ponedjeljak, siječnja 14, 2019

(Ne)slomljeni pečat

Sve se češće u svijetu govori o potrebi ukidanja ispovjedne tajne u osobito teškim slučajevima jer se smatra da je zaprjeka dolasku do istine i pravde.  Krajem prosinca prošle godine o tomu je pisao R. de Mattei. Izdvajam primjere svetaca:

"Nepovrjedivost ispovjedne tajne jedan je od stupova katoličkog morala. Novi Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da je "svaki svećenik koji sluša ispovijedi obvezatan, pod vrlo strogim kaznama, očuvati apsolutnu tajnost glede grijeha koje su mu pokornici ispovjedili. Nije mu dopušteno govoriti ni o onomu što je tijekom ispovijedi doznao iz života pokornika. Ta tajna, koja ne dopušta iznimke, naziva se 'sakramentalni pečat' jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje 'zapečaćeno' sakramentom' (br. 1467). Novi Zakonik kanonskoga prava nameće izopćenje 'latae sententiae' svećeniku koji povrijedi sakramentalni pečat (kan. 1388 - § 1). Za Crkvu nikakav razlog ne može opravdati kršenje ispovjedne tajne jer, kako kaže sv. Toma, 'svećenik posjeduje znanje o tim grijesima ne kao čovjek, nego onako kako ih zna Bog' ('Summa theologiae', Suppl. 11, 1, ad 2).

Katoličke su države uvijek štitile ispovjednu tajnu. Alexandre Dumas u svom povijesnom romanu 'Trovačica' spominje epizodu preuzetu iz djela 'Tractatus de confessariis' lisabonskog nadbiskupa Rodriga da Cunhe y Silve (1577. - 1643.): 'Jedan Katalonac rođen u gradu Barceloni, osuđen na smrt zbog ubojstva koje je počinio i priznao, odbio se ispovjediti kad je za to došlo vrijeme. Više su ga puta pokušali uvjeriti, ali tako se žustro branio da je u drugih izazvao uvjerenje kako je takva pobuna izazvana duševnom uznemirenošću pred skorom smrti. Sveti Toma iz Villanove (1488. - 1555.), nadbiskup Valencije, doznao je za to pitanje. 


Visoki prelat odlučio se potruditi da bi delikventa nagovorio da se ispovjedi, kako zajedno s tijelom ne bi izgubio i dušu. Međutim, jako se iznenadio kad je nakon što ga je upitao za razlog njegova odbijanja ispovijedi, osuđenik odgovorio da mrzi ispovjednike jer je osuđen na smrt upravo zbog toga što je to otkrio na ispovijedi. 

Nitko nije znao za to ubojstvo osim svećenika kod kojeg se ispovjedio i kojem je osim pokajanja, otkrio gdje je pokopao tijelo i druge okolnosti zločina. Svećenik je kasnije sve pojedinosti prijavio vlastima i ubojica zato nije ništa mogao zanijekati. Tek je tada krivac shvatio da je svećenik bio žrtvin brat i da je zbog želje za osvetom zaboravio na sve svećeničke obveze. Sveti Toma iz Villanove prosudio je tu izjavu daleko težom od procesa zbog ugleda vjere. Dakle, njezine su posljedice bile daleko važnije. Zato je držao prikladnim istražiti vjerodostojnost izjave. Pozvao je k sebi svećenika i prisilio ga da prizna delikt razotkrivanja tajne, a sudce koji su krivca osudili da povuku svoju presudu i oslobode ga. Dogodilo se to s divljenjem i odobravanjem javnosti. Ispovjednik je bio osuđen na tešku kaznu koju je sv. Toma ublažio zbog njegove spremnosti na priznanje i posebno zbog zadovoljstva što je vidio kako sudci visoko cijene taj sakrament' (Trovačica, Mursia, Milano, 2018, str. 58 - 60).

[...]


Slavno je mučeništvo sv. Ivana Nepomuka (133. - 1383.) kojeg je u Pragu mučio i utopio u Vltavi kralj Vjenceslav Češki, zato što je svetac odbio otkriti što mu je kraljica rekla u ispovijedi. Manje je poznat slučaj meksičkog svećenika sv. Mateja Corree Magallanesa (1866. - 1927.). Tijekom ustanka cristerosa protiv masonske vlade general E. Ortiz - poznat po tomu što je ubio jednoga svog vojnika zato što je taj nosio škapular - dao je uhititi o. Mateja  i naredio mu da ispovjedi 'bandite' cristerose koji su trebali biti strijeljani sljedećega danam i da mu kaže što je čuo u ispovijedi. 


Svećenik je poslušao ispovijedi zarobljenikâ, ali se čvrsto odupro zahtjevu. General ga je 6. veljače 1927. vlastitim službenim pištoljem pogubio kod groblja u Durangu. Mateja Correu Magallaesa papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim 22. studenoga 1992. i svetim 21. svibnja 2000.

Naprotiv, zaboravljen je ostao peruanski mučenik o. Marieluz Garcés (1780. - 1825.). Taj je kamilijanac sudjelovao u ratu za neovisnost Perua kao kapelan španjolskog potkralja don Josipa de la Serne i njegovih trupa kojima je zapovijedao Josip Rajmund Rodil y Campillo (1789. -1853.). Nakon poraza monarhističke vojske u bitci kod Ayacucha (1824.), Rodilova je vojska ostala opkoljena u utvrdi Callao, a o. Marieluz ostao je s vojnicima da im duhovno pomaže. U rujnu 1825. demoralizacija trupa izazvala je urotu među nekim časnicima u utvrdi. General Rodil otkrio je urotu i uhitio trinaest sumnjivih časnika koji su nijekali postojanje urote. General je zapovjedio da se strijeljaju i pozvao o. Marieluza da ih ispovjedi i pripravi na smrt. U devet navečer svi su bili pogubljeni. Međutim, general nije bio siguran da je otkrio sve urotnike i pozvao je kapelana da ga u ime kralja zatraži da mu otkrije što je doznao u ispovijedi o uroti. Otac Marieluz odrješito je odbio i pozvao se na ispovjednu tajnu. Rodil mu je zaprijetio optužujući ga da izdaje svoga kralja, zemlju i generala. Svećenik je odlučno odgovorio: 'Vjeran sam kralju, zastavi i mojim nadređenima, no nitko nema pravo tražiti od mene da izdam moga Boga. Na toj točki ne mogu poslušati'. U tom je trenutku Rodil otvorio vrata i naredio jednom vodu od četiri vojnika da uđe s oružjem spremnim za pucanje. Bacio je svećenika na koljena i viknuo: 'U ime kralja, zadnji put te pitam: govori!'. 'U ime Boga ne mogu govoriti' - bio je miran odgovor Marieluza Garcésa koji je nakon nekoliko trenutaka pao mrtav od hica; mučenik ispovjedne tajne. 


Rodil je nakon svoga povratka u domovinu odlikovan naslovom markiza, postao zastupnik, senator, predsjednik Vijeća ministara, veliki meštar framasona. Otac Marieluz Garcés čeka da ga Crkva proglasi blaženim."

nedjelja, siječnja 13, 2019

Početak preispitivanja

Po svemu sudeći, i u novoj godini nastavit će se beskrajna zbrka i neugodna otkrića koja otpočetka prate vladavinu pape Franje. Upravo su ovih dana na vidjelo izašle i daljnje neugodnosti (1, 2, 3, 4). 

Zato je razumljivo, kako to pokazuje novi članak o. R. Cipolle na blogu Rorate caeli,  da i oni koji se nisu isticali u velikoj kritici ili čak protivljenju sadašnjem pontifikatu, nastoje s odmakom i ozbiljnošću procijeniti  dosadašnji Franjin efekt.


"Zadnji urednički komentar R. R. Rena, urednika 'First Thingsa', pontifikat pape Franje naziva 'neuspjehom' (A Failing Papacy, za veljaču 2019). To je vrijedno pozornosti i još više, nadamo se, početak intelektualnog preispitivanja sadašnjega pontifikata koje će završiti njegovim iskrenim vrjednovanjem. Nadalje se nadamo da je to i poziv za kraj hiperpapalizma posljednjih godina - možda i više nego stoljetnog - i bogoslovnog prevrjednovanja naravi i uloge papinstva na temelju crkvene tradicije.

Da je tako nešto napisao 'First Things', koji je prema mojoj osobnoj procjeni unazad nekoliko godina postao organ neokonzervativne agende, možda neće primijetiti NY Times, ali je to sigurno značajno među onim katolicima koji razumiju crkvenu tradiciju i koji su bili i jesu uvelike uznemireni nesposobnošću ovoga pontifikata da jasno i nedvosmisleno artikulira katoličku vjeru u vrijeme političke i kulturalne masovne konfuzije. 

Renu zbog njegove hrabrosti i jasnoće treba zahvaliti, s obzirom na trenutačnu crkvenu situaciju. Reno sada razumije da ovaj pontifikat nije u suglasju sa stvarnim pokušajem sv. Ivana Pavla II, utemeljenom na crkvenoj tradiciji, za ponovnim usidrenjem katoličke vjere u osobi Isusa Krista i crkvenoj dogmi, nakon prijetećega kolapsa crkvenoga nauka i liturgijske prakse poslije II. vatikanskoga koncila.  

Ovaj pontifikat sa svojom manjkavom vjernošću tradiciji te svojim jeftinim i zastarjelim apelima modernom čovjeku - ironično, u vrijeme kad modernost više ne postoji, osim u Rimskoj kuriji koja još živi u 1965. - izgubila je vezu s postmodernim muškarcima i ženama, posebno s maldeži, koji traže što je pravo i istinito u ruševinama modernosti.

Ne samo da ovaj papa i njegova svita nisu artikulirali katoličku vjeru prema vjernim katolicima te nevjerujućem i neprijateljskom svijetu, nego se čine odlučnima da katoličku vjeru prilagode suvremenom 'Zeitgeistu', i sve to u ime - 'mirabile dictu' - milosrđa. I to milosrđa bez križa Isusa Krista. Sama ideja Spasitelja svijeta postaje nepotrebna kad se shvaćanje grijeha, koje je ključno u kršćanstvu, isprazni antiintelektualizmom i sentimentalnošću koji niječu intelektualnu/doktrinarnu povijest Crkve; i riječima istaknutog člana Papina kruga o. T. Rosice, verzijom Crkve koju vodi papa koji je slobodan od zahtjeva kršćanske vjere. Taj nam kanadski svećenik govori da papa Franjo prekida s katoličkim tradicijama kad god to hoće jer je 'slobodan od neurednih nagnuća. Naša je Crkva doista ušla u novu fazu: s dolaskom ovoga prvog isusovačkog pape, vodi je otvoreno pojedinac, radije nego auktoritet samoga Pisma ili čak njezini vlastiti diktati tradicije plus Pisma'.

To poremećeno ludilo moglo bi biti dio kakvoga zabavnoga komedijaškoga showa. Ali da takva izjava ne pokrene kardinale i biskupe da ustanu i osude takvu nekatoličku i nekršćansku izjavu, pokazatelj je stanja katoličke hijerarhije i intelektualne razine odgovornih u Crkvi (makar na ovom svijetu). To je razlog zašto se moramo nadati da je Renov urednički komentar početak inteligentnoga i iskrenoga vrjednovanja ovoga pontifikata koji prihvaća agendu koja zasigurno u svom središtu nema Krista i Njegov križ i zapravo izbjegava riječi kao što su Spasitelj, otkupljenje, put, istina, život; odbija govoriti o teškoći vođenja moralnoga života temeljenoga na nauku Kristovu i Njegove Crkve; i prihvaća agendu koja odbija propovijedati i poučavati korjenitu narav Utjelovljenja koje je zauvijek promijenilo ljudsku povijest i to na poseban način - križ i Uskrsnuće - što zahtijeva pozornost svakoga muškarca i žene na ovom svijetu, tražeći odluku koja se ovjerava u vječnosti."

Izvor i slika: RORATE CÆLI

utorak, prosinca 25, 2018

Mali Božanski Domaćin

I ovog Božića predstavljam jedan od prikaza Malog Isusa s lijepom pričom koja ga prati. Ovaj je put to drvena skulptura koja prikazuje Spasitelja koji u ruci drži grozd

Figuricu je u samostan dominikanskih koludrica u Altenhohenau donijela sestra Ivana Zunhammer koja je umrla 1734. Prije svoje smrti povjerila ju je svojoj susestri Kolumbi kojoj je ta skulpturica toliko bila draga da su je kasnije prozvali po njoj. Kolumba je bila poznata mistikinja koja je na svom tijelu nosila Isusove rane, umrla je 31. kolovoza 1783.


Božanskim Domaćinom kipić je prozvan zbog čudesnog događaja. Sestre su figuricu oblačile u lijepu odjeću i svilene cipele. Jednog je dana glavarica uočila da su cipele pohabane. Nijedna od sestara nije znala uzrok. Sestra Agneza bila je zadužena da napravi nove cipele. Dok se bavila tim poslom, cipele su na kipiću postajale sve istrošenije. Glavarica joj je zato naložila da radi neprestano dok nove cipele ne budu gotove. Agneza je marljivo radila da cipele budu gotove do jutarnje mise sljedećeg dana. I tako, dok su ostale sestre spavale, ona je marljivo radila uz svjetlo svijeće. U samostanu je sve utonulo u tišinu; a onda je čula kako se tiho otvaraju i zatvaraju jedna po jedna vrata. Sva osim njezinih. Povirila je na hodnik i ugledala Malog Isusa okružena svjetlošću kako poput dobrog domaćina obilazi ćelije i pazi na svoje ukućanke i dok spavaju. Vratila se u svoju sobicu i još marljivije nastavila sa svojim poslom. Kad je utonula u san nije više mogla primijetiti da je Božanski Domaćin pažljivo pogledao i u njezinu ćeliju.

Nakon sekularizacije u XIX. st. kipić je tadašnja priorica povjerila na čuvanje svojim minhenskim rođacima, a kasnije je dospio u minhenski kapucinski samostan sv. Antuna. Kad su 1923. u Altenhohenau došle kalifornijske dominikanke, izrazile su želju da se im se vrati kipić. To se dogodilo 22. kolovoza 1925. Zbog nedostatka zvanja sestre su 2013. napustile samostan koji je prodan 2014. zajedno s gospodarskim zgradama i prenamijenit će se u svjetovne svrhe. 

O crkvi se pak brine Krug prijatelja samostanske crkve koji tu održava živim štovanje Malog Isusa i vodi internetsku stranicu preko koje se mogu ostaviti molitvene nakane.

Svima želim sretan Božić!

Slika: Wikipedia/GFreihalter/CC BY-SA 3.0

nedjelja, prosinca 02, 2018

Vitlati mačem istine


Nunc enim proprior est nostra salus
(Rom 13, 11)


Zapalit ćemo danas prvu svijeću na adventskom vjenčiću. Na početku došašća prenosim prošlomjesečno obraćanje povjesničara R. de Matteija kanadskom ogranku organizacije Una voce, čiji je član i Društvo Benedictus, u kojem s povijesnog gledišta progovara o krizi u Crkvi, ali i o neizbježnoj pobjedi plana božanske Providnosti.

"Stoljeće revolucija


Crkva je otajstveno Tijelo Kristovo: stvarnost koja transcendira povijest, ali koja živi i vojuje u povijesti i zato se naziva vojujućom Crkvom. Stoga ne možemo govoriti o Crkvi ne razmišljajući o povijesnom horizontu u kojem djeluje. Godine 2017. sjećali smo se triju revolucija koje su promijenile povijest: protestantske, Francuske revolucije i one komunističke. Te su tri revolucije dio jednoga revolucionarnoga procesa.[1]

Godina 2018. obljetnice su dvaju događaja koji su smješteni unutar istoga revolucionarnoga procesa: 100 godina od kraja I. svjetskog rata i 50 godina od revolucije iz 1968. Dvije godišnjice koje nam pomažu da smjestimo crkvenu krizu u njezino povijesno surječje. 

Prvi svjetski rat uzdrmao je politički zemljopis Europe. Nestanak Austrijskog Carstva lišio je europski kontinent gravitacijskoga središta utirući put II. svjetskom ratu. Međutim, poslijeratno razdoblje ranoga XX. st. prvenstveno je bilo revolucija u kulturi i mentalitetu europskoga čovjeka. Bio je to kraj jedne ere.

Trebali bismo ponovo čitati memoare austrijskog pisca Stefana Zweiga (1881. - 1942.), 'Die Welt von Gestern'.

Zweig piše: Ako pokušam pronaći prikladan izraz da opišem vrijeme prije I. svjetskog rata - razdoblje u kojem sam odrastao - vjerujem da bi najjezgrovitiji mogući bio kazati da je to bilo doba izvjesnosti. U našoj se gotovo tisućugodišnjoj Austrijskoj Monarhiji sve činilo vječnim, a sama se država činila vrhovnim jamcem toga kontinuiteta. [...] Sve se u solidnom Carstvu činilo čvrstim i nepomičnim, a na vrhovnom je mjestu bio časni stari suveren [...]. Nitko nije mislio o ratovima, revolucijama i preokretima. Svaki radikalni čin, svako nasilje činilo se nemogućim u doba razuma'.[2]

Sve se činilo vječno, čvrsto, nepomično. Međutim, iza tih čvrstih i prividno nerazorivih ustanova na kojima je društvo počivalo, bilo je shvaćanje svijeta koje se temeljilo na redu nepromjenjivih vrijednosti. Čuvar tih nepromjenjivih vrijednosti bila je, i još je uvijek, Katolička Crkva.

Stabilnost, red, ravnoteža sve su dobre stvari, ali u svijetu nema ni jedne dobre stvari koja ne dolazi od Crkve, jedine božanske i uvijek savršene ustanove, bez obzira koliko nesavršeni bili ljudi koji je predstavljaju.

Uoči I. svjetskoga rata za kormilom Petrove barke bila su dva svetca: Pio X. i njegov državni tajnik R. Merry del Val. Sveti Pio X. umro je mjesec dana nakon početka rata i shvaćao je njegovo katastrofalno značenje. 

Tijekom I. svjetskog rata izbila je Ruska revolucija. Bila je uzor svih drugih društvenih i političkih revolucija koje su došle nakon nje. Totalitarizmi XX. st. razorili su stari red, ali nisu izgradili novi. Bit totalitarizama nije kako mnogi vjeruju hipertrofija države, nego rušenje naravnoga, društvenoga reda. Totalitarizam u biti razara sva načela i ustanove te lišava čovjeka svake socijalne zaštite - postižući na kraju diktaturu kaosa. Politički, intelektualni i moralni nered bila je zajednička nit vodilja XX. st. - stoljeća revolucija, svjetskih ratova i genocida. Najkrvavijeg stoljeća u zapadnoj povijesti.[3]

Revolucija iz '68. nije prolijevala krv kao one prethodne, ali prolila je nešto mnogo gore: prolila je suze generacije koja nije izgubila samo svoja tijela, nego i svoje duše. Šezdesetosmaška revolucija bila je najgora od svih prethodnih jer je u svakodnevicu zapadnog čovjeka unijela ustoličila kaos.

Od fluidnog društva do fluidne Crkve

Sociolozi popur Zygmunta Baumanna opisujući naše doba govore o 'fluidnom društvu' u kojem su razoreni svi oblici, čak i temeljni oblici društvenog združivanja. 'Fluidni život' o kojem Baumann piše nesiguran je i prolazan život modernoga čovjeka: život lišen korijena i temelja jer on živi samo za ono sada, uronjen u rastakanje svih vrijednosti i ustanova. Sve što se likvidira konzumira se ili, mogli bismo reći, sve što se konzumira likvidira se: od prehrambenih proizvoda do individualnih života.[4] Sve je fluidno jer se sve mijenja, sve je u stanju nastajanja. Filozofijskim pojmovima naše društvo možemo definirati kao društvo temeljeno na trijumfu čistog nastajanja, najradikalnijeg nijekanja prvenstva Bića koje je ikad postojalo u povijesti. 

Fluidno se društvo ne može usporediti s rijekom koja teče jer rijeka dolazi od živoga vrela i ima svoju destinaciju: beskrajno more koje je čeka. Fluidno društvo nema destinacije: ono samo erodira stijenu. No, nagriza samo njezinu površinu, rastače naslage i sve pretvara u mulj. Stijena je po svojoj biti nerazoriva. Ništa se ne može učiniti protiv snage bića. 

Prvo je ime Božje Jesam [Biti], kako je Bog sâm otkrio Mojsiju u gorućem grmu (Iz 3,14). Svi božanski atributi istječu iz toga Bića kao iz praiskonskog vrela. Svaka savršenost svodi se na stupanj bivovanja koji se referira na apsolutni Bitak, bezgranični i bezuvjetni.

Crkva je od svoga rođenja naučavala filozofijsko prvenstvo Bića. Ona ima nauk i zakon koji je apsolutan i nepromjenjiv i odražava vječni zakon koji je Bog. Taj zakon i taj nauk sadržani su u Svetom pismu i Tradiciji; uloga je Učiteljstva očuvati ga i dalje predati. Niti jedna se jota tih načela ne može promijeniti. Dakako, kršćani su se u svom osobnom životu tijekom povijesti mogli udaljiti od istine i od crkvenih zapovijedi. Postojale su epohe dekadencije koje su tražile duboku reformu, tj. povratak opsluživanju napuštenih načela. Kad se to ne dogodi, postoji napast da se nemoralno ponašanje preobrazi u načelo koje je suprotno kršćanskim istinama. Ta je napast ušla u Crkvu tijekom II. vatikanskoga koncila, a sada nam se predlaže preko koncepta prvenstva pastoralne prakse. 

Duh II. vatikanskoga koncila

Drugi vatikanski koncil bio je kulturalna revolucija koja je prethodila onoj iz '68. Slogan koji sažima duh '68. glasi: 'Il est interdit d’interdire' (Zabranjeno je zabranjivati), što znači: 'Zabranjeno je potvrđivati'. U stvari, svaka afirmacija, ako je jasna, čvrsta i kategorična, podrazumijeva negaciju suprotne afirmacije. Zabraniti zabranjivati znači da nema kategoričnih afirmacija, apsolutnih pravila niti načela o kojima nema nagodbe. Čovjek ne djeluje slijedeći pravila, nego pokoravajući se impulsima, osjećajima i željama. 

Tu je ideju prvi put formulirao Ivan XXIII. u svom govoru kojim je otvorio II. vatikanski, 11. listopada 1962. Objasnio je da je Koncil pokrenut ne da osudi zablude ili da formulira nove dogme, nego radijeda predloži, jezikom prilagođenim novim vremenima, vječni nauk Crkve.[5] Rečeno nam je da se crkveni nauk ne mijenja, nego samo način na koji se ta doktrina komunicira. Ono što se stvarno dogodilo bilo je da je prvenstvo koje se dalo pastoralnoj dimenziji uzrokovalo revoluciju u jeziku, u mentalitetu i u životu Crkve.

Slogan II. vatikanskoga koncila bio je: zabranjeno je osuđivati jer je zabrana negativan stav koji rezultira agresivnom reakcijom u onome koji se osuđuje. Zabranjeno je osuđivati znači da nije potrebno boriti se protiv zla jer će se inače zlo boriti protiv nas. Slogan koji je anticipirao, a ne slijedio II. vatikanski.

Prema progresivnim teolozima, uzrok za odbacivanje Crkve i antiklerikalizam XIX. i XX. st. bio je nesnošljiv stav koji je Crkva imala prema svojim neprijateljima. Prijelaz na novu vrstu pastoralne skrbi umirit će neprijatelje i otvorit će novu eru mira i suradnje s Crkvom. Miran suživot, 'Ostpolitik', povijesni kompromis i današnji sporazum s Kinom, proistječu iz te pastoralne revolucije. Ipak, ishod nije bio smanjivanje, nego eksponencijalni porast antikršćanstva u svijetu. Crkva je u svojim vidljivim strukturama izgubila svoj vojujući identitet i postala rastočena. 

Pastoralna je skrb ono što se neprestano aktualizira, modificira i transformira. Prvenstvo pastorala znači fluidizaciju načela i ustanova Crkve. Čvrsta, trajna Crkva s kralježnicom zamijenjena je 'fluidnom' Crkvom, poput društva u kojem živimo. Ta je nova Crkva temeljena na prvenstvu nastajanja iznad bića i evolucije iznad Tradicije.

Načela, istine, izvjesnosti čvrsta su jer tvore kanal koji osigurava da se vode rijeke ne rastoče; ona su brana koja osigurava da jezero ne poplavi. Ako brana padne, društvo će biti potopljeno vodom.

Prema o. R.-T. Calmelu: 'Doktrine, obredi, unutarnji život podvrgnuti su takvom radikalnom i prepredenom rastakanju koje više ne dopušta razlikovanja između katolika i nekatolika. Jer se 'da' i 'ne', određeno i konačno, smatraju zastarjelima, postavlja se pitanje što je to sprječava nekršćanske religije da također budu do nove univerzalne crkve koja se stalno aktualizira ekumenskim interpretacijama'.[6]

To je duh Drugoga vatikanskoga koncila.

Revolucija i Tradicija

Taj proces rastakanja Crkve i društva revolucionarni je projekt koji je započeo prije mnogo vremena.

Znamo za Trajni naputak Alte Vendite, tajni dokument napisan u ranom XIX. st. koji je orisao plan za subverziju Katoličke Crkve. Cijeli je svijet svjedočio dubokoj promjeni unutar Katoličke Crkve na međunarodnoj ljestvici, promjeni koja je ukorak s modernim svijetom.[7]

Protukršćanska revolucija koja ide kroz povijest pronosi mržnju na Biće u svim njegovim izražajima. Suprotna Biću, odbacuje sve što je stabilno, trajno i objektivno u stvarnosti, počevši od ljudske naravi. Crkva, obitelj, privatno vlasništvo i država niječu se jer se tvrdi da društvene institucije, koje imaju svoj korijen u ljudskoj naravi, ne postoje: sve je proizvod povijesnoga procesa. I za samoga čovjeka se kaže da je lišen svake prave naravi: čovjek je bezoblična masa koja se može utisnuti u kalup i po volji prilagoditi. Rodna teorija proizvod je takve evolucionističke vizije prema kojoj čovjek nema niti svoje vlastite naravi niti bîti.

Jedina je alternativa toj nihilističkoj revoluciji koja danas ne napada samo Crkvu, nego i naravni red; ne samo naravni red, nego čak i samu ljudsku narav, ponovno otkriti puninu Bića u svim njegovim oblicima. Da se to učini, treba ponovo otkriti stabilnost i trajnost stvarnosti u svim njezinim oblicima, individualnim i društvenim. Moramo se suprotstaviti fluidnoj koncepciji svijeta temeljenoj na prvenstvu nastajanja pomoću aksiološke vizije temeljene na prvenstvu Bića. 

Aksiologija je znanost vrijednosti. Vrijednost je 'ono po čemu je stvar vrijedna'. Dakle, vrijednost je ono što daje stvarnosti značenje i savršenost. Vrijednosti su načela čija je savršenost ukorijenjena u vrhovnom načelu cjelokupne stvarnosti. Iznad svih načela postoji sveopće načelo koje je središte i izvor svih zakona bez izuzetka. To je Bog, najsavršenije Biće, prvo počelo, Prva Istina, kako ga sv. Toma određuje[8], na kojoj se temelje zadnja načela, apsolutne vrijednosti i univerzalne istine. Samo se Bog ne mijenja i samo ono što počiva na Bogu i prebiva u Njemu zavrjeđuje da se čuva, dalje predaje i pazi.

Crkva, nepromjenjiva u svojoj božanskoj konstituciji, Njezine doktrine i obredi, na zemlji je slika savršenstva Bića. U Crkvi je odraz božanskog Bića njezina Tradicija. Predaja je ono što je postojano u vječnom nastajanju stvarî. To je ono što se ne mijenja u svijetu koji se mijenja, i takvo je zato što je odraz vječnosti. 

Crkvena Tradicija, jednako kao i Sveto pismo, izvor je Objave, božanski potpomognuta Duhom Svetim. Tradicija je Riječ kojom Isus Krist uči svoje apostole prije i nakon svoje Muke, Smrti i Uskrsnuća. U četrdeset dana između Uskrsnuća i Uzašašća nekoliko se puta ukazao svojoj Majci i apostolima i jasno im i u detalje objasnio smisao misije Crkve koju je osnovao. Objasnio je značenje Posljednje večere i božanske Žrtve koju trebaju održati. Prva misa koju je celebrirao sv. Petar slijedila je pažljivo Kristove naputke i predana nam je preko obreda koji zovemo tradicionalnim. 

Znamo da je božanska Objava završila smrću zadnjega apostola, sv. Ivana. No, objava nije sadržana samo u četiri evanđelja i u Sv. pismu, nego i u nauku koji su apostoli primili s Kristovih usana. Možemo zamisliti do koje je mjere Naša Gospa sačuvala i zapamtila sve te istine i obrede u svom čistom Srcu, i kojom ih je vjernošću proslijedila apostolima. Sveti Ivan nije samo bio zadnji koji je osobno predao riječi koje je čuo, nego je zahvaljujući bliskosti s Našom Gospom možda bio taj koji je u najvećoj mjeri primio svjetlo Tradicije. Umro je na koncu I. st.  i samo nekoliko godina nakon njegove smrti 'lex orandi' i 'lex credendi' Crkve bili su nepromjenjivo definirani.

Tijekom sljedećih stoljeća Crkva bi rastumačila, razjasnila i definirala te istine, ali nikada ih nije izmislila ili preobrazila. Misija Crkve je da čuva Tradiciju, da je brani i predaje dalje. Otac Calmel rasvijetlio je odnos između nepromjenjive i trajne naravi Crkve s jedne strane, i s druge strane ljudske naravi koja je jednako stalna i objektivna. Nije samo savršenstvo njezina božanskoga podrijetla ono 'što čini Crkvu čini definitivnom i nepromjenjivom', kaže otac Calmel, nego je to 'također stabilnost karakteristikâ ljudskog roda koji Crkva ima misiju i moć prosvijetliti i spasiti'.[9] Stalnost obreda u obranu sakramenata; stalnost dogmatskih formula za obranu objavljenih istina; stalnost u 'lex orandi' i 'lex credendi'.

Tradicija nije samo 'regula fidei', pravilo vjere Crkve, nego je također temelj društva. Crkva, doista, nije samo naša voditeljica u vjeri, nego i u ćudoređu. Moral se društva izražava u praksama, običajima i navadama, tj. u povijesnoj i konkretnoj tradiciji koja odražava božansku i naravnu tradiciju. Tradicija ne sudi povijest u ime samo povijesti, nego u ime istina koje ju transcendiraju.

U ovome svijetu, govorili o ćudorednom ili o tjelesnom životu, postoje stvari koje iščezavaju i druge koje ostaju. Tradicija je nepokvarljivi i nepromjenjivi element društva. Tradicija je ono što ne umire. I progres je moguć samo unutar Tradicije jer ne možemo napredovati ili se unaprijediti u stvarima koje skončavaju. Možemo to samo u stvarima koje ostaju. Tradicija je ono iz prošlosti što živi u sadašnjosti; ona je ono što mora živjeti da naša sadašnjost ima budućnost. To je krajnji korijen svega što je i što će biti. To je sam Bog u kojemu su prošlost, sadašnjost i budućnost utemeljene u jednom i beskonačnom činu bivovanja.

Tradicija i 'sensus fidei'

Tradicija je ono što ohrabruje našu savjest, prosvijetljenu vječnim i nepromjenjivim Učiteljstvom Crkve; ona Tradicija koja nam od udaljenoga pravila postaje bliska kada se aktualno živo Učiteljstvo koleba. Doista, u Crkvi krajnje pravilo vjere tijekom razdobljâ u kojima je narod napušta nije suvremeno živo Učiteljstvo, u njegovim nedefinitivnim aspektima, nego vječno Učiteljsto koje zajedno s Duhom Svetim konstituira jedan od izvora Riječi Božje.[10]

Nema ničega subjektivnoga niti protestantskoga u toj poziciji. Ono što subjektivisti i protestanti čine je da Učiteljstvo Crkve zamjenjuju drugim učiteljstvom. Oni niječu pravo Crkvi da poučava istinu i istinu koju Crkva naučava zamjenjuju svojom vlastitom istinom. Nema ničega takvoga u našem pristupu. Ne pretendiramo na to da zamijenimo Učiteljstvo Crkve bilo kakvim drugim učiteljstvom. Promatramo sebe kao jednostavne članove Crkve koja uči, 'ecclesia discens', kao jednostavne vjernike koji vjeruju da samo poučavajuća Crkva, 'ecclesia docens', ima pravo i dužnost da nas poučava.

Izraz 'jednostavni vjernici' sadrži ono malo što jesmo, ali i mnogo. Crkva koja uči nije Crkva koja poučava, nego uvijek Crkva potpomognuta Duhom Svetim. Kao jednostavni vjernici mi smo članovi otajstvenoga Tijela Kristova. Iako nemamo pravo poučavati, imamo pravo tražiti od naših pastira da nas učvrste u vjeri.

Na to nas nagoni naša savjest koja nije subjektivna, nego ukorijenjena u vjeri. Ona nam kaže da se ne povlačimo, nego da dignemo barjak Tradicije. Postajemo članovi Crkve po sakramentu krštenja koje se dovršuje u sakramentu potvrde. Po krštenju ulazimo u vojujuću Crkvu, ali potvrda je ono što nas čini pravim vojnicima Kristovim. Krštenje ulijeva vjeru, potvrda traži da je ispovijedamo i javno branimo. Krštenje i potvrda ulijevaju u nas 'sensus fidei' koji je zajednička svijest vjernika. To je pristajanje uz istine vjere pomoću nadnaravnoga instinkta, više nego preko teologijskoga rasuđivanja.

Crkva održava i prenosi Tradiciju, ne samo preko Učiteljstva, nego preko svih vjernika, 'od biskupa do laika', kako to izražava glasovita formula sv. Augustina. Hiponski naučitelj obraća se posebno 'vjerničkom puku' koji ne obavlja učiteljsku službu, ali na temelju svoga 'sensusa fidei' jamči kontinuitet prenošenja istine.[11]

'Sensus fidei' igra odlučujuću ulogu tijekom vremena krize u kojima nastaje očita suprotnost između subjektivnoga Učiteljstva i objektivnoga, između auktoriteta koji poučavaju i istina vjere koje se moraju čuvati i prenositi. 'Sensus fidei' navodi vjernika da odbaci svaku dvosmislenost i krivotvorenje istine oslanjajući se na nepromjenjivu Tradiciju Crkve koja se ne protivi Učiteljstvu, nego ga uključuje. 

Govoreći 7. travnja 2018. u Rimu, W. kard. Brandmüller podsjetio je kako ''sensus fidei' djeluje kao vrsta duhovnoga imunosnoga sustava preko kojega vjernici instinktivno prepoznaju ili odbacuju svaku zabludu. Na tom 'sensusu fidei', pored božanskoga obećanja, počiva također pasivna nezabludivost Crkve ili izvjesnost da Crkva, u svojoj ukupnosti, neće nikada upasti u herezu'.

'Sensus fidei' vodio je vjerne katolike tijekom arijanske krize u IV. st. Tada je sv. Jeronim skovao frazu: 'cijeli je svijet jecao i probudio se začuđen što je postao arijanski'.[12]

Važno je naglasiti da se nije radilo o pukoj doktrinarnoj raspravi ograničenoj na teologe, niti o jednostavnom sukobu između biskupa gdje papa treba djelovati kao arbitar. Bio je to vjerski rat u koji su bili uvučeni svi kršćani, od pape do zadnjega vjernika. Nitko se nije zatvorio u duhovni bunker, nitko nije gledao kroz okno kao nijemi promatrač drame. Svatko je bio dolje među rovovima boreći se na jednoj ili drugoj strani bojnih crta. 

U to vrijeme nije bilo lako shvatiti je li vlastiti biskup pravovjeran ili nije, no 'sensus fidei' bio je kompas za orijentaciju.

Sveti Hilarije piše da su tijekom arijanske krize uši vjernika koji su u pravovjernom smislu tumačili dvosmislene tvrdnje poluarijanskih teologa bile svetije od srdaca svećenika. Kršćani koji su se tri stoljeća odupirali carevima, sada su se odupirali vlastitim pastirima, u nekim slučajevima čak papi krivom, ako ne zbog otvorenoga krivovjerja, a ono barem zbog teškoga nemara.

Postoje vremena kad su katolici obvezani na izbor između kukavištva i junaštva, između otpada i svetosti. To je ono što se zbivalo u IV. st., a to se događa i danas. Nadbiskup utrechtski W. J. kard. Eijk ovako je sažeo pitanje prije nekoliko mjeseci: 'biskupi, a iznad svega Namjesnik Petrov, zakazali su u održanju i vjernom prenošenju poklada vjere'. To su vrlo stroge riječi koje izravno dovode u pitanje Nasljednika Petrova, papu Franju.

Situacija bez presedana u povijesti. Povijest Crkve uvijek je nova, ali uvijek se ponavlja. Vazda je nova zbog toga što se vanjski progoni i nutarnje krize koje proživljava mijenjaju; imaju različite motivacije, različite protagoniste, različite magnitude i različit intenzitet. No, u tim krizama, bez obzira na to koliko duboke bile, nešto je što se ne mijenja: snaga Tradicije koja je određena da porazi svaku revoluciju koja joj se protivi.

Uspjeh i neuspjeh revolucije

Filozofija revolucije filozofija je čistog nastajanja. Budući da nije vezano na Biće, nastajanje nepovratno teče prema praznini / ništavilu i tako prema samouništenju. To je put kojim revolucija ide.

Zapravo, revolucija kao i zlo nema vlastite naravi, nego egzistira samo kao lišenost i nedostatak dobra. 'Biće zla', tumači sv. Toma, 'sastoji se upravo u lišenosti dobra'.[13] Zlo koje je lišenost bića može se širiti kao tama u noći, nakon dnevnoga svjetla. No, tama nema po sebi moć da pobijedi svjetlo na potpun i konačan način, jer tama samo svoje postojanje vuče od svjetla. Postoji beskonačno svjetlo koje je Bog. Sveti Ivan kaže: 'Bog je svjetlo i u Njemu nema tame' (1 Iv 1,5). Apsolutna tama ne postoji jer radikalno ništavilo ne može postojati. Naše postojanje živa je negacija ništavila. Zlo napreduje kad se dobro povlači. Zabluda se afirmira samo onda kad je ugašena istina. Revolucija pobjeđuje samo kad se Tradicija preda. Sve revolucije kroz povijest dogodile su se samo kad je nedostajala autentična opozicija. 

Međutim, ako postoji dinamika zla, postoji dinamika dobra. Ostatak svjetla, makar i minimalan, ne može se ugasiti i taj ostatak u sebi ima neodoljivu snagu svitanja, mogućnost novog dana s izlaskom sunca. To je drama zla: ne može uništiti zadnji ostatak dobra koje preživljava, osuđeno je da ga pobijedi taj ostatak. Zlo ne može izdržati makar najmanje preživjelo dobro jer nazire svoj poraz u dobru koje postoji. Dinamika zla određena je da se razbije o ono što ostaje, što ostaje čvrsto u društvu rastakanja. Dakle, konačni korak u današnjem procesu samorastakanja koje nagriza stijenu na kojoj se temelji Crkva, osuđen je da svjedoči smrti revolucije i nicanju suprotnoga života: obvezujućem planu obnove vjere i morala, istine i odgovarajućega društvenoga reda: to je načelo katolička kontrarevolucija.

Tako ono što je neizbježno nije trijumf revolucije, nego njezin poraz. A, to će se dogoditi zahvaljujući dinamizmu dobra koje se suprotstavlja dinamizmu zla u povijesti. 

Revolucija je zapravo parazit koji živi i održava se na preživjelim ostatcima istine i dobra u redu, koje teži uništiti. Ti ostatci, iako minimalni, uvijek tvore sjeme mogućega umnažanja i proširenja, dok je revolucija po svojoj vlastitoj naravi jalova i neplodna. Ako je revolucija nesposobna da uništi, to znači da je njezina dinamika određena da se razbije o ostatak istine i dobra koji tvore načelo i pretpostavku njezina poraza.

Revolucija iz 1968. bila je uspješna zato što su njezini tvorci zauzimali ključne uloge u politici, masovnim medijima i kulturi: bila je uspješna jer je promijenila zapadni mentalitet i način života. 

Ipak, revolucija iz '68. pala je jer je bila rođena iz protesta protiv jednodimenzionalnog društva, buržoaskog društva udobnosti i bogatstva, no društvo koje je '68. proizvela - suvremeno društvo - društvo je 'par excellence' za konzumerizam i hedonizam; relativističko društvo u kojem je utrnut svaki plamen idealizma. Danas se stvarnost interpretira kao sustav moći, uglavnom ekonomske, a ne vrijednosti. Moć, moć bez istine, jedina je vrijednost našega vremena. Sve vrijednosti - ukazuje filozof A. Del Noce - određene su da se utjelove u kategoriju vitalnosti. Međutim, društvo koje je nesvjesno ikakvoga principa osim puke ekspanzije vitalnosti, može se samo raspasti.[14]

Revolucija '68. propala je jer joj je slogan bio 'zabranjeno je zabranjivati'. No, suvremeno je društvo diktatura bez presedana u povijesti; diktatura relativizma, psihologijska i moralna diktatura koja ne razara tijelo, nego izolira, dikriminira i ubija dušu onih koji joj se suprotstave. 

Na sličan je način uspjela revolucija u Crkvi, zato što su Crkvom danas upravljaju progresivni teolozi II. vatikanskog i njihovi baštinici. bila je uspješna jer je preobrazila način na koji katolici vjeruju, mole i ljube. 

U drugu je ruku revolucija u Crkvi propala jer je bila predstavljena kao velika pastoralna reforma, a umjesto toga rezultirala je korupcijom vjere i morala: besprimjerna korupcija koja je dosegla točku da je ustoličila istospolnost vrhove crkvene hijerarhije. Propala je jer je njezin slogan bio 'zabranjeno je zabranjivati' koji nije rezultirao većom slobodom u Crkvi, nego diktatorskim režimom dosele nepoznatim, toliko da je katolički povjesničar H. Sire papu Franju opisao kao papu diktatora.[15]

Prema mojem sudu, pontifikat pape Franje je u slijepoj ulici. Protuslovlje s kojim se suočava je ovo: da osigura prevlast revolucije u Crkvi mora se služiti nezabludivošću. No, ne može jer to Duh Sveti neće dopustiti; to i ne želi jer bi svaki definirajući čin koji učini bio suprotnost prvenstvu pastorala nad doktrinom, na što se on referira. Papa Franjo ne može zamijeniti mač istine mačem zablude jer su baštinici II. vatikanskog zamijenili bitku ekumenizmom. Crkvena tradicija s druge strane nije odustala od bitke, nije prestala vitlati mačem istine i prvi čin tradicijskog pape - koji će jednoga dana biti izabran - bit će izvršavanje službe nezabludivosti da bi svečano definirao istine koje se danas niječu i da bi jednako svečano osudio zablude koje su se danas priširile Crkvom.

Čas pobjede

Zasigurno će času blažene pobjede prethoditi velika kazna jer suvremeni svijet nije slijedio primjer Ninivljana koji su se obratili i spasili, nego onaj stanovnika Sodome i Gomore koji su odbili obraćenje i bili su uništeni. Teologija povijesti nam kaže da Bog nagrađuje i kažnjava ne samo pojedince, nego i zajednice i društvene skupine: obitelji, nacije, civilizacije. Ali, dok ljudi kao pojedinci svoju nagradu ili kaznu imaju katkad na zemlji, a uvijek u vječnosti, nacije - jer nemaju vječnoga života - kažnjavaju se ili nagrađuju samo na zemlji.

Revolucionarni proces sastoji se u spletu uvrjeda protiv Boga koje ispreplićući se tijekom stoljeća tvore jedan kolektivni grijeh, otpad naroda i nacija. Budući da svaki grijeh ima odgovarajuću kaznu, kršćanska teologija povijesti uči nas da kolektivne grijehe slijede velike povijesne katastrofe koje služe kao naplata za javne grijehe nacija. U tim katastrofama pravda Božja nikad nije razdvojena od Njegova milosrđa, a budući da je milosrđe Božje povezano s pokajanjem, kazna postaje neizbježna kad svijet, odbijajući pokajanje i pokoru, zaziva nad sebe ne milosrđe, nego pravdu Božju. Bog, međutim, ne prestaje biti neizmjerno milosrdan, ali u isto je vrijeme neizmjerno pravedan, a teologija povijesti pokazuje nam da je od postanka svemira do kraja svijeta bilo i bit će ogromnih grijeha za kojima su slijedili čini neizmernoga milosrđa Božjega.

Grijeh revolucije koji je tijekom stoljeća osujetio razvitak kršćanske civilizacije i doveo nas do duhovne i moralne ruševine našega vremena, ne može nego probuditi reakciju koja će, potpomognuta božanskom milošću, voditi k povijesnom ispunjenju velikoga plana božanske Providnosti.

Mi smo branitelji Tradicije i od nas se traže dvije krjeposti: jakost i pouzdanje. Jakost je krjepost onih koji se ne povlače i koji se odupiru; pouzdanje je krjepost onih koji se ufaju u pobjedu koju je katoličkim vjernicima u Fatimi obećala sama Naša Gospa. Bojovni duh onih koji se odupiru i pouzdaju mora obilježavati našu bitku.

Srce je tradicije u Bogu čija je sama bît nepromjenjivo i vječno Biće. U Bogu i samo u Bogu, te u Onoj koja je Njegov savršeni odjek, Blažnoj Djevici Mariji, branitelji vjere i tradicije mogu naći potrebnu nadnaravnu snagu za suočenje sa sadašnjom krizom.

Mi smo bojovnici bez moći. Ratnici bez oružja suočeni s ogromnim Golijatom. S ljudske točke gledišta bez moći, bez oružja bitka se ne može dobiti. No, Bogu se sviđa naša slaboća i od nas traži samo vojujući duh. Bog će biti taj koji će nam po Blaženoj Djevici Mariji dati oružje i moć da vojujemo u bitci koja nije naša, nego Njegova; a Bog uvijek pobjeđuje - u vremenu i u vječnosti.

[1] Cf. Plinio Correa de Oliveira, Rivoluzione e Contro-Rivoluzione, Sugarco, Milan 2009.
[2] Stefan Zweig, Die Welt von Gestern. Erinnerungen eines Europaers, tr. it. Il mondo di ieri, Arnoldo Mondadori, Milan 1994, pp. 9, 27-28.
[3] Robert Conquest, Reflections on a ravaged Century, W. W. Norton & Company, New York 2001.
[4] Zygmunt Bauman, La vita liquida, tr. it. Laterza, Rome 2006, p. IX.
[5] John XXIII, Allocution Gaudet Mater Ecclesiae of 11 October 1962, in AAS, 54 (1962), p. 792.
[6] Roger T. Calmel o.p., Breve apologia della chiesa di sempre, Editrice Ichtys, Albano Laziale 2007, pp. 10-11.
[7] John Vennari, The Permanent Instruction of the Alta Vendita, Fatima Center, Buffalo, N. Y. 2018.
[8] Summa Theologiae, II-IIae. q. 1, a. 1.
[9] R. Th. Calmel, o. p., Brève apologie pour l’Eglise de toujours, Editions Difralivre, Maule 1987, p. 23.
[10] Cf. R. de Mattei, Apologia della Tradizione, Lindau, TUrin 2011.
[11] St. Augustine, De Praedestinatione sanctorum, 14, 27, in PL, 44, col. 980.
[12] St. Jerome, Dialogus adversus Luciferianos, n. 19, in PL, 23, col. 171.
[13] Summa Theologiae, I, q. 14, a. 10, resp.
[14] Augusto Del Noce, in Aa. Vv., La crisi della società permissiva, Ares, Milan 1972.
[15] Marcantonio Colonna (Henry Sire), The Dictator Pope. The Inside Story of the Francis Papacy, Regnery Publishing, Washington 2017."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: tradlady

subota, studenoga 17, 2018

Doseg i granice

Taktika šutnje pape Franje o svjedočanstvu nadbiskupa Viganòa pokazala se neuspješnom. Mjesecima nakon njegova izlaska u javnost o slučaju se još govori i piše. O zadnjem značajnijem pokušaju obrane pape Franje piše povjesničar R. de Mattei:


"Odgovor je konačno stigao. Ne uzalud očekivani odgovor pape Franje, nego odgovor, u svakom slučaju značajan, jednoga od njegovih novinara koji tvore dio njegove bliske pratnje; A. Torniellija, vatikanista 'La Stampe' i odgovornog čovjeka stranice 'Vatican Insider'. U suradnji s G. Valenteom upravo je objavio opsežan esej o 'slučaju Viganò', rječitoga podnaslova: 'Konflikti, ratovi za moć, zloporabe i skandali. Što se zaista događa u Crkvi' (Edizioni Piemme, 255 str.).

Glavna je Torniellijeva teza da je svjedočanstvo nadbiskupa C. M. Viganòa o crkvenim skandalima 'pokušaj puča' protiv pape Franje koju je snovala političko-medijska međunarodna mreža 'povezana s dijelovima američke Crkve i s potporom također u vatikanskim palačama' (str. 3).'La Stampin' vatikanist tekući vjerski rat tumači kao bitku za moć, radije nego bitku ideja i čini se da zaboravlja da ovaj konflikt nisu izazvali oni koji brane crkvenu Tradiciju nego oni koji bi je htjeli izobličiti. Nije jasno zašto je optužba za uporabu medijskoga oružja rezervirana samo za kritičare pape Bergoglija, a ne za njegove 'fanove'.

Nije li Vatikan McKinseyu povjerio projekt ujedinjenja komunikacijskih sredstava da se tako stvori jedinstvena digitalna platforma za pružanje članaka, slika i za 'podcast'? To smo doznali od samoga Torniellija u 'La Stampi' od 22. ožujka 2018. Za ravnatelja časopisa 'Civiltà Cattolica' A. Spadara, važnost koju papa Franjo pridaje webu i društvenim mrežama potječe od dana njegova izbora. 

U tom je trenutku J. M. Bergoglio 'aktivirao tisuće nazočnih osoba, spojivši ih sa svojom osobom i onim što se događalo, pokazujući da je on sam društvena mreža', potvrdio je taj isusovac kad je predstavljao svoju knjigu 'Cyberteologia. Pensare il cristianesimo al tempo della rete' (Edizioni Vita e Pensiero).

Ako postoje stručnjaci u tehnikama manipulacije i instrumentalizaciji vijesti, možemo ih naći upravo među bliskim suradnicima pape Franje, od samoga Spadara do msgr. D. E. Viganòa (koji nema ništa sa svojim prezimenjakom Carlom Marijom), bivšeg vatikanskog ministra komunikacija koji je bio prisiljen na ostavku u ožujku 2018. zbog bjelodanoga krivotvorenja privatnoga pisma Benedikta XVI. Isti je monsinjor naručio od redatelja W. Wendersa apologetski film o papi Franji, čovjeku riječi ('Pope Francis. A Man of his word'), a u Italiji redovito izlazi 'magazin' naslovljen 'Moj papa' koji izvješćuje o Franjinu tjednu. 

Nijedan papa nije toliko rabio medijsko oružje koliko J. M. Bergoglio. Što se tiče otkrića nadbiskupa C. M. Viganòa, Tornielli ne niječe da je papa Franjo izravno od njega dobio informaciju da je kardinal T. McCarrick spolno kvario svoje vlastite sjemeništarce i svećenike. Ne spori niti postojanje nećudoređa unutar Crkve niti rasprostranjenoga kukavištva zbog kojeg nećudoređe raste. Priznaje da 'postoji' istospolni problem (str. 169) iako ga umanjuje prešućujući postojanje skupina aktivnih sodomista unutar crkvenih struktura i jednako tako aktivnoga lobija koji je prijateljski naklonjen istospolnicima i podupire ih. Tornielli, dakle, ne uspijeva pobiti nadbiskupa Viganòa, ali mora braniti papu Franju. Čini to tako što se ponaša kao kockar koji našavši se u neprilici povisuje ulog. U ovom slučaju, budući da ne može zanijekati postojanje duboke pokvarenosti u crkvenih ljudi, nastoji veću odgovornost prebaciti na predšasnike pape Franje, Benedikta XVI. i Ivana Pavla II.

'La Stampin' vatikanist na optuženičku klupu prvenstveno stavlja Ivana Pavla II. kojem pripisuje strjeloviti uspon kard. McCarricka. 'Ivan Pavao II. poznavao je McCarricka, pohodio je njegovu dijecezu četiri godine ranije, dojmio ga se taj sjajni biskup koji je znao napuniti svoja sjemeništa, politički dijalogizirati na svim razinama, biti protagonist međuvjerskoga dijaloga, čvrst o načelima moralnoga nauka i otvoren prema socijalnim pitanjima' (str. 38). 

Imenovanje vašingtonskog nadbiskupa, o kojem se već 'govorkalo' u Vatikanu, nije prošlo plenariju Kongregacije za biskupe gdje se trebalo raspraviti, nego je, naprotiv, došlo izravno, 'kako se događalo i događa za neka imenovanja o kojima se odlučuje 'iz [papina] apartmana' bez prolaska kroz kolegijalnu raspravu članova dikasterija' (str. 40).

'Uvrjedljivo je' od msgr. Viganòa 'implicirati' da je 2000., godine kad je imenovan McCarrick, Ivan Pavao II. 'bio toliko bolestan da nije bio u stanju brinuti se o imenovanjima, pa ni o najvažnijima, ni o onim koji su nosili - u tom trenutku - sigurnan kardinalski klobuk i time uključenje u buduće konklave'. Ne treba poznavati tajnu pismohranu vašingtonske nuncijature (koju će pregledati Viganò), da se zna kako je papa Wojtyła 2000. pred sobom imao još pet godina vrlo aktivnoga života u svakom pogledu' (str. 40 - 41).

Tornielli ustraje: 'Wojtyła nikako nije bio tako 'bolestan' kako bi Viganò u svom dosjeu htio da vjerujemo. Baš naprotiv. Zapravo se pokazivao potpuno u stanju pratiti procese imenovanja, barem najznačajnijih, najvažnijih. Među ta je nesumnjivo spadalo imenovanje novoga nadbiskupa savezne prijestolnice SAD-a'. 

'Povrh toga ne smije se zaboraviti izravno znanje koje je papa Wojtyła imao o McCarricku, biskupu kojeg je imenovao Pavao VI., ali kojeg je četiri puta promaknuo poljski papa: prvo imenovanjem za Metuchen, biskupija stvorena 'ex novo'; zatim premještajem u Newark, biskupiju koju je Ivan Pavao II. pohodio 1995, i zatim imenovanjem za vašingtonskog nadbiskupa, usprkos uznapredovaloj dobi, i konačno uvrštenjem u Kardinalski zbor' (str. 43 - 44).

Međutim, 27. travnja 2014. papa Franjo svetim je proglasio Ivana Pavla II. zajedno s Ivanom XXIII. Kanonizacija jednoga pape znači da je taj u obavljanju svoje službe vrhovnoga pastira Crkve morao sve krjeposti izvršavati na herojskoj razini, uključujući razboritost. No, ako je neki papa zbog sudioništva, nemara ili nerazboritosti 'prikrivao' kakva 'spolnog napasnika', može se legitimno sumnjati o njegovoj mudrosti i razboritosti. 

Ako je po Tornielliju bilo tako, znači da Ivana Pavla II ne smatra svetcem. Uostalom, prelat blizak njemu i papi Franji, msgr. G. Sciacca, tajnik Apostolske signature, 'jedan od najstručnijih kanonista Kurije' (str. 200), u intervjuu od 9. rujna 2014. s istim Torniellijem, negirao je nezabludivost kanonizacija. 

Ako kanonizacije nisu nezabludive, a papa Franjo je mogao pogriješiti o Ivanu Pavlu II., moguće je da je istoga dana također pogriješio proglašujući svetost Ivana XXIII. i da je mogao pogriješiti i 14. listopada 2018. kanonizirajući Pavla VI.

Tu se ne radi o stvari drugotne važnosti. Povisujući ulog u kocki, Tornielli ne stavlja u sumnju samo nadnaravnu razboritost pape Wojtyłe, nego baca sjenu na zadnje kanonizacije i iznad svega otkriva slijepu ulicu pred kojom se nalazi pontifikat pape Franje. Slijepu ulicu upravo o temi nezabludivosti. 

Papa Franjo nezabludivost smatra nasljeđem stare Crkve, one koja je proglašavala i anatemizirala, koja je definirala i osuđivala. Prvenstvo pastorala nad doktrinom i milosrđa nad pravdom sprječavaju Franju da izvršava službu nezabludivosti koja je najkategoričniji i najmanje pastoralan čin koji prvosvećenik može napraviti.

No, ako želi nametnuti Crkvi svoje direktive, papa Bergoglio treba 'nazovi-nezabludivost' koja isključuje svaki oblik neposluha njegovim željama. Da bi proveo svoj program, 'kvazinezabludivi' papa prisiljen je postati 'papa diktator', što se događa danas. Onaj tko je vjeran Tradiciji, vjeruje, naprotiv, u papinsku nezabludivost i poznaje njezin doseg i granice. Pojam granica nezabludivosti dopušta onima koji imaju 'sensus fidei' da se suprotstave 'papi diktatoru'.

Doseg nezabludivosti jednoga će dana dopustiti papi koji će ga htjeti uporabiti da rastjera dim Sotonin koji je prodro u Crkvu, tako što će besprizivno osuditi zablude i jednako svečano potvrditi vječnu Istinu Evanđelja."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: Twitter / Rorate Caeli

nedjelja, studenoga 11, 2018

Plašt sv. Martina

O primjeru koji je nam je dao sv. Martin (litanije) podijelivši svoju odjeću s prosjakom, svoja je razmišljanja iznio poznati njemački bloger J. Bordat.


"Kad je Martin sreo prosjaka i vidio da je potrebit, nije rekao:

'Kad bi bar plaštevi bili ravnopravno raspoređeni! Onda ne bi bilo prosjaka koji se smrzavaju!'

'Moraju se promijeniti društveni uvjeti zbog koji se ti prosjače smrzavaš, pa makar i silom!'

'Kako ću ti ja pomoći, prosjače? Pa imam samo jedan plašt!'

'Ako pomognem tebi, a ne pomognem drugim prosjacima, ne bi li to bilo nepravedno?! Sa svima želim isto postupati. Zato je najbolje da ni jednom ne pomognem.'


'Plaćam porez. To mora biti dosta!'

'Skandalozno je da se moraš smrzavati, dragi prosjače! Čim stignem u svoju toplu kolibu, sjest ću i napisati prilog u svoj dnevnik. Radni naslov: 'Crkva pušta da se prosjaci smrzavaju!' - dobro, zar ne?!'

'Kao rimski vojnik ne želim se miješati u osobne brige pripadnika okupiranih područja. Smrzavanje je privatna stvar!'

'Da, tako je to: Rimsko je Carstvo u krizi. Tople godine su iza nas. Svi moraju podnijeti žrtve!'

'Bez brige, prosjače! Uskoro će znanstveno-tehnički napredak iznjedriti grijalice! Tada više neće biti smrzavanja - vjeruj mi: To će biti veličanstveno! Nažalost, dotle moraš izdržati. Nitko zbog toga ne žali više od mene, jer ništa mi nije draže nego ukloniti nevolju. Glavu gore, prosjače! Izdržat ćeš!'


Martin nije ništa rekao. Nije postavljao pitanja niti optuživao. Nije davao jeftine upute ni mudre savjete. Martin je podijelio svoj plašt. Jednostavno tako."

Izvor: JoBos Blog

nedjelja, studenoga 04, 2018

humilitas

Velikan katoličke obnove, kardinal i nadbiskup milanski, dobrotvor siromašnih i pomoćnik okuženih, sveti Karlo Boromejski umro je 3. studenoga 1584. Geslo mu je bilo humilitas (poniznost). Svetim ga je proglasio papa Pavao V. godine 1610. Auktor je popularne knjižice Duhovni ugovor - Posljednja volja duše za koju je predgovor napisao pokojni prebendar S. Vitković za kojeg je danas služena tradicionalna sv. misa na Mirogoju.


LITANIJE SV. KARLA BOROMEJSKOG

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,


Sveta Marijo, moli za nas
Sveti Karlo Boromejski,
Najveći uresu svoga dičnoga doma,
Zrcalo plemenite mladeži,
Preziratelju raskoši,
Pobjedniče u kušnjama,
Savjetniče Svete Stolice,
Revnitelju za crkvenu stegu,
Marni popravitelju svoga puka,
Uresu svećenstva,
Kruno biskupske uzvišenosti,
Promicatelju bogoslužja,


Borče protiv krivovjerja,
Branitelju slobode Crkve,
Oče bolesnika,
Tješitelju i pomoćniče siromaha,
Neustrašivi navjestitelju Riječi Božje,
Koji si cijenio siromaštvo duhom,
Časti i slavo grada Milana,
Uvijeke blaženi stanovniče neba,
Zaštitniče svojih štićenika,


Mi siromašni grješnici, molimo te, čuj nas
Da nam božansko milosrđe isprosiš,
Da se u nebu očinskom ljubavlju svih svojih štovatelja spomeneš,
Da svima u tjeskobi utjehu i svjetlo zadobiješ,
Da nam svima iskrenu privrženost našoj Svetoj Crkvi isprosiš,
Da nas i našu zemlju od krivovjerja očuvaš,


Da nam zaštitu Božju od kuge i bolesti isprosiš,
Da nas od prevelike ljubavi za zemaljsko odvratiš,
Da nam pravu čežnju za nebom pošalješ,
Da nam milost priprave na svetu smrt isprosiš,
Da nas osobito na čas smrti Bogu preporučiš,


Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče naš...

℣. Moli za nas sv. Karlo Boromejski.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.


Svemogući Bože koji svojoj Crkvi u najtežim vremenima šalješ prikladne pastire i koji si postavio svetoga biskupa Karla za spasenje svoga puka, molimo Te po njegovim zaslugama da nas po njegovu lijepom primjeru u svojoj ljubavi užežeš, u našim nas dužnostima revnima učiniš, od svakoga zla očuvaš i sve nas jedanput okupiš kod sebe u vječnom miru. Po Isusu Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Vollständigstes katholisches Litaneienbuch, Einsiedeln, 1859.
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 4, 5, 6, 7), Facebook/G. Gasparro (3)