ponedjeljak, ožujka 16, 2015

Avanti

Obilježavanje 50. obljetnice od prve mise na talijanskom zauzelo je naslovnicu novog Glasa Koncila. U nastavku je protumačeno da ta misa "nije bila posve identična s današnjom misom", odnosno Novim misnim redom iz 1969. 


Toga 7. ožujka 1965. Pavao VI. je predstavio misu koja je uz neka skraćenja još uvijek slijedila drevni misni red. "Od predslovlja ('Suscipe, sancte Pater') do kraja kanona ('Per ipsum'), svećenik je isključivo molio na latinskom." (Katholisches.info)

"Tornielli podsjeća da je G. B. Montini već od svoje sjemenišne formacije u školi o. G. Bevilaque i P. Caresane bio uvjeren u potrebu pučkog jezika u liturgiji. Jedna od odlučujućih intervencija na Koncilu u korist pučkog jezika došla je od tadašnjega milanskog nadbiskupa. [...] Zahtijevao je uvođenje vulgarnog jezika ne samo za čitanja, molitve i pjesme, nego i za introit, ispovijest vjere, predslovlje i Očenaš. k tomu je tražio da se također sakramenti i blagoslovine podjeljuju pučkim jezikom. Kanon je trebao ostati na latinskom. Je li ovo zadnje bilo samo taktičko povlačenje jer se svakako previše odvažio? Puno toga govori tomu u prilog jer je 1967. kao papa s imenom Pavao VI., dopustio 'ad experimentum' i kanon na pučkom jeziku.

Nadbiskup Montini je svoj zahtjev 1962. obrazložio riječima: 'Isključimo li pučki jezik iz liturgije, gubimo izvanrednu priliku da odgajamo put na pravi način i da ponovo uspostavmo božanski kult'. Tada još nitko nije mogao slutiti da bi se upravo milanski nadbiskup niti petnaest mjeseci kasnije mogao uspeti na papinski tron. Uvođenje pučkog jezika u svetu liturgiju 1965. i onda temeljita liturgijska reforma uvođenjem 'Novog misnog reda' 1969., bili su obrazloženi pastoralnim potrebama. To je i razlog što se Pavao VI. za premijeru prve mise koju je jedan papa služio na pučkom jeziku, odlučio za rimsku župu Svih svetih, a ne za koju patrijarhalnu baziliku. Time je trebao biti naglašen pastoralni aspekt da se liturgijska reforma provodi zbog naroda.

- Kratkotrajni misal iz 1965.- ni meso ni riba

Kratkotrajni misal iz 1965., kako se može zamisliti, otpočetka je bio na lošem glasu. Kritizirali su ga i tradicionalisti i modernisti jer nije bio ni meso ni riba. Posljedica je, pak, bila da su unutar nekoliko godina postupno pobijedili najradikalniji i najrevolucionarniji nazori. 

Gledajući unatrag, misal iz 1965. posredovao je dojam jedne puke etape na putu prema radikalnim promjenama liturgijske reforme iz 1969. koje je proveo 'Consilium ad exequendam Constitutionem de Sacra Liturgia'. Izjave nekih vodećih crkvenih predstavnika daju shvatiti kako su bili mišljenja da je objavom misala iz 1965. bila završena koncilska liturgijska reforma. 

- Biskupska sinoda iz 1967. odbacuje Normativnu misu ('Missa normativa')

To jasno proizlazi s prve Biskupske sinode iz 1967. Sinodalni su oci odbacili tzv. 'missu normativu' koju im je s na velika zvona predstavio nadbiskup Annibale Bugnini, kao rezultat Povjerenstva za liturgijsku reformu koje je vodio kard. Lercaro- sâm Bugnini je tada bio tek tajnik. Ta je 'missa normativa' zapravo odgovarala kasnijem 'Novom misnom redu' ('Novus ordo missae') i tako su ubuduće trebale biti služene nedjeljne mise u svakoj župi." (Katholisches.info)

"Ta je Misa izazvala vrlo ozbiljno nepovjerenje među prisutnima na sinodi, uz snažno protivljenje (43 non placet, ne odobrava se), uz vrlo mnogo bitnih rezerviranosti (62 juxta modum, odobrava se uz izmjene) i uz 4 suzdržana od 187 glasača. Međunarodni je tisak izvješćivao o 'odbacivanju' predložene Mise od strane sinode. Progresivno nastrojeni tisak šutio je o tome. A jedan poznati časopis, namijenjen biskupima i izricanju njihovoga nauka, ovako je sažeo novi obred: 'Želi se načiniti tabula rasa od cjelokupne teologije svete Mise. U biti se približava protestantskoj teologiji koja je razorila žrtvu Mise'." (Kratak kritički pregled: Tradicionalna misa)

"Bugnini je znao da iza sebe ima papu čiji je auktoritet bio odlučujući. Pavao VI. je od sjemenišnih dana bio uvjeren u nužnost liturgijske reforme, siguran da će vjernici time 'bolje' sudjelovati na svetoj misi i tako crpiti veću korist. Očito je papa bio uvjerenja da će reformiranom, liturgijom na pučkom jeziku postići veću privlačnost za svetu liturgiju, da će odatle nastati novi procvat Crkve. Iluzoran zaključak. Dvije godine kasnije odbijena 'missa normativa' odozgor je nametnuta papinskom odlukom kao 'Novus ordo missae'.

Koncil bio odlučujući poticaj za liturgijsku reformu. Pri tomu odmah upada u oči udaljavanje od sadržaja koncilskih dokumenata i papinskih izjava s jedne strane, i radikalnog dosega provedene liturgijske reforme iz 1969. s druge strane. Ne može se reći da je liturgijska reforma vjerna Koncilu. Štoviše, već se 'missa normativa' iz 1967. daleko udaljila od Koncila.

[...]

- Antropocentrični preokret u liturgiji

'Teško je prepoznati konstrukciju 'Novog misnog reda' samo kao puki drugi 'oblik' istog obreda zbog samovolje koja je bila preodjevena u pseudoznanost, zbog nepromišljenih elemenata i arheologizama koji su oborili i skršili stoljećima star 'ordo' te time njegovu mističnu dubinu, simboličku ljepotu i bogatstvo kao i istinsku bogoslovnu mudrost. Moć i svetost svojstvene otajstvu, nadomještene su racionalističkim predznakom modernoga mentaliteta koji polazi od čovjeka i tako s Novim misnim redom ostvaruje antropocentrični prevrat u liturgiji'- tako kaže M. Guarini u svojoj knjizi o liturgijskoj reformi 'Questione liturgica'." (Katholisches.info)

Papa Benedikt XVI. pokušao je širom dostupnošću tradicionalne mise i uvođenjem nekih elemenata u novu misu ponuditi lijek za desakralizaciju koja je opustošila Crkvu. No, prije nekoliko dana smo čitali da je s tim, barem za sada, gotovo. Također su i na naslovnici GK-a istaknute riječi pape Franje: "I ne može se ići unazad, moramo uvijek ići naprijed, a tko se vraća unazad, čini pogrješku". Sve to bez obzira što reforma nije dovela do "bujanja duhovnoga života" kako je to najavio bl. Pavao VI.

U nastavku su tri priloga. Prvi je napisao o. C. Barthe, poznat nam kao duhovnik hodočašća "Summorum Pontificum. Una cum papa nostro" [1, 2]. Članak spominje jednu prilično neugodnu situaciju s mise od 7. ožujka 1965. Uzrokovao ju je talijanski pisac T. Casini čiji se postupak može usporediti s istim takvim J.R.R. Tolkiena.


"Koncil još nije stigao do kraja, a liturgijska reforma o kojoj je odlučio već je bila započela. Pavao VI. je 25. siječnja 1964. ustanovio 'Consilium', povjerenstvo za provedbu konstitucije o liturgiji, koji je bio nesrazmjerne veličine: 250 stručnjaka ne brojeći kardinale i biskupe. Od listopadskog zasjedanja 1966., na sjednicama 'Consiliuma' sudjelovalo je petero, kasnije šestero, protestantskih promatrača. Pavao VI. je predsjednikom imenovao uvjerenog progresivnog kardinala G. Lercara, bolonjskog nadbiskupa, a lazarista A. Bugninija tajnikom. 

Od 1964. do 1968. odvijala se prva faza reforme, prijelazno razdoblje, koju je nakon objavljivanja triju novih kanona i osam novih predslovlja, 23. svibnja 1968., slijedila faza konačne promulgacije nove koncilske liturgije. Ta je druga faza trajala do 1984. kad je bilo objavljeno tipsko izdanje novoga biskupskog ceremonijala.

Od 1964. do 1968. 'Consilium' je objavljivao neprestane promjene te stalne transformacije učinio uobičajenima.

Vjernici su prvenstveno uočili da se misa sada velikim dijelom celebrirala prema narodu i da je bio iščeznuo latinski jezik, kao kod protestanata.

Prve su promjene, posebno koncelebracija, bile isprobane u koncilskoj auli, dok su liturgije koje su se svakog jutra služile u Sv. Petru u Rimu, postale laboratorij modernizacije za biskupe i cijelu Crkvu. Među ostale novine spadali su:

- novi oblik podjele pričesti koja se sve općenitije primala stojeći
- prva preinaka rubrika (26. rujna 1964.): ukinut je psalam 'Iudica me' iz molitava u podnožju oltara; Očenaš su mogli moliti ili pjevati vjernici; ispušteno je zaključno evanđelje; svečana je misa postala moguća s jednim đakonom; 'per ipsum' se recitiralo naglas; orijentacija prema narodu je postala pravilo za javne mise
- 7. ožujka 1965. promulgiran je obred koncelebracije koji je implicirao kanon naglas i predviđao pričest pod obje prilike
- nedjeljna se misa sada mogla celebrirati u subotu navečer
- uporaba pučkog jezika proširena je na svaku misu, a zatim i na Božanski oficij itd.

'Papi s desna' su bili sve glasniji protesti, prvenstveno protiv ukidanja svetog jezika Crkve. Treba reći da je  od pripremne faze Koncila i tijekom Koncila, uvođenje pučkog jezika u misu izazvalo prvi jaki val otpora protiv reforme. Pavao VI. se stoga odlučio osobno angažirati i tako je na prvu korizmenu nedjelju celebrirao u crkvi Svih svetih. Oltar je kao i posvuda u to vrijeme bio postavljen izvan svetišta na jednom drvenom postolju. Papa je celebrirao čitanu misu okrenut prema narodu.

Tada se prvi put očitovala opozicija protiv liturgijske reforme koja je bila izrečena papi u lice. Pavao VI. je raširio ruke: 'Gospodin s vama' [tal. 'Il Signore sia con voi']. Iz okupljenog mu je skupa odgovorio moćni glas Tita Casinija, poznatog pisca u Italiji: 'Et cum spiritu tuo'. Čulo se šaputanje u crkvi, a neki su se i pridružili tom primjeru iz mase. Demonstracija je trajala tijekom čitave mise: 'Gore srca' [tal. 'In alto i nostri cuori']- rekao je papa. 'Habemus ad Dominum'- odgovarao je Casini. Bilo je to u Italiji i radilo se o papi!

Kao spomen na taj događaj kod prve 'mise Pavla VI.', knjiga Tita Casinija postala je prvi manifest otpora, sve dok dvije godine kasnije nije objavljen Kratak kritički pregled novoga reda mise kardinalâ Ottavianija i Baccija koji je 21. listopada 1969. predočen Pavlu VI. Casinijeva knjiga, objavljena 1967. u Firenzi, nosila je naslov 'Poderana tunika. Pismo jednog katolika o liturgijskoj reformi'; aluzija na Kristovu nešivenu tuniku. Godinu dana kasnije knjiga se pojavila i u Francuskoj s predgovorom A. kard. Baccija." (Izvor: Katholisches.info)

Chiesa e post concilio i Katholisches.info nakon gornjeg članka dodaju i nekoliko odlomaka iz pera spomenutoga pisca T. Casinija. Deset godina nakon mise od 7. ožujka 1965., pisao je nakon poznatog napada čekićem na Michelangelovu Pietu:


"Zabrinutost i iznenađenost... To je ono što nakon deset godina još uvijek i još više osjećamo zbog patnje koja se postupno od toga datuma, udarac za udarcem, čini liturgiji: onom majstorskom djelu na koje su nebo i zemlja položili ruke da bismo već ovdje na zemlji mogli kušati nebo i biti privučeni k nebu. Onom djelu bez auktora koje se poistovjećuje s Crkvom, kao što je razoritelj točno prepoznao u svom deliriju [kratko prije toga se dogodio napad čekićem na Pietu] time što je napadajući Pietu htio pogoditi Crkvu. Crkvu koja je djevica, 'Pulcherrima mulierum', i majka. Ona stoga danas plače i doziva da zaplačemo s njom, kao da su udarci čekićem u njoj obnovili patnju koju je pretrpjela na Kalvariji. 'O vos omnes qui transitis per viam, attendite et videte... O vos omnes...'

[...] Kobno, no prema logičkom redu: prema onoj logici o kojoj je poznati kanonist iz Mainza kod prvih napada reformističkog krivovjerja pisao: Misli se da se može braniti utvrdu vjere napuštajući čistinu ispred nje, tj. liturgiju, no upravo se na toj čistini odlučuje bitka'.

I jedan je protestantski pastor rekao jednom katoličkom svećeniku očitujući mu svoje zaprepaštenje našim napadajem slabosti da ukinemo latinski: 'Jedna crkva koja se odriče svoga kultnog jezika, odriče se same sebe. Ne predaje samo svoj jezik, nego i supstanciju vjere- koje je jezik posuda i nositelj- varijacijama i promjenama koje implicira trajna jezična evolucija. Sadržaj vjere neće se time bolje razumjeti, naprotiv više se uopće neće razumjeti'.

Primjenjujući takvo rasuđivanje, pisao je na jednom posve drugom, sportskom, području novinar 'Nazionea' Sergio Maldini u svezi s Olimpijadom u Münchenu: 'Kad umire jedna liturgija, s njom umire i jedna religija'.

Da se pridonese spašavanju onoga što od liturgije još nije umrlo, i time da se restaurira Pietà i zaštiti od našeg ludila, zbog toga i za Crkvu koja se poistovjećuje s liturgijom, nužno se suprotstaviti obeshrabrenosti i boriti se. Sada unutar 'utvrde' nakon izgubljene bitke zbog napuštanja čistine, kao one protiv razvoda koji se zahtijevao u ime slobode, pluralizma u vjerovanju, što je posljedica slobode u moljenju." (Izvor: Katholisches.info)

Od dom A. Reida, jednog od utemeljitelja samostana Sv. Benedikta, dolazi nam sljedeći članak. Podsjećam i na njegov intervju koji se može pročitati ovdje, a također se tiče reforme sv. mise.


"Vatikanska informativna služba izvješćuje nas o prvoj misi na talijanskom u povijesti, koju je 7. ožujka 1965. služio blaženi Pavao VI. u rimskoj župi Svih svetih. Kako bi se obilježila pedeseta obljetnica tog događaja, ovoga je tjedna održan kongres o pastoralnoj liturgiji- među govornicima je bio i nadbiskup P. Marini- a na samu će godišnjicu papa Franjo služiti večernju misu u istoj župi.

Ova se obljetnica i njena proslava mogu činiti pomalo neobične. Napokon, 'nova' misa je stupila na snagu na prvu nedjelju došašća 1969. Zašto proslava sada?

Na taj dan, 7. ožujka 1965., na snagu je stupio naputak 'Inter oecumenici', o pravilnoj provedbi konstitucije o svetoj liturgiji, od 26. rujna 1964. Bila je to prva značajna implementacija liturgijske reforme. Otuda riječi Pavla VI. na početku homilije u župi Svih svetih: 'Danas uspostavljamo novi oblik liturgije u svim župama i crkvama na svijetu'.

'Inter oecumenici' vrijedan je čitanja, posebno članci 11-19 (o liturgijskoj formaciji) koji prethode svakoj raspravi u obrednim promjenama. Kao u samoj konstituciji 'Sacrosanctum Concilium', zdrava i temeljita liturgijska formacija na svakoj razini, promatra se kao bitni preduvjet za puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u svetoj liturgiji.

Naputak doista uvodi promjene- pojednostavljenje obrednih pozdravljanja, ispuštanje 42. psalma s početka mise, uvođenje molitve vjernika, ukidanje podđakonova držanja patene, uklanjanje zadnjeg evanđelja, kaže da glavni oltar u crkvi trebal biti sagrađen tako da se misa 'može' celebrirati prema narodu itd. Red mise objavljen u siječnju 1965. uvrstio je promjene iz 'Inter oecumenici' i dodao druge. Ovo nije prilika za vrjednovanje, iako je vrijedno spomena da je nitko drugi doli Klaus Gamber prosudio da je 'Ordo missae' iz 1965. (nije postojao 'Missale romanum' iz 1965.) zadnji oblik tradicionalnoga rimskog obreda, odgovarajuće reformiran prema koncilskim odredbama.

'Inter oecumenici' je također proširio mjesto koje se može dati pučkom jeziku u celebraciji liturgije. Spadalo je pod nadležni teritorijalni crkveni auktoritet da s odobrenjem Svete Stolice odluči koliko će to široko biti. Na početku 1965. predslovlje i rimski kanon (nije bilo drugih 'euharistijskih molitava') su i dalje bili na latinskom, iako je u naputku stajalo da 'samo na Apostolsku Stolicu spada da dopusti pučki jezik u drugim dijelovima mise koje pjeva ili recitira sam svećenik' (§ 58).

No, vratimo se k crkvi Svih svetih u Viji Appiji Nuovi u rimskoj četvrti Appio-Latino i 'prvoj misi na talijanskom u povijesti' koji je služio Pavao VI. (zapravo, osim kanona itd., uglavnom na talijanskom). Bio je priličan uspjeh stići do proširene uporabe pučkog jezika samo 459 dana nakon promulgacije konstitucije o svetoj liturgiji, 4. prosinca 1963.- bio je to izravan plod zahtjeva talijanskih biskupa 'Consiliumu' i brzih i pozitivnih odgovora na takve zahtjeve.

Vodstvo 'Consiliuma' i, kako se čini, većina talijanskih biskupa, smatrali su da je maksimalna uporaba pučkog jezika od velike važnosti, ako ne i neophodne, za postizanje liturgije koja je participatorna i doista pastoralna. ''Od danas i nadalje, temeljna je norma moliti razumijevajući svaku frazu i riječ, nadopuniti ih našim osobnim osjećajima, i učiniti ih  jednim s dušom zajednice koja s nama jednoglasno moli'- rekao je Pavao VI. u svojoj homiliji. 

Zaista, čitajući memoare tajnika 'Consiliuma', A. Bugninija CM, postaje jasno da je pitanje postizanja liturgije koja je potpuno na pučkom jeziku, bilo goruće zbog čega su zapostavljene jasno nijansirane odredbe iz konstitucije o svetoj liturgiji ('U misama koje se slave s narodom može se dati odgovarajuće mjesto njihovu materinskom jeziku', § 54; vidi i § 36). Bugnini je sam priznao da se 'ne može zanijekati da je načelu o uprabi pučkih jezika, koje je Koncil potvrdio, dano široko tumačenje'. Bugnini je ponešto arogantno smatrao da su od uvođenja pučkog jezika 'milijuni i stotine milijuna vjernika... konačno postigli bogoštovlje u duhu i istini' i da su se 'najzad mogli moliti Bogu na svojim jezicima, a ne na nerazumljivim zvukovima'. Pavao VI. je sam potvrdio da je 7. ožujka 1965. bio 'veliki događaj koji će se morati pamtiti kao početak bujanja duhovnog života, kao novi napor da se sudjeluje u velikom dijalogu između Boga i čovjeka'.

Ne može se zanijekati da neka uporaba narodnog jezika može pomoći sudjelovanju u liturgiji, osobito kod čitanjâ iz Svetog pisma, ili da je to Koncil želio. Čak je i nadbiskup Lefebvre, koji je potpisao konstituciju o svetoj liturgiji, mogao vidjeti stvarnu pastoralnu prednost uporabe pučkog jezika u Misi katekumenâ, odnosno onomu što će kasnije postati poznato kao 'liturgija riječi'. Međutim, zahtijevati da se sveta liturgija celebrira na pučkom jeziku, zabluda je koju je osudio opći crkveni koncil [Tridentski] i Pio VI. u buli 'Auctorem fidei' iz 1794. (Denz. 1759*, 2666**).

Uistinu, kako kršćanski istok nikada nije zaboravio, sveta liturgija nije na prvom mjestu vježba razumijevanja. Ona je ritualno bogoštovlje Svemogućeg Boga koje uključuje multivalentne simbole koji tako postaju povlašteni sakramentali- uključujući sveti jezik. Jamačno, shvaćanje značenja obredâ i molitava je temeljno, no ono se omogućuje djelom liturgijske formacije (ili još učinkovitije, prisustvovanjem liturgiji tijekom života)- tu nisu mogući prečaci poput brzog prevođenja liturgije na pučki jezik. Čak ni liturgijsko naviještanje tekstova Svetog pisma nije puka didaktička vježba, iako svakako pučki jezik može biti od neizmjerne pomoći za sudjelovanje, kao i u nekima drugim dijelovima liturgije (kao molitve vjernikâ). Drugi vatikanski je to znao, ali potpuno uklanjanje latinskog iz liturgije i liturgijske celebracije potpuno na pučkom jeziku, suprotne su onomu što je II. vatikanski koncil želio i odobrio.

Niti osamnaest mjeseci nakon promulgacije konstitucije 'Sacrosanctum concilium', Pavao VI. je ovaj dan označio 'početkom bujnoga duhovnog života'. Gledajući unazad, pokazat će se da je uvelike bio u krivu. Niti uvođenje pučkog jezika niti obredne reforme tog datuma (ili one kasnije) nisu dovele do 'bujnoga' crkvenog života u desetljećima koja su slijedila. Mnogi su razlozi pada koji smo pretrpjeli, također postoje generacije katolika koji vole liturgiju na pučkom jeziku i draga im je, no ostaje činjenica da moderna liturgija nije ispunila naše crkve. Zaista, osim predanih, dobro formiranih laika (kojih nema puno), u našim su crkvama danas brojni nijemi, neupućeni gledatelji koji su jednako odvojeni od liturgije na pučkom jeziku kao i njihovi prethodnici od liturgije dok je bila na latinskom.

Pitanje nije fundamentalno jezično- razlog je to što je, možda, slavlje 50 godina od prve mise na talijanskom pomalo neprikladno. Više se radi o naravi katoličke liturgije i formacije u njoj koja je nužna da se omogući široko plodonosno sudjelovanje i sveza s djelovanjem Krista u liturgiji.

'Consilium' je mogao prije pedeset godina umjesto poticanja i obrađivanja zahtjevâ za sve više vernakulara, i izvršavanja pritiska na papu za njihovo proširenje, utrošiti vrijeme i energiju puno profitabilnije da je obratio svoju pozornost na apriorni uvjet za plodonosno sudjelovanje u svetoj liturgiji, naime liturgijsku formaciju. Danas bismo dobro učinili da se okrenemo istom djelu- ne zaboravljajući veliko pitanje posljedice ne samo vernakularizacije liturgije, nego i njene radikalne dekonstrukcije i rekonstrukcije djelovanjem 'Consiliuma'.

Bl. Pavao VI. izjavio je u prvim riječima homilije u župi Svih svetih: 'Izvanredan je današnji novi način molitve, celebracije svete mise'. Doista je bio. Možda je, doista, sada vrijeme da nastojimo ponovo steći katolički način liturgijske molitve i života koji je doista redovit s obzirom na našu tradiciju i koji je u skladu sa željama Koncila." (Izvor: New Liturgical Movement)

Bilješke iz prethodnog članka:
* "Kan 9. Tko kaže da treba osuditi obred Rimske crkve da se tihim glasom izgovara dio kanona i riječi pretvorbe; ili da se mise trebaju slaviti samo na narodnom jeziku; ili da se voda ne smije dodavati vinu u kaležu koji se prinosi zbog toga jer je to protiv Kristove ustanove: neka bude kažnjen anatemom." 

** "Tvrdnja koja kaže: "Protivno je apostolskoj praksi i Božjem promislu ako se narodu ne bi nudili lakši putevi, da se njihov glas sjedini s glasom čitave Crkve";
shvaćeno prema običnom načinu govora da se uvede u liturgijske molitve:
lažna je, lakoumna, narušava propisani red za slavljenje tajni, i može proizvesti mnogo zla."

Slike: RORATE CÆLI

utorak, ožujka 03, 2015

Izvanredno služenje Crkvi

Blog Rorate caeli objavio je jučer vrlo opširan intervju s kard. Burkeom, zaštitnikom Suverenoga vojnog i bolničkog reda svetog Ivana od Jeruzalema, Rodosa i Malte. Intervju je podijeljen na više cjelina koje obuhvaćaju zaista sve aktualne teme iz života Crkve. Kao i uvijek, kardinal odgovara vrlo jasno i otvoreno. Prijevodi su već objavljeni na španjolskom, talijanskom i njemačkom jeziku.

"VATIKANSKI DUŽNOSNICI KOJI PRIJETE TUŽBOM BLOGERIMA

RC: Vaša Uzoritosti, zahvaljujemo Vam što ste pristali na ovaj intervju! Kao najčitaniji blog za tradicijske katolike, vjerujemo da će ovo uvelike donijeti nadu našem čitateljstvu i katolicima tradicijskog nadahnuća. Naše prvo pitanje: tradicijski je svijet pred kratko vremena ostao zapanjen viješću da su dva vatikanska dužnosnika [1, 2] zaprijetila tužbom tradicijski usmjerenim blogerima i novinarima. Slažete li se s tim pristupom i mislite li da ubuduće trebamo češće s tim računati?

Kardinal: Osim ako bloger nije nepravedno oklevetao nečiji dobar glas, sigurno ne mislim da je to način na koji bismo se mi kao katolici trebali ophoditi s tim pitanjima. Mislim da bi trebalo uspostaviti kontakt. Pretpostavljam da je katolički bloger djelovao u dobroj vjeri, a ako postoji netko u hijerarhiji koga je povrijedio, pravi bi način najprije bio izravni pristup osobi i pokušaj da se stvar riješi na taj način. Naš nas Gospodin u evanđelju i sv. Pavao u I. poslanici Korinćanima poučavaju da naše prijepore ne iznosimo javno, te da bismo kao katolici trebali biti sposobni riješiti međusobno te stvari (usp. Mt 18, 15 i 1 Kor 6, 1-6).

ZBRKA PAPE FRANJE

RC: Nakon osam godina pod papom Benediktom XVI., svećenici, laici pa i mediji navikli su se na jasnoću. Je li bolje pored tolike zbrke od dnevnih izjava pape Franje, zbrke sa Sinode itd., usredotočiti se radije na mjesnu i župnu razinu te na crkvenu Tradiciju, nego gledati za posebnim vodstvom Rima za svakodnevne teme?

Kardinal: Da, mislim da je to, zapravo, čak savjet samog pape Franje. U svojoj apostolskoj pobudnici 'Evangelii gaudium', primjerice, kaže da je ne promatra kao nauk Učiteljstva (br. 16). S papom Benediktom XVI. smo imali majstorskog učitelja koji nam je davao iscrpne kateheze o raznim temama. Ljudima danas kažem da je, ako ih zbunjuje način poučavanja pape Franje, važna stvar obratiti se Katekizmu i onomu što je Crkva uvijek naučavala te tomu poučavati, to promicati na župnoj razini počevši od obitelji. Ne možemo gubit svoju energiju na frustraciju oko nešega što smatramo da bismo trebali dobiti, a nismo dobili. Naprotiv, mi sigurno znamo što je Crkva oduvijek naučavala i na to se trebamo osloniti te na to usredotočiti svoju pozornost. 

PRIČEST ZA PRELJUBNIKE I NAPAD NA NAUK

RC: Govorimo o nauku i o onom što smo čuli. Nedavno ste izazvali senzaciju kad ste rekli da ćete se oduprijeti svakom heterodoksnom nauku o braku te da se katolici trebaju boriti protiv toga. Time dolazimo do sljedećeg pitanja: kakav treba biti odgovor vjernih katolika bude li promjene u stezi glede svete pričesti za rastavljene i ponovo vjenčane preljubnike?

Kardinal: Odgovorio sam na hipotetsko pitanje. Neki su to pokušali protumačiti kao napad na papu Franju, što uopće nije. To je bilo hipotetsko pitanje koje mi je bilo postavljeno, a ja sam jednostavno odgovorio: 'Nijedan nam auktoritet ne može zapovjediti da djelujemo protiv istine, te istodobno, kad je istina pod bilo kakvom prijetnjom, moramo se za nju boriti.' To sam mislio kad sam to izjavio. I kad mi je postavljeno drugo hipotetsko pitanje- 'što ako se bude forsirala ta agenda?'- odgovorio sam: 'Jednostavno joj se moram suprotstaviti. To je moja dužnost'.

RC: Kako vjerni katolik može na to reagirati? Doma? Na blogu?

Kardinal: Mislim da treba očuvati nauk, u svom domu i svom osobnom životu, ostati u istini vjere kako je poznaje i također glasno govoriti, te upoznati Svetog Oca sa svojom dubokom zabrinutošću da ne može prihvatiti promjenu crkvene prakse koja bi bila jednaka promjeni nauka o nerazrješivosti braka. Ovdje je vrlo važno navesti lažnu dihotomiju koju grade oni koji kažu: 'Ma ne, mi mijenjamo samo praksu. Ne diramo u crkveni nauk'. Međutim, ako se mijenja crkvena stega glede pristupa svetoj pričesti onih koji žive u preljubu, onda se zasigurno mijenja crkveni nauk o preljubu. Zapravo kažete da je u nekim okolnostima preljub dopustiv, čak dobar, ako ljudi mogu živjeti u preljubu i dalje primati sakramente. To je vrlo ozbiljno pitanje i katolici moraju ustrajati da se crkvena stega ne promijeni na neki način koji bi, zapravo, oslabio naše učenje o jednoj od najtemeljnijih istina, istini o braku i obitelji.

DISIDENTSKI BISKUPI I 'SUMMORUM PONTIFICUM'

RC: Dolazimo do nečega što posebice leži na srcu Vaše Uzoritosti; kako ispunjavamo obećanje i nalog motuproprija 'Summorum Pontificum', osobito u ovom času u Crkvi, i koju ulogu ima kanonsko pravo u omogućavanju da tradicionalna latinska misa bude dostupna u svakoj župi?

Kardinal: Zakon je takav kakvim ga je dao papa Benedikt XVI. i nije se promijenio. Dokument za njegovu implementaciju objavilo je Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'. Sve to vrijedi. Sve to potiče da se osigura tradicionalna misa kad postoji skupina vjernika koja je želi.

RC: Ostanimo kod 'Summoruma Pontificuma'. Za obitelji čija djeca nikada nisu prakticirala 'Novus ordo', a njihovi mjesni ordinariji ne žele izvršiti naloge iz 'Summoruma' tako da im podijele tradicionalnu svetu potvrdu, trebaju li te obitelji dovesti svoju djecu u susjednu dijecezu ili personalnu župu kakve ima Svećeničko bratstvo svetog Petra, da se mogu firmati prema tradicionalnom obredu?

Kardinal: Oni sigurno imaju pravo primiti sakramente prema tradicionalnom obredu, u izvanrednom obliku. Ako to nije moguće u njihovoj dijecezi, sigurno mogu tražiti od svog župnika izjavu da je dijete spremno za potvrdu i firmati ga na drugom mjestu gdje je to dopušteno.

DEMONTAŽA FRANJEVACA BEZGRJEŠNE

RC: Vjerojatno znate da smo protekle godine pratili nemilosrdni i zastrašujući postupak demontaže franjevaca Bezgrješne. Vjerujete li, Uzoriti, da je povjerenik Volpi bio fer? Što Vaša Uzoritost misli o Volpijevoj izjavi iz medijacije glede utemeljiteljeve obitelji?

Kardinal: Zaista ne raspolažem izravnim informacijama na temelju kojih bih mogao donijeti sud o toj stvari. S gledišta outsidera mogu reći da je o. Volpi vrlo brzo poduzeo neke vrlo stroge postupke. Kako izgleda- jer i ja sam pročitao priču- on je morao priznati da njegove optužbe protiv o. S. Manellija, utemeljitelja franjevaca Bezgrješne, i njegove obitelji o nekakvoj zloporabi vremenitih dobara, nisu bile istinite. To je sigurno vrlo ozbiljna stvar. Mnogi fratri napuštaju Red i trebao bi biti neki način ophođenja s tom situacijom na koji Red ne bi propao, jer bio je vrlo jak, imali su puno zvanja i brojne apostolate. To je dio koji me zabrinjava.

RC: Postoje izvještaji- iskreno, dobivamo osobne izvještaje o tomu- o svećenicima franjevcima Bezgrješne koji kažu da 'bježe', da se 'skrivaju'- tim riječima- od trnutačnog Reda pod o. Volpijem. Postoje izvještaji biskupâ koji prihvaćaju svećenike franjevce Bezgrješne, koji traže utočište u njihovim dijecezama. Biste li, Vaša Uzoritosti, ohrabrili ostale biskupe da učine isto?

Kardinal: Ako postoji svećenik koji želi napustiti svoju redovničku zajednicu i dobar je svećenik, nema ništa što se protivi tomu da ga biskup primi, mislim da bi dobar biskup sigurno prihvatio takvog svećenika i pokušao mu pomoći da postane svećenik u njegovoj dijecezi. To je proces i treba vremena. Svećenik koji želi napustiti svoju redovničku zajednicu treba imati biskupa koji ga je voljan prihvatiti. Ako je biskup u stanju prihvatiti takvog svećenika, mislim da bi biskup trebao biti sretan što to može učiniti, jer tako može pomoći dobrom svećeniku da nastavi izvršavati svoju svećeničku službu.

TRADICIONALNI SVEĆENICI KOJE UGNJETAVAJU DISIDENTSKI BISKUPI

RC: Uzoritosti, što po Vašem mišljenju trebaju činiti dobri svećenici koje tlače njihovi biskupi? Znamo o mnogim takvima iako ih nećemo javno imenovati. Neki sada uopće nemaju poslanja i žive od donacija i pomoći obitelji i prijatelja. Neki su prisiljeni pridružiti se neovisnim skupinama. Kakav je savjet Vaše Uzoritosti tim svećenicima koji jednostavno žele živjeti, propovijedati i služiti misu kako su svi svećenici činili prije Koncila?

Kardinal: Jednostavno ih potičem da potraže biskupa koji bi ih bio spreman primiti i pokušati im pomoći ako može, ili ako ne može izravno sam pomoći, koji će im pomoći da pronađu drugog biskupa koji bi im omogućio da vode dobar svećenički život. To je sve što se može učiniti. Naravno, tu je i utok Kongregaciji za kler, ako svećenik osjeća da se prema njemu nepravedno postupa; tada može tražiti intervenciju Kongregacije za kler.

RC: Kako bi se riješili problemi koje smo upravo diskutirali, postoje izvještaji da se radi na apostolskoj administraturi za tradicijske svećenike i redovnike koja bi razriješila mnoga od ovih pitanja u smislu da bi im omogućila da žive svoje zvanje strogo prema 'Summorumu Pontificumu'. Može li Vaša Uzoritost komentirati moguće stvaranje apostolske administrature?

Kardinal: Tako nešto je moguće, ali ne znam da je nešto takvo u tijeku. Možda i jest, no ja nisam o tomu čuo. Sigurno je to mogućnost i bio bi način kako bi se pomoglo tim svećenicima i s njima povezanim vjernicima da ostanu u jedinstvu s Crkvom.

VIŠE SVEĆENIKA POD AUKTORITETOM KARD. BURKEA

RC: Sada pitanje, Uzoritosti, koje je možda malo konfliktno, ali bi li Suvereni vojni malteški red u teoriji mogao funkcionirati kao apostolska administratura koja bi mogla dati ovlasti tradicijskim svećenicima i redovnicima.

Kardinal: Pa, Suvereni malteški vojni red, vitezovi sv. Ivana Jeruzalemskog, imaju inkardiniranih svećenika, ali kao suvereni vojni red, a ne kao apostolska administratura. Red ima prelata kojeg imenuje Sveti Otac i koji sudjeluje u vodstvu Reda. On je, jasno, zakoniti superior svih svećenika inkardiniranih u Red. Upravo sada razmatramo cijelu situaciju jer imamo zahtjeva od više svećenika koji žele inkardinaciju u Red. To se sigurno zbivalo ranije i nema razloga zašto se ne bi nastavilo, ali ne u svojstvu stvaranja apostolske administrature, nego u svojstvu naravi Reda. 

SVEĆENIČKI CELIBAT

RC: Sljedeće smo pitanje namjeravali postaviti mjesecima ranije kad smo počeli pripremati pitanja za intervju, ali onda je izvješteno da je Papa rekao upravo jučer da je pitanje oženjenih svećenika 'na njegovoj agendi'. Je li svećenički celibat za zapadne svećenike pod ozbiljnom prijetnjom u ovom pontifikatu?

Kardinal: To bi bila vrlo ozbiljna stvar jer se tiče primjera samoga Krista. Crkva je uvijek pazila na to da njeni svećenici slijede Kristov primjer također u Njegovu celibatu. Čuo sam te vijesti, ali ih nisam mogao provjeriti, no bila bi to, očito, vrlo ozbiljna stvar. To se pitanje postavilo na Biskupskoj sinodi već kasnih '60.-ih, no tada je dana vrlo solidna potvrda crkvenog nauka o kleričkom celibatu. Ne osvrćem se na to samo kao na stegovno pitanje jer se to tiče onoga što je Crkva od najranijih stoljeća shvaćala kao najprikladnije za svoje svećenike. Tu je više od stege i stoga mislim da je vrlo teško predočiti si da bi tu bilo neke promjene. 

OHRABRENJE ZA TRADICIJSKE KATOLIKE

RC: Vaša Uzoritosti, koje biste riječi ohrabrenja uputili tradicijskim katolicima koji se trse spasiti svoje duše i duše svoje djece u ovom modernom svijetu i- kako se katkad čini- bez ikakve pomoći od Rima?

Kardinal: Često kažem onima koji mi pišu izražavajući takvu obeshrabrenost ili pak traže savjet u- kako se čini- vrlo problematičnoj situaciji, da se onda- u vremenima kao što je ovo- kada se čini da postoji neka konfuzija u upravljanju Crkvom, moramo više nego ikad usidriti u trajno naučavanje Crkve te to dalje predati našoj djeci i ojačati razumijevanje toga nauka u našim mjesnim župama i u našim obiteljima. Naš nas je Gospodin uvjerio u to. Nije nam rekao da neće biti napada na Crkvu čak i iznutra, nego nas je uvjerio da je vrata paklena neće nadvladati. Drugim riječima: Sotona nikada neće svojim obmanama u konačnici uspjeti pobijediti Crkvu. Moramo imati to pouzdanje i s velikom radošću i odlučnošću naučavati vjeru ili svjedočiti apologetikom dušama koje ne razumiju vjeru ili koje još nisu postale članovi Crkve. Znamo da vrata paklena neće nadvladati, no u međuvremenu naš put je križni put. I kada moramo trpjeti zbog onoga što vjerujemo, što znamo da je istina, možemo prihvatiti tu patnju znajući konačni ishod: da je Krist pobjednik. On je taj koji u konačnici pobjeđuje sve zle snage u svijetu te vraća nas i svijet Ocu. To je način na koji pokušavam ohrabriti vjerne katolike. Mislim također da je važno da se pobožni tradicijski katolici međusobno upoznaju i potpomažu, da nose breme jedni drugima, kako kaže Pismo. Trebamo biti spremni to činiti i biti osjetljivi prema obiteljima koje u tom pogledu trpe pod posebnim teškoćama, te koliko je moguće, pokušati biti što bliži jedni drugima.

TREĆI VATIKANSKI KONCIL?

RC: Zahvaljujemo! Ostalo nam je još nekoliko pitanja. Postoje neke neodređene vijesti, ali od vjerodostojnih izvora, da Franjo razmatra sazivanje Trećega vatikanskog koncila. Je li Vaša Uzoritost što o tomu čula?

Kardinal: Ne, uopće ne.

PROCES ZA IZBOR BISKUPÂ

RC: Biskupska su imenovanja u SAD-u pod Benediktom XVI. obično bila konzervativno orijentirana. To nije bio slučaj posvuda. Otuda je nastao raskorak sa svećenicima i sadašnjim aktivnim vjernicima nove generacije koji su uglavnom konzervativni, vezani uz pravi katekizam, katolički moralni nauk i dostojanstvenu svetu liturgiju. Slaže li se Vaša Uzoritost s novom orijentacijom u imenovanju biskupa u SAD-u i drugdje? Je li prema Vašem mišljenju sadašnja metoda odabiranja biskupa dobra?

Kardinal: Mislim da jest. Ona ne uključuje samo konzultiranje drugih biskupa i svećenika u dijecezi, nego i vjernika laika. Također, uvijek postoji mogućnost za laike pojedince ili članove laičkih vjerničkih skupina da izraze svoje brige Kongregaciji za biskupe ili nunciju. Mislim da je vrlo važno dati do znanja nunciju, kad se razmatra imenovanje biskupa za neku dijecezu, da postoji mnogo vjernih katolika koji imaju osobite potrebe te navesti te potrebe.

AKTUALNA ULOGA U CRKVI

RC: Što je trenutačno u žarištu Vašeg rada?

Kardinal: Moj je glavni fokus na Suverenom malteškom vojnom redu, u pomaganju velikom meštru u upravljanju Redom, posebno u duhovnoj dimenziji. Red ima dvostruku svrhu: obrana vjere i skrb za siromašne. Te su dvije stvari doista vrlo bliske. Pomažem mu u pitanjima o strukturi samog Reda, kako bi učinkovitije ispunjavao te dvije svrhe, ali i u pitanjima koja neizbježno dolaze u svakoj katoličkoj organizaciji s obzirom na nauk i moral. To je moj glavni fokus. Također mi vrijeme ide i na studij i pisanje o važnim pitanjima današnje Crkve.

TRADICIONALISTI OBNAVLJAJU CRKVU

RC: Vidite li u budućnosti mogućnost da tradicijski katolici preuzmu veću ulogu u obnovi Crkve?

Kardinal: Mislim da je tako. Sve više susrećem jakih katoličkih obitelji koje su odane tradicionalnoj misi i smatram da će te obitelji imati sve više utjecaja u vremenu koje dolazi. Ako one utječu na druge obitelji, onda dolazi do većeg porasta.

RC: Postoji li još nešto čega se nismo dotaknuli, a što bi Vaša Uzoritost htjela dodati?

Kardinal: Samo bih htio svakoga ohrabriti da bude vjeran svetoj liturgiji koja je najviši izraz naše katoličke vjere, najviši izraz našeg života u Bogu, također i studiju Katekizma Katoličke Crkve i poučavanju vjeri u našim domovima i u lokalnim zajednicama. Crkva je strašno pretrpjela zbog desetljeća loše kateheze, toliko da vjernici, djeca i mladi ljudi, pa i odrasli, ne poznaju svoju vjeru. Moramo to navesti jer to dvoje spada skupa. Kad dobro poznajemo svoju vjeru, imamo snažnu želju za bogoslužjem u skladu s našom vjerom, te istovremeno naše bogoslužje čini da više želimo upoznati svoju vjeru. Zatim se sve to djelatno izražava po milosrđu u našim životima, posebno u korist onih najpotrebitijih.

RC: To vodi do našega zadnjeg pitanja. Vaša Uzoritost je više puta spomenula obitelj u svom domu. Je li bilo proročanski kad je Ivan Pavao II. govorio o kućnoj Crkvi?

Kardinal: O, da. Rekao je da nam Crkva dolazi preko obitelji, i to je istina. Krist sam je došao preko obitelji. Bilo je to proročanski u smislu da je ponovio ono što je Crkva shvaćala od samog početka. Pojam kućna Crkva je vrlo star, a ponovio ga je II. vatikanski koncil. To je vrlo stari termin za obitelj. Bio je proročanski u smislu što nam je izložio ono čemu nas sam Bog uči o obitelji.

RC: To je sve što smo pripremili za Vas Uzoritosti. Puno hvala što ste danas izdvojili svoje vrijeme kao i za Vaše izvanredno služenje Svetoj Majci Crkvi."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Orbis Catholicus Secundus