četvrtak, srpnja 23, 2009

Samo dva načina

Danas donosim prijevod intervjua don Nicole Buxa o ispravnom načinu pričešćivanja. Poznat je kao liturgičar i promicatelj liturgijske obnove koju želi papa Benedikt XVI. Ovdje se nalazi i predgovor njegovoj knjizi prefekta Kongregacije za bogoštovlje.
Kad monsinjor u ovom intervjuu kaže da nema takvog teksta u Tradiciji koji opravdava pričest na ruku, netko će se sjetiti sv. Ćirila Jeruzalemskog, zato je dobro pročitati i ovo.

"Kako pričešćivati na dostojanstven način? Upitali smo teologa i uvaženog liturgičara msgr. Nicolu Buxa. Možda je slučajnost, ali modernizam i aljkavost pojedinih postkoncilskih tumačenja doveli su do obezvrjeđivanja toga sakramenta, tako da je danas sva sila načina kako mu ljudi pristupaju...

Don Bux, koji je način najkorektniji za pričest?

“Rekao bih da su dva načina. Jedan je kada primamo hostiju na jezik stojeći, a drugi je na koljenima. Ne vidim nikakav treći način.”

Govorimo o načinu kada se prima stojeći.

“Dobro, nemam ništa protiv toga načina. Važno je da je vjernik najdublje svjestan što prima, dakle da ne pristupa pričesti nehajno, što pokazuje nezrelost i potpunu odijeljenost od Boga.”

Pričest stojeći, ali koji je najbolji način?

“Gledajte, i primanje pričesti stojeći može biti s pobožnošću, skrušenošću... i osjećajem za sveto. Bilo bi jako dobro i prikladno, bez dvojbe, učiniti neki znak štovanja prije pričesti, čak i kad se prima stojeći, žene mogu pokriti glavu, znak križa ili lagani naklon u znak ljubavi.”

Ali, zašto ljudi pristupaju pričesti kao da se radi o nekom buffetu?

“Sviđa mi se taj izraz, dijelom je i točan. Mnogi mehanički ustaju, a da ne znaju niti mogu zamisliti što primaju. Misle kako sudjelovanje na misi automatski uključuje pričest, iako je činjenica da joj mogu pristupiti samo oni koji su zaista u milosti Božjoj.”

Na zadnjim misama su oni koje je papa Benedikt XVI. pričešćivao klečali.


“Da, u pravu je što tako čini. Vjerujem da klečanje za vrijeme pričesti pomaže da se saberemo i bolje shvatimo otajstvo. Kleknuti pred Tijelom Kristovim čin je ljubavi i poniznosti pred Bogom, pomaže nam da obnovimo osjećaj za sveto, danas zapostavljen i izgubljen ili barem prigušen.”

Sve u svemu, pričest na koljenima pomaže duhu?


“Da, svakako, pomaže pobožnosti i duhovnosti. Vjerujem da pričešćivanje na koljenima najviše odgovara osjećaju za otajstveno i sveto.”

A, primanje na ruku?


“Žao mi je, ali nema teksta u Tradiciji koji to opravdava. Čak ni uzmite i jedite svi; nema spomena ruke, ako želite, možemo reći da su apostoli bili svećenici i imali su pravo uzeti rukom. Istočnjaci to ne dopuštaju.”

U rimskoj crkvi nazvanoj Caravita, koju jako pohađa, osobito meksička katolička zajednica, isusovački svećenik [...] dijeli pričest na način da vjernici umaču hostije u kalež. To nije u redu?


“Tako je, to je najozbiljnija zloporaba koja se ne smije tolerirati, dobro ste učinili što ste me izvijestili, o tomu treba upozoriti biskupa, mora to doznati. U paragrafu 88 i 94 [Redemptionis Sacramentum] čvrsto stoji da nije dopušteno vjernicima da sami uzimaju hostije ili da kalež ide od osobe do osobe. Vjerujem da takva pričest nije valjana. Analizirat ću problem, radi se o nedopustivoj zloporabi koju moramo spriječiti, što prije to bolje.”"

Izvor: RORATE CÆLI
La Buhardilla de Jerónimo
Slike: 1 2 3 4

subota, srpnja 18, 2009

Molimo za Papu


Umnožimo molitve za Papu da se što prije oporavi od posljedica ove nezgode.

Slika: Santa Maria Reina

četvrtak, srpnja 16, 2009

Decor Carmeli

Na blagdan Gospe Karmelske, nekoliko riječi o novoj monaškoj zajednici koja Blaženu Djevicu Mariju štuje pod tim naslovom.

Karmelićanin i pustinjak u Minnesoti, o. Danijel Marija od Isusa Raspetoga, uočio je da mladi teško ustrajavaju u eremitskom načinu života i da im je potrebna potpora drugih. Zato je odlučio ustanoviti samostan u kojem bi u svoj strogosti opsluživali pravilo reda, a kada pojedini monah dostigne duhovnu zrelost, mogao bi se odlučiti na pustinjački život.
Preselio se u Wyoming, na poziv tamošnjega biskupa, i s jednim bratom započeo novu zajednicu. Samostan je formalno utemeljen na blagdan sv. Terezije Velike, obnoviteljice Karmelskoga reda, 15. listopada 2003. To je početak Monaha Blažene Djevice Marije od Karmelske gore. Žive strogim, pokorničkim životom, ne jedu meso, a klauzuru napuštaju samo u velikoj potrebi. Zanimljivo je da se u misi služe karmelskim obredom koji se još naziva i obredom Sv. Groba. Njime su se koristili obuveni karmelićani sve do 1972.

Monasi ustaju oko 4 sata i od tada se izmjenjuju, molitva, šutnja, rad i rekreacija. Uzdržavaju se poljodjelstvom i prodajom kave. Zajednica koju su započela dva monaha, danas broji nešto više od deset, a do kraja godine pridružit će im se još osamnaest do dvadeset kandidata. Budući da im je sadašnji samostan postao premalen, žele izgraditi novi, s crkvom koja bi mogla primiti petstotinjak vjernika, kao i dio u kojem bi svi koji traže mir, mogli provesti neko vrijeme i tako iskusiti samostanski život. Na Gloria.tv možete pogledati intervju s utemeljiteljem ove monaške zajednice.

Sastavljeno prema: carmelitemonks.org, romancatholicvocations, catholicnewsagency.com
Slika: newliturgicalmovement.org

ponedjeljak, srpnja 13, 2009

Ecclesiae Unitatem- tumačenje

Prenosim interpretaciju crkvenog pravnika G. Weishaupta o zadaćama restrukturiranog Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei: «Motuproprijem Ecclesiae Unitatem, Ecclesia Dei ujedinjena je s Kongregacijom za nauk vjere, i više nije samostalno povjerenstvo izravno podložno Papi. Ali, to ne znači da Ecclesia Dei gubi svoje nadležnosti. I dalje će biti odgovorna za provođenje motuproprija Summorum Pontificum. Nikakvo ograničenje njezine nadležnosti ne proizlazi niti iz motuproprija Summorum Pontificum, niti iz Ecclesiae Unitatem. Naprotiv, Summorum Pontificum govori o proširenju nadležnosti Povjerenstva. Samo glede dijaloga o nauku s Piovim bratstvom (u Ecclesiae Unitatem stoji pod br. 5: Quandoquidem questiones...ad doctrinam spectant...), Povjerenstvo će ubuduće uže surađivati s Kongregacijom za nauk vjere koja ima zadnju riječ. Taj prijenos nadležnosti jasno proizlazi iz broja 5 novog motuproprija Ecclesiae Unitatem: ut Commisionis Ecclesiae Dei structura denuo componatur, dum cum Congregatione pro Doctrina Fidei arte nectitur. Sve dok se taj dijalog odnosi na pitanja nauka, nadležnost je prenesena s Ecclesiae Dei na Kongregaciju za nauk vjere. Time zakonodavac, Sveti Otac, ukazuje da se dijalog s Piovim bratstvom ne bavi u prvom redu liturgijom, nego naukom. Sve ostale zadaće, koje se ne tiču toga dijaloga, i dalje su u rukama Povjerenstva, pri čemu se pitanja koja se izravno tiču liturgije mogu rješavati u suradnji s Kongregacijom za bogoštovlje i sakramentalnu stegu; na što upućuje imenovanje drugog tajnika te Kongregacije.»
Izvor: summorum-pontificum.de (11.07.2009.)

subota, srpnja 11, 2009

Budućnost je u tradiciji

Od svršetka Koncila govori se o krizi zvanja. U ovoj tablici možete pogledati njezine razmjere. U svim onim zemljama koje su više prihvatile "hermeneutiku diskontinuiteta", pad zvanja je veći. Francuska je takav primjer. U vrijeme nakon svršetka II. vatikanskog, francuskih sjemeništaraca bilo je 4536. Porast je zabilježen samo 80.-ih godina prošlog stoljeća, pod utjecajem pojave Ivana Pavla II., da bi nakon toga broj opet počeo padati. Danas, ih ima svega oko 740 (studeni 2008.); pad od preko 80%. Treba reći da su u tu brojku uračunati i strani studenti, na koje Crkva u Francuskoj ne može računati jer će se vratiti u svoje zemlje.

Međutim, veliki broj sjemeništaraca koji se stalno povećava, pogotovo nakon objave motuproprija Summorum Pontificum, imaju tradicionalističke družbe; 60 sjemeništaraca ima Svećeničko bratstvo sv. Petra, 50 Institut Krista Kralja, 20 Regularni kanonici Majke Božje, Institut Dobroga Pastira u samo dvije godine nakon osnutka već ima preko 35 sjemeništaraca- dakle ukupno 165, a pridodamo li 40 sjemeništaraca Piova bratstva koje još nije regularizirano, dolazimo do brojke od 205.

Dok je donedavno u jedva jedan posto francuskih župa bio zastupljen tradicionalni obred, već danas, svaki četvrti sjemeništarac se sprema za izvanredni oblik rimskog obreda.

Treba reći da je Summorum Pontificum izazvao interes i među onima koji studiraju za redoviti oblik, tako da mnogi ne kriju da će motuproprij provoditi u svojim budućim župama.

Razumljivo da je mnogima, nakon što su se desetljećima bavili raznim kreativnim liturgijama, novim počecima od nule, teško prihvatiti da im je trud bio uzaludan. Sada, kada je u pitanju i opstanak mnogih biskupija, ni francuski biskupi ne mogu više zanemarivati tu sve očitiju činjenicu; da je tradicija jamac budućnosti. Tako je kardinal Philippe Xavier Barbarin u Lyonskoj nadbiskupiji proglasio Godinu duhovnosti koja započinje najesen, usmjerenu prvenstveno prema mladima koji su odrasli u starom obredu, i upravo se među njima nada dobiti nove svećenike i za svoju nadbiskupiju.

Možemo zaključiti da nastaje "nova generacija svećenika slobodna od predrasuda", kako se nedavno izrazio kardinal Cañizares.

srijeda, srpnja 08, 2009

Ecclesiae Unitatem

Danas je objavljen novi motuproprij slavno vladajućeg pape Benedikta XVI., kojim komisiju Ecclesia Dei veže uz Kongregaciju za nauk vjere i tako stvara preduvjete za početak pregovora o spornim pitanjima nauka s Piovim bratstvom. Odazovimo se Papinu pozivu na molitvu "ut unum sint".

"Apostolsko pismo
Ecclesiae Unitatem
Motuproprij
Vrhovnoga Svećenika
Benedikta XVI.



1. Zadaća da očuva jedinstvo Crkve, s brigom da ponudi svima pomoć da na prikladan način odgovore ovom pozivu i božanskoj milosti, na poseban način pripada Nasljedniku Apostola Petra, koji je trajno i vidljivo načelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i vjernika (1). Prvi i temeljni prioritet Crkve, u svakom vremenu- voditi ljude ususret Bogu- treba potpomoći naporom da se postigne zajedničko svjedočenje vjere svih kršćana.

2. Vjeran tom poslanju, nakon što je nadbiskup Marcel Lefebvre, 30. lipnja 1988. nedopušteno podijelio biskupski red četvorici svećenika, papa Ivan Pavao II. časne uspomene, uspostavio je, 2. srpnja 1988. Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei «sa zadaćom da surađuje s biskupima, odjelima Rimske kurije i zainteresiranim stranama, u svrhu omogućivanja punog crkvenog zajedništva svećenika, sjemeništaraca, redovničkih zajednica ili pojedinaca, do sada na različite načine povezanima s Bratstvom koje je utemeljio msgr. Lefebvre, koji žele ostati sjedinjeni s Petrovim Nasljednikom u Katoličkoj Crkvi, čuvajući svoje duhovne i liturgijske tradicije, u svjetlu Protokola koji su 5. svibnja potpisali kardinal Ratzinger i msgr. Lefebvre»(2).

3. Na taj način, vjerno privrženi istoj nakani služenja sveopćem zajedništvu Crkve, također u njegovoj vidljivoj pojavnosti, i čineći svaki napor da svima onima koji iskreno žele jedinstvo bude moguće u njemu ostati ili ponovo ga pronaći, željeli smo proširiti i obnoviti, motuproprijem Summorum Pontificum, opće odredbe već sadržane u motupropriju Ecclesia Dei koje se tiču mogućnosti uporabe Rimskoga misala iz 1962.,preciznijim i detaljnijim normama (3).

4. U istom duhu, i istom predanošću pokretani da nadvladamo svaki lom i podjelu u Crkvi i da izliječimo ranu koja se sve više osjećala na tkivu crkve, željeli smo ukloniti ekskomunikaciju četvorice biskupa koje je nedopušteno zaredio msgr. Lefebvre. Takvom smo odlukom namjeravali ukloniti prepreku koja bi spriječila otvaranje vrata dijalogu, i tako pozvati biskupe Bratstva sv. Pija X. da ponovo nađu put prema punom jedinstvu s Crkvom. Kako smo objasnili u Pismu katoličkim biskupima 10. ožujka, uklanjanje ekskomunikacije bila je mjera iz područja crkvene stege kako bi se oslobodili tereta savjesti koji nosi najteža crkvena cenzura. Doktrinalna pitanja, očito, ostaju i dok se ne razriješe Bratstvo nema kanonski status u Crkvi, i njihovi svećenici ne mogu zakonito izvršavati nikakvu službu.

5. Budući da su pitanja koja treba razriješiti s Bratstvom bitno doktrinalne naravi, odlučili smo- dvadeset i jednu godinu nakon motuproprija Ecclesia Dei, kako smo i nakanili učiniti (4)- restrukturirati Povjerenstvo Ecclesia Dei, vežući ga s Kongregacijom za nauk vjere.

6. Dakle, Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei izgledat će ovako:


a) Predsjednik povjerenstva je prefekt Kongregacije za nauk vjere.

b) Povjerenstvo ima vlastitu strukturu, uključujući tajnika i službenike.

c) Predsjedniku, potpomognutom tajnikom, pripada da predlaže važne slučajeve i pitanja doktrinalne naravi na proučavanje i odlučivanje redovitim instancijama Kongregacije za nauk vjere, kao i da podnosi zaključke na zadnju prosudbu Vrhovnom Svećeniku.

7. Ovom odlukom smo željeli osobito iskazati Našu očinsku skrb za Bratstvo sv. Pija X., kako bi naposljetku ušlo u puno zajedništvo s Crkvom.

Gorljivo pozivam sve da se neprestano mole Gospodinu po zagovoru Blažene Djevice Marije, «ut unum sint».

Dano u Rimu, kod sv. Petra, 2. srpnja, godine 2009., pete Našega papinstva.

BENEDICTUS PP. XVI.
_____________________________
(1) Cfr Conc. Oecum. Vat. II, Const. dogm. de Ecclesia, Lumen gentium, 23; Conc. Oecum. Vat. I, Const. dogm. de Ecclesia Christi Pastor aeternus, c. 3: DS 3060.

(2) Ioannes Paulus II, Litt. ap. motu proprio datae Ecclesia Dei (2 Iulii 1988), n. 6: AAS 80 (1988), 1498.

(3) Cfr Benedictus XVI, Litt. ap. motu proprio datae Summorum Pontificum (7 Iulii 2007): AAS 99 (2007), 777-781.

(4) Cfr ibid. art. 11, 781."

Izvor: rorate-caeli

ponedjeljak, srpnja 06, 2009

Uskladiti vlastitu volju s Božjom voljom

O Sinovima Presvetoga Otkupitelja sam objavio nekoliko redaka na blagdan Gospe od Neprestane Pomoći. Povodom otvorenja Svećeničke godine nekoliko je braće stiglo u Rim kako bi sudjelovali u svečanosti, obilježili godišnjicu svoga pomirenja s Papom i raspitali se ujedno u Ecclesiji Dei kada će im konačno biti priznate konstitucije. Dobili su odgovor da će se to dogoditi do kraja godine. Na njihovu blogu objavljen je opširan intervju koji se dotiče početaka njihove redovničke zajednice, odnosa s nadbiskupom Lefebvreom, doseljenja na Papa Stronsay, regularizacije i drugih tema. Odabrao sam dio u kojem je prikazan jedan dan u samostanu, svjedočenje brata Magdale o svom putu u kongregaciju i jedno zapažanje o. Michaela.

"«Ustajemo u 4.55» kaže o. Michael. «Umivamo se i oblačimo, a u 5.25 zvono poziva u kapelicu. U njoj provodimo 30 min u mentalnoj molitvi, zatim slijedi misa u 6 prema drevnom obredu, na latinskom. Nakon mise zahvaljujemo ¼ sata. U 7 je doručak...»

«Je li dobar doručak?»

«Da, izvrstan,» odgovara o. Michael. «Imamo mlijeko koje dobivamo od naših deset krava, čaj, kruh, džem, kavu i kašu. U 7.30 molimo krunicu u kapelici, u 8 je molitva časova- prvi i treći čas, prema brevijaru iz 1962. Od 8.30 do 12.30 radimo; imamo farmu koju još izgrađujemo. Zvono nas u 12.30 okuplja u kapelici za šesti i deveti čas, kao i za ispit savjesti i Litanije lauretanske. Ručamo u 13 slušajući pobožno štivo. Rekreacija u 13.30 počinje pranjem posuđa, a nastavlja se razgovorom u zajedničkoj prostoriji. Na čast Gospodinova tri sata na križu, održavamo šutnju od 14.30 do 17.30. U to je vrijeme uključeno pola sata mentalne molitve, pola sata duhovnoga čitanja i petnaest minuta euharistijskoga klanjanja pred Presvetim Sakramentom. Molitva Večernje i Povečerja je u 17.30, provedemo nešto vremena u mentalnoj molitvi razmatrajući muku Gospodinovu. Večeru u 18 slijedi jedan sat rekreacije. Od 19.30 do 20 molimo noćnu molitvu, a slobodno vrijeme je od 20 do 21, kada gasimo svjetla.»"

Brat Magdala o svom pozivu:

"Kada sam bio tinejdžer, razmišljao sam o karijeri profesionalnoga igrača ragbija. Razmatrao sam s jednim australskim profesionalnim timom ugovor od 250 000 dolara godišnje. Međutim, tada sam sudjelovao u pučkim misijama koje su u Sidneyu propovijedali o. Michael i o. Anthony u crkvi sv. Pija X. Govorili su o četirima posljednjim stvarima: smrti, sudu, paklu i raju. Tada sam spoznao da svoj život trebam potpuno izručiti Bogu, premda mi još nije bilo jasno na koji način. Da ste i Vi bili tamo i čuli te propovijedi, osjetili biste isto!

Sljedećih sam tjedana puno molio, i nakon šest mjeseci bilo mi je jasno da imam redovničko zvanje. Nisam vjerovao da vodim dobar život. Shvatio sam da neću moći spasiti svoju dušu ukoliko ostanem u svijetu. Redemptoristička se duhovnost sastoji u spašavanju vlastite duše i duša drugih.

Uvjerio sam se da je najvažnije živjeti u jedinstvu s Bogom. To znači nešto drugo nego što misli većina ljudi. Ukoliko molite, a Bog želi da nešto učinite, trebate prestati s molitvom i učiniti što Bog traži. Potpuno uskladiti našu volju s voljom Božjom je definicija svetosti sv. Alfonza de Liguorija.»

«Mislite li da danas mnogo ljudi ne živi to jedinstvo s voljom Božjon?»

«Jasno!» odgovara o. Michael. «Pogledajte demografsku situaciju u Italiji i u Europi; koliko je manje djece, manje od 1,2 po obitelji. Taj niski prirast znači da ljudi nemaju obitelji kakve bi trebali imati. Bog želi da ljudi budu plodni, da se raduju djeci i unucima. Zatim je tu statistika koja govori o neuravnoteženom odnosu između ispovijedi i pričesti. Ispovijed je beskrajno važna.»

«Kako biste objasnili tu važnost?»

«Ispovijed oproštenjem i ulijevanjem milosti donosi pomirenje duše s Bogom.» govori o. Michael. «To je nešto zadivljujuće- moći se iskreno pokajati za svaki grijeh koji ste učinili u cijelom životu. Tako zadobivamo duhovnu slobodu koju ništa drugo ne može donijeti. Ispovijed kida okove grijeha koji nas tako čvrsto stežu, ali zahtijeva pokornikovu poniznost. Temelj svih krjeposti je poniznost. Vaše milosrđe može biti onoliko veliko, koliko je duboka Vaša poniznost.»"

Izvor: Transalpine Redemptorists
Slika: Transalpine Redemptorists

subota, srpnja 04, 2009

Dario kardinal Castrillón Hoyos

Kardinal Castrillón Hoyos danas je navršio 80 godina. Papa Ivan Pavao II. postavio ga je za prefekta Kongregacije za kler 1996., a 1998. je dobio kardinalski šešir. Od 2000. je predsjednik Papinskoga povjerenstva Ecclesiae Dei, slobodno možemo reći najuspješniji od osnutka te komisije 1988. Za vrijeme Svete godine, 2000., razgovarao je sa Svećeničkom zajednicom sv. Ivana M. Vianneya, bliskom Piovu bratstvu, oko njihova punog zajedništva s rimskim biskupom; to se ostvarilo 2001., a 2002. papa Ivan Pavao II. uspostavio je Personalnu apostolsku administraturu sv. Ivana M. Vianneya, koja danas ima jednoga biskupa, oko 30 svećenika i preko 30 000 vjernika. Za vrijeme njegova mandata nastao je Institut Dobroga Pastira, Oaza Isusa Svećenika vratila se u puno zajedništvo, trudio se da nestanu predrasude prema vjernicima odanima starijem obredu... Povodom njegova rođendana i skoroga umirovljenja dao je intervju u kojem se osvrće na svoje rezultate, ali i na planove.

"-Čime ćete se dalje baviti?

Dovršit ću već započetu knjigu o gregorijanskom obredu kao i nekoliko konferencija i seminara koji se tiču iste teme. I, vratit ću se župnom radu što me jako veseli.

-Gdje ćete živjeti?

Ostajem u Vatikanu. I dalje sam kardinal, jedino što se promijenilo je da se više ne moram ravnati točno po satu. Ostat ću u Rimu, ali imat ću više vremena za putovanja u Kolumbiju.

-Kako se osjećate?

Radostan sam što mi je Gospodin dopustio da doživim ove godine u dobrom zdravlju. Sretan sam zbog projekata koje sam unaprijedio. Ne razmišljam o proteklih četvrt sata, nego o nadolazećoj četvrtini. Nikada ne ide u mirovinu onaj koji radi za Krista.

-Koji su to bili projekti?

U Ecclesiji Dei sam si postavio tri cilja, koja sam i ostvario. Najprije, dati slobodu starom obredu kako bi svi svećenici svijeta imali mogućnost slobodno slaviti misu, bez suprotstavljanja novom obredu i bez prisiljavanja na stari. Drugo, učiniti bogatstvo toga obreda poznatim; i treće, ukloniti ekskomunikaciju Lefebvreovih biskupa, i približiti ih opet Crkvi.

-Kako je završio skandal vezan uz tu temu?

Nije dugo trajao, ali izazvao je puno štete. Oni su bili ekskomunicirani jer su bili posvećeni bez dopuštenja, ni zbog čega drugoga. Kad je ekskomunikacija bila uklonjena, pojavile su se pogrješne izjave biskupa Williamsona, koje su osporavale Holokaust koji su počinili nacisti. Ali, jedno nema veze s drugim.


-U to se vrijeme nagađalo da je to pokvarilo Vaš odnos s Papom...

Nipošto! Moj je odnos sa Svetim Ocem bio uvijek vrlo dobar i takav je i ostao."

Izvor: exsultet.net

četvrtak, srpnja 02, 2009

Norcia (II)

Prijevod intervjua s priorom Samostana sv. Benedikta u Nursiji, Cassianom Folsomom o novom apostolatu slavljenja euharistije "in utroque usu":

"Uvažava li ova odluka Drugi vatikanski koncil?

Bilo bi korisno pažljivo čitati koncilski dokument o liturgiji, Sacrosanctum Concilium. U SC 22 stoji: «Pravo na uređivanje liturgije, pridržano je auktoritetu Crkve. Taj auktoritet ima Apostolska Stolica i ako pravo određuje, biskup.» Motuproprij Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. jednostavno potvrđuje to načelo i ozakonjuje uporabu starog obreda pored novoga. Papa Benedikt također naglašava da koncilske dokumente treba tumačiti hermeneutikom kontinuiteta. To je načelo izraženo u dokumentu o liturgiji gdje piše: «...treba se pobrinuti da svaki novi usvojeni oblik na neki način organički izrasta iz već opstojećih oblika» (SC 23). Ovdje zapravo govorimo o legitimnom pluralizmu koji Koncil zagovara: «U stvarima koje se ne tiču vjere ili općega dobra, Crkva ne želi nametnuti rigidnu uniformnost, pa ni u liturgiji» (SC 37). Tako da na svaki način, slavlje mise «in utroque usu» poštuje Drugi vatikanski koncil. Uzimamo oba oblika i idemo u susret drugima, u potrazi za jedinstvom. To je vrlo koncilski pristup.

Ne znači li to vraćanje sata unatrag?

Naprotiv, vjerujem da je samostan sa «utriusque usus» orijentiran prema budućnosti, osobito glede autentičnoga ekumenizma. Pod tim mislim na dvije stvari. Najprije, izvanredni oblik jako nalikuje mnogim istočnim obredima i zato nam prilika da koristimo «Novus Ordo» i «Ordo Antiquior», omogućuje da budemo most između Istoka i Zapada. Zatim, mislim da trebamo dobru dozu «unutarnjeg ekumenizma» u Crkvi, kako bismo bili sposobni dijalogizirati s katolicima odanima starijim liturgijskim oblicima bez predrasuda.

Kako kao liturgičar opravdavate ovu odluku?

Kao liturgičar imao sam prigodu studirati i iskusiti bogatstvo liturgijskih tradicija koje postoje u Crkvi. «Politički je korektno» da su katolici latinskoga obreda oduševljeni bizantskim obredom. Zašto isto tako nije «politički korektno» biti oduševljen izvanrednim oblikom. Povijest liturgije jasno pokazuje mnogostrukost uporabe rimskoga obreda. Zahvaljujući godinama proučavanja liturgije, uvidio sam važnost toga jedinstva u različitosti. O toj sam činjenici raspravljao na liturgijskoj konferenciji održanoj 1997. u Fontgombaultu, u nazočnosti tada kardinala Ratzingera. Kao liturgičar želim reći da nema savršenoga obreda; u svakoj liturgijskoj tradiciji postoje pozitivni i negativni aspekti. Jedina savršena liturgija je ona nebeska. I izvanredni i redoviti oblik se može slaviti na loš način. Da bi usporedba bila poštena, trebamo uspoređivati najbolje od oba oblika.

Kako dva oblika mogu utjecati jedan na drugi?

Redoviti oblik naglašava elemente kao što su sudjelovanje vjernika, uporaba narodnoga jezika, daljnji razvoj liturgije dodavanjem novih svetaca u kalendar itd.: sve je to vrlo važno. Uz rizik pojednostavljenja, rekao bih da redoviti oblik naglašava racionalno razumijevanje, govori u prozi. Izvanredni oblik hrani intelekt, ali puno polaže na geste, simboliku, intuiciju, tišinu, ritualne radnje bez riječi, govori pjesnički. Čovjek spoznaje racionalno i intuitivno. Treba i prozu i poeziju. Ako dva oblika, kao dvije različite kulture, mogu mirno zajedno živjeti, s vremenom bi mogli postati prijatelji.

Koja će pastoralna korist proizaći iz toga novog apostolata?

Nursijski samostan sv. Benedikta je u jedinstvenoj poziciji. O gradu se dobro pastoralno skrbi svjetovni kler. Bazilika, s druge strane, nije župa, nego svetište, čiji je pastoralni fokus na hodočasnicima iz cijeloga svijeta. Mi smo zajednica koja je sastavljena od pripadnika raznih naroda, a služimo isto tako ljudima s raznih strana. Hodočasnici dolaze zbog posebne benediktinske liturgije, koju karakterizira monaški ili kontemplativni stil. To je naš jedinstveni prinos. Izvanredni oblik je jako prikladan za taj kontemplativni, čak mistični stil, što je razlog zašto toliko privlači mlade. Misu slavimo u redovitom obliku, u istom stilu, zbog čega ljudi dolaze izdaleka da sudjeluju na našoj nedjeljnoj misi.

Ne bi li bilo bolje biti kao i svi ostali?

Upotrijebit ću riječ iz svijeta trgovine, rast i razvitak ovise o pronalasku «niše» koja nas razlikuje od drugih. Upravo posebni apostolat slavljenja euharistije «in utroque usu», čini Nursiju različitom, jedinstvenom.Siguran sam da će to pridonijeti rastu zajednice, u vrijeme kada mladi nisu zainteresirani za zvanje koje znači živjeti «kao i svi ostali»."

Izvor: osbnorcia.org

Norcia (I)

Uskoro će se navršiti dvije godine motuproprija Summorum Pontificum. Papa želi da izvanredni oblik rimskoga obreda postane svima dostupan. Postoje redovničke zajednice i družbe apostolskog života koje se služe isključivo drevnim oblikom, neke koriste i jedan i drugi, kao kanonici sv. Ivana Kentijskog. Franjevci Bezgrješne dali su prednost starijem obliku premda koriste i novi.

U međuvremenu, nastale su i personalne župe za slavlja prema starijem obliku rimskoga obreda. Postoje čak i u Africi, dok kod nas koji imamo tako bogatu latinsku baštinu, vlada neka čudna samoizolacija; pa da konačno poslušamo Svetog Oca, potpišite PETICIJU koja traje još do 7. srpnja 2009., kojom se traži, barem nedjeljama i blagdanima, jedno misno slavlje u starijem obliku.

Danas su mnogi blogovi objavili vijest o benediktincima iz Nursije, rodnoga grada sv. Benedikta, koji će odsada u skladu s navedenim motuproprijem slaviti euharistiju «in utroque usu»- u oba oblika rimskoga obreda. Od sredine srpnja će svakoga dana na svoj website staviti snimku pjevane konventualne mise u izvanrednom obliku. Evo prijevoda pisma kardinala Castrillóna Hoyosa koje su dobili još u travnju:


"21. travnja 2009.

Velečasni oče priore

Njegova Svetost, papa Benedikt XVI., od početka svoga pontifikata izrazio je želju da potiče jedinstvo Crkve. U prošlosti, kao i danas, pažljivo slavlje svetih otajstava je najučinkovitije sredstvo za postizanje toga cilja.

Iz toga razloga, vjerno nakanama motuproprija Summorum Pontificum, ovo Papinsko povjerenstvo, odgovarajući na Vaš upit, povjerava Samostanu sv. Benedikta u Nursiji poseban apostolat slavljenja euharistije «in utroque usu», dakle, u oba, redovitom i izvanrednom obliku rimskoga obreda, u suradnji sa Svetom Stolicom i zajedništvu s mjesnim biskupom.

Uvjeren sam da će Vaša benediktinska zajednica uvijek podupirati pastoralnu aktivnost Vrhovnoga Svećenika vjernom molitvom.

S najboljim uskrsnim željama
Dario kardinal Castrillón Hoyos
Predsjednik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei"

Izvor: osbnorcia.org

srijeda, srpnja 01, 2009

Predragocjena Krv Isusova

Cijeli mjesec srpanj posvećen je Predragocjenoj Krvi Isusovoj (vidi Inde a primis), to posebno vrijedi za njegov prvi dan, kada je po starom, ali u nekim mjestima i družbama posvećenog života, i po novom kalendaru svetkovina Predragocjene Krvi. Odlučio sam ga započeti predstavljajući jednu tradicionalnu, ovaj put žensku, redovničku zajednicu - Sestre Predragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista iz Schellenberga u Lihtenštajnu.


Utemeljitelji ove kongregacije su sin i majka- o. Franz Sales Brunner, misionar Predragocjene Krvi i Anna Maria Brunner, oboje umrli na glasu svetosti.

Anna Maria, rođena je 1764. u Švicarskoj, bila je majka šestero djece, od kojih se čak troje odazvalo duhovnom pozivu. Sa četrdeset i osam godina je ostala udovica, premda je odgajala brojno potomstvo, nalazila je vremena za molitvu, čak i da svaki dan ode do udaljene crkve. Bila je poznata i kao prijateljica siromaha, tako da su u njihov dom gotovo svakodnevno navraćali potrebiti. Kasnije je u odmaklim godinama razmišljala kako bi se što bolje pripravila na smrt. Hodočastila je u Rim i tamo postala članica Bratovštine Predragocjene Krvi. Po povratku je sa svoje dvije kćeri započela samostanski život euharistijskim klanjanjem i štovanjem Predragocjene Krvi. Broj sestara je već nakon nekoliko godina porastao pa im je churski biskup potvrdio pravilo. Službenica Božja umrla je 16. siječnja 1836., a kada su njezin grob zbog prijenosa otvorili 1933., njezine ruke, uvijek spremne na molitvu i na pomoć siromasima, pronađene su neraspadnute.

Ovo je molitva za njezinu beatifikaciju:

"Svemogući Oče nebeski, obilježio si službenicu svoju Anu Mariju velikom ljubavlju prema Tebi i ljudima, daj da nam sve više svijetli kao primjer, i daruj joj, ponizno molimo, čast oltara, koji živiš i kraljuješ od vijeka do vijeka. Amen." (Izvor: Helvetia catholica)

Nakon Koncila, sestre su 1967. prihvatile nove konstitucije,međutim, kako su se pokazale manjkave, vratile su se provjerenima iz 1930. Od 1975. su surađivale s Piovim bratstvom, sve do poznatih događaja iz 1988., kada se povezuju sa Svećeničkim bratstvom sv. Petra. Karizma im je vječno klanjanje Predragocjenoj Krvi Spasiteljevoj u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a osobito mole za svećenike. Habit im izgleda ovako.

Ustrajnost u vjernosti klasičnom obredu i duhovnosti se pokazala pravim izborom. Dok u samostanu modernih klanjateljica, koje su napustile habit i hodaju bez vela i u hlačama, imaju još petnaestak članica većinom starijih od šezdeset godina, i jedva se mogu prisjetiti kad je neka djevojka zadnji put ušla u samostan, sestre Predragocjene Krvi su prošle godine u malom Lihtenštajnu imale pet novakinja.

150 godina samostana Schellenberg, obilježile su prošle i ove godine, raznim svečanostima, predavanjima, izložbom i prigodnim izdanjima. Papa Benedikt XVI. im je tim povodom udijelio svoj apostolski blagoslov.

Sastavljeno prema: Helvetia catholica, Kath.ch, Kreuz.net, Kath.ch, Erzbistum Vaduz
Slika: briefmarken-forum.com