petak, siječnja 29, 2016

O pokori

Tema novog članka R. de Matteija je pokora; djelo koje nebo očekuje, a svijet mrzi.


"Ako postoji zamisao koja je korjenito strana današnjem mentalitetu, onda je to zamisao pokore. Pojam i shvaćanje pokore evociraju ideju patnje koju si sami nanosimo da ispaštamo za vlastite ili tuđe grijehe i da se sjedinimo sa zaslugama spasonosne muke Gospodina našega Isukrsta.

Moderni svijet odbacuje zamisao pokore jer je uronjen u hedonizam i jer ispovijeda relativizam koji je nijekanje bilo kakva dobra za koje vrijedi žrtvovati se, osim ako se ne radi o traženju užitaka. Samo se tako daju objasniti epizode poput tekućega bijesnoga medijskog napada protiv franjevaka Bezgrješne čiji se samostani opisuju kao mjesta mučenja samo zato što se u njima provodi strog i pokornički život.

Nositi cilicij ili utisnuti na prsa monogram Isusova imena, smatra se barbarstvom, dok se sadomazohizam ili trajno tetoviranje vlastita tijela smatraju neotuđivim pravom osobe. Neprijatelji Crkve svom silom, kojom su mediji sposobni, ponavljaju optužbe antiklerikalaca svih vremena. Ono što je pritom novo držanje je crkvenih auktoriteta koji umjesto da brane oklevetane sestre, s potajnim ih zadovoljstvom prepuštaju medijskom mrcvarenju. To zadovoljstvo dolazi od nespojivosti koja postoji između pravila tih sestara i novih standarda koje nameće 'odrasli katolicizam'.


Pokornički duh od početaka pripada Katoličkoj Crkvi, kako nas podsjećaju likovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Marije Magdalene. Danas, međutim, i mnogi crkveni ljudi smatraju nedopustivim svaki spomen na drevne asketske vježbe. No, nema nijednoga razumnijega nauka od onoga o nužnosti mrtvljenja tijela. 


Ako se tijelo buni protiv duha (Gal 5, 16-26), ne činili li se onda razumnim i mudrim krotiti ga? Ni jedan čovjek nije slobodan od grijeha, pa ni 'odrasli kršćani'. Ako tkogod pokorom okajava vlastite grijehe, ne djeluje li onda prema načelu koje je toliko logično koliko i spasonosno? Pokorničke vježbe mrtve naše 'ja', slamaju buntovnu narav, popravljaju i iskupljuju vlastite i grijehe drugih ljudi. Ako još mislimo na duše koje ljube Boga i koje traže sličnost s Raspetim, onda pokora postaje zahtjevom ljubavi.


Slavne su stranice iz 'De laude flagellorum' sv. Petra Damjanova [1, 2], velikog obnovitelja iz XI. st., čiji je samostan iz Fonte Avellane obilježavala krajnja strogost pravila. 'Želio bih trpjeti mučeništvo za Krista- pisao je- ali nemam prilike za to; no, podlažući se udarcima biča, barem očitujem volju moje gorljive duše' (Epistola VI, 27, 416c). Svaka obnova u povijesti Crkve uslijedila je s namjerom da se preko strogosti i pokore poprave zla vlastita vremena. 


Minimi sv. Franje Paulskog [3, 4]  su u XVI. i XVII. st. prakticirali (sve do 1975.) zavjet korizmenog života koji ih je obvezivao na trajno suzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja, mlijeka i njihovih derivata. Rekolekti su blagovali svoj obrok na podu, dodavali pepeo u hranu, ispružili bi se pred ulazom u refektorij tako da su ostala braća morala prelaziti preko njih; milosrdna braća sv. Ivana od Boga su u svojim konstitucijama predviđala: 'jesti na podu, ljubiti stopala braće, trpjeti javne prijekore i javno se optuživati'. 


Slična su pravila barnabita, pijarista sv. Josipa Kalasancija, oratorijanaca sv. Filipa Nerija, teatinaca sv. Kajetana. Kako dokumentira L. Holste, nema redovničke ustanove koja u svojim konstitucijama ne predviđa prakse kapitula pogrješaka, posebnu disciplinu više puta tjedno, postove, ustezanje oda sna i počinka ('Codex regularum monasticarum et canonicarum' (1759.), Akademische Druck und Verlaganstalt, Graz, 1958.).


Tim pokorama 'po pravilu' gorljiviji su redovnici dodavali tzv. pokore 'supererogatorie', takve koje su ostavljene na vlastiti izbor. Sveti Albert Jeruzalemski, primjerice, u pravilu koje je napisao karmelićanima i koje je 1226. odobrio papa Honorije III., nakon što je opisao način života Reda i odgovarajuće pokore, zaključuje: 'Ako netko hoće dati više, nagradit će ga sâm Gospodin kad se vrati'.


Benedikt XIV., koji je bio blag i uravnotežen papa, povjerio je pripravu Jubileja 1750. dvojici velikih pokornika: sv. Leonardu Portomauricijskom i sv. Pavlu od Križa. Fra Didak iz Firence ostavio nam je dnevnik o pučkim misijama koje je na Trgu Navona od 13. do 25. srpnja 1759. propovijedao sv. Leonardo Portomauricijski. S teškim lancem oko vrata i trnovom krunom na glavi, bičevao se pred svjetinom uzvikujući: 'Ili pokora ili pakao' (San Leonardo da Porto Maurizio, Opere complete. Diario di Fra Diego, Venezia, 1868., sv. V., str. 249).


Sveti Pavao od Križa je svoje propovijedanje dovršavao zadajući si tako silovite udarce da često poneki vjernik to nije mogao izdržati i skočio bi na pozornicu da mu zaustavi ruku, riskirajući da i sam dobije udarac ('I procesi di beatificazione di canonizzazione di san Paolo della Croce, Postulazione generale dei PP. Passionisti', I, Rim, 1969., str. 493).


Pokoru su neprekidno tijekom dvije tisuće godina prakticirali svetci (kanonizirani ili ne) koji su- svojim životom- pridonijeli pisanju povijesti Crkve; od svete Ivane de Chantal i sv. Veronike Giuliani koje su si užarenim željezom na prsa utisnule kristogram, 


do svete Terezije od Djeteta Isusa koja je svojom krvlju napisala 'Credo' na kraju knjižice sa svetim evanđeljima koju je uvijek nosila na srcu. 


Ta velikodušnost nije isključivo obilježje kontemplativnih koludrica. U XX. st. su u Rimskoj kuriji zablistala dvojica svetih diplomata: R. kard. Merry del Val (1865.-1930.), državni tajnik sv. Pija X., i sluga Božji msgr. G. Canovai (1904.-1942.), predstavnik Svete Stolice u Argentini i Čileu.


Prvi je pod kardinalskim purpurom nosio košulju od kostrijeti koja je imala male željezne kukice. O drugom, auktoru jedne molitve koju je napisao svojom krvlju, kard. Siri piše: 'mali lanci, ciliciji, strašni bičevi od britvica, rane i ožiljci prethodnih ozljeda nisu početak, nego kulminacija nutarnjeg ognja. Nisu uzrok, nego rječita i otkrivajuća eksplozija toga ognja. Radi se o jasnoći kojom se u sebi i u svemu vidi razlog da se Boga ljubi i koja krvavom žrtvom očituje i jamči iskrenost svakoga drugog nutarnjega odricanja' ('Commemorazione per la Positio di beatificazione del 23 marzo 1951').


Pedesetih su godina XX. st. počele opadati crkvene asketske i duhovne vježbe. Otac J.-B. Janssens, general Družbe Isusove (1946.-1964.), više nego jedanput intervenirao je da podsjeti svoju braću na duh svetog Ignacija. Godine 1952. poslao im je pismo o 'stalnom mrtvljenju' [continua mortificazione] u kojem se suprotstavlja pozicijama nove teologije koja je htjela isključiti i nadoknadnu [penitenza riparatrice] i isprosnu pokoru [penitenza impetratoria]. Pisao je da postovi, bičevi, ciliciji i druge strogosti prema normi Kristovoj (Mt 6, 16-18) trebaju ostati skrivene od ljudi, no od treće godine probacije o njima treba poučavati mlade isusovce i usaditi im ih ('Dizionario degli Istituti di Perfezione', vol. VII., col. 472). Oblici pokore se tijekom stoljeća mogu mijenjati, ali ne može se mijenjati duh koji je uvijek suprotan onomu svijeta. Predviđajući duhovnu apostaziju XX. st., Gospa je osobno u Fatimi podsjetila na nužnost pokore.


Pokora nije ništa drugo nego odbacivanje lažnih riječi ovoga svijeta, borba protiv sila mraka koje protiv onih anđeoskih hoće zadobiti gospodstvo nad dušama, i trajno mrtvljenje ćutilnosti i ponosa ukorijenjenih u dubini našega bića.


Samo prihvaćajući tu borbu protiv svijeta, zloduha i tijela (Ef 6, 10-12) moći ćemo shvatiti značenje vizije koje ćemo stoljetnicu proslaviti sljedeće godine. Fatimski pastirići vidjeli su 's lijeve strane Naše Gospe i malo poviše jednog anđela s plamenim mačem u ljevici; blistao je i izbacivao plamenove koji kao da će spaliti svijet; no plamenovi su utrnuli kad su došli u dodir sa sjajem koji je 


Naša Gospa zračila iz svoje desnice prema njemu; anđeo koji je desnicom pokazivao na zemlju snažnim je glasom vikao: pokora, pokora, pokora!'"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI, Adelante la Fe
Slike: ORBIS CATHOLICVS (1, 17), WIKIMEDIA COMMONS (2, 3, 7, 10, 11, 12, 13, 14, 15), Romualda blogja, brosal, Maria Regina (6, 8), saintpaulofthecross.com, Facebook.com/Op. Fam. Christi,

srijeda, siječnja 13, 2016

Crno, bijelo i sivo

Vjeri se ne šteti samo krivovjerjem, tako glasi naslov danas objavljenog članka R. de Matteija u kojem se posebno osvrće na sivu zonu, odnosno izjave koje sve ako i nisu izričito krivovjerne, škode vjeri i Crkva ih osuđuje i kvalificira već prema tomu koliko se udaljuju od katoličke istine. Na koncu se osvrnuo i na zadnji video u kojem je Sveti Otac iznio molitvenu nakanu za siječanj.



"U dugom intervjuu objavljenom 30. prosinca 2016. u njemačkom tjedniku Die Zeit, L. kard. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, nabacio je krucijalno aktualno pitanje.


Kad ga je novinarka pitala što misli o katolicima koji napadaju Papu nazivajući ga heretikom, odgovorio je: 'Ne samo zbog službe, nego se zbog osobnoga uvjerenja moram usprotiviti. Prema bogoslovnoj definiciji, krivovjerac je katolik koji uporno niječe jednu objavljenu istinu koju Crkva kao takvu nalaže vjerovati. Nešto je posve drugo kad se oni koji su službeno zaduženi poučavati vjeri izraze na ponešto nesretan, zavodljiv ili nejasan način. Učiteljstvo Pape i biskupa nije iznad Riječi Božje, nego joj služi. (...) Papinske izjave imaju različit stupanj obvezivosti- počevši od neke definitivne odluke 'ex cathedra' do homilije koja više služi duhovnom produbljenju'.

Danas postoji težnja padanja u simplicističku dihotomiju između krivovjerja i pravovjerja. Riječi kard. Müllera nas podsjećaju na to da između bijeloga (potpunoga pravovjerja) i crnoga (otvorenoga krivovjerja) postoji jedna siva zona koju su bogoslovci precizno istražili. Postoje doktrinarne propozicije koje - iako nisu izričito krivovjerne- Crkva ne odobrava, s bogoslovnim kvalifikacijama proporcionalnima njihovoj težini i suprotnosti s katoličkom doktrinom. Oporba istini artikulira se u različitim stupnjevima prema tomu je li izravna ili neizravna, neposredna ili daleka, otvorena ili skrivena itd. 'Bogoslovne cenzure' (ne smiju se pomiješati s crkvenim cenzurama ili kaznama) izražavaju, kako objašnjava o. S. Cartechini u svojoj klasičnoj studiji, negativan sud Crkve o kojem izrazu, kojem mišljenju ili o čitavom bogoslovnom nauku ('Dall’opinione al domma. Valore delle note teologiche', Edizioni 'La Civiltà Cattolica', Rim, 1953.).

Taj sud može biti privatan, ako ga daju jedan ili više bogoslovaca na vlastitu pobudu, ili javan i služben ako ga je objavio crkveni auktoritet. U 'Rječniku dogmatskoga bogoslovlja' P. kard. Parentea i msgr. A. Piolantija stoji ovako: 'Mnogo je formula cenzure sa stupnjevanjem koje ide od minimuma do maksimuma. Mogu se svrstati u tri kategorije: 

I.) glede doktrinarnog sadržaja, neka propozicija može biti cenzurirana kao: a) krivovjerna, ako otvoreno protuslovi jednoj istini vjere koju je kao takvu Crkva definirala; prema većoj ili manjoj oporbi prema vjeri, može se reći da je bliža krivovjerju ili da miriše na krivovjerje; b) kriva u vjeri, ako protuslovi ozbiljnom bogoslovnom zaključku koji proizlazi iz objavljene istine i razumskog načela; ako se protivi jednostavnoj zajedničkoj prosudbi među bogoslovcima, propozicija se cenzurira kao 'temeraria' [lakomislena].

II.) u odnosu na manjkav oblik, propozicija se može prosuditi kao višeznačna [equivoca], upitna [dubbia], podmukla [capziosa], sumnjiva [sospetta], lošeg prizvuka [male sonante] itd., sve da i ne protuslovi kojoj istini vjere pod čisto doktrinarnim gledištem.

III.) gledom na učinke koje može proizvesti zbog posebnih okolnosti vremena i mjesta, a da i nije kriva po sadržaju i obliku. U takvom se slučaju propozicija cenzurira kao izopačena [perversa], zlobna [viziosa], sablažnjiva [scandalosa], opasna [pericolosa], zavodnička [seduttiva] za jednostavne' ('Dizionario di teologia dogmatica', Studium, Rim, 1943., str. 45-46).

U svim tim slučajevima katoličkoj istini nedostaje doktrinarna cjelovitost ili je izražena na manjkav i neprikladan način. 

Ta preciznost u kvalificiranju zabluda razvila se posebno u XVII. i XVIII. st. kada se Crkva morala suočiti s prvom zabludom koja se borila da ostane unutar Crkve: jansenizmom. Strategija jansenista, kao i kasnija modernista, bila je ta da su nastavljali tvrditi svoju punu pravovjernost usprkos ponovljenim osudama. Da bi izbjegli optužbu za krivovjerje, iznalazili su dvoznačne i zavodljive formule vjere i morala koje se nisu izravno suprotstavljale katoličkoj vjeri i koje su im dopuštale da ostanu unutar Crkve. Isto su tako precizno i odlučno i pravovjerni bogoslovci pronalazili jansenističke zablude, označavajući ih prema njihovima posebnim obilježjima. 

Papa Klement XI. u buli 'Unigenitus Dei filius' od 8. rujna 1713., cenzurirao je 101 propoziciju knjige 'Réflexions morales' jansenističkoga bogoslovca P. Quesnela, među ostalim, kao 'krive, zavodljive, kao one koje loše zvuče, sablažnjive, opasne, lakoumne, nepravedne za Crkvu i njezinu praksu, i ne samo u Crkvi nego i za svjetovnu vlast, pogrdne, zavodljive, bezbožne, bogohulne, sumnjive zbog krivovjerja i koje mirišu na krivovjerje, i kao krivovjerne i kao sklone krivovjerju i raskolu, krive, vrlo blize krivovjerju, više pute osuđivane, i konačno kao krivovjerne,' (Denz.-H., br. 2502).

Pio VI. je u buli 'Auctorem fidei' od 28. kolovoza 1794. sa svoje strane osudio 85 propozicija jansenističke sinode iz Pistoje (1786.). Neke od njih su izričito označene kao krivovjerne, a druge kao: raskolničke, sumnjive za krivovjerje, koje vode k herezi, u korist krivovjeraca, lažne, krive, škodljive, sablažnjive, lakoumne, uvredljive za opću crkvenu praksu (Denz. H., br. 2600-2700). Svaki od tih pojmova ima različit značaj. Tako je propozicija u kojoj Sinoda iz Pistoje ispovijeda svoju uvjerenost 'da je biskup od Krista primio sva prava potrebna za dobro upravljanje biskupijom', neovisno o papi i koncilima (br. 6), 'kriva' i 'vodi u raskol i rušenje hijerarhijske vlasti' [br. 7]; ona u kojoj se odbacuje limb (br. 26), drži se 'lažnom, lakoumnom, nepravednom prema katoličkim školama'; propozicija koja zabranjuje postavljanje na oltare relikvijara i cvijeća (br. 32) naziva se 'lakoumnom, nepravednom prema odobrenom običaju Crkve'; ona koja se nada povratku arhaičnih rudimenata liturgije, 'pozivajući na pojednostavljenje obredâ, da se izvršavaju na pučkom jeziku i izgovaraju glasno' (br. 33), definira se kao 'lakomislena, uvreda za pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjeraca protiv same Crkve'.

Analiza Završnog izvještaja Biskupske sinode iz 2015., provedena u skladu s načelima katoličkoga bogoslovlja i morala, ne može drugo doli ustanoviti velike manjkavosti u tom dokumentu. Mnoge bi se propozicije mogle definirati kao takve koje zlo zvuče, kao krive, lakoumne itd., sve ako ni jedna nije formalno krivovjerna.


Nedavno, 6. siječnja 2016., na svim se svjetskim društvenim mrežama rasprostranila videoporuka pape Franje posvećena međureligijskom dijalogu, u kojoj se čini da se katolici, budisti, židovi i muslimani stavljaju na istu razinu kao 'djeca (jednoga) Boga' kojega svatko susreće u svojoj vlastitoj religiji, u ime nekog zajedničkog ispovijedanja vjere u ljubavi. Franjine riječi kombinirane s onima ostalih protagonista videa i posebno sa slikama, prenose sinkretističku poruku koja, barem neizravno, protuslovi nauku o jedinstvenosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve, potvrđenom u okružnici Mortalium animos Pija XI. (1928.) i Izjavi Dominus Iesus nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere J. kard. Ratzingera (6. kolovoza 2000.).


Želimo li kao jednostavni katolici krštenici primijeniti crkvene bogoslovne cenzure na ovaj video, morali bismo ga označiti da je takav koji: navodi na krivovjerje, što se tiče sadržaja; višeznačan je i podmukao, što se tiče forme; sablažnjiv, što se tiče učinaka na duše. Javni i službeni sud spada na crkveni auktoritet i nitko više od sadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere nema pravo i ovlast izjasniti se o ovoj stvari. Mnogi uznemireni katolici to čvrsto zahtijevaju."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI
Slike (screenshot): ThePopeVideo/Youtube.com

petak, siječnja 08, 2016

Eskapada

Sveti Otac na blagdan Svete Obitelji, 27. prosinca 2015. održao je homiliju koja je zapažena po tomu što je za ostanak dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu izjavio da je bio "mala 'eskapada''' za koju je vjerojatno morao tražiti oproštenje od svojih roditelja (1)! Čak je i ocu Z-u u prvi mah proletjela nezgodna asocijacija na nestorijanizam (2). Isus, zapravo, na tom mjestu u evanđelju očituje svoju božansku narav ("Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?"-Lk 2, 49). Nevjericu su, kako se sjećamo, bila izazvala i brojna druga prethodna Franjina skandalozna tumačenja poput nagađanja je li Bezgrješna Djevica na Kalvariji htjela u sebi predbacivati Bogu da ju je prevario, da su sve bile laži (3) ili da se Isus pretvarao (4) ili jednostavno izmišljanje o Matejevu oklijevanju na Isusov poziv (5)... Sada je Isus ispao neposlušni dječak. U svom komentaru o. Hunwicke (6) smatra da razumije nakanu Svetog Oca (da udaljenu i stiliziranu figuru Svete Obitelji učini životnijom i približi je stvarnosti običnoga obiteljskog života), ali drži da Franjine riječi nose rizik podrivanja nauka da je Utjelovljena Riječ bez ikakva grijeha. Upozorio je na to da Rimski prvosvećenik nije bilo kakav pojedinac, nego "živi glas petrovske tradicije svoje Katedre; prvosvećenikâ i koncilâ koji su tijekom dva tisućljeća posredovali, čuvali i tumačili zdrav nauk koji su predali apostoli. Ponašanje pape Franjo- osjećam to sa zabrinutošću- moglo bi potkopati auktoritet njegove službe". Ako Papa govori na gore opisani način, pita se ovaj svećenik, kako ubuduće može vjerovati da su mu Franjine riječi poslane na izgradnju i posvećenje. Dovršio je post rečenicom iz dogmatske konstitucije Pastor Aeternus: "Neque enim Petri successoribus Spiritus Sanctus promissus est, ut eo revelante novam doctrinam patefacerent, sed ut, eo assistente, traditam per Apostolos revelationem seu fidei depositum sancte custodirent et fideliter exponerent" ("A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola"). 

Tri dana nakon spomenute Papine propovijedi izašao je zanimljiv članak R. de Matteija o papi Honoriju Prvom (7).

"Slučaj pape Honorija I. jedan je od najspornijih u crkvenoj povijesti. Kako to E. Amann, crkveni povjesničar, s pravom zamjećuje u svom članku posvećenom Honorijevu pitanju u 'Rječniku katoličkog bogoslovlja' ('Dictionnaire de Théologie Catholique', vol. VII, coll. 96-132), tim se problemom treba baviti bez emocija i ozbiljnom nepristranošću koju povijest duguje prošlim događajima (col. 96).

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, zadnjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Da bi se svidio bizantskom caru Herakliju koji je ustrajno pokušavao osigurati unutarnji religijski mir u svom carstvu, carigradski patrijarh Sergije I. trudio se pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja, prema kojem su u Isusu Kristu dvije naravi u jednoj osobi, i monofizitskoga krivovjerja koje Kristu pripisuje samo jednu osobu i samo jednu narav. Rezultat kompromisa bio je novo krivovjerje, monteletizam, prema kojem je dvostruka narav Kristova bila pokretana samo jednim djelovanjem i samo jednom voljom. Tu se radilo o semimonofizitizmu. Međutim, istina je ili cjelovita ili nije, a umjereno krivovjerje i dalje ostaje krivovjerje. Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su silovito reagirali da bi prokazali novo naučavanje, koje je poništavalo Kristovu ljudskost i vodilo k monofizitizmu osuđenom 451. na Kalcedonskom koncilu.

Sergije je pisao papi Honoriju s ciljem da se 'ubuduće nikomu ne dopusti tvrditi da su u Kristu našem Bogu dvije volje [due operazioni]' i da dobije njegovu potporu protiv Sofronija. Honorije je, nažalost, odgovorio na taj zahtjev. U jednom pismu Sergiju potvrdio je da je 'volja Gospodina našega Isusa Krista bila samo jedna (unam voluntatem fatemur), jer je našu ljudsku narav potpuno preuzela božanska' i pozvao je Sofronija da šuti o toj stvari. Korespondencija između Sergija i Honorija sačuvana je u aktima VI. ekumenskog koncila (Mansi, 'Sacrorum conciliorum nova et amplissima Collectio, vol. XI, coll. 529-554), a na latinskom, grčkom i francuskom ju je objavio i A. Loth ('La cause d’Honorius. Documents originaux avec traduction, notes et conclusion', Victor Palmé, Paris 1870.; na grčkom i njemačkom Georg Kreuzer, 'Die Honoriusfrage im Mittelalter und in der Neuzeit', Anton Hiersemann, Stuttgart 1975.).

Osnažen papinom potporom, Heraklije je 638. objavio doktrinarno pismo 'Echtesis' ('Izlaganje', it. 'Esposizione') u kojem je nametnuo novu teoriju jedne božanske volje kao službenu religiju. Trijumf monoteletizma trajao je u Bizantskom Carstvu četrdeset godina. U to je vrijeme najgorljiviji branitelj vjere bio koludar Maksim, nazvan Ispovjedatelj, koji je sudjelovao na sinodi koju je u Lateranu (649.) sazvao papa Martin I. (649.-655.) s ciljem osude monoteletizma. I papa i Maksim bili su otjerani u progonstvo. Maksimu su odrezali jezik i desnu ruku jer je odbio potpisati monoteletistički nauk. Sofronija, Maksima i Martina Crkva danas štuje kao svetce zbog njihova odlučna otpora monoteletističkom krivovjerju.

Katolička je vjera konačno bila ponovo uspostavljena na III. carigradskom koncilu, VI. ekumenskom, koji se sabrao 7. studenoga 680. u nazočnosti cara Konstantina VI. i predstavnikâ novog pape Agatona (678-681.). Koncil je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve koji su promicali ili favorizirali krivovjerje, uključujući papu Honorija u tu osudu.

Na XIII. sjednici koja je održana 28. ožujka 681., nakon što su navijestili izopćenje Sergija, Cira Aleksandrijskog, Pira, Pavla i Petra, sve patrijarha carigradskih, i biskupa Teodora Faranskog, koncilski su oci izjavili: 'K tomu, odlučujemo da se iz svete Crkve Božje izbaci i izopći i Honorije, nekoć papa starog Rima, jer smo u njegovu pismu Sergiju pronašli da je u svemu slijedio njegovo mišljenje i da je potvrdio njegove opake nauke' (Mansi, XI, col. 556).

Na kraju XVI. sjednice, 9. kolovoza 681., ponovljena je anatema protiv svih krivovjeraca i podupiratelja krivovjerja, uključujući Honorija: 'Sergio haeretico anathema, Cyro haeretico anathema, Honorio haeretico anathema, Pyrro, haeretico anathema' (Mansi, XI, col. 622). U dogmatskom dekretu XVIII. sjednice, 16. rujna, piše: 'budući da nikad ne miruje onaj koji je od samog početka bio izumitelj zloće i koji je, služeći se zmijom, unio otrovnu smrt u ljudsku narav, tako je i danas pronašao prikladna oruđa svoje volje: mislimo na Teodora koji je bio biskup faranski, na Sergija, Pira, Pavla, Petra, koji su bili predstojnici ovoga carskoga grada, pa i na Honorija koji je bio papa starog Rima; (...) nakon što je pronašao prikladna oruđa, nije prestajao preko njih u tijelu Crkve izazivati skandale i zablude; i nikad čuvenim izrazima usred pravovjernog naroda sijati krivovjerje o jednoj volji i jednom djelovanju u dvije naravi jedne (osobe) Presvetoga Trojstva, Krista, našega pravog Boga, u skladu s nerazumnim krivim naukom bezbožnih Apolinara, Severa i Temistija' (Mansi, XI, coll. 636-637). 

Autentične kopije koncilskih spisa koje su potpisala 174 oca i car, bile su poslane peterima patrijarhalnim sijelima, u prvom redu onom rimskom. No, budući da je sveti Agaton umro 10. siječnja 681., nakon više od devetnaest mjeseci sedisvakancije, koncilske je akte ratificirao njegov nasljednik sveti Lav II. (682.-683.). U pismu poslanom 7. svibnja 683. caru Konstantinu VI., papa piše:

'osuđujemo one koji su izumili novu zabludu, naime Teodora Faranskog, Cira Aleksandrijskog, Sergija, Pira, Pavla i Petra iz carigradske Crkve, također i Honorija koji se nije potrudio održati čistom ovu apostolsku Crkvu u nauku apostolske predaje, nego je odvratnom izdajom dopustio da ova besprijekorna Crkva bude okaljana' (Mansi, XI, col. 733).

Iste je godine papa Lav naredio da akte, prevedene na latinski, potpišu svi zapadni biskupi i da se potpisi čuvaju na grobu svetog Petra. Kako ugledni isusovački povjesničar Hartmann Grisar naglašava, 'time se htjelo [osigurati] sveopće priznanje šestog koncila na Zapadu što se, koliko se zna, dogodilo bez teškoća' ('Analecta romana', Desclée, Rim, 1899., str. 406-407).

Osudu pape Honorija potvrdili su nasljednici Lava II., kako svjedoči 'Liber diurnus romanorum pontificum' pa zatim VII. (787.) i VIII. (869.-870.) crkveni ekumenski koncil (C. J. Hefele, 'Histoire des Conciles', Letouzey et Ané, Pariz, 1909., sv. III., str. 520-521).

Abbé Amann povijesno neodrživom smatra pretpostavku onih koji zastupaju poziciju da su akti VI. koncila bili promijenjeni, poput kard. Baronija. Na tom su koncilu bili prisutni rimski legati; bilo bi teško zamisliti da su oni mogli biti prevareni ili da su krivo izvijestili o jednoj tako važnoj i delikatnoj točki kakva je osuda jednoga rimskog prvosvećenika za krivovjerje. Osvrćući se kasnije na teologe poput sv. Roberta Belarmina, koji je -da bi sačuvao Honorijev spomen- nijekao prisutnost eksplicitnih zabluda u njegovim pismima, Amann naglašava da takvi prave još veći problem od onog koji navodno rješavaju, a to je pitanje nezabludivosti akata jednog koncila pod papinim predsjedanjem. Ako, naime, Honorije nije pao u zabludu, pape i koncil koji ga je osudio bili su u krivu. Dokumenti VI. ekumenskog koncila koje je potvrdio papa i prihvatila sveopća Crkva imaju snažniju definitornu težinu od Honorijeva pisma Sergiju. Da se sačuva nezabludivost, bolje je dopustiti mogućnost krivovjernog pape, nego se okrenuti protiv dogmatskih definicija i anatema jednog koncila koji je ratificirao rimski prvosvećenik. Opći je nauk da je osuda spisa jednog auktora nepogrješiva kad je zabluda anatemizirana s biljegom krivovjerja, dok redovito Učiteljstvo Crkve nije uvijek nužno nezabludivo.

Tijekom I. vatikanskoga koncila, Deputacija za vjeru suočila se s tim problemom i izložila niz pravila općenite naravi koja se ne primjenjuju samo na Honorijev slučaj, nego se protežu na sve prošle i buduće probleme. Nije dostatno da se papa oglasi o jednom vjerskom pitanju ili običaju sveopće Crkve, nužno je da dekret rimskog prvosvećenika bude koncipiran na takav način da iz njega proizlazi kako se radi o svečanom i definitivnom sudu, s nakanom da sve vjernike obvezuje da to vjeruju (Mansi, LIII, coll. 1204-1232). Postoje, dakle, nenezabludivi akti redovitoga papinskog Učiteljstva, takvi koji su lišeni nužnoga definitornog karaktera: 'quod ad formam seu modum attinet'.

Pisma pape Honorija lišena su tih karakteristika. Ona su nedvojbeno učiteljski akti, ali u nenezabludivome redovitom Učiteljstvu može biti zabluda pa- u izuzetnim slučajevima- i krivovjernih formulacija. Papa može pasti u krivovjerje, ali ne može nikada 'ex cathedra' proglasiti kakvo krivovjerje. U slučaju pape Honorija, kako to primjećuje benediktinski patrolog dom J. Chapman, ne može se tvrditi da je on htio formulirati definitivnu i obvezujuću odluku 'ex cathedra':

'Honorije je bio u zabludi, u krivu i bio je krivovjerac upravo zato što nije s auktoritetom- kako je to trebao učiniti- objavio petrovsku tradiciju rimske Crkve'. ('The Condemnation of Pope Honorius (1907.), Reprint Forgotten Books, London, 2013., str. 110). Njegova pisma Sergiju, iako se tiču vjere, ne promulgiraju nikakvu anatemu i ne odgovaraju uvjetima koje traži dogma o nezabludivosti. Načelo nezabludivosti- objavljeno na I. vatikanskom koncilu- spašeno je, suprotno onom što su mislili protestanti i galikanci. Ako je Honorije bio anatemiziran, protumačio je papa Hadrijan II. na Rimskoj sinodi 869.: 'razlog je taj što je Honorije bio optužen za krivovjerje, jedini razlog zbog kojeg je dopušteno podložnicima da se odupru svojim poglavarima i da odbace njihove izopačene osjećaje' (Mansi, XVI, col. 126).

Oslanjajući se upravo na te riječi, nakon što je istražio slučaj pape Honorija, veliki dominikanski teolog M. Cano, ovako je sažeo najsigurniji nauk: 'Ne može se nijekati da Prvosvećenik može biti heretik, za što se mogu navesti jedan-dva primjera, no ne može se naći ni jedan da je (jedan papa) sudeći o vjeri definirao nešto protiv vjere.' ('De locis Theologicis', l. VI, pr. španjolski, BAC, Madrid, 2006., str. 409)."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI, Adelante la Fe
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)

srijeda, siječnja 06, 2016

Venimus cum muneribus

Na dan kad se sjećamo poklona triju mudraca Kralju kraljeva, jedna zanimljivost. 

Još se sjećamo kad je papa Benedikt XVI., prilikom apostolskog pohoda Češkoj, pozornost svjetske javnosti svratio na svetište Gospe od Pobjede u kojem se na poseban način štuje otajstvo Spasiteljeva djetinjstva u liku Praškog Malog Isusa. Toga 26. rujna 2009. Jezulatku je darovao zlatnu krunu koju sada tamo izmjenjuju s prethodnom.

Jedan od brojnih izraza zahvalnosti i pobožnosti Malom Isusu bilo je i darivanje odjeće za milosni lik. Sačuvano je oko stotinu različitih halja i sve su zaštićene kao kulturno dobro češke države. Najstarija potječe iz sredine XVII. st. i dar je Ferdinanda III., dok se najvrjednijom smatra jedna urešena dijamantima, biserima i granatima iz zbirke od dvadesetak haljetaka koje je vlastoručno izvezla Marija Terezija.

Ta tradicija darivanja odjeće za lik Praškog Djetešca još nije nestala. Prilikom prošlogodišnjeg obilježavanja 825. obljetnice Njemačkog reda (Reda braće njemačke kuće Blažene Djevice Marije u Jeruzalemu), svjetovni članovi iz Češke zaodjenuli su milosni lik plaštem svoga reda. Plašt je trebao naznačiti da je Teutonski red osim pomaganja siromašnima i bolesnima imao također zadaću braniti sveta mjesta Isusova zemaljskog djelovanja (1).  

Red je osnovan kao viteški, a kanoničkim je postao nakon raspada Dvojne Monarhije. Danas ima oko tisuću članova od čega stotinjak svećenika, nešto više sestara, a ostalo su svjetovnjaci. Djeluju u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Češkoj, Sloveniji i Slovačkoj. Među svijetlim i svetim likovima Teutonskog reda ističu se veliki meštar nadvojvoda Maksimilijan Josip, koji je ponovo oživio žensku granu Reda u XIX. st., sluga Božji Petar Rigler i brojni mučenici iz XX. st.