srijeda, listopada 21, 2020

Čovjek mira

Sve je moje nastojanje uvijek u tomu da u svim stvarima što jasnije upoznam i slijedim volju Božju, i to najsavršenije.


"Prizor svih tih ruševina i rastrganih tijela za njega, čovjeka mira, bio je potpuno nepodnošljiv. Čitamo da je 'pod kišom metaka ostajao potpuno miran, sa zlatnom krunicom u rukama koju je tiho molio i uvijek je nosio sa sobom. Potpuno ju je istrošio tako da mu je mlada nadvojvotkinja morala nabaviti novu'. Ta je njegova krunica bila dar Pija X."

Slika: splendor

subota, listopada 10, 2020

NON ARMA, NON DVCES, SED VIRGO MARIA ROSARII FECIT NOS VICTORES

Prof. R. de Mattei otvorio je u ime Fundacije Lepanto jubilejsku godinu kojom se želi obilježiti 450 godina od Bitke kod Lepanta (1571. - 2021.). Snimke njegova govora dostupne su na talijanskom i na engleskom jeziku.


"Nebo i zemlja nisu udaljeni toliko koliko mislimo jer je sve što se zbiva na zemlji pod trajnim pogledom neba.

I u nebu, koje je mjesto savršene božanske liturgije, obilježavaju se neke obljetnice, a među njima je ona od 7. listopada 1571., poseban dan, proslava pobjede kršćanske flote protiv islama kod Lepanta. 

Pobjeda je bila rezultat hrabrosti kršćanskih boraca koji su odoljeli divljem i snažnom neprijatelju sa čvrstom odlukom da pobijede ili da umru. Mnogi su poginuli, ali kršćanska je armada postigla pobjedu. 

No, više je od ljudske hrabrosti razlog pobjede bio u duhovnoj snazi čovjeka koji je stvorio kršćansku Svetu ligu i dnevice joj pomagao svojom molitvom - svetom Piju V.

Kao nagradu za tu njegovu vjeru i povjerenje sveti je papa u Rimu s nebesa dobio spoznaju o pobjedonosnom ishodu bitke u točno vrijeme kad je završila, na više od tisuću kilometara udaljenosti. 

Pio V. nije zaslugu za pobjedu pripisao sebi niti hrabrosti vojske, nego Onoj kojoj je sve povjerio. Tako je naredio da se zaziv 'Auxilium Christianorum, ora pro nobis' doda u Litanije lauretanske i odredio 7. listopada kao blagdan na čast Gospe od Ružarija. Jednako je tako Mletačka Republika na zgradu senata dala naslikati natpis: 'Non Arma, Non Duces, Sed Virgo Maria Rosarii Fecit Nos Victores' (Nisu nas pobjednicima učinili ni oružje ni vojskovođe, nego Djevica Marija od Ružarija).

Časni je papa Pio XII. u govoru 7. listopada 1947. jednoj skupini senatora i predstavnika Kongresa SAD-a izjavio: 'Sedmi je listopada u analima Zapadne Europe dan dostojan spomena. Toga su se dana 1571. sile koje su predstavljale kršćansku civilizaciju ujedinile da pobijede kolosalnu opasnost s Istoka u Bitci kod Lepanta. Dan je to zahvale koji se obilježava u crkvenom kalendaru, ne samo zato što su europska svetišta i njihovi oltari tako sačuvani od potpunoga uništenja, nego i zato što su molitve koje naredio papa Pio V. imale velikoga udjela u pobjedi'.

Pobjeda je, dakle, došla s neba, kao i svaki dobar čin koji se obavlja na zemlji, jer čovjek je po svojim vlastitim silama sposoban samo za zlo, dok je za dobro sposoban samo kad surađuje s Bogom i kad mu pomaže Njegova milost.

Budući da Bog koristi anđele u provedbi svojih planova, trebamo vjerovati da su anđeli na dan Bitke kod Lepanta pomogli pobjedi pod vodstvom svoje kraljice, Preblažene Djevice Marije. Zato anđeli u nebu 7. listopada slave Mariju, 'Auxilium Christianorum', Gospu od Pobjede, pobjednicu nad svim neprijateljima Katoličke Crkve, vanjskim i unutarnjim.

Otad je proteklo mnogo godina. Sljedeće godine, 7. listopada 2021., bit će točno 450 godina od pobjede kod Lepanta. Ta će se obljetnica proslaviti u nebu, a mi je se ovdje na zemlji želimo posebno svečano spomenuti. 

Mjesec nakon pada Tornjeva blizanaca, Kulturni centar 'Lepanto', u palači u kojoj se nalazi ured u Rimu, 7. listopada 2001. organizirao je veliku konferenciju o proslavi 430 godina Bitke kod Lepanta, u nazočnosti uzoritih kardinala i potomaka mnogih obitelji koje su se borile kod Lepanta. A sada zakazujem sastanak s vama u Rimu, 7. listopada 2021., da zajedno proslavimo taj svečani dan za kršćanstvo. Do tada je još godina dana, ali danas, 7. listopada 2020., možemo otvoriti jubilejsku godinu. Tako je to odredio španjolski biskup Alcale de Henares, J. A. Reig Pla u pastirskom pismu kada je objavio:

'U XVI. je stoljeću neprijatelj kršćanske civilizacije bio realnost u Otomanskom Carstvu. Danas je neprijatelj puno zamagljeniji pa je nazočan i unutar Crkve. Napadi danas nisu smješteni na određenom teritoriju, nego su prodrli u duše. U situaciji smo kada se Bog zanemaruje, a zahtijeva se 'destrukturiranje' ljudskoga bića, obitelji, obrazovanja i kršćanskoga osjećaja društvenoga i političkog života. Danas se suočavamo s kulturalnom bitkom koja stoljećima oblikovala svoja načela i dogme.'

Podupirem taj apel za jubilejsku godinu i pozivam sve prijatelje Fundacije 'Lepanto' da nam se pridruže pod zaštitom Naše Gospe, anđelâ i sv. Pija V., uzora katoličkog pape i za XXI. st.

Naša inicijativa ne smjera samo tomu da bude spomen-čin, već prvenstveno da bude izjava vojne ili radije odgovor na rat koji nam je stoljećima objavljen i na koji namjeravamo odgovoriti svim silama, ne napuštajući mjesto koje je svakom od nas dodijelila Božanska providnost. 

Ratovi su kao posljedica istočnoga grijeha od samoga početka pratili povijest čovječanstva, ali s Francuskom revoulcijom rat je promijenio lice: postao je građanski rat, ideološki rat, potpuni rat, između onih koji imaju vjeru, ljubav i ufanje Katoličke Crkve na svom barjaku i onih koji su na svoje barjake stavili načela 1789.: sloboda, jednakost, bratstvo, u značenju vrhovnih i apsolutnih vrijednosti, s ničim što bi ih transcendiralo. 

Zamisao trajnoga rata izvire iz revolucionarnih načela trajnoga mira i sveopćega bratstva koja su shvaćena kao vrhovne vrijednosti. Zato je potrebno suprotstaviti se antikršćanskoj revoluciji koja nam prijeti sve od tada, koherentnom i integralnom katoličkom kontrarevolucijom, baš kakva treba biti naša vjera. 

Lav XIII. je u svojoj enciklici 'Humanum genus' od 20. travnja 1884. opisao ulogu masonerije u tom žestokom ratu protiv prirodnoga i kršćanskoga reda. 

Francusku je revoluciju 1917. slijedila komunistička. U enciklici 'Divini Redemptoris', 19. ožujka 1937., Pio XI. opisao je ulogu komunizma - kojem je masonski liberalizam utro put - tvrdeći da 'prvi put u povijesti svjedočimo smišljenoj, hladnokrvnoj bitci koju je čovjek priredio protiv 'svega što je božansko' (I. Sol. 2,4).'

Enciklika Pija XI. objavljena je dvadeset godina nakon Gospina ukazanja koja je u Fatimi 1917., iste godine kada se dogodio prevrat u Rusiji, navijestila da će Rusija, ako čovječanstvo ne napusti svoje grješne pute, raspršiti svoje zablude po čitavom svijetu.

Fatimsko proročanstvo još nije potpuno ispunjeno. Zablude komunizma kontaminirale su čitav svijet kao pogubni virus. Oni koji vjeruju da je komunizam nestao propašću Sovjetskog Saveza, čine pogubnu pogrješku u prosuđivanju.

Od 1970-ih, slijedeći naputke A. Gramscija i Frankfurtske škole, nakon ideološkog rata, komunizam se razvio u novi tip rata: psihološki rat koji oružjem riječi i slika prije nego što udari na tijela, cilja na duše, a u dušama na duboke tendencije u čovjeku, njegove osjećaje i emocije.

Taj je rat prodro u Crkvu jer je Crkva, koja je neprijateljica 'par excellence' revolucije, također mjesto gdje se formiraju duše za boj. Duše sinova i kćeri Crkve - posebno od II. vatikanskog koncila - postale su žrtve procesa izobličenja. Tako II. vatikanski koncil, bez obzira na to kakav bio teološki sud o njegovim dokumentima, ima povijesnu odgovornost za gubitak vojujućeg duha te za psihološko i moralno razoružanje katolika.

Zašto bismo bili iznenađeni ako danas za tim ideološkim i psihološkim virusom slijedi biološki, neprijatelj za kojeg se čini da je - iako nevidljiv - fizički simbol u procesu kulturnoga i moralnoga trovanja čovječanstva? Zašto bismo bili iznenađeni ako je nakon ideološkoga i psihološkoga rata uslijedila organizirana pandemija, koju su u laboratoriju fabricirali profesionalni manipulatori? Svaki dan sve više nestaje sumnja o tomu da virus ima umjetno podrijetlo. I zašto bismo bili iznenađeni ako virus ima svoje podrijetlo u komunističkoj Kini, zemlji koja još uvijek službeno zastupa ideje Marxa, Lenjina i Maoa, čineći ih programom za svoju i našu budućnost?

Ušli smo u fazu biološkoga ratovanja koja ne znači kraj ideološkoga ili psihološkoga rata. Mentalna anarhija, kroz koju svijet prolazi u ovo vrijeme koronavirusa, posljedica je toga psihološkoga rata koji djeluje na ono što se naziva 'kognitivna disonanca'. Načelo kognitivne disonance potiče pojedinca da daje prednost izobličenoj predodžbi stvarnosti pred stvarnošću samom, čak i onda kad činjenice to pobijaju, jer iskrivljena ideja koju je pojedinac načinio od stvarnosti nije plod logičke analize činjenica, nego unutarnjih osjećaja koji proizlaze iz onoga što pojedinac želi vjerovati, ili bolje, onoga što specijalisti dezinformacija žele da pojedinac vjeruje. Jedna od takvih manipulacija stvarnosti je nametanje uvjerenja da je Zapad uzrok, a ne žrtva rata koji napreduje. 

Psihološki rat je zauzvrat potaknuo socijalnu revoluciju koja će se razviti u zadnju fazu koflikta da dovede svijet ne prema novom svjetskom poretku, nego prema novom planetarnom neredu; ne prema političkoj ili sanitarnoj diktaturi, nego prema vladavini nereda kojoj se nadaju sile tame, kao odrazu pakla. Globalni nered u kojem revolucija dobiva svoju prividnu pobjedu doživjet će svoj vlastiti poraz, jer je zakon stvorenoga red, a povratak k redu program je svih onih koji se protive revoluciji.

Božanska je providnost red; sve što se zbiva predvidjela je, dopustila i odredila Providnost, a mi želimo biti oruđe Božanske providnosti u toj bitci koju vojujemo na ideološkoj i psihološkoj razini, ali prvenstveno na duhovnoj razini, računajući ne samo na svoje slabe sile, nego na pomoć One koja je 1571. omogućila lepantsku pobjedu. Majci Božjoj 'uzvišenoj Vladarici Crkve vojujuće' koja je 'terribilis ut castrorum acies ordinata' (strašna kao vojska postrojena, Pjesma nad pjesmama 6,10), Pio XII. istaknuo je da joj s pravom zaslužuje ime 'Gospa od Pobjede'. U Fatimi je Preblažena Djevica otkrila da će nakon strašnih kušnja, uništenja čitavih nacija, doći konačni trijumf njezina Bezgrješnog Srca. 

Vjerujemo u to obećanje i borimo se da pridonesemo njegovu ispunjenju. Međutim, Ona je ta koja organizira vojsku, bira vojskovođe, određuje čas, način i mjesto boja.

S tom porukom želimo jednostavno odgovoriti zovu s neba jer ono nikada ne prestaje svraćati svoj pogled na ljude koji djeluju na zemlji i čeka njihov i naš odgovor. 'Auxilium Christianorum, ora pro nobis'."

Izvor: RORATE CÆLI

nedjelja, kolovoza 16, 2020

Sanctus Joachim

O Joachim, sanctae conjux Annae, pater almae Virginis, hic famulis ferto salutis opem.



O Joakime, sveti mužu Anin, oče blagoslovljene Djevice, udijeli ovdje slugama pomoć spasenja.


Litanije sv. Joakima

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas


Sveti Joakime,
Djede Isusa Krista,
Oče Blažene Djevice Marije,
Dostojni supruže svete Ane,
Uresu imena Judina,
Plemeniti korijene Jesejev,
Potomče doma Davidova,
Sine kraljeva izraelskih,
Uzore strpljivosti,
Zrcalo milosrđa,
Primjere pobožnosti,
Primjere povjerenja,
Uzore čvrste vjere,
Pomoćniče potlačenih,
Uresu svetoga braka, 
Preziratelju tjelesnih strasti,
Prijatelju svetih anđela,
Kruno patrijarha,
Nasljedovatelju proroka,
Slavo ispovjedatelja,
Družbeniče svih svetih,

Milostiv budi, oslobodi nas, Gospodine
Milostiv budi, usliši nas, Gospodine

O svakoga zla, oslobodi nas Gospodine
Od srdžbe svoje,
Od prestupanja zapovijedi Tvojih,
Od nestrpljivosti u trpljenju,
Od svake opasnosti za dušu i tijelo,
Od smrti vječne,
Po zaslugama svetog Joakima,
Po njegovu izabranju za oca Marijina,
Po njegovu svetom vezu sa svetom Anom,
Po pravednom životu njegovu,
Po svetoj smrti njegovoj,

Mi, siromašni grješnici, Tebe molimo, usliši nas
Da nas poštediš,
Da nam oprostiš,
Da nas željama za nebeskim stvarima ispuniš,
Da nam u patnjama ovoga života pomogneš,
Da nam pravu ljubav prema Tebi udijeliš,
Da nam kršćansko predanje u Tvoju volju daruješ,
Da nam milosrđe prema patnicima udijeliš,
Da nam duh pobožnosti uliješ,
Da nam povjerenje prema Tebi umnožiš,
Da nas od grijeha i napasti očuvaš,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine. 

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče naš...

℣. Moli za nas sv. Joakime.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.


Pomolimo se.

Bože, koji si htio da iznad svih svetih tvojih blaženi Joakim bude otac majke Sina tvoga, daj, molimo, da neprestano osjećamo zaštitu onoga kojega svetkovinu slavimo. Po istom Gospodinu našemu Isusu Kristu. Amen.

utorak, lipnja 09, 2020

Stoljeće

Krajem svibnja navršilo se točno 100 godina od beatifikacije poznate mistikinje, majke sedmero djece i članice Trećeg reda Presvetoga Trojstva (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11), bl. Ane Marije Taigi

Sljedeću molitvu sastavila je blaženica, a papa Pio VII. dao je za tu molitvu oprost od 100 dana (navedena je u množini prema ovom izvoru, a postoji i verzija u jednini).


"Klečeći pred tvojim presvetim nogama, o velika Kraljice neba, častimo te s najvećim štovanjem i ispovijedamo da si kći Boga Oca, majka božanske Riječi i zaručnica Duha Svetoga. Ti, puna milosti, krjeposti i dara nebeskih, prečisti si hram Presvetoga Trojstva. Blagajnica si i djeliteljica Njegova milosrđa. Tvoje je Prečisto Srce prepuno milosrđa, slatkoće i nježnosti prema nama grješnicima, zbog čega te zovemo Majkom božanske sućuti.

Zato s velikim pouzdanjem dolazimo preda te, Majko naša preljubljena, bolni i tjeskobni, i molimo te da iskusimo tvoju pravu ljubav. Udijeli nam milost koju te molimo, ako je u skladu s božanskom voljom i na korist naših duša. Svrati, molimo te, svoje prečiste oči na nas i na sve naše bližnje, a posebno na one koji su najviše preporučeni u naše molitve.

Pogledaj na okrutni rat koji zloduh, svijet i tijelo vode protiv naših duša i kolike propadaju! Sjeti se, prenježna Majko, da smo svi tvoja djeca otkupljena Predragocjenom Krvlju tvoga Jedinorođenca. Dostoj se s najvećom predanošću moliti Presveto Trojstvo da nam udijeli milost, da uvijek budemo nadmoćni zloduhu, svijetu i svim našim izopačenim strastima; onu milost po kojoj se pravedni više posvećuju, grješnici obraćaju, krivovjerja uništavaju, nevjernici prosvjetljuju, Židovi obraćaju. 

Moli, o Majko preljubljena, za tu milost po beskrajnoj dobroti Svevišnjega Boga, po zaslugama tvojega Presvetoga Sina, po mlijeku koje si mu davala, po skrbi kojom si mu služila, po ljubavi kojom si ga ljubila, po suzama koje si lila i po boli koju si podnijela u Njegovoj Presvetoj Muci. Zadobij nam veliki dar da sav svijet tvori jedan narod i jednu Crkvu koja neka daje slavu, čast i zahvalu Presvetom Trojstvu i tebi Posrednici. Neka nam tu milost udijeli moć Oca, mudrost Sina i krjepost Duha Svetoga. Amen."


nedjelja, lipnja 07, 2020

Grgur XVI. i doba kolere

Tema koronavirusa još uvijek je prisutna iako više nije prva vijest. Pomoću novog članka R. de Matteija možemo baciti kratak pogled u prošlost i usporediti tadašnje načine borbe protiv širenja bolesti s današnjima.


"Kolera, koja je u XIX. st. šibala Europu, krenula je 1817. s obala Gangesa u Indiji. Bolest je putovala sporo, ali neumoljivo. Proširila se do Kine i Japana, ušla u Rusiju, otuda u skandinavske zemlje, u Englesku i u Irsku, odatle je s emigrantskim brodovima stigla u Ameriku i pogodila '30-ih godina Kanadu, SAD, Meksiko, Peru, Čile. Godine 1832. stigla je u Pariz, potom u Španjolsku i konačno u srpnju 1835. prešla talijanske sjeverne granice kod Nice, Genove i Torina.



Povjesničar Gaetano Moroni (1802. - 1883.) u svom je slavnom djelu 'Dizionario di erudizione', govoreći o 'destruktivnom i žalosnom indijskom ili azijskom biču 'Cholere morbus', nazvao ga je 'pošašću' i ovako opisao: 'Pošast označava jednu vrstu biča, božanske kazne koja svima unosi spasonosni strah i bojazan, nagoneći tvrdokorne grješnike na pravu pokoru - s čudesnim učincima, jer grijesi su trajni uzrok svakojakih nedaća' ('Dizionario di erudizione storico-ecclesiastica', Tipografia Emiliana, Venezia, 1840-1861, vol. 52, p. 219).


Grgur XVI., izabran 1831. na papinsko prijestolje, poslao je u Pariz 1835. medicinsko povjerenstvo da bi se dobilo znanstveno izvješće o bolesti čija je narav bila nepoznata. Kad je bolest prvi put izbila u Italiji, nastala je rasprava između dviju medicinskih škola, 'kontagionista' i 'epidemista', da bi se ustanovilo je li kolera zarazna bolest ili epidemija. Kontagionisti su tvrdili da se širenje bolesti zbiva izravnim ili neizravnim dodirom s bolesnima, i da se prema tomu mjere za zaustavljanje bolesti trebaju sastojati u uspostavi sanitarnih kordona i karantena. Naprotiv, epidemisti su tvrdili da se uzrok bolesti treba tražiti u lošim higijenskim uvjetima i u klicama iz atmosfere. Protivili su se mjerama izolacije i karantene jer je nemoguće zaustaviti cirkuliranje zraka (Eugenia Tognotti, 'Il mostro asiatico. Storia del colera in Italia', Laterza, Roma-Bari, 2000).

Općenito su monarhijske vlade naginjale kontagionističkoj hipotezi, a liberali i karbonari, koji su sve inicijative štetne za individualnu slobodu držali tiranskima, podupirali su epidemističku hipotezu. Kada je bolest izbila u Kraljevstvu Dviju Sicilija, širili su vijest da je koleru izazvao otrov koji je proširila sama burbonska vlada.

Grgur XVI., koji je u svojoj enciklici 'Mirari vos' od 15. kolovoza 1832. osudio liberalizam, naginjao je kontagionističkoj hipotezi. Zdravstvena kongregacija koju je papa ustanovio objavila je 12. kolovoza 'Regulativu i metodu za aktivaciju sanitarnih kordona'. da bi se na granicama Papinske Države, pa i u nekim unutarnjim zonama, spriječio ulazak i izlazak ljudi i stvari koji bi na neki način mogao prenositi i širiti zarazu. Sanitarni su se kordoni sastojali od dvije susljedne barijere, svaka milju široka ('inficirani' kordon i 'zdravi' kordon) koje su kontrolirale serije straža rigorozno blokirajući svakomu pristup. Između dvaju kordona bile su predviđene barem tri kuće u kojima su ljudi trebali provesti 14-dnevnu karantenu. Ediktu su bile dodane daljnje mjere, među njima 'sanitarne putovnice' izdavane onima pod kontrolom koji su se onda mogli slobodno kretati, kao i žurna i kompletna segregacija općina 'u kojima bi po nesreći to zlo izbilo'. Bilo je naređeno da ako bolest, usprkos svim mjerama opreza, prodre u dio grada, trebalo bi 'zabarikadirati ulice' i u isto se vrijeme pobrinuti za opskrbu stanovnika namirnicama. Na koncu je navedeno da će se svako kršenje ovih odredaba oštro kazniti: kazne su predviđale doživotni zatvor u slučaju ilegalnog prelaska kordona, a smrtnu kaznu u slučaju krivice za prenošenje zaraze (Marcello Teodonio, Francesco Negro, 'Colera, omeopatia ed altre storie', Roma 1837', Fratelli Palombi, Roma' 1988, pp. 38-39). Rim još nije bila pogodila kolera, ali je kardinal A. D. Gamberini, ministar unutarnjih poslova Papinske Države, u ime Grgura XVI. objavio edikt u kojem je dao na znanje da je - s ciljem 'poduzimanja svega što ljudska razboritost nalaže' i da 'napad bolesti bude sa što manje štete' ako 'nam je ona određena kao kazna za naše grijehe' - u Rimu osnovano 'Izvanredno povjerenstvo za javnu sigurnost' kojim je predsjedao G. kard. Sala i koje se sastojalo od šestero članova, tri crkvena člana i tri laika, uz trajni medicinski konzilij. Rim je bio podijeljen u 14 sanitarnih odjela koji su odgovarali okruzima, svaki sa specijalnim povjerenstvom koje se sastojalo od liječnika, kirurga i bolničara. Svako je povjerenstvo za zadaću imalo čišćenje ulica, prodaju živežnih namirnica i pića, pomoć potrebitima i oboljelima od kolere. Ljekarne su bolesnima trebale besplatno pružiti lijekove, a liječnici su trebali voditi dnevni registar slučajeva. Kardinalu Sali je u njegovoj misiji nadzora svih gradskih bolnica pomagao svećenik don Joakim Pecci, budući Lav XIII., koji je iste godine postigao doktorat teologije i kanonskoga prava. Vojno povjerenstvo koje je ustanovio Grgur XVI. objavilo je 7. siječnja 1837. da je šestorici nametnulo doživotni zatvor, jer su bili krivi za povrjedu sanitarnog kordona. Zatim je 14. siječnja, uz prosteste mnogih, izdan edikt kojim je zabranjena proslava povijesnoga rimskoga karnevala. Kardinal Odescalchi je na Čistu srijedu potaknuo Rimljane da 'postovima, molitvama i drugim djelima pobožnosti umilostive srdžbu Svemogućega koju su prouzročile teške krivice, s ciljem da daleko ostanu bičevi koji prijete'.

U srpnju 1837. prijavljeni su prvi slučajevi kolere u Rimu. Javno se mnijenje podijelilo između onih koji su priznavali i onih koji su nijekali postojanje epidemije. Ipak, kolera se proširila između srpnja i rujna. Dok su liberalni krugovi nastavili širiti glasine da papinska vlada namjerno širi bolest, Grgur XVI. je naredio ojačanje sanitarnih kordona i obustavio sve proslave, blagdane i svaku vrstu okupljanja. Mobilizirane su milicije, zatvorene granice i luke, korpusima konjice naređeno je da obavljaju ophodnju udaljenih mjesta. Svečana procesija Gospe od Sv. Luke održana je 6. kolovoza od bazilike Svete Marije Velike do crkve Il Gesù gdje je čudotvorna slika ostala izložena osam dana. Gospi, kojoj je prethodio odred draguna na konjima, štovanje je putem odao papa s cijelim Svetim zborom i rimskom vladom.

Kronike su zabilježile požrtvovnost svećenstva, svjetovnog i redovničkog, te 'evanđeosku predanost prvosvećenika koji se nije ustezao poći na mjesta gdje je bolest najviše bjesnila i osobno proviđajući za duhovne i materijalne potrebe žrtava' (Paolo Dalla Torre, 'L’opera riformatrice ed amministrativa di Gregorio XVI', in 'Gregorio XVI', Pontificia Università Gregoriana, Roma 1948, vol. II, p. 70). Među svećenicima koji su se istaknuli u herojskoj pomoći bolesnima i u pomaganju umirućima bili su sv. Vinko Pallotti i sv. Gašpar del Bufalo. Diario di Roma bilježi da je u razdoblju od tri mjeseca, od 28. srpnja do 9. listopada 1837., bilo 8090 ljudi u Vječnom gradu koje je zadesila kolera, a mrtvih je bilo 4446. Umro je i sam sv. Gašpar del Bufalo, 28. prosinca, čijoj je smrti nazočio sv. Vinko Pallotti i vidio njegovu dušu kako poput plamena uzlazi na nebo. Među onima koje je bolest pogodila u blagom obliku bio je benediktinski opat Solesmesa, dom Prosper Guéranger, koji se našao u Rimu da bi zadobio službeno priznanje svoga osnutka. Kad se oporavio i dobio odobrenje od Grgura XVI., dom Guéranger se pokušao vratiti u Francusku, ali njegov životopisac spominje da je bila obustavljena komunikacija Papinske Države s ostatkom svijeta i da je sanitarni kordon blokirao luku u Civitavecchiji i sve ostale ceste. Dom Guérangeru je tek 4. listopada uspjelo napustiti papinsku državu i nakon beskrajnoga putovanja napokon stići u Pariz (Dom Guy-Marie Oury, 'Dom Guéranger moine au coeur de l’Eglise', Editions de Solesmes, 2000, pp. 158-160). Epidemija je u međuvremenu polako jenjala pa se u tri patrijarhalne bazilike, sv. Ivana, sv. Petra i sv. Marije Velike, i u svim župnim crkvama, pjevao svečani Te Deum s potpunim oprostom u zahvalu za prestanak kolere. 

Dvanaest godina kasnije, 1849., uragan Rimske Republike, gori od epidemije kolere, zahvatio je Rim tvoreći novu etapu u revolucionarnom procesu koji se nastavlja do naših dana. Vibrion odgovoran za koleru otkrio je tek 1884. Robert Koch, a godinu dana kasnije španjolski je liječnik Jaime Ferrán omogućio realizaciju prvoga cjepiva."

subota, svibnja 23, 2020

Misao i vjera

Početkom mjeseca, 4. svibnja 2020., u 92. godini umrla je A. v. Stockhausen, njemačka filozofkinja i osnivačica Akademije "Gustav Siewerth" koju je papa Benedikt XVI. godine 2007., zbog revnosti u obrani katoličke vjere, uvrstio među dame Reda sv. Grgura Velikog.


Bila je učenica Martina Heideggera, ali pravog je učitelja našla u Gustavu Siewerthu čija se metafizika oslanjala na sv. Tomu Akvinskog (1). Od 1962. predavala je na Sveučilištu u Freiburgu. Za vrijeme studentskih nemira njezina su predavanja neprestano prekidali i bio joj je onemogućen rad. Ipak, stupila je rasprave s marksistima i neke od njih obratila. Svoju je akademiju i osnovala da bi se suprotstavila neomarksizmu Frankfurtske škole i neprijateljstvu prema vjeri. Važni predavači i suradnici Akademije "Gustav Siewerth" bili su R. Bäumer, T. Beer, L. kard. Scheffczyk, J. kard. Ratzinger...

U čestitci povodom 90. rođendana gospođe od Stockhausena 2017., papa Benedikt XVI. prisjetio se njihovih zajedničkih razgovora "u kojima ste razvijali svoju filozofijsku viziju koja u konačnici seže do tajne živoga Boga, koja čini vidljivom razumnost vjere kao ploda napora mišljenja. Tako je u Bierbronnenu nastala Akademija "Gustav Siewerth" koja je mnogim mladim ljudima postala putokaz i koja usprkos svim teškoćama još pruža važnu službu za zajedništvo misli i vjere" (2). Zadnji je put posjetila Benedikta XVI. u svibnju 2019.

Poznata istraživačica i kritičarka dijalektičkoga načina mišljenja M. Luthera, G. W. F. Hegela, M. Heideggera i evolucionističkih ideologa svoje misli nije ostavila samo u knjigama, nego i u nizu intervjua koji se mogu pogledati na portalima Gloria.tv i Youtube.com. Kathnews.de povodom njezine smrti piše: "Jedan je glas utihnuo, ali životno djelo jedne misliteljice i vjernice i dalje djeluje za sve koji se s time žele suočiti" (3). 

Više o njoj pročitajte u postu iz 2015., a ovdje barem još nekoliko riječi o njezinoj najvažnijoj knjizi.

"Djelo odgovara visokom zahtjevu znanstvenosti. Dokumentira povijest misli čovječanstva od njezinih početaka (kozmogonijskih mitova) preko Tome Akvinskoga, Ivana Dunsa Škota, Kanta, Hegela, Nietzschea sve do neodarvinista naših dana. Daljnje su važne teme Heideggerova fundamentalna ontologija, kao i kritika Heideggera koju je dala Edith Stein. Ovo bogato djelo u XIV. poglavlju vodi do misaonog sustava Teilharda de Chardina i Karla Rahnera da bi odatle ukazalo na pribjegavanje Hegelu. Djelo A. v. Stockhausen može se smatrati njezinim glavnim djelom koje potpuno vjerno odražava njezin misaoni pristup. Držim da je ova publikacija jedinstvena zato što je gospođi v. Stockhausen uspjelo obuhvatiti i kritički sagledati cjelokupnu povijest ljudske misli. Uspjelo joj je - na izvrstan način - učiniti svijet 'razumljivim' i otuda se ovo djelo može motriti kao takvo koje "daje smisao" - u pravom smislu riječi. Prema tomu, ova knjiga nije samo značajna za filozofiju (kao i za antropologiju te znanost o prirodi), nego se, daleko više od toga, pokazuje kao djelo koje može biti od velikoga značenja upravo za odgojne znanosti; pruža jedan od priloga (da ne kažem jedini (!) prilog) za orijentiranje u svijetu. Ovo djelo mogu staviti na srce svakomu koji se želi ozbiljno pozabaviti poviješću misli čovječanstva. Sâm ga smatram pravim životnim djelom A. v. Stockhausen i zahvalan sam što mi je u pravom smislu riječi stavljeno 'na srce'. (dr. J. J. Lechner)"

Izvor: Sarto
Slike: Youtube.com, Sarto

subota, travnja 25, 2020

...vigili custodia...


Subota prije nedjelje Dobrog Pastira posvećena je Blaženoj Djevici Mariji pod naslovom Majke Božanskog Pastira (litanije). Pobožnost koja je nastala među kapucinima prihvatile su i druge franjevačke grane, posebno alkantarinci, a kako pokazuje donja sličica, i reformati. Tiskana je sedam godina prije Lavove unije.


Strjelovite molitve Presvetoj Mariji
pod naslovom 
Nebeske Pastirice
koja se časti u crkvi
otaca reformata u Parmi

Nebeska Pastirice, Presveta Marijo, koja nježno ljubiš svoje ovčice, ljubi i mene. Zdravo Marijo...

Nebeska Pastirice, Presveta Marijo, koja od paklenoga vuka braniš svoje ovčice, brani i mene. Zdravo Marijo...

Nebeska Pastirice, Presveta Marijo, koja si tolikim svojim ovčicama isprosila vječno spasenje, isprosi ga i meni. Zdravo Marijo...

℣. Moli za nas Sveta Bogorodice.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Bože, koji nepogrješivom Providnošću čitavim svijetom kraljuješ i upravljaš; podaj nama slugama svojim da po zagovoru Marije vazda Djevice, koja nas s budnom skrbi napasa, budemo oslobođeni od neprijatelja i, plodovima tvoje slatkoće nasićeni, sigurni prispijemo u vječnu domovinu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.