'Dizionario di erudizione', govoreći o 'destruktivnom i žalosnom indijskom ili azijskom biču 'Cholere morbus', nazvao ga je 'pošašću' i ovako opisao: 'Pošast označava jednu vrstu biča, božanske kazne koja svima unosi spasonosni strah i bojazan, nagoneći tvrdokorne grješnike na pravu pokoru - s čudesnim učincima, jer grijesi su trajni uzrok svakojakih nedaća' ('Dizionario di erudizione storico-ecclesiastica', Tipografia Emiliana, Venezia, 1840-1861, vol. 52, p. 219).


Grgur XVI., izabran 1831. na papinsko prijestolje, poslao je u Pariz 1835. medicinsko povjerenstvo da bi se dobilo znanstveno izvješće o bolesti čija je narav bila nepoznata. Kad je bolest prvi put izbila u Italiji, nastala je rasprava između dviju medicinskih škola, 'kontagionista' i 'epidemista', da bi se ustanovilo je li kolera zarazna bolest ili epidemija. Kontagionisti su tvrdili da se širenje bolesti zbiva izravnim ili neizravnim dodirom s bolesnima, i da se prema tomu mjere za zaustavljanje bolesti trebaju sastojati u uspostavi sanitarnih kordona i karantena. Naprotiv, epidemisti su tvrdili da se uzrok bolesti treba tražiti u lošim higijenskim uvjetima i u klicama iz atmosfere. Protivili su se mjerama izolacije i karantene jer je nemoguće zaustaviti cirkuliranje zraka (Eugenia Tognotti, 'Il mostro asiatico. Storia del colera in Italia', Laterza, Roma-Bari, 2000).

Općenito su monarhijske vlade naginjale kontagionističkoj hipotezi, a liberali i karbonari, koji su sve inicijative štetne za individualnu slobodu držali tiranskima, podupirali su epidemističku hipotezu. Kada je bolest izbila u Kraljevstvu Dviju Sicilija, širili su vijest da je koleru izazvao otrov koji je proširila sama burbonska vlada.

Grgur XVI., koji je u svojoj enciklici 'Mirari vos' od 15. kolovoza 1832. osudio liberalizam, naginjao je kontagionističkoj hipotezi. Zdravstvena kongregacija koju je papa ustanovio objavila je 12. kolovoza 'Regulativu i metodu za aktivaciju sanitarnih kordona'. da bi se na granicama Papinske Države, pa i u nekim unutarnjim zonama, spriječio ulazak i izlazak ljudi i stvari koji bi na neki način mogao prenositi i širiti zarazu. Sanitarni su se kordoni sastojali od dvije susljedne barijere, svaka milju široka ('inficirani' kordon i 'zdravi' kordon) koje su kontrolirale serije straža rigorozno blokirajući svakomu pristup. Između dvaju kordona bile su predviđene barem tri kuće u kojima su ljudi trebali provesti 14-dnevnu karantenu. Ediktu su bile dodane daljnje mjere, među njima 'sanitarne putovnice' izdavane onima pod kontrolom koji su se onda mogli slobodno kretati, kao i žurna i kompletna segregacija općina 'u kojima bi po nesreći to zlo izbilo'. Bilo je naređeno da ako bolest, usprkos svim mjerama opreza, prodre u dio grada, trebalo bi 'zabarikadirati ulice' i u isto se vrijeme pobrinuti za opskrbu stanovnika namirnicama. Na koncu je navedeno da će se svako kršenje ovih odredaba oštro kazniti: kazne su predviđale doživotni zatvor u slučaju ilegalnog prelaska kordona, a smrtnu kaznu u slučaju krivice za prenošenje zaraze (Marcello Teodonio, Francesco Negro, 'Colera, omeopatia ed altre storie', Roma 1837', Fratelli Palombi, Roma' 1988, pp. 38-39). Rim još nije bila pogodila kolera, ali je kardinal A. D. Gamberini, ministar unutarnjih poslova Papinske Države, u ime Grgura XVI. objavio edikt u kojem je dao na znanje da je - s ciljem 'poduzimanja svega što ljudska razboritost nalaže' i da 'napad bolesti bude sa što manje štete' ako 'nam je ona određena kao kazna za naše grijehe' - u Rimu osnovano 'Izvanredno povjerenstvo za javnu sigurnost' kojim je predsjedao G. kard. Sala i koje se sastojalo od šestero članova, tri crkvena člana i tri laika, uz trajni medicinski konzilij. Rim je bio podijeljen u 14 sanitarnih odjela koji su odgovarali okruzima, svaki sa specijalnim povjerenstvom koje se sastojalo od liječnika, kirurga i bolničara. Svako je povjerenstvo za zadaću imalo čišćenje ulica, prodaju živežnih namirnica i pića, pomoć potrebitima i oboljelima od kolere. Ljekarne su bolesnima trebale besplatno pružiti lijekove, a liječnici su trebali voditi dnevni registar slučajeva. Kardinalu Sali je u njegovoj misiji nadzora svih gradskih bolnica pomagao svećenik don Joakim Pecci, budući Lav XIII., koji je iste godine postigao doktorat teologije i kanonskoga prava. Vojno povjerenstvo koje je ustanovio Grgur XVI. objavilo je 7. siječnja 1837. da je šestorici nametnulo doživotni zatvor, jer su bili krivi za povrjedu sanitarnog kordona. Zatim je 14. siječnja, uz prosteste mnogih, izdan edikt kojim je zabranjena proslava povijesnoga rimskoga karnevala. Kardinal Odescalchi je na Čistu srijedu potaknuo Rimljane da 'postovima, molitvama i drugim djelima pobožnosti umilostive srdžbu Svemogućega koju su prouzročile teške krivice, s ciljem da daleko ostanu bičevi koji prijete'.

U srpnju 1837. prijavljeni su prvi slučajevi kolere u Rimu. Javno se mnijenje podijelilo između onih koji su priznavali i onih koji su nijekali postojanje epidemije. Ipak, kolera se proširila između srpnja i rujna. Dok su liberalni krugovi nastavili širiti glasine da papinska vlada namjerno širi bolest, Grgur XVI. je naredio ojačanje sanitarnih kordona i obustavio sve proslave, blagdane i svaku vrstu okupljanja. Mobilizirane su milicije, zatvorene granice i luke, korpusima konjice naređeno je da obavljaju ophodnju udaljenih mjesta. Svečana procesija Gospe od Sv. Luke održana je 6. kolovoza od bazilike Svete Marije Velike do crkve Il Gesù gdje je čudotvorna slika ostala izložena osam dana. Gospi, kojoj je prethodio odred draguna na konjima, štovanje je putem odao papa s cijelim Svetim zborom i rimskom vladom.

Kronike su zabilježile požrtvovnost svećenstva, svjetovnog i redovničkog, te 'evanđeosku predanost prvosvećenika koji se nije ustezao poći na mjesta gdje je bolest najviše bjesnila i osobno proviđajući za duhovne i materijalne potrebe žrtava' (Paolo Dalla Torre, 'L’opera riformatrice ed amministrativa di Gregorio XVI', in 'Gregorio XVI', Pontificia Università Gregoriana, Roma 1948, vol. II, p. 70). Među svećenicima koji su se istaknuli u herojskoj pomoći bolesnima i u pomaganju umirućima bili su sv. Vinko Pallotti i sv. Gašpar del Bufalo. Diario di Roma bilježi da je u razdoblju od tri mjeseca, od 28. srpnja do 9. listopada 1837., bilo 8090 ljudi u Vječnom gradu koje je zadesila kolera, a mrtvih je bilo 4446. Umro je i sam sv. Gašpar del Bufalo, 28. prosinca, čijoj je smrti nazočio sv. Vinko Pallotti i vidio njegovu dušu kako poput plamena uzlazi na nebo. Među onima koje je bolest pogodila u blagom obliku bio je benediktinski opat Solesmesa, dom Prosper Guéranger, koji se našao u Rimu da bi zadobio službeno priznanje svoga osnutka. Kad se oporavio i dobio odobrenje od Grgura XVI., dom Guéranger se pokušao vratiti u Francusku, ali njegov životopisac spominje da je bila obustavljena komunikacija Papinske Države s ostatkom svijeta i da je sanitarni kordon blokirao luku u Civitavecchiji i sve ostale ceste. Dom Guérangeru je tek 4. listopada uspjelo napustiti papinsku državu i nakon beskrajnoga putovanja napokon stići u Pariz (Dom Guy-Marie Oury, 'Dom Guéranger moine au coeur de l’Eglise', Editions de Solesmes, 2000, pp. 158-160). Epidemija je u međuvremenu polako jenjala pa se u tri patrijarhalne bazilike, sv. Ivana, sv. Petra i sv. Marije Velike, i u svim župnim crkvama, pjevao svečani Te Deum s potpunim oprostom u zahvalu za prestanak kolere. 

Dvanaest godina kasnije, 1849., uragan Rimske Republike, gori od epidemije kolere, zahvatio je Rim tvoreći novu etapu u revolucionarnom procesu koji se nastavlja do naših dana. Vibrion odgovoran za koleru otkrio je tek 1884. Robert Koch, a godinu dana kasnije španjolski je liječnik Jaime Ferrán omogućio realizaciju prvoga cjepiva."

subota, svibnja 23, 2020

Misao i vjera

Početkom mjeseca, 4. svibnja 2020., u 92. godini umrla je A. v. Stockhausen, njemačka filozofkinja i osnivačica Akademije "Gustav Siewerth" koju je papa Benedikt XVI. godine 2007., zbog revnosti u obrani katoličke vjere, uvrstio među dame Reda sv. Grgura Velikog.


Bila je učenica Martina Heideggera, ali pravog je učitelja našla u Gustavu Siewerthu čija se metafizika oslanjala na sv. Tomu Akvinskog (1). Od 1962. predavala je na Sveučilištu u Freiburgu. Za vrijeme studentskih nemira njezina su predavanja neprestano prekidali i bio joj je onemogućen rad. Ipak, stupila je rasprave s marksistima i neke od njih obratila. Svoju je akademiju i osnovala da bi se suprotstavila neomarksizmu Frankfurtske škole i neprijateljstvu prema vjeri. Važni predavači i suradnici Akademije "Gustav Siewerth" bili su R. Bäumer, T. Beer, L. kard. Scheffczyk, J. kard. Ratzinger...

U čestitci povodom 90. rođendana gospođe od Stockhausena 2017., papa Benedikt XVI. prisjetio se njihovih zajedničkih razgovora "u kojima ste razvijali svoju filozofijsku viziju koja u konačnici seže do tajne živoga Boga, koja čini vidljivom razumnost vjere kao ploda napora mišljenja. Tako je u Bierbronnenu nastala Akademija "Gustav Siewerth" koja je mnogim mladim ljudima postala putokaz i koja usprkos svim teškoćama još pruža važnu službu za zajedništvo misli i vjere" (2). Zadnji je put posjetila Benedikta XVI. u svibnju 2019.

Poznata istraživačica i kritičarka dijalektičkoga načina mišljenja M. Luthera, G. W. F. Hegela, M. Heideggera i evolucionističkih ideologa svoje misli nije ostavila samo u knjigama, nego i u nizu intervjua koji se mogu pogledati na portalima Gloria.tv i Youtube.com. Kathnews.de povodom njezine smrti piše: "Jedan je glas utihnuo, ali životno djelo jedne misliteljice i vjernice i dalje djeluje za sve koji se s time žele suočiti" (3). 

Više o njoj pročitajte u postu iz 2015., a ovdje barem još nekoliko riječi o njezinoj najvažnijoj knjizi.

"Djelo odgovara visokom zahtjevu znanstvenosti. Dokumentira povijest misli čovječanstva od njezinih početaka (kozmogonijskih mitova) preko Tome Akvinskoga, Ivana Dunsa Škota, Kanta, Hegela, Nietzschea sve do neodarvinista naših dana. Daljnje su važne teme Heideggerova fundamentalna ontologija, kao i kritika Heideggera koju je dala Edith Stein. Ovo bogato djelo u XIV. poglavlju vodi do misaonog sustava Teilharda de Chardina i Karla Rahnera da bi odatle ukazalo na pribjegavanje Hegelu. Djelo A. v. Stockhausen može se smatrati njezinim glavnim djelom koje potpuno vjerno odražava njezin misaoni pristup. Držim da je ova publikacija jedinstvena zato što je gospođi v. Stockhausen uspjelo obuhvatiti i kritički sagledati cjelokupnu povijest ljudske misli. Uspjelo joj je - na izvrstan način - učiniti svijet 'razumljivim' i otuda se ovo djelo može motriti kao takvo koje "daje smisao" - u pravom smislu riječi. Prema tomu, ova knjiga nije samo značajna za filozofiju (kao i za antropologiju te znanost o prirodi), nego se, daleko više od toga, pokazuje kao djelo koje može biti od velikoga značenja upravo za odgojne znanosti; pruža jedan od priloga (da ne kažem jedini (!) prilog) za orijentiranje u svijetu. Ovo djelo mogu staviti na srce svakomu koji se želi ozbiljno pozabaviti poviješću misli čovječanstva. Sâm ga smatram pravim životnim djelom A. v. Stockhausen i zahvalan sam što mi je u pravom smislu riječi stavljeno 'na srce'. (dr. J. J. Lechner)"

Izvor: Sarto
Slike: Youtube.com, Sarto

subota, travnja 25, 2020

...vigili custodia...


Subota prije nedjelje Dobrog Pastira posvećena je Blaženoj Djevici Mariji pod naslovom Majke Božanskog Pastira (litanije). Pobožnost koja je nastala među kapucinima prihvatile su i druge franjevačke grane, posebno alkantarinci, a kako pokazuje donja sličica, i reformati. Tiskana je sedam godina prije Lavove unije.


Strjelovite molitve Presvetoj Mariji
pod naslovom 
Nebeske Pastirice
koja se časti u crkvi
otaca reformata u Parmi

Nebeska Pastirice, Presveta Marijo, koja nježno ljubiš svoje ovčice, ljubi i mene. Zdravo Marijo...

Nebeska Pastirice, Presveta Marijo, koja od paklenoga vuka braniš svoje ovčice, brani i mene. Zdravo Marijo...

Nebeska Pastirice, Presveta Marijo, koja si tolikim svojim ovčicama isprosila vječno spasenje, isprosi ga i meni. Zdravo Marijo...

℣. Moli za nas Sveta Bogorodice.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Bože, koji nepogrješivom Providnošću čitavim svijetom kraljuješ i upravljaš; podaj nama slugama svojim da po zagovoru Marije vazda Djevice, koja nas s budnom skrbi napasa, budemo oslobođeni od neprijatelja i, plodovima tvoje slatkoće nasićeni, sigurni prispijemo u vječnu domovinu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

nedjelja, travnja 12, 2020

Et ecce terræmotus factus est magnus (Mt 28,2)

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs! Slavimo ga u okolnostima suspenzije javnih misa, ispovijedanja i zajedničkih pobožnosti zbog pošasti koronavirusa.

O nevjerojatnom stanju u kojem se nalazimo piše R. de Mattei.

"Uskrs 2020. po svojoj će iznimnosti ući u povijest, kao i onaj dan u veljači 2013. kada je Benedikt XVI. najavio svoje odreknuće od pontifikata. Čini se da misteriozna nit povezuje ta dva događaja. Spaja ih isti osjećaj praznine. 

Benedikt XVI. formalnopravno se odrekao petrovske službe ne objasnivši legitimne moralne motive koji bi mogli baciti svjetlo na taj ekstremni čin. Papa Franjo, sa svoje strane, pravno se drži te službe, ali je ne izvršava i čak se čini da se želi lišiti najvišeg naslova koji nosi, Namjesnika Kristova, koji je u zadnjem izdanju 'Papinskoga godišnjaka' otisnut kao povijesna titula, a ne konstitutivna. Ako se Benedikt XVI. pravno odrekao juridičkog izvršavanja namjesništva Kristova, gotovo se čini da se papa Franjo odrekao moralnoga izvršavanja svoje misije. Obustava vjerskih ceremonija diljem svijeta, pogođenim koronavirusom, izgleda da je simbolički, ali realni, izraz situacije bez presedana u kojoj je božanska Providnost pastirima oduzela puk koji su napustili.

Ne znamo koje će biti političke, ekonomske i socijalne posljedice koronavirusa, ali možemo očitati njegove posljedice na Crkvu danas. Čini se da je podignut veo: čas je praznine, stada koje je lišeno svojih pastira'. Trg sv. Petra, prazan na Cvjetnicu, bit će prazan i na Uskrs. 'Sveti Otac' - priopćio je Vatikan - 'celebrirat će obrede Velikoga tjedna bez puka, zbog izvanredne situacije koja je nastala širenjem pandemije virusa COVID-19'.

'Natura abhors a vacuum' ('natura abhorret a vacuo'), kaže 'philosophia perennis'. U vrijeme duhovne praznine duše onih koji imaju vjere instinktivno se okreću Onoj koja nikada nije prazna - jer je ispunjena svim milostima - Blaženoj Djevici Mariji. Samo u njoj duša može pronaći duhovnu i moralnu puninu koju sada više ne nude Trg sv. Petra i bezbrojne zatvorene crkve. Internetski prijenos mise može zadovoljiti oči, ali ne ispunjava dušu. Papa Franjo umjesto da promiče čašćenje i pobožnost prema Mariji, i nju želi lišiti naslova koji joj pripadaju. Papa je 12. prosinca 2019. eliminirao mogućnost novih marijanskih dogma, poput one o Mariji suotkupiteljici, izjavivši: 'kad dolaze priče prema kojima bi se trebalo proglasiti ovo ili ono, ovu ili onu dogmu, nemojmo se gubiti u budalaštinama'. Ponovio je 3. travnja 2020. da Gospa 'nije tražila da bude kvaziotkupiteljica ili suotkupiteljica. Ne. Samo je jedan Otkupitelj. Ona je samo učenica i majka'. 

Te su riječi bile izrečene na vigiliju Velikoga tjedna, vrijeme kada je Gospa ispunila svoju misiju kao suotkupiteljica i posrednica svih milosti. Papa Benedikt XV. ovako je to objasnio: 'Onako kako je patila i gotovo umrla sa svojim trpećim i umirućim Sinom, tako se za spasenje ljudi odrekla svojih majčinskih prava na svoga Sina i žrtvovala ga da ublaži božansku pravdu, pa se s pravom može reći da je s Kristom otkupila ljudski rod. Očito se zato sve različite milosti iz blaga otkupljenja dijele i po rukama Žalosne Gospe' (Apostolsko pismo 'Inter sodalitia', 22. ožujka 1918.).

Prema nekim teolozima, riječ suotkupiteljica apsorbira riječ posrednica; prema nekima drugima, kao što je Manfred Hauke, pojam univerzalno posredništvo Marijino ima sveobuhvatnije značenje od pojma suotkupiteljstvo, uključujući njegov sadržaj ('Introduzione alla Mariologia', Eupress FTL, Lugano, 2008., str. 275 - 277). Integrira 'silazni' aspekt, po kojem milosti dolaze ljudima, s 'uzlaznim' aspektom izraženim u suotkupljenju, preko kojega se Gospa sjedinjuje s Kristovom žrtvom. Ta su dva naslova svakako komplementarna, kako poučava msgr. Brunero Gherardini u svojoj knjizi 'La corredentrice nel mistero di Cristo e della Chiesa' (Viverein, Roma, 1998.), i povezana su s naslovom kraljica neba i zemlje.

Trebamo li nastaviti? Sveti Bernard kaže: 'De Maria numquam satis' ('Sermo de Nativitate Mariae, Patrologia Latina, vol. 183, col. 437D) i sv. Alfonz Marija de Liguori tvrdi: 'Kada jedno mišljenje na neki način časti Svetu Djevicu, ima čvrst temelj i nema ništa protivnoga ni protiv vjere, niti protiv crkvenih dekreta, niti protiv istine, odbaciti ga ili mu se protiviti, jer bi i protivno mišljenje također moglo biti istinito, ukazuje na malu pobožnost prema Majci Božjoj. Ja ne želim biti pribrojen tim malo pobožnima, niti bih želio da im bude pribrojen moj čitatelj, nego želim biti pribrojen među one koji potpuno i čvrsto vjeruju sve što se bez zablude može vjerovati o veličinama Marijinim' ('Le glorie di Maria, Cap. V, § 1).

Marijini su pobožnici duhovna obitelj koja svoj prototip i zaštitnika ima u sv. Ivanu Evanđelistu, ljubljenom učeniku, koji je od Isusa na Kalvariji primio neizmjernu baštinu. Sve je sažeto u Isusovim riječima kad je na križu 'videći svoju majku i učenika kojega je ljubio, rekao svojoj majci: 'Ženo, evo ti sina' i obrativši se svetom Ivanu: 'Evo ti majke' (Iv 19, 26-27). Tim je riječima Isus ustanovio božansku i nerazrješivu vezu ne samo između Presvete Marije i sv. Ivana, koji je predstavljao ljudski rod, nego između nje i svih duša koje nasljeduju primjer Ivanove vjere i vjernosti. Sveti je Ivan uzor onih koji u času izdaje i odricanja ostaju vjerni Isusu, po Mariji. 'Bog Duh Sveti želi u njoj i po njoj oblikovati izabrane i govori joj: 'In electis meis mitte radices' (Sir 24, 12), piše sv. Ljudevit Grignion Montfortski ('Rasprava o pravoj pobožnosti prema Svetoj Djevici', br. 34), uvjeravajući nas da će njezini pobožnici primiti čvrstu i nepokolebljivu vjeru po kojoj će biti postojani i ustrajni usred oluja (isto, br. 214).

Plinio Corrêa de Oliveira pokazao je kako je marijanska pobožnost - ne vanjska i nestalna, već čvrsta i ustrajna - odlučujući faktor u sukobu između revolucije i kontrarevolucije koji će se sve više pojačavati u mračnim vremenima koja nas očekuju. Marija, sveopća posrednica, zapravo je kanal kojim prolaze sve milosti i u obilju će padati na one koji joj se mole i za nju se bore ('Revolucija i kontrarevolucija', tal. prijevod, Sugarco, Milano, 2009., str. 319 - 332).

Veliki arhiđakon Évreuxa Henri-Marie Boudon, na čijoj se duhovnosti formirao sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski, pisao je da u javnim nevoljama, poput ratova i pošasti, pokazujemo na druge, a trebali bismo kriviti same sebe i svoje grijehe: 'Bog nas udara s ciljem da ga kontempliramo, a mi, umjesto toga, ne dižemo oči sa stvorenja' ('La dévotion aux saints anges', Clovis, Condé-su-Noireau, 1998, str. 265).

U ove nemirne dane ne zamarajmo se tražeći ljudsku ruku iza pandemije. Budimo zadovoljni time da vidimo Božju ruku. A budući da je Gospa - osim što je suotkupiteljica i posrednica - također kraljica svijeta, ne zaboravimo da joj je Bog dodijelio zadaću da intervenira u povijesti suprotstavljajući se djelovanju demona. Zato je Marija jedino utočište kada Gospodin bičuje čovječanstvo. Od nje svoju snagu crpi onaj koji ne napušta svoj položaj, nego ostaje na bojištu da se bori u posljednjoj bitci: onoj za trijumf njezina Bezgrješnoga Srca."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slike: splendor, Sr. Veronica

četvrtak, travnja 02, 2020

Ordinavit in me charitatem (Can 2,4)


U ovo vrijeme pošasti, osim internetskih prijenosa sv. misa, Gospina krunica mnogima je najčešći pratitelj u duhovnom životu. Na današnji blagdan sv. Franje Paulskog prenosim dvije crtice o ovom velikom pokorniku i krunici.

"U duhovnosti Franje Paulskog velik je dio imala pobožnost prema Majci Božjoj. Odbivši iz poniznosti svećeničko ređenje koje mu je predložio papa, zatražio je i dobio samo ovlast da može blagoslivljati krunice. Blagoslovio ih je i podijelio vrlo mnogo tijekom svoga dugoga života.


Čudotvorčeva krunica danas se čuva u njegovu svetištu u Pauli. Ima 63 zrna podijeljena u šest dijelova od kojih svaki sadrži devet zrna. Pet velikih zrna stoji između tih dijelova i na kraju, kod križa koji nedostaje, nalaze se tri zrna, i još jedno prazno mjesto koje dade pretpostaviti postojanje daljnjega zrna koje je izgubljeno."*


Nakon osnutka minimâ (1, 2, 3), i neke su pobožne žene u Španjolskoj zatražile od sv. Franje Paulskog da i one uđu u ovaj red kako bi se posvetile molitvi i pokori. Utemeljitelj im je napisao pismo, prihvatio njihovu molbu i poslao im naputke za život. Osim toga, svetac je svakoj od njih poslao i krunicu. *

Slike: splendor (1), YouTube/Svetište sv. Franje Paulskoga (2, 3 - screenshot)