četvrtak, veljače 28, 2013

Govori Petar

"Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike! Dragi prijatelji, hvala na vašoj ljubavi i blizini. Pod zaštitom Majke Marije, ostanimo povezani u molitvi i vjeri u Krista Uskrslog. Rado blagoslivljam vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!" (IKA)


Tim se riječima papa Benedikt XVI. oprostio od hrvatskih hodočasnika na jučerašnjoj općoj audijenciji. Danas u 20 sati Rimska će stolica biti prazna, Benediktu XVI. ostaje počasni naslov i jednostavna bijela reverenda, ali crvene cipele koje podsjećaju na to da je Rimska crkva izgrađena na krvi mučenika, obut će netko drugi na kojega će prijeći munus petrinum. Papin potez još uvijek izaziva rasprave jer je korak u nepoznato. Iako svi imaju razumijevanja za njegove razloge, odreknuće je svima bilo zapanjujuće. Papin prijatelj kard. Meisner jednostavno je rekao da je "regelrecht schockiert" jer je to nešto što si nije mogao zamisliti. "Ranije ni svećenici ni biskupi nisu odstupali, i to ima dubok smisao- duhovna je služba jedna vrsta očinstva. Ocem se ostaje cijeloga života. Kad je uvedena dobna granica za biskupe i svećenike, dugo sam vremena razmišljao: sreća da barem papa služi do kraja života. Tako je očuvan kontinuitet očinstva. A opet, na sebi samom primjećujem kako s godinama ostajem bez goriva. Utoliko je smisleno da se može i odstupiti. Ne jer se neće više raditi. Čovjek je tako slobodan od 'moraš' i smije umjesto toga reći: 'mogu'" (fr-online.de). Kardinal se pita ono što zanima mnoge: "jedna mi misao prolazi kroz glavu: kako će to sada ići? Papa u miru! Razumno gledajući, zasigurno je ispravno da Papa preda službu u druge ruke kad dođe do zaključka da ne može dalje s dostatnim snagama. Kao dobar otac on zna svoju odgovornost, brigu za svoju kuću. Upravljati zgradom s milijardu katolika i beskrajno puno etaža je opterećenje koje si ne mogu ni predočiti. Posebice kad je čovjek tako inteligentan i iskren kao Papa koji želi sve bitno također sam promisliti, i svjestan je rizika svoga djelovanja" (isto). Smatra da će povijest Benedikta XVI. pamtiti kao "papu koji vrlo inteligentno analizira sadašnjost i koji je postavio smjer za budućnost"  (isto).

Kardinal Kasper koji će ući konklave kao najstariji kardinal izjavio je: "Ovaj je papa pokušao pomoću Riječi Božje i svoga navještanja upravljati i voditi Crkvu. On nije moćnik niti čovjek velikih gesta. Propovijedao je, držao kateheze i vrlo mnogo ljudi ga je rado slušalo. Mnogima je mogao mnogo dati. Pri tomu je jako puno pridonio konsolidaciji Crkve u vjeri i produbljenju vjere. To je bila njegova glavna namisao. Svoju je službu izvršavao na vrlo blag, ljudski način, pa i u vrlo teškim situacijama. Vrlo je staložen, vrlo spokojan i zrači unutarnjim mirom. To će ući u budućnost. Mislim da će mnogima koji ga još danas kritiziraju, vrlo skoro nedostajati. Nećemo tako brzo imati papu istoga duševnoga i duhovnoga formata kao što je Benedikt XVI." (domradio.de). 

Mnogi su istaknuli važnost koju je Sveti Otac dao liturgiji- nakana koja se kod nas sustavno i koliko je moguće više ignorirala. Poznati liturgičar dom Alcuin Reid, OSB iz samostana koji je ovdje dvaput predstavljen (1, 2) ističe da je to zbog Papine svijesti o tomu da "Crkva stoji [ili] pada s liturgijom"  (newliturgicalmovement.org) kao i da je "ispravna celebracija svete liturgije središte svake obnove Crkve" (isto). Benedikta XVI. koji je od djetinjstva uronjen u liturgiju, kako svjedoče i njegovi memoari, formirao je klasični liturgijski pokret. Taj pokret i "uvjerenje da su neke stvari s pokretom nakon Koncila pošle krivo"  (isto) ponukale su ga 2004. da napiše kako se danas nalazimo pred ruševinama onoga za što se htjelo pobrinuti, odnosno pred ruševinama liturgije. Tu su razlozi njegove zauzetosti za obnovom liturgije i postavljanjem izvanrednog oblika rimskog obreda kao uzora za povratak sakralnosti i za novu evangelizaciju jer: "Ako je liturgija osiromašena ili je sišla s pravca, trpi naša sposobnost da živimo katoličku vjeru i da evangeliziramo" (isto). Njegove reforme nisu bile proizvoljno nametanje, "jer je dobro znao ograničenja auktoriteta glede svete liturgije" (isto), nego su to bile "uočljive, mirne, čak tihe korekcije ili ekshortacije- riječju i primjerom. Inzistiranje Benedikta XVI. na ispravnom prijevodu 'pro multis' (za mnoge) bilo je čvrsto, ali je svoje obrazloženje jasno i pristojno izložio"  (isto). "Bilo je mnogo buke prije i nakon njegove povijesne odluke 2007. da stariji liturgijski obredi ubuduće budu dostupni bez ograničenja. No, usred te kakofonije, Vrhovni se Svećenik prihvatio problema i nadugo pisao biskupima svijeta objašnjavajući svoj čin. 'Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim.'- poučio je" (isto). Dom Alcuin ističe apostolsku pobudnicu iz 2007., Sacramentum Caritatis, koja je našla odraza u papinskim liturgijama jer "sve što se odnosi na euharistiju treba biti obilježeno ljepotom". Tako su njegove mise postale uzorom na kojem se moglo vidjeti "kako modernu liturgiju celebrirati u kontinuitetu s tradicijom, gdje najbolje od novog i starog služi da uzdigne naše misli i srca Bogu" (isto). "U srcu je njegove reforme uvjerenje pape Benedikta XVI. da katolička liturgija 'nije o nama, nego o Bogu'. To objašnjava raspelo na sredini oltara. To je razlog zašto je javno celebrirao modernu misu prema istoku u Sikstinskoj i drugim papinskim kapelama" (isto). Nikada nije trebalo staviti oltare u obliku stola nasuprot postojećim oltarima, na to nas je podsjetio papa s liturgijskom vizijom, kao i na to da je normativan, "ako ne i najprikladniji način primanja našeg Blagoslovljenog Gospodina u svetoj pričesti, klečeći i na jezik" (isto). To ostaje izazovnim pozivom da se promijeni dosadašnja praksa. "Pet godina prije izbora kardinala Ratzingera, možda gledajući prema umirovljenju, objavio je 'Duh liturgije'. Napisao je: 'Potakne li na novi način ova knjiga štogod poput 'liturgijskoga pokreta', pokreta prema liturgiji i prema pravom načinu celebracije liturgije, na unutarnji i izvanjski način, nakana koja je nadahnula njeno pisanje bit će bogato ispunjena.' Božanska mu je providnost 2005. dala katedru s koje je poučavao Sveopću crkvu liturgijskom duhu. Njegove riječi, djela i primjer otada su doista nadahnuli pokret prema ispravnom načinu celebracije liturgije, na unutarnji i izvanjski način. Koliko god mi željeli vidjeti više, on je tiho položio duboke i solidne temelje za novi liturgijski pokret na kojima sada drugi mogu graditi. Svršetak zadnje javne mise pape Benedikta bio je još jedna lekcija o liturgiji. Posve prirodno, dogodio se neprekidan pljesak. No, i tom prilikom papa Benedikt, liturgičar, nije mogao dopustiti da njegovo osobno veličanje preuzme prioritet. 'Hvala', rekao je. Zatim, s tri riječi koje mogu poslužiti kao njegova liturgijska oporuka, priveo je pljesak kraju: 'Vratimo se molitvi.' Hvala Sveti Oče. Ad multos annos!"

Svi se sigurno pridružujemo toj zahvali jer bez pape Benedikta XVI., uz sve drugo što je lijepo učinio, možda nikad ne bismo imali prilike, koliko-toliko redovito, upoznati i doživjeti tisućljetno blago Crkve, klasičnu rimsku misu.

Za kraj pontifikata priredio sam nedavni govor Svetog Oca rimskim sjemeništarcima u kojem govori o Petrovoj službi.

"Pohod Papinskom rimskom velikom sjemeništu povodom blagdana Gospe od Pouzdanja

'Lectio divina' Njegove Svetosti Benedikta XVI.
Sjemenišna kapela
Petak, 8. veljače 2013.

Uzoriti,
Draga braćo u biskupstvu i svećeništvu,
Dragi prijatelji,

veliko mi je zadovoljstvo svake godine biti s vama ovdje, vidjeti toliko mladih ljudi koji idu prema svećeništvu, koji pozorno slušaju Gospodinov glas, koji žele slijediti taj glas te traže način kako služiti Gospodinu u našem vremenu. Čuli smo tri retka iz Prve Petrove poslanice (usp. 1. Pt 3-5). Prije nego što uđem u tekst, čini mi se važnim obratiti pozornost na činjenicu da je Petar taj koji govori. Prve su dvije riječi poslanice 'Petar apostol' (usp. 1. redak). On govori, a govori crkvama u Aziji nazivajući vjernike 'izabranima koji kao stranci... žive raseljeni' (isto). Razmislimo malo o tomu. Petar govori i to- kako stoji na kraju poslanice- iz Rima koji je nazvao 'Babilonom'  (usp 1. Pt 5, 13). Petar govori: kao prva enciklika kojom prvi apostol, namjesnik Kristov, govori Crkvi svih vremena. Govori, dakle, onaj koji je u Kristu Isusu pronašao Pomazanika Božjega, koji je kao prvi u ime buduće Crkve izgovorio: 'Ti si Mesija, Sin živoga Boga!' (usp. Mt 16,16). Onaj koji nas je uveo u tu vjeru.

Govori onaj kojemu je Gospodin rekao: 'Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga' (usp. Mt 16, 19), kojemu je nakon uskrsnuća povjerio svoje stado govoreći mu triput: 'Pasi moje jaganjce... moje ovce' (usp. Iv 21, 15-17). Također, govori čovjek koji je bio pao, koji je zanijekao Isusa i koji je imao milost susresti pogled Isusov, biti dirnut u srcu te pronaći oproštenje i obnovu svoga poslanja. Prije svega je važno da taj čovjek, pun strasti, pun želje za Bogom, želje za Kraljevstvom Božjim, za Mesijom- da je taj čovjek koji je pronašao Isusa, Gospodina i Mesiju, također čovjek koji je bio sagriješio, koji je pao, a ipak je ostao u nazočnosti Gospodinovoj, i ostaje odgovoran za Crkvu Božju, ostaje ovlašten od Krista, nositelj Njegove ljubavi.


Govori Petar, apostol, no egzegeti nam vele: Nije moguće da je ta poslanica Petrova jer je grčki tako dobar, pa ne može biti grčki jednog ribara s Galilejskog mora. I ne samo jezik, struktura jezika je izvrsna, a i misao je već zrela, postoje već konkretne formule u kojima su zgusnute vjera i refleksija Crkve. Zato kažu: To je već razvijeno stanje koje ne može biti ono Petrovo. Kako na to odgovoriti? Postoje dvije uporišne točke: prvo, Petar nam sâm- dakle, njegova poslanica- daje razjašnjenje jer na kraju pisma stoji: 'Pišem vam (...) po- 'dia'- Silvanu'. Taj po ('dia') može značiti različite stvari- može značiti da on (Silvan) predaje, prenosi pismo; može naznačavati da je pomogao u sastavljanju; može značiti da je zapravo bio stvarni pisac. U svakom slučaju možemo iz toga zaključiti da samo pismo upućuje na to da Petar pri pisanju toga pisma nije bio sam, nego da do izražaja dolazi vjera Crkve koja se nalazi na putu vjere, u sve zrelijoj vjeri. Ne piše sâm, kao izolirani pojedinac, nego uz pomoć Crkve, osoba koje pomažu da se produbi vjera, da se uđe u dubinu njegove misli, njegova razuma, njegove dubine. I to je vrlo važno: Petar ne govori kao pojedinac, nego govori 'ex persona Ecclesiae', govori kao čovjek Crkve- dakako, kao osoba sa svojom osobnom odgovornošću, ali također kao osoba koja govori u ime Crkve i ne prenosi samo privatne ideje, ne govori poput genija XIX. st. koji je htio izraziti samo osobne i originalne ideje, koje nitko prije nije mogao izložiti. Ne. On govori ne kao individualistički genij, nego govori u zajedništvu Crkve. U Otkrivenju u prvoj viziji Krista stoji da je Kristov glas kao šum mnogih voda (usp. Otk 1, 15). To znači: glas Kristov sabire sve vode svijeta, u sebi nosi sve žive vode koje svijetu daju život. On je osoba, ali upravo je to veličina Gospodinova: što u sebi nosi sve rijeke Staroga zavjeta kao i mudrost narodâ. Ono što je ovdje rečeno o Gospodinu, na drugi način vrijedi i za apostola koji ne želi reći ni riječi koja je samo njegova, nego doista u sebi nosi vode vjere, vode cijele Crkve i zato daje plodnost, napredovanje i osobno je svjedočanstvo koje se otvara Gospodinu i postaje otvoreno i široko. To je vrlo važno.

Čini mi se bitnim što se na kraju poslanice spominju Silvan i Marko, dvije osobe koje također pripadaju prijateljskom krugu sv. Pavla. Dakle, takvim se svršetkom spajaju svjetovi sv. Petra i sv. Pavla; nema isključivo petrovske teologije protiv pavlovske teologije, nego jedna teologija Crkve, vjere Crkve, u kojoj se Petar i Pavao, naravno, međusobno razlikuju u temperamentu, misli i jezičnom stilu. Dobro je da i danas postoje te razlike- različite karizme, različiti temperamenti- no, ipak nisu međusobno suprotstavljeni, nego ujedinjeni u istoj vjeri. Još nešto želim reći: sv. Petar piše iz Rima. To je važno: već ovdje imamo rimskog biskupa, početak nasljedstva, početak konkretnog primata smještenog u Rimu. Ne samo povjerenog od Gospodina, nego takvoga koji je smješten ovdje, u ovom gradu, u ovom glavnom gradu svijeta. Kako je Petar došao u Rim? To je ozbiljno pitanje. Djela apostolska izvješćuju da je nakon svoga bijega iz Herodova zatvora otišao u drugo mjesto- 'eis eteron topon' (usp. Dj 12, 17). Ne zna se u koje mjesto; jedni vele u Antiohiju, a drugi u Rim.

U svakom slučaju u tom poglavlju stoji i da je prije nego što je pobjegao, Jakovu povjerio judeokršćansku crkvu, jeruzalemsku crkvu. Međutim, iako ju je povjerio Jakovu, on ipak ostaje primasom Sveopće crkve, crkve pogana, ali i judeokršćanske crkve. Ovdje u Rimu naišao je na veliku judeokršćansku zajednicu. Liturgičari nam kažu da se u Rimskom kanonu nalaze tragovi tipično judeokršćanskog jezika. Tako vidimo da se u Rimu nalaze ujedinjena oba dijela Crkve- judeokršćanski i poganskokršćanski, izraz Sveopće crkve. Za Petra je prijelaz iz Jeruzalema u Rim sigurno prijelaz k univerzalnosti Crkve, prijelaz k crkvi pogana i svih vremena, k Crkvi koja je također uvijek židovska. Mislim da sv. Petar kad je otišao u Rim nije samo mislio na prijelaz Jeruzalem/Rim, Crkva judeokršćanska/Sveopća crkva. Sigurno se sjetio i zadnjih riječi koje mu je Isus uputio i koje je zabilježio sv. Ivan: 'kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš' (usp. Iv 21, 18). To je proroštvo o razapinjanju. Filolozi nam dokazuju da je 'raširiti ruke' precizni, tehnički izraz za razapinjanje. Sveti Petar je znao da će njegov kraj biti mučeništvo, križ. Tako će potpuno nasljedovati Krista. Kad je išao u Rim, sigurno je išao u mučeništvo: u Babilonu ga je očekivalo mučeništvo.

Primat, dakle, sadrži univerzalnost, ali ima i mučenički sadržaj. Rim je otpočetka i mjesto mučeništva. Idući u Rim, Petar iznova prihvaća tu Gospodinovu riječ: ide prema križu, te poziva i nas da prihvatimo taj martirologijski aspekt kršćanstva koji može imati vrlo različite oblike. I križ može imati vrlo različite oblike, ali nikada se ne može biti kršćaninom, a da se ne nasljeduje Raspetoga, da se ne prihvati i mučenički trenutak. Nakon ovih rječi o pošiljatelju, ukratko i o onim osobama kojima je poslanica upravljena. Već sam kazao da sv. Petar one kojima piše označuje riječima 'eklektois parepidemois'; 'izabrani koji kao stranci... žive u raseljeništvu' (1. Pt 1, 1). Ponovo imamo taj paradoks slave i križa: izabrani, ali u raseljeništvu i u tuđini. 'Izabrani', to je počasni naslov Izraela. Mi smo izabrani, Bog je izabrao taj mali narod ne zato što smo brojniji- kako kaže Deuteronomij- nego zato što nas voli (usp. Pnz 7, 7-8). Mi smo izabrani; to sada sv. Petar prenosi na sve krštene, a sadržaj prvog poglavlja njegove Prve poslanice je upravo da je Izraelov privilegij prešao na krštene, da su oni novi Izrael. 'Izabrani'- mislim da se isplati razmišljati o toj riječi. Mi smo izabrani. Bog nas je oduvijek znao, već prije našega rođenja, prije našega začeća. Bog me želio kao kršćanina, kao katolika, htio me kao svećenika. Bog je mislio na mene, tražio me među milijunima, među mnogima, vidio me i izabrao, ne zbog mojih zasluga, kojih nema, nego zbog svoje dobrote; htio me kao nositelja svoga izabranja koje je uvijek i poslanje, prije sve poslanje, i odgovornost za druge. 'Izabrani'- moramo biti zahvalni za tu činjenicu i radovati se zbog toga. Bog je mislio na mene, izabrao me kao katolika, kao nositelja svoga evanđelja, kao svećenika. Vjerujem da se isplati češće o tomu razmišljati i iznova ući u tu činjenicu njegova izabranja. On me izabrao, on me želio; sada ja odgovaram.

Danas smo možda u kušnji da kažemo: Nećemo se radovati što smo izabrani, to bi bio trijumfalizam. Trijumfalizam bi bio kad bismo mislili da me Bog izabrao zato što sam tako izvanredan. To bi bio doista lažni trijumfalizam. Ali, radovati se što me Bog izabrao nije trijumfalizam, nego zahvalnost, i vjerujem da se tom radovanju opet moramo naučiti- Bog je htio da budem tako rođen, u katoličkoj obitelji, da upoznam Isusa otpočetka. Kakav dar, biti željen od Boga, tako da mogu prepoznati Njegovo lice, da mogu upoznati Isusa Krista, ljudsko lice Božje, ljudsko lice Božje u ovom svijetu! Radovati se da me izabrao da budem katolikom, u ovoj Njegovoj Crkvi gdje 'subsistit Ecclesia unica'; moramo se radovati da mi je Bog darovao tu milost, tu ljepotu da upoznam puninu istine Božje, radost Njegove ljubavi. 'Izabrani': riječ privilegija i istodobno poniznosti. Ali riječ 'izabrani' popraćena je s 'parapidemois', raseljeni, stranci. Kao kršćani smo raseljeni i stranci- vidimo da su danas u svijetu kršćani najprogonjenija skupina jer nisu konformisti, jer su stimulus, jer su protiv tendencija egoizma, materijalizma, svih takvih stvari.

Dakako, nisu kršćani samo stranci; mi smo i kršćanske nacije, ponosni smo što smo pridonijeli oblikovanju kulture; postoji zdravi patriotizam. zdrava radost što se pripada jednoj naciji koja ima veliku kulturnu, vjersku povijest. Ipak, kao kršćani smo uvijek i stranci- Abrahamova sudbina opisana u Poslanici Hebrejima. Kao kršćani smo upravo danas također i stranci. Na radnim mjestima su kršćani u manjini, nalaze se u stranoj situaciji; čudo je da netko danas tako još može vjerovati i živjeti. To je, dakle, dio našega života; to je način da se bude s Kristom Raspetim; da se bude stranac, ne živeći na način na koji svi žive, nego živeći- ili barem pokušavajući živjeti- po Njegovoj riječi, u velikoj suprotnosti s onim što svi kažu. Upravo to karakterizira kršćane. Svi kažu: 'Ali svi tako rade, zašto ne bih i ja?' Ne, ja ne, jer hoću živjeti po volji Božjoj. Sveti je Augustin jednom rekao: 'Kršćani nisu ukorijenjeni prema dolje poput drveća, nego prema gore, i žive tu gravitaciju, a ne prirodnu prema dolje'. Molimo Gospodina da nam pomogne da prihvatimo tu misiju, da živimo u raseljeništvu, na određeni način kao manjina- da živimo kao stranci, a opet da budemo odgovorni za druge i upravo tako dajemo snagu dobru u ovom svijetu.

Konačno stižemo do triju današnjih stihova. Želim istaknuti samo tri izraza, ili da velim unekoliko protumačiti, koliko mogu: 'nanovo rođeni', 'baština' i 'po vjeri čuva'. 'Nanovo rođeni'- 'anaghennesas' stoji u grčkom tekstu, a znači: biti kršćanin nije jednostavno samo moja voljna odluka, moja ideja- vidim da mi se ta skupina sviđa, postanem njen član, dijelim njene ciljeve itd. Ne, biti kršćaninom ne znači priključiti se nekoj skupini da se nešto čini, to nije samo čin moje volje, ne poglavito moje volje, moga razuma- to je čin Božji. 'Nanovo rođen' ne tiče se samo područja volje, mišljenja, nego se tiče sfere bivstvovanja. Nanovo sam rođen- to znači da je postati kršćaninom prvenstveno pasiv; ne mogu od sebe napraviti kršćanina, nego se nanovo rađam, Gospodin me u dubini moga bića čini novim. I ja ulazim u taj proces postajanja nanovo rođenim, puštam da me preobrazi, obnovi, regenerira. To mi se čini vrlo bitnim: kršćaninom me ne čine samo vlastite predodžbe koje dijelim s drugima, a kad mi se više ne sviđaju, mogu otići. Ne, to se tiče same dubine bića, što znači da postajanje kršćaninom počinje djelovanjem Božjim, prvenstveno njegovim djelovanjem, dok ja prepuštam da me oblikuje i preobrazi.

Čini mi se da ta tema treba biti predmetom refleksije, poglavito u godini u kojoj razmišljamo o sakramentima kršćanske inicijacije: o dubini pasiva i aktiva postajanja nanovo rođenim, postajanju cjelovitim jednoga kršćanskog života, prepuštanju preobrazbi po Njegovoj riječi, za zajedništvo Crkve, za život Crkve, za znakove po kojima Gospodin u meni djeluje, sa mnom i po meni. Postati nanovo rođenim znači i da stupam u jednu novu obitelj: Bog moj Otac, Crkva moja majka, ostali kršćani moja braća i sestre. Postati nanovo rođenim, dati se regenerirati, podrazumijeva i svjesno se uključiti u tu obitelj, živjeti po Bogu Ocu i od Boga Oca, živjeti iz zajedništva s Kristom, Njegovim Sinom, koji me nanovo rađa po svom uskrsnuću, kako kaže poslanica (usp. 1. Pt 1, 3), živjeti s Crkvom i dati se formirati od Crkve na mnogo načina i puteva, i otvoriti se svojoj braći, u drugima zaista prepoznati svoju braću koja su zajedno sa mnom nanovo rođena, preobražena, obnovljena; jedan je odgovoran za drugoga. Odgovornost, dakle, koja proizlazi iz krštenja, koja je proces cijeloga života. 

Druga riječ: 'baština'. To je jedna vrlo važna riječ u Starom zavjetu gdje je Abrahamu rečeno da će njegovo sjeme baštiniti zemlju. I to je stalno obećanje njegovim potomcima: vi ćete posjedovati zemlju, vi ćete biti baštinici zemlje. U Novom zavjetu ta riječ postaje riječ za nas: mi smo baštinici, ne neke određene zemlje, nego zemlje Božje, budućnosti Božje. Ta je baština stvar budućnosti, tako da ta riječ prvenstveno znači da mi kao kršćani imamo budućnost: budućnost pripada nama, budućnost pripada Bogu. Tako kao kršćani znamo da nam pripada budućnost i da stablo crkve nije stablo koje umire, nego koje uvijek iznova raste. Dakle, imamo razloga da se ne damo impresionirati- kako je rekao papa Ivan- prorocima propasti koji kažu: 'No, dobro, Crkve je stablo koje je proizašlo od zrna gorušičina i naraslo tijekom dvaju tisućljeća. Sada je vrijeme iza nje, došlo je doba u kojem umire'. Ne. Crkva se uvijek obnavlja, uvijek nanovo rađa. 

Budućnost pripada nama. Naravno, postoji lažni optimizam i lažni pesimizam. Lažni pesimizam kaže: 'Prošlo je vrijeme kršćanstva'. Ne, ono iznova počinje! Lažni optimizam je bio nakon Koncila kad su se samostani zatvarali, zatvarala su se sjemeništa, a govorilo se: 'Ma... ništa, sve je u redu...' Ne! Nije sve u redu. Postoje ozbiljni promašaji i moramo sa zdravim realizmom prepoznati da tako dalje ne ide, ne ide gdje se čine pogrješne stvari. Ali, istodobno moramo biti također sigurni da se Crkva, ako ovdje i ondje umire zbog grijehâ ljudi, zbog njihove nevjere, istodobno nanovo rađa. Budućnost zaista pripada Bogu. To je ta velika sigurnost našega života, veliki, pravi optimizam koji poznajemo. Crkva je stablo Božje koje uvijek živi i nosi u sebi vječnost i pravu baštinu: vječni život.

I naposljetku, 'po vjeri čuva'. Tekst Novoga zavjeta, iz poslanice sv. Petra, koristi rijetku riječ, 'phrouroumenoi', koja znači: tu su 'čuvari', i vjera je poput 'čuvara' koja čuva integritet moga bivstvovanja, moje vjere. Ta riječ prije svega označava 'čuvare' gradskih vrata koji tamo stoje i čuvaju grad da ga ne napadnu rušilačke snage. Tako je vjera 'čuvar' moga bića, moga života, moje baštine. Moramo biti zahvalni za tu budnost vjere koja nas čuva, pomaže nam, vodi nas, daje nam sigurnost: Bog ne dopušta da padnem iz Njegovih ruku. 'Po vjeri čuva'; time zaključujem.

Govoreći o vjeri uvijek moram misliti na onu bolesnu ženu koja je usred mase pristupila Isusu, dodirnula ga da ozdravi i ozdravila. Gospodin je rekao: 'Tko me se to dotaknu?' Rekli su mu: 'Ali Gospodine svi te dotiču, kako možeš pitati: 'Tko me se to dotaknu?' (usp. Mt 9 20-22). No, Gospodin zna; postoji jedan površan, vanjski način da ga se dodirne koji nema ništa sa stvarnim susretom s Njime, a postoji i način da ga se dubinski dotakne. Ta žena ga je istinski dotaknula; ne samo rukom, nego ga je dodirnula svojim srcem i tako primila iscjelujuću snagu Kristovu, jer ga je dotakla iznutra, iz vjere. To je vjera: dotaknuti Krista rukom vjere, svojim srcem i tako stupiti u snagu Njegova života, u ozdravljujuću snagu Gospodinovu. Molimo Gospodina da ga sve više možemo doticati da ozdravimo. Molimo da nas ne pusti da padnemo, da nas trajno vjera drži za ruku i da nas tako očuva za pravi život. Hvala."

Izvor: vatican.va
Slike: Orbis Catholicus Secundus, Tenacious Tridentinism, Cantuale Antonianum

srijeda, veljače 27, 2013

Između Petra i Benedikta

"Ne ostavljam križa, već ostajem na nov način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra. Sveti Benedikt, čije ime nosim kao papa, uvijek će mi biti primjer u tome. On nam je pokazao put prema životu koji, bio on aktivan ili pasivan, potpuno pripada Božjem djelu." (IKA)


Slike: Pro Misa Tradicional en Ciudad Real, WIKIMEDIA COMMONS (1, 2), RORATE CÆLI

utorak, veljače 19, 2013

I dalje bijelo

Prema Papinu bratu msgr. Georgu, proizlazi da Sveti Otac Benedikt XVI. nakon svoga odreknuća neće nositi drugačiju reverendu, kako se do sada znalo pretpostavljati.


"Negdašnji regensburški katedralni kapelnik izjavio je za 'Passauer Neue Presse' od utorka: 'On sigurno ostaje kod svoga bijelog talara koji više neće odložiti'. Obična crna sutana ne dolazi u obzir. U izvjesnom smislu vrijedi 'jednom papa, uvijek papa', tako G. Ratzinger.

Maestro ne vjeruje ni da će njegov brat ponovo preuzeti svoje građansko ime. Za vrijeme međusobnog razgovora u nedjelju, međutim, Papa 'sâm nije još znao' kako će se ubuduće nazvati. Za to se moraju pobrinuti pravnici. 'Oni se moraju pobrinuti da se s jedne strane, ne ignorira prošlost- dakle sadašnji pontifikat- a da s druge strane ne bude ograničenja za budućega, aktualnog, papu.'

Ratzinger objašnjava da si može zamisliti da njegov brat i dalje nosi papinsko ime Benedikt, ali ne i naslov 'Sveti Otac'. Kardinal više neće biti, 'to je prošlo', smatra. Na međusobno ophođenje među braćom to nema utjecaja: 'Osobno se kao i prije oslovljavamo krsnim imenima.'"

Izvor: gloria.tv
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

nedjelja, veljače 17, 2013

O služenju

Ustanova sv. Filipa Nerija se već dvaput oglasila povodom odstupa Svetog Oca; 12. veljače su osim iznenađenosti izrazili svoju veliku zahvalnost zato što bez njegove potpore ne bi bilo naše ustanove u ovom obliku, a jučer su najavili organiziranje potpisivanja pozdrava Papi jer je naša dužnost zahvaliti Bogu za njegovu djelatnost kao kardinala i kao Nasljednika Petrova. Našu zahvalu i naše molbe, naše nakane i osjećaje izručit ćemo na svečanoj marijanskoj misi, 28. veljače u 18 sati, u ruke Majke Božje. U prvom su reagiranju dali i poveznicu na članak M. Mosebacha o Papinoj odluci.


Pisac je podsjetio na nagađanja o odricanju od papinstva bl. Ivana Pavla II. u vrijeme njegove bolesti. Smatra da je dobro učinio što nije prihvatio takvo rješenje jer je njegova "smrt pred očima milijuna postala velikom dirljivom svetkovinom Katoličke crkve".

Sadašnje pak odreknuće Svetog Oca proizlazi iz "skromnosti i poniznosti Benedikta XVI. Taj je papa izričiti neprijatelj kulta ličnosti- već po svom papinskom imenu, Šesnaesti naznačuje da sebe vidi kao jednoga koji stoji u dugom nizu".

Glavne zadaće koje si je zadao bile su: "podsjetiti Crkvu na njenu Predaju, ispraviti krivi teološki razvoj nakon II. vatikanskog koncila koji je djelovao kao da je Katolička crkva osnovana istom na tom Koncilu".

Papa je nasuprot navaljivanjima da i Crkva usvoji duh vremena "suprotstavio uvjerenje da je Crkva kroz stoljeća uvijek ista; ona ne poznaje ni lomove ni revolucije, nego živi u kontinuitetu razvitka svojih tradicija.

Benedikt XVI. nije sebe shvaćao kao gospodara Crkve. Nije na sebe u punini svoje papinske službe gledao kao na diktatora, nego više kao pokretača, ohrabrivača, učitelja i svećenika. To je bila slika papinstva koja je osupnula i mnoge njegove pristaše; papa koji ne zapovijeda i koji ne želi biti promišljeni znalac igre moćnika. Nakon duhovne besplodnosti poslijekoncilske epohe, savjetovao je Crkvu na svijest o zadaći koju joj je dao njen Utemeljitelja; odgajati vjernike za to da žive u prisutnosti Božjoj."

Mosebachovo je mišljenje da Sveti Otac zapravo nije želio da Crkva trpi zbog njegove nemoći, jer je izbliza mogao vidjeti kako je njegov prethodnik postajao u bolesti sve ovisniji od svoje okoline.

Papa Benedikt XVI. papinsku službu shvaća ne kao plijen, nego kao "služenje koje se toliko dugo obavlja koliko to dopuštaju snage".

Izvor: faz.net
Slika: SANTA MARIA REINA

subota, veljače 16, 2013

Cedo Papatui

Papa Benedikt XVI. dvaput je pohodio relikvije sv. Celestina V., 28. travnja 2009., kada je na njegov sarkofag položio svoj prvi papinski palij, i 4. srpnja 2010. na kraju obilježavanja 800. obljetnice njegova rođenja. Prije nekoliko dana čuli smo odreknuće od papinske službe Svetog Oca Benedikta XVI., a ovako je glasilo ono sv. Celestina V.:

"Ja Celestin V., papa, potaknut legitimnim razlozima, to jest razlogom poniznosti i boljega života, i neokaljane savjesti, slabosti tijela, nedostatka znanja i zloće naroda, slabosti osobe, i da povratim utjehu i mir prijašnjega života; svojevoljno i slobodno odstupam od papinstva i izričito se odričem mjesta, i dostojanstva, tereta, i časti, i dajem od ovoga trenutka Svetom kolegiju kardinala punu i slobodnu ovlast da izaberu i provide, prema kanonskim zakonima, pastira Sveopćoj Crkvi."

Spomen na svetog Celestina V. na osobit način živi u Aquili gdje se svake godine proslavlja Celestinski oprost, i naravno u samostanima njegova reda koji su navedeni ovdje.

Izvor: WIKIPEDIA
Slika: Messainlatino.it

četvrtak, veljače 14, 2013

Propovijed

Sveti Otac Benedikt XVI. jučer je, na Pepelnicu, služio svoju zadnju javnu svetu misu kao rimski biskup i održao propovijed koju prenosim u cijelosti. Na kraju možete pročitati kratak govor zahvale kard. Bertonea Papi.

"Časna subraćo,
draga braćo i sestre,

danas, na Pepelnicu, počinjemo novi korizmeni put: put koji traje četrdeset dana i koji nas vodi radosti pashe Gospodnje, pobjedi života nad smrću. Prema prastaroj rimskoj tradiciji 'postaja' u korizmi, okupili smo se na euharistijsko slavlje. Ta tradicija predviđa da prva 'postaja' bude u Bazilici 'Sv. Sabine' na Aventinu. Okolnosti su uvjetovale da se okupimo u vatikanskoj bazilici. Večeras smo se u velikom broju okupili oko groba apostola Petra da molimo i njegov zagovor za put Crkve u ovom posebnom trenutku, i da obnovimo našu vjeru u Vrhovnog Pastira; Krista, Gospodina. Kako ću uskoro završiti Petrovu službu, ovo mi je dobra prilika da svima zahvalim, posebno vjernicima Rimske biskupije i da zamolim za poseban spomen u vašoj molitvi.

Čitanja koja su danas pročitana daju nam upute koje smo, milošću Božjom, u ovoj korizmi pozvani ostvariti stavom i konkretnim djelovanjem. Crkva doziva u sjećanje ponajprije onu snažnu opomenu proroka Joela: 'Ovako govori Gospodin: Obratite se k meni svim srcem, posteći, plačući i kukajući' (Jl 2,12). Izraz 'svim srcem' mora se naglasiti jer znači: iz srži naših misli i osjećaja, iz korijena naših odluka, zaključaka i djelovanja, s gestom potpune i korjenite slobode. No, je li moguć taj povratak Bogu? Da, jer postoji jedna snaga koja ne stanuje u našem srcu, nego struji iz samoga Srca Božjega. To je snaga Njegova milosrđa. Osim toga, prorok kaže: 'Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali' (Jl 2,13). Povratak Gospodinu je moguć kao 'milost', jer je ona djelo Božje i plod naše vjere u Njegovo milosrđe. No, taj povratak Bogu postat će tek tada konkretnom stvarnošću u našem životu, ako milost Božja prodre u našu nutrinu, potrese je i dade nam snage da 'razderemo srca'. Još jednom prorok, koji ponavlja Božje riječi: 'Razderite srca, a ne haljine svoje' (Jl 2,13). Zapravo, mnogi su danas pripravni 'razderati haljine' zbog skandala i nepravda- koje, dakako, čine drugi- no, čini se da je malo onih koji su spremni raditi na svom 'srcu', na vlastitoj savjesti i nakanama, i pritom prepustiti da ih Gospodin probrazi, obnovi i obrati.

Ovo 'obratite se k meni svim srcem', konačno je i opomena koja ne ide samo pojedincima, nego zajednici. U prvom smo čitanju čuli: 'Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje' (Jl 2, 15-16). Zajedničarska dimenzija je bitni element vjere i kršćanskoga života. Krist je došao 'da raspršene sinove Božje skupi u jedno' (usp. Iv 11,52). To 'mi' Crkve je zajednica u koju nas je Isus okupio (usp. Iv 12,32): Vjera je nužno crkvena. Važno je posvijestiti si to i živjeti to u korizmi: svatko mora biti svjestan da put pokore ne može prevaliti sam, nego zajedno s mnogom braćom i sestrama u Crkvi.

Prorok, na koncu, govori o molitvi svećenika, koji se sa suzama u očima obraćaju Bogu i govore: 'Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narodâ. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?' (Jl 2,17). Ta nas molitva vodi k razmišljanju o važnosti svjedočanstva vjere i kršćanskoga življenja svakoga od nas i naših zajednica, da otkrijemo lice Crkve i kako je ono, katkad, izobličeno. Mislim posebno na grijehe protiv jedinstva Crkve, na podjele u tijelu Crkve. Življenje korizme u intenzivnijem i vidljivijem crkvenom zajedništvu,te prevladavanje individualizama i rivaliteta, ponizno je i dragocjeno svjedočanstvo onima koji su daleko od vjere ili su ravnodušni.

'Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa' (2. Kor 6,2). Riječi apostola Pavla kršćanima u Korintu odjekuju i u nama s hitnošću da ne dopustimo izostajanje ili nedjelovanje. Više puta ponovljen izraz 'sada' kaže, da ne smijemo dopustiti da nam izmakne ovaj trenutak; on nam nudi jedinstvenu i neponovljivu priliku. A, pogled apostola usmjeren je na međusobno dijeljenje, stav koji je po volji Kristovoj obilježavao cijeli Njegov život, po prihvaćanju svega ljudskoga, čak do prihvaćanja grijeha svih ljudi. Rečenica sv. Pavla vrlo je snažna: Bog Njega 'za nas grijehom učini'. Isus, Nedužni, Sveti koji 'ne okusi grijeha' (2. Kor 5,21), uzima na sebe težinu grijeha, time što s čovječanstvom dijeli njegove posljedice: smrt, smrt na križu. Pomirenje koje nam je ponuđeno imalo je vrlo visoku cijenu, križ podignut na Golgoti, na kojem je visio Sin Božji koji je postao čovjekom. U tom uranjanju Božjem u ljudsku patnju i u ponor zla, leži korijen našeg opravdanja. 'Povratak Bogu svim srcem' na našem korizmenom putu ide po križu, po nasljedovanju Krista na putu prema brdu Kalvariji, po potpunom predanju samoga sebe. To je put na kojem se svaki dan uči sve više izlaziti iz našega egoizma i zatvorenosti, da načinimo mjesta Bogu koji otvara i preobražava naša srca. Sveti Pavao nas podsjeća na to da naviještanje križa u nama odjekuje zahvaljujući propovijedanju riječi Božje, kojoj je sam apostol poslanik; opomena nama da ovaj korizmeni put mogne karakterizirati pažljivije i gorljivije slušanje riječi Božje, svjetla koje obasjava naše korake.

U odlomku iz Matejeva evanđelja koje pripada tzv. Propovijedi na gori, osvrće se Isus na tri temeljne prakse koje predviđa Mojsijev zakon: milostinju, molitvu i post. To su također tradicionalni putokazi na našem korizmenom putu, da slijedimo poziv da se 'svim srcem Bogu obratimo'. Ali, Isus naglašava značenje kvalitete i istinitosti odnosa prema Bogu, što određuje autentičnost svih vjerskih radnja. Stoga prokazuje vjersku prijetvornost, izvanjsko ponašanje, način djelovanja koji ide za odobravanjem i aplauzom. Pravi učenik ne služi sebi samomu ili 'publici', nego svom Gospodinu, u jednostavnosti i velikodušnosti: 'I Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!' (Mt 6,4 i 6,18). Naše će svjedočanstvo biti to djelotvornije što manje tražimo svoju slavu i što smo svjesniji da je nagrada pravednika sam Bog, ovdje, na putu vjere, i na kraju života, u miru i svjetlosti susreta s njim samim, licem u lice zauvijek (usp 1. Kor 13,12).

Draga braćo i sestre, započnimo puni povjerenja i radosti korizmeni put. Neka poziv k obraćenju i 'povratka Bogu svim srcem', glasno u nama odjekuje, prihvaćajući njegovu milost koja nas čini novim ljudima, s tom iznenađujućom novošću koja je udioništvo u samom životu Isusovu. Neka nitko od nas ne ostane gluh na taj poziv, koji susrećemo u ovom jednostavnom obredu, pepeljenju, gesti koju ćemo uskoro provesti, a koja je tako jednostavna, i istovremeno tako upečatljiva. Neka nas u ovom vremenu prati Djevica Marija, Majka Crkve i uzor svakoga pravog učenika Gospodinova. Amen."

Izvor: vatican.va, kath.net, RORATE CÆLI
Slika: gloria.tv

***
Govor kard. Bertonea:


"Sveti Oče,

s osjećajem velike dirnutosti i dubokoga poštovanja nije samo Crkva primila vijest o vašoj odluci da se odreknete službe rimskog biskupa, Nasljednika apostola Petra, nego i cijeli svijet.

Ne bismo bili iskreni, Svetosti, kad Vam ne bismo rekli da je od ove večeri na naša srca pao veo tuge. Ovih je godina Vaše Učiteljstvo bilo prozor otvoren Crkvi i svijetu, kroz koji su sjale zrake istine i ljubavi Božje da našem putu daju svjetlo i toplinu, a pogotovo u trenutcima kad se nebo oblačilo.

Svi smo mi shvatili da je upravo duboka ljubav Vaše Svetosti koju imate za Boga i Crkvu ta koja Vas je nagnala na taj čin, otkrivajući onu čistoću duše, onu jaku i zahtjevnu vjeru, onu snagu poniznosti i blagosti, zajedno s velikom hrabrošću koja je obilježavala svaki korak Vašega života i služenja, te koja može doći samo od prebivanja s Bogom, od življenja u svjetlu riječi Božje, od neprestanog uspinjanja na goru susreta s Njim da bi se onda sišlo u grad ljudi.

Sveti Oče, prije nekoliko ste dana bili kod sjemeništaraca Rimske biskupije i rekli da kao kršćani znamo da nam pripada budućnost, da budućnost pripada Bogu i da stablo Crkve uvijek dalje raste. Crkva se uvijek obnavlja, uvijek preporađa. Služiti Crkvi u čvrstom uvjerenju da ona ne pripada nama, nego Bogu, da nismo mi oni koji je izgrađujemo, nego On; s pravom se može reći ona evanđeoska: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!' (Lk 17,10), s potpunim pouzdanjem u Boga- to je velika pouka koju ste ovom teškom odlukom dali ne samo nama, pastirima Crkve, nego čitavom Božjem narodu.

Euharistija je zahvala Bogu. Večeras Gospodinu želimo zahvaliti za put koji je cijela Crkva prošla pod vodstvom Vaše Svetosti, i želimo Vam iz dubine svoga srca, s velikom ljubavlju, osjećajima i divljenjem reći: hvala što ste nam dali svijetao primjer jednostavnog i poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem. I to radnika koji je u svakom trenutku znao ostvariti ono što je važno: dovesti Boga ljudima i ljude Bogu. Hvala!"

Izvor: vatican.va, kath.net
Slika: gloria.tv

Izjave

U prvom dijelu današnjega upisa nalazi se službeno priopćenje Svećeničkog bratstva sv. Petra o odricanju Benedikta XVI. papinske službe. Njegovu osobitu zaslugu vide u tomu što je pomirio Rimsku crkvu s njenom dvotisućljetnom liturgijskom baštinom. U drugom dijelu je službena izjava piovaca.


"Ove Pepelnice Svećeničko bratstvo sv. Petra imalo je priliku izraziti Vrhovnom Svećeniku svoju duboku zahvalnost i molitve po jednom svom svećeniku, o. M. Rammu koji je pozdravio Papu u ime Bratstva. Naš subrat kojega je Sveti Otac primio na javnoj audijenciji, izručio mu je kao znak sinovske odanosti i priznanja za proglašenje motuproprija 'Summorum Pontificum', novo izdanje tradicionalnog Rimskog misala koje je nedavno tiskalo Petrovo bratstvo.

Osam je godina ponizno i hrabro Benedikt XVI. bio za kormilom Petrove lađe suočavajući se s mnogim olujama, posvećen vođenju duša sigurnoj luci. Dajući primjer dubokoga unutarnjeg života, ponovo je fokusirao pozornost katoličkih vjernika na temelje vjere, upozoravajući ih na sve oblike relativizma i izlažući recentno Učiteljstvo u svjetlu Tradicije. Zaokupljen obnovom svetoga, pomirio je Rimsku crkvu s njenom dvotisućljetnom liturgijskom baštinom. Kao neumoran apostol crkvenoga jedinstva, angažirao se posebno u dijalogu s Piovim bratstvom s namjerom postizanja punoga pomirenja. Ta nam je Papina nakana osobito draga i podsjeća nas na brigu kojom je pridonio našem osnutku 1988., kad je pomagao Ivanu Pavlu II. kao prefekt Kongregacije za nauk vjere."

Izvor i slika: RORATE CÆLI, fssp.fr

***

Izjava Generalne kuće Piova bratstva:

"Svećeničko bratstvo sv. Pija X. primilo je k znanju neočekivanu najavu odstupanja pape Benedikta XVI., koja će stupiti na snagu 28. veljače 2013.

Usprkos doktrinarnim razlikama koje su se još pokazale prilikom teoloških razgovora između 2009. i 2011., Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ne zaboravlja da je Sveti Otac imao hrabrosti podsjetiti na to da tradicionalna misna žrtva nikada nije bila ukinuta, kao i ukinuti posljedice kanonskih sankcija protiv naših biskupa zbog biskupskih posveta 1988.

Bratstvo se sjeća i otpora koje su te odluke izazvale i prisilile Papu da se opravdava pred biskupima cijeloga svijeta. Izražavamo mu zahvalnost za tu snagu i postojanost koju je u tako teškim okolnostima pokazao, i uvjeravamo ga u svoje molitve u razdoblju koje želi provesti u povučenosti.

Nasljedujući utemeljitelja, Njegovu Preuzvišenost nadbiskupa M. Lefebvrea, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. potvrđuje svoju povezanost s vječnim Rimom, Majkom i Učiteljicom Istine, kao i sa Stolicom sv. Petra; te izražava ponovo želju, prema svojim snagama, da dade doprinos u prevladvanju teške krize koja trese Crkvu.

Bratstvo moli da kardinali u sljedećim konklavama pod vodstvom Duha Svetoga izaberu papu koji će po volji Božjoj raditi na tomu da sve obnovi u Kristu (Ef 1,10).

Menzingen, 11. veljače 2013."

Izvor: pius.info

srijeda, veljače 13, 2013

Branitelj istine

Papa Benedikt XVI. je hrabar čovjek koji se ne boji braniti istinu pred svijetom.
J.-C. Jeanbart BA, aleppski melkitski nadbiskup (izvor)


Još će petnaest dana trajati pontifikat doista slavno vladajućeg pape Benedikta XVI. Iskoristimo ovo preostalo vrijeme da izmolimo od dragog Boga okrjepu i utjehu njegovom ispaćenom srcu koje je posvuda, a nažalost i u našoj domovini, najčešće nailazilo na zapreke i na odbacivanje. Molimo također za buduću vidljivu glavu Svete crkve i za kardinale izbornike, među kojima posebice za one koji se nisu oglušili na riječi Svetog Oca da je rimskom misalu koji je odobrio sveti Pio V. a ponovo izdao blaženi Ivan XXIII. [...] zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje (izvor).

LITANIJE SVIH SVETIH VRHOVNIH SVEĆENIKA

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Majko Crkve,

Sveti Petre,
Sveti Lino,
Sveti Kleto I.,
Sveti Klemente I.,
Sveti Evariste,
Sveti Aleksandre I.,
Sveti Siksto I.,
Sveti Siksto II.,
Sveti Siksto III.,
Sveti Telesfore,
Sveti Higine,
Sveti Pio I.,
Sveti Pio V.,
Sveti Pio X.,
Sveti Anicete,
Sveti Sotere,
Sveti Eleuterije,
Sveti Viktore I.,
Sveti Zefirine,
Sveti Kaliste I.,
Sveti Urbane I.,
Sveti Poncijane,
Sveti Antere,
Sveti Fabijane,
Sveti Kornelije,
Sveti Lucije I.,
Sveti Stjepane I.,
Sveti Dionizije,
Sveti Felikse I.,
Sveti Felikse II.,
Sveti Felikse III.,
Sveti Eutihijane,
Sveti Kajo,
Sveti Marceline,
Sveti Marcele I.,
Sveti Euzebije,
Sveti Miltijade,
Sveti Silvestre I.,
Sveti Marko,
Sveti Julije I.,
Sveti Damaze I.,
Sveti Siricije,
Sveti Anastazije I.,
Sveti Inocente I.,
Sveti Zosime,
Sveti Bonifacije I.,
Sveti Bonifacije IV.,
Sveti Celestine I.,
Sveti Celestine V.,
Sveti Lave I.,
Sveti Lave II.,
Sveti Lave III.,
Sveti Lave IV.,
Sveti Lave IX.,
Sveti Hilarije,
Sveti Simplicije,
Sveti Gelazije I.,
Sveti Simaše,
Sveti Hormizda,
Sveti Ivane I.,
Sveti Agapite I.,
Sveti Silverije,
Sveti Grgure I.,
Sveti Grgure II.,
Sveti Grgure III.,
Sveti Grgure VII.,
Sveti Adeodate I.,
Sveti Martine I.,
Sveti Eugene I.,
Sveti Vitalijane,
Sveti Agatone,
Sveti Benedikte II.,
Sveti Sergije I.,
Sveti Zaharija,
Sveti Pavle I.,
Sveti Paskale I.,
Sveti Nikola I.,
Sveti Hadrijane III.,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣.: Ti si Petar
℞.: I na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.

Pomolimo se.
Bože koji s blagošću postupaš sa svojim narodom i s ljubavlju njime vladaš, daj duha mudrosti, po zaslugama prvosvećenikâ Crkve svoje, onima kojima si dao upravljanje stegom; da napredak svetih ovaca bude vječna slava pastirâ. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Pomolimo se.
Bože, svih vjernih pastiru i upravitelju, slugu svojega Benedikta, kojega si pastirom Crkve svoje htio postaviti, milostivo pogledaj; podaj mu molimo, riječju i primjerom poticati one nad kojima je postavljen; da zajedno sa stadom njemu povjerenim, k životu vječnomu prispije. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Slike: Orbis Catholicus Secundus- 1, 2

utorak, veljače 12, 2013

Blitz


Rim, 11. veljače 2013.

Slika: F. Monteforte/fratresinunum.com

ponedjeljak, veljače 11, 2013

Fratres carissimi

Riječima iz naslova naš je slavno vladajući prvosvećenik, papa Benedikt XVI., započeo obraćanje kardinalima Svete rimske crkve u kojem je priopćio da će se zbog tereta godina i tjelesne slabosti odreći papinske službe, 28. veljače 2013. godine.

"Draga subraćo!

Nisam vas pozvao na ovaj konzistorij samo zbog triju kanonizacija, nego također da vam priopćim odluku od velike važnosti za život Crkve. Nakon što sam više puta ispitao svoju savjest pred Bogom, došao sam do sigurnosti da moje snage zbog uznapredovale starosti nisu više dostatne da na prikladan način izvršavam Petrovu službu.

Potpuno sam svjestan da se ta služba zbog svoje duhovne naravi ne smije izvršavati samo po djelima i riječima, nego ne manje patnjama i molitvama. Međutim, u današnjem svijetu, podložnom brzim promjenama i potresenom pitanjima od velike važnosti za život vjere, da bi se usprkos tomu kormilarilo Petrovom lađom i da bi se naviještalo Evanđelje, potrebna je također tjelesna snaga kao i snaga duha; snaga koja mi je posljednjih mjeseci toliko opala da sam morao priznati svoju nemogućnost da dalje dobro izvršavam povjerenu mi službu.

Stoga, potpuno svjestan težine ovoga čina, objavljujem ovime u punoj slobodi da se odričem službe biskupa Rima, nasljednika Petrova, koja mi je po rukama gospode kardinala povjerena 19. travnja 2005., tako da od 28. veljače 2013. u 20 sati biskupska stolica Rima postaje prazna i da će oni na čiju nadležnost spada, morati sazvati konklave za izbor novog pape.

Draga subraćo, od sveg vam srca zahvaljujem za svu ljubav i rad kojim ste sa mnom nosili težinu moje službe, i molim vas oproštenje za moje pogrješke. Povjerimo sada Svetu Crkvu skrbi Vrhovnog Pastira, našeg Gospodina Isusa Krista. Također, molimo Njegovu svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom bude uz gospodu kardinale kod izbora novoga pape. Što se mene tiče, i u buduće želim svim srcem služiti Svetoj Crkvi životom posvećenim molitvi.

U Vatikanu, 10. veljače 2013.


BENEDICTUS PP XVI"

četvrtak, veljače 07, 2013

Papa i kralj

Za nebo se 7. veljače 1878. rodio bl. Pio IX. Papa enciklike Quanta Cura i dodatka Syllabusa, dogme o Bezgrješnom Začeću, I. vatikanskog koncila i potvrde papinske nezabludivosti, proglasio je sv. Josipa zaštitnikom Crkve, zadnji papa kralj i zatočenik Vatikana. Zahvaljujući banu Jelačiću i njemu Zagreb je postao sjedište nadbiskupije i Hrvatsko-slavonske metropolije, u Svetoj godini 2000. bl. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim zajedno s papom Ivanom XXIII., nadbiskupom Tomom Reggijem, slavnim benediktincem dom Kolumbom Marmionom i svećenikom Vilimom Josipom Chaminadeom. Iz propovijedi:


"[...] misli nam se spontano okreću ljudskom i vjerskom životu pape Pija IX., Giovannija Marije Mastaija Ferrettija. Usred turbulentnih događaja svoga vremena, bio je primjer bezuvjetne privrženosti nepromjenjivom pokladu objavljenih istina. Vjeran dužnostima svoje službe u svakoj okolnosti, 'znao je uvijek dati apsolutno prvenstvo Bogu i duhovnim vrijednostima'. Njegov dugi pontifikat nipošto nije bio lak, i morao je puno propatiti ispunjavajući svoje poslanje služenja Evanđelju. Bio je jako voljen, ali također mržen i klevetan.

No, upravo je u tim konfliktima 'to sjajnije zasjalo svjetlo njegovih krjeposti': ta produljena patnja učvrstila je njegovo povjerenje u božansku Providnost u čije vrhovno gospodstvo nad ljudskim događajima nikada nije sumnjao. To je bio izvor staloženosti Pija IX. čak i usred nerazumijevanja i napada tolikih neprijateljskih osoba. Bliskima je volio reći: 'U ljudskim stvarima se moramo zadovoljiti time da činimo najbolje što možemo, a da ostalo prepustimo Providnosti koja će popraviti naše ljudske mane i nedostatke'.

Pomognut tim unutarnjim uvjerenjem, sazvao je I. vatikanski ekumenski koncil koji je razjasnio učiteljskim auktoritetom određena pitanja o kojima se tada raspravljalo, i potvrdio sklad između vjere i razuma. Za vrijeme kušnje, našao je potporu u Mariji kojoj je bio vrlo pobožan. Proglašujući dogmu o Bezgrješnom Začeću, sve je podsjetio da u olujama ljudske egzistencije u Djevici svijetli svjetlo Kristovo koje je snažnije od grijeha i smrti."

***

"Bože, u svojoj si bezgraničnoj dobroti dao Crkvi blaženoga Pija kao papu i kralja. Činio je dobročinstva, brinuo za duhovno i materijalno dobro svojih podanika i držao žezlo Crkve u preteškim vremenima. Objavom dogme o Bezgrješnom Začeću i o nepogrješivosti pape, u teškom je vremenu učvrstio Crkvu u vjeri. Učini nas dostojnima da možemo nasljedovati njegov život vjere i njegove krjeposti te da jednom postignemo krunu u vječnom raju. Amen."


Izvor: vatican.va, HEILIGE GEBETE UND ANDACHTEN
Slike: Orbis Catholicus Secundus, freeforumzone.leonardo.it, WIKIMEDIA COMMONS

nedjelja, veljače 03, 2013

Nove brigitinke

O svetoj Brigiti i njenim sestrama smo prošlih godina puno čuli- Toma je prošle godine iscrpno prikazao hodočašće na grob sv. Brigite, još ranije nas je Ivan upoznao s njenim pjesmama, a objavio je i lijepu seriju iz spisa svetičina duhovnog vođe- 1, 2, 3, 4, 5, 6.

Osim izvornoga reda, postoje još aktivne brigitinke bl. Elisabeth Hesselblad, španjolski ogranak Marine de Escobar, misionarke Presv. Spasitelja i sv. Brigite, a 1976. obnovljeni su i monasi, danas s jednim samostanom koji ima kanonski status priorata sui iuris.

Toj brigitinskoj obitelji pridružila se jedna zajednica koja je godinama prije nastala pod imenom Služavke Kraljice Apostola. Kada su uočile da im je duhovnost bliska brigitinskoj, povezale su se 2002. s brigitinkama iz opatije Syon u Engleskoj gdje ih je opatica uvela u život reda i molitvu brigitinskog oficija; proširene verzije Malog oficija Blažene Djevice Marije. Syonske brigitinke su bile jedina engleska monaška zajednica koja je kontinuirano postojala od vremena prije reformacije. Kada su počeli progoni u XVI. st., preselila se na kontinent i ponovo vratila u domovinu 1861. godine. U međuvremenu je, nažalost, opatija zbog starenja i nedostatka zvanja 2011. zatvorena.

Nove brigitinke kanonski je uspostavio u svojoj dijecezi, 31. kolovoza 2011., biskup Tylera u Texasu, msgr. Á. Corrada del Rio. Osnivačica je Mađarica, majka Margareta, a ime zajednice je od sada Brigitinske služavke Presvetog Spasitelja. Habit je primila iz ruku istog biskupa, 10. lipnja 2012.


Tradicijske redovničke zajednice, poput prekoalpskih redemptorista ili braće sv. Vinka Fererskog, ne primaju se rado u zajedništvo redova čiju duhovnost žive. Ovdje je nešto drugačije. Iako su jedini brigitinski samostan s klasičnom rimskom misom i časoslovom, na oblačenju je, kako se vidi na fotografiji, bio i prior iz spomenutoga jedinog muškoga brigitinskog samostana u kojem je sv. misa obično prema redovitom obliku, klasičnu imaju prigodno.

Dan u samostanu počinje u 4 sata, matutin i laude se mole u 5, zatim kroz dan slijede drugi časovi i ostale obveze sve do 22.30. Iako su u osnovi kontemplativne, imaju i neki vanjski apostolat koji se sastoji u promicanju brevijara među laicima, pouci iz latinskog i pomoći svećenicima u provedbi motuproprija Summorum Pontificum.


Za kraj dvije molitve. Jedna na čast brigitinskog mučenika sv. Rikarda, kanonizirao ga je 1970. papa Pavao VI., i jedna molitva za beatifikaciju njegove imenjakinje koja je živjela nekoliko stoljeća nakon njega.


Svemogući i vječni Bože koji si svetom mučeniku Rikardu dao snage da do kraja ostane vjeran Namjesniku Kristovu, podaj nam po njegovu zagovoru da ustrajemo u nauku apostola u zajedništvu s papom. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: brigidine.org



Zahvaljujemo Ti Gospodine što si u službenici svojoj Rikardi oblikovao srce jednostavno i velikodušno, sposobno za potpuno pouzdanje i herojsko pristajanje na tvoju zamisao života. 
Daruj nama koji častimo njen spomen da je nasljedujemo, i da nam ona bude sestra i zagovornica pred Tvojim milosrdnim prijestoljem.

Triput Slava Ocu

Izvor i slika: marymagdalen.blogspot.com