srijeda, svibnja 30, 2012

O pravoj obnovi

U poznatom njemačkom marijanskom svetištu Maria Vesperbild na Duhove, 27. svibnja 2012., svetu misu je služio i propovijedao pomoćni biskup Astane, msgr. A. Schneider, ORC. Osim njegove propovijedi koja ovdje slijedi, možete pročitati i kratak novinski izvještaj.


"Hvaljen budi Isus Krist!

Prečasni gospodine prelate, velečasna braćo u svećeništvu, draga braćo i sestre u Kristu! Majka Božja Marija dovela nas je u ove večeri na svetkovinu Duhova na ovo sveto, njoj posvećeno mjesto. Došli smo ovamo iz raznih mjesta, a biskup koji slavi ovu svetu misnu žrtvu stigao je iz dalekoga Kazahstana, upravo s drugoga kraja svijeta. Ovdje su danas okupljeni ljudi različite dobi, od najmanjih do odraslih, ljudi različitih zanimanja i pozicija. Svi smo došli našoj Majci jer smo svi njezina djeca. Okupljeni oko nje, zaista tvorimo jednu obitelj. Ako smo, mi djeca, okupljeni oko naše Majke, onda svi gledajmo u nju, i tada će nestati sve izvanjske razlike među nama, jer pred Marijom, našom zajedničkom majkom, svi se osjećamo poput male djece i stoga kao braća i sestre koja se vole kao prava Marijina djeca.

Što više u čistoći i jednostavnosti naše katoličke vjere postajemo djeca pred Bogom, i Marijina djeca, to se više događa obnova i reforma Crkve, to su više Duhovi. Što je više gremija, što je više sjednica, što je više straha i kompleksa manje vrijednosti pred javnim mnijenjem, pred političkom korektnošću, to je manje prave reforme Crkve, to smo dalje od pravih Duhova.

Dopustite mi da Vam ocrtam neke primjere duhovskoga crkvenog života i to iz  vremena i mjesta na kojima su katolici bili progonjeni, npr. u Sovjetskom Savezu. U Karagandi, nekoć duhovnom glavnom gradu Kazahstana koji je istodobno bio i središte velikoga staljinističkoga gulaga, mi, njemački katolici, preuzeli smo prije 35 godina pothvat izgradnje nove kuće Božje.

Nakon mnogo neprilika vlasti su dale dopuštenje uz nalog da zgrada mora biti niska izvana, niskogradnja poput obične dvorane, bez tornja ili križa. Vjernici su se odmah bacili na posao i radili, doslovno, danju i noću. Čak su i stare žene i djeca u vjedrima dovlačili kamenje, cement i pijesak. Gradnja je završila nakon dvije godine. Dublje je ukopana kako bi bila viša, jer vlasti nisu zabranile kopati u zemlju. Vjernici su je iznutra opskrbili sakralnom ljepotom do najmanjega detalja.

U to je vrijeme tamo živio tajni biskup, sluga Božji Aleksandar Chira. Vjernici nisu znali da je bio biskup, svi su ga zvali otac Aleksandar. Za to su znali samo Papa, KGB i rijetki upućeni. Kako se dan posvete približavao, vjernici su pitali: 'Oče Aleksandre, nemamo biskupa, tko će nam posvetiti crkvu?'. Odgovarao je: 'Već će se Bog za to pobrinuti'. Kad je na dan posvete otac Aleksandar ušao s mitrom i štapom, a vjernici prvi put vidjeli svoga patra na taj način, svi su zaplakali. Jedna starica koja je tada bila tamo, pripovijedala mi je: 'Za vrijeme posvete te crkve, proliveno je više suza, nego što je poškropljeno svete vode!' Da, to su zaista bili Duhovi, to je bila prava reforma Crkve bez puno povjerenstava i krugova diskusije!

Sljedeći primjer je iz povijesti irskih katolika koji su postali poznati po svojoj vjeri i kod kojih će se ove godine održati Svjetski euharistijski kongres. Poznati francuski pisac, grof Charles de Montalambert, bio je 1830. svjedokom sljedećega događaja koji je zabilježio sljedećim riječima:

'Ne mogu nikad zaboraviti onu prvu misu kojoj sam pribivao u jednoj seoskoj kapelici. Dojahao sam do podnožja jednoga brežuljka, sjahao sam i nakon hodanja sam zapazio klečeće obličje nekog čovjeka. Sve dalje su se vidjeli i drugi ljudi u istom tjelesnom položaju. Što sam se više uspinjao na brežuljak, to je bio veći broj klečećih seljaka. Konačno, na brežuljku sam vidio građevinu u obliku križa, bijedno sagrađenu od kamena, no bez morta i pokrivenu samo slamom. Sve uokolo kapele bilo je mnoštvo klečećih robusnih muškaraca, odreda gologlavih, koji se nisu obazirali na kišu koja je lila i na blato pod svojim nogama. Uokolo je vladao duboki muk. Bila je to katolička kapela u Blarneyu, a svećenik je upravo služio misu. Došao sam u trenutku pretvorbe kad se podizala hostija, a sav je onaj pobožni skup bio prignut licem do zemlje. Potrudio sam se da dođem pod krov kapele koja je bila puna ljudi koji su se klanjali. Nije bilo stolica, ni ukrasa, a ni popločena poda. Pod je bio od zemlje, kamena i vlažan, a krov propao. Kad je žrtva završila, svećenik je uzjahao i pobjegao jer je bio progonjen. Molitelji su onda ustali i otišli šutke kućama. Mnogi su još ostali malo u molitvi, klečeći u blatu, u onom tihom okruženju koje su ti vjerni i siromašni ljudi izabrali u vrijeme progona'. Kakav primjer vjere, ljubavi i čašćenja Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu! Opet je i taj primjer bio mali Duhovi u Crkvi, i moćna snaga za pravu reformu Crkve.

Pravi Duhovi i prava reforma Crkve ne pretpostavlja samo istinsko i djetinje štovanje Marije, nego iznad svega, također, duboko čašćenje Presvete euharistije. Marija Bezgrješna i sveto čovještvo Isusa Krista, tj. njegovo Tijelo i njegova Duša, remek-djela su Duha Svetoga. Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski u tom je smislu rekao: Bog je mogao stvoriti ljepše nebo i ljepšu zemlju, ali nije mogao ljepšu Majku, ni ljepše Tijelo Kristovo. Stoga su svi naraštaji katolika prosvjetljeni Duhom Svetim ovako pjevali: 'Najljepši Gospodine Isuse' i 'Sva si lijepa o, Marijo!'.
 
Danas je više nego bjelodano da Crkva proživljava veliku krizu. Ta se kriza pokazuje najočiglednijom u krizi bogoštovlja, liturgije, konkretnije u krizi euharistijskoga života. Ona se pokazuje prvenstveno na nekim ranama na tijelu današnje Crkve. Velika je rana danas širom rasprostranjeni način primanja pričesti gdje se klanjanja dostojno Tijelo Kristovo, u kojem je prisutno sve veličanstvo božanstva u tako maloj i nježnoj hostiji, prima bez prepoznatljive sakralne geste klanjanja. Takav vanjski oblik primanja pričesti ostavlja dojam kao da se tu postupa s običnom hranom. Uobičajena hrana se ne uzima klečeći i ne stavlja se nikom u usta, osim maloj djeci, nego si je svatko sam stavlja u usta.

Anđeli u nebu kleče pred Isusom, Jaganjcem, apostoli su pred Tijelom Isusovim išli na koljena. Veliki su proroci darove Božje upečatljivo primali izravno u usta (svitak, goruća žeravica, usp. Ezekijel glava 2 i glava 3, Ps 81, 11, Izaija 6, 6), jednako kao što čine mala djeca u odnosu na svoje hranitelje, i kako je to Isus zahtijevao, da se Kraljevstvo Božje prima poput djece (usp. Lk 18, 17). Kako je velik kontrast između danas raširenog oblika pričesti na ruke s minimalnim znakom klanjanja s jedne strane, i veličanstvenih primjera iz Svetoga pisma i primjera katolika iz prošlih dvije tisuće godina, te također nadahnjujućih primjera naših predaka, roditelja, djedova i baka, s druge strane!

Naš Sveti Otac, papa Benedikt XVI., upravo nam je dao lijek protiv ove pokazane rane, po svojem Učiteljstvu i svom primjeru. Od Tijelova 2008. pričest dijeli isključivo na način da je vjernici primaju klečeći na usta. Papa to daje uočiti posvuda na svojim misama, gdje god odlazi. On je Namjesnik Kristov na zemlji i daje nam svima jasan, praktičan nauk. Pravi katolik, i još više, pravi katolički biskup, ne može ignorirati tu Papinu gestu.

Sveti mučenik i kardinal Ivan Fischer je u vrijeme protestantske reforme napisao ove prikladne riječi: 'Kad tko s pozornošću pobliže promotri razdoblja procvata Crkve i vremena pada, kao i različite reforme, kako u Crkvi nerijetko idu jedna za drugom, ustanovit će: razlog pada u Crkvi gotovo uvijek leži u zapostavljanju i zloporabi toga Presvetog oltarskog sakramenta. S druge će strane spaziti: vremana prave reforme i procvata crkvenog života uvijek idu s nježnom pobožnošću k ovom sakramentu i s gorljivim primanjem toga sakramenta' (F. Holböck, 'Das Allerheiligste und die Heiligen', Stein am Rhein, 1986., str. 195).

Jedan od najvećih euharistijskih svetaca, sveti Petar Julijan Eymard, jednom je rekao: 'Zašto ljudi našem euharistijskom Gospodinu čine stvari koje bi njih same najdublje uvrijedile? Zašto su manje osjetljivi kad se radi o časti euharistijskoga Gospodina, nego kad se radi o njihovoj časti? Najveći grijesi protiv vjere dolaze od manjka strahopoštovanja pred Isusom u Euharistiji. U razdobljima koja su bila opečaćena vjerom, katolici su mislili kako nikako ne mogu dovoljno učiniti da uzvise plemenitost euharistijskoga bogoslužja: o tomu svjedoče veličanstvene crkve, svete posude i odjeća, stavovi strahopoštovanja. Sve je to bilo djelo vjere. Čast koja se iskazuje Isusu u Euharistiji je mjera po kojoj se mjeri vjera i izraz krjeposti. Stoga, iskazujmo Isusu u Euharistiji najveće moguće iskaze štovanja. On je toga dostojan. On na to ima pravo!' (usp. 'The real presence', New York, 1938., str. 144).

Kakvo bi to bilo svjedočanstvo vjere kada bi na svetim misama na cijelom krugu zemaljskom, bilo sve više nesumnjivih znaka klanjanja, tišine, svetosti pjevanja, kad bi svećenik i vjernici zajedno gledali na Krista, na unutarnji i na izvanjski način! Kad bi vjernici samorazumljivo primali Tijelo Kristovo u stanju posvetne milosti, ispovjeđeni, u klanjajućem stavu klečanja i u poniznosti djeteta izravno u usta! To bi bili tihi, ali snažni znaci prave obnove Crkve! I kad bi onda jedan bogotražitelj pribivao jednom takvom bogoštovlju punom strahopoštovanja, tada bi- rabeći riječi sv. Pavla- pao ničice i poklonio se Bogu priznajući: 'Zaista, Bog je među vama!' (1 Kor 14, 24-25). To bi bili pravi učinci Duhova za kojima su bili čeznuli sveti pape našega vremena, počevši od svetoga Pija X. do blaženoga pape Ivana Pavla II. i Drugoga vatikanskog koncila. Pravi katolici su prava Marijina djeca, ljubitelji i klanjatelji euharistijskog Gospodina. Svaki pojedini od nas, bio i nezamjetljiv, koji se trudi vjerno i iskreno štovati Majku Božju Mariju, častiti i primati euharistijskoga Spasitelja s najdubljim strahopoštovanjem, duhovski je čovjek i vrlo snažno pridonosi pravoj obnovi Crkve.

Dođi Duše Sveti i po zagovoru Marijinu sve više ispunjavaj srca biskupa, svećenika, srca svih vjernika i obnovi lice svoje Crkve. S dragim Sinom neka Djeva Mati, blagoslov nam dostoji se dati! Amen."

Izvor: gloria.tv
Slika: Maria Vesperbild

petak, svibnja 25, 2012

Primjer

Kad je već naveden tako dobar primjer u odgovoru na pitanje o "mrtvom jeziku", nisam mogao zanemariti sljedeći intervju:

"Don R. Spataro, SDB poučava kršćansku klasičnu književnost i tajnik je Fakulteta za kršćansku i klasičnu književnost Papinskoga salezijanskog sveučilišta, znanog i kao 'Pontificium Institutum Altioris Latinitatis'.

Prije pedeset godina, 22. travnja 1962., Ivan XXIII. je potpisao Apostolsku konstituciju 'Veterum Sapientia', o studiju i uporabi latinskog jezika, u kojoj je pozvao, među inim, na stvaranje ustanove 'Academia Latinitatis Institutum'.

Nju je ustanovio Pavao VI. Apostolskim pismom 'Studia Latinitatis' od 22. veljače 1964., u kojem je zadaću njegova 'promicanja i napretka' povjerio Salezijanskoj družbi.

- Don Roberto, jeste li nakon ravnanja 'Ratisbonneom' u Jeruzalemu zadovoljni ovom novom akademskom službom u Rimu?

Sigurno! Prvenstveno iz osobnih razloga jer oduvijek volim klasičnu kulturu, a osam sam godina poučavao latinski i grčki na salezijanskim licejima. Zatim zbog kulturnih motiva; povezujem teologiju koju sam poučavao u centru 'Ratisbonne' sa studijem kršćanskih antičkih pisaca kojima sam trenutačno zauzet. Oni su ti koji su izradili prve teologijske sinteze i koji su teologiji dali znanstveni i mudrosni identitet.

- Kakve su brojke? Upisuju li se mnogi?

Od samog osnutka naša ustanova djeluje kao centar studija specijalizacije. Prema tomu, više od broja upisa treba voditi brigu o kvaliteti poučavanja i studiranja. Utješno je znati da su neki od naših bivših studenata priznati sveučilišni profesori ili specijalisti pri Svetoj Stolici i biskupijama. Svake godine, u pravilu, broj je studenata triju ciklusa oko pedeset, no zauzeli smo se oko podizanja toga broja.

- Tko su ti hrabri ljudi koji žele učiti Ciceronov jezik? Ima li i stranaca?

To su klerici koje su poslali njihovi poglavari i određeni su za poučavanje latinskog, grčkog i patristike na redovničkim sjemeništima i studentatima; zatim su tu i drugi studenti, pretežito laici, koji vole klasičnu i antičku kršćansku kulturu. Oni su tu zbog profesije; od poučavanja do suradnje s izdavačkim kućama.
 
- Tko su stranci?

Budući da je naš fakultet papinski, po naravi je međunarodni. Imamo studente iz Istočne Europe, Afrike, Sjeverne Amerike, pa i Kine!

- Danas nije jako aktualno govoriti o latinskom. Latinski se svrstava u kategoriju 'mrtvih jezika'.

Izraz 'mrtvi jezik' je jedna banalnost. Nijedan ozbiljan filolog ga ne smatra takvim, jer čak kada je prestao biti materinskim jezikom naroda na koncu kasnoantičkog svijeta, latinski je nastavio biti pisanim i govornim jezikom svih kulturnih ljudi sve do XIX. st., uključujući fizičare i matematičare. Bio je čak službenim jezikom nacionalnih parlamenata, poput mađarskoga ili hrvatskoga. Može li se, dakle, smatrati 'mrtvim' jezik koji nastavlja studirati mnoštvo u cijelom svijetu? Je li mrtav jezik studij čijih tekstova hrani plemenite i visoke misli? Osim toga, to je nadnacionalni jezik Svete Stolice, mnogih humanista koji komuniciraju na latinskom, liturgije koja slavljena na latinskom privlači rastući broj vjernika, nadasve mladih.

- I srednje se talijanske škole vraćaju učenju latinskog.

Latinski je vrlo lagan za učenje pod jednim uvjetom- da se napusti metoda koja morbidno preteže u školama, a nametnuo ju je njemački filologizam XIX. st. Ako se, naprotiv, poučava 'naravnom metodom', već za 150 sati student bez pretjerana napora, i osobito bez dosade, može čitati klasike. Trebamo novu generaciju učitelja koji poznaju tu metodu i koji je prihvaćaju s oduševljenjem, jer čini čuda!

- Na koncu, koji su ciljevi koje danas slijede studenti i profesori Vaše ustanove?

Vodilja je vrlo jasna: po znanju antičkih jezika, latinskoga i grčkoga, želimo biti dio 'rei publicae litterarum' i dijalogizirati s misliteljima koji su za 2500 godina koristeći razum ili vjeru, ili oboje, razvili kulturu velike antropološke, etičke, duhovne dubine. Svijet, izgubljen kao nikad u ovoj kriznoj epohi, krajnje treba ponovo usvojiti vrijednosti one 'humanitas' koju su izrazili, da spomenem samo neka imena, Sofoklo, Platon, Seneka, Augustin, Toma, Erazmo Rotterdamski.

- Zašto je Sveta Stolica povjerila ovaj fakultet don Boscovim sinovima?

Zato jer je i na ovom području don Bosco bio pionir! U Valdoccu je promovirao studij latinskoga i grčkoga metodama koje su danas ponovo otkrivene kao inovativne i učinkovite, dakle, naravna metoda. Pomislite samo da su se u Valdoccu, i desetljećima kasnije u salezijanskim kolegijima, s uspjehom prikazivale komedije na latinskom. Treba vratiti ovu baštinu; na pomoć mladima da budu bolji, ljubitelji istine, dobrote i ljepote."

Izvor: MiL

Za one koji nisu primijetili, na stranici Glasa Koncila nalazi se zanimljiv intervju s prof. Katičićem iz 2009. Govorio je i o netipičnosti hrvatske kulture u kojoj od IX. st. živi kulturna dvojezičnost, također u liturgiji:

"[...]
Međutim, mnogi se još i danas neće složiti s Vama, jer ističu da je latinski jezik u bogoslužju primjer kulturne potlačenosti jednog naroda, u ovome slučaju hrvatskoga, i njegova narodnog jezika.

DR. KATIČIĆ: Ma to su, oprostite na izrazu, gluposti, jer bi onda cijela europska kultura, kao i kultura gotovo svih europskih naroda bila ugnjetena i kolonizirana. Riječ je, nažalost, o nedoraslosti pojedinaca vlastitoj kulturnoj baštini, koji još i danas tako misle, iako je to već preporodom prevladano.

[...]"

Izvor: Glas Koncila

četvrtak, svibnja 24, 2012

Vidaj rane ranjenim

8. svibnja 2012. pokrenuta je internetska stranica milosrdne braće i bolnice Sv. Rafaela, a donosi najvažnije podatke o povijesti Bolničkoga reda, svetima i blaženima te o načelima njihova rada u službi bolesnih. Sve to možete proširiti čitajući literaturu na hrvatskom jeziku o Redu sv. Ivana od Boga, čiji se popis i litanije na čast svetom utemeljitelju nalaze ovdje.

Uoči svetkovine Duhova podsjetit ćemo se na nešto starije vrijeme skrbi za bolesne koje je povezano s djelatnošću bratovština Duha Svetoga, koje su u srednjem vijeku bile proširene diljem Europe. Početci tih bratovština su u djelu koje je za bolesne i siromašne započeo blaženi Gvido(n) iz Montpelliera (1, 2). Osnovao je Red Duha Svetoga (3, 4) za redovnike i redovnice, a za svjetovnjake Bratovštinu Duha Svetoga (5, 6) koja je kasnije postala nadbratovštinom. Istoimenih je bratovština bilo i u hrvatskim krajevima. Nije sigurno da su naše bile povezane s rimskom Nadbratovštinom Duha Svetoga, ali su se zasigurno ugledale u nju. Na Hrčku je dostupan zanimljiv znanstveni rad I. Benyovsky Latin o trogirskoj Bratovštini Duha Svetoga čiji su se članovi bavili ukapanjem siromaha, vojnika, osuđenih na smrt, kao i onih koje je umorila kuga. Vodili su i gostinjac (hospital) kojemu su u svojim oporukama građani bili dužni ostaviti deset solida, no mnogi su ostavljali i više.

Blaženi Gvidon je rođen 1153., ili nešto kasnije, u obitelji koja je vladala Montpellierom preko dvjesto godina. Bio je četvrti sin kneza Vilima VII. i kneginje Matilde Burgundijske. Imao je trojicu braće i pet sestara. Roditelji su mu umrli kad mu je bilo dvanaest godina. Od tada pa do osamnaeste godine odgajali su ga templari. Kad je završilo to razdoblje njegova života, u rodnom je gradu, izvan gradskih zidina, oko 1174. utemeljio prvu kuću Duha Svetoga kao utočište za hodočasnike, bolesnike, samohrane majke, napuštenu djecu i one koji su htjeli napraviti zaokret u svom životu i krenuti putem obraćenja i pokore. Prvi članovi su kao i on sam bili laici. Blaženik je svoju zajednicu doveo i u Rim, a priznao ju je papa Inocent III., 1198. god. On je Gvidona spominjao kao ljubljenoga sina, a o bolnici je pisao da sjaji svjetlom milosrđa i dobrih djela prema siromasima. Osim triju zavjeta, braća i sestre su polagali i četvrti koji se odnosio upravo na skrb o bolesnicima: "Ja... posvećujem se i prikazujem Bogu samomu, svetoj Mariji i našim bolesnicima i siromasima, da do kraja danâ svojega života budem njihov sluga..." (7) Sestrama je bl. Gvidon povjerio posebnu brigu za majke i neželjenu djecu. Blaženik je sastavio vlastito pravilo koje se kao dopuna Augustinovu obdržavalo do XV. st. U njemu je zapisao da oni koji dolaze u bolnicu najprije moraju otići na ispovijed i primiti sv. pričest. 


Red je izvorno bio osnovan samo kao bolnički, no Inocent III. mu je dao također vojničku dimenziju. Bilo je to vrijeme borbe protiv albigenškog krivovjerja. Zahvaljujući Inocentovoj potpori brzo se širio Europom. Bili su prepoznatljivi po plavom habitu s dvostrukim srebrnim križem. Od XV. je st. plavu boju habita zamijenila crna, a iznad križa se već od 1290. pojavljuje i bijeli golub kao simbol Duha Svetoga. Simbolika dvostrukoga križa je u tome da podsjeća redovnike na dvostruku dužnost; da rade na svom spasenju i na spasenju bližnjih. Tri grede označavaju i Presveto Trojstvo, a dvanaest kraka, dvanaest plodova Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22-23). Za zaštitnicu reda bl. Gvidon je izabrao sv. Martu koja je iskazala gostoprimstvo Spasitelju. Odlukom pape Pija II., 1459., Red više nije vojnički, nego zadržavajući svoju hospitalnu dimenziju postaje kanonički. U tom stoljeću je postojalo oko 750 samostana Reda Duha Svetoga na prostoru današnje Njemačke, Francuske i Italije (8). Lutherovo krivovjerje, Francuska revolucija i sekularizacija s početka XIX. stoljeća su uvelike naštetili Redu. Papa Pio VI. je 1776. ukinuo francusku granu reda, a bl. papa Pio IX., 1846. god., talijanski odvjetak. Zadnji je brat umro u Rimu 1870. Međutim, preživjeli su kontemplativni ženski samostani u Španjolskoj čije se sestre kao spomen na vitešku povijest Reda i danas  nazivaju 'comendadoras'. Španjolske sestre danas imaju samostane u Sevilli (stranica, blog, video), El Puertu de Santa María (stranicavideo), Jaenu, Meksiku i u Keniji. U Poljskoj je novicijat sestara bio zatvoren krajem XVIII. st., no uspjele su ga ponovo otvoriti 1850. Danas žive kanononičkim načinom života , a osim u Poljskoj nazočne su u Rimu, Ukrajini i u Burundiju (9). Konačno, jedan je svećenik u Poljskoj, o.Kazimir, još od mladosti sanjao o obnovi muške grane reda. Krajem osamdesetih godina su počeli prvi koraci, da bi 2003. gdanjski metropolit izdao dekret o uspostavi Družbe Duha Svetoga koja želi nastaviti karizmu bl. Gvidona. Oni su se angažirali osobito oko obrane života od njegova začeća. U tome nasljeduju bl. Gvidona koji je svojim redovnicama povjerio skrb za nahočad. Zbog njih su bolnice Reda imale u zidu komoru s posteljicom, dostupnu s vanjske strane, u koju su ih sigurno mogli odložiti oni koji su ih iz raznih razloga morali napustiti (10). Godine 2010. imali su trojicu kandidata iz Poljske, dvojicu iz Njemačke i jednog iz Australije, a u listopadu 2011. dobili su još četvoricu kandidata.

Među pobožnostima u Redu na prvom mjestu je ona Duhu Svetom, a zatim Presvetom Licu Isusovu, koja također seže u početke Reda. Papa Inocent III. je u dokumentu Ad commemorandas nuptias od 3. siječnja 1208., odredio da se rubac s Isusovim likom svake godine, na prvu nedjelju nakon Bogojavljenja, u procesiji nosi iz Bazilike Sv. Petra do Bolnice Duha Svetoga, na utjehu bolesnicima.

Osim samoga utemeljitelja Reda Duha Svetoga, do časti oltara dospjeli su i još neki redovnici, poput svetog Facija (18. siječnja) i bl. Antuna Ugarskog (13. svibnja). Na glasu svetosti su umrli još Bolesław Gwidon Jaśniewicz (1675.-1710.), časna Nimfa (1688.-1709.), Anđela Rimska, službenica Božja Tekla Raczyńska, a u novije vrijeme majka Ivana Urniza Garcia i s. Emanuela Kalb.

To su bile neke crtice iz zanimljive povijesti danas maloga reda koji je Božjom providnošću uspio nadživjeti sve ratove, revolucije i krivovjerja usred kojih se našao, također smo malo upoznali i lik bl. Gvidona koji je umro na današnji dan, 24. svibnja 1208., a posredno je ispirirao i bratovštine Duha Svetoga u Hrvatskoj. Spomenute su redovničke zajednice prije četiri godine obilježile osamstotu obljetnicu njegove smrti (11, 12). Brat Petar Saunier je o svom utemeljitelju zapisao nekoliko godina nakon njegove smrti: "Gvidon iz plemenite obitelji, bogat darovima bogatstva, još bogatiji darovima mudrosti, raspaljen vjerom i gorljivom ljubavlju, bio je tako osjetljiv za potrebe siromašnih da ih je častio kao gospodu, poštovao kao gospodare, ljubio kao braću, njegovao kao sinove i poštovao kao rubac Kristov" (13). Spomendan mu se slavi 6. veljače.

Litanije bl. Gvidona iz Montpelliera

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Blaženi Gvidone, moli za nas!

Štovatelju Duha Svetoga,
Štovatelju Lica Gospodinova,
Štovatelju Presvete Djevice Marije,
Utemeljitelju Reda Duha Svetoga,
Uzore života u siromaštvu,
Vjerni slugo Evanđelja,
Oče Gvidone koji si hranio gladne,
Oče Gvidone koji si napajao žedne,
Oče Gvidone koji si primao pridošlice,
Oče Gvidone koji si odjevao gole,
Oče Gvidone koji si pohađao bolesne,
Oče siromaha i beskućnika,
Oče usamljenih i napuštenih,
Oče siročadi i napuštene djece,
Oče slabih i bespomoćnih,
Oče zabludjelih i izgubljenih,
Pomoćniče trudnica i samohranih majka,
Branitelju nerođenog života,
Branitelju onih koji strahuju pred budućnošću,
Slugo milosrdne ljubavi,
Slugo koji donosiš olakšanje u patnji i bolesti,
Slugo malenih i prezrenih,
Slugo poniženih i marginaliziranih,
Blaženi Gvidone koji uživaš zajedništvo svetih u nebu,
Blaženi Gvidone pozvan u vječnu slavu Isusa Krista,
Blaženi Gvidone koji s radošću slaviš Boga Jedinoga- Oca i Sina i Duha Svetoga,

℣. Moli za nas blaženi Gvidone, oče i slugo svih koji pate,
℞. Da vjerni Duhu Svetomu nasljedujemo Slugu i Gospodina našega Isusa Krista.

Pomolimo se: Duše Sveti koji u nama dovršuješ djelo posvećenja, molimo te po zagovoru blaženoga oca Gvidona za duh osam blaženstava. Učini nas po njegovu uzoru siromašnima duhom, tihima, pravednima, milosrdnima, širiteljima mira, čistima srcem. Osposobi nas da prihvatimo njegovu karizmu požrtvovnim služenjem svakom čovjeku i raspali nas svetom gorljivošću za Tvoju slavu, da bismo po Tebi sjedinjeni s Isusom Kristom, veličali Oca Svemogućega, izvor vječne ljubavi i milosrđa, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: laudate.pl
Slike: Wikimedia Commons, ordendelespiritusanto.com

ponedjeljak, svibnja 21, 2012

Sveti grad

U Biskupiji La Crosse, 22. lipnja 2002., tadašnji je ordinarij, danas prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, kard. R. Burke, uspostavio zajednicu Regularnih kanonika Novog Jeruzalema. Utemeljitelj i prior zajednice je dom Danijel Augustin. Obratio se na katoličku vjeru 1977. god. Sa skupinom laika čikaške nadbiskupije radio je sedamdesetih na obnovi gregorijanskog pjevanja u crkvenom bogoslužju. Kad je osjetio svećenički poziv, otišao je u Econe, a zatim u Wigratzbad; zaređen je 1991.


Kao i svi regularni kanonici, članovi se drže Pravila sv. Augustina i zavjetuju stalnost mjesta (stabilitas loci), obraćenje života i posluh. U središtu njihove duhovnosti je dostojanstveno služenje tradicionalne katoličke liturgije. Novicijat traje dvije godine. Za to se vrijeme uvode u Sveto pismo, molitvu, duhovnost, gregorijansko pjevanje, kanonsko pravo, redovnički život, vlastite konstitucije i, naravno, latinski jezik. Velika se pozornost posvećuje osobi i djelima sv. Augustina. Taj je tečaj podijeljen na tri dijela: 1. uvod u lik i život sv. Augustina kako bi ga novaci upoznali i razvili pobožnost prema njemu kao duhovnom ocu regularnih kanonika, 2. osnove Augustinove duhovnosti te svečev filozofijski i teologijski nauk i 3. nauk sv. Augustina o redovničkom i samostanskom životu te njegovo pravilo. 

Budući da veliku pozornost pridaju askezi, imaju i propisane vježbe: poste u sve petke u godini, Čistu srijedu i sljedeća tri dana, sve dane u korizmi, uoči Božića, Duhova, Uzašašća, Uznesenja, Rođenja sv. Ivana Krstitelja, sv. Petra i Pavla, na kvatre i prosne dane. Nemrs obdržavaju srijedom i petkom kroz godinu, a u došašću, korizmi i u sedamdesetnici i subotom itd. Euharistijski post obdržavaju od ponoći, a trosatni ako moraju asistirati na misi nakon deset sati. Velika šutnja (silentium magnum) vlada od kompletorija do svršetka doručka sljedećega dana. Posebno se brinu i oko osobne jednostavnosti, pa je zabranjena uporaba parfema i duhanskih proizvoda jer, između ostaloga, predstavljaju kršenje siromaštva. Zabranjeni su i televizori, a računala su u zajedničkoj prostoriji. Odjeća se sastoji od neobojane tunike opasane smeđim remenom preko kojega dolazi opet bijeli škapular, a iznad svega crna kapuljača, nose crne čarape i crne cipele. Zanimljivo je kanonici Novog Jeruzalema ne predviđaju u svojim konstitucijama braću koja nisu svećenici, iako ih kanonički redovi obično imaju. Oni su tako isključivo klerička ustanova.


Danas se nalaze u Zapadnoj Virginiji, a za mjesec dana će proslaviti desetu obljetnicu svoga osnutka. U ovom kratkom orisu treba još istaknuti korsku molitvu jer je ona sastavni dio kanoničkog života i obvezna je za sve, prema izdanju latinskog Rimskog brevijara iz 1960., što uključuje matutin, pohvale, prvi čas, treći čas, deveti čas, večernju i kompletorij.

U svezi s molitvom časova napomenuo bih još da je prije nekoliko tjedana objavljena publikacija Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei koju vidimo na slici- Ordo Divini officii recitandi. Ima devedeset i pet stranica i namijenjena je svećenicima koji mole ili žele moliti klasični brevijar. Cijena je 6 €. To je prvi put nakon objave motuproprija Summorum Pontificum da je Sveta Stolica objavila jedno ovakvo izdanje.

Slike: RORATE CÆLI, New Liturgical Movement 2, 3, Messainlatino.it

petak, svibnja 18, 2012

Na raskrižju

Iza nas su burni tjedni koji su pokazali kako potpuno različite strane mogu djelovati oko zajedničkog cilja; propasti projekta unutarnjeg pomirenja (1).  Pismo trojice biskupa Piova bratstva koji iznose vrlo kritične stavove prema ovom procesu, tako je već polučilo nekog učinka jer je na redovitom zasjedanju Kongregacije za nauk vjere, 16. svibnja 2012., odlučeno da će se situacija ostale trojice biskupa Bratstva rješavati posebno i individualno. Otvoreno je pitanje što to znači za budućnost te zajednice. Članovi Kongregacije su iznijeli svoje mišljenje o izmijenjenoj Doktrinarnoj preambuli biskupa Fellaya koja je zaprimljena 17. travnja. Prefekt Kongregacije bi sve to danas trebao predati Svetom Ocu. 

U danima koji su prethodili sjednici Kongregacije za nauk vjere zaredale su izjave glavara i istaknutih ličnosti Bratstva otvorenih regularizaciji. Pozornost je osobito privukla važna vijest da bi do regularizacije Piova brastva moglo doći i u slučaju da se ne postigne potpuno slaganje oko svih otvorenih pitanja. Prvi je tu mogućnost na konferenciji udruge Actio Spes unica u Hattersheimu iznio prvi asistent generalnog poglavara piovaca, o. N. Pfluger. Na prigovore onih unutar Piova bratstva koji se s obzirom na otvorena pitanja i današnju proširenost raznih zabluda protive pozitivnom raspletu, odgovorio je da se, čak i kad bi došlo do punog slaganja, ne bi moglo očekivati- s obzirom na današnje stanje u Crkvi- da bi te zablude nestale od danas do sutra na samu Papinu zapovijed. Povukao je paralelu s događajima iz povijesti Crkve. "Nakon osude arijanizma, to je krivovjerje još dugo vremena bilo vrlo rašireno, na nekim područjima čak još mnogo desetljeća" (2, Spes unica). "Izjavio je da pod sadašnjim okolnostima poglavar Bratstva ne 'smatra da je moguće odbaciti Papin prijedlog'. Rekao je da bi zanemariti Papinu želju vodilo u sedevakantizam. Pfluger je naglasio da još postoje neka neslaganja između Svete Stolice i Bratstva, koje polaže pravo na slobodno kritiziranje nekih točaka sadržanih u koncilskim dokumentima. Podsjetio je kako je 1988. Lefebvre potpisao doktrinarni sporazum sa Svetom Stolicom koji je sadržavao 'puno više [doktrinarnih] koncesija sa strane Bratstva, nego ovaj koji Benedikt XVI. traži danas.'

Bivši poglavar Piova bratstva, o. F. Schmidberger, napisao je jednako važan uvodnik u svibanjskom broju njemačkog časopisa Bratstva u kojem kaže: 'Činjenica da nas Rim danas zove natrag iz egzila u koji smo bili odbačeni 1975.- oduzimanjem' kanonske potvrde Bratstvu i 'još više 1988. dekretom ekskomunikacije' biskupa posvetitelja i posvećenih biskupa- 'čin je pravednosti i, nesumnjivo, djelo autentične pastoralne skrbi Benedikta XVI.' No, još je važniji uvodnik jednog drugog povijesnog člana Bratstva, o. M. Simoulina, koji je objavljen u svibanjskom broju 'Seignadoua', lista koji objavljuje priorat Saint-Joseph-des-Carmes. O. Simoulin također piše o sporazumu sklopljenom između Lefebvrea i Ratzingera 1988., tumačeći da verzija doktrinarne preambule predstavljena u to vrijeme nije bila razlog za njen neuspjeh; pravi je razlog bio puno praktičniji. Doista, Lefebvre nije vjerovao uvjeravanju Vatikana da će moći posvetiti biskupa za svoga nasljednika: 'Razlog nije imao ništa s doktrinom ili statutom predstavljenim Bratstvu', napisao je o. Simoulin. 'Razlog zašto je proces zaustavljen bio je datum posvete biskupa.'


Na primjedbe među lefebvreovcima koji ne žele sporazum s Rimom, o. Simoulin je podsjetio da im je Ratzinger kada je 'postao papom rekao da tridentska misa nikada nije bila ukinuta (7. srpnja 2007.: 'Dakle, dopušteno je služiti misnu žrtvu prema tipskom izdanju Rimskog misala koji je promulgirao bl. Ivan XXIII., 1962. god. i koji nikada nije bio ukinut.'); rehabilitirao je četvoricu naših biskupa (21. siječnja 2009.); doustio nam je da tijekom dviju godina održimo doktrinarne razgovore, što msgr. Lefebvre 1988. nije zahtijevao. Ne bi bilo pretjerivanje kazati kako je msgr. Fellay postigao više od onoga što je tražio msgr. Lefebvre, usprkos tomu što nema njegov status ili moralni auktoritet.  Dakle, trebamo li zahtijevati više od msgr. Lefebvrea i msgr. Fellaya?' Simoulin je zaključio naglašavajući da je današnja situacija drugačija, negoli što je bila 1975. ili 1988., i da oni koji tvrde suprotno čine to zato što odbacuju 'svaki oblik pomirbe s Rimom', pokazujući možda 'nedostatak vjere u svetost Crkve'. 'Piovo bratstvo nije Crkva i ne može poštovati nasljeđe svoga utemeljitelja ako ne čuva njegov duh, negovu ljubav prema Crkvi i njegovu želju da joj služi kao sin koji je ljubi.'

Čitanje doktrinarnog dijela 'protokola sporazuma' koji je Lefebvre potpisao 5. svibnja 1988., korisno je za shvaćanje dijela sadržaja doktrinarne preambule o kojoj se često raspravljalo zadnjih mjeseci. Sadržaj te preambule je ostao povjerljiv zbog moguće potrebe za modifikacijama ili promjenama izraza koji se u njemu spominju- te su promjene bile predviđene od samoga početka. Utemeljitelj Bratstva je obećao lojalnost Papi, izjavljujući da 'prihvaća doktrinu o crkvenom Učiteljstvu sadržanu u br. 25 Dogmatske konstitucije 'Lumen gentium' II. vatikanskog koncila, i pristajanje uz nju.' U odnosu na neslaganje s izvjesnim koncilskim odlomcima, izjavio je: 'U odnosu na neke točke koje uči II. vatikanski koncil ili koje se odnose na kasnije reforme liturgije ili zakon što nam se ne čini lako pomirljivim s tradicijom, trudimo se prihvatiti pozitivan stav i komunikaciju sa Svetom Stolicom, izbjegavajući svaku kontroverziju.' Lefebvre je također izjavio da 'priznaje valjanost misne žrtve i sakramenata slavljenih s nakanom da se slijedi ono što Crkva čini, prema obredima iz tipskog izdanja Rimskog misala i rituala za sakramente koje su objavili papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. Na koncu, obećao je 'poštovati zajedničku crkvenu disciplinu i crkvene zakone.' Kako je bio slučaj i 1988., u dokumentu sklopljenom s tada kardinalom J. Ratzingerom, ostaje crno na bijelom postojanje 'izvjesnih točkaka' koje lefebvreovci smatraju 'teško pomirljivima' s tradicijom. No, to neslaganje nije sprječavalo puno zajedništvo. Dvadeset i četiri godine kasnije, događaji polaze drugim putem; dogodio se raskolnički čin i dogodila su se izopćenja. Sada, gotovo četvrt stoljeća kasnije, ta bi rana konačno mogla zacijeliti" (3, VATICAN INSIDER).

O. N. Pfluger bi u potvrdi Bratstva vidio službeno priznanje značaja Tradicije što bi utjecalo na čitavu Crkvu i ispravilo nepravdu njene stigmatizacije. Na pitanje, ne postoji li "opasnost da će neprijateljski nastrojeni mjesni biskupi iskoristiti sporazum da se bore i sprječavaju daljni rad Bratstva?"- odgovara: "Kretanje prema Tradiciji- prvenstveno želja mladih svećenika da čitaju staru misu- postalo je tako snažno da se unatoč zaplašivanju i tlačenju više ne može zaustaviti. Taj je pokret, u međuvremenu, postao dovoljno jak da će se Bratstvo moći braniti protiv predvidljivih zahtjeva modernističkih biskupa" (4, Spes unica).

Dakle, iako je sve još neizvjesno, ipak ima naznaka da bi ovaj dugogodišnji proces mogao završiti uspješno. Predsjednik Papinskog vijeća za zakonske tekstove, msgr. J. I. Arrieta, je izjavio se problemi ne tiču toliko doktrinarnih pitanja koliko ljudske razdvojenosti koja traje još od 1988. god. (5), prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, kard. Burke, u svetištu Gospe de Finibus Terrae pozvao je na molitvu na ovu nakanu (6), kard. Ranjith je nakon regularizacije spreman pozvati oce Piova bratstva da vode njegovo sjemenište i formiraju kandidate za svećeništvo (7), a kard. Koch je nakon sjednice Kongregacije za nauk vjere prije dva dana, izjavio da se moramo pripremiti na odluku Svetog Oca (8). Danas započinje devetnica Duhu Svetom pa izaberimo neku molitvu ovih dana na Papinu nakanu. Na koncu ovoga kratkog prijegleda možete još pročitati i razgovor s glavarom Američkog distrikta piovaca o ovom procesu i o dramatičnoj situaciji koja ih potresa ovih dana.


"- Možete li najprije podsjetiti naše čitatelje gdje su trenutačno pregovori između Piova bratstva i Vatikana u ovom trenutku?
 
Danas smo u fazi čekanja. Tijekom proteklih dviju godina odvijali su se doktrinarni razgovori između eksperata Kongregacije za nauk vjere i Bratstva sv. Pija X. Iako su razgovori ostali povjerljivi, nije tajna da se dvije pozicije nisu pomirile. Još uvijek postoji neslaganje o doktrinarnim pitanjima, međutim, bjelodano je da Kongregacija za nauk vjere ni jednu našu poziciju nije ustanovila nekatoličkom. Unatoč tomu neslaganju, čini se kako Sveti Otac želi Bratstvu osigurati kanonski status. Prije nekoliko tjedana je Preuzvišeni biskup Fellay poslao u Rim doktrinarnu izjavu. Sada očekujemo odgovor Rima.

- Što bi to konkretno značilo da Bratstvo dobije status personalne prelature?

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. uspostavljeno je 1970. Statute je odobrio mjesni biskup, a pohvalio ih je kardinal Wright 1971. Zatim su došle dvije osude, 1976. i 1988. Zbog kanonskih odstupanja i zbog doktrinarnih razloga, uvijek smo ustrajali na tomu da suzbijanje Bratstva nije bilo valjano i da je ono i dalje dio Katoličke crkve. U tom smislu, personalna prelatura neće za nas biti rođenje nove obitelji u Crkvi, nego će nam dati veću vidljivost. Drugim riječima, neće se mnogo promijeniti u samoj biti, ali hoće u pojavnosti.

Personalna prelatura je ustanova kojoj je na čelu prelat. Slična je dijecezi, osim što nema teritorijalnih granica. Superior ima jurisdikciju nad osobama; klerom, redovnicima i laicima, gdje god oni bili. Čini se, dakle, kako je to mogućnost za Bratstvo da ostane kakvo jest i da nastavi svoj rast.

- Bi li redovničke kuće koje su sada povezane s Bratstvom (benediktinci, dominikanci itd.) bile također pod tom prelaturom?

Ne želim ići u detalje te prelature jer još nemamo sve činjenice. Mnogi daju svakovrsne komentare, no detalji te mogućnosti, zapravo, još nisu objavljeni. Morat ćemo se vježbati u krjeposti strpljivosti i čekati.

No, kad je riječ o Vašem pitanju, ne bi trebalo biti poteškoća za druge redovničke zajednice pridružene Bratstvu da ih se uključi pod ovaj kišobran. Znam da je to jedna od briga biskupa Fellaya.

- Budući da još nema dogovora o uvjetima za uspostavu takve personalne prelature, ne treba li kazati da pregovori još traju te da i to još nije gotova stvar?

Povijest Bratstva je podsjetnik kako moramo biti razboriti i strpljivi. Svi se sjećaju što se dogodilo 1987.-1988., za vizitacije kardinala Gagnona. Reći ću kao anegdotu da sam prva obećanja u Bratstvu položio na ruke nadbiskupa Lefebvrea, 8. prosinca 1987., a kard. Gagnon je na tronu asistirao svečanosti. Zatim je došla doktrinarna deklaracija protokola od 5. svibnja 1988. Bila je to gotova stvar! Nadbiskup Lefebvre je sljedećega dana povukao svoj potpis jer Rim nije htio odrediti točan datum za posvetu biskupa.
   
Nadbiskup, u načelu, nije bio protivan praktičnom sporazumu, no taj je sporazum trebao biti 'praktičan'. Danas, kao i 1988., potrebujemo zaista praktičnih uvjeta koji će učiniti mogućim rad Tradiciji. 

- Što je, dakle, temelj tih visokih očekivanja da će sporazum biti oglašen već za Duhove?

Ne brzajmo sa zaključcima. Postoje razlozi za mišljenje da Sveti Otac želi brzo okončati stvar. No, samo će činjenice odgovoriti na to pitanje; treba čekati i vidjeti.

- Jedna od internetskih 'utemeljenih' glasina je da je 'dogovor' između Bratstva i Vatikana zapravo dovršen prije mnogo mjeseci i da je tim biskupa Fellaya samo radio oko pripreme pristaša Bratstva na neizbježnu odluku. Možete li to komentirati?

To je prava maštovitost, mogu potvrditi da to nije istina.

- Je li biskup Fellay imao kakvu sliku o razmišljanju Svetog Oca o svemu tomu? Je li imao izravnoga kontakta sa Svetim Ocem ili se sve odvijalo preko kard. Levade.
   
Normalan način komunikacije s Rimom je preko različitih kongregacija. Koliko znam, većina je službene komunikacije bila preko Kongregacije za nauk vjere, no to nije bio jedini kontakt Bratstva s Rimom.

- Još od svoga izbora papa Benedikt XVI. nije skrivao visoki prioritet koji osobno stavlja na iscijeljenje 'raskola' Bratstva. Ono što nije sigurno to su njegovi motivi. Je li moguće pronaći razliku između iskrene želje Svetog Oca da zaliječi rascjep iz političkih razloga, nasuprot stvarnog papinskog priznanja (kolikogod ograničenog) legitimnosti doktrinarnih prigovora Bratstva?

Teško je znati razlog zašto Papa hoće riješiti ovu situaciju. U jednu se ruku čini da se radi o njegovoj želji da se izbjegne tzv. raskol. U drugu ruku, svjestan je dramatične situacije Crkve koju čitatelji vašeg lista dobor poznaju; otvorena krivovjerja koja ispovijedaju crkveni ljudi, katkada se dira u božanstvo samoga Gospodina, da ne spominjemo otvorenu pobunu, gubitak vjere i stegovne probleme; bilo u Austriji, Americi ili Irskoj... Sveti Otac, smatram, vidi da bi Piovo bratstvo moglo biti od neke pomoći u borbi protiv tih pravih i uvelike proširenih problema.

Nadalje, tu je i tajna koja je povezana s misterijem Crkve, koja je istodobno ljudska- sastoji se od ljudi s njihovim slabostima i grijesima- no, i božanska, što znači da naš Gospodin Isus Krist i dalje vodi i aktivno po ljudima i s ljudima djeluje.

Postoje, očito, ljudski razlozi za to što se danas dešava u Crkvi i važno je pokušati shvatiti koji su 'politički' razlozi za različite poteze. Nadnaravni vidik, pak, mnogo više prosvjetljuje.

- Gledom na krizu vjere u Crkvi širom svijeta, je li moguće da bi Sveti Otac priznao možebitnu korist više od 500 svećenika Bratstva da mu pomognu u vraćanju kontrole u poslijekoncilskoj apostaziji?

Dajete dobar primjer tajne s kojom smo suočeni.

- Možete li štogod reći o pismima između četvorice biskupa Bratstva koja su nedavno procurila u medije?

Kao što sam rekao u nedavnom pismu: 'Ponajprije želim prokazati nemoralnost, kao i revolucionarnu narav, objavljivanja tako privatnih dokumemata. Ako čitanje privatnih pisama može biti teška stvar, kako nas uči moralka, daleko je ozbiljnije objavljivati ih ili širiti  bez dopuštenja auktora. Nadalje, subverzivno je objavljivati privatnu diskusiju između superiorâ jer im se tako nameće pritisak. Poglavar mora biti u stanju donijeti odluku zbog općeg dobra, a ne zbog ikakvog pritiska (...).

Bitno je zapamtiti da su takovrsna pisma  normalan način komunikacije među članovima Bratstva o vrlo važnim pitanjima. Normalno je, i dobro, da biskupi, ili čak svećenici Bratstva, mogu izraziti svoje osobno mišljenje na pristojan način i u duhu ljubavi. Još jednom, radi se o objavljivanju bez pristanka obiju strana, a to je neprihvatljivo.'

Neki odmah dođu do zaključka da u Bratstvu već postoji 'rascjep'. Iako je, nažalost, rascjep uvijek zamisliv, moramo se truditi da ga izbjegnemo što je više moguće. Ta razmjena pisama je jedan od načina da se razbistri situacija i od pomoći je svakomu u ovim teškim vremenima. Neki ta pisma koriste da pogoršaju situaciju; to nije moj način bavljenja tom stvari. Naprotiv, pokušavam komunicirati sa što više glavara i svećenika Bratstva i težim rješavanju mogućih nesporazuma.

- Prema Vašem mišljenju, složi li se biskup Fellay s uvjetima za personalnu prelaturu, bi li on nastavio i bez konsenzusa među sva četiri biskupa?

Mislim da je važno istaknuti ovdje nekoliko točaka. Kao prvo, kako sam već naveo, ta su pisma normalan i zdrav način da članovi Bratstva izraze svoje mišljenje generalnom poglavaru. U njima nema nikakve naznake 'raskola' s Bratstvom. Zapravo, činjenica da su upućena biskupu Fellayu pokazuje da trojica biskupa priznaju da vodstvo Bratstva u konačnici pripada generalnom poglavaru. Kao drugo, jasno je iz upute nadbiskupa Lefebvrea da jedino na generalnog poglavara spada dužnost donošenja odluka ove vrste.

- Mnogi su zabrinuti katolici, u svjetlu nesloge koju su ta pisma otkrila, tražili od biskupa Fellaya da ne ide dalje bez potpore većine biskupa Piova bratstva. Tvrde, kao i ja, da iako se kanonski status Piova bratstva u konačnici treba srediti, on je od puno manje važnosti u ovom kritičnom trenutku od održavanja jedinstva među Bratstvom; danas najsnažnijim glasom lojalne opozicije u Katoličkoj crkvi. Ne bi li i sâm Vatikan prihvatio razborit zahtjev za odgodom sporazuma s ciljem da biskupu Fellayu i njegovoj subraći biskupima dade više vremena da spriječe veliki rascjep Bratstva?

Ponovo ću reći, mislim da je pretpostavka, nastala zbog internetskih glasina, da se rascjep već dogodio u Bratsvu i da će se, kad se zaključi praktični sporazum s Rimom, raspasti na komadiće. Vrijeme će pokazati hoće li i kolika bi ta podjela mogla biti, ali vjerujem da ona nije niti blizu tako velika kako se čini. U svakom sam slučaju zahvalan za zadivljujuće jedinstvo koje su pokazali članovi Bratstva u Distriktu SAD-a.

O pitanju raspoloženja Vatikana da odogodi stvari; to je svakako pitanje za Svetu Stolicu. Za nas je jasan put koji nam je utro naš časni utemeljitelj; on je uvijek izražavao želju da se podloži papi, uz zaštitu za rast Tradicije, opstojnost Bratstva i jamstvo da se od nas neće tražiti da smanjimo našu borbu, niti činimo kompromise na račun vjere. Kako je rekao 1987.: 'Ako nam Rim zaista želi dati pravu autonomiju, kakvu imamo sada, ali s podložnošću- željeli bismo se podložiti Svetom Ocu i uvijek smo to željeli... ako se Rim složi da nam dopusti da isprobamo ovaj eksperiment Tradicije, više neće biti nikakvih problema.' (Fideliter, br. 60, studeni/prosinac 1987.).

- Prema uvjetima sporazuma, Bratstvu će biti dopušteno da nastavi svoju dugotrajnu i konstruktivnu kritiku II. vatikanskog i nove mise. No, nismo li to čuli i prije? Nije li istina da kad god je takvo dopuštenje dano drugim tradicijskim bratstvima, da se kritika nije ostvarila, a mnogi dobri svećenici su čak privedeni koncelebraciji nove mise, podupirali kontroverzne događaje kao Svjetski dan mladeži, i odlagali bilo kakav smislen otpor revoluciji koju je pripustio II. vatikanski?

Mnogo je toga što razlikuje današnje okolnosti od ranijih vremena. Tako je biskup Fellay ustrajao na doktrinarnim razgovorima s Rimom i tražio preduvjete za to. Dva su znaka dobre volje: prvo, sloboda tradicionalne mise i drugo, povlačenje navodnih izopćenja. Oba su izvršena.

Nadalje, ne smijemo ignorirati razlike između zajednica Ecclesiae Dei i nas; one niti imaju autonimiju niti biskupe.

Zatim, glede II. vatikanskog, drugi pisci izvan Bratstva, poput msgr. Gherardinija, sada mogu otvoreno kritizirati II. vaitkanski. Dakako, mi se ne pretvaramo da neće biti pritiska u slučaju regularizacije, no moramo imati na umu da taj pritisak dolazi samo iz određenih izvora, ne svih.

- Ali, čini se da je Vatikan odlučan u tome kako, da parafraziram Oca iz Nantesa, Bratstvo mora progutati Koncil da bude regularizirano. Je li to fer procjena? I, ako nije, nije li barem teoretski moguće da neki u Vatikanu nastoje neutralizirati najznačajniju opoziciju tom Koncilu koja je danas preostala na svijetu- prvo ekskomunikacijom, a onda regularizacijom?

Nikada kao danas nije pozicija Bratstva bila tako jasno izložena i dokumentirana u Rimu- zahvaljujući razgovorima proteklih godina. Kao što sam rekao, te su diskusije već pomogle drugima izvan Bratstva da iznesu istu kritiku.

U ovim jedinstvenim okolnostima bez presedana, zar je nerealistično misliti da bi priznanje Bratstva ojačalo taj već započeti pokret?

Naša je nada da će se taj pokret širiti i da će se rješenje koje nudi tradicija priznati i primijeniti. Treba istaknuti da preokupacija Bratstva nije vlastito dobro, već dobro cijele Crkve.

Zatim, važno je razumjeti da katolički auktoriteti diljem svijeta nisu nikad bili toliko podijeljeni kao danas. Neki će zasigurno pokušati neutralizirati ovu opoziciju jer je jasno da ne vide svi naše priznanje u dobrom svjetlu. No, tu i tamo neki bi mogli biti skloni iskušati put Tradicije, ako to Papa tolerira.

- Da, no neki će ukazati na to da Bratstvo sv. Petra još čeka, primjerice, da mu bude dan vlastiti biskup; prekoalpskim redemptoristima još nije dopušteno da rede svoje sjemeništarce jer im je neobjašnjivo uskraćeno dopuštenje; biskup Rifan iz Camposa u Brazilu bio je vrlo kritičan prema tradicionalističkom otporu II. vatikanskom, a i sam je koncelebrirao mise po novom redu; također, iako je Ustanovi Dobrog Pastira isto bila dopuštena kritika II. vatikanskog, čini se da se nije ostvarila. Ne govorim to da kritiziram  te dobre i svete svećenike od kojih su mnogi moji osobni prijatelji, i svi su u odanoj službi Našega Gospodina i Njegove Crkve. No, nije li čudno da Vatikan daje tako malu potporu tradicijskim redovima i bratstvima koji su do sada regularizirani?

Kad je Nadbiskup 1988. tražio barem jednog biskupa u svojim razgovorima s Rimom, bio je svjestan da je to ključna točka za opstanak tradicije. Svećenici i biskupi trebaju biskupa ne samo za ređenja, nego i da ih utvrdi u vjeri. To je svojstveno biskupskoj posveti. Jedna od glavnih teškoća zajednica Ecclesiae Dei je što većina njih nema prave biskupske vlasti. Druga je nedostatak zaštite mjesnih biskupa ili biskupskih konferencija.

Glede Camposa, imam tri zapažanja. Prvo, mi smo naše doktrinarne primjedbe mogli iznijeti auktoritetima prije bilo kakvog mogućeg kanonskog dogovora. Drugo, nismo ograničeni na relativno malu situaciju u kojoj se nalazi Apostolska administratura. Treće, moramo priznati da nas kanonska struktura sama po sebi ne štiti od naših vlastitih slabosti.

Borbu moramo očekivati i s novom kanonskom strukturom. Linija koju nam je zacrtao naš utemeljitelj započela je u vrijeme II. vatikanskog koncila i uvijek je bila karakteristična za Piovo bratstvo. Od 1970., onda osudama iz '70.-ih i '80.-ih, zadnjih osamnaest godina otkako je generalni poglavar biskup Fellay, Bratstvo je održalo ovu vjernost. Milošću Božjom, moramo i hoćemo je nastaviti obdržavati.

- Nadbiskup Lefebvre je opravdao svoju odluku da 1988. posveti biskupe protiv volje Svetog Oca, citirajući odredbu Zakonika kanonskog prava za posebne slučajeve za vrijeme 'izvanrednog stanja' u Crkvi. Ako je približavanje između Bratstva i Vatikana sada moguće, bi li to značilo da je Nadbiskup bio prerevan 1988., ili je 'izvanredno stanje' jednostavno prestalo postojati?

Ne, stanje nužde u Crkvi ne postoji ovisno o Bratstvu sv. Pija X., regularizirnaom ili ne. Ono jedino može biti objektivna situacija u Crkvi. Danas to stanje nužde i dalje postoji jer, po nesreći, prečesto svećenici i vjernici ne mogu na normalan način primiti pravi nauk katoličke vjere ili primati sakramente na siguran način. Imate svećenike, pa čak i biskupe, koji otvoreno ispovijedaju krivovjerja, ili pak prihvaćaju i služe skandalozne obrede...

Izvanredno stanje će prestati samo onda kada bude objektivnih razloga da se duše povjere kleru i crkvenoj hijerarhiji bez razborite zaštite.

- Doista, čak i s monumentalnim 'Summorumom Pontificumom', papa Benedikt još nastoji izjednačiti 'dvije forme' rimskog obreda. Sâm još nije služio misu Pija V., nastavlja promicati punu provedbu dekreta II. vatikanskog.

Kao što se sprema kanonizirati Ivana Pavla II., tako nastavlja s asiškim molitvenim susretima- događajem koji je konačno potaknuo Nadbiskupa da onako djeluje. Koliko god voljeli i molili za Svetog Oca, ostajući zauvijek zahvalni za 'Summorum Pontificum', postoji li dovoljno dokaza o seizmičkom pomaku u papinskom domu da se tvrdi kako se situacija u Crkvi danas radikalno promijenila od one kakva je bila 1988.?

Kada su 2000. godine počeli prvi susreti između kard. Castrillóna Hoyosa i biskupa Bratstva, mnogi su smatrali da su uvjeti koje je iznio biskup Fellay u to vrijeme nerazumni. Kako bismo mogli očekivati da će papa osloboditi tridentsku misu? Kako smo mogli tražiti da se ukinu navodne ekskomunikacije? Kako bi bilo moguće provesti doktrinarne razgovore? Bilo je to za mnoge nepojmljivo. Mnogi su to uzeli za znak da je Bratstvo zaista raskolničko kad je biskup Fellay zatražio nemoguće uvjete, znak njegove tvrdoglavosti. Ti su uvjeti zatraženi kao znak dobre volje, znak da možemo ponovo izgraditi određeno povjerenje u volju Rima da ne uništi Tradiciju, što je i danas naravan strah. Još jednom, na te se uvjete tada gledalo kao na nezamislive.

Dvanaest godina kasnije vidimo da je ovim zahtjevima do određene mjere udovoljeno. Trebamo li dodati još zahtjeva? Trebamo li čekati dok više ne bude nikakvih proturječja? Neki su toga mišljenja. Biskup Fellay razborito prosuđuje priznajući znakove koje je dao Rim.

Postoje neki drugi znakovi promjene u Rimu. Zadnjih smo godina vidjeli više kritike II. vatikanskog iz drugih izvora, nego od Bratstva. Postoje neki napori da se isprave određene pogreške. Mislim, primjerice, na prijevod 'pro multis' u 'za mnoge', a ne 'za sve'. Možete reći da je to malo u usporedbi s Papinim ekumenskim pothavatima, beatifikacijom Ivana Pavla II., Trećim Asizom itd. Nije mnogo, ali je nešto. Dakle, je li se situacija u Crkvi radiklano promijenila? Ne, ali neke su se promjene dogodile.

Konačno, vjerujem da se glavni znaci koji čekamo uvjeti za samu personalnu prelaturu. Hoće li to biti struktura koja će nas dovoljno štititi? Taj će znak korak učiniti mogućim ili nemogućim.

- Što je s argumentom da bi bez 'sidra' koje je spušteno s Petrove barke, a predstavlja Bratstvo, Crkva još uvijek išla prema stijenama- što pokazuje izvjesnu razinu hitnosti za Bratstvo da ostane tamo gdje jest dok oluja ne prođe?

Ne vidim Bratstvo kao sidro. Mi nismo samo prikačeni lancem na barku; mi smo u barci i ne želimo biti izbačeni van... U svakom slučaju, ako želimo sačuvati analogiju sidra, zašto 'sidro' ne bi djelovalo u novoj strukturi?

Ne vjerujem da na Crkvu možemo gledati na politički način; to je Petrova barka i naš je Gospodin upravlja."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

nedjelja, svibnja 06, 2012

Za mnoge

"Izraz »za mnoge« otvoren je za uključivanje svakoga čovjeka te svjedoči o činjenici da se ovo spasenje ne događa na mehanički način, bez pristanka ili sudjelovanja pojedinca. Vjernik je, zapravo, pozvan s vjerom prihvatiti dar koji mu je ponuđen i primiti nadnaravni život koji se daje onima koji sudjeluju u tome otajstvu te svjedoče o njemu svojim životom, kako bi bili ubrojeni među »mnoge« o kojima ovaj tekst govori." (Izvor)

Prošlo je više od pet godina otkako je objavljen dokument Kongregacije za bogoštovlje u kojem se traži da se u prijevodima misala ispravno prevedu Isusove riječi u kanonu sv. mise. Provedba je tekla sporo i još nije posvuda zaživjela, tako da je Sveti Otac osobno intervenirao 14. travnja 2012., pismom upućenim biskupima njemačkog jezika. Katholisches.info piše da činjenica što je Papa odlučio pisati na svom materinskom jeziku nije sporedna stvar. Učinio je to zato da njegovu poruku konačno čuju i shvate i ostali biskupi Srednje Europe. Budući da na hrvatskom o tom pismu Svetog Oca postoji samo sažetak na internetskoj stranici Vatikanskog radija, donosim ga ovdje u cijelosti.

"Preuzvišeni!

Poštovani i dragi gospodine nadbiskupe!

Tijekom svoga pohoda, 15. ožujka 2012., dali ste mi do znanja da što se tiče prijevoda riječi 'pro multis' u kanonu svete mise, i dalje nema sloge među biskupima njemačkoga govornog područja. Čini se kako prijeti opasnost da će pri novom izdanju 'Gottesloba', koje se uskoro očekuje, neki dijelovi njemačkoga govornog područja htjeti ostati kod prijevoda 'za sve', i ako bi se Njemačka biskupska konferencija, po želji Svete Stolice, složila tiskati 'za mnoge'. Obećao sam Vam da ću se u pisanom obliku izjasniti o ovom ozbiljnom pitanju kako bi se spriječilo takvo razilaženje u najintimnijem prostoru molitve. Pismo koje putem Vas šaljem članovima Njemačke biskupske konferencije, bit će poslano i ostalim biskupima njemačkoga jezičnog prostora.

Dopustite mi najprije da nešto kažem o nastanku ovog problema. Kad se prevodio Rimski misal na njemački jezik, '60.-ih godina, pod odgovornošću njemačkih biskupa, postojao je egzegetski konsenzus da je riječ 'die vielen', 'viele' [mnogi, op. splendor] u Iz 53,11 i dalje, hebrejski izraz koji označava cjelinu, 'sve'. Riječ 'viele' je tako u izvješćima  Mateja i Marka o ustanovljenju euharistije smatrana semitizmom koji bi se morao prevesti kao 'sve'. To se također odnosilo na latinski tekst čiji je prijevod neposredno predstojao, čiji se 'pro multis' iz evanđeoskog izvještaja odnosi na Iz 53, te ga se zato trebalo prevesti kao 'za sve'. Taj se egzegetski konsenzus u međuvremenu raspao, više ne postoji. U njemačkom prijevodu Svetog pisma u izvještaju o Posljednjoj večeri stoji: 'Das ist mein Blut, das Blut des Bundes, das für viele vergossen wird' [Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.] (Mk 14, 24; usp. Mt 26, 28). Tako se uočava nešto vrlo važno: zamjena 'pro multis' sa 'za sve' nije bio puki prijevod, nego interpretacija koja je bila i ostaje vrlo dobro utemeljena, no ipak tumačenje i više od prijevoda.

To spajanje prijevoda i tumačenja u izvjesnom smislu pripada načelima kojima se, neposredno nakon Koncila, vodilo pri prevođenju liturgijskih knjiga na moderne jezike. Postojala je svijest o tomu koliko su Biblija i liturgijski tekstovi udaljeni od jezika i misli suvremenog čovjeka, da bi i prevedeni ostali uvelike nerazumljivi sudionicima bogoslužja. To je bio novi pothvat, da tekstovi u prijevodu budu pred sudionicima bogoslužja, no pri tom bi još ostali uvelike udaljeni od njihova svijeta i ta bi udaljenost baš sada postala vidljivom. Činilo se tako ne samo opravdanim, nego i obvezatnim umiješati interpretaciju u prijevod te tako skratiti put do ljudi čije je srce i razum trebalo doseći tim riječima.

I nadalje, do izvjesnoga stupnja, vrijedi načelo sadržajnoga, a ne nužno doslovnoga prijevoda temeljnih tekstova. Kako stalno iznova moram moliti liturgijske molitve na različitim jezicima, uočio sam da je između različitih prijevoda katkada teško naći zajedništvo i da se zajednički tekst koji im je u temelju može prepoznati još samo izdaleka. Zatim su tu potkopavajuće banalizacije koje su prava šteta. Tako mi je osobno tijekom godina postajalo sve jasnije da načelo ne doslovne, nego strukturalne ekvivalencije u prevođenju ima svoje granice. Slijedeći takve uvide, Kongregacija za bogoštovlje je 28. ožujka 2001. objavila naputak za prevođenje 'Liturgiam authenticam', u kojem je opet u prvi plan gurnuto načelo doslovnoga prevođenja, dakako, ne propisujući jednostrani verbalizam. Najvažniji uvid koji se nalazi u temelju toga naputka, sastoji se u već spomenutom razlikovanju između prevođenja i tumačenja. To je nužno kako u odnosu na riječ Pisma, tako i u odnosu na liturgijske tekstove. S jedne se strane sveta riječ mora pojaviti kao ona sama, također sa svojom stranošću i pitanjima koja nosi; s druge strane, Crkvi je dana zadaća tumačenja da- u granicama našeg shvaćanja- do nas dođe poruka koju nam je Gospodin namijenio. Također niti najegzaktniji prijevod ne može nadomjestiti interpretaciju: strukturi objave pripada da se Božja riječ čita u interpretativnoj zajednici Crkve, da se međusobno povezuju vjernost i posadašnjenje. Riječ mora opstojati u svom vlastitom, možda nama stranom obliku; tumačenje se mora mjeriti vjernošću samoj riječi, ali istovremeno biti pristupačno današnjem slušatelju.

U tom je surječju Sveta Stolica bila odlučila da se kod novih prijevoda misala riječi 'pro multis' prevedu kao takve, a da se istovremeno ne interpretiraju. Na mjesto interpretirajućeg 'za sve', mora stupiti jednostavan prijevod 'za mnoge' ['für viele']. Htio bih upozoriti da jednako kod Mateja, kao i kod Marka, nema člana, dakle ne 'für die vielen', nego 'für viele'. Ako je s gledišta temeljnog suodnosa između prijevoda i tumačenja ova odluka, nadam se, potpuno razumljiva, ipak sam svjestan da predstavlja ogroman izazov svima na koje spada tumačenje Božje riječi u Crkvi. Redovitim pohoditeljima bogoslužja će se to gotovo neizbježno činiti kao lom u središtu svetoga. Pitat će se: Nije li Krist umro za sve ljude? Je li Crkva promijenila svoj nauk? Može li se i smije li ona to učiniti? Radi li se tu o reakciji koja želi razoriti nasljeđe Koncila? Svi iz iskustva zadnjih pedeset godina znamo kako promjene u liturgijskim oblicima i tekstovima pogađaju ljude u dušu; kako jako mora ljude uznemiriti promjena teksta na tako središnjem mjestu. Budući da je to tako, kad je primjereno razlici između prijevoda i tumačenja odlučeno u korist prijevoda 'za mnoge', utvrđeno je istovremeno da tom prijevodu u pojedinim jezičnim prostorima mora prethoditi temeljita kateheza preko koje bi biskupi svojim svećenicima, a preko njih vjernicima objasnili o čemu se radi. Ta je kateheza temeljni uvjet za stupanje na snagu novoga prijevoda. Koliko znam, takva kateheza u njemačkom govornom području još nije održana. Namjera je moga pisma da sve Vas, draga subraćo, najžurnije zamolim za to da sada razradite takvu katehezu, da razgovarate o njoj sa svećenicima i istovremeno je učinite dostupnom vjernicima. 

U toj se KATEHEZI mora najprije posve kratko objasniti zašto je u prijevodu misala nakon Koncila riječ 'mnoge' zamijenjena sa 'sve': da se u smislu u kojem je to Isus htio jasno izrazi univerzalnost spasenja koja dolazi od Njega. Odmah se nameće pitanje: Ako je Isus umro za sve, zašto je onda na Posljednjoj večeri rekao: 'za mnoge' i zašto ostajemo kod tih Isusovih riječi ustanovljenja? Tu se prije svega mora navesti da je Isus prema Mateju i Marku rekao 'za mnoge', a prema Luki i Pavlu 'za vas'. Time se krug prividno još sužava. No, upravo se odatle može doći do rješenja. Učenici znaju da poslanje Isusovo nadilazi njihov krug; da je došao sakupiti raspršenu djecu Božju iz cijeloga svijeta (Iv 11, 52). To 'za vas' poslanje Isusovo čini posve konkretnim nazočnima. Oni nisu bilo kakvi elementi neke ogromne cjeline, nego svaki pojedini zna da je Gospodin umro upravo za mene, za nas. 'Za nas' seže u prošlost i u budućnost, upućeno je osobno meni; nas, ovdje okupljene, Isus kao takve poznaje i ljubi. Tako ovo 'za vas' nije sužavanje, nego konkretizacija koja vrijedi za svaku zajednicu koja slavi euharistiju i povezuje ju konkretno s ljubavlju Isusovom. Rimski kanon je oba biblijska izraza međusobno povezao i prema tomu kaže: 'za vas i za mnoge'. Ta je formula zatim preuzeta u vrijeme liturgijske reforme u sve euharistijske molitve.

No, još jedanput: zašto 'za mnoge'? Nije li Gospodin umro za sve? To da je Isus Krist kao utjelovljeni Sin Božji čovjek za sve ljude, novi Adam, pripada temeljnim istinama naše vjere. Želio bih podsjetiti samo na tri svetopisamska teksta: Bog je svoga Sina 'za sve predao', formulira Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 8, 32). 'Jedan je umro za sve', kaže o smrti Isusovoj u Drugoj poslanici Korinćanima (2. Kor 5, 14). Isus se dao 'kao otkup za sve', kaže se u Prvoj poslanici Timoteju (1. Tim 2, 6). Ali, onda je upravo ispravno još jedanput pitati: Ako je to tako jasno, zašto u kanonu piše 'za mnoge'? Dakle, Crkva je preuzela tu formulaciju iz izvještaja o ustanovljenju euharistije u Novom zavjetu. Tako čini iz poštovanja prema Isusovoj riječi, da mu ostane vjerna i u riječi. Strahopoštovanje pred samom Isusovom riječi je razlog za takvu formulaciju kanona. No, pitamo se zatim: Zašto je sâm Isus to tako rekao? Pravi razlog je taj što nam se Isus objavio kao sluga Božji iz Iz 53, kao lik na koji je čekala prorokova riječ. Strahopoštovanje Crkve pred Isusovom riječi, vjernost Isusova riječi 'Pisma', ta dvostruka vjernost je konkretan razlog za formulaciju 'za mnoge'. Uvrstimo se u ovaj lanac vjernosti pune strahopoštovanja doslovnim prijevodom riječi Pisma.

Kako smo naprijed vidjeli da 'za vas' u lukovsko-pavlovskoj tradiciji ne sužava, nego konkretizira, tako sada možemo spoznati da dijalektika 'mnoge'-'sve' ima svoje značenje. 'Sve' se odnosi na ontologijsku razinu- bitak i djelovanje Isusovo obuhvaćaju sve ljude, prošlost i sadašnjost, i budućnost. No, zapravo, povijesno, u konkretnoj zajednici onih koji slave euharistiju on dolazi samo 'mnogima'. Možemo prepoznati trostruko značenje pridavanja riječi 'mnoge' i 'sve'. Ponajprije bi za nas koji smijemo sjediti za njegovim stolom trebalo značiti iznenađenje, radost i zahvalnost što me pozvao da smijem kod Njega biti i poznavati ga. 'Dank sei dem Herrn, der mich aus Gnad‘ in seine Kirch‘ berufen hat …' [Hvala budi Gospodinu koji me iz milosti u svoju Crkvu pozvao...]. Tu je zatim i odgovornost. Kako Gospodin na svoj način doseže druge- 'sve'- ostaje u konačnici tajna, ali nesumnjivo je odgovornost što nas je izravno pozvao za svoj stol, tako da mogu čuti: za vas, za mene je patio. Mnogi nose odgovornost za sve. Zajednica mnogih mora za sve biti kvasac, svjetlo na svjećnjaku, grad na gori. To je poziv koji se tiče svakoga pojedinog na osobni način. Mnogi, a to smo mi, moraju, svjesni svoga poslanja, biti odgovorni za sve. Zaključno, možemo dodati treći aspekt. U današnjem društvu nipošto nemamo osjećaj da smo 'mnogi', nego baš malobrojni- mali broj koji se kontinuirano smanjuje. Ali, ne- mi smo 'mnogi': 'Zatim sam vidio: veliko mnoštvo iz svih naroda i plemena, puka i jezika; nitko ga ne mogaše izbrojiti', stoji u Otkrivenju sv. Ivana (Otk 7, 9). Mi smo mnogi i predstavljamo sve. Tako obje riječi, 'mnoge' i 'sve', spadaju skupa i odnose se jedna na drugu u odgovornosti i obećanju. 

Preuzvišeni, draga subraćo u biskupskoj službi! Htio sam svime ovim naznačiti glavne linije sadržaja kateheze kojom se sada, što je moguće prije, svećenici i laici trebaju pripremiti na  novi prijevod. Nadam se da sve ovo može istodobno poslužiti produbljenom sudjelovanju u slavlju euharistije, postajući tako dijelom velike zadaće koja je pred nama u Godini vjere. Nadam se da će kateheza uskoro biti pripravljena i tako postati dijelom obnove liturgije oko koje se Koncil trudio od svoje prve sjednice.

S uskrsnim blagoslovom ostajem u Gospodinu Vaš

Benedictus PP. XVI
"

Izvor: gloria.tv

Brojke

Francuska, prema rezultatima istraživanja tamošnje biskupske konferencije, bilježi najniži broj sjemeništaraca od Francuske revolucije. Rezultati toga istraživanja se analiziraju u sljedećem članku. U trećem dijelu je osvrt i na tradicijske kandidate za svećeništvo, pri čemu su isključeni oni redovnički; koji neće djelovati u pastoralu.
"Početkom godine Francuska biskupska konferencija (CEF: 'Conférence des Évêques de France) objavila je rezultate 'Istraživanja o situaciji kandidata za svećeničku službu, 15. studenog 2011.' Rezultati potvrđuju kritičnu situaciju dijecezanskih zvanja u Francuskoj i ne naznačuju ikakav napredak u doglednoj budućnosti. Ovoga mjeseca predstavljamo i komentiramo te rezultate uspoređujući ih s podatcima koje smo prikupili o ulascima u ustanove vezane uz izvanredni oblik rimskog obreda.

A- POVIJESNO NAJNIŽA RAZINA SJEMENIŠTARACA KOJI STUDIRAJU ZA FRANCUSKE DIJECEZE

1.) Ulasci u dijecezanska sjemeništa

Kao i prošle godine, zabilježen je pad kandidata za svećeništvo od 3% (sa 732, 15. studenoga 2010., na 710, 15. studenog 2011.).

Za usporedbu ovih podataka s dužim razdobljem, podsjećamo da je 1966., na kraju Koncila, bilo 4536 klerika u francuskim sjemeništima; 1975., u olujnim godinama liturgijske reforme, bilo ih je 1297; godine 1996., za vrijeme Ivana Pavla II., njih 1103; godine 2005., kad je izabran Benedikt XVI., 784 i danas 710. Dakle, zamjetan pad od 85% od II. vatikanskog koncila. Tendencija koju se ne može zaustaviti... barem dok na župnoj razini postoji nesklonost obnovi svećeništva.

Anketa Povjerenstva za zaređene službenike i za laike s kanonskim poslanjem, obuhvaća kandidate za svećeništvo u formaciji na filozofiji i na teologiji po francuskim sjemeništima (biskupijskim, međubiskupijskim, Skupinama sveučilišne formacije, sveučilišnim sjemeništima, na stažiranju, 'Studium de Notre-Dame de Vie de Vénasque', Zajednici 'Notre-Dame de la Strada' u Bruxellesu, Francuskom sjemeništu u Rimu, ne zaboravljajući kandidate za svećeništvo u prekomorskim biskupijama, Teritorijalnoj prelaturi 'Francuske misije' i Vojnoj biskupiji). 

S ciljem postizanja točnog broja onih koji se namjeravaju priključiti svećeništvu u francuskim dijecezama (izravno ili pripadnošću nekoj zajednici), taj broj od 710 treba smanjiti jer uključuje sjemeništarce koji nisu određeni za francuske biskupije, posebno one Družbe pariških inozemnih misija (25) i strane sjemeništarce, koji će se vratiti doma odmah nakon završene formacije ili nakon nekoliko godina službe u Francuskoj. S druge strane, povjerenstvo nije uzelo u obzir sjemeništarce Zajednice sv. Martina (oko 60) koji su praktično svi određeni za službu u biskupijama, pa se 710 ipak može uzeti kao broj onih koji su određeni za dijeceze. To je najniža zabilježena razina od Francuske revolucije 1789.

2.) Svećenička ređenja na dijecezanskoj razini

Istraživanje CEF-a bilježi i ređenja. Tu ima teškoća s davanjem točnoga broja do pojedinosti.

Za 2010. je povjerenstvo CEF-a navijestilo 83 ređenja za lipanj, ali je to ispravilo na 96 u studenom. To se zapravo dogodilo uključivanjem 3 ređenika Zajednice sv. Martina, 2 Bratstva sv. Tome Becketa i 8 ređenja drugih neredovničkih zajednica 'Ecclesiae Dei'. Uključivanje tih vrlo konzervativnih profila (osobito tih 8 'Ecclesiae Dei' koji su eksplicitno izabrali izvanredni oblik) ohrabrujuće je jer takvo uključivanje u iscrpnu statistiku potvrđuje 'normalnost' njihovih zvanja. To predstavlja korak u pravom smjeru. Sljedeći bi bio da ih se spomene javno, a ne samo diskretno.

Za 2011. CEF je izjavila ponešto nejasno u lipnju: 'Konferencija francuskih katoličkih biskupa za 2011. procjenjuje 111 ređenja dijecezanskih svećenika. Za francuske biskupije 103, od toga 5 za Zajednicu Emanuel i 6 za Družbu pariških inozemnih misija- za crkve u Aziji. To je broj bez redovnika koji se rede za svoje kongregacije, odnosno članova svećeničkih družba.' U svojoj godišnjoj procjeni Povjerenstvo je dalo broj od '106, uključujući 6 izvan kurikula', no nije uključilo 8 ređenja Zajednice sv. Martina. Bilo je, dakle, 15 ređenja više 2011. u usporedbi s 2010. Ipak, ne može se govoriti o napretku jer je broj đakona 2012. niži od 80 (77 đakona je bilo zaređeno 2011. koji će postati svećenicima 2012.). Stoga, 2012. bi mogla biti osobito mršava godina glede ređenja, sve da i dodamo ređenja raznih zajednica.

B) ZAMJETAN POMAK PREMA TRADICIONALNOM 'SENZIBILITETU'

U sve katastrofalnijem kontekstu (oko 100 ređenja godišnje naprama  najmanje 800 umirovljenja [1]), treba istaknuti, kao što je to učinilo i povjerenstvo CEF-a, da je među dijecezanskim sjemeništarcima 38 Zajednice Emanuel, najkonzervativnije među novim zajednicama, dok ih je prošle godine bilo samo 27.

Treba primijetiti da sjemeništarci Družbe pariških inozemnih misija, koja po definiciji ne namjenjuju svoje kandidate francuskim dijecezama, svakako dolaze iz francuskog fonda zvanja. Od promjene vodstva te družbe i izbora o. Georgesa Colomba- koji je puno pravovjerniji od svoga prethodnika- za generalnog superiora, značajno se povećao broj kandidata (iako se radi samo o blijedoj slici u usporedbi sa slavnom prošlošću- oko 25).

Potrebno je naglasiti povećanu nazočnost Zajednice sv. Martina. Njeni su članovi uvijek u reverendi, slijede redoviti oblik mise na latinskom u sjemeništu Candé, uče gregorijansko pjevanje i primaju tomističku formaciju. Njihovo je članstvo u spektakularnoj ekspanziji: 60 naprama 43 prošle godine (što je u savršenom skladu s konstantnim pojačanjem nazočnosti te zajednice u francuskim dijecezama zadnjih nekoliko godina). Sada se gotovo svi biskupi, pa i oni najprogresivniji, slažu s dolaskom te zajednice u svoje biskupije. Čini se da su za ovu zajednicu, nastalu pod okriljem kardinala Sirija, prošli dani progona (stari biskup Bayeuxa je rekao: 'Kod mene Zajednica sv. Martina neće nikada!').

Dva dijecezanska sjemeništa su uvijek na vrhu liste, prije mnogih međubiskupijskih sjemeništa: toulonsko i pariško, svako s preko 70 sjemeništaraca i oba u porastu [2]. Dakako, taj broj i porast su proporcionalno puno značajniji za Biskupiju Fréjus-Toulon, nego za Pariz. Ti su rezultati nedvojbeno takvi zbog biskupove orijentacije: biskup Rey koji dolazi iz Zajednice Emanuel i sasvim je otvoren novoj evangelizaciji i motupropriju 'Summorum Pontificum'. U Parizu je na vrhuncu, u vrijeme kard. Lustigera, broj sjemeništaraca prešao 100, da bi 2007. opao na 54. Sada taj broj zamjetno raste (74 u 2011., od toga 62 iz Pariza). Treba zamijetiti kako se čini da je pariško sjemenište sada otovreno 'svim tendencijama', što znači da prihvaćaju i najtradicionalnije među kandidatima, dok su ih ranije upućivali da idu i traže dalje.

Među 'malim' biskupijama nemoguće je ne spomenuti onu iz Vannesa sa 30 sjemeništaraca i Bayonne koja se može podičiti s 15 sjemeništaraca, iako ih je 2009. imala samo dvojicu. Potrebno je naglasiti da se biskupi iz Vannesa (msgr. Centène) i Bayonne (msgr. Aillet, imenovan krajem 2008.) drže u punoj harmoniji s ponitifikatom Benedikta XVI., te da to nije bez utjecaja na dinamiku lokalnih zvanja. Bez pretjerivanja se može procijeniti da broj francuskih dijecezanskih sjemeništaraca izravno otvorenih reformi reforme koju želi papa Benedikt XVI., uključujući motuproprij 'Summorum Pontificum', iznosi 30% od ukupnog broja. Tu treba pridodati sve one koji su izabrali tzv. tradicijska sjemeništa.

C) TRADICIJSKI FOND

1.) Kriteriji koje koristimo u našim godišnjim istraživanjima o različitim tradicijskim sjemeništarcima, su sljedeći:

- uzimamo u obzir samo sjemeništarce iz zajednica čija je služba usporediva sa službom u biskupijama, tj. isključujemo strogo redovničke zajednice;

- isključujemo također sjemeništarce u 'godini duhovnosti' što odgovara prvoj godini u dijecezanskim sjemeništima;

- razlikujemo dvije kategorije: s jedne strane Piovo bratstvo, a s druge strane 'službene' tradicionaliste uzete skupa (zajednice koje pripadaju 'Ecclesiji Dei' i 'izvanredne' sjemeništarce koje podupiru njihove biskupije izvan navedenih zajednica);

- budući da su tradicijske zajednice međunarodne i katkad povjeravaju službe u Francuskoj strancima i službe u inozemstvu Francuzima, uzimamo u obzir samo francuske kandidate iz tih zajednica, kako bismo uspostavili vjerodostojnu usporedbu s francuskim dijecezanskim kandidatima.

2.) Rezultati našega istraživanja na temelju tih kriterija su sljedeći:

- Piovo bratstvo ima 49 sjemeništaraca Francuza (48 u Écôneu i 1 u Winoni), jednako kao i prošle godine. Među njihovim kandidatima (150 mladića) francuski predstavljaju jednu trećinu, što je konstanta zadnjih nekoliko godina. Čini se da je to u skladu sa stabilnošću apostolata Piova bratstva u Francuskoj u zadnjih deset godina. Broj vjernika trenutačno nije u porastu.

-'službenih' je francuskih tradicijskih sjemeništaraca 91, naprama 95 prošle godine. Praktično jednako. I tu se stabilnost tumači tako što je njihov apostolat otežan time što su jako, jako sporo župe ili celebracije povjeravane svećenicima iz zajednica 'Ecclesije Dei'.

Ukupno je dakle 140 francuskih tradicijskih kandidata. U 2011. je 18 francuskih svećenika zaređeno za izvanredni oblik rimskog obreda, od toga 11 za Piovo bratstvo (2010. zaređeno je 16 francuskih svećenika, od čega 8 iz Piova bratstva).

3.) Naša opažanja o ovim rezultatima

Stoga što broj 'redovitih' sjemeništaraca opada, a broj 'izvanrednih' ostaje stabilan, proporcija nastavlja lagano rasti u korist 'izvanrednih' (malo iznad 16%, naprama malo manje od 84%).

No, puke brojke pokazuju stabilnost nakon godina kontinuiranog rasta (broj francuskih kandidata za svećeništvo za tridentski obred bio je 2005. god. 120; 2007. god. 130; 2008. god. 136; 2009. god. 140; 2010. god. 144; 2011. god. 140)- što odgovara vrlo laganom porastu broja celebracija prema izvanrednom obliku.

Nije li liturgija u obliku kako je reformirana nakon Koncila, ili barem opća interpretacija te liturgije, bila jedna od glavnih elemenata plimnog vala sekularizacije koji je zasuo kršćansko društvo? I obratno, nema li sve što ide s tradicionalnom liturgijom (katekizam, doktrinarna formacija mladeži, škole, pokreti i posebno svećenička zvanja) bjelodano misijsku vrijednost?

Treba naglasiti da je trenutačna stabilnost, nakon laganog porasta, manje značajna od općeg odnosa; 15% francuskih sjemeništaraca generira se iz jedva 5% praktičnih katolika- onih koji imaju pristupa tradicionalnoj liturgiji svake nedjelje. Prema našem viđenju, vjerujemo da će, poduzmu li se odgovarajuće mjere, rasti broj mladih koji se odlučuju za izvanredni oblik. Prema dobromu starom načelu da netko voli samo ono što poznaje i prakticira, nesmumnjivo je da će ga, što se više izvanredni oblik bude nudio na župnoj razini, više mladih koji ga do tada nisu poznavali otkriti, i kada dođe vrijeme biti u stanju izabrati izvanredni oblik kada krenu u sjemenište.
Kad bi se više župa otvorilo celebraciji izvanrednog oblika rimskog obreda, kad bi se zadovoljila želja vjernika, i kad bi taj liturgijski oblik bio dostupniji da ga otkriju oni koji ga ne poznaju, broj sjemeništaraca 'Summoruma Pontificuma' značajno bi porastao. To bi se odmah odrazilo na dijecezanski grafikon zvanja. Zašto to ne učiniti?

Na koncu, izražavamo želju koja se čini razboritom; da u slavljima Godine vjere koja nadolazi, izvanredni oblik rimskog obreda nađe mjesto koje mu pripada.

[1] bilo bi potrebno 20 000 sjemeništaraca u formaciji da se poravna deficit svećenika. S tim u vezi: o. T.-D. Humbrecht, L’avenir des vocations (Les Plans sur Bex, Switzerland: Parole et Silence, 2006).

[2] Nakon njih slijede međubiskupijska sjemeništa s ukupno oko 50 sjemeništaraca (Lyons i Toulouse), zatim Orleans ili Issy-les-Moulineaux s oko četrdeset, a onda mnoga sjemeništa s oko trideset kandidata (Lille, Francusko sjemenište u Rimu, 'Seminaire des Carmes' u Parizu, Vénasque itd.)."

Izvor: Paix Liturgique
Slika: New Liturgical Movement