ponedjeljak, ožujka 23, 2020

Sancte Æmygdi longe repelle turbines terræ


Sveti Emigdije, daleko otjeraj potrese zemlje!

U jučerašnjem prijenosu tradicionalne sv. mise svećenik nas je upoznao sa sv. Emigdijem iz Ascolija i preporučio da tražimo njegov zagovor, kako se čini u Dubrovniku i u Virovitici (1, 2). Među raznim molitvama koje se nalaze na internetskim prostranstvima izabrao sam ovu molitvicu s jedne pobožne sličice.


Molitva sv. Emigdiju
biskupu i mučeniku

Moćni sveti Emigdije, preljubljeni moj zaštitniče, ponizno te zazivam. Zahvaljujem Presvetom Trojstvu koje te izabralo za svoga vjernog slugu te učinilo tako slavnim na zemlji tvoje ime i tako učinkovitim na nebu tvoj zagovor. 
Preslavni sv. Emigdije, po onim čudesima kojima si krijepio vjeru te po svim svojim trijumfima i zaslugama, primi me pod svoju zaštitu i oslobodi me od bičeva koje sam zaslužio svojim grijesima, a osobito od kuge, glada i potresa. Također mi zadobij kratku i mirnu agoniju te mi podaj svoju vjeru i svoje milosrđe u zadnjem času za dobru smrt. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

(S crkvenim dopuštenjem)

nedjelja, ožujka 22, 2020

Flagella Domini

Bičevima Gospodinovim iz razmatranja R. de Matteija možemo sada dodati i bič potresa koji nas je jutros iznenadio.


Novi scenariji u eri koronavirusa.

Je li koronavirus kazna Božja?

Politička, povijesna i bogoslovna razmatranja

12. ožujka 2020.

Tema je mojega prikaza: 'Novi scenariji u Italiji i u Europi tijekom i nakon koronavirusa'. Neću govoriti o tomu s medicinske ili sa znanstvene točke gledišta. Za to nemam kompetencija. Umjesto toga ću se baviti temom pod tri ostala aspekta: s točke gledišta znanstvenika političkih i društvenih znanosti, s točke gledišta povjesničara i s točke gledišta filozofa povijesti.

- Kao znanstvenik društvenih znanosti

Političke i društvene znanosti one su koje proučavaju ponašanje čovjeka u njegovu društvenom, političkom i geopolitičkom kontekstu. S te se točke gledišta ne pitam o izvorima koronavirusa i o njegovoj naravi, nego radije o društvenim posljedicama koje se događaju i događat će se. 

Epidemija je širenje infektivne bolesti na nacionalnoj ili na globalnoj razini (u tom se slučaju naziva pandemijom) koja pogađa velik broj pojedinaca određene populacije u kratkom vremenu.

Koronavirus, koji je preimenovan u Covid-19, zarazna je bolest koja se počela širiti iz Kine. Italija je najpogođenija zapadna zemlja. 


Zašto je Italija danas u karanteni? Kako su najpozorniji promatrači otpočetka shvatili, problem koronavirusa nije stopa smrtnosti, nego brzina kojom se zaraza širi među stanovništvom. Svi se slažu s činjenicom da sama bolest nije vrlo smrtna. Bolesnik, ako se o njemu brine specijalizirano osoblje u dobro opremljenim zdravstvenim ustanovama, može se oporaviti. No, ako se zbog vrlo brzog širenja zaraze, koja može istodobno zahvatiti milijune ljudi, poveća broj oboljelih, nedostaju strukture i osoblje; bolesnici umiru jer bivaju lišeni nužne skrbi. Za liječenje teških slučajeva nužna je pomoć intenzivne terapije da bi se ventilirala pluća. Nedostaje li ta pomoć, pacijenti umiru. Poraste li broj bolesnih, zdravstvene strukture nisu sposobne ponuditi intenzivnu terapiju svima i potom sve više pacijenata podlegne bolesti. 

Epidemiološke su projekcije neumoljive i opravdavaju poduzete mjere opreza. 'Ako se ne kontrolira, koronavirus bi mogao pogoditi čitavu talijansku populaciju, no pretpostavimo da na koncu bude inficirano samo 30 %, oko 20 milijuna. Ako 10 % njih završi u krizi, to znači da će podleći bez intenzivne terapije. To bi značilo da izravno umire 2 milijuna ljudi, plus svi oni koji će neizravno umrijeti zbog kolapsa sustava zdravstvene skrbi te društvenoga i ekonomskog reda.'[1]


Kolaps zdravstvenog sustava sa sobom nosi druge posljedice. Prva je propast sustava proizvodnje neke zemlje.

Ekonomske krize obično nastaju zbog nedostatka potražnje ili ponude. Ali, ako oni koji žele konzumirati, moraju ostati doma i dućani su zatvoreni, a oni koji bi mogli ponuditi, ne uspijevaju isporučiti svoje proizvode klijentima, zato što su logistika, transport robe i prodajna mjesta zapali u krizu, opskrbni će lanac propasti. Središnje banke ne mogu spasiti situaciju: 'kriza nakon koronavirusa nema monetarnoga rješenja', piše Maurizio Ricci u listu La Repubblica od 28. veljače. Stefano Feltri sa svoje strane zapaža: 'Tipični keynesovski recept - stvoriti radna mjesta i umjetnu potražnju javnim novcem - nije provodljiv kada radnici ne izlaze iz kuće, kamioni ne kruže, zatvoreni su stadioni, ljudi ne planiraju godišnji odmor ni poslovna putovanja jer su bolesni kod kuće ili zato što se boje zaraze. Osim izbjegavanja krize likvidnosti poduzeća, obustavljanjem plaćanja poreza i kamata bankama, politika je nemoćna. Vladin ukaz nije dovoljan da se opskrbni lanac nanovo organizira.'[2]

Izraz 'savršena oluja' skovao je prije nekoliko godina ekonomist Nouriel Roubini da bi naznačio mješavinu financijskih uvjeta koji su takvi da vode prema kolapsu tržišta. 'Zbog koronavirusa nastat će globalna recesija', tvrdi Nouriel Roubini koji dodaje: 'kriza će eksplodirati i vodit će u katastrofu'. Roubinijeva su se predviđanja potvrdila padom cijene nafte nakon neuspjeha dogovora OPEC-a sa Saudijskom Arabijom koja je odlučila povećati proizvodnju i sniziti cijene, izazivajući Rusiju, a vjerojatno će potvrdu naći daljnjim razvojem situacije. 

Slaba je točka globalizacije 'interkonekcija', riječ-talisman našega vremena, od ekonomije do religije. 'Draga Amazona' pape Franje himna je 'međupovezanosti'. No, globali je sustav krhak jer je previše povezan, a sustav distribucije proizvoda jedan je od lanaca te ekonomske umreženosti.

Ne radi se o problemu tržišta, nego o realnoj ekonomiji. Ne samo financije, nego i industrija, trgovina i poljoprivreda, to znači stupovi gospodarstva jedne zemlje, mogu propasti ako sustav proizvodnje i distribucije upadne u krizu. 

Međutim, postoji još jedna točka koja se počinje nazirati: ne samo propast zdravstvenog sustava, ne samo mogućnost kraha ekonomije, nego može doći i do kolapsa države i javnoga auktoriteta, jednom riječju društvenoga bezvlađa. Pobune u talijanskim zatvorima upućuju u tom smjeru.

Epidemije imaju psihološke i društvene posljedice zbog panike koju mogu izazvati. Krajem XIX. i početkom XX. st. rođena je socijalna psihologija. Jedan od njezinih prvih predstavnika je Gustave Le Bon (1841.-1931.), auktor slavne knjige naslova 'Psihologija masa' (1895.). 

Analizirajući kolektivno ponašanje, tumači kako se u masi pojedinac podvrgava psihološkoj promjeni u kojoj se osjećaji i strasti prenose s jednoga pojedinca na drugoga 'zarazom', kako se zbiva s infektivnim bolestima. Moderna teorija društvene zaraze, koja se nadahnjuje Le Bonom, tumači da, zaštićen anonimnošću mase, i najmirniji pojedinac može postati agresivan, djelujući oponašanjem ili preko sugestije. Panika je jedan od onih osjećaja koji se prenosi društvenom zarazom, kao što se dogodilo tijekom Francuske revolucije u razdoblju koje je nazvano 'veliki strah'.[4]

Ako se zdravstvenoj krizi pridoda ekonomska kriza, nekontrolirani val panike može izazvati nasilne impulse mase. Državu onda zamjenjuju plemena, bande, posebno na periferijama velikih gradskih središta. Anarhija ima svoje agente, a društveni rat o kojem se teoretiziralo na Forumu u São Paulu, konferenciji organizacija krajnje ljevice Latinske Amerike, već je prakticiran od Bolivije do Čilea, od Venezuele do Ekvadora, i uskoro bi se mogao proširiti u Europu.

Ovaj revolucionarni proces sigurno korespondira projektu globalističkoga lobija, 'gospodarima kaosa', kako ih definira profesor Renato Cristin. Ako je to istina, također je istina da će iz ove krize poražena izaći upravo utopija globalizacije, koja se predstavljala kao magistralni put određen da vodi k ujedinjenju ljudskoga roda. Globalizacija zapravo uništava prostor i uništava udaljenosti: danas je pravilo za izbjegavanje epidemiji društvena udaljenost, izolacija pojedinca. Karantena je dijametralno suprotna 'otvorenom društvu' koje zastupa G. Soros. Koncepcija čovjeka kao odnosa koja je tako tipična za određeni filozofijski personalizam, nalazi se u opadanju.

Nakon promašaja 'Drage Amazone', papa Franjo se snažno usredotočio na konfereciju usmjerenu na 'global impact', koja je predviđena za 14. svibanj u Vatikanu. Konferencija ne samo da je odgođena, nego nestaju i njezine ideološke pretpostavke. Koronavirus nas vraća u stvarnost. Padom Berlinskoga zida nije naviješten kraj granica, nego više kraj svijeta bez granica. Ne trijumf novog svjetskog reda, nego trijumf novog svjetskog nereda. Politički i društveni scenarij rastakanja i raspadanja društva. Je li sve to organizirano? Moguće je. Međutim, povijest nije deterministički slijed događaja. Gospodar je povijesti Bog, a ne gospodari kaosa. To je kraj 'globalnoga sela'. Ubojica globalizacije je globalni virus nazvan koronavirus.

- Kao povjesničar

Sada će političkoga promatrača zamijeniti povjesničar, nastojeći vidjeti stvari iz perspektive veće udaljenosti. Epidemije su pratile povijest čovječanstva od početka do XX. st. i uvijek su bile isprepletene s druga dva biča: ratovima i ekonomskim krizama. Zadnja velika epidemija, španjolska gripa iz 1920-ih, bila je blisko povezana s I. svjetskim ratom i s Velikom depresijom iz 1929., poznatom i kao 'Great Crash', gospodarskom i financijskom krizom koja je potresla svjetsku ekonomiju krajem dvadesetih godina, s velikim posljedicama također tijekom sljedećega desetljeća. Nakon tih događaja nastupio je II. svjetski rat.

Laura Spinnay engleska je novinarka i znanstvenica koja je napisala knjigu naslovljenu'Pale Rider: The Spanish Flu of 1918 and How It Changed the World'. Prevedena je na talijanski kao '1918. Španjolska gripa. Pandemija koja je promijenila svijet'. Njezina nas knjiga informira da je između 1918. i 1920. virus koji je počeo u Španjolskoj inficirao približno 500 milijuna ljudi, uključujući čak stanovnike udaljenih otoka Tihog oceana i ledenoga Arktičkoga mora, prouzročivši smrt 50 - 100 milijuna ljudi, deset puta više od I. svjetskog rata.

I. svjetski rat pridonio je širenju virusa čitavim globusom. Laura Spinnay piše: 'Teško je zamisliti učinkovitiji zarazni mehanizam od mobilizacije enormne množine trupa na vrhuncu jesenskog vala [povratak trupa Antante iz rata 1918.] koje su potom stigle na sve četiri strane svijeta gdje ih je dočekalo slavljeničko mnoštvo. Španjolska nas je gripa u biti naučila da je neizbježna sljedeća pandemija gripe, ali hoće li prouzročiti deset ili stotine milijuna žrtava, ovisi samo o tomu kako će izgledati svijet u kojem će izbiti'.[6]

U svijetu povezanom globalizacijom jednostavnost zaraze je zasigurno veća nego što je bila stoljeće prije. Tko to može zanijekati?

No, pogled povjesničara ide još dalje u prošlost. Najstrašnije je u povijesti bilo XX. st., ali bilo je još jedno strašno stoljeće koje povjesničarka Barbara Tuchman u svojoj knjizi 'A Distant Mirror: The Calamitous Fourteenth Century' naziva 'porazno XIV. st'.

Želim se zadržati na onom povijesnom razdoblju koje označava kraj srednjega i početak modernoga vijeka. Činim to na temelju ne katoličkih povijesnih djela, ali ozbiljnih i objektivnih u svom istraživanju.

Rogacije su procesije koje Crkva saziva da bi se isprosila pomoć Neba protiv nedaća. Rogacije sadrže molitvu 'A fame, peste et bello libera nos, Domine' - od glada, kuge i rata, oslobodi nas, Gospodine. Kršćanski je narod glad, kugu i rat uvijek smatrao kaznama Božjim. Liturgijski zaziv prisutan u ceremoniji rogacija, piše povjesničar Roberti Lopez, 'tijekom XIV. je st. ponovo zadobio svu svoju dramatičnu aktualnost'. 'Između X. i XII. st. - primjećuje Lopez - nijedan od velikih bičeva koji su kosili čovječanstvo čini se da nije bjesnio u velikoj mjeri; ni kuga, o kojoj nema spomena tijekom toga razdoblja, niti glad, niti rat od kojeg je stradao vrlo ograničen broj ljudi. Štoviše, širili su se horizonti poljoprivrede zbog sporog ublaženja klime. O tom imamo dokaz u povlačenju ledenjaka u planinama santi leda u sjevernim morima, u proširenju uzgajanja vinove loze u regijama poput Engleske gdje to danas nije više praktično, i u obilju vode u saharskim regijama koje je kasnije osvojila pustinja.'[9]

Slika XIV. st. bila je puno, puno drukčija. Ispreplitale su se prirodne katastrofe i veliki vjerski i politički preokreti. 

Četrnaesto je stoljeće bilo stoljeće duboke vjerske krize: počelo je pljuskom u Anagniju (1303.), jednim od najvećih poniženja papinstva u povijesti. Zatim su se pape na šezdeset godina (1308. - 1378.) preselili u Avignon u Francuskoj. Završilo se između 1378. i 1417. s četrdesetogodišnjim Zapadnim raskolom u kojem se katolička Europa podijelila između dvaju i triju suprotstavljenih papa. Stoljeće potom, 1517., počeo je protestantski prevrat koji je ranio jedinstvo vjere kršćanskoga svijeta. 

Ako je XIII. st. bilo razdoblje mira u Europi, XIV. je bilo epoha trajnoga rata. Dovoljno je pomisliti na Stogodišnji rat između Francuske i Engleske (1339. - 1452.) i na upad Turaka u Bizantsko Carstvo s osvajanjem Hadrijanopola 1362.

U tom je stoljeću Europa doživjela gospodarsku krizu zbog promjene klime koju nisu izazvali ljudi, nego zaleđenje. Klima visokoga srednjeg vijeka bila je blaga i ugodna, kao običaji ljudi. Naprotiv, XIV. je st. doživjelo naglo pogoršanje klimatskih uvjeta. 

Kiše i poplave u proljeće 1315. prouzročile su smrt milijuna ljudi. Glad se širila posvuda. Stariji su svojevoljno odbijali hranu u nadi da će omogućiti mladima da prežive, a povjesničari toga vremena pišu o mnogim slučajevima ljudožderstva.

Jedna od glavnih posljedica gladi bilo je destrukturiranje poljoprivrede. Tijekom toga razdoblja bilo je velikih pokreta poljoprivredne depopulacije karakterizirane bijegom sa zemlje i napuštanjem sela; šuma je osvojila polja i vinograde. Kao posljedica napuštanja sela, došlo je do jake redukcije produktivnosti tla i do osiromašenja resursa stoke.

Ako loše vrijeme uzrokuje glad, to ne slabi samo tijelo stanovništva, nego i otvara vrata bolestima. Povjesničari Ruggero Romano i Alberto Tenenti pokazuju kako se u XIV. st. intenzivirao periodični ciklus između gladi i epidemija.[10] Zadnja velika kuga bila je izbila između 747. i 750. Pojavila se gotovo šesto godina kasnije, ponavljajući se četiri puta u razdoblju od deset godina. 


Kuga je došla s Istoka i ujesen 1347. zahvatila Carigrad. Tijekom sljedeće tri godine zarazila je cijelu Europu sve do Skandinavije i Poljske. Bila je to crna kuga o kojoj je Boccaccio govorio u 'Dekameronu'. Italija je izgubila oko pola svoga stanovništva. Agnolo di Tura, sienski kroničar, tužio se da nema nikoga tko bi mogao pokapati mrtve i da je svojim rukama morao pokopati petero svoje djece. Giovannija Villanija, firentinskoga kroničara, kuga je pogodila na tako nagao način da se njegova kronika prekida usred rečenice.

Europsko stanovništvo koje je na početku XIV. st. doseglo više od 70 milijuna ljudi, nakon jednoga stoljeća ratova, epidemija i gladi, došlo je na 40 milijuna; dakle, bilo je smanjeno za više od trećine. 

Glad, kugu i ratove XIV. st. kršćanski je puk tumačio kao znake kazne Božje. 

'Tria sunt flagella quibus Dominus castigat': tri su biča kojima Gospodin kažnjava narode: rat, kuga i glad, opominjao je sv. Bernardin Sienski (1380. - 1444.). Sveti Bernardin iz Siene spada među one svetce, poput Katarine Sienske, Brigite Švedske, Vinka Ferrerskoga, Ljudevita Marije Grigniona Montfortskoga, koji su objašnjavali da su prirodne katastrofe u povijesti uvijek pratile nevjernost i apostaziju naroda. Dogodilo se na kraju kršćanskoga srednjeg vijeka, a čini se da se događa i danas. Svetci poput Bernardina Sienskoga nisu te događaje pripisivali djelovanju agenata zla, nego grijesima ljudi koji su to teži ako su kolektivni grijesi, i još teži ako ih toleriraju ili promiču vladari naroda i oni koji upravljaju Crkvom.

- Kao filozof povijesti

Ova razmatranja vode do treće točke na kojoj ću razmatrati događaje ne kao sociolog ili kao povjesničar, nego kao filozof povijesti.


Teologija i filozofija povijesti polja su intelektualne spekulacije koja na povjesne događaje primjenjuju teološka i filozofska načela. Teolog povijesti je kao orao koji s visine prosuđuje ljudske događaje. Veliki teolozi povijesti bili su sv. Augustin (354. - 430.), Jacques Bénigne Bossuet (1627. - 1704.) koji nazvan orlom iz Meauxa, po imenu biskupije gdje je bio biskupom, grof Joseph de Maistre (1753. - 1821.), markiz Juan Donoso Cortés (1809. - 1853.), opat Solesmesa dom Guéranger (1805. - 1875.), profesor Plinio Correa de Oliveira (1908. - 1995.) i mnogi drugi.

Postoji biblijska izreka koja kaže: 'Judicia Dei abyssus multa' (Ps 35,7) - Sudovi su Božji veliki bezdan. Teolog povijesti podlaže se tim sudovima i pokušava shvatiti razlog.

Sveti Grgur Veliki, pozivajući nas da istražujemo razloge božanskih djela, tvrdi: 'Tko u djelima Božjim ne otkrije razlog zašto ih Bog čini, naći će u svojoj sitničavosti i nedostojnosti dovoljan razlog da objasni zašto su njegova istraživanja uzaludna'. [12]

Filozofija i moderna teologija pod utjecajem prvenstveno Hegela, nadomjestila je sudove Božje sudovima povijesti. Načelo prema kojemu Crkva sudi povijest preokrenuto je. Prema novoj teologiji [Nouvelle théologie], nije Crkva ta koja sudi povijest, nego je povijest ta koja sudi Crkvu; jer, prema novoj teologiji, Crkva ne transcendira povijest, nego je imanentna, interna povijesti. 

Kad je kardinal Carlo M. Martini u svom zadnjem intervjuu ustvrdio da 'Crkva zaostaje 200 godina' u odnosu na povijest, uzeo je povijest kao kriterij prosuđivanja Crkve. A kad je papa Franjo u svom božićnom govoru, 21. prosinca 2019. usvojio riječi kardinala Martinija, sudio je Crkvu u ime povijesti, preokrećući kriterij katoličkog prosuđivanja u njegovu suprotnost. 


Povijest je zapravo stvorenje Božje, kao priroda, kao sve što postoji jer ništa od onoga što postoji nije izuzeto od Boga. Sve što se događa u povijesti Bog je predvidio, regulirao i uredio od vječnosti. 

Otuda za filozofa povijesti svaki diskurs može započeti samo Bogom i završtiti s Bogom. Bog ne samo da postoji, nego se bavi stvorenjima i ona razumna nagrađuje ili kažnjava prema zaslugama i krivici svakoga pojedinog. Katekizam sv. Pija X. poučava: 'Bog nagrađuje dobre i kažnjava zle jer je pravednost beskrajna.'

Pravednost, tumače teolozi, jedna je od Božjih savršenstava. Beskrajno milosrđe Božje pretpostavlja njegovu beskrajnu pravednost.

Među katolicima je ideja pravednosti, kao i ideja božanskoga suda, često ukonjena. Ipak, crkveni nauk naučava postojanje posebnoga suda koji slijedi po svačijoj smrti, s neposrednom plaćom duši, i općega sudana kojem će biti suđeni anđeli i ljudi za misli, riječi, djela...

Teologija povijesti tvrdi da Bog nagrađuje i kažnjava ne samo ljude, nego i zajednice i socijalne skupine: obitelji, nacije, civilizacije. No, dočim ljudi imaju svoju nagradu ili kaznu katkad na zemlji, ali uvijek u vječnosti, nacije, lišene života vječnoga, bivaju kažnjene ili nagrađene samo na zemlji.

Bog je pravedan te nagrađuje i daje svakomu svoje: ne samo da kažnjava pojedine osobe, nego šalje patnje obiteljima, gradovima, nacijama za grijehe koje čine. Potresi, glad, epidemije, ratovi i revolucije uvijek su se smatrali božanskim kaznama. Kako je pisao o. Pedro de Ribadaneira (1527. - 1611.) piše: 'ratovi i kuga, suše i gladi, požari i sve druge strašne nevolje kazna su za grijehe naroda'.

Petoga je ožujka biskup jedne važne talijanske dijeceze, kojem ne želim kazati ime, izjavio: 'Jedna je stvar sigurna: ovaj virus nije poslao Bog da kazni grješno čovječanstvo. On je učinak prirode koja se maćehinski ponaša. Ali Bog se s nama suočava s tim fenomenom i vjerojatno će nas dovesti do shvaćanja, na koncu, da je čovječanstvo jedno jedino selo.' Talijanske se biskup ne odriče mita o jednom selu niti religije prirode Pachamame i Grete Thurnberg, čak i ako za njega 'Velika Majka' može postati 'maćeha'. Ali spomenuti biskup iznad svega snažno odbacuje ideju da epidemija konornavirusa, ili bilo koja druga kolektivna katastrofa, može biti kazna za čovječanstvo. Virus, vjeruje biskup, samo je učinak prirode. No, tko je taj koji je stvorio i uredio prirodu i njome upravlja? Bog je auktor prirode s njezinim silama i njezinim zakonima, i ima moć da uredi  mehnizme sila i prirodne zakone na takav način da proizvede fenomen prema potrebama svoje pravde ili svoga milosrđa. Bog koji je prvi uzrok iznad svega što postoji, uvijek se služi drugotnim uzrocima za provođenje svojih planova. Onaj tko ima nadnaravni duh ne zaustavlja se na površnoj razini stvari, nego nastoji shvatiti Božji plan skriven pod naizgled slijepom prirodnom silom.

Veliki suvremeni grijeh je gubitak vjere kod crkvenih ljudi: ne ovoga ili onoga crkvenog čovjeka, nego crkvenih ljudi u cjelini, osim kojeg izuzetka zbog kojeg Crkva ne gubi svoju vidljivost. Ta nevjera proizvodi sljepilo uma i otvrdnuće srca, indiferentnost pred kršenjem božanskoga reda univerzuma. 

To je ravnodušnost koja skriva mržnju prema Bogu. Kako se očituje? Ne izravno. Takvi crkveni ljudi su prevelike kukavice da izravno izazivaju Boga; preferiraju izražavati svoju mržnju prema onima koji se usuđuju govoriti o Bogu. Tko se usudi govoriti o kazni Božjoj, biva kamenovan: rijeka mržnje poteče protiv njega. 

Ti crkveni ljudi dok riječima ispovijedaju da vjeruju u Boga, u praksi žive uronjeni u praktični ateizam. Lišavaju Boga svih njegovih atributa, svodeći ga na puko 'biće', tj. na ništa. Sve što se zbiva za njih je plod prirode, emancipirane od svoga auktora, i samo je znanost, a ne Crkva, u stanju dešifrirati njezine zakone.

Ne samo zdrava teologija, nego i 'sensus fidei' poučavaju da sva fizička i materijalna zla koja ne dolaze od ljudske volje, ovise o Božjoj volji. Sveti Alfonz de Liguori piše: 'Sve ono što se događa ovdje protiv naše volje, znaj da se ne događa drugačije osim voljom Božjom, kako kaže sv. Augustin.'[15]

Crkva se 19. srpnja spominje sv. Vuka, biskupa Troyesa (383. - 478.). Bio je brat sv. Vinka Lerinskoga, šurjak sv. Hilarija iz Arlesa, pripadao je obitelji staroga senatorskog plemstva, no iznad svega velike svetosti. 


Tijekom njegova dugoga biskupovanja (52 godine) Huni su napali Galiju. Atila je na čelu vojske od 400 000 ljudi prešao Rajnu, uništavajući sve što mu se našlo na putu. Kada je došao pred grad Troyes, biskup Vuk, odjeven u pontifikalno ruho s klerom u procesiji, došao je u susret Atili i pitao: 'Tko si ti da prijetiš ovom gradu?' Odgovor je bio: 'Ne znaš tko sam? Atila, kralj Huna, zvan Bič Božji.' Na to je Vuk odvratio: 'Onda budi dobrodošao biču Božji, jer mi zaslužujemo bičeve Božje zbog naših grijeha. Ali ako je moguće, neka se tvoji udarci sruče samo na moju osobu, a ne na čitav grad.'

Huni su ušli u grad Troyes, ali po božanskoj volji bili su zaslijepljeni i nesvjesno su ga prešli nikoga ne ozlijedivši.

Biskupi danas ne samo da ne govore o bičevima Božjim, nego niti ne pozivaju vjernike da mole kako bi ih Bog oslobodio od epidemije. Postoji koherentnost u tomu. Onaj tko moli zapravo traži od Boga da intervenira u njegov život, i time u stvari ovoga svijeta, kako bi bio zaštićen od zla i da zadobije duhovna i materijalna dobra. No, zašto bi Bog trebao slušati naše molitve ako je on nezainteresiran za univerzum koji je stvorio?

Ako, naprotiv, Bog može svojim čudima mijenjati naravne zakone, da se izbjegnu patnje i smrt kojeg čovjeka ili masakr jednoga grada, može također odlučiti kazniti grad ili narod jer kolektivni grijesi zahtijevaju kolektivnu kaznu. 'Zbog grijeha - kaže sv. Karlo Boromejski - dopustio je Bog da plamen kuge napadne svaki dio Milana'. I sveti Toma Akvinski objašnjava: 'Kad griješi čitav narod, osveta mora pasti na sav narod, kao što su u moru bili potopljeni Egipćani koji su progonili sinove Izraelove, i kao što su zajedno bili udareni stanovnici Sodome; ili jedan značajan broj ljudi, kako se dogodilo kod kažnjavanja zbog klanjanja zlatnom teletu.'[17]

Večer prije druge sjednice I. vatikanskoga koncila, 6. siječnja 1870., sveti je Ivan Bosco imao viziju u kojoj mu je bilo objavljeno da su 'rat, kuga, glad bičevi kojima će biti udarena ljudska oholost i zloba.' Gospodin se ovako izrazio: 'Vi, svećenici, zašto ne žurite da plačete između trijema i žrtvenika zazivajući kraj bičevima? Zašto ne uzmete štit vjere i ne idete na krovove, u kuće, na ulice, na trgove, na svako pristupačno mjesto da nosite sjeme moje riječi? Ne znate li da je ona strašan dvosjekli mač koji obara moje neprijatelje i koji prekida srdžbu Božju i ljudi?'[18]

Danas svećenici šute, biskupi šute, Papa šuti. Približavamo se Velikom tjednu i svetom Uskrsu. Ipak, po prvi put nakon mnogo stoljeća, crkve su u Italiji zatvorene, mise su prekinute, a čak je i Petrova bazilika zatvorena. Uskrsne službe i Urbi et orbi neće okupiti hodočasnike iz čitavoga svijeta. Bog kažnjava i 'oduzimanjem', kaže sv. Bernardin Sienski. Danas se čini da je Bog oduzeo crkve, majku svih crkava od vrhovnog pastira, dok katolički puk dezorijentirano tapka u mraku, lišen svjetla istine koje bi od Petrove bazilike trebalo obasjavati svijet. Kako u onomu do čega je koronavirus doveo ne bismo mogli vidjeti simboličnu posljedicu autodestrukcije Crkve?

'Judicia Dei abyssus multa'. Trebamo biti sigurni da ono što se događa ne naznačuje uspjeh sinova tame, nego njihov poraz jer, kako tumači o. Carlo Ambrogio Cattaneo iz Družbe Isusove (1645. - 1705.), izbrojen je broj grijeha jednoga čovjeka ili jednoga naroda.[19] 'Venit dies iniquitate praefinita', kaže prorok Ezekijel (21,2): Bog je milosrdan, no postoji zadnji grijeh koji Bog ne podnosi i koji traži izaziva njegovu kaznu.

Uostalom, prema načelu kršćanske teologije povijesti, središte povijesti nisu neprijatelji Crkve, nego sveti. 'Omnia sustineo propter electos' (2 Tim 2,10), veli sveti Pavao. Povijest se vrti oko izabranih i povijest ovisi o nedokučivim planovima božanske Providnosti.

U povijesti rade ljudi, skupine, organizirana društva, javna ili tajna, koja se opiru zakonu Božjemu, koja se trude uništiti sve što je Bog uredio. Mogu postići prividan uspjeh, no uvijek će biti pobijeđeni. 

Apokaliptičan je scenarij koji imamo pred sobom, ali Pio XII. podsjeća da u Otkrivenju (6, 2) sv. Ivan 'nije gledao samo ruševine izazvane grijehom, ratom, glađu i smrću: on je u prvom redu vidio pobjedu Kristovu. Doista, put Crkve kroz stoljeća put je križa, ali je u svako vrijeme trijumfalni marš. Crkva Kristova, ljudi vjere i kršćanske ljubavi, uvijek su oni koji u čovječanstvo bez nade unose svjetlo, otkupljenje i mir. 'Iesus Christus heri et hodie, ipse et in saecula' (Hebr. 13,8). Krist je vaš vođa, od pobjede do pobjede. Slijedite ga.'

Gospa nam je u Fatimi otkrila scenarij našega vremena i uvjerila nas u svoj trijumf. S poniznošću onih koji su svjesni da ništa ne mogu vlastitim snagama, ali i vjerom onih koji znaju da je sve moguće uz pomoć Božju, ne povlačimo se i predajemo se Mariji u tragičnom času događaja prednaviještenih u fatimskoj poruci.

[1] Francesco Sisci, Il Sussidiario.net, 9 March 2020.
[2] Stefano Feltri, Il Fatto quotidiano, 4 March 2020.
[3] https://www.cnbc.com/video/2020/03/09/there-will-be-a-recession-due-to-coronavirus-says-nouriel-roubini.html
[4] Pierre Gaxotte, La Révolution française, Complexe, Paris 1988, pp. 93-128.
[5] Laura Spinney, 1918. L’influenza spagnola. La pandemia che cambiò il mondo, Italian translation: Marsilio, Venice 2018.
[6] Ibid., p. 187.
[7] Barbara Tuchman, A Distant Mirror. The Calamitous Fourteenth Century, Macmillan Publishers, London 1995.
[8] Roberto S. Lopez, La nascita dell’Europa. Secoli V-XIV, Einaudi, Turin 1966, p. 427.
[9] Ibid., p. 133.
[10] Ruggero Romano-Alberto Tenenti, Alle origini del mondo moderno 1350-1550, Feltrinelli, Milan 1967, pp. 16-26.
[11] San Bernardino, Opera omnia, Sermo 46, Feria quinta post dominicam de Passione, vol. II, pp. 84-85.
[12] St. Gregory the great, Moralia, Lib. IX, cap. I.
[13] Réginald  Garrigou-Lagrange, Dieu, son existence et sa nature, Beauchesne, Paris 1950, pp. 440-463.
[14] Pietro Ribadaneira, La tribolazione e i suoi conforti, Civiltà Cattolica, Rome 1914, p. 207.
[15] St. Alphonsus Maria de’ Liguori, Uniformità alla volontà di Dio, Francavilla, Paoline 1968, p. 33.
[16] St. Charles Borromeo, Memoriale al suo diletto popolo della città di Milano, Stamperia Michele Tini, Rome 1579, p. 44.
[17] S. Thomas Aquinas, Summa Theologica, IIª-IIae q. 108 a. 1 ad 5.
[18] Cfr. Memorie biografiche del venerabile don Giovanni Bosco. Raccolte del sac. Salesiano Giovanni Battista Lemoyne, edizione extra commerciale, vol. IX, Tipografia S.A.I.D. “Buona Stampa”, Turin 1917, p. 782.
[19] Carlo Ambrogio Cattaneo s.j., L’esercizio della buona morte, in Opere, vol. II, Boniardi, Milan 1867, pp. 169-170.
[20] Pius XII, Speech 12 september 1948 in Discorsi e Radiomessaggi, X (1948-1949), p. 212.

Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 4, 5, 6, 7), SEMINAIRE SAINT-PIERRE (3)

nedjelja, veljače 16, 2020

Missionum patrona

Mnogi iz života svete Terezije iz Lisieuxa znaju da su joj na srcu bile misije, a neki čak znaju i imena misionara koji su posebno bili povjereni njezinoj molitvi. Današnji post otkriva kako postala zaštitnica misija.


"Ovidije Charlebois rođen je u Oki, Québec, 17. veljače 1862. na dan papinskoga priznanja misijskih oblata. Oka je bila mjesto jedne od najranijih i najvažnijih indijanskih misija u okolici Montreala, po tomu je već njegovo rođenje bilo pod znakom njegova poziva za misionara Indijanaca. Charleboisi su, kao i većina tadašnjih stanovnika Québeca, bili pobožni katolici, tako da je petero od trinaestero (prema nekim izvorima četrnaestero djece) pošlo za svećeničkim ili redovničkim zvanjem.

Ovidije je 1882. stupio u novicijat Oblata Bezgrješne Djevice Marije i nakon što ga je preuzvišeni Vital-Justin Grandin, OMI, u rujnu 1887. zaredio za svećenika, bio je poslan u indijansku misiju Le Pas (Provincija Manitoba) koja je cijeli život trebala biti središte njegova apostolskog djelovanja među prastanovnicima kanadskoga sjeverozapada.


Misionarski život često znači vremenitu odijeljenost od subraće, no kod Ovidija Charleboisa bilo je  to punih 16 godina što ih je sam proveo na misijskoj postaji. Tijekom cijeloga njegova misionarskoga života, pa i u visokoj starosti, putovao je pješice i kanuom tisuće kilometara, često spavajući na otvorenom.

Nakon imenovanja za biskupa i apostolskog vikara Keewatina godine 1911., bio je nadležan za područje koje je obuhvaćalo sjeverne polovice provincija Saskatchewan i Manitoba, a na sjeveru sve do Hudson Baya i polarnih područja s inuitskim stanovništvom.


U svezi s inuitskom misijom jedan je događaj kojim je biskup Charlebois djelovao i na opći misijski pokret. Kad se sluga Božji našao pred zatvaranjem dotada neuspješne misije u Chesterfield Inletu, tamošnji je njegov misionar Arsène Turquetil, kasnije biskup, dobio dva tajnovita paketa iz Francuske. Jedna je sadržavao životopis sv. Terezije od Djeteta Isusa, a drugi zemlju iz njezina groba. Nakon što je o. Turquetil neprimjetno posuo nešto praha po Inutima, došlo je do prvih obraćenja prastanovnika koji su se do tada misionarima samo rugali i prezirali ih. Nakon tih čudesnih obraćenja, msgr. Charlebois odlučio je predati Svetom Ocu peticiju da sveticu iz Liseuxa proglasi zaštitnicom svjetskih misija; tomu se pridružilo još 226 misijskih biskupa. Papa Pio XI. ispunio je tu želju 14. prosinca 1927.

Ponizni msgr. Charlebois ljubio je apostolsko siromaštvo i bio je gorljivi štovatelj Blažene Djevice Marije, a to je do izraza došlo i u njegovu biskupskom geslu: Ad Jesum per Mariam (K Isusu po Mariji). Tečno je govorio indijanske jezike chipewyan i cree, zalagao se posebno za obrazovanje indijanskoga stanovništva i protiv njihova moralnog kvarenja preko bijelih naseljenika. Posebno je zadnjih godina opetovano osuđivao komunizam.

Obolio je tijekom jednoga susreta kanadskih biskupa u Quebec Cityju i umro nakon povratka u La Pas, 20. studenoga 1933. Biskupov je nasljednik otvorio postupak za njegovu beatifikaciju. Papa Franjo mu je 29. studenoga 2019. priznao herojske krjeposti.

Molitva s imprimaturom

Bože, Ti si u srce sluge svojega misijskoga biskupa Ovidija Charleboisa usadio nježnu ljubav prema Bezgrješnoj Djevici Mariji i udijelio mu dare jakosti, strpljivosti i poniznosti kojima se divimo u njegovu tako teškom apostolskom životu; daruj nam, molimo Te, snagu da nasljedujemo njegove krjeposti i udijeli nam na njegovu proslavu milosti koje Te po njegovu zagovoru ponizno molimo. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu"

četvrtak, veljače 06, 2020

Piissimus Montispessulani comes Guido

Stigao je Gvidon u Luku vođen povoljnim vjetrom Duha Svetoga te Pravilom kao lađom i križem kao kormilom.


Gornje su riječi o bl. Gvidonu iz Montpelliera zabilježene 1208. u Knjizi umrlih Reda Duha Svetoga. Nakon kratkoga životopisa i litanija, prenosim i ovu molitvu na čast blaženiku.


Molimo Te, Gospodine, udijeli nam da nasljedujemo gorljivo milosrđe Tvojega vjernog sluge, blaženoga oca Gvidona, utemeljitelja Reda Duha Svetoga, i po njegovu nam zagovoru udijeli milost koju Te prosimo

(prošnja)

zajedno s darovima i plodovima Duha Svetoga. Po Isukrstu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš i triput Slava Ocu

Blaženi Gvidone, utočište djece, bolesnih i potrebitih,
moli za nas.

nedjelja, veljače 02, 2020

Primogenita filia Ecclesiæ

Red sv. Remigija zajednica je nastala iz ljubavi utemeljiteljâ prema svojoj domovini Francuskoj. Dvojica svećenika Ustanove Krista Kralja, usto i braća, F. i S. Goupil, pokrenuli su 2017. godine ovu inicijativu u Biskupiji Fréjus-Toulon sa svrhom povratka Francuske zavjetima njezina krštenja. Ime nove zajednice izabrano je upravo s pogledom na tu misiju: sv. Remigij krstio je kralja Klodviga I.

Pridružiti se, svaki na svoj način, mogu klerici i laici. Svećenici su danas dio Kaptola sv. Remigija ustanovljenoga 8. listopada 2018. ad experimentum kao udruženja dijecezanskog prava. Laici su kao dio Reda zamišljeni već od prvih početaka nove ustanove. Članovi drugih biskupija i kongregacija također mogu biti pridruženi ovom djelu.


Svećenici nove ustanove žive načinom života svjetovnih kanonika kolegijalnih kaptola. Takve je zajednice bila uništila Civilna konstitucija klera 12. srpnja 1790. Nadahnjuju se na salezijanskoj duhovnosti i na duhovnosti Francuske škole. Sveta misa i obredi odvijaju se prema klasičnoj latinskoj liturgiji koja je "riznica, srce i izvor Reda".


Geslo Dođi kraljevstvo tvoje poticaj im je da rade na dolasku društvenoga kraljevstva Krista Kralja, posebno u Francuskoj; da ta zemlja, po riječima Pija XI., kao prvorođena kći Crkve, opet "mišlju, djelom, ljubavlju grije, čuva, razvija drevne i slavne tradicije na dobro vjere i domovine". Zato se božanski oficij i svete mise na nedjelje i blagdane služe pro Francia

srijeda, prosinca 25, 2019

Lux in tenebris

Betlehemsko Djetešce Isuse, klanjam Ti se i ljubim Te.
(50 dana oprosta, Lav XIII.)


Misijska molitva Djetetu Isusu

Božanski Spasitelju Isuse Kriste, Ti si Betlehemsko Djetešce koje je na svijet donijelo beskrajno mnogo radosti. Zahvaljujemo Ti što si nas iz poganstva pozvao k pravoj vjeri! Dok si ležao u jaslama dao si da na nebu zasja zvijezda po kojoj si s Istoka pozvao Mudrace. Ne daj da ta zvijezda ikada zađe; ne, neka snažno svijetli među narodima zemlje da bi pogani vidjeli Tvoje Lice i živjeli u Tvome svjetlu! Pošalji glasnike svoga svjetla u poganski svijet koji Te još čeka i rastjeraj svu tminu! Neka svi ljudi rasvijetljeni Tvojim svjetlom spoznaju pravoga Boga i motre radosni dan spasenja, koji je odsjaj vječnoga svjetla u koje nas sve milostivo povedi. Amen.

Izvor: Die auswärtigen Missionen
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

nedjelja, prosinca 08, 2019

Bjelja od snijega

"Sav se naš program i sav naš ideal definitivno nalazi u tomu da se učinimo jednostavnima i malenima na rukama Marijinim, do njezina majčinskoga Srca. Kako lijepo, ali - po meni - i kako teško! Treba potpuno zaboraviti sama sebe, odvojiti se od svake stvari, odreći se svake osobne točke gledišta, tako da nas ne vodi ništa drugo osim duha Marijina, ruke Marijine i da se izgubimo u toj božanskoj posudi za taljenje. Da se toliko uzdignemo iznad sebe, tako da svaku stvar gledamo Marijinim pogledom, da ljubimo i vidimo sve Srcem i voljom Marijinom. Naši udarci krila bit će Ave, koje trebamo ponavljati što je više moguće."

Riječi su to sluge Božjega Anzelma Trèvesa, Zajednice misionara oblata Bezgrješne, koji je Ave Maria ponavljao bezbroj puta. Molio je ružarij na latinskom, grčkom, talijanskom i francuskom. I za svetu se misu, koju je poput sv. Pija iz Pietrelcine služio u 4 sata ujutro, pripravljao dugom molitvom krunice (usp. knjižicu S. Manellija, Sveta krunica i sveci). 


S krunicom su ga viđali i na ulici. Sve je poticao da hodajući siju Zdravomarije. Ovaj sluga Božji čvrsto je vjerovao u marijanizaciju s ciljem kristijanizacije:

"Želim se sakriti pod veo Marijin, blizu Srca One koja je bjelja od snijega i povući se od svega drugoga što nije dobro, da me Marija ovije velom i potpuno posjeduje. U Majčinu Srcu naučit ćemo nasljedovati krotko i ponizno Srce Isusovo, pronaći ćemo unutarnju vatru koja će nas očistiti, osloboditi od tolikoga tereta, tako da se i za nas ostvari svakodnevni svećenički poticaj: Gore srca!"