četvrtak, siječnja 29, 2015

O apelu

U članku za portal La Nuova Bussola Quotidiana, M. Matzuzzi piše da novotari glede nauka o obitelji nakon božićnih blagdana i početka godine, ponovo pokazuju svoju snagu. Kardinal Baldisseri je prije nekoliko dana za Avvenire izjavio: "Mislimo da je ovo razdoblje između dviju sinoda najvažnije".

Doista, već se oglasilo više istaknutih kasperovaca. Kardinal Marx dao je važan intervju američkom liberalnom isusovačkom časopisu o kojem se može više doznati na QVC, a vicepapa Maradiaga uvjeravao je na konferenciji na Sveučilištu svete Klare da na prošlogodišnjoj sinodi "nije bilo nikakvih kontroverza, nikakvih povišenih glasova protiv prijedloga kard. Baldisserija da se relacije koje su sastavili 'circuli minores' ne objavljuju. 

Što se tiče triju kontroverznih paragrafa na kojima je tako zauzeto radio tajnik B. Forte, koji među ostalim sadržavaju otvaranje prema istospolnim parovima, oni prema Maradiaginu sudu uopće nisu bili odbačeni: 'To je bila velika zbrka u medijima glede tri ili četiri prijedloga koji nisu dobili dvotrećinsku većinu. Ali oni su prihvaćeni. Ne tom većinom, ali su prihvaćeni.'" (LNBQ)

Na konferenciji Papinskog vijeća za obitelj (22.-24. siječnja 2015.) na kojoj su svoja mišljenja iznosili predstavnici laičkih pokreta, kard. Baldisseri je branio "pravo" kard. Kaspera da osporava crkveni nauk. No, ono što je izazvalo pravo negodovanje bila je njegova izjava: "Samo stoga što je jedno određeno shvaćanje vrijedilo prije 2000 godina na jednom mjestu, ne znači da se ono ne može staviti u pitanje" (Katholisches.info). Što su mu odgovorili predstavnici laika nalazi se na QVC.

Uglavnom, iz sadašnje je perspektive jasnije da je Papino ustrajanje na ljubaznom dopisivanju s homoudrugama (1, 2) s početka pontifikata (koji ga i nije zadesio tako neočekivano- 3, 4), "tko sam ja da sudim" (5), ljubljenje ruke svećeniku disidentu i homoideologu (6, 7), famozne krstitke (8, 9), telefonski razgovor s rastavljenom i ponovo udanom ženom kojoj odobrava pričest preko telefona (10), čak dva telefonska poziva "Diegu" (na Bezgrješno Začeće i 20. prosinca) te audijencija za nju i "zaručnicu" (11, 12, 13, 14), slučaj još jedne "zaručnice" (15)... imalo jasan cilj i stvorilo dojam neobvezatnosti crkvenog nauka.

Međutim, i znatno oslabljena katolička strana uočila je važnost ovog razdoblja između dviju sinoda. Kardinal Burke je u intervjuu za Le Figaro (16) bio pozvao je sve katolike- laike, svećenike, biskupe- da se zauzmu u obrani kršćanskog braka uoči redovite sinode koja će za temu imati također obitelj, a na kojoj on, kako znamo, više neće smjeti sudjelovati. 

Kao odgovor na taj poziv, oko 30 organizacija koje se trude oko obrane života i kršćanske civilizacije te razni crkveni uglednici i osobe iz svijeta kulture i znanosti, istodobno su pokrenuli na različitim jezicima potpisivanje peticije kojom od Njegove Svetosti traže da izrekne riječi kojima bi prekinuo sa sadašnjom konfuzijom. U peticiji upućenoj Svetom Ocu stoje riječi nade da Papa nikada neće razdvojiti pastoralnu praksu od nauka koji su nam u baštinu ostavili Isus Krist i njegovi namjesnici. Podsjećaju da nas je Isus potpuno jasno podsjetio na povezanost koja mora postojati između istine i života (Iv 14, 6-7 i Mt 7, 24-27).


Peticiju su od nama poznatijih osoba potpisali: R. L. kard. Burke, W. kard. Brandmüller, J. A. kard. Medina Estévez, msgr. A. Schneider ORC, predsjednik Zaklade Lepanto i sveučilišni profesor R. de Mattei, pisac i novinar A. Gnocci, povjesničarka C. Siccardi, J.-H. Westen za LifeSiteNews.com, razni članovi Papinske akademije za život, veleposlanici, sveučilišni profesori...

Tekst peticije i obrazac za potpisivanje na raznim jezicima nalazi se OVDJE.

Slika: Chiesa e post concilio

utorak, siječnja 27, 2015

Život bl. Mihaela, pustinjaka

Prošao je 21. siječnja kad se kamaldulci spominju tranzita bl. Mihaela, pustinjaka svoga reda i ustanovitelja Krunice Gospodnje, ali nije kasno sjetiti ga se ni danas jer ga neki kalendari (1, 2) spominju na današnji dan.

Osim ove fotografije iz 1925. na kojoj jedan brat koludar (s kožnatim remenom) i svećenik (s platnenim pojasom) istog reda sv. Romualda o boku nose krunicu ustanovljenu za promišljanje Isusova života, muke i smrti, kako bi kao svi koji je nose i pobožno mole zavrijedili "postići svakovrsne milosti i oproste i zadobiti na nebu vječnu krunu"- kako stoji u blagoslovu te krunice- upućujem još na biografiju bl. Mihaela u dvadeset i sedam poglavlja na usluzi Google Books koja do sada nije bila dostupna. Životopis je napisao dom A. R. Fiori. Kronološki polazi od rođenja bl. Mihaela i njegova zavičaja, odgoja u svijetu, ulaska na dvor Lovre de'Medicija, zatim opisuje kako se kod njega razvila čežnja prema duhovnom staležu, pohod kamaldulskom samostanu, hodočašće u Rim, ulazak u Romuladov red i zavjete.

Od XII. poglavlja prikazuje kontemplativni duh bl. Mihaela i njegovo zatvorništvo- najprije na jednu godinu, a zatim trajno- u Svetoj kamaldulskoj pustinji. Osim njegove strogosti života, opisuje i napasti koje je pretrpio te njegove krjeposti- poniznost, duhovnu gorljivost, pobožnost prema BDM. U svezi s pobožnošću prema Gospodinu Isukrstu, auktor piše o Krunici Gospodnjoj, papinskoj potvrdi i oprostima još za blaženikova života kao i nakon njegove smrti. Zadnja su poglavlja posvećena proroštvima i objavama bl. Mihaela, čudesima za života i nakon prijelaza u nebesku slavu, te štovanju među pukom. Knjiga završava papinskim brevima o Krunici Gospodnjoj Grgura XIII., Siksta V. i Klementa X. Na samom koncu je obrazac njena blagoslova.

Sljedeće godine će biti ravno pet stoljeća od nastanka ove pobožnosti.

Slika: Facebook/Camaldolesi Coronesi

subota, siječnja 24, 2015

Blizanci- nauk i pastoral

Prefekt Papinskog doma dao je intervju za Christ und Welt, prilog Die Zeita. Sažetak se može pronaći na QVC.

"Vatikan ovoga oblačnoga siječanjskog popodneva djeluje kao napušten. Papa Franjo je, naime, na putu. Kurijalni nadbiskup G. Gänswein (58), prefekt Papinskog doma, došao je u crnom talaru. Upravo je u Vatikanskim vrtovima s papom u miru Benediktom XVI. izmolio krunicu. Zajedno s njim i s četiri pomoćnice Gänswein živi u samostanu 'Mater Ecclesiae' u sjeni Petrove bazilike. Gänswein nas vodi opustjele prostorije Prefekture. U Papinoj izočnosti je svojim pomoćnicima dao slobodno. 'Kao priznanje', kaže. U njegovoj se radnoj sobi s pogledom na Trg sv. Petra vidi prepun radni stol i neraspakirane kutije od preseljavanja. Intervju se odvijao u sjajnoj dvorani za primanja. Monsinjor je bio dobro raspoložen i prije razgovora je još jedanput upalio adventski vijenac.

- Pred Božić se papa Franjo svojim govorom o 15 bolesti Rimske kurije pobrinuo za senzaciju. Vi ste sjedili odmah pored Pape. Kad ste prestali brojiti?

Kao prefekt Papinskog doma na takvim događajima uvijek sjedim desno od Pape. Kao i uvijek, imao sam kopiju govora u svom fasciklu, ali nisam ga imao vremena pročitati. Kad je počelo nabrajanje bolesti, pomislio sam: 'Sad će biti napeto'- i bilo je sve napetije. Brojio sam do devete bolesti...

- Što Vam je prolazilo mislima?

Papa, normalno, božićno primanje za Kuriju koristi da se osvrne na proteklu godinu, kao i da baci pogled na nadolazeću. Ovoga je puta bilo drugačije. Papa Franjo je radije odlučio kardinalima i biskupima- među njima i nekima u miru- staviti pred oči zrcalo savjesti.

- Jeste li se osjećali prozvanim?

Dakako da sam se pitao: Na koji se način to tebe tiče? Koja je bolest tebe inficirala? Što ti moraš popraviti? Na jednom sam mjestu morao razmisliti o svojima mnogobrojnim kutijama za seljenje. 

- Mislite li na anegdotu o selidbi isusovca koji je imao mnogo stvari? Franjo je rekao da su selidbe znak 'bolesti gomilanja'.

Točno. Od iseljenja iz Apostolske palače nakon odreknuća pape Benedikta u veljači 2013., nemalo mojih stvari još leži u kutijama u jednom spremištu. No, ne mogu u njima prepoznati nikakvu indiciju bolesti.

- Što je Franjo namjeravao tom vrstom bičevanja? To bi moglo djelovati demotivirajuće.

To su pitanje postavili i mnogi moji kolege. Papa Franjo je u službi već dvije godine i u međuvremenu je dobro upoznao Kuriju. Očito je držao potrebnim jasno progovoriti i uputiti na ispit savjesti.

- Kakve su bile reakcije?

Za medije je to, naravno, bila poslastica. Već sam tijekom govora vidio naslove: 'Papa bičuje kurijalne prelate'; 'Papa suradnicima čita bukvicu'! Prema van je, nažalost, nastao dojam da postoji jaz između Pape i Kurije. Taj dojam vara, nije utemeljen u stvarnosti. No, govor je doveo vodu na taj mlin.

- Je li govor bio interno kritiziran?

Reakcije su išle od iznenađenja do šoka i nerazumijevanja.

- Možda se s Franjom Kurija mora prilagoditi na trajne duhovne vježbe? 

Na to se odavno prilagodila. Papa Franjo ne krije svoju duhovnu formaciju. On je isusovac, posve obilježen duhovnošću utemeljitelja svoga reda, sv. Ignacija Loyolskog. 

- Kako Vi doživljavate Franju dvije godine nakon njegova izbora?

Papa Franjo je čovjek koji je od samoga početka jasno dao do znanja da se na drugačiji način dotiče stvari koje vidi drugačije. To vrijedi za izbor njegova stana, automobila koji vozi, za cijelu proceduru audijencija općenito i za protokol posebice. U početku je trebalo sposobnosti na prilagodbu i izvjesna mjera fleksibilnosti, no u međuvremenu je to postala svakodnevica. Sveti Otac je čovjek izvanredne kreativnosti i latinskoameričkoga poleta.

- Pa ipak, mnogi pitaju kamo sve to vodi.

Tko pozorno sluša Papine riječi, prepoznaje u njima jasnu poruku. Usprkos tomu, uvijek iznova izranja pitanje: Kamo to Franjo želi odvesti Crkvu, koji je njegov cilj?

- Prije godinu dana ste rekli: 'Još čekamo na sadržajne smjernice'. Mogu li se one sada prepoznati?

Da, puno jasnije, nego prije godinu dana. Sjetite se Apostolskog pisma 'Evangelii gaudium'. U njemu je izložio kompas svoga pontifikata. K tomu, tijekom svoga pontifikata je objavio važne dokumente i održao značajne govore, kao onaj u Strasbourgu pred Europskim parlamentom i Vijećem Europe. Oris je postao jasniji i stavljeni su jasni naglasci.

- Koji?

Najvažniji naglasak je misija, evangelizacija. Taj se aspekt provalači poput crvene niti. Nikakvo unutarcrkveno gledanje u vlastiti pupak, nikakva autoreferencijalnost, nego iznositi evanđelje u svijet. To je deviza.

- Imate li razumijevanja za F. Georgea, umirovljenog nadbiskupa Chicaga, koji je iznio kritiku da su Papine riječi katkad ambivalentne?

Zapravo, bilo je slučajeva u kojima je vatikanski glasnogovornik morao intervenirati nakon određenih publikacija da bi pojasnio stvari. Ispravci su potrebni onda kad određene izjave dovode do nerazumijevanja i kad ih mogu posvojiti određene strane. 

- Drži li Franjo medije bolje od svog prethodnika Benedikta?

Franjo se s medijima ophodi ofanzivno. Koristi ih intenzivno i izravno.

- I umješnije?

Da, koristi ih vrlo vješto.

- Tko su zapravo njegovi najuži savjetodavci?

To pitanje uvijek iznova kola. Ne znam.

- Sinodama o dušobrižništvu obitelji prošle i nadolazeće jeseni, Franjo je postavio težišnu točku. Posebno pitanje pripuštanja k pričesti razvednih koji su se ponovo vjenčali, izaziva razilaženje u mišljenjima. Neki imaju dojam da Franjo više polaže na dušobrižništvo, nego na nauk...

Ne dijelim taj dojam. Tu se umjetno konstruira kontrast koji ne postoji. Papa je vrhovni jamac i čuvar crkvenog nauka te istodobno vrhovni pastir, vrhovni dušobrižnik. Nauk i dušobrižništvo nisu protivnici, nego blizanci.

- Jesu li vladajući i umirovljeni papa kod pitanja o razvednima koji su ponovo vjenčani suprotnih shvaćanja?

Ne znam za učiteljske izjave pape Franje koje su protivne shvaćanju njegova predšasnika. To bi također bilo apsurdno. Jedna je stvar jasnije naglasiti pastoralne napore, jer to zahtijeva situacija. Druga je poduzeti promjenu u nauku. Dušobrižnički mogu osjetljivo, dosljedno i savjesno djelovati samo onda kad to činim na temelju punoga katoličkog nauka. Supstancija sakramenata nije ostavljena na slobodno raspolaganje duhovnih pastirah, nego određena od Gospodara Crkve. To također i upravo vrijedi za sakrament ženidbe.

- Je li bilo posjeta nekih kardinala Benediktu tijekom Sinode sa zamolbom da intervenira za spas dogme?

Takvog posjeta nije bilo. Navodna intervencija pape u miru je čista izmišljotina.

- Kako Benedikt reagira na pokušaje tradicionalističkih krugova da u njemu pronađu protupapu?

Nisu to pokušali tradicionalistički krugovi, nego predstavnici branše teologije i neki novinari. Govoriti o kakvom protupapi je jednostavno glupo, ali i neodgovorno. To ide u smjeru bogoslovnog podmetanja požara.

- Nedavno je bilo uzbuđenja oko jednog priloga koji se pojavio u nedavnom novom četvrtom svesku Sabranih djela J. Ratzingera. Auktor je promijenio neke zaključke o temi razvedenih koji su ponovo civilno vjenčani u smislu strožijega stava. Je li se Benedikt time htio umiješati u sinodalnu debatu?

Nipošto. Prerada navedenog članka iz 1972. bila je gotova daleko prije Sinode i poslana izdavaču. Treba podsjetiti da svaki auktor ima pravo na zahvate u svojim spisima. Svatko upućen zna da papa Benedikt ne dijeli zaključke toga priloga najkasnije od 1981. godine, što je više od 30 godina! Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere to je jasno izrazio u različitim izjavama.

- Vrijeme objave novog izdanja u vrijeme Sinode bilo je tada sve drugo negoli sretno...

Četvrti svezak Sabranih djela u kojem je članak tiskan trebao se pojaviti još 2013. Objavljivanje se zbog izdavačevih razloga oduljilo i uslijedilo je tek 2014. To da će se u to vrijeme održavati sinoda o obitelji, apsolutno se nije moglo predvidjeti kod planiranja objavljivanja pojedinih svezaka. Iza toga se ne krije nikakva strateška namjera.

- Benedikt XVI. je nakon svoga odreknuća obećao da će živjeti 'skriven od svijeta'. No, uvijek se iznova pojavljuje. Zašto?

Kad je nazočan na različitim važnim crkvenim događajima, to je stoga što ga osobno poziva papa Franjo; tako je sudjelovao na Konzistoriju prošle veljače, kanonizaciji Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. u travnju te beatifikaciji Pavla VI. u listopadu. K tomu, napisao je pozdravnu riječ za povodom davanja njegova imena 'Auditoriumu Maximumu' Papinskog sveučilišta Urbaniana u Rimu. Papa Benedikt je tamo bio i pozvan, ali nije otišao.

- U tom pozdravu koji ste Vi pročitali u njegovo ime, svakako je dao jasne bogoslovne izjave. 'Odricanje od istine je smrt za vjeru', napisao je. 

Pozdravna riječ je bila dojmljiv prilog temi 'Istina i misija'. Mogla se čuti igla da pada, takva je tišina bila tijekom čitanja u prepunom auditoriju. Po sadržaju je to bio bogoslovni klasik. Papu Franju se vrlo dojmio tekst koji mu je Benedikt najprije poslao, i zahvalio mu je na njemu.

- Govori li Benedikt katkad o svom odreknuću? Je li mu laknulo?

On je u miru sa samim sobom i uvjeren je da je odluka bila ispravna i potrebna. To je bila odluka savjesti do koje je došao kroz molitvu i patnju, i u tomu svaki čovjek stoji sâm pred Bogom.

- Vi ste se borili s Benediktovim povijesnim odstupom u veljači 2013. Kako danas razmišljate o tom koraku?

Istina je da mi je odluka zadala truda. Nije mi lako palo prihvatiti je iznutra. Morao sam se boriti da s tim završim. U međuvremenu je borba odavno prošla. 

- Prisegli ste vjernost Benediktu do smrti. To onda znači također da ćete do tada ostati na njegovoj strani, dakle u Vatikanu?

Na dan izbora za papu, obećao sam mu biti na pomoć 'in vita et in morte'. Naravno da tada nisam računao s odreknućem. No, obećanje vrijedi i zadržava vrijednost.

- Biskupi trebaju biti pastiri. Osjećate li se kao nadbiskup u Rimskoj kuriji katkad kao pastir bez stada?

Da, katkada. Međutim, dobivam sve više poziva za svete potvrde, jubilejske mise i druga bogoslužja. Do sada sam na to reagirao upravo defanzivno i samo rijetko pristajao. To sam u zadnje vrijeme promijenio. Izravan dodir s vjernicima je vrlo važan. Stoga, kad god je to moguće i spojivo s mojim službenim dužnostima, preuzimam pastoralne zadaće. To je i dobro i nužno. Osim toga, to je i najbolji lijek protiv jedne kurijalne bolesti koju je naveo papa Franjo: opasnosti da se postane birokrat."

Slika: Gloria.tv

U gornjem se intervjuu često spominje govor pape Franje Rimskoj kuriji od prošle godine. Evo kako ga je doživio auktor bloga Geistbraus koji često ima vrlo duhovita opažanja. 

"Papa se, kao što je općepoznato, opet morao profilirati na račun Kurije, ispljuskati svoju rimsku subraću i navesti 15 bolesti od kojih visoka gospoda boluju. Da Papinu misao još bolje razumijemo, svakoj sam bolesti dodao kratko tumačenje.

1. Bolest držati se besmrtnima i nezamjenjivima

'Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.' To je bolest onih koji su se pretvorili u gospodare i osjećaju da su iznad svih, a ne u službi svih. Ta je bolest 'često posljedica patologije moći, 'kompleksa izabranih', narcizma'.

Što je to?
Neki se ljudi osjećaju kao gospodari iznad dobra i zla, pokušavaju se uzdići iznad svoje subraće te ih koriti i ogoliti pred cijelim svijetom. Jedini čovjek na svijetu kojega jedan takav ne kritizira je obično on sâm.

2. Bolest ekscesivnog djelovanja

Papa je tu bolest nazvao 'martaizam', bolest onih koji se poput Marte predaju radu i neizbježno napuštaju 'bolje': sjediti do nogu Isusovih.

Što je to?
Martaizam nosi ime po Gostinjcu svete Marte. Nekim se ljudima ne sviđa Apostolska palača i rastjeruju desetke ljudi naokolo da im naprave komforniji stan.

3. Bolest 'mentalne i duhovne okamenjenosti'

To je bolest onih 'koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju 'strojevi koji obavljaju radnje', a ne Božji ljudi, nesposobni plakati s onima koji plaču, i radovati se s onima koji se raduju'.'

Što je to?
Ta bolest pogađa ljude koji su se desetljećima vezali uz određenu teologiju i sve što joj ne odgovara slijepo diskvalificiraju pripisivanjem različitih krivovjerja (npr. 'pelagijanizam', 'misticizam', 'kvijetizam').

4. Bolest ekscesivnog planiranja

Radi se o bolesti kad jedan apostol sve posve točno planira i misli da tako stvari učinkovito pokreće dalje, ali postaje zapravo knjigovođa ili porezni savjetnik. Stoga je, doduše, potrebno sve dobro pripremiti, ali nikada pasti u iskušenje da želimo upravljati slobodom Duha Svetoga.

Što je to?
Ljudi koji pate od te bolesti, primjerice, već unaprijed znaju kakav treba biti rezultat jedne sinode. Ako Duh Sveti drugačije puše, odbačene točke se ipak preuzmu u zaključni izvještaj.

5. Bolest loše koordinacije

To je bolest onih koji međusobno gube zajedništvo. Tako tijelo gubi svoju harmoničnu funkcionalnost s rezultatom da orkestar proizvodi još samo buku, jer članovi zajednice ne surađuju.

Što je to?
Ima ljudi koji za stolom za doručak redovito siju pomutnju jer su im izjave proturječne ili zbunjujuće.

6. Bolest 'duhovnog Alzheimera'

'Duhovni Alzheimer' je napredujući pad duhovnih sposobnosti, što u ljudima uzrokuje veliki hendikep, jer tako živi u apsolutnoj ovisnosti o svojim često umišljenim predodžbama.

Što je to?
To pogađa ljude koji ne vide evanđelje u njegovoj cjelovitosti, nego Gospodinovu Radosnu vijest reduciraju na određene omiljene pojmove (npr. 'siromašni').

7. Bolest suparništva i taštine

'Kada privid, boje ruha i znaci časti postanu prvi cilj života... To je bolest koja čini da postanemo lažni muškarci i žene te živimo lažni 'misticizam' i lažni 'kvijetizam''.

Što je to?
Neki ljudi najveću vrijednost polažu na to kako ih drugi vide. Nikakav vanjski tračak ne smije ići protiv njihove slike koju su stvorili o sebi (npr. 'nekonvencionalni', 'skromni').

8. Bolest egzistencijalne šizofrenije

To je za Franju bolest onih koji vode dvostruki život, 'plod licemjerja koji je tipičan za mediokritete i progresivnu duhovnu prazninu koju akademske diplome i naslovi ne mogu ispuniti'. Ta bolest pogađa one koji često zapuštaju pastoralnu službu, ograničavaju se na ono birokratsko i tako gube kontakt sa stvarnošću, s konkretnim čovjekom. Tako stvaraju svoj paralelni svijet u kojem odlažu sve ono čemu sa strogošću uče druge te vode tajan i često aljkav život.

Što je to?
Neki se ljudi gube u birokraciji tako što sastavljaju osmeročlane ili deveteročlane gremije ili angažiraju skupe poslovne savjetnike.

9. Bolest naklapanja i tračanja

Od te bolesti ljudi postaju sijači razdora kako to čini Sotona, i često 'hladnokrvni ubojice' dobroga glasa subraće i kolega. Radi se o bolesti kukavica kojima nedostaje hrabrosti razgovarati oči u oči, pa tako to rade iza tuđih leđa: 'Čuvajmo se terorizma naklapanja!'

Što je to?
Ova bolest pogađa ljude koji loše govore o onima koji su za njih izmolili otprilike tri tisuće krunica, ili također o onima koje i ne poznaju. Ti ljudi vrlo brzo sude i svoj sud ne naviještaju u privatnim razgovorima, nego pred sabranim mikrofonima svjetskoga novinstva.

10. Bolest pobožanstvenja glavara

Bolest onih koji se dodvoravaju glavarima i postaju žrtve karijerizma i oportunizma. Ti ljudi svoju službu žive samo s mislima na svoju korist, inspirirani 'vlastitim fatalnim egoizmom'. Ta bolest može zahvatiti i glavare kad se ti 'dodvoravaju nekim svojim suradnicima da postignu njihovu podložnost, vjernost i psihološku ovisnost. Konačni je rezultat, pak, njihovo stvarno sudioništvo'.

Što je to?
Neki glavari proizvoljnim dekretima iz službe uklanjaju sve suradnike koji nisu na njihovoj liniji ili se ne drže tiho kao bubice. Tako sami sebe plijene od svakoga kritičnoga glasa u svojoj okolini i proizvode klimu straha i nesigurnosti.

11. Bolest ravnodušnosti prema drugima

To je bolest onih koji misle samo na sebe te gube iskrenosti i toplinu međuljudskih odnosa. Tako ljubomor i navodna lukavost vode do toga da se osjeća radost kad se vidi da drugi pada, umjesto da mu se pomogne pri ustajanju.

Što je to?
Ta se bolest zove također maltaizam. Zbog te navodne lukavosti oboljeloga protivnici padaju, bivaju odbačeni do Malte i tamo budu prepušteni samima sebi.

12. Bolest 'lica kao na pokopu'

Riječ je o bolesti onih koji misle da je dovoljno imati žaloban i potišten, prema drugima strog izraz lica s rigidnošću i arogancijom. Zapravo su 'teatralna strogost i sterilni pesimizam počesto simptomi straha i manjka samopouzdanja'. Apostol se mora trsiti da bude uljudan, veseo, oduševljen i radostan te da to predaje drugima. Franjo je također samoironični i duhovito potaknuo: 'Kako dobro dođe jedna doza zdravog humora!'.

Što je to?
Postoji usporedna slika te bolesti koja se očituje u napadnom dugotrajnom cerenju i trajnoj neobuzdanosti, sve to jednako velikoj rigidnosti i aroganciji.

13. Bolest gomilanja materijalnih dobara

Bolest je to apostola koji pokušava ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu tako što zgrće materijalna dobra- 'ne iz potrebe, nego samo da se osjeća sigurnim'.

Što je to?
Onaj tko svoje srce veže uz materijalna dobra, askezu opisuje kao loš bič, a euharistijski post kao 'težak križ' jer se neće za volju svom Otkupitelju odreći svjetovnih užitaka.

14. Bolest zatvorenih krugova i pripadnosti grupicama

Ova bolest nastaje kad pripadnost grupici postane jačom od pripadnosti Tijelu, odnosno Kristu samomu. Vremenom se bolest razvije u rak i zarobi tijelo.

Što je to?
Takvi ljudi ne održavaju nikakve odnose s pelagijancima i ostalim prljavcima.

15. Bolest svjetovnoga profita, egzibicionizam

Zadnja bolest nastaje kad apostol svoju službu pretvara u moć, a moć u robu kako bi postigao svjetovne dobitke ili više moći. Bolest je to onih koji nezasitno teže umnažanju svoje moći te su kadri u tu svrhu klevetati i druge diskreditirati, 'čak po novinama i časopisima. Dakako, sve kako bi pokazali da su sposobniji od ostalih'. Ta je bolest vrlo škodljiva za tijelo jer dovodi ljude do opravdavanja svakog sredstva da se postigne cilj, 'često u ime pravednosti i transparentnosti'. 

Što je to?
Nekim se ljudima sviđa kad ih svjetovni mediji slave zato što svoju braću javno diskreditiraju. Čak se ne ustručavaju od toga da ljude pred cjelokupnom javnošću opisuju kao 'bolesne' ili kao 'rak-ranu' ako im zbog toga s periferije dolazi pohvala. Ta je bolest za tijelo vrlo štetna, neki je drže smrtonosnom bolešću. No, Gospodin neće dopustiti da paklena vrata nadvladaju njegovu Crkvu!"

Izvor: Geistbraus

petak, siječnja 23, 2015

Deſponſatio eſt hodie BMV

Kardinal Burke je 10. siječnja 2015. služio zavjetnu misu Zaruka Djevičinih u Bazilici sv. Nikole in Carcere u Rimu. Misa je bila celebrirana u vrijeme održavanja konferencije Bratovštine katoličkog klera. Svoju je propovijed ustupio blogu New Liturgical Movement koji ju je objavio povodom današnjega blagdana koji se poklapa s kardinalovim imendanom. Izmolimo nešto za njega.


"Celebrirajući zavjetnu misu Zaruka Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom, iznova razmatramo veliko otajstvo Božje neizmjerne i neprestane ljubavi prema nama. U kratkom opisu iz evanđelja po Mateju vidimo kako je Bog providio da se njegov jedinorođeni Sin utjelovi u neoskvrnjenoj utrobi Djevice Marije te u isto vrijeme, po svom utjelovljenju, postane dio obitelji Josipa i Marije. Drugim riječima, premda su se sveti Josip i Blažena Djevica Marija vjenčali prije djevičanskog začeća Sina Božjega u Marijinoj utrobi, oni su to učinili s punim poštovanjem prema Marijinoj posveti svoga djevičanstva Bogu od njene mladosti, prikazanju Bogu svoga posvećenog djevičanstva. Dakle, sveti Josip je oženio Mariju s nakanom da po njihovu braku počasti njeno posvećeno djevičanstvo. 

Iz teksta evanđelja po Mateju, jasno je da je Marija već bila udana za svetog Josipa u vrijeme Navještenja, no da je sveti Josip još nije bio doveo u svoju kuću. Zato je, čuvši za njenu trudnoću, sveti Josip iz pristojnosti mišljao da je napusti na što diskretniji mogući način. Da bude jasno, riječ 'betrothed' ne treba shvatiti 'engaged', nego kao 'espoused' ili 'married', kao što je jasno iz jezika ostatka teksta. 


Ovdje je važno podsjetiti na židovski obred vjenčanja koji su Djevica Marija i sveti Josip kao pobožni Židovi pažljivo opsluživali. Obred se sastojao od dvije faze: prve, kojom je brak bio sklopljen i koji je uistinu dvije strane učinio mužem i ženom, te druge faze kojom je brak bio izvršen dovođenjem žene u kuću njezina muža. U svojoj Apostolskoj pobudnici 'Otkupiteljev Čuvar', papa Ivan Pavao II. ovim je riječima opisao opsluživanje židovske bračne prakse kod Djevice Marije i svetog Josipa:

'Prema židovskom običaju, brak se sklapao u dva koraka: najprije se slavila zakonska ženidba, pravi brak, a zatim je, i to nakon izvjesnog razdoblja, muž dovodio ženu u svoju kuću. Prema tomu, Josip je već bio muž Marijin i prije nego što je s njom živio.'

Marija je doista supruga svetog Josipa i prema tomu, Božansko Dijete začeto u njenoj utrobi osjenjenjem Duha Svetoga, član je obitelji Josipa i Marije te uživa bogomaterinstvo Djevice Marije i poočinstvo ili zaštitu svetog Josipa.

Otac R. Laurentin, referirajući se na Marijinu odluku od njene mladosti da 'ne pripada nijednom čovjeku, nego samo Bogu', ovako opisuje njeno bračno stanje u vrijeme Navještenja:

'Biblija ne prevodi egzaktno 'engaged' jer je Marija stvarno vjenčana za Josipa u skladu s dvije faze hebrejskoga braka: pristanka (qidushin) prije Navještenja i druge faze, uvođenja u kuću muževu (nissuin), u skladu s Josipovom suglasnošću s djevičanskim brakom (nekonzumiranim). ['Marie, source directe de l’Évangile de l’Enfance']

Otac Laurentin nastavlja da bi objasnio kako je Marija zbog svoga statusa žene u djevičanskom braku vjerovala da se bila odrekla mogućnosti da bude Mesijina majka. U skladu s tim, kod Navještenja je pitala arkanđela Gabrijela: 'Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?'. Arkanđeo tada objašnjava da je upravo njeno djevičanstvo to koje ju je pripravilo da bude Majka Božja. Osvrćući se na njen zavjet djevičanstva, otac Laurentin piše:

'Naprotiv, ovaj je zavjet bio jedino sredstvo za postizanje te jedinstvene povlastice. Takvi su paradoksi Svevišnjega. Zatim prima odgovor koji sve objašnjava i čini novim.' [isto]


Crkva je, zapravo, u tekstu o Božjoj vječnoj mudrosti iz knjige Izreka vidjela sliku Djevice Marije koju je Bog izabrao otpočetka da bude Majka Otkupiteljeva: 'GOSPODIN me stvori kao počelo svoga djela,/ kao najraniji od svojih čina'. [Izr 8, 22] Nadahnuti nas tekst povlači u dublju refleksiju o Marijinu braku s Josipom i o njenom bogomaterinstvu u veliko otajstvo vjere, otajstvo našega vječnog spasenja. Tražeći njegov dublji smisao, shvaćamo istinu zadnjeg stiha:

'Jer tko nalazi mene, nalazi život/ i stječe milost od GOSPODINA./ A tko se ogriješi o mene, udi/ svojoj duši:/ svi koji mene mrze ljube smrt.' [Izr 8, 35-36]

Razmatrajući brak Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom, vidimo kako na samom početku djela spasenja Bog Otac preuzima skrb da začeće Njegova jedinorođenoga Sina u našem ljudskom tijelu bude djevičansko, kakvo doista i mora biti, ali istodobno, potpuno legitimno, takvo da potpuno očituje istinu, ljepotu i dobrotu Božju. Bog Sin je djevičanski začet u utrobi Marije, žene Josipove. Evanđelje po Mateju je posebno obilježeno pozornošću prema pravnoj naravi naše vjere i njenoj praksi, predstavljajući Krista kao novog Mojsija, novog zakonodavca, posebice u Govoru na gori. Nezamislivo je da Bog Sin kod svoga utjelovljenja ne bi potpuno poštivao, da ne bi čak i usavršio, i djevičanstvo Blažene Djevice Marije i svetost njena braka sa svetim Josipom.


Točno razumijevanje bračnoga stanja svetog Josipa i Blažene Djevice Marije važno je zbog potpunijeg znanja i ljubavi prema otajstvu vjere, ali važno je također da se izbjegne konfuzija i zabluda koje su danas uobičajene. Osvrt na tu ozbiljnu situaciju se nalazi u revidiranom izdanju knjige o. J. A. Hardona, 'Basic Catholic Catechism Course'. Bit će od koristi dijelom citirati kako se bavi ovom temom:

'Činjenica da je Isus bio djevičanski začet i rođen nakon vjenčanja Marije i Josipa, znači da je Isus bio začet i rođen u braku. To je protivno onomu što mnogi, čak i svećenici, u današnje vrijeme govore, naime, da je Isus rođen izvan braka, poput djeteta tolikih neudanih žena danas, te da to nije 'abnormalna' situacija. Trudna, neudana žena, je prema njima navodno u istoj situaciji kao Marija, za koju tvrde da je također bila neudana u vrijeme kad je začela Isusa. To je pogrješno: to je doista vrlo ozbiljna neistina jer narušava svetost braka i razlog za tu svetost. Branitelji te pozicije tvrde da je Isus bio začet nakon što su Marija i Josip bili zaručeni, ali ne i vjenčani.' [J. A. Hardon, 'Basic Catholic Catechism Course, Manual', revidirano izdanje, izdavač: R. L. kard. Burke]

Gore opisanu krivu poziciju ne drže samo oni koji se svjesno ne slažu s trajnim naukom Crkve, nego i mnogi pojedinci koji su loše katehizirani pa zato padaju kao plijen takvog lažnog nauka. 


Važnost jasnoće glede braka Blažene Djevice Marije i svetog Josipa također je vrlo bitna zbog diskusije o braku koju je u današnje vrijeme poduzela Sinoda biskupa. Dok je Sinoda biskupa pozvana uzdići ljepotu braka kako ga je Bog otpočetka ustanovio, postoji snažan pokušaj uvođenja diskusije o tzv. 'pozitivnim elementima' u suložništvu muškarca i žene, kao supruga i supruge, bez obzira na sakrament svete ženidbe. U braku Marije i Josipa na najizvrsniji način vidimo ljepotu braka koji je Bog ustanovio kod stvaranja i obnovio njegovu izvornu savršenost po Bogu Sinu utjelovljenom za otkupljenje. Razmatrajući brak Marije i Josipa potpunije i istinskije shvaćamo riječi Krista samoga kad su ga farizeji kušali glede istine o nerazrješivosti braka: 

'Zar niste čitali: Stvoritelj od početka 'muško i žensko stvori ih' i reče: 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo'? Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.' [Mt 19 4-6]

Kristov nauk o svetoj ženidbi blista posebnim sjajem u braku Njegove Majke Marije i njegova poočima Josipa. 


Svjedočimo velikoj pobjedi križa, velikom djelu Boga Sina koji je uzeo našu ljudsku narav u neoskvrnjenoj utrobi Djevice Marije. Krist sada sakramentalno prinosi kalvarijsku Žrtvu. Daje nam neusporedivi plod svoje Žrtve: svoje Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo. Daje nam nebeski lijek i hranu kojima pobjeđujemo grijeh u našim životima i živimo u istinskoj slobodi iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Neka nas naše razmatranje otajstva vjere u braku Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom nadahne da naučavamo, slavimo i živimo istinu o svetoj ženidbi kako ju je Bog ustanovio otpočetka i otkupio je po Njegovoj spasonosnoj muci, smrti i uskrsnuću. Tražimo uvijek u euharistijskom otajstvu milost da tako naučavamo, tako slavimo i tako živimo.

R. L. kard. Burke"

Poželjni i nepoželjni

Prošle godine smo vidjeli kako je klosternojburški prepošt augustinskih redokanonika zatvorio vrata jedne svoje crkve kard. Burkeu. Nisu, međutim, svi nepoželjni. 


Na fotografiji je plakat kojim se poziva na skorašnje predavanje jednog poželjnoga gosta u samostanskoj dvorani.

Slika: ea

četvrtak, siječnja 08, 2015

O nazivima

Na jedan prilog s bloga Centurio pozornost je prošle godine svratio i Rorate caeli. Prije nekoliko dana isti je bloger objavio zanimljiv grafički prikaz struja u Katoličkoj Crkvi s obzirom na shvaćanje II. vatikanskog koncila. Kriterij su bila dva pitanja: 

1.) znači li II. vatikanski koncil, onako kako je izražen u svim svojim dokumentima, hermeneutički lom s Tradicijom i Učiteljstvom Katoličke Crkve?


2.) predstavljaju li reforme koje su uslijedile nakon II. vaticanuma, osobito liturgijska reforma, negativan razvoj koji je oslabio Crkvu?


Budući da su u uporabi razni nazivi, predložio je da se one koji niječno odgovaraju na obje rečenice nazove neokonzervativcima. Takvi vjeruju da je II. vatikanski u kontinuitetu s Tradicijom kao i da su reforme proistekle iz njega bile pozitivan razvoj u Crkvi, posebno liturgijska reforma. Za glavne predstavnike je istaknuo nedavno kanoniziranog Ivana Pavla II., isto tako nedavno beatificiranog Pavla VI. i Ivana Pavla I. čija je kauza u tijeku, a od živih kard. Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere. Ova struja se čvrsto drži moralnih pozicija kako ih je definirao Katekizam Ivana Pavla II. i ne žele daljnje promjene. Takvi nisu ljubitelji tradicionalne mise, ne žele njeno širenje i u najboljem slučaju je samo podnose.

Modernistima naziva one koji niječu drugo, a potvrdno odgovaraju na prvo pitanje. To su oni koji svim silama hvale famozni duh Koncila koji papa u miru Benedikt XVI., pak, zove zloduhom Koncila. Žele daljnje reforme te vjeruju da su reforme dobre upravo zato što je II. vatikanski bio prekid s Tradicijom. Papa Franjo je pohvalio rad nadbiskupa Marchetta, no svojim djelima spada u ovaj smjer zajedno sa svojim omiljenim teologom kojeg je više puta javno uzeo u zaštitu, kard. Kasperom, i nekima od svojih najbližih savjetnika kao što je kard. Marx.

Konzervativci za razliku od drugog, daju niječan odgovor na prvo pitanje. Predstavnici su papa Benedikt XVI. i kardinali Burke, Brandmüller, Castrillón Hoyos, a od svećeničkih zajednica ističe samo Petrovo bratstvo i Ustanovu Krista Kralja. Zalažu se za reformu reforme, širenje tradicionalne liturgije u kojoj vide uzor za novu i uvjereni su da je zadnji koncil u kontinuitetu s Tradicijom i Učiteljstvom, no sve što je proizašlo iz toga događaja nije rezultat stvarne namisli Koncila koja se nalazi u njegovim dokumentima. 

Tradicionalistima naziva samo one koji odgovor da daju na oba postavljena pitanja. Dakle, tvrde i da je II. vaticanum bio prekid s Tradicijom i da su reforme proistekle iz njega oslabile Crkvu i vjeru. Iako ne mogu prihvatiti fabriciranu misu- kako je govorio kard. Ratzinger- ne dovode u pitanje papin primat i valjanost poslijekoncilskih papa. Glavni su predstavnici tih pozicija nadbiskup Lefebvre, svećeničko bratstvo koje je utemeljio i njegov nasljednik.

Prema/slika: Centurio