ponedjeljak, siječnja 16, 2023

Pripovijest o prijateljstvu

Sjećanja opata dom Ljudevita Marije iz Le Barrouxa na uspomene i veze ove opatije s papom Benediktom XVI.

"Kad mislim o Benediktu XVI., spontano na um dolaze dva stiha iz poslanice sv. Pavla Efežanima u kojima evocira sposobnost da 'možemo shvatiti sa svima svetima širinu, dužinu, visinu i dubinu Kristove ljubavi koja nadilazi sve znanje'. Benedikt XVI. bio je velik u svom milosrđu pa bih vam htio ispripovijedati priču o prijateljstvu između toga velikog čovjeka i naše zajednice.

Prvi spomen J. Ratzingera u našim kronikama bio je prilikom konferencije koju je održao J. Madiran u novicijatu, 22. srujna 1984., o kardinalovu dokumentu o teologiji oslobođenja i njzinim marksističkim korijenima. Ta je intervencija bila toliko bitna da su je braća zabilježila. Od tada se kardinalovo ime ponavljalo u povijesti zajednice.

Samo je tri mjeseca kasnije kardinal Ratzinger pozvao je dom Gerarda [prvog opata Le Barrouxa]. Primio ga je s puno dobre volje i izrazio mu čvrstu želju da popravi kanonski status tradicionalnih zajednica. Ne mogu ne spomenuti da je on bio taj koji je poduzeo inicijativu, a mi smo samo odgovorili njegovu pozivu. To kardinala stavlja na Božju stranu čija Providnost uvijek ima inicijativu.

Pouzdana je činjenica da je svim silama radio na izbjegavanju loma između Rima i tradicionalističkog svijeta. Mnogo je puta primio msgr. Lefebvrea i napravio nacrt sporazuma iz svibnja 1988. Kad je msgr. Lefebvre povukao svoj potpis sa sporazuma, opet je kardinal Ratzinger bio taj koji je za privatne audijencije s papom Ivanom Pavlom II. postigao da je Sveta Stolica privatno i javno odobrila uporabu liturgijskih knjiga na snazi 1962. zajednicama koje su željele ostati sjedinjene s Rimom (uključujući našu) za članove tih zajednica i one koji su posjećivali njihove kuće.

To nam je otvorilo mogućnost obraćanja biskupu za podjelu redova, pravu vjernika da primaju sakramente prema knjigama iz 1962. i mogućnosti razvijanja pastoralnih impulsa preko apostolskih djela kako bi se održale preuzete službe (motuproprij 'Ecclesia Dei'). Tim odlučujućim zakonodavnim tekstom kardinal Ratzinger je postao član-utemeljitelj naših zajednica čiji je razlog postojanja, među ostalim, celebracija liturgije prema drevnim knjigama.

Čin prijateljstva nije se zaustavio 1988. Osim kanonskih okvira, kardinal se složio napisati uvodno pismo novom izdanju tradicionalnog misala za vjernike, što je izazvalo škrgut zubi kod nekih francuskih biskupa i izazvalo medijsku oluju zbog prijevoda jedne od molitava na Veliki petak. Papa Benedikt XVI. razriješio je tu poteškoću dajući ireničniji ton toj molitvi za židovski narod, zadržavajući bratsku svrhu njihova obraćenja.

Također je kardinal Ratzinger pokrenuo susret između Ivana Pavla II. i naše zajednice koji se dogodio u rujnu 1990. i na kojem je dom Gerard mogia ukazati na poteškoće u primjeni motuproprija 'Ecclesia Dei'. Kardinal Ratzinger je zatim pokušao pronaći praktična rješenja preko konkretnih statuta uz pomoć onih o kojima se radilo. Već je 1991. kardinal bio sklon rješenju mogućeg utoka svih vjernika njihovim biskupima da zadobiju celebraciju tradicionalne mise.

Nije potrebno niti spomenuti činjenicu da je 7. srpnja 2007., sada kao papa Benedikt XVI., na svjetlo donio, kao nešto posve razumljivo, pomirbeni dokument ('Summorum ponitificum') s obzirom na liturgijski mir koji je respektirao različite težnje vjernika.

Zabilježio bih fascinantan trenutak koji pokazuje kardinalovu nježnu iskrenost: pozvao je dom Gerarda da posjeti biskupe s ciljem međusobne bratske korekcije. podnijeti s poštovanjem naše komentare i poslušati njihove.

Usprkos medijskoj oluji zbog misala iz Le Barrouxa, kardinal se rado složio da napiše predgovor za ponovno izdanje druge knjige: 'Prema Gospodinu', Klausa Gambera. Ponovno je to bila prilika za oštre reakcije u Francuskoj jer je ta knjiga znanstvenom točnošću pokazala osnove celebracije mise prema istoku (simbolu Krista, sunca koje se diže), a ne prema vjernicima.

Prijateljstvo između kardinala i naše zajednice kulminiralo je za njegova posjeta u rujnu 1995. Brinuo se za nas usprkos svim protivljenjima. Neki su crkveni auktoriteti tražili od njega da ne dolazi na zakazani datum zbog afere s msgr. Gaillotom i izbora: odgodio je posjet za nekoliko mjeseci, ali je došao.

Dobro se sjećam njegova posjeta. Susreo sam se kao mladi novak s njim i njegovim tajnikom msgr. J. Clemensom. Dovezli su se iz Rima automobilom (let im je otkazan zbog štrajka), a odmarali sjedeći na prtljažniku. Nezaboravnim mi je ostao njihov službeni prijam u opatiji: procesija, pjevanje i molitve te konačno papinski blagoslov. Njegova se ekshortacija usredotočila na unutarnji život koji je tako važan za život Crkve.

Na kraju mise je nestao u okupljeno mnoštvo, a nakon ručka, okrunjen karolinškim aklamacijama, susreo se s dijecezanskim svećenicima koji su ga obasuli svojim pitanjima. Njegov je slogan nesumnjivo bio nadnaravan: strpljivost i molitva. Mislim da je još relevantan.

Prilikom desete obljetnice motuproprija 'Ecclesia Dei', 1988. godine, predsjedao je konferencijom u Rimu ne ustručavajući se kazati da su teškoće u njegovoj primjeni zbog nerazumijevanja tekstova II. vatikanskoga koncila, no da se ne smije izgubiti strpljivost te da je iznad svega nužno zadržati pouzdanje crpeći iz liturgije snagu za svjedočenje katoličke vjernosti.

U vrijeme dom Gerardove smrti poslao je vrlo dirljivo pismo koje otkriva njegovo prijateljstvo. Spomenuo se da je dom Gerard 'proveo većinu svoga života okrenut Gospodinu, hvaleći Boga i vodeći svoju braću u molitvu'- Izrazio je zahvalnost 'za dom Gerardovu pozornost za ljepotu latinske liturgije koja je sve više pozvana biti izvor zajedništva i jedinstva u Crkvi'.

Da se osvrnem na osobne uspomene: slijedi izvještaj o nekim mojim susretima.

Nakon mojeg izbora 2004., otišao sam u Rim kako bih se predstavio kardinalu koji me primio s puno dobre volje. Usprkos mojoj mladosti, neiskustvu i neobičnim pitanjima, pokazao je samo poštovanje i ohrabrenje.

Ponovo sam ga vidio kad je postao papa, tijekom generalne audijencije. Bio je vrlo ljubazan kad je službenik koji me trebao predstaviti uzalud tražio moje ime na listi. Papa Benedikt XVI. pretekao ga je nazvavši me 'otac opat iz Baroruxa', rotirajući 'r' na njemački način. Upitao me o koludricama, monaškoj zajednici i dom Gerardu, njegovu 'velikom prijatelju'. Njegova je radost bila zarazno iskrena, a u njegovoj smo prisutnosti zaboravili na nazočne fotografe.

Zadnji sam ga put susreo u samostanu 'Mater Ecclesiae'. Bio je vrlo jasan i artikluliran. U razgovoru nije bilo viška riječi: izravna je misao jasno izrečena . Ono što me se najviše dojmilo u tom zadnjem  razgovoru bila je čistoća njegove duše. Kad sam mu pristupio, imao sam osjećaj da sam se riješio svih svojih briga i da sam ušao u svjetlo. Još se sjećam njegove geste dobrodošlice.

Benedikt XVI. ostat će za Crkvu čvrsto uglavljeni zaglavni kamen u kući Gospodnjoj, 'Domus Domini'. Nekoliko sam se godina oslanjao na njegove generalne audijencije za održavanje duhovnih konferencija na prve petke u mjesecu. Tamo je uvijek doktrina koja je sigurna, ukorijenjena i blagovremena.

Jedan me otac podsjetio da se kao teolog prije Koncila uvelike zalagao za obnovu bogoslovnih studija povratkom na crkvene oce i velike skolastike. Tijekom Koncila se J. Ratzinger zalagao za obnovu fundamentalne teologije, posebno s obzirom na Objavu i odnos između Pisma i Predaje. Nakon Koncila zauzeo je defanzivniji stav prema strujama povezanim s revolucijom iz svibnja '68. Uz povjerenje  sv. Pavla VI. i posebno sv. Ivana Pavla II., pridonio je seriji učiteljskih dokumenata koji su omogućili razjašnjavajuće tumačenje tekstova II. vatikanskoga koncila. Povijesni intervju s V. Messorijem, 'Ratzingerov izvještaj', i obraćanje Benedikta XVI. Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005. ušli su u povijest.

Konačno, mislim da ćemo se svi složiti u pohvali njegove sjajne poniznosti povezane s uglađenom odvažnošću: nakon publikacije dokumenta 'Dominus Jesus', oštre reakcije, daleko od toga da bi ga uplašile, ohrabrile su ga da ide dalje u važnosti takve izjave.

Bio je jedan od prvih koji su pokrenuli borbu protiv kleričkog zlostavljanja što je dokaz njegove dalekovidnosti.

Zaključno bih podsjetio na dubinu njegova nauka temeljenoga na odnosu između vjere i razuma. Imao je mudrosti predložiti Crkvi da sve položi na solidan temelj bogoslovnih krjeposti. To svjedoče njegove tri enciklike, 'Deus caritas est', 'Spe salvi' i 'Lumen fidei' (njegova zadnja koju je objavio njegov nasljednik).

Neka se Bog dostoji primiti ga u svoj mir i svjetlo! Neka moli za nas i blagoslovi nas s neba!

Izvor: RORATE CÆLI L'homme nouveau

Nema komentara:

Objavi komentar