Ugašeno svjetlo

Nestalo je trapističkoga života u Mariawaldu, jedinom samostanu cistercita strožijega opsluživanja u Njemačkoj. Prihvaćanjem stare mise i običaja svoga reda, privukli su dovoljno neprijatelja koji su se potrudili da njihova zajednica nestane.

Nastojanja oko kompromisnog rješenja opisana su u siječnju, a sada već čitamo o najavljenom žalosnom ishodu: 

"Pri zadnjem posjetu trapističkoj opatiji Mariawald krajem kolovoza dao se osjetiti pa gotovo i opipati žalosni rastanak od koludarskoga života. 

Bio je otvoren samo glavni ulaz u opatijsku crkvu. Molitelj može doći samo do kovane ograde koja dijeli predvorje od crkvene lađe. Sve je bilo tiho. Potpuno napušteno. Čak je i vječno svjetlo bilo ugašeno. A i zvona su šutjela; ni malo zvono nije pozivalo na molitvu šestoga časa."

Kad su se pojavili prvi znaci prijetnje opstojnosti samostana, prijatelji trapista osnovali su molitvenu zajednicu koja i dalje nastavlja s molitvom, nadajući se da je ovo samo jedna prolazna epizoda u povijesti samostana kakvih je već bilo i da će se život u njemu ponovo obnoviti. Zato prvenstveno mole za zvanja, a one koji se osjećaju pozvanima na koludarski život upućuju na novu adresu dojučerašnjega opata dom Josipa: tradicijski višebrodski samostan cistercita općega opsluživanja.

Izvor: Tu Domine
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

Nemus Mariae

Nekoliko dana nakon prvih nepotvrđenih informacija postalo je jasno da se opatija Mariawald, u kojoj je koludrom bio i glasoviti opat Franjo Pfanner, sada gasi. Samostanu koji je nakon Koncila pomalo kopnio nadu u novi život dao je opat Josip Vollberg koji je bio izabran 2006. da bi obnovio monašku zajednicu na izdisaju. Godine 2008. dobio je papinski privilegij da samostan vrati starom trapističkom opsluživanju i klasičnoj misi. Otac T. Achatz iz Ustanove sv. Filipa Nerija u svom komentaru za Kathnews.de piše da bi opat samostan i pomladio da je mogao ostati u svojoj službi do kraja. Pogledamo li statistiku na internetskoj stranici trapista, možemo usporediti dva samostana s njemačkoga govornog područja. Austrijski Engelszell ima svega četiri monaha i nema postulanata, za razliku od Mariawalda. Ipak, o zatvaranju prvoga se ne govori. Kao i u nekim drugim slučajevima, i ovdje se vidi da je povratak tradicionalnoj misi, pogotovo u bergoljovskoj revolucionarnoj klimi, u potpunosti nepoželjan. Tako je nesnošljivost prema tradiciji među nekom starijom braćom u samostanu, Redu, mjesnoj biskupiji i Kongregaciji za redovnike dokrajčila ovaj poznati samostan.

Prve naznake da se nešto loše zbiva javile su se 2016. Te je godine opat Josip nakon razgovora s vizitatorima dom Bernardom i dom Erikom, kako je napisao prijateljima opatije, "slobodnom odlukom odstupio s mjesta opata Mariawalda". Učinio je to zato "što u suradnji s dom Bernardom sada još sami možemo odlučiti o dobru i budućnosti Mariawalda. Bez te bi suradnje nastala opasnost da zbog dogledne promjene statuta sljedeće godine uslijedi zatvaranje opatije i protiv volje samostana". Prema dogovoru s vizitatorima, sve je trebalo izgledati ovako: "u svemu glavnu odgovornost ubuduće ima otac imedijat dom Bernard Peeters iz Tilburga. S ocem imedijatom će novoimenovani prior, dakle ja, imati odgovornost na samom mjestu. Novim uređenjem u Mariawaldu, uz pomoć dom Bernarda, stječemo mogućnost da se bolje brinemo za stariju subraću kad to zahtijeva situacija. Mlađa subraća imaju izričit blagoslov i dobrohotno odobrenje imedijata da sa mnom kao priorom nastave putem tradicije. I tu će ako je potrebno ili poželjno, dom Bernard stajati na usluzi savjetom i djelom" (1).

Taj je dogovor trebao osigurati nastavak postojanja ove opatije. Otac imedijat je 12. prosinca 2016. napisao da je "svrha ovih mjera učiniti Mariawald jačim i osigurati budućnost jedine kuće našega reda u Njemačkoj. Naravno, nitko od nas ne zna što će budućnost zaista donijeti. [...] Jasno je da mlađa braća trebaju živjeti u klimi u kojoj mogu živjeti svoje samostansko zvanje u vjernosti. Oni su se odlučili za to da to čine prema izvanrednom obredu Crkve i prema konstitucijama našega reda iz 1963. Crkva im je priznala tu mogućnost i stoga ih u tomu potpuno i posvema podupirem. Ako to čine u granicama naše Crkve, Red to također može i hoće poštovati" (2).

No, jasno je da su mnogi ovu opatiju doživljavali kao "strano tijelo" [katholisches.info]. I tako je ista kongregacija koja je zgazila franjevce Bezgrješne, uništila i ovaj samostan. Nije naime prihvatila kompromisni prijedlog oca imedijata da se zavjet stabilnosti mjesta prenese na opatiju Oelenberg, a da se dade prilika Mariawaldu da nastavi s tradicionalnom misom i životom. Građevine i pripadna dobra navodno će prijeći u vlasništvo Aachenske biskupije ili će se potražiti "dobro rješenje", a koludri će biti preseljeni u druge samostane (ksta.de, aachener-nachrichten.de). 

Geslo samostana glasi Luceat lux vestra (Neka svijetli vaše svjetlo, Mt 5, 16). Po svemu sudeći, na blagdan Gospe Žalosne, 15. rujna 2018. ugasit će se svjetlo jedinoga njemačkoga muškoga trapističkog samostana koji je još dugo mogao sjati pred ljudima da vide dobra djela pobožnih koludara i "slave Oca [...] koji je na nebesima" (Mt 5, 16).

Slika: altemessemg

Preustroj

Gloria.tv bila je prva koja je objavila da opat Josip iz Mariawalda odstupa sa svoje dužnosti. Jedinom trapističkom samostanu u Njemačkoj koji je prije nekoliko godina bio pred utrnućem, opat Josip je okretanjem k Tradiciji i starom trapističkom životu i običajima dao nadu u budućnost. 

Ipak, kako Summorum-pontificum.de tumači, braća starije životne dobi nisu se do danas pomirila s tim smjerom. Opat je ostavku podnio nakon vizitacije, no osiguravši da mlađi koludri smiju nastaviti dalje na tradicionalan način. Ostaje za vidjeti koliko će ta dobrohotnost novog opata trajati.

"Dragi prijatelji opatije Mariawald,

želim vam dati važne informacije o novoj situaciji u našoj opatiji. One ne služe samo tomu da vam priopćim novost, kako je uobičajeno među prijateljima, nego i tomu da prekinem ključajuću kuhinju glasina koje krivo govore o ukinuću opatije.

Činjenice su sljedeće:

nakon što sam s obojicom vizitatora, dom Bernardom i dom Erikom, podrobno raspravio o budućnosti opatije, prošlog sam petka, 21. listopada 2016., slobodnom odlukom odstupio s mjesta opata Mariawalda. Nadam se da sam tim korakom učinio bitan prinos daljnjem razvoju opatije. Otac general dom Eamon prihvatio je moju ostavku koja na snagu stupa I. nedjelje došašća, a otac imedijat dom Bernard od istoga me nadnevka postavio za priora (kućnoga glavara). 

Naši su razgovori bili obilježeni velikom otvorenošću, međusobnim poštovanjem i velikom povjerenjem. Ostavku sam prvenstveno ponudio zato što u suradnji s dom Bernardom sada još sami možemo odlučiti o dobru i budućnosti Mariawalda. Bez te bi suradnje nastala opasnost da zbog dogledne promjene statuta sljedeće godine uslijedi zatvaranje opatije i protiv volje samostana. 

Za suradnike i suradnice opatije osim smjene hijerarhije nema promjena.

Za samostan vrijedi:

da u svemu glavnu odgovornost ubuduće ima otac imedijat dom Bernard Peeters iz Tilburga. S ocem imedijatom će novoimenovani prior, dakle ja, imati odgovornost na samom mjestu. Novim uređenjem u Mariawaldu, uz pomoć dom Bernarda, stječemo mogućnost da se bolje brinemo za stariju subraću kad to zahtijeva situacija. Mlađa subraća imaju izričit blagoslov i dobrohotno odobrenje imedijata da sa mnom kao priorom nastave putem Tradicije. I tu će, ako je potrebno ili poželjno, dom Bernard stajati na usluzi savjetom i djelom.

Mariawald ostaje postojati kao opatija. Uz dodatnu će pomoć novim kandidatima za redovnički život biti lakše slijediti njihov poziv.

Molim sve prijatelje opatije da pozdrave novu orijentaciju naše voljene opatije, kao mjeru za sigurniju budućnosti, i prate svojom molitvom.

Posebno zahvaljujem svima koji su nas ovih dana pratili molitvom i želim vam svima obilje blagoslova Trojedinoga Boga i zagovor Majke Božje Žalosne, zaštitnice Mariawalda.

Mariawald, 25. listopada 2016.

fr. M. J. Vollberg, OCSO

opat Mariawalda"

Izvor: kloster-mariawald.de

Slike: NLM (1, 2, 4), WIKIMEDIA COMMONS (3)

Ostati čvrsti

Nakon Discipulina poziva da snažnije podržimo dolazak kard. Burkea i predstavljanje nove knjige, posebno nakon tako otkazivanja najavljene klasične mise, evo još jednoga malog priloga.

Kardinal je ovoga listopada posjetio više gradova u Češkoj. Na Južnočeškom sveučilištu u Českim Budějovicama govorio je o braku, naravnom zakonu i crkvenom nauku. Njegovo je predavanje u Brnu na konferenciji o zaštiti nerođenih bilo naslovljeno Evanđelje života i nova evangelizacija, a u Pragu je predstavio knjigu P. Kwasniewskoga o liturgiji, tradicionalnoj misi i obnovi u Crkvi. Za razliku od Hrvatske, tradicionalna misa mogla se slobodno služiti. NLM objavio je fotografije veličanstvene drevne mise u strahovskoj bazilici koja čuva relikvije velikoga sv. Norberta, apostola Euharistije. Svetoj misi su u koru pribivali strahovski premonstratski opat i redokanonici, članovi Malteškog reda i brojni vjernici. Na istoj stranici nalazi se i kardinalova propovijed. 

Prije ove svete mise, zaštitnik Malteškog reda služio je 12. listopada klasičnu pontifikalnu svečanu misu u crkvi višebrodskih tradicijskih cistercita. Nekoliko snimaka s te svete mise snimilo je Literatske bratrstvo i dostupni su na YouTubeu (vidi dolje). Dan kasnije je u intervjuu za Duše a hvězdy istaknuo herojsko djelo obnove samostana koji je poslije progona koludara za vrijeme komunizma gotovo propao, i izrazio nadu u nova zvanja. U samostanu je također imao priliku počastiti relikviju pravoga križa koja se nalazi u prelijepom relikvijaru i poznata je pod imenom Zavišov križ. 

Iz Češke nosi "vrlo pozitivan dojam". Usprkos tomu što su komunisti nemilosrdnim progonom vjere i redova od Češke učinili danas najateističniju zemlju svijeta, kardinal, svjestan toga da također mnogi od onih koji se izjašnjavaju vjernicima ne prakticiraju svoju vjeru, ističe da je susreo mnogo pobožnih ljudi, a na sveučilištu je iz pitanja prisutnih mogao vidjeti da mladi istinski promišljaju i da imaju duboku vjeru.

Voditelj intervjua je na koncu postavio provokativno pitanje o dužnosti laika da naviještaju evanđelje naprema rastućim "izjavama i dokumentima naših vlastitih pastira". Kako braniti katoličku vjeru i prava katolika "ako se čini da je i Papa protiv nas?"

Kardinal odogovara: "Znamo kakva je naša katolička vjera. Znamo što je Crkva uvijek naučavala. O tom moramo vjerno svjedočiti što se god zbilo." Podsjeća da se Crkva više puta našla u vrijeme zbrke i očitih krivovjerja; misleći, primjerice, na arijansku herezu.

"Moramo stoga jednostavno ostati čvrsti, hraniti se s izvora naše vjere, nauka Crkve i davati vjerno svjedočanstvo i onda kad nam se čini da nam proturječe i neki ljudi na vrlo visokim mjestima u Crkvi. Sveti Pavao je u Poslanici Galaćanima napisao da čak kad bi s neba došao anđeo i navješćivao neko drugo učenje kojem nije poučavao Krist, imamo nasljedovati Kristov nauk. Mislim da to moramo imati na pameti i ostati vjerni tomu što je Crkva uvijek naučavala i prakticirala."

Izvor: Duše a hvězdy
Slike: LiteratskeBratrstvo/YouTube.com (1, 2, 3, 4)

Benedictus Legiſlator — Bernardus Illuſtrator

Prošlog mjeseca, na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo, glavne zaštitnice Svetoga cistercitskog reda, vječne je zavjete položio brat Bernard iz samostana višebrodskih tradicijskih cistercita. Tako je svoj plašt zamijenio bijelom kukulom koju je prema predaji BDM predala prvim cistercitima. Nekoliko kratkih videa nalazi se na YouTubeu (1, 2).

Na pozivnici brata Bernarda (u dokumentu dnu njihove stranice) nalazi se slika koja Red prikazuje kao Parvus fons. Od tog malenog izvora koji nastaje iz Kristovih Rana (a Vulnere) i Marijinih prsiju (ab Ubere) nastala je silna rijeka svetaca i redova koji su označeni brojkama i opisani u dnu slike. Među njima se ne mogu previdjeti viteški redovi, dok rame uz rame kleče Benedikt i Bernard i to prikazani kao blizanci.

To nije jedini slučaj gdje se ova dva svetca prikazuju jednake fizionomije, što bi trebalo dati do znanja da je Bernard na najsavršeniji način provodio pravilo praoca zapadnog redovništva. Isto je i na jednoj starijoj slici iz Španjolske (XVI. st.) majstora iz Borbota iz crkve Sv. Feliksa u Játivi,

kao i na sljedećoj velikoj slici iz XVIII. st. Djevica od Cistercija (154 x 100 cm) koja se pripisuje A. Pérezu, a nalazi se u kapelici Bratstva od Pete Gospine Boli u seviljskoj župnoj crkvi Sv. Marije Magdalene.

Ranije je bila u crkvi Sv. Benedikta vitezova iz Calatrave. Zato na njoj Benedikt i Bernard nose križeve viteških redova koji imaju istaknuto mjesto i na slici s pozivnice brata Bernarda; crveni križ vitezova iz Calatrave i zeleni vitezova iz Alcantare. Osim templara, kojima je pravila napisao sv. Bernard, i mnogi su se drugi vojni redovi oslanjali na cistercitske običaje. Iz te skupine vojnih redova cistercitskog nadahnuća većina je nestala ili je kasnije obnovljena u obliku dinastičkih redova, a preživjele su jedino koludrice Reda Calatrave čijem će svetom utemeljitelju biti posvećen poseban post.

Slike: Literátské bratrstvo (screenshot), klastervyssibrod.cz, pinturaantigua, hermandadquintaangustiasevilla,

Obraćenja

"Petar će im: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš." 

(Dj 2, 38-39)

Tako je svojim sunarodnjacima govorio sveti Petar, ali obraćenje nije mio pojam mnogim biskupima zadnjih desetljeća. Iako ima uglednih židovskih stručnjaka koji u molitvi za Židove na Veliki petak ne vide ništa sporno jer i sami Židovi svakodnevno mole za obraćenje inovjeraca, engleski su biskupi službeno zatražili od Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei promjenu molitve za Židove na Veliki petak u klasičnoj misi (1, 2):

"Biskupska konferencija traži od Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' da revidira molitvu 'Pro conversione Iudaeorum' u svečanoj liturgiji Velikog petka u izvanrednom obliku rimskog obreda, u svjetlu razumijevanja odnosa između Katoličke Crkve i židovstva u izjavi Nostra aetate."

Čin je to izravno usmjeren protiv pape Benedikta XVI. koji je osobno napisao zadnju inačicu te molitve. Ovo što engleski biskupi čine službeno, već se čulo u Njemačkoj. Tako msgr. Mussinghof iz Aachena "nikada nije razumio zašto je papa Benedikt ponovo [?, op. splendor] uveo tu molitvu u stari obred... To, s dopuštenjem i sa svim poštovanjem, nije dobra stvar" (3).

Danas je Rorate objavio reakciju novoizabranog predsjednika FIUV-a koji među ostalim podsjeća da iako molitva na Veliki petak u novom obredu ne spominje izričito nužnost priznavanja Krista kao Spasitelja, ipak se to nalazi na drugim mjestima novoredne liturgije: Večernja nedjelje Uskrsa ili Jutarnja 31. prosinca. Spomenuli su i rabina J. Neusnera koji u njoj prepoznaje "altruistični duh" itd.

Ovdje postoji post o majci Mirjam od Jaganjca Božjega, suvremenoj obraćenici sa židovstva koja je u Isusu prepoznala očekivanog Mesiju. Osnovala je kasnije redovničku zajednicu blisku Tradiciji. Za ovu sam priliku izdvojio izvanredan primjer jedne obitelji dvoje židovskih obraćenika na katoličku vjeru čiji su se članovi prinijeli Gospodinu kao žrtva za obraćenje svojih sunarodnjaka. Obitelj je to Ludwiga i Jansje Löb. Za Ludwiga je katolička vjera bila ispunjenje mesijanskog obećanja. Židovstvo je shvaćao kao pripremnu fazu. Svoje židovsko podrijetlo nikada nije skrivao, nego je štoviše htio obratiti sve svoje sunarodnjake kao što je i sam bio obraćen. Zastupao je shvaćanje da svaki Židov koji doista poznaje svoju religiju i želi je ispovijedati sa svim posljedicama u duhu, mora postati katolikom (usp. en, nj). Par je imao osmero djece od kojih je šestero izabralo duhovni stalež i to u Redu cistercita strožijega opsluživanja tj. trapistima. 

Osim životopisa na stranici opatije Koningshoeven, može se pronaći još i sljedeći kratki životopis iz pera A. Christensena o nedovoljno poznatoj braći i sestrama trapistima za koje se vodi postupak za beatifikaciju:

"Usred lijepo uređena groblja opatije Konogshoeven, Reda cistercita strožijega opsluživanja, u središnjem dijelu koji je rezerviran za opate, stoji neobičan granitni križ s poštovanjem okružen nizozemskim cvijećem:

'U spomen na našu braću, oca Ignacija, oca Nivarda i brata Lina iz obitelji Löb koji su 1942. u Auschwitzu umrli za ime Kristovo'.

Posjetitelj se pita zašto su za smrt odabrani samo ti koludri, prvenstveno što je Löb njemačko, a ne nizozemsko prezime. Iza toga se otvara jedna povijest čiji je svaki element dragocjen. Ta tri brata bili su sinovi jednog neobično talentiranog i pobožnog bračnog para, roditelja koji su se bili obratili na katoličku vjeru. Lutz i Jansje bili su posebni po nečemu što u modernim vremenima nema usporedbe; istodobno su imali tri sina u jednoj cistercitskoj opatiji i tri kćeri u drugom, jedinom ženskom cistercitskom samostanu u Nizozemskoj. Sve šestero tih izvanredno predanih kršćanskih muževa i žena uhitio je nacistički režim samo stoga što su bili semitskoga podrijetla. U svojim su patnjama pokazali herojsku vjernost i slobodni od svake ogorčenosti umrli za svoju vjeru. Isplati se promotriti ih izbližega:

Ludwig Löb, nadimkom Lutz, bio je otac obitelji vrijedne spomena. Rođen je u Porajnju 1881. u obitelji liberalnih židovskih roditelja. Otac mu je imao dobar posao odjećom u Den Haagu pa se 1882. cijela obitelj tamo preselila. Premda su sva Ludwigova djeca bila nizozemski državljani, on se sâm nikada nije odrekao svoga njemačkog državljanstva. 

Lutz je bio vrlo misaon, osjetljiv i plemenit mladić. Nakon interesa za marksizam, okrenuo se čitanju kardinala Merciera i ostalih te se tako zainteresirao za katoličku vjeru. Zaručio se za mladu židovsku gospođicu Johannu van Gelder (nadimkom Jansje), kći imućnih amsterdamskih izvoznika. Kažu da je za razliku od njega, ona bila žustra, talentirana i ekstrovertirana djevojka. Oboje su se krstili nekoliko dana prije svog vjenčanja 1906. godine. Ludwig je bio promjenjive sreće kao rudarski inženjer i profesor. Obitelj se iz Nizozemske preselila u Indoneziju, ali se naposljetku vratila natrag i nastanila u Bergenu op Zoomu. U međuvremenu je od 1908. do 1918. rođeno osmero djece. U Bergenu op Zoomu nalazili su se u snažno katoličkoj regiji. Nisu bili bogati, ali su njihove osobnosti rasle na zdrav način. Jansje je bila omiljena kao gostoprimka u gradu- 'Kod Löbovih je uvijek neko slavlje!'. Lutz je bio uglađen, omiljen nastavnik i voditelj mladeži. Bio je predan tihom razmatranju, studirao je sv. Bernarda, prevodio francuske knjige (uključujući Thibautov život dom C. Marmiona), svake je godine obavljao osmodnevne duhovne vježbe u nedalekoj opatiji Koningshoeven i svi su ga znali kao pravog svetca. 

Tako je došlo do toga da je najstariji sin Georg, kad je završio školu, htio postati svećenikom i nakon nešto teškoća i oklijevanja, 1926. stupio novicijat za korske koludre te trapističke opatije. I tako je to počelo. Nakon njega, došla su i njegova mlađa braća, Robert kao brat laik i Ernst kao korski koludar. U međuvremenu je i najstarija kći Lina osjetila istu privlačnost i htjela pristupiti k trapistkinjama. Najbliži je samostan bio frankofoni u Chimayu u južnoj Belgiji. Tu je ušla kao prva nizizemska djevojka- 'Prikazujem se za obraćenje Židova'. I za njom su došle dvije sestre, Doroteha i Louise. Godine 1937. sve su pošle u novoosnovani samostan u Berkel u Nizozemskoj, nedaleko od Koningshoevena. Tako su tu bila dva patra, jedan brat laik i tri koludrice iz iste obitelji, i svako od njih bilo je prava osobnost svoje vrste. Georg (dom Ignacije) bio je ekstrovertiran, srdačan i spreman pomoći. On i njegov brat Rober imali su katkad svojih poteškoća glede propusta, ali su ih dobro svladali. Robert (brat Lino) bio je pristao, aktivan i društven. Čak je sâm napravio tada zabranjeni radio s limenim krovom kao antenom i tajno slušao Hitlerove govore. Ernst (dom Nivard) bio je najozbiljniji- 'Koludar do srži'. Bio je zamjenik meštra novaka, dobro je vladao sobom, strog prema sebi, ali ljubazan prema ostalima. Nervoza mu je znala uzrokovati besane noći, ali muški je podnosio noćne vigilije i borio se protiv sna preko mnogih 'zadovoljština'. Lien, kako su zvali Linu (sestru Hedvigu), bila je ljubazna, majčinski zrela djevojka. Obnašala je različite službe u zajednici i bila je poznata kao uzorna redovnica, otvorena srca i spontana, no ne neumjereno. Door (Dorothea) i Wies (Louise), odnosno redovničkim imenima Marija Terezija i Veronika, bile su velikodušne u žrtvi i imale su nježnu ljubav prema Blaženoj Djevici. Međutim, tjelesno nisu bile tako jake kao Lien. Doma je ostalo samo dvoje djece; Hans i Paula. 

U međuvremenu je umro Lutz svetačkom smrću i imao je siromaški pogreb, kako je želio. Kratko nakon mlade mise oca Nivarda, umrla im je i majka Jansje.

Uzdigao se Treći Reich. Stigao je rat. Nacistički oklopnjaci su provalili u Nizozemsku. Nizozemski su biskupi u pastirskoj izjavi protestirali protiv okrutnosti prema Židovima. Umjesto da izravno napadnu hijerarhiju, komesar general Schmidt izabrao je varijantu da ih ušutka preko javno naviještene odmazde: tjedan dana kasnije obuhvaćeni su i svi Židovi katoličke vjere. To je razlog što se njihova susljedna smrt s pravom može nazvati mučeništvom pretrpljenim iz mržnje prema vjeri i učiteljskom auktoritetu Crkve.

U nedjelju ujutro, 2. kolovoza 1942., dok su koludrice u Berkelu još pjevale noćni oficij, stigla je policija i tražila da im izruče sestru Hedvigu i sestru Mariju Tereziju. Napustile su kor, kapelan im je dao svetu pričest i s osmjehom su pozdravile sve u blizini. 'Ne želite li pobjeći?' 'Ne, rekla sam našem Gospodinu: 'Predajem se Tebi; čini sa mnom što hoćeš'.' Sestra Veronika je ležala ozbiljno bolesna od tuberkuloze i nije bila uhićena. 

Kad su u policijskom vozilu stigli u Koningshoeven, SS-ovci su uzeli braću s noćnog oficija, no dopustili su dom Nivardu i dom Ignaciju da još jedanput odsluže svete mise. Otac Nivard je bio zamjetan po načinu kako je služio svetu misu svojim uobičajenim spokojem i svjesnom ozbiljnošću. Kad su ga pitali ne želi li pokušati pobjeći, dom Ignacije je odgovorio: 'Ali kako bi se to odrazilo na samostan? Zaprijetili su da će ubiti desetero otaca ako ne pođemo s njima'. Jednom drugom bratu je rekao: 'Dok se ponovo ne vidimo u nebu'. Prva reakcija brata Lina je bila da bježi, ali pomirio se s neizbježnim i ministrirao svom bratu dom Ignaciju.

Kad su braća izašla i otišla u vozilo te ugledala svoje sestre koje nisu vidjeli 12 ili 14 godina, susret je bio srdačan i pun radosti. Zapanjeni SS-ovac im je rekao: 'Mislite da ste odvedeni na zabavu?!' 'Tako je'- odvratila je sestra Hedviga- 'vi nam samo pomažete da brže stignemo u nebo!' Toga je dana uhićeno barem 300 katoličkih Židova i odvedeno u sabirno središte Amersfoort, a zatim u logor Westerbork na njemačkoj granici. Spominje se da su u to vrijeme nacisti još mislili da će Amerika njihovim žrtvama osigurati utočište, pa su im postavljali detaljna pitanja o prijateljima i rođacima u Americi i to bilježili. No, vlada SAD-a nije pristala prihvatiti ih. Löbovi su bili u briljantnom društvu s liječnicima, intelektualcima, učenim dominikanskim patrima i sestrama i u društvu s velikom karmelićankom sestrom Benediktom od Križa, Edith Stein. Zbog silne snage njena karaktera, potonja je bila prirodna predvodnica skupine redovnika koji su skupa molili oficij i krunicu. 

Svjedoci kažu da su oba svećenika iz obitelji Löbovih bila djelatna u tješenju i u slušanju ispovijedi, a koludrice su bile hrabre i spremne pomoći, posebno djeci. To je otprilike sve što znamo. Skupina je bila odvedena u strašni logor Auschwitz u Poljskoj gdje jedan dokument nacista kratko i šturo bilježi njihove datume rođenja i smrti: kolovoz i rujan 1942. Nepotvrđeni izvještaj jednoga anonimnog pisma kaže da su oci Ignacije i Nivard, zato što su ispovijedali, bili izvedeni pred streljački vod s dvojicom poljskih i dvojicom grčkih svećenika, a otac Nivard, nekoć zamjenik meštra novaka, prije nego što su ispaljeni hitci, uzviknuo je: 'Za novicijat Koningshoevena!'

Bolesnu sestru Veroniku su nacisti odveli u Westerbork, no nakon 8 ili 10 dana su je pustili. Poglavarice su je slale u razne bolnice i napokon je umrla u svom samostanu u kolovozu 1944. Najmlađi brat Hans uhićen je i poslan na prisilni rad u rudniku cinka u Poljskoj. Kad su komunisti uznapredovali, odvezen je zapadnije na otvorenom transportnom kamionu. Smrzla su mu se stopala i umro je u bolničkoj baraci u Auschwitzu u veljači 1945. Najmlađa kći Paula, udana za Nizozemca, ostala je tijekom rata skrivena u kući odvažnih katolika iz Nymegena i jedina je iz obitelji preživjela rat." 

Izvor: TOTUS CATHOLICUS, Dom C. de Chergé

Kalež i Marija

Blagdan je Preslavnog Imena Marijina.

"Srednjovjekovni su cisterciti u zlatne misne kaleže često gravirali Marijino ime- onako kako je Marijina utroba bila nosila Bogočovjeka, tako je kalež sadržavao božansku Krv."

Izvor: M. Mosebach, Der Ultramontane. Alle Wege führen nach Rom, Sankt Ulrich Verlag, Augsburg, 2012., str. 132
Slika: FSSP Wigratzbad

Samostan šutnje

Slika koja se ovih dana nalazi u zaglavlju bloga Rorate caeli podsjeća na dvije velike trapističke obljetnice; 350 godina od početka trapističke obnove i 200 godina od ponovnog utemeljenja opatije La Trappe. 

Na stranici opatije iz Mariawalda nalazi se jedan članak izvjesnog dr. F. Meeringa iz časopisa Gartenlaube od 5. svibnja 1932., u kojem na popularan način za čitatelje predstavlja trapiste. Časopis je na tavanu svoje majke pronašao jedan gospodin koji ga je poslao u Mariawald. Pisac govori o cistercitskim pravilima; to su zapravo posebne konstitucije koje proizlaze iz temeljnih dokumenata s početaka reda, a pravilo u pravom smislu riječi je ono sv. Benedikta.  Od tada se mnogo toga promijenilo, ali još uvijek među cistercitima postoje obnoviteljska nastojanja. Tako dva cistercitska samostana- jedan strogoga, a drugi općeg opsluživanja- od pontifikata nekoć slavno vladajućeg pape Benedikta XVI., nastoje oko obnove svoje stare litugije i koludarskog života.

Samostan šutnje

Napisao: dr. F. Meering

(iz časopisa 'Gartenlaube' od 5. svibnja 1932.)

strogo redovničko pravilo propisuje da se monasi s rada u polju vraćaju jedan iza drugoga

Po strani od dnevne buke, od velikih zbivanja i prevrata našega vremena, održao se jedan svijet koji si je za jedini cilj postavio rad i razmatranje, koji bez stremljenja za vanjskim uspjehom provodi svoje dane u tišini i povučenosti. Među starim redovničkim ustanovama posebno su kod cistercita, velikih kulturnih nositelja i kolonizatora, trapisti ti koji prema starom cistercitskom pravilu iz 1098. u brojnim samostanima vode javnosti skriven, ali radišan život.

Trapisti su nastali kao jedan od mnogih obnoviteljskih pokreta samostanskog života nakon propadanja i površnosti na izmaku srednjovjekovlja i početku novovjekovlja. Htjeli su povratak izvornom cistercitskom životu koji je vrlo strog i zahtijeva veliku žrtvu, ali zato osigurava koludarski život neometan svim vanjskim utjecajima. Temeljna su pravila cistercita kod trapista pronašla nov i čvrst oblik. Morao je doći jedan svjetovnjak da se ponovo uvede to staro 'opsluživanje' koje se mnogima moglo činiti neshvatljivim i jedva podnošljivim za jedan ljudski život. Francuski plemić Ivan Le Bouthillier de Rance stupio je 1664. nakon raspuštenoga i uspješnoga dvorskog života u opatiju La Trappe, čiji su mu prihodi pripadali prema posebnom pravu onih vremena. Darovao je sav svoj imetak, potpuno se povukao i onda sa sve većom skupinom istomišljenika ponovo uveo stara pravila. Iznenađujuće, popularnost samostana La Trappe postajala je sve veća. Težnja i čežnja za askezom još nisu bili izumrli, nego su upravo nakon vremenâ površnosti i pustošenja tražili nova mjesta na kojima bi se mogli živjeti. Pojedine su odredbe kao konačne uvedene tek nakon pomnog ispitivanja i sakupljenih iskustava. Morala se najprije dokazati njihova korisnost za život monaha. Usprkos raznim smetnjama, trapisti su se do danas održali s mnogobrojnih filijalama i tisućama članova. I tamo gdje su bili protjerani, primjerice u Francuskoj, godinama nakon toga su ponovo naišli na gostoljubivo prihvaćanje. U novije su se vrijeme u većoj mjeri okrenuli misijama. Njemačka danas ima samo još jednu veću samostansku filijalu u prioratu Mariawald u Eifelu, jer je veća njemačka opatija Oelenberg u Elzasu nakon zaključenja mira pripala Francuskoj.

u bravariji se odrađuju razni popravci

Kruže mnoge neobične priče o redu koji se dijeli na koriste i laike tj. korske koludre i braću konverze. Koristi su odjeveni u bijelo, a braća u smeđe.

Pretpostavka da trapisti spavaju u vlastitom mrtvačkom kovčegu, temelji se na pogrješnom shvaćanju da se pokapaju nakon svoje smrti u jednostavnom kovčegu u kojem čuvaju svoje dnevno ruho. Dan je vrlo strogo podijeljen, a počinje noću u 2 sata čitanjima, molitvama i pjevanjem. Tomu se kasnije pridružuje misa i od 6.30 sati rad i pouka. Slijede svečana misa i pobožne vježbe do ručka koji je u 11, a u vrijeme posta u 12 sati. Samo vrijeme posta traje vrlo dugo, od 14. rujna do Uskrsa. Poslijepodnevno vrijeme omogućuje slobodu za studij i praktični rad. Zatim slijedi Večernja pa skromna večera u 18 sati. Prije samog noćnog mira koji je ljeti počinje u 20 sati, a zimi u 19, još je Povečerje i ispit savjesti. Dakle, život strogo teče između uglavnom tjelesnog rada i molitve. Velika se vrijednost polaže na to da svi članovi, također korski koludri, sudjeluju baš u tjelesnom radu. Samopožrtvovan život se vidi i iz skromnosti obroka. Tako je zabranjeno svako uživanje mesa, masti, ribe i vina, a zdravima su i jaja zabranjena. Ručak se sastoji od tanjura juhe, zdjelice povrća, komada kruha, pola litre razblaženog piva i nešto voća. Jednako je tako skromna i večera.

skromni se obrok trapista sastoji od juhe, povrća, krumpira, kupe piva. Vilica i žlica su drvene, posuđe kositreno, kupa glinena

Jedna od najtežih zapovijedi trapista je vječna šutnja. Ako je potrebno sporazumijevanje, npr. kod praktičnog posla, događa se putem znakovnog jezika.

Unutar samostanske zajednice sve poslove obavljaju sami, tako da samostan predstavlja zatvoreni gospodarski krug. Stočarstvo i siranu je Red doveo do posebnog ugleda. 

Naše fotografije iz mariawaldskog samostana u Eifelu omogućuju predodžbu jednostavnog dnevnog posla koludara. Život ukućana teče između razmatranja, molitve i rada. 

Tko je jedanput, dolazeći posjetiti samostan preko eifelskih brda, proboravio kratko vrijeme u njegovoj okolici, neće zaboraviti jak dojam koji mu bez patetike i bez riječi dolazi od tih zidova i odlazi u svakodnevicu kao nježna i tiha uspomena. 

koludri za berbe voća

Tko pita za djelovanje Reda, za njegovo šire značenje; tko si ne može objasniti taj skromni, gotovo tvrdi i oštri život, tomu ne vrijedi ponuditi odgovor iz jednoga dana koji prikazuje njihov život. Neće mu dostajati odgovor da trapisti manje rade na znanstvenom području, ali da mogu pokazati ovaj ili onaj uspjeh u poljodjelstvu. Njihov se život mora motriti iz uvida čovjeka koji vjeruje, s onu stranu svih konfesionalnih granica. Sve što trapist čini, zbiva se iz svijesti i spoznaje da se pokora, molitva, odricanje i rad, dakle jedno samožrtvovanje osobnosti u oskudnim uvjetima- može se reći u anonimnosti samostanskih zidova- obavlja za dobro i boljitak ne samo vlastitog pročišćenja, za postizanje boljeg razumijevanja života i svijeta, nego u konačnici također da se otkloni nevolja i zlo koje se svakog dana i sata zbiva u svijetu. Tu je pored sve koncentracije na božansko veza koju svjetovni ljudi razumiju i instinktivno osjećaju.

znakovni razgovor između korskog novaka i voditelja praonice

Teret koji obilježava taj život u takvom jednostavnom okruženju sa svim odricanjima, sami su izabrali, podnosi se slobodnom odlukom. Zato trapist u ispunjenju svojih zadaća može uspjeti samo onda kada veličina njegove ljudskosti raste sa slobodnom spoznajom i prihvaćanjem svih teškoća i askeze koje mu pravilo propisuje. To u jednakoj mjeri vrijedi i za druge redove, npr. kartuzijance. Pobjeda nad mnogostrukim ciljevima i željama srca, sjetila i duha preko velike i uređene stege, može samo onda postići pravi učinak ako proizlazi iz iskrena srca. To je u nekom smislu svrha života uopće koju svatko za se nastoji postići, pa bio mu put usto bitno teži ako ga se hvata i smeta mu sve ono što mimoilazi ove samostanske zidove.

prije ulaska u refektorij stanari samostana po starom običaju posvećenom vodom ovlaže dva prsta

Izvor i slike: kloster-mariawald.de

Iz Češke

Na stranici cistercitskog samostana Majke Božje Vyšebrodske početkom kolovoza je najavljena svečana pontifikalna misa u tradicionalnom obliku rimskog obreda povodom 100. obljetnice smrti sv. Pija X. Služio ju je 9. kolovoza 2014. opat Josip iz mariawaldske opatije cistercita strožijega opsluživanja. 

Na stranici Was-tuat-si.at nalaze se fotografije tog događaja. Video Literátskog bratrstva koje je pjevalo Misu pape Marcela može se pogledati na Youtubeu. Isječci sa svečanosti koja je trajala oko tri sata počinju oblačenjem opata u misno ruho, a završavaju blagoslovom kipa Bezgrješne u klaustru samostana i spomenutim zborom.

Samostani iz Mariawalda i Vyššeg Broda jedini su cistercitski samostani koji su se vratili klasičnom obredu prema cistercitskom ususu.

Slike: screenshot Youtube/Literátské bratrstvo

Bernardova kazula

Danas se obilježava 100. obljetnica smrti velikog pape sv. Pija X. Umro je na dan  sv. Bernarda koji se spominje u sljedećih nekoliko redaka.

"Na izložbi o Bizantu koja se ovog ljeta [2012.] može razgledati u Schallaburgu, nalazi se komad bizantske svile iz XI. st. Radi se o porubu jedne svilene kazule iz samostana Brauweiler, koju je navodno nosio sv. Bernard iz Clairvauxa kad je 1147. u Brauweileru pozivao na II. križarsku vojnu. U povijesti štovanja sv. Bernarda češće se javljaju 'Bernardove kazule'. U XVII. i XVIII. st. bilo je uobičajeno da članovi Generalnog kapitula odu na izlet od Cîteauxa do Clairvauxa, kako bi tamo na grobu sv. Bernarda služili misu, noseći pritom 'njegovu' misnicu."

Izvor i slika: EUCIST NEWS

Nakon pola stoljeća

Papa Pavao VI. ukinuo je motuproprijem Ministeria quaedam od 15. kolovoza 1972. prvu tonzuru, niže redove (ostijara, lektora, egzorcista i akolita) i podđakonat. No, podjela nižih redova zadržana je u tradicijskim redovničkim zajednicama i družbama apostolskog života (vidi Universae Ecclesiae, 30 i 31). 

Takav je događaj jučer, 29. ožujka 2014., ponovo ugledala i trapistička opatija Mariawald. Prvi put nakon više od pedeset godina. Kako se vidi na fotografiji, djelitelj je bio sam opat Josip jednom koludru ove opatije.

Prema/slika: et nunc

Sustine et abstine

Trapisti su od dana sv. Bernarda 2012. do istoga dana ove godine obilježavali 900. obljetnicu ulaska toga svetca u Cistercij. Iako nije utemeljitelj cistercita niti je kad bio njihov generalni opat, njegovim je ulaskom s još tridesetak rođaka započela slavna povijest bijelog reda, prvog u Crkvi posvećenog Blaženoj Djevici Mariji.

Spomenuta obljetnica je imala karakter godine u kojoj se molilo za nova zvanja u redu. Opat Mariawalda je u prvoj polovici ove godine dao dva intervjua u kojima doznajemo o stanju samostana četiri godine od početka postupne obnove.

U intervjuu koji sam odabrao na poseban je način istaknuo simbiozu Benediktova pravila i klasične rimske liturgije u kojoj jedno utječe na drugo. Trapistički život nije jednostavan pa su mnogi strahovali za budućnost opatije ipak:

"Bilo je više ulazaka, to je istina. No, nije dostatno za ulazak da netko bude ljubitelj izvanrednog rimskog obreda, odnosno posebnosti našeg cistercitskog obreda s njegovim malim liturgijskim posebnostima u kalendaru i katkad lagano modificiranim misnim obrascima. Treba prvenstveno imati pravo zvanje za koludarski život. Stoga je važno dobro odabrati kandidate, dobro ih prije upoznati. Zato prije postulature postoji proba od najmanje četiri tjedna. Ta faza međusobnog upoznavanja je vrlo bitna, da se zatim odluči o prihvatu. Bilo je jako mnogo onih koji se interesiraju za naš samostan. Od 2009. preko četrdeset. Godina 2012. bila je dobra s rijetkim događajem vječnih zavjeta. Osim toga, bilo je oblačenje jednog novaka. Trenutačno je, dakle, sve zadovoljavajuće. Pravi monaški život za mnoge zainteresirane predstavlja izvanredan izazov, jer bez žrtve se ne može biti koludar. Već redovito ustajanje usred noći nije tako jednostavno, i monasi su ljudi kao ostali, ali pod posebnim zahtjevom. Htio bih to još malo objasniti; i u ostalim zvanjima (željeznica, pekare, bolnice) noćne smjene spadaju u dužnost, ali mi ne moramo izvršavati nikakav poseban noćni rad kako bismo konkretno nekome pomogli, a ipak hoćemo ustajati u 2.30 sati. Nadovezujemo se na Krista koji je molio noću. Mislim i na sv. Pavla koji je noću u zatvoru molio, kao i na prve monahe koji su to posve svjesno činili upravo u vrijeme kad je dan još svjež, neopterećen, bezbrižan. Otada su ih slijedile tisuće. "Najprije Bog" doslovno je nastojanje u našem životu- sv. Benedikt kaže da se djelu Božjem ništa ne pretpostavlja. Tako i mi počinjemo molitvom za mnoge ljude u Crkvi i u svijetu već noću u tri sata, da tako razbijemo tminu koja nas često obavija i da tu već uzmemo nešto od svjetla Božjeg koje u tmini svijetli.

- Kakve ste reakcije doživjeli od vjernika koji vam dolaze na bogoslužje?

Reakcije su bile potpuno različite, ali protesti su, srećom, bili rijetki. Što se tiče vjernika koji su dolazili, bilo je osim onih koji su ostali i onih koji su svjesno otišli drugdje na bogoslužje- ali došli su neki drugi. Zamjetno je da nakon naše obnove opet ima mladih ljudi, što ranije zapravo nije bio slučaj. Povremeno čak iz slučajnoga posjeta nastane stalna veza. Moguće da se po klasičnom obliku liturgije modernom svijetu koji je blokiran tehnikom, kalkulacijom, financiranjem i užitkom, tu pokazuje nešto što mu nedostaje. Upravo mlađi ljudi naša bogoslužja otkrivaju kao mogućnost da potpuno diskretno nađu mir i zaista zajedno mole. Ovdje se ne mora neizbježno sudjelovati u organiziranom dijalogu i neprestano govoriti. Može se tiho smjestiti, prepustiti se zbivanju, slijediti ga i unijeti sve vlastite nakane. Sveta liturgija nudi prostor koji, srećom, izmiče našoj moći raspolaganja. Da, Bog dolazi ljudima kad se prepustimo liturgiji, Njemu koji ovdje stoji u središtu."

Na pitanje bi li ponovio taj put koji su prešli odgovara:

"U svakom slučaju, iako znam da to nije lak put i na njemu se ne stječu samo prijatelji. Na obnovu su neki gledali kao na napad na njihov vlastiti teren, kao napad na njihovo zamišljeno prvenstvo u interpretaciji. Papu oni, doduše drže za pogrješivoga, ali sebe same ne. Mi, pak, mislimo da je reforma važna. Tu se radi o važnim vrijednostima koje su na mnogim mjestima izgubljene, a opasnost je da se izgube i u koludarskom životu. I zapravo se gube. Naravno, ne može se apsolutno oponašati prošla vremena, ali treba opet izvući vrijedna blaga- tu spada i liturgija sa svojom jasnom usmjerenošću na Boga, što je važno za kontemplativni život. Radi se također- što mnogima nije jasno- o cjelovitoj vjeri, koja nije na raspolaganju našoj proizvoljnosti. Ona se mora poštovati i njegovati kao cjelina."

Izvor: kloster-mariawald.de

Naš red znači:
Biti prezren,
poniznost, dragovoljno siromaštvo,
poslušnost, mir,
radost u Duhu Svetom.

Naš red znači:
biti pod jednim učiteljem,
pod jednim opatom,
pod jednim pravilom,
pod jednom stegom.

Naš red znači:
gorljivo se vježbati u šutnji,
vježbati se u postu, bdijenju,
molitvi i tjelesnom radu.

I iznad svega toga:
slijediti izvrsniji put;
ljubav.

I onda:
u svim tim stvarima
napredovati
iz dana u dan
i u tomu izdržati
do posljednjeg dana.

(sv. Bernard iz Clairvauxa)

Izvor: et nunc

Slike: et nunc, ocso.org

Od Benedikta do Benedikta

Pročitali smo kod Tome da je prije dva dana Društvo za promicanje tradicionalne mise Benedictus primljeno u Međunarodnu federaciju Una voce. No, svako malo doznajemo o redovničkim zajednicama ili laičkim udrugama koje prepoznaju vrijednost klasične mise i promiču je. Evo nekoliko riječi o još jednoj takvoj udruzi. Blog Sancrucensis, cistercitskog koludra dom Edmunda, 8. listopada izvješćuje o tradicionalnoj misi u opatiji Heiligenkreuz u organizaciji Udruge sv. Benedikta, zaštitnika Europe. Misio je dom Hervé, opat Triorsa, opatije koja je proizašla iz Fontogombaulta.

Udruga je nastala 1967., dakle nakon što je papa Pavao VI. patrijarha zapadnog monaštva 1964. god. proglasio zaštitnikom Europe, apostolskim pismom Pacis nuntius (lat., it.). Na važnost Benediktova pravila i kršćanskog identiteta europske kulture upozorio je i bl. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Sanctorum altrix, povodom 1500. obljetnice rođenja sv. Benedikta. 

Članovi u skladu s Pravilom sv. Benedikta teže tomu da se ništa ne pretpostavi Kristu i Božjim zapovjedima. Nastoje braniti prava Crkve i njegovati njene tradicije. Tu spada i promicanje uporabe latinskog jezika, donedavno zajedničkog jezika cijele Europe na čiju je važnost upozoravao mudri papa Benedikt XVI. Jedno od njegovih važnih djela je i osnutak Papinske akademije latiniteta.

Udruga je proširena u četrnaest zemalja i ima više od pet stotina članova koji u suradnji s benediktinskim i cistercitskim opatijama organiziraju razne konferencije sa svrhom promicanja u Europi kršćanske kulture. Također se trude oko obrane svetosti obitelji, promicanja socijalnoga nauka Crkve i osobito katoličkih škola kao učinkovitoga sredstva za širenje kršćanske kulture. Više o ovoj udruzi možete doznati na stranici Papinskog vijeće za laike koje je 11. srpnja 1988. Udrugu sv. Benedikta, zaštitnika Europe priznalo kao međunarodnu udrugu papinskog prava.

Slika: Sancrucensis

Završetak obnove

O cistercitima iz samostana u Vyšem Brodu bilo je riječi u listopadu. Nedavno je dovršena obnova njihove samostanske crkve, a svečanu pontifikalnu misu u izvanrednom obliku rimskog obreda, kako je bilo i najavljeno, 15. prosinca 2012. služio je mariawaldski opat J. Vollberg. Za glazbu se pobrinulo Književno bratstvo iz crkve Sv. Vjenceslava iz Netolica. Dostupna su četiri videa o toj svečanosti:

Svečana pontifikalna sv. misa, 15. prosinca 2012.- YouTube

Jakob Petelin Gallus: O SALUTARIS HOSTIA- YouTube

Svečana ponitifikalna sv. misa očima Petra Kosaře- YouTube

Svečana ponitifikalna sv. misa očima Jana Šobáně- YouTube

Zagreb, 9. rujna 1863.

"Ipak, i danas doista nemali broj osoba, izazivajući često iznenađenje među prijateljima i znancima, napuštaju svoje profesionalne karijere, ponekad prilično uspješne, kako bi prihvatile strogo pravilo klauzurnoga samostana. Što ih potiče na tako zahtjevan korak ako ne činjenica da su shvatili, kako poučava Evanđelje, da je Kraljevstvo nebesko "blago" radi kojega se doista isplati sve ostaviti (usp. Mt 13,44)?"

(papa Benedikt XVI., Angelus, 19. studenoga  2006.)

Na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu obilježava se Dan Pro orantibus kad se sjećamo svih muških i ženskih klauzurnih redova. Mislim da će se danas lijepo uklopiti ovo pismo sluge Božjega opata Franje Pfannera napisano u Zagrebu u drugoj polovici XIX. st. Tada još svjetovni svećenik- ispovjednik zagrebačkih milosrdnica i zatvorski kapelan- baš je u Zagrebu, gradu u kojem stoljećima nije bilo cistercita, 1862. susreo dvojicu belgijskih trapista (1). Susret s njima dovest će do velikoga preokreta u njegovu životu i već sljedeće godine piše pismo svojoj obitelji:

"Zagreb, 9. rujna 1863.

Najdraža majko i braćo!

Iznenadit će vas ono što vam danas želim priopćiti. Napuštam Zagreb, i to zauvijek. Sutra putujem u Njemačku, u Rajnsku pokrajinu u tamošnji trapistički samostan. Činim to jer prepoznajem da je to volja Božja, kao što sam i prije trinaest godina kao volju Božju prepoznao to što sam postao svećenikom.

Ta misao da postanem redovnikom, već je dugo u meni. Nisam je više mogao izbiti iz glave posebno otkad sam bio u Jeruzalemu i vidio ona sveta mjesta. Moj mi je biskup  u Brixenu to odobrio nakon što sam ga triput za to molio. Kako se živi u trapističkom samostanu, možete čitati u knjižici o trapistima koju vam šaljem.

S Božjom pomoću i ja tako želim živjeti i zato želim taj stalež. Činim to vrlo promišljeno i zdravim razumom pa kad vam tu i tamo netko o tomu kaže i misli da ne činim pametno, ne brinem za to.

Ne želim postati bogat niti tražiti počasti, niti vrijediti u svijetu, nego živjeti tamo u osami siromašan i nepoznat; i to, nadam se, zauvijek, ukoliko budem tamo od koristi. Tijekom godine ću vam pisati što treba učiniti s mojim novcem, potraživanjima i stvarima.

Sve vas molim da se za mene molite, da imam snage izvršiti ono što se od mene tamo traži. Možda ćete reći da sam trebao doći doma i kod vas se oprostiti. Da, rado bih se s vama usmeno oprostio, ali bi i meni i vama puno teže pao zajednički oproštaj. Pismeni oproštaj ne boli toliko.

Na rastanku vam kažem ovo: Živite tako da se jednom svi mognemo ponovo sresti u nebu. Majko! Ne budite slijepi na svoju djecu, ni na malu ni na veliku. Jednom ćete kao majka morati položiti račun.

A, vi braćo, podupirite i pomažite staru majku i svojom joj poslušnošću olakšajte njenu dužnost! Često mislite na smrt, a ne samo na gospodarenje kućanstvom.

Vi, oženjena braćo, kršćanski živite u svom braku u svetom miru i mislite: Što koristi čovjeku da cijeli svijet stekne, a naudi svojoj duši.

Odgajajte djecu u ćudoređu; ne treba biti bogat da se stigne u nebo, no dobar svakako. Ja ću cijeloga života moliti za vas da dođete u nebo i ni za što više, to je dovoljno.

Sestrama ovdje u samostanu još nisam ništa rekao o tomu da idem u samostan. Reći ću to tek sutra i odmah otputovati, tako neću morati dugo slušati plač i tugovanje. Mora se tako učiniti kad se hoće osloboditi od svijeta.

Samo se ne bojte za to što u onom samostanu ne mogu imati ono što se smije imati u svijetu. Ne plačite nada mnom, nego nad sobom samima i nad svojom djecom!

Mene ne treba sažalijevati, slobodno biram taj stalež, nitko me na to ne sili. Naprotiv, potrebna je žustra borba da se odatle nastavi.

Dakle, ostajte zdravo i dobro! Doviđenja u nebu! Svima vama, posebno majci, za sve dobro kažem: Bog vam platio! U svetim Srcima Isusa i Marije

uvijek vam odani sin i brat

W. Pfanner

NB. Želim da svi pročitaju ovo pismo jer nemam vremena svakom od braće posebno pisati."

Molitva za beatifikaciju sluge Božjega opata Franje Pfannera nalazi se ovdje.

Izvor: Der Katholik und die Welt
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, espiritualidad monástica, Croire en Jesus

Quaerere Deum

Odavno smo se upoznali s njemačkim cistercitima strožijega opsluživanja ili trapistima koji su se vratili starom ususu i klasičnoj sv. misi. Sličan se proces od prošle godine odvija i u južnočeškoj opatiji Vyšší Brod, ali ovaj put kod cistercita općega opsluživanja. Tako je taj samostan postao jedino mjesto u Biskupiji České Budějovice gdje vjernici mogu svakoga dana pribivati tradicionalnoj svetoj misi.

Samostan je utemeljen 1259. god., sedam je stoljeća bilo središtem vjere, kulture i znanja toga područja. Njegovi su monasi uvelike zaslužni što je taj prostor nakon Husitskih ratova, a onda i Tridesetogodišnjeg rata ostao katoličkim. Budući da su se bavili i školstvom, izbjegli su udaru Josipa II. protiv kontemplativaca.

Zemljopisni položaj samostana imao je snažnu ulogu u životu samostanske zajednice. Nakon I. svjetskog rata pripao je Čehoslovačkoj Republici, a otegotna je okolnost opatiji bila ta što su njeni monasi bili većinom Nijemci. U vrijeme II. svjetskog rata opatija je, pak, pripala Njemačkoj, a novi su vlastodršci opata Tecelina, zbog njegova lojalnoga stava prema Čehoslovačkoj, uhitili i osudili na zatvor, a koludre mobilizirali ili rastjerali te ukinuli samostan. Usprkos tomu, nakon svršetka rata smatrani su neprijateljima i izdajnicima. Otkada su 1948. vlast preuzeli komunisti, stanje se pogoršalo. Opat je dobio rok od sedam godina da napusti samostan, češki cisterciti su internirani, a samostan 1950. ukinut i pretvoren u vojarnu, dok su njemački monasi našli smještaj u raznim austrijskim i bavarskim samostanima.

Nakon pada komunizma dvojica preostalih monaha iz Vyššeg Broda ili Hohenfurta, koji su još bili u snazi, vratili su se 1990. u Češku iako još nisu mogli živjeti u samostanu, tako da su stanovali kod sestre jednoga od monaha. Uz pomoć austrijske subraće i dobročinitelja započeli su s obnovom cistercitskog života pa su već 1994. mogli primiti četvoricu novaka.

"[...] Svetu misu za vjernike služe u redovitom i u izvanrednom obliku rimskog obreda. Sama samostanska zajednica se od jeseni 2011. vratila tradicionalnoj korskoj molitvi i časoslovu cistercita, a misu služe u izvanrednom obliku. Kod oživljenja klasičnog oficija pomogla im je njemačka opatija Mariawald." (katholisches.info)

Opatijska crkva se obnavlja pa se svete mise služe u kapeli Sv. Ane ili pak u tzv. zimskoj kapeli. Osim u vrijeme navedeno na sljedećoj slici, tradicionalna misa se služi i o većim blagdanima u terminu koji ne zahtijeva tako rano ustajanje, kao što je bilo na blagdan sv. Vjenceslava (1).  

Koludri ustaju u 3.45, odnosno u 4.15, korska molitva započinje vigilijom u 4.15 (4.30). Slijedi meditacija i jutarnje pohvale u 6.15 za kojima slijedi sveta misa. Doručak je u 7.45, pa prvi čas u 8.15, onda kapitul na kojem se čita Pravilo sv. Benedikta. Radi se od 9.00 dok zvono ne oglasi kraj rada u 11.45 i pripremu za podnevnu molitvu trećeg i šestog časa i molitvu za mrtve. Slijedi ručak i odmor, a od 14.00 do 17.00 opet rad koji u 14.45 prekida molitva devetog časa. Nakon posla je lectio divina. Večernja je u 18.00, tiho klanjanje i večera s rekreacijom. Zadnja molitva dana je u 19.45, kompletorij, s molitvom Salve Regina, blagoslovom i velikom noćnom šutnjom sve do jutra.

Internetska stranica samostana dostupna je na češkom, njemačkom, engleskom i poljskom jeziku, a važniji se događaji redovito najavljuju i o njima se ukratko izvješćuje. Među glavne događaje ove godine spada pokretanje male hidroelektrane (2, 3). Struju prodaju javnoj mreži, a kapacitet je dovoljan za 60-80 kućanstava.  Svečano je bilo i na Veliku Gospu ove godine kada je brat Bernard Marija položio monaške zavjete. Virtualno možete razgledati okoliš samostana te filozofsku i teološku knjižnicu. 

Panno Maria Nanebevzatá, patronko cisterciáckého řádu, oroduj za nás!

Sv. Václave, vévodo české země, oroduj za nás!

Svatý Benedikte, oroduj za nás!

Sv. Bernarde, oroduj za nás!

Slika: WIKIMEDIA COMMONS