Despotski karakter

Svećeničke i redovničke zajednice donedavnoga Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei i nakon svog apela, nalaze se u istoj nezavidnoj situaciji. Po svemu sudeći, nije izgledno da će se uskoro nešto promijeniti nabolje. Naprotiv...

"Još smo u lipnju, na temelju glasina koje su kružile, mogli poprilično točno predstaviti sadržaj motuproprija Čuvari predaje.

Pitanja o budućnosti zajednica bivšeg Povjerenstva Ecclesia Dei tada su uglavnom ostavljena u magli, a nisu spomenuta ni u motupropriju - bjelodano, ni sami akteri još nisu bili načisto sa svojim planovima u tom smislu. Čini se da se to u međuvremenu promijenilo. Nespecificirani "informirani krugovi" očekuju još ove godine uvođenje mjera koje te svećeničke zajednice trebaju "povratiti k jedinom načinu celebriranja rimskog obreda", kako se to lijepo kaže u neoorvelovskom izričaju. Stvari se čine žurnima otkako je u krugu začetnika motuproprija prevladalo mišljenje da bi se provedbene smjernice o motupropriju, koje se već dulje očekuju, mogle formulirati i staviti na snagu tek onda kada se barem u osnovi "riješi problem" svećeničkih zajednica.

Prema našim informacijama, trenutačno se ne očekuje o tomu poseban zakon. Čini se da su u Rimu nazora kako status zajednica kao "družbi papinskog prava" otvara izravne mogućnosti pristupa. U tu bi se svrhu mogli postaviti "papinski delegati" koji ne bi, poput povjerenika koje imenuje Kongregacija za redovnike, zamijenili postojeće poglavare, ali bi im bili nadređeni. Oni bi poglavare upućivali na poduzimanje svih potrebnih mjera da bi svoje zajednice "pomirili s duhom Koncila" i, kao prvi korak u tom smjeru, naložili općenito celebriranje reformirane liturgije. Na toj bi zatim osnovi, u suradnji s mjesnim biskupima, bili razvijeni planovi za njihovo uključivanje u dušobrižništvo.

Ako smo ispravno shvatili naše izvore, za javno celebriranje tradicionalne liturgije svećenici tih zajednica ne bi dolazili u obzir, tu bi zadaću, koju treba snositi iz pastoralnog milosrđa na određeno vrijeme, morale preuzeti na sebe u koncilskoj vjernosti dokazane snage dijecezanskoga klera. Nadalje, glede tih zajednica, bilo je govora o mogućnosti davanja 'izuzeća'svećenicima ili pojedinim svećenicima dotičnih zajednica, barem u prijelaznom razdoblju, da interno ili barem ne javno celebriraju prema misalu iz 1962., strogo regulirano i uz pretpostavku ostaloga dobrog vladanja. Podjela sakramenata na pretkoncilski način, po svoj prilici, nije predviđena niti u kojem slučaju.

Zadaća 'papinskih delegata' ni na koji način ne bi bila da sa zajednicama ili njihovim poglavarima pregovaraju o temeljnoj odluci prelaska na 'novus ordo'. Zapravo, izočnost ikakvog dijaloga između Pape i zajednica koje su njegovi predšasnici uspostavili za gajenje predajne liturgije - ili njihovih zagovornika poput kardinala Burkea, Brandmüllera, Zena ili Müllera - najuočljivija je značajka čitavoga procesa koji se odvija u auktoritarnom, čak diktatorskom obliku za koji i u dugoj papinskoj povijesti prijašnjih epoha jedva da ima primjera.

Zaista, upravo u tom obliku proces odgovara kako neobuzdanom i despotskom Franjinu karakteru tako i nedostatku ideja i argumenata poslijekoncilske teologije i liturgije, koje su izvjesnu snagu uvjerljivosti mogle postići samo tamo gdje se ionako pod modernističkim i sekularističkim utjecajem nastojalo emancipirati od bitnih sadržaja tradicionalnoga apostolskog nauka.

Ovo polazište za kratkoročni i dugoročni razvoj otvara krajnje neugodne perspektive. Zamislivo je da će 'papinski delegati' privesti barem dijelove, a vjerojatno i većinu vodstva nekih zajednica k tomu da se podvrgnu njihovu izopačenom shvaćanju poslušnosti. Jedva je zamislivo da će ih u tomu slijediti svi ili čak velika većina članova - zajednice će se raspasti što bi moglo biti sasvim u smislu papinske strategije. Rascjep će se još snažnije odraziti na tradicijske vjerničke zajednice. Sasvim obični ljudi u crkvenim klupama sasvim su siti toga što moraju gledati kako nevjerni biskupi u raznim regijama i rimski kurijalni službenici upali u maniju moderniziranja preinačuju njihovu ljubljenu Katoličku Crkvu u lijevozelenu agenturu duha vremena. 

Produbit će se već postojeći rascjep između sekularističko-univerzalističkog i 'jednostavno katoličkog' tabora u Crkvi, a taj seže još puno dalje od pristalica tradicionalne liturgije. Može se sasvim dobro zamisliti da će Franjo - kako mu je u jednom rijetkom trenutku jasnoće i istine izletjelo - 'ući u povijest kao papa koji je raskolio Crkvu' (izvor).

Branitelji apostolske tradicije ne bi mu to trebali olakšavati time da sada sa svoje strane postavljaju zamjetno raskolničke čine. Prema Mateju (10,16), Gospodin potiče svoje učenike da budu 'mudri kao zmije, ali bezazleni kao golubovi'. Nije to lako povezati, ali upravo je to zadaća."

Izvor: Summorum-pontificum.de

Slika: WIKIMEDIA COMMONS

Amazonija

Biskupska će se sinoda ove godine baviti Amazonijom (1, 2). Međutim, kako se dogodilo s famoznom Sinodom o obitelji, tako i ovaj put tajni kružoci utiru stazu za nove odluke kojima će ovaj veliki skup dati pokriće. O nekim članovima spomenutoga kruga i njihovim idejama pisano je i ovdje 2014. god. Uskoro ćemo vidjeti jesu li sada korak bliže svojim zamislima. 

Kardinalu Brandmülleru potporu je dao biskup M. Eleganti, OSB.

"Kao lice Crkve želim da imamo Kristovo lice onako kako nam je predstavljeno u evanđeljima. U tom smislu za mene nema Crkve 's amazonskim licem'. Također nije poželjno da određene regije u svijetu nameću svoje lice općoj Crkvi. Lice Kristovo radije treba biti vidljivo u svim kulturama svijeta. No, za to bi se prije svega morali obratiti k Njemu. Evanđelje je sol zemlje i svjetlo svijeta: u tom smislu uvijek postoji potreba kritike kulture.

To vrijedi i za amazonsko područje koje jako treba jednu takvu kritiku na temelju Objave, da bi moglo zrcaliti Kristovo lice, a ne da ga izobličuje preko svojih kulturalnih ideja i obreda. Evanđelje je svojedobno na Sredozemlju promijenilo i humaniziralo kulturu antičkoga svijeta. Tako je bilo tada, a nije puno drukčije ni danas. To vrijedi za sve kulture svijeta. Isus je svoje evanđelje shvaćao kao tijesto koje prožima i mijenja ljudsko srce, a s njim i kulturu.

Ne izokrećimo stoga naglavce situaciju i duhovni red istine, kao da u kulturi amazonskog područja Duh Sveti prethodi evanđelju i kao da se evanđelje oslobađa uz pomoć urođeničkih kultura, a ne obratno!

Slažem se s kard. Brandmüllerom kad kaže da ne bismo trebali govoriti o Amazoniji kad zapravo mislimo i ciljamo na opću Crkvu. Sakramentalno svećeništvo nije stvar o kojoj se može odlučiti u Amazoniji niti ga se tamo može redefinirati. Zadnji koncili, nakon Tridentskoga, jasno su međusobno povezali jurisdikciju, vladajući auktoritet i sakramentalno ređenje. Oni se ne smiju odijeliti ako želimo ostati vjerni volji tih koncila. Pitanje žena ne bi se smjelo zlorabiti kao poluga da se od toga udalji i da se naprave nove službe za žene. Hijerarhijsko-sakramentalna crkvena struktura nije na raspolaganju za razmatranje. Nije moguće da tek 50 godina nakon Koncila, njegove izjave više ne bi trebale biti normativne, s ciljem započinjanja novoga laboratorijskog eksperimenta u Amazoniji, koji će zauzvrat kontaminirati čitavo Mistično Tijelo Crkve - i teško mu naškoditi. 

Snaga ređenja (svećeništvo: 'munus sanctificandi'; učiteljstvo: 'munus docendi'; služba upravljanja: 'munus regendi') nerazdjeljiva je i ne može se ograničiti na određene zadaće ili sakramentalne čine. Teološki gledano, ne može biti 'svećeničkog ređenja' 'sui generis' za 'oženjene starješine', kako su to neki već počeli razmatrati.

Celibat također ima nutarnju (isključivu vezanost s Bogom, odnosno s Kristom) i vanjsku (neograničenu raspoloživost za Kraljevstvo Božje) karakteristiku, zbog čega je sam Isus ostao neoženjen. 

Kako se to može tako nepromišljeno stavljati na kocku i udaljavati se od Isusova načina života, od njegova primjera? Posebno bi svećenik trebao prvenstveno svim srcem slijediti primjer Isusov, bez oklijevanja i prigovora, i biti Njegov odraz. A nego čiji?"

Izvor: lifesitenews.com
Slika (screenshot): Youtube.com/Loretto

Quodcumque dixerit vobis, facite (Io 2,5)

U pretprošlom postu S uvjerenjem i predanjem nalazi se mali fotoizvještaj s mise na kojoj je trebao propovijedati kard. Brandmüller. Budući da je zbog bolesti nije mogao doći, njegovu je propovijed pročitao češki redokanonik sv. križa s crvenom zvijezdom.

"Draga braćo i sestre u Gospodinu!

Ružarij za Austriju - to je ono što nas danas okuplja.

Tko se ne sjeća teških sudbonosnih časova u kojima su vaši pređi posezali za krunicom i u velikoj nevolji na čudesan način iskusili pomoć Majke Božje koja je Magna Mater Austriae.

Bila to pobjeda don Juana Austrijskog kod Lepanta, bila to hrabra preživljavanja opsada sultanovih janjičara - ili konačno, oslobođenje Austrije nakon II. svjetskog rata - krunica je uvijek bila ta koja je naišla na uslišanje.

U spomen na te velike trenutke kada je pomoć neba bila tako opipljiva, posegnimo i danas za krunicom, tim moćnim oružjem u kršćanskim rukama.

Danas, dragi vjernici, nisu strane vojske te koje nam prijete, nego protuljudske ideologije, moralna zastranjenja koja poput bolesti napadaju društvo i naš zajednički život, razaraju našu kulturu.

Treba ponovo vapiti za pomoć Majke Božje tako da moleći razmatramo otajstva našega otkupljenja i uvijek iznova dodajemo: 'Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na čas smrti naše. Amen'.

No, istodobno poslušajmo njezine riječi koje je kazala slugama na svadbi u Kani, kad je nestalo vina: 'Sve što vam ON kaže, to činite' - i dogodilo se čudo. Ali što nam ON kaže - i to danas?

'Ja sam put, istina i život'.

I.

'Ja sam put'. Mi smo zapravo sišli s puta. Ćudoredna zastranjenja se označavaju kao normalna. Samo neke natuknice: život i zdravlje puka stavlja se na kocku prodajom povarenih živežnih namirnica ili lijekova, građevinski poduzetnici rabe materijal loše kvalitete što uzrokuje urušavanja zgrada.

Otimaju se, sakate i ubijaju djeca da bi se trgovalo njihovim zdravim organima.

Iza upitnih bioetičkih istraživanja kriju se veliki financijski interesi. K tomu dolazi čudovišna sablazan pobačaja kojemu sve više na kraju života odgovara tzv. eutanazija - kakva lijepa riječ za ubojstvo! - dosta strahota. Daleko smo zastranili od Isusa Krista koji kaže: 'Ja sam put'.

No, sjetimo se: sâm je Stvoritelj dao svojemu stvoru, čovjeku, kompas koji mu pokazuje pravi put u život.

Riječ je o naravnom moralnom zakonu čije norme i zahtjevi proizlaze iz duhovno-tjelesne naravi čovjeka, ljudske osobe.

Onako kako su prostor i vrijeme globalni, čovjekova narav je jedna te ista; tako se ćudoredno čovjekovo djelovanje mora orijentirati na mjerila koja uvijek i posvuda vrijede i koja ne podliježu promjeni.

Sveti Ivan Pavao II. kaže: 'Te norme zapravo tvore nepokolebljiv temelj i pouzdano jamstvo za pravedan i miran ljudski suživot...' ('Veritatis splendor' br. 96). Ta načela i norme ukorijenjeni su u najdubljoj naravi čovjekovoj. Zato je sv. Pavao mogao napisati da je i poganima 'zahtjev Zakona zapisan u srce i njihova savjest o tom svjedoči'.

Ako slijedimo taj putokaz, nalazimo Njega koji kaže: 'Ja sam put. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni'.

Vratimo se natrag kao pojedinci, kao čitav narod, natrag na taj put, slijedimo riječ Majke našega Gospodina: "Što ON kaže, to čini!'.

II

Isus kaže: 'Ja sam put, istina i život'. Da, riječ je o istini - danas je dovoljno samo progovoriti o 'istini' da se izazove protest i nerazumijevanje. Prema starom Pilatovu pitanju: 'Što je istina?' - kažimo tako: Što je više istina?! Zapravo postoje samo mišljenja: moje mišljenje, tvoje mišljenje - i svatko ima pravo na svoje mišljenje. Istina, ima li je uopće? Je li uopće važna?

Zapravo ne, kažu mnogi. Pitanje je koristi li nešto, vodi li nešto do uspjeha! Ali, pitamo, nije li tako mislio i veliki svećenik Kajfa? On je mislio da bi bilo bolje da samo jedan čovjek umre, nego da Rimljani unište čitav narod. Jesu li optužbe koje su podignute protiv Proroka iz Galileje istinite ili ne - u trenutku kada je politički toliko toga na kocki - ne igra zapravo nikakvu ulogu!

Istina - je li zaista važna? Mnogi misle da je važnije je li nešto izvedivo, što pritom proizlazi. 'Što je istina?' - pitao je još Pilat.

Njemu je u pitanju Galilejčeva slučaja bilo do praktičnoga, izvedivoga rješenja. Tako je ponudio oslobađanje Barabe. Da, dragi moji, ne ophodi li se i danas tako s istinom?

A ipak je ona, 'istina', je važna. Jedan jedini primjer: nikada astronauti ne bi sletjeli na mjesec da proračuni inženjera nisu bili istiniti, nego krivi!

Ne jedino, ali odlučujuće pitanje koje moramo staviti pred sve svoje odluke, ne glasi: 'Što to donosi?', nego 'Je li istinito?'! A ako je istinito, onda je također dobro i lijepo! Onda je u skladu s Isusom Kristom koji kaže: 'Ja sam Istina'.

III.

Onda dodaje: 'i Život'. 'Ja sam Put, Istina i Život'. Time Isus misli vječni život: 'tko jede Tijelo i pije moju Krv, ima život vječni'. O tom se radi! Da se čak i smrću život ne gasi, nego u istinu tek zapravo počinje. Jedan čovjek, jedno društvo koje je izgubilo iz vida to vječno određenje čovjeka, zatvara samo sebi odlučujuću dimenziju ljudske egzistencije. Ali, to znači također temeljno odricanje od istinitoga, dobroga i lijepoga, jer izvor svega toga je beskrajni, vječni Tvorac svega što jest. Samo kada susretnemo njega, samo kada je naš život trajan dijalog s Trojedinim Bogom, može nam uspjeti da struja našega života teče u beskrajan ocean vječnoga života.

Obznanjivati tu poruku mnogima koji dezorijentirano glavinjaju, pravi je čin ljubavi prema bližnjemu. To je dužnost svakoga od nas. Onako kako je nekoć Marija nosila u svom krilu Sina Božjega, i mi trebamo Isusa koji živi u nama nositi onima koje susrećemo u svom svakodnevnom životu. 

Prvenstveno je važna u istinitosti, pravednosti i ljubavi življena poruka našega života. Ona može otvoriti evanđelje i za onih više od četiri milijuna katoličkih krštenika kojima - kako statistika kaže - u ovoj zemlji nedjelja prolazi bez svete mise. Neka mognu i oni čuti glas Majke Božje: 'Što vam On kaže, to činite',  da bi onda doživjeli ne pretvorbu vode u vino, nego preobrazbu svoga života koji seže u vječnost.

IV.

Današnja javna krunica za Austriju, ovdje u Beču - kako smo uvodno o tom govorili - budi velike uspomene. Sjećanja također na to da se u svim tim povijesno tako važnim trenutcima nipošto nije radilo samo o Austriji. Uvijek je u igri bila i budućnost Europe, kršćanstva u Europi. Ali, nije li i danas - pitamo - isto tako?

Zasigurno, danas se o budućnosti Europe ne odlučuje na bojnom polju - nego na izborima. Ali i pritom treba pred očima imati sve ono što je Europu, što je vašu domovinu, stoljećima činilo velikom: bila je to vjera koju ispovijedamo kada započinjemo krunicu. Pri tomu čujmo glas Majke koja i nama danas kaže, kao i nekoć slugama u Kani: 'Što vam ON kaže, to činite'.

Ako to slušamo i činimo, onda Sin i u naše vrijeme može donijeti čudo pretvorbe - čudo ponovnog rađanja kršćanske Europe."

Izvor/slika: Gloria.tv/Rosenkranz für Österreich (1, 2)

S uvjerenjem i predanjem

Spomen Gospe Fatimske podsjetio je mnoge vjernike diljem svijeta da se sjete njezinih opomena. U Beču je tako jedna kruničarska udruga organizirala tradicionalnu misu s procesijom i euharistijskim klanjanjem. 

Propovijedati je trebao kard. Brandmüller, jedan od potpisnika tzv. Dubia upućenih sadašnjem papi. Devedesetogodišnji kardinal zbog bolesti, nažalost, ipak nije mogao doći pa ga organizatori preporučuju u molitve. 

"Krunica za Austriju udruga je katoličkih svećenika i laika koji slijede nalog Majke Božje Fatimske da svakodnevno mole krunicu, i koji žele promicati staru austrijsku tradiciju javne molitve krunice.

Sveti ružarij usko je povezan s poviješću naše zemlje. Kad je Ivan Austrijski 1571. vodio kršćansku flotu u Lepantskoj bitci, puk je u čitavoj Europi žarko molio krunicu. Ivan T'Serclaes od Tillyja, princ Eugen, feldmaršal Radetzky, Andrija Hofer i mnogi drugi junaci naše zemlje ušli su u povijest kao 'kruničarski generali', jer su dnevice, a osobito prije bitke, molili krunicu koju su uvijek imali uza se.

Poseban nam je uzor sluga Božji p. Petar Pavlicek. Kad je Austriji prijetila opasnost da nakon strahota II. svjetskog rata zapadne pod komunističko gospodstvo, pod njegovim su se vodstvom redovito okupljale tisuće katolika na Ringstraße - na čelu s biskupima i saveznom vladom - da bi molile krunicu za oslobođenje naše domovine.

Danas, usred velikih kriza u kojima se nalaze narod i vjera, poput naših se pređa želimo okrenuti k Mariji. Da uzdržimo katoličku Austriju, nije dostatno neodređeno ispovijedanje 'kršćanskih vrijednosti'. Samo katolička vjera življena s uvjerenjem i predanjem trajno će osigurati opstanak naše domovine kao kršćanske zemlje s kršćanskom kulturom. 

Trinaestog ćemo svibnja moleći krunicu prolaziti bečkim ulicama da posvjedočimo vjeru i molimo Marijinu zaštitu za našu domovinu."

Izvor: Rosenkranz für Österreich

Slike: ea, ia

Krist u ljepoti liturgije

Od 22. do 25. listopada 2015. u Rimu se odvijalo tradicijsko hodočašće organizacije Coetus Internationalis Summorum Pontificum (1, 2, 3). 

U četvrtak 22. listopada u crkvi Presvetog Trojstva dei Pellegrini, bila je pontifikalna Večernja s biskupom J. R. Laiseom, OFM Cap. koji je postao poznat po svojoj knjizi protiv pričesti na ruke.

Sljedeći je dan bio posvećen liku sv. Filipa Nerija. U petak ujutro, 23. listopada, na Angelicumu se održao susret svećenika o značenju nauka sv. Tome Akvinskog za današnju svećeničku formaciju. Poslijepodne je bio križni put, a navečer u crkvi Svete Marije in Campitelli krunica i pontifikalna misa tajnika Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei msgr. G. Pozza na kojoj je bio nazočan i kard. Brandmüller. Euharistijsko klanjanje upriličeno je u bazilici Sv. Lovre in Damaso, 24. listopada u 9.30 sati. Odmah nakon adoracije uslijedila je svečana procesija do bazilike Sv. Petra koju je vodio opat Fontgombaulta dom J. Pateau. 

U podne je održana sveta misa u bazilici Sv. Petra na oltaru Katedre. Celebrirao je msgr. Laise, OFM Cap., a propovijedao msgr. L. Negri- ovdje ima svoju oznaku. 

Popodne u 15.30 na Papinskom patrističkom institutu Augustinianum predstavljena je knjiga msgr. Laisea, Pričest na ruku. Povijest jedne zloporabe. Zadnju je hodočasničku misu služio opat Pateau, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada u Personalnoj župi Presvetog Trojstva dei Pellegrini koja pripada Svećeničkom bratstvu sv. Petra. 

Za glazbu su bile zadužene sestre franjevke Bezgrješne, Schola svete Cecilije i Cantus Magnus.

Hodočašće se poklopilo sa Sinodom o obitelji i Generalnom skupštinom Međunarodne federacije Una voce. Usto je udruga Gospe Fatimske održala susret s temom Branimo vjeru- štitimo obitelj na kojoj su sudjelovali J. Vennari, C. Ferrara i dr.

Preko Državnog tajništva hodočasnicima je upućeno pismo s apostolskim blagoslovom pape Franje koje je u bazilici Sv. Petra, 24. listopada pročitao tajnik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei:

"Njegovoj Preuzvišenosti
msgr. G. Pozzu
tajniku Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'
00120 Vatikanski Grad

Prigodom hodočašća u Rim udruge 'Coetus Internationalis Summorum Pontificum' koja u Crkvi čuva živom drevnu rimsku liturgiju, Sveti Otac Franjo šalje svoje srdačne pozdrave zajedno sa željom da sudjelovanje u tom pobožnom pohodu apostolskim grobovima pobudi gorljivu privrženost prema Kristu koji se slavi u ljepoti liturgije, koja nas vodi k promatranju Gospodina preobražena u svjetlu svoje slave i neka donese obnovljeni polet za svjedočenjem vječne poruke kršćanske vjere. Njegova Svetost zaziva obilje darova Božanskoga Duha i majčinsku zaštitu Majke Božje te, dok moli da ustraju u molitvi u potporu njegove Petrovske službe, od srca Vašoj Preuzvišenosti, biskupima sudionicima, svećenicima i svim nazočnim vjernicima na svetoj celebraciji, udjeljuje zatraženi apostolski blagoslov, u korist plodnoga putovanja s Crkvom.

P. kard. Parolin

državni tajnik Njegove Svetosti"

Izvor: NLM, unacumpapanostro.com
Slike: Facebook/FatimaCenter (1), Twitter.com/Messainlatino.it (2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 10), unacumpapanostro.com (9)

Posjeti

Dominikanke Presvetog Imena Isusova iz Fanjeauxa (1, 2), povezane s Piovim bratstvom, organizirale su od 9 do 14. veljače 2015. zahvalno hodočašće u Rim povodom četrdesete obljetnice svoje družbe. Sudjelovalo je 1500 hodočasnika od čega oko 200 sestara koje imaju više škola u Francuskoj, SAD-u i Njemačkoj. U Papinskoj lateranskoj bazilici otpjevali su Credo, molili za Papu i obavili pobožnost križnog puta. Međutim, iako svećenici Bratstva često služe mise i u Bazilici sv. Petra, ovaj put su za misu morali iznajmiti dvoranu. Tako se nastavlja sad topao, sad hladan odnos prema piovcima. U pozitivniju sliku spadaju pohodi kardinala i biskupa ustanovama najveće tradicijske zajednice u Crkvi. 

"Biskup A. Schneider, ORC, pomoćni biskup Astane u Kazahstanu, 11. veljače 2015. susreo se s biskupom B. Fellayem, poglavarom Piova bratstva, te s nekolicinom svećenika Bratstva u sjemeništu Sv. Tome Akvinskog u Winoni u SAD-u [hr].

To je bio drugi posjet msgr. Schneidera jednom od sjemeništa Bratstva. U Flavignyju u Francuskoj, 16. siječnja 2015. posjetio je sjemenište Sv. Župnika Arškog. Oba susreta odnosila su se na pitanje liturgijske reforme Pavla VI. i doktrinarnih pretpostavaka novoga misnog reda.

Umirovljeni predsjednik Papinskog vijeća za povijesne znanosti, W. kard. Brandmüller, posjetio je 5. prosinca 2014. sjemenište Presvetog Srca Isusova u Zaitzkofenu u Njemačkoj, gdje se diskusija bila usredotočila na učiteljski auktoritet II. vatikanskog koncila. 

Ti su susreti način nastavljanja doktrinarnih diskusija između Piova bratstva i rimskih auktoriteta 'u širem i manje formalnom kontekstu od prethodnih susreta', u skladu s odlukom donesenom tijekom susreta biskupa Fellaya s G. kard. Müllerom, prefektom Kongregacije za nauk vjere, 23. rujna 2014.

To su također prigode da se posjetitelji pobliže upoznaju sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. i doznaju što se postiže s djelima Tradicije.

Posjet Winoni poklapa se s godišnjim susretom svećenika kada se 80 svećenika iz američkog distrikta okuplja u dotičnom sjemeništu na studijskom tjednu."

Izvor: DICI
Slike: DICI (1, 2)

O apelu

U članku za portal La Nuova Bussola Quotidiana, M. Matzuzzi piše da novotari glede nauka o obitelji nakon božićnih blagdana i početka godine, ponovo pokazuju svoju snagu. Kardinal Baldisseri je prije nekoliko dana za Avvenire izjavio: "Mislimo da je ovo razdoblje između dviju sinoda najvažnije".

Doista, već se oglasilo više istaknutih kasperovaca. Kardinal Marx dao je važan intervju američkom liberalnom isusovačkom časopisu o kojem se može više doznati na QVC, a vicepapa Maradiaga uvjeravao je na konferenciji na Sveučilištu svete Klare da na prošlogodišnjoj sinodi "nije bilo nikakvih kontroverza, nikakvih povišenih glasova protiv prijedloga kard. Baldisserija da se relacije koje su sastavili 'circuli minores' ne objavljuju. 

Što se tiče triju kontroverznih paragrafa na kojima je tako zauzeto radio tajnik B. Forte, koji među ostalim sadržavaju otvaranje prema istospolnim parovima, oni prema Maradiaginu sudu uopće nisu bili odbačeni: 'To je bila velika zbrka u medijima glede tri ili četiri prijedloga koji nisu dobili dvotrećinsku većinu. Ali oni su prihvaćeni. Ne tom većinom, ali su prihvaćeni.'" (LNBQ)

Na konferenciji Papinskog vijeća za obitelj (22.-24. siječnja 2015.) na kojoj su svoja mišljenja iznosili predstavnici laičkih pokreta, kard. Baldisseri je branio "pravo" kard. Kaspera da osporava crkveni nauk. No, ono što je izazvalo pravo negodovanje bila je njegova izjava: "Samo stoga što je jedno određeno shvaćanje vrijedilo prije 2000 godina na jednom mjestu, ne znači da se ono ne može staviti u pitanje" (Katholisches.info). Što su mu odgovorili predstavnici laika nalazi se na QVC.

Uglavnom, iz sadašnje je perspektive jasnije da je Papino ustrajanje na ljubaznom dopisivanju s homoudrugama (1, 2) s početka pontifikata (koji ga i nije zadesio tako neočekivano- 3, 4), "tko sam ja da sudim" (5), ljubljenje ruke svećeniku disidentu i homoideologu (6, 7), famozne krstitke (8, 9), telefonski razgovor s rastavljenom i ponovo udanom ženom kojoj odobrava pričest preko telefona (10), čak dva telefonska poziva "Diegu" (na Bezgrješno Začeće i 20. prosinca) te audijencija za nju i "zaručnicu" (11, 12, 13, 14), slučaj još jedne "zaručnice" (15)... imalo jasan cilj i stvorilo dojam neobvezatnosti crkvenog nauka.

Međutim, i znatno oslabljena katolička strana uočila je važnost ovog razdoblja između dviju sinoda. Kardinal Burke je u intervjuu za Le Figaro (16) bio pozvao je sve katolike- laike, svećenike, biskupe- da se zauzmu u obrani kršćanskog braka uoči redovite sinode koja će za temu imati također obitelj, a na kojoj on, kako znamo, više neće smjeti sudjelovati. 

Kao odgovor na taj poziv, oko 30 organizacija koje se trude oko obrane života i kršćanske civilizacije te razni crkveni uglednici i osobe iz svijeta kulture i znanosti, istodobno su pokrenuli na različitim jezicima potpisivanje peticije kojom od Njegove Svetosti traže da izrekne riječi kojima bi prekinuo sa sadašnjom konfuzijom. U peticiji upućenoj Svetom Ocu stoje riječi nade da Papa nikada neće razdvojiti pastoralnu praksu od nauka koji su nam u baštinu ostavili Isus Krist i njegovi namjesnici. Podsjećaju da nas je Isus potpuno jasno podsjetio na povezanost koja mora postojati između istine i života (Iv 14, 6-7 i Mt 7, 24-27).

Peticiju su od nama poznatijih osoba potpisali: R. L. kard. Burke, W. kard. Brandmüller, J. A. kard. Medina Estévez, msgr. A. Schneider ORC, predsjednik Zaklade Lepanto i sveučilišni profesor R. de Mattei, pisac i novinar A. Gnocci, povjesničarka C. Siccardi, J.-H. Westen za LifeSiteNews.com, razni članovi Papinske akademije za život, veleposlanici, sveučilišni profesori...

Tekst peticije i obrazac za potpisivanje na raznim jezicima nalazi se OVDJE.

Slika: Chiesa e post concilio

O nazivima

Na jedan prilog s bloga Centurio pozornost je prošle godine svratio i Rorate caeli. Prije nekoliko dana isti je bloger objavio zanimljiv grafički prikaz struja u Katoličkoj Crkvi s obzirom na shvaćanje II. vatikanskog koncila. Kriterij su bila dva pitanja: 

1.) znači li II. vatikanski koncil, onako kako je izražen u svim svojim dokumentima, hermeneutički lom s Tradicijom i Učiteljstvom Katoličke Crkve?

i 

2.) predstavljaju li reforme koje su uslijedile nakon II. vaticanuma, osobito liturgijska reforma, negativan razvoj koji je oslabio Crkvu?

Budući da su u uporabi razni nazivi, predložio je da se one koji niječno odgovaraju na obje rečenice nazove neokonzervativcima. Takvi vjeruju da je II. vatikanski u kontinuitetu s Tradicijom kao i da su reforme proistekle iz njega bile pozitivan razvoj u Crkvi, posebno liturgijska reforma. Za glavne predstavnike je istaknuo nedavno kanoniziranog Ivana Pavla II., isto tako nedavno beatificiranog Pavla VI. i Ivana Pavla I. čija je kauza u tijeku, a od živih kard. Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere. Ova struja se čvrsto drži moralnih pozicija kako ih je definirao Katekizam Ivana Pavla II. i ne žele daljnje promjene. Takvi nisu ljubitelji tradicionalne mise, ne žele njeno širenje i u najboljem slučaju je samo podnose.

Modernistima naziva one koji niječu drugo, a potvrdno odgovaraju na prvo pitanje. To su oni koji svim silama hvale famozni duh Koncila koji papa u miru Benedikt XVI., pak, zove zloduhom Koncila. Žele daljnje reforme te vjeruju da su reforme dobre upravo zato što je II. vatikanski bio prekid s Tradicijom. Papa Franjo je pohvalio rad nadbiskupa Marchetta, no svojim djelima spada u ovaj smjer zajedno sa svojim omiljenim teologom kojeg je više puta javno uzeo u zaštitu, kard. Kasperom, i nekima od svojih najbližih savjetnika kao što je kard. Marx.

Konzervativci za razliku od drugog, daju niječan odgovor na prvo pitanje. Predstavnici su papa Benedikt XVI. i kardinali Burke, Brandmüller, Castrillón Hoyos, a od svećeničkih zajednica ističe samo Petrovo bratstvo i Ustanovu Krista Kralja. Zalažu se za reformu reforme, širenje tradicionalne liturgije u kojoj vide uzor za novu i uvjereni su da je zadnji koncil u kontinuitetu s Tradicijom i Učiteljstvom, no sve što je proizašlo iz toga događaja nije rezultat stvarne namisli Koncila koja se nalazi u njegovim dokumentima. 

Tradicionalistima naziva samo one koji odgovor da daju na oba postavljena pitanja. Dakle, tvrde i da je II. vaticanum bio prekid s Tradicijom i da su reforme proistekle iz njega oslabile Crkvu i vjeru. Iako ne mogu prihvatiti fabriciranu misu- kako je govorio kard. Ratzinger- ne dovode u pitanje papin primat i valjanost poslijekoncilskih papa. Glavni su predstavnici tih pozicija nadbiskup Lefebvre, svećeničko bratstvo koje je utemeljio i njegov nasljednik.

Prema/slika: Centurio

Otvorena vrata

Brazilski se biskupi žale na nedostatak svećenika. Oni iz tradicijskih ustanova im očito nisu dovoljno prikladni, pa se ozbiljno nastoji oko uvođenja oženjenih svećenika. O tomu je još početkom godine govorio biskup Kräutler, a krajem listopada M. Tosatti.

Kardinal Brandmüller bi rekao da je "postavljanje u pitanje i nepoštivanje celibata u prošlosti uvijek išlo ruku pod ruku s drugim simptomima propadanja Crkve". Kako u prošlosti, tako i danas.

"Papa je prošloga 7. studenog u Svetoj Marti primio C. kard. Hummesa. Bivši prefekt Kongregacije za kler danas je delegat Brazilske biskupske konferencije za Amazoniju. Je li samo 'dugogodišnje prijateljstvo', kako kaže Njemački odjel Vatikanskog radija, razlog što se tako redovito susreću ili se nešto zbiva u žbunju Amazonije?

Hummes koji je od 1998. do 2006. bio nadbiskup São Paula, prema Papinoj izjavi, bio je taj koji mu je predložio da si uzme ime Franjo. Novi prvosvećenik htio ga je u svakom slučaju uza se na središnjoj loži kad se prvi put pokazao svijetu i spada u uži krug 'popemakera'/'Papstmachera' sadašnjega pontifikata.

- Da homobraku i svećenicama- ne celibatu i 'pretkoncilskoj slici svećenika'

Hummes, uostalom, nije samo papinski šaptač, nego je poznat i po svojim heterodoksnim pogledima. Prošloga se 27. srpnja u brazilskom dnevniku 'Zero Hora' izjasnio za 'homobrak', svećenice i ukidanje celibata. Isto tako, protivio se pokušaju Benedikta XVI. da proglasi zaštitnikom svih svećenika sv. Župnika Arškog- 'pretkoncilsku sliku svećenika' koju je Hummes odlučno odbacivao. U lipnju 2010. mogao je samo zapanjeno odmahivati glavom kad je 17 000 svećenika iz cijelog svijeta došlo u Rim s sudjelovati s Benediktom XVI. na molitvenom bdijenju i pontifikalnoj misi na zaključenju Svećeničke godine pod izvješenom tapiserijom svetog Ivana Marije Vianneyja na pročelju bazilike Sv. Petra. 

- Papa i interes za amazonsko područje

Talijanska je redakcija Vatikanskog radija razgovarala s kardinalom koji je izvijestio o audijenciji. Kazao je da pohodi 56 biskupija i teritorijalnih prelatura ogromnoga, ali slabo naseljenog područja. 'Ponovo sam došao da Papi malo ispripovijedam što se tamo čini, da govorim o mnogim stvarima te divne, žive Crkve koja, ipak, ima velike potrebe. Vlada veliki nedostatak misionara, misionarki pa i materijalne potrebe, jer nemaju ni onoga što je potrebno za osnovne strukture.'

I dalje: 'Znamo kako [papa Franjo] uvažava pitanje amazonskog bazena i kako pozorno obraća pažnju na to kakvu veliku odgovornost Crkva ima u Amazoniji'.

Kardinal, doduše, nije ništa rekao o tomu, no 'čini se nevjerojatnim da se za te prigode tema nisu bili 'viri probati' za svećeničko ređenje'- kaže 'Secretum meum mihi'.

- Razgovori o svećeničkom ređenju za iskušane muškarce [viri probati]?

Deset dana prije Hummesove audijencije kod Pape, vatikanist M. Tosatti je pisao o jednoj vijesti iz Brazila koja bi bila 'prava revolucija u Crkvi'. Brazilska biskupska konferencija vodi razgovore s novim vodstvom Kongregacije za kler koje je postavio papa Franjo o svećeničkom ređenju za iskušane muškarce [viri probati] 'ad experimentum', kako bi se otklonio nedostatak svećenika u Amazoniji.

'Razgovore' s Kongregacijom vodi kard. Hummes koji godinu i pol putuje od Brazila do Rima i natrag. Kardinala M. Piacenzu koji je odbacio ređenje za 'vire probate', Papa je na njegov 69. rođendan otpustio s mjesta prefekta Kongregacije za kler, a na njegovo mjesto postavio svog pouzdanika, diplomata B. Stellu, kojeg je u veljači također kreirao kardinalom. 

Kardinal Hummes je u razgovoru za Vatikanski radio rekao da Papi Amazonija 'jako leži' na srcu, o čemu govore i te redovite audijencije.

- Amazonija kao 'laboratorij' za novo svećeništvo?

'Amazonija bi mogla postati prvo područje na svijetu gdje bi u okviru latinskog obreda mogli postojati svećenici s obitelji'- kaže M. Tosatti. Amazonsko područje kao 'radionica' za novo svećeništvo?

Hummes je već kao prefekt Kongregacije za kler pod Ivanom Pavlom II. pokušao progurati ređenje za 'vire probate', no namjera mu je propala, a Benedikt XVI. ga je razriješio te službe zbog njegova deficitarnog razumijevanja svećeništva. U suprotnosti sa svojim nasljednikom Franjom, njemački papa to nije činio naprasno, nego uvijek po redovitom isteku službe.

Osim Hummesa, kao pristalica široke lepeze ređenjâ ističe se austrijski misijski biskup, E. Kräutler iz Teritorijalne prelature Xingu. Taj biskup koji je u Austriji ljubimac lijevog spektra ne propušta u medijima potpaljivati ono što bi moglo učvrstiti njegovu sliku o samom sebi kao liberalnom (u sjevernoameričkom smislu), svijetu otvorenom, socijalno angažiranom biskupu. 

Papa Franjo je početkom studenog pooštrio odredbe za umirovljenje biskupâ. Nova regulacija koja je hitno zahtijevala smjenu kard. Sardija da se mogne provesti deportacija kard. Burkea k Malteškom redu. Biskup Kräutler koji je 12. srpnja napunio 75 godina, naprotiv, ne stoji na Papinoj listi 'pensionabilâ'.

- Ne molitvi za zvanja- da strukturnim reformama

Xingu je površinom najveća brazilska dijeceza. Na području velikom poput Njemačke živi tek 400 000 ljudi. U prelaturi ima 800 'baznih zajednica' i 27 svećenika. Dušobrižništvo je od osnutka prelature 1934., najprije kao apostolske administrature, povjereno Kongregaciji misionara Predragocjene Krvi. Prije nego što ju je 1981. preuzeo, vodio ju je njegov stric Erich.

Prošloga 4. travnja, biskupa je primio papa Franjo. Misijski je biskup tom prigodom pozvao na ređenja 'vira probata' kako bi se osiguralo dušobrižništvo vjernika. U tu je svrhu Papi predložio da 'odvoji celibat i euharistijsko slavlje'. Da misa treba ovisiti o svećeniku celibatarcu, 'to mišljenje ne dijelim', objasnio je Kräutler tada austrijskom listu 'Die Presse'.

Kad bi Kräutler znao nešto o crkvenoj povijesti, znao bi da sadašnja situacija u Amazoniji nije ništa drugačija, nego što je bila u bilo koje vrijeme u svakom novom području kristijaniziranja. U ranom srednjem vijeku i u kasnom srednjovjekovlju stanje je bilo potpuno isto i u njegovoj rodnoj Austriji.

O Papi je austrijski misijski biskup rekao da želi 'pokrenuti proces' jer 'taj proces do sada nije bio dopušten. Benedikt XVI. je rekao da molimo za svećenička zvanja. Kod ovog je pape to drugačije'. Sada se vrata mogu otvoriti.

Potpuno ljevičarski, taj biskup ne zna što bi s molitvom za svećenička zvanja, nego se oslanja na strukturne reforme.

Što se, dakle, zbiva u žbunju amazonskog područja? Kardinal Hummes i biskup Kräutler po tom pitanju slijede isti smjer, a papa Franjo se upadljivo često informira o Amazoniji. Vidjet će se zašto."

Izvor: Katholisches.info

O suzdržljivosti

U nastavku možete pročitati otvoreno pismo W. kard. Brandmüllera Papinu čestom intervjuistu E. Scalfariju kojim mu odgovara na iznesene tvrdnje o celibatu iz njegova zadnjeg intervjua sa Svetim Ocem. Jedno drugo njegovo reagiranje na istu temu pročitajte ovdje. Kardinal je do 2009. bio predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, a na Konzistoriju početkom godine bio je među onima koji su ustali u obranu braka, oštro se usprotivivši planu kard. Kaspera. Riječi koje je tada iznio mogu se uvelike primijeniti i ovdje: "Ni ljudska narav, ni Zapovijedi Božje, a ni Evanđelje nemaju rok trajanja. (…) Potrebna je hrabrost da se naviješta Istina, pa i protiv postojećih običaja. Hrabrost koju mora imati tko god govori u ime Crkve, ako se ne želi odreći svog poziva. (…) Želja da se postigne odobravanje i pljesak napast je, vazda nazočna u religijskom odgoju" (Izvor: QVC). Još poveznica na hrvatskom o celibatu nalazi se kod Tome.

"Poštovani gospodine Scalfari!

Iako nemam povlasticu osobno Vas poznavati, želim se osvrnuti na neke tvrdnje o celibatu koje je prema Vašem izvještaju objavljenom 13. srpnja 2014., navodno dao papa Franjo (što je žurno opovrgnuto). Kao starom profesoru koji je trideset godina na sveučilištu predavao crkvenu povijest, nakana mi je upoznati Vas s aktualnim stanjem istraživanja na tom području.

Osobito treba spomenuti da se celibat ni u kojem slučaju ne temelji na nekom zakonu izmišljenom 900 godina nakon Kristove smrti. Naprotiv, evanđelja po Mateju, Marku i Luki su ta koja u tom pogledu iznose Isusove riječi.

Kod Mateja (19, 29) se može pročitati: 'I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.'

Vrlo slično stoji i kod Marka (10, 29): 'Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada [...] primio stostruko [...].'

Još je detaljnije kod Luke (18, 29 i dalje): 'Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni.'

Te riječi Isus ne upućuje širokim masama, nego onima koje hoće poslati da navješćuju njegovo evanđelje i dolazak kraljevstva Božjega.

Dakle, za ispunjenje toga poslanja potrebno je raskinuti sve zemaljske, ljudske spone. Budući da to radikalno odvajanje znači gubitak onoga što se podrazumijeva, obećava im Isus obilnu 'nadoknadu'.

Povremeno se prigovara da bi to 'sve napustiti' vrijedilo samo za trajanja putovanja na kojima se navješćivalo, a da bi se nakon toga učenici vraćali svojim obiteljima. Za to, pak, nema naznake. Tekst evanđelja uostalom govori o nečem konačnomu, kad se pri tom upućuje na vječni život.

Kako su evanđelja nastala između 40. i 70. nakon Krista, njihovi bi se sastavljači prikazali u lošem svjetlu kad bi Isusu u usta stavili riječi kojima ne bi odgovarao njihov vlastiti život. Dakle, Isus od onih kojima je dao udjela u svom poslanju zahtijeva da usvoje i njegov način života.

No, što treba držati o tomu kad Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (9, 5) piše: 'Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo prava ne raditi?' Ne pretpostavlja li se time da su apostoli na putu bili u pratnji svojih žena?

Tu, međutim, treba biti oprezan. Kod retoričkih apostolovih pitanja radi se o pravu navjestitelja evanđelja da živi na trošak zajednice, i to vrijedi također za njegovu pratnju. Pitanje je sada od koga se ona sastoji. Grčki izraz 'άδελφήν γυναĩκα' treba objašnjenje. 'Adelphe' je sestra. Ovdje je mišljena sestra u vjeri, kršćanka, dok 'gyne' posve općenito može značiti ženu, djevicu, suprugu, ali i zaručnicu- ukratko žensko biće. Nije moguće time dokazati da bi apostoli vodili sa sobom svoje supruge. Kad bi bilo tako, bilo bi nerazumljivo da se govori o jednoj 'adelphe' tj. sestri, kršćanki. K tomu, apostol je napuštao svoju ženu stupajući u krug Isusovih učenika.

Tekst je puno jasniji ako se pomisli na osmo poglavlje Lukina evanđelja gdje piše: 'Bila su s njim [Isusom] dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti. Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.' Logično je prihvatiti da su apostoli kasnije i tu slijedili primjer Isusov.

Uostalom, treba uputiti na nedvosmislenu Pavlovu preporuku beženstva, odnosno bračne uzdržljivosti (1. Kor 7, 29 i dalje): 'Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju [...].' I: 'Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen.'

Očito je da se Pavao tim riječima obraća posebno biskupima i svećenicima. Uostalom, on je sâm ostvario taj ideal. 

Kao primjer za to da Pavao, odnosno Crkva apostolskih vremena nije poznavala celibata, neki navode poslanice Timoteju i Titu, tzv. pastoralna pisma; da se u Prvoj poslanici Timoteju (3, 2) govori o oženjenom biskupu. Često se izvorni grčki tekst ovako prevodi: 'Neka biskup bude jedne žene muž'- i to se shvaća kao propis. Međutim, dostatno je samo skromno znanje grčkog da se ispravno prevede: 'Stoga biskup treba biti besprijekoran, samo jedanput oženjen [tj. jedne žene muž!!!], budan, trijezan [...]'. Isto se tako u poslanici Titu čita: 'Starješina (tj. svećenik, biskup) treba biti besprijekoran, samo jedanput oženjen [...].'

Ono što se tom uputom treba isključiti je mogućnost da se netko posveti za biskupa ili svećenika, koji se nakon smrti svoje žene drugi put oženio (sukcesivna bigamija). Osim toga što se na ponovnu ženidbu udovca općenito nije blagonaklono gledalo, u crkvenom se miljeu smatralo da takav čovjek nema jamstva da bi mogao obdržavati uzdržljivost koja se očekuje od biskupa, odnosno svećenika.

- Praksa Crkve nakon apostolskog vremena

Dakle, izvorni se oblik celibata sastojao u tomu da je onaj koji je bio posvećen za svećenika, odnosno za biskupa, nastavljao obiteljski život, ali ne i bračno zajedništvo. Zbog toga se prednost davala posvećivanju starijih muškaraca.

Da je to bila stara, posvećena predaja koja je sezala do apostola, svjedoče djela crkvenih pisaca, poput Klementa Aleksandrijskog i Tertulijana iz sjeverne Afrike, koji su živjeli oko 200. godine. Osim toga, o visokom ugledu uzdržljivosti među kršćanima svjedoči niz poučnih pripovijesti o apostolima- tzv. apokrifna Djela apostolska koja su nastala još u II. stoljeću i bila vrlo raširena.

U III. st. literarna svjedočanstva o kleričkoj uzdržljivosti postaju brojnija i izrazitija, osobito na Istoku. Otprilike ovako glasi jedan odlomak iz tzv. sirijske Didaskalije: 'Biskup se prije posvete mora ispitati je li čedan i je li svoju djecu odgojio u strahu Božjem.' Veliki teolog Origen iz Aleksandrije (†253./'54.) isto tako poznaje obvezujući celibat uzdržljivosti koji u različitim spisima teologijski tumači i produbljuje.

Naravno, mogla bi se navesti daljnja svjedočanstva, što ovdje nije moguće.

- Prvi zakon o celibatu

Ovoj praksi koja počiva na apostolskoj predaji, Koncil iz Illiberisa (Elvire), 305./'06. godine, dao je prvi put zakonski oblik. Taj koncil u kanonu 33 svim biskupima, svećenicima, đakonima i svim klericima, zabranjuje bračni odnos s njihovim ženama tj. rađanje djece. To znači da se bračna uzdržljivost držala spojivom sa zajedničkim životom u obitelji.

Tako piše i sveti papa Lav Veliki oko 450., da posvećeni ne trebaju odbaciti svoje supruge. Trebaju ostati zajedno, no 'tako, kao da ih nemaju'- kako je bio napisao Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (7, 29).

Vremenom se sve više prešlo na to da se posvećuje samo još neoženjene muškarce, a onda je došlo zakonodavstvo srednjeg vijeka za koje je neoženjen svećenik i biskup koji živi u uzdržljivosti bio samorazumljiv. To da se te kanonske stege nije uvijek i posvuda pridržavalo, ne treba čuditi. Opsluživanje celibata je tijekom stoljeća znalo za dubine kao i za visine.

Poznata je tvrda diskusija u vrijeme tzv. Grgurove reforme u XI. st. koja je posebno u Njemačkoj i u Francuskoj toliko podijelila Crkvu, da je biskupa Altmanna iz Passaua njegov kler nesklon celibatu silom protjerao iz njegove biskupije. 

U Francuskoj se papinim poslanicima koji su trebali ustrajati na stezi celibata bilo prijetilo smrću, a svetog opata Valtera iz Pontoise su na jednoj pariškoj sinodi reformi neprijateljski biskupi bili izudarali i bacili u zatvor. Na koncu se reforma ipak provela i izazvala novi vjerski polet.

Značajno je primijetiti kako je postavljanje u pitanje i nepoštivanje celibata u prošlosti uvijek išlo ruku pod ruku s drugim simptomima propadanja Crkve, dok su vremena vjerskog procvata i kulturalnog poleta bila obilježena savjesnim opsluživanjem celibata.

Nije teško iz ovih povijesnih razmatranja povući konzekvencije za našu današnju kriznu situaciju.

- Problem Istočne crkve

Ostaju još dva pitanja koja se danas često postavljaju: praksa celibata Katoličke crkve bizantskoga i orijentalnog obreda, koja bezbračnost traži od biskupâ i monahâ, ali ne od svećenikâ, ako su se oženili prije svoje posvete. Neki pitaju ne bi li se tako moglo postupati i na latinskom Zapadu.

Tu treba primijetiti da je upravo na Istoku kao obvezatna bila naglašena apostolska praksa celibata uzdržljivosti. Tek je na koncilu iz 691., tzv. Quinisextumu ili Trulskom, pod utjecajem općeg vjersko-kulturalnog i političkog pada Bizantskog Carstva, došlo do prekida s apostolskom predajom. Koncil na koji je značajno utjecao car, koji je novim zakonodavstvom htio ponovo stvoriti uređene odnose, pape nikada nisu priznale. Tek od tada datira tzv. istočna crkvena praksa.

Kad su se tijekom kasnijeg razvoja od XVI. i XVII. st. mnoge pravoslavne crkve odijeljene od Rima ponovo sjedinile s Crkvom na Zapadu, postavio se za Rim problem kako postupati s oženjenim klerom tih crkava. Za volju jedinstva Crkve, dotični su pape odlučili ne zahtijevati od svećenika koji su se vratili k jedinstvu nikakve promjene u njihovu načinu života.

- Izuzetci u naše vrijeme

Slično se obrazlaže dispenza od celibata koju je Pio XII. osigurao pojedinim protestantskim pastorima koji su konvertirali Katoličkoj crkvi i željeli biti zaređeni za svećenike.

Takvo je pravilo Benedikt XVI. nedavno primijenio na nemalo anglikanskih duhovnika koji su se prema Apostolskoj konstituciji 'Anglicanorum coetibus' željeli priključiti Katoličkoj majci crkvi.

Tom izvanrednom koncesijom Crkva priznaje njihov često dug i bolan vjerski put koji je njihovim obraćenjem stigao k cilju, s kojim su se zbog istine morali odreći i svoje dotadašnje materijalne životne osnove. Veliko dobro jedinstva Crkve je to čime se obrazlaže takav izuzetak.

- Obvezujuća predaja?

Neovisno od tih izuzetka, postavlja se dakako temeljno pitanje, može li uopće Crkvi biti dopušteno da se odrekne jedne neosporivo apostolske predaje.

Takva se mogućnost, zapravo, uvijek iznova uzima u obzir. Neki misle da o tomu ne bi mogao, doduše, odlučiti bilo koji dio Crkve, no mogao bi opći koncil. Tako, misli se, ako ne za cijelu Crkvu, mogla bi se zapovijed celibata olabaviti za pojedina područja, ili čak ukinuti. Ono što se još danas čini neoportunim, sutra bi moglo postati stvarnošću.

Tu bi se svakako u prvom planu morao ponovo posvijestiti obvezujući karakter apostolskih tradicija. Moglo bi biti korisno zapitati se bi li se koncilskim zaključkom moglo ukinuti slavlje nedjelje koje je, uostalom, biblijski puno manje utemeljeno od celibata.

Neka mi na kraju bude dopušteno jedno razmišljanje koje pokazuje na budućnost:

Ako je sigurna povijesna spoznaja da svaka crkvena reforma koja zaslužuje to ime, izrasta iz duboke spoznaje vjere Crkve, onda će i današnje osporavanje celibata biti nadvladano novim i dubljim shvaćanjem biti svećeništva. Što se jasnije bude poučavalo i shvaćalo da svećeništvo Crkve nije jedna službenička funkcija koja se izvršava po nalogu zajednice, nego da se ono sastoji u tome da svećenik snagom sakramenta posvete 'in persona Christi' poučava, vodi i posvećuje, to će se onda ponovo shvatiti da on preuzima i Kristov način života. Tako shvaćeno i življeno svećeništvo ponovo će dokazati svoju privlačnu snagu na elitu mladih.

Uostalom, celibat će kao djevičanstvo poradi kraljevstva nebeskoga za sekularno shvaćanje uvijek ostati iritantan. Već je sâm Isus o tom rekao: 'Tko može shvatiti, neka shvati.'

Svaki Vam blagoslov želi,

W. kard. Brandmüller

Znanstvenu potvrdu za ovdje izneseno kratko izlaganje čitatelj može pronaći u sljedećim djelima: 

1) Christian Cochini, Origines apostoliques du célibate sacerdotal, Namur 1981.

2) Stefan Heid, Zölibat in der frühen Kirche, 3erw. Auflage Paderborn 2003.

3) Alfons M. Stickler, L’évolution de la discipline du célibate dans l’ Église d’Occident de la fin de l’âge patristique au Concile de Trent, in: J. Coppens, Sacerdoce et célibat. Études historiques et théologiques, Gembloux-Louvain 1971, 373-442.

4) Heinz Ohme, Concilium Quinisextum – Das Konzil Quinisextum (= Fontes Cristiani 82) Turnhout 2006. 

5) Roman M. T. Cholij, Married Clergy and Ecclesiastical continence in the Light of the Council in Trullo (691), in: Annuarium Historiae Conciliorum 19 (1987) 71-300."

Izvor: kath.net, Messainlatino.it
Slika: missagregoriananomundo