utorak, prosinca 30, 2014

Monika Sva Isusova

Ne smije proteći ova godina, a da vas ne upoznam s jednom službenicom Božjom čija je 50. obljetnica smrti obilježena u lipnju, a ubrajaju je među velike mistike XX. stoljeća.

Potpisivala se kao Monika Sva Isusova. Krsno joj je ime bilo Bazilija (Cornago Zapater), a rodila se 17. svibnja 1889. u Monteagudu u Navarri, u pobožnoj obitelji.

Monteagudo je grad čija je zaštitnica Gospa od Puta kraj koje je htio umrijeti veliki misionar sv. Ezekijel od Djevice od Ružarija. Sestra Monika je kao djevojčica bila sa sestrom na svetčevu sprovodu i vidjela njegov poznati natpis Liberalizam je grijeh. Gospin kip iz XII. stoljeća kanonski je okrunjen 1954. Ove godine je proslavljeno šezdeset godina od krunidbe i devet stoljeća od ukazanja. U istom se gradu nalazi i važno sjemenište augustinaca rekolekata. Naime, u vrijeme Mendizabalove deamortizacije ukinuti su svi španjolski muški i ženski samostani i kolegiji osim nekih za koje su vlasti procijenile da su im korisni zbog dobrotvorne djelatnosti, te triju misijskih sjemeništa u Monteagudu (augustinaca rekolekata), Valladolidu (obuvenih augustinaca) i Ocañi (dominikanaca) jer se kandidati tu nisu školovali za svećenike u Španjolskoj, već za misije na Filipinima.

Malu su Baziliju krstili istoga dana kad je rođena. Kasnije je jako držala do tog dana jer je tada "prestala biti poganka". O tom svjedoči njena sestra Sacramento koja je također bila augustinka rekolektkinja: "Nakon Španjolskoga građanskog rata, bila sam sa svojom sestrom u našoj župnoj crkvi u Monteagudu gdje smo nakon što smo molile pred svetištem, otišle ka krsnom zdencu.

Moja je sestra na koljenim poljubila tlo i zdenac [...]". Oponašajući svoju sestru to je učinila i sestra Sacramento jer je i ona tu postala kršćanka.

Svetu je potvrdu primila prije nego što je napunila jednu godinu, zajedno s još pedeset i šestero djece u istoj župnoj crkvi. Od desetero djece iz obitelji Cornago Zapater, troje su postali augustinci rekolekti: sestra Monika, sestra Sacramento i njihov brat Tomás. Sestra Sacramento kaže o svojim roditeljima: "Moji su roditelji bili kršćani do srži i odgojili su nas sve na istoj liniji ljubavi prema Bogu i u prakticiranju kršćanskih krjeposti". Također, nećakinja Dolores pripadala je istom redu u samostanu Utjelovljenja u Madridu, a njena braća Roque i Benjamin Bolničkom redu sv. Ivana od Boga (1, 2, 3).

Monika je bila bistro dijete i s lakoćom je shvaćala školsko gradivo. Bila je vedrog karaktera i rado se igrala s vršnjacima. U prijašnjim je postovima o sv. Ivanu od Boga i o sv. Kamilu Lelijskom spomenuta metafora Ide Friederike Görres o svetcima "od lošeg drveta". Monika, pak, spada pod suprotnu kategoriju jer su se od djetinjstva u njenom životu primjećivale neke pojave koje su naznačavale njen kasniji dobar svršetak.

Tako časna majka Margarita Bustamante, priorica madridskog samostana, pripovijeda da joj je Monikina majka rekla kako se djevojčica kad je imala "tri ili četiri godine, bacila pred otrgnutog konja" koji se u zadnji čas zaustavio. Kad ju je majka prekorila, rekla je da se bacila zato što je jahač išao ususret smrti, a bio je u smrtnom grijehu, dakle, u opasnosti da zauvijek propadne.

Kad je imala oko pet godina u jednoj su joj kući dali da pojede malo sira. Kad je doznala da je sir ukraden, razboljela se. Sljedeći je dan išla na ispovijed. Ni roditelji ni ispovjednik je nisu mogli razuvjeriti ni utješiti zbog grijeha za koji je bila uvjerena da ga je počinila.

Često je znala provoditi noći u crkvi. Kad bi primijetili da je nema, majka je znala gdje je treba potražiti i tako prije svitanja odlazila po nju u crkvu.

Prvu pričest imala je na Uzašašće, 16. svibnja 1901. i od tada se pričešćivala svakog mjeseca, zatim tjedno, a svakodnevno otkad je to dopustio sv. Pio X.

Na dan prve pričesti je vidjela Malog Isusa u hostiji, a tog je dana vidjela i svog anđela čuvara, no nije ništa rekla jer je mislila da svatko vidi svoga.

Njen ispovjednik o. Eugen prenosi da ju je neki mladić Miguelón htio dirnuti kad je imala 13 godina, no ona je zgrabila kamen i bacila mu ga u lice tako da mu je potekla krv.

Od trinaeste je godine pomagala u kućanstvu svoje nećakinje, od šesnaeste do osamnaeste njegovala nemoćnu baku i istodobno pomagala roditeljima koju su nedaleko stanovali. Zimi je sa sestrom Baltasarom i još nekim prijateljicama za jednu tvornicu izrađivala pletene šalove. Kad joj se razboljela prijateljica, znajući da ima samo majku i malu sestru, njegovala ju je sedam dana i noći dok sve dok nije preminula. 

Na sprovodu sv. Ezekijela Morena "kako joj ne bi ništa promaknulo, popela se s ostalom mladeži na propovjedaonicu".

O svom molitvenom životu u to doba svjedoči o. Eugenu: "Pobožnosti koje sam obavljala u svom gradu bile su: križni put i svakodnevna molitva krunice; vrlo često sedam nedjelja sv. Josipu; svaki dan anđelu čuvaru [...]; pohod Gospi od Puta; s mentalnom molitvom sam formalno započela s trinaest godina kad mi je teta Ursula poklonila knjižicu 'Pohodi Presvetom i Djevici' od sv. Alfonza de Liguorija [...]".

Prije nego što je ušla u samostan u Baezi, molila je za ulazak u više samostana, no nije primila pozitivan odgovor. Čini se da je jedna sličica sestre Enriquete M. od Križa, koludrice iz Baeze umrle na glasu svetosti 1888., bila odlučujuća da se raspita i u tom samostanu i bude primljena. Ta joj se sveta redovnica bila ukazala jedanput u samostanu i izliječila je od jakih bolova.

Kad je odlazila u samostan neke su žene prale rublje na rijeci. Kad su je ugledale, doviknule su joj: "'Bazilija, odlaziš? Kako se činiš smirena!' A ona je odgovorila: 'Zbogom, do Jozafatske doline!'". Do Tulebrasa ju je otpratilo mnogo naroda, posebno rođaka od kojih su je neki pratili do Tudele, a odatle ju je o. E. Azcona doveo do samostana u Baezi.

Ušla je u samostan 14. kolovoza 1908. kad joj je bilo 19 godina. Samostan je imao 28 koludrica.

Jednostavne je zavjete položila 6. siječnja 1910. Na profesiji je izabrala za zaštitnicu svetu Moniku, majku svetog Augustina. Dakle, zvala se Bazilija od Svete Monike, no kako je već bila druga koludrica koja se zvala Bazilija (Bazilija od Svetog Josipa), kako bi ih razlikovali, nju su jednostavno počeli zvati sestra Monika. I ona je svoja pisma potpisivala kao sestra Monika od Isusa, a kasnije kao Monika Sva Isusova. Prvo pismo koje je tako potpisala napisano je 9. prosinca 1916.

Od samog ulaska u samostan očitovali su se razni izvanredni fenomeni. Sve je to izazivalo kritike tako da su je premjestili u samostan u Martosu- grad za koji znamo iz dviju drugih priča (4, 5). U Martosu je imala vječne zavjete, ali ne znamo datum zbog toga što su knjige nestale za vrijeme građanskog rata. U Baezu se vratila 1914. i imala sreću što je susrela učenog o. E. Canteru, rekolekta koji je živio u Monachilu (Granada) i koji joj je postao duhovni voditelj tijekom četrdeset godina- od 1914. do 1955. kad je umro. Bio je doktor kanonskog prava, doktor filozofije, imao licencijat iz teologije i obavljao razne dužnosti u svom redu. Monika mu je napisala 582 pisma. On joj je bio od velike pomoći jer se glavarice nisu snalazile s iznenađujućim fenomenima koji su pratili sestru Moniku.

Njen su koludrički život obilježavale molitva, pokora, đavolski napadi, ukazanja čistilišnih duša, stigme, viđenja udaljenih događaja...

Otac Cantera je zapisao da u samostanu "svaki dan ima jednu 'disciplinu' [pokorničku vježbu], a srijedom i subotom tri, petkom i subotom ne pije vodu za ručkom; cilicij svakog dana tijekom pet sati; moli svakodnevno sedam pokorničkih psalama, mali Gospin oficij i onaj Srca Isusova, svetu krunicu (nekih dana sva tri dijela) i 33 'Misereres' [...] Molitve koje najviše voli su Očenaš i Zdravomarija".

Sestra M. Bustamante za službenicu Božju kaže da je bila "pravi živi tabernakul". Išla je u pohod Euharistijskom Gospodinu koliko je mogla češće. Dana 14. srpnja 1914. zapisala je: "Koja sreća, oče moj, moja su prsa tabernakul, a u svetohraništu nije ništa drugo, nego Isus! Koja je to sreća! Kako ne umrijeti od ljubavi!.. Želim ga mnogo ljubiti na zemlji da ga još više ljubim u nebu. Kakva sreća, oče moj, primati Isusa sve dane!" 

Vrijeme Španjolskoga građanskog rata bilo je preteško posebno za Bogu posvećene osobe. Crvene milicije su palile crkve i ubijale svećenike i redovnike. K njima su stigli 22. srpnja 1936. i dvadesetak njih je ušlo u crkvu, neki su se popeli na krov i odatle bi ispalili hice kad bi vidjeli da se neka sestra pojavila na samostanskom prozoru ili u dvorištu. Dirljivi prizor priorice koja je naredila koludricama da se okupe u donjem koru kako bi iz ciborija podijelila sestrama hostije i tako spriječila oskvrnuće, podsjeća na isti događaj u Martosu, u postu o blaženoj trinitarki Franciski od Utjelovljenja. Sve su koludrice plakale od ganuća. Sljedećeg dana, 23. srpnja, u 23 sata, sve su morale napustiti samostan. Dočekali su ih susjedi i poznanici koji su ih udomili u svojim kućama. Ukupno ih je bilo 29 i jedna dvadesetogodišnja Argentinka.

Usprkos izvanrednim doživljajima, Monika nije dopuštala da je to odvlači od njenih dužnosti u samostanu. Poglavarica majka od Duha Svetoga kaže da je nikada nije vidjela besposlenu. Često je izrađivala krunice i za djecu škapulare i tzv. detentose...


Budući da smo u Božićnom vremenu, treba reći da joj se znao ukazivati sv. Josip s Isusom i Marijom, a jednog je Božića na rukama držala Malog Isusa. Posebnu je pobožnost imala prema augustinskim svetcima i prema sv. Mariji Magdaleni. Sestra Sacramento se sjeća da je Monika svakom dana obdržavala posebnu pobožnost: ponedjeljkom za duše u čistilištu, utorkom na čast sv. Augustinu i sv. Monici, srijedom na čast sv. Josipu, četvrtkom na čast sv. Euharistiji, petkom muci Isusovoj, subotom Blaženoj Djevici Mariji, a nedjeljom Presvetom Trojstvu i svetim anđelima. 

Često su joj se obraćale čistilišne duše da je zamole za pomoć. Znala ih je vidjeti kad su ulazile u nebo i prije toga joj dolazile zahvaliti za pomoć. Prepoznala je neke dvije milosrdnice koje je vidjela u vrijeme rata, dok za neke nije znala tko su. Gospođa J. Fernández Centeno čija je obitelj ugostila s. Moniku u vrijeme građanskog rata izjavila je: "Prošla je godina dana, više-manje, od smrti moga oca, sestra Monika je pozvala moju majku preko samostanskog kapelana jer joj je imala reći nešto vrlo važno. Majka je stigla praćena mojim bratom Eliseom, a sestra Monika joj je rekla da je toga istog dana Uznesenja Djevičina dok je bila u molitvi, vidjela dušu moga oca kako proslavljena ulazi u nebo."

Slično je vidjela duše roditelja svojih susestara. Imala je dar proroštva. Sestra Sacramento kaže: "Navijestila je mojoj majci dvije ili tri godine prije nego što će se to dogoditi, da će moji roditelji umrijeti uz malu vremensku udaljenost, još joj je rekla da kad jedno primi zadnje sakramente da će ih primiti i drugo. Majka joj je umrla 25. veljače 1945., a sljedeće jutro joj je umro otac". Majka Dolores je pisala ocu Canteri: "Bezbroj puta mi je rekla stvari koje se tiču mog duha koje ne bi mogla znati bez božanske objave"

Majka Margarita tvrdi da sestra Monika nije vršila samo duhovna djela milosrđa, nego i tjelesna. Bila je u samostanu, a istodobno je u Madridu pohodila neraskajanog utamničenika osuđena na smrt koji se odbijao pomiriti s Crkvom. Zahvaljujući apostolskom radu sestre Monika, obratio se, ispovjedio i umro tražeći oproštenje. Dar bilokacije joj je omogućio da u Meksiku tješi zatovrenike tijekom Callesove vladavine i hrabri španjolske vojnike u Maroku.

U knjizi fra A. Peñe sa stranice libroscatolicos.org (vidi pod María y los Santos)  prema kojoj sam napravio ovaj sažetak, nalaze se i drugi čudesni događaji. Primjerice ukazanja Isusova, viđenja Male Gospe čiji lik drži na ovoj fotografiji... Bila je posebno pobožna anđelu čuvaru i htjela je da sestre djeci često govore o njihovu anđelu čuvaru. Pobožnost prema njemu pomaže da se izbjegnu mnogi grijesi, posebno protiv čistoće. Ona je duboko živjela tu pobožnost i širila je preko sličica i medaljica. Svom bratiću Benjaminu koji je bio redovnik Bolničkog reda sv. Ivana od Boga preporučivala je da sluša nadahnuća anđela čuvara i: "Mnogo voli svog anđela čuvara koji je uvijek uza te".

Sestra Monika je samo dvije godine mlađa od sv. Pija iz Pietrelcine i poput njega je nosila Spasiteljeve rane i sudjelovala u Njegovim patnjama svakog petka, a posebno u Velikom tjednu kad je živjela u stalnoj ekstazi. Njen anđeo čuvar radio je umjesto nje i pomagao joj da ne privlači previše pozornosti. Toliko joj je silno tekla krv iz glave kao da je sama imala trnovu krunu pa je više puta morala mijenjati veo. Krv joj je navirala na prsima i na nogama, ali normalno nije imala rane na rukama jer je htjela biti nezamijećena. Pio i Monika su tako Božji znaci podignuti u vrijeme konfuzije koju su širili raznih reformatori sredinom prošlog stoljeća. Ostaju to i danas u vrijeme reprize tadašnjeg prevrata. Monika je bila "sestra bijelog vela", dakle nije bila korska sestra, nego- kako se govorilo- "sestra od poslušnosti". Imala je jednostavne dužnosti u samostanu. Kad su zbog obnove ukinute razlike među sestrama, Monika Sva Isusova je zatražila da smije ponovo nositi svoj bijeli veo.

Iako je bila puno mlađa od svetog biskupa Ezekijela, možemo je nazvati njegovom duhovnom kćeri zbog duhovnosti koju su dijelili. Moreno je bio blizak betlehemskim sestrama koje su od svoje utemeljiteljice bl. Encarnación primile pobožnost prema nutarnjim patnjama Srca Isusova. Biskup je sâm promicao Svetu ligu žrtava Srca Isusova i u njoj sudjelovao. Crkva augustinki rekolektkinja bila je prva u pokrajini Jaén u kojoj se davao javni kult Srcu Isusovu. Tako je i Monika po nadahnuću Isusovu, 1917. osnovala jednu skupinu duša žrtava posvećenih Božanskom Srcu da ga prate u Njegovim nutarnjim bolima. Pravila Monikinoj skupini napisao je o. Cantera, njen ispovjednik.

Ova sveta koludrica koja je gajila veliku pobožnost i ljubav prema Presvetom Trojstvu i molitvi svetog trisagija, umrla je u nedjelju, 14. lipnja 1964. u 16. sati. Ugodan miris ispunio je ne samo dio za bolesne sestre, nego cijelu kuću zajedno s radošću i mirom. Cijela je zajednica osjećala da je sestra Monika otišla u nebo. Čim se proširila vijest o njenoj smrti, nagrnuli su ljudi koji su se slijevali bez prestanka kako bi vidjeli njeno tijelo. Naginjali su se kroz korsku rešetku i čudili se što vide nasmijano lice za koje se činilo da sniva. Činila se mnogo mlađom. Pružali su krunice i sličice da im ih dotaknu o sestru Moniku, no svećenik to nije dopustio.

Glas o njenoj svetosti nije se izgubio. Moći su joj prenesene 7. listopada 1967. i postavljen je natpis: "Ovdje počiva sestra Monika Sva Isusova koja je od 19. do 75. godine života u ovom samostanu, cvala krjepostima i zaslugama kao ponizna sestra od poslušnosti. Njena ljubav- Isus, njena strast- duše. Širila je pobožnost prema anđelu čuvaru čiju je nazočnost često uživala. Rođena u Monteagudu 17. V. 1889. Umrla u Baezi 14. VI. 1964."




U samostanu u kojem joj se čuva neraspadnuto tijelo, uređena je dvorana otvorena javnosti u kojoj se mogu pogledati njena pisma, cilicij, lik Malog Isusa kojeg je posebno voljela, Gospin kip, slika Gospe od Puta, anđela čuvara, krunica, zadnji habit koji je nosila... Vjernici se na pobožnost okupljaju 14. lipnja, ali i svakog 14. u mjesecu. O njenom životu postoji više blogova, internetska stranica i više knjiga, te još više svjedočanstava o velikim milostima koje su vjernici dobili po njenom zagovoru.

Petnaest godina nakon smrti, 8. prosinca 1979. u katedrali u Baezi otvoren je postupak za njenu beatifikaciju. Samo dvadeset i osam godina nakon njene smrti, 14. lipnja 1992., papa Ivan Pavao II. potpisao je dekret kojim potvrđuje njene krjeposti.

Ovaj kratki prikaz njenog života zaključujem molitvom za njenu beatifikaciju:

Svemogući Gospodine koji uzvisuješ ponizne, a ponizuješ ohole; zbog slave svojega svetog Imena, udijeli nam milost da na zemlji vidimo proslavljenu Tvoju prevjernu službenicu sestru Moniku, koja je jedino živjela za Tebe i za spasenje duša, te milost (molba) koju te s vjerom prosimo. Po Isukrstu Gospodinu našemu. Amen. 

(Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu)

Majko moja, čuvaj me kao što si čuvala svoga božanskoga Sina!
Sveti anđele čuvaru, brani me!


Sastavljeno prema: A. Peña, Sestra Monika. Velika mistikinja XX. stoljeća, Lima, 2010.
Slike: Las diez vírgenes sensatas, Quién es Sor Mónica

četvrtak, prosinca 25, 2014

Od stabla do oltara

Svima želim sretan i blagoslovljen Božić uz fotografiju ovog lijepog oltara i crkve koji su izrasli iz jednog stabla koje se s najviše prava može nazvati božićnim. U knjižici Božićne meditacije (KS, Zagreb, 2005.) spominje ga J. kard. Ratzinger.

Priča počinje 1691. kad je iz Melka u Steyr došao zvonar i zborovođa Ferdinand Sertl koji je bolovao od padavice. Na jednu je smreku objesio sliku Svete Obitelji i tu molio za svoje ozdravljenje. Kad je čuo da je hroma celestinka Marija Elizabeta Parangin prohodala nakon što se molila pred jednim voštanim likom Malog Isusa, kupio je kod koludrica za 30 krajcara takvu figuricu koju je također stavio na onu smreku, odnosno u udubinu. Predaja kaže da je i on ozdravio, a kako se vijest daleko pročula, okupljalo se sve više svijeta oko lika Malog Isusa koji u lijevoj ruci drži križ, a u desnoj trnovu krunu.

Prvu je drvenu kapelu sagradio jedan seljak u zahvalu za ozdravljenje svoga djeteta. Budući da su hodočasnici i dalje pristizali u velikom broju, opat Anzelm Prvi Angerer podupro je izgradnju hodočasničke crkve posvećene Djetetu Isusu prema planu G. B. Carlonea, kojem je za uzor poslužila rimska crkva Santa Maria Rotonda. Radovi su počeli 1702., no mirovali su potom pet godina dok biskup Passaua nije dao odobrenje za gradnju. J. Prandtauer preuzeo je vodstvo od Carlonea i djelo doveo do sretnog svršetka 1725. Velikim dijelom izgrađenu crkvu blagoslovio je garstenski opat, 16. travnja 1708. Prandtauer je i zamislio oltar koji je 1720. napravio L. Sattler. Jezgra oltara je božićno stablo, odnosno Sertlova smreka, oko koje se ovijaju oblaci i anđeli te predstavlja izvanredan primjer austrijskog baroka. Velika pozlaćena kugla koja je zapravo tabernakul, napravljena je 1760., iznad nje je milosni kip Djeteta Isusa, povrh njega prikaz Duha Svetoga i sasvim na vrhu Boga Oca. Fotografije veće razlučivosti pogledajte na Wikimediji.


I jedna zanimljivost na kraju. Dok na televiziji u ovo doba možemo čuti (pre)često o pismima Djedu Mrazu, u Steyru je Austrijska pošta 1950. otvorila posebnu ispostavu- Poštanski ured Malog Isusa koji je postao poznat i izvan te zemlje. Prima mnoštvo pisama koja djeca šalju Malom Isusu, ali šalje i odgovore. U svijetu filatelije poznat je po svojim žigovima.

Slike (screenshot): Župa Steyr

srijeda, prosinca 17, 2014

Bez kore od banane

Ma, Gospodine, baci im koru od banane na put, da se dobro poskliznu; da se posrame što su grešnici – i tako susrevši tebe – da shvate da si ti spasitelj. Često nas grijeh posrami i onda susretnemo Gospodina, koji nam oprašta. 
(papa Franjo/radiovaticana.va)


U utorak je u Vatikanu predstavljen izvještaj o vizitaciji koju je kod krovne udruge progresivnih američkih redovnica (LCWR) provodila Kongregacija za redovnike po naredbi pape Benedikta XVI. Udruga koja okuplja ove kvaziredovnice podupirateljice "prava na izbor" (tj. pobačaja) i koja promiče razne postkršćanske misaone pravce, homoseksualnost, deizam..., doživjela je veliko olakšanje jer su umjesto "kore od banane" dobile pohvalu i priznanje. Ne radi se, znači, o redovnicama tipa franjevaka Bezgrješne. Američke progresivke su odavno uočile opasnost od "stege" i "doktrine" (1), "malih propisa" (2) i "previše molitve" (3). Austrijska katolička tiskovna agencija u tako značajnom preokretu vidi "jasan znak novog Papinog pristupa u pogledu unutarcrkvenoga teologijskog i društvenopolitičkog pluralizma američkih redovnica [...]".

Vizitacija, pak, istih redovnica koju provodi Kongregacija za nauk vjere zbog "ozbiljnih doktrinarnih problema" još nije gotova. Tada je ova kongregacija situaciju kod američkih redovnica opisivala kao "zaista zabrinjavajuću" pa i "skandaloznu" zbog njihovih stavova o svećeništvu, ređenju žena, homoseksualnosti, feminizmu... Tadašnji prefekt kard. Levada je jasno izjavio da su se stavile "izvan katoličkog nauka".

"'Tko misli da dobar katolik od svete misne žrtve čini središnju točku svoga vjerskog života i da oni koji su odabrali redovnički život to čine pogotovo gorljivo i svečano, ne poznaje određene američke redovnice', pisao je 2012. poznati sociolog M. Introvigne. 'Nazočnost muškarca koji celebrira misu za te je sestre smetnja', piše Introvigne. Predodžbe LCWR-a o 'demokratskom dijalogu' u redovničkim zajednicama u načelu stavljaju u pitanje priznanje crkvenog nauka, kako je tada govorila Kongregacija za nauk vjere. Interni priručnik za glavarice LCWR-a zauzima se za 'organski model mentaliteta' koji je tipičan za dalekoistočne religije, no ne za kršćanstvo. 'Organski mentalitet' bi prema Introvigneu bilo preciznije nazvati 'relativizmom'. Hvaljeni karitativni rad američkih redovničkih zajednica dijelom se uopće ne može razlikovati od svjetovnih humanitarnih organizacija i tako nije dovoljan za katolički identitet. Posebno onda kad pobunjene sestre javno demonstriraju za legalizaciju ubijanja nerođene djece."

Mnoge bisere sa skupština spomenute konferencije redovnica možete pročitati u prethodnom postu o ovoj temi. 

Papa Benedikt XVI. imenovao je 2012. apostolskog delegata koji je trebao pobunjenoj konferenciji "opet dati katolički identitet". Benedikt se sljedeće godine odrekao službe, a postkršćanke sada prema izvještaju kard. Braza de Aviza odjednom zavrjeđuju pohvalu i priznanje. Osobito je istaknuto njihovo slaganje s temeljnim idejama pape Franje glede "'služenja siromašnima i rubnim skupinama'. Ono što se 2012. promatralo kao neprihvatljivo razvodnjavanje i prilagodba svjetovnim humanitarnim organizacijama, 2014. vrijedi kao odlika?"

"Od ranog doba Katoličke Crkve u SAD-u, redovnice stoje u prvoj liniji fronte', stoji u vatikanskom izvještaju. 'Nesebično odgovaraju na duhovne, moralne, odgojne, tjelesne i socijalne potrebe bezbrojnih pojednaca.' Nema više govora o 'skandaloznim' makinacijama, pozicijama 'izvan Katoličke Crkve'. Posve suprotno: od 2011. nasljednik kard. Rodéa, Brazilac Braz de Aviz, pokazuje se 'koncilijantnim poput pape Franje. I drugi čovjek Kongregacije, nadbiskup Rodriguez Carballo, na toj je liniji', piše austrijska katolička agencija." Treba li spomenuti da su sva trojica nimalo koncilijantna prema franjevcima i franjevkama Bezgrješne?

U jučerašnjem dokumentu "ni jednom riječju nisu spomenute sankcije niti stegovne mjere. Ni riječi više o teškim prijekorima koje je izgovorio kard. Rodé o 'sekularizmu', 'feminizmu' i 'deizmu'." 

Za vjerne redovnike komesari, a za nevjerne "pozitivni akcenti" u skladu s Godinom redovnika. Preostaje vidjeti kakvi će biti rezultati vizitacije Kongregacije za nauk vjere. Postkršćanke se u tom slučaju mogu poslužiti savjetom koji je papa Franjo dao latinskoameričkim redovnicima; odgovoriti što imaju odgovoriti i nastaviti dalje po svom (4, 5). U svemu je pozitivno to što je za razliku od mlade, vitalne i pristojne konferencije redovnica s prosječnom dobi od svega 35 godina, isti prosjek pobunjeničke konferencije redovnica 73 godine i što ih je iz godine u godinu sve manje.

Izvor: Katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONSRORATE CÆLI

nedjelja, studenoga 30, 2014

Nauk i stega

Excita, quaesumus, Domine, potentiam tuam, et veni: ut ab imminentibus peccatorum nostrorum periculis, te mereamur protegente eripi, te liberante salvari: Qui vivis.


Pokreni, molimo, Gospodine, svoju silu i dođi, da nas od pogibli naših grijeha, što nam prijete, tvoja zaštita izbavi, tvoje oslobođenje spasi: Koji živiš.
(I. došašća)


Zadnji je dan studenog i već smo u došašću. Protekli je mjesec u blogosferi svakako obilježio premještaj kard. Burkea na novu službu zaštitnika Malteškog reda (1, 2). 

Nekoliko dana prije toga, kako je bilo najavljeno, služio je svečanu pontifikalnu svetu misu u Beču na blagdan sv. Karla Boromejskog. Bolje fotografije su dostupne na stranici UV Austria. Iako sv. misa nije bila najavljena na razini tamošnjih župa ili nadbiskupije (jedna župna najava je brzo nestala), nego pretežno po blogovima, okupio se popriličan broj vjernika, ali također dijecezanskih svećenika i članova tradicijskih družbi apostolskog života. Vitezovi Reda Gospe od Milosrđa pratili su kardinala kao svojevrsni pobočnici, a od redovnika se prema habitu moglo prepoznati benediktince, cistercite, premonstrate, kanonike sv. križa s crvenom zvijezdom. Nisu svi svećenici sudjelovali u svečanom ulasku, nego su neki više-manje incognito sve pratili iz lađe kao i svećenici Piova bratstva. Redovnice Marijine arke nisu mogle proći nezamijećeno, a sudjelovale su i na predstavljanju knjige kojoj je kard. Burke jedan od suauktora. 

Snimka s predstavljanja knjige Ostati u istini Kristovoj nalaze se na portalu Gloria.tv, zajedno s uvodom dom E. Waldsteina i predavanjem dr. T. H. Starka o Problemu povijesnosti u misli W. Kaspera i utjecaju njemačkog idealizma koje je dostupno na UV Austria i u pisanom obliku

Prije same propovijedi upućujem na još jedan lijep video kardinalova posjeta gradiću San Nicandro Garganico koji svjedoči o njegovoj omiljenosti, ljubaznosti i pobožnosti.

Propovijed R. L. kard. Burkea na blagdan sv. Karla Boromejskog u bečkoj Karlskirche, 4. studenog 2014. (Ef 3, 8-12, Mt 25, 14-23):

"Hvaljen budi Isus Krist!
Uvijeke, amen!

Posebno mi je zadovoljstvo prinijeti svetu misnu žrtvu na blagdan sv. Karla Boromejskog u ovoj veličanstvenoj crkvi koja je posvećena našem Spasitelju i njegovu uzornom velikom svećeniku, svetom Karlu Boromejskom.

Izvanredna ljepota ove crkve odražava još veću izvanrednu svetost života sv. Karla, herojskog pastira koji je provodio dovršenje izvanrednog djela Tridentskog koncila, kao i provedbu njegova nauka i stege na spasenje mnoštva duša. Sama crkvena građevina kao i njeno umjetničko uređenje nadahnjuju nas da dublje motrimo život sv. Karla, kao i da stremimo nasljedovanju njegove herojske svetosti u okolnostima našega svakodnevnog života, prvenstveno time što Bogu prinosimo naše štovanje 'u duhu i u istini'.[1]

Prinošenje svete misne žrtve je najviši izraz života u Kristu koji dijelimo sa sv. Karlom i sa svima svetima. Krist koji u slavi sjedi s desne Očeve, u euharistijskoj žrtvi ponovo silazi na oltare naših crkava i kapela, da opet uprisutni svoju golgotsku žrtvu. Prebivajući s nama, iz svojeg slavnog probodenog Srca izlijeva na nas sedam darova Duha Svetoga, da nas upravlja i jača za svaku pobožnu i svetu misao, riječ i djelo.

Dok sada promatramo život sv. Karla Boromejskog u svezi s euharistijskom žrtvom, želimo se posebno okrenuti pohvali velikog svećenika kako je nalazimo u Knjizi Sirahovoj. Sveto nam štivo kaže: "nitko mu u slavi nikad nije bio/ ravan;/ on je čuvao zapovijed Svevišnjega".[2] Veličina velikog svećenika ovisi o pozornosti koju obraća na onaj zakon koji je upisan u srce svakog pojedinog čovjeka i kojeg nam, objašnjena i prosvijetljena po nadahnutoj Kristovoj riječi, izlaže Crkva. 

Dok se najuzvišenije djelatnosti velikog svećenika sastoje u učenju otajstava vjere i u njihovom uprisutnjenju po sakramentima, prvenstveno u prinošenju svete mise, on je prvi određen da te svete čine vrši uređenjem svoga vlastitog života u skladu s božanskim zakonom. Sveti Karlo Boromejski razumio je da su nauk i stega Crkve nenadomjestivi uvjeti za susret s Kristom, kao i dnevno obraćenje našeg života Kristu time što ga nasljedujemo na jedinom putu koji vodi k vječnomu životu: križnom putu.[3] Stoga se mogao tako herojski truditi oko dobrog dovršetka Tridentskog koncila i isto tako nakon njegova okončanja, oko provedbe njegovih zaključaka u stadu koje je bilo povjereno njegovoj svećničkoj skrbi; najprije u Rimu, a zatim u Milanu.

Sveti je Karlo znao da je milost svetih redova koje je bio primio u mladoj dobi, preobrazila njega i njegove osobne darove, tako da je u ispunjavanju svojih velikosvećeničkih zadaća potpuno pripadao Kristu. Biti opskrbljen takvim darom milosti, zahtijevalo je da sv. Karlo bude pažljiv i prema najmanjem detalju svoje svećeničke službe, da bi mogao biti vjeran, velikodušan i čist liječnik duša. On je dobro shvatio značenje usporedbe o talentima kojom nas naš Gospodin poučava da povjerene nam talente- bilo ih pet, dva ili jedan- pozorno koristimo u službi za Gospodara. Takva pozornost iz ljubavi, čak prema najmanjim stvarima, i naš je put prema radosti i miru u našem sadašnjem životu kao i u budućem. Tako smijemo i mi razumjeti Gospodarove riječi svom sluzi: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'.[4]

Dom Prosper Gueranger ovako opisuje rani poziv sv. Karla da pomogne svom ujaku papi Piju IV. u djelu obnove Crkve pred nasilnim prijelomom protestantskog prevrata:

'Karlo nije oklijevao. Vjera koja mu je nadomjestila nedostatak iskustva, otvorila mu je uvid da se Rim prvi, kao brana nepodijeljene istine koje je čuvar, mora suprotstaviti poplavi zabluda koje su prijetile da poplave čitav svijet.'[5]

Sveti se Karlo tako posvetio crkvenoj stezi da vjernici, počevši s njim samim, odlučno usvoje puninu života u Kristu po nauku vjere, božanskoj liturgiji i vršenju krjeposti.

Dom Gueranger u pogledu na obnovu koju je zahtijevao Tridentski koncil, ovako opisuje službu sv. Karla za Pija IV.:

'Dao je revidirati liturgijske knjige i sastaviti Rimski katekizam. Ali iznad svega je on sam u svemu bio živi primjer obnovljene stege, i tako si stekao pravo da svoj žar usmjeri za druge ili protiv njih. Grad Rim je po njegovoj inicijativi spasonosne obnove postao prvi istaknuti primjer.[6]

Nakon što je bio dovršio svoju zadaću u Rimu, preuzeo je na sebe obnovu Crkve u Milanskoj nadbiskupiji, čiji je postao nadbiskup. Neumorno je nadgledao svaki detalj crkvenog života u skladu s odredbama Tridentskog koncila. 

Dok danas celebriramo svetu misu u izvanrednom obliku rimskog obreda, misli nam same lete na način na koji se sv. Karlo s velikom energijom trudio očuvati neusporedivu ljepotu obreda sv. mise prema namisli Tridentskoga koncila. Sveti Karlo nije samo shvaćao da je pozorna skrb oko životne stege osnova pravog bogoštovlja, nego je u isti mah primijetio kako se osebujna ljepota obreda svete mise odražava u ljepoti krjeposnoga života, života čiste i nesebične ljubavi prema Bogu i bližnjemu. S obzirom na to, svetac je dao vjernicima detaljne upute o tomu kako bi crkvene građevine trebale biti uređene, da religijska umjetnost i arhitektura služe tajni vjere.[7] Dovoljno se prisjetiti smještanja svetohraništa u središte svetišta, divnog razvitka koji potječe od našeg svetca.[8]

U ovim danima meteža u svijetu kao i u Crkvi, nećemo propustiti moliti zagovor sv. Karla Boromejskog za naše biskupe, da slijedeći 'zakon Svevišnjega' i po svojoj vjernoj pozornosti i za najmanje detalje u skrbi za svoje stado, vode mnoge duše k vječnom životu. Na poseban način želimo moliti također za to da se njihova budnost okrene svetoj liturgiji i da ona za njih same i za sve povjerene njihovoj duhovnoj skrbi postane izvor čiste i nesebične ljubavi za Boga i bližnjega. Sveti Karlo Boromejski, moli za sve nas da po usvajanju zdravoga katoličkog nauka i stege mognemo napredovati u kristolikosti.

Sveti papa Ivan Pavao II. nas je slažući se sa svojim svetim imenjakom Karlom Boromejskim podsjetio, da pred velikim izazovima našeg vremena nećemo spasiti sebe ili svijet pronalazeći 'neku čarobnu formulu', ili 'novi program'.[9] Nedvosmisleno je izjavio:

'Neće nas spasiti neka formula, nego Osoba po obećanju koje nam je dala: 'Ja sam s vama.''[10]

Sveti nas je papa podsjetio na to da je program kojim djelotvorno možemo pristupiti velikim duhovnim izazovima našeg vremena, na koncu, sâm Isus Krist koji za nas živi u svojoj Crkvi. Papa dalje tumači: 'Program već postoji: postoji oduvijek, sastavljen od evanđelja i od žive tradicije. Konačno, u samom Kristu ima svoje središte. Njega treba upoznati, ljubiti i nasljedovati, da u Njemu možemo živjeti život Presvetoga Trojstva i s njim dati povijesti novo obličje dok se ne ispuni u nebeskom Jeruzalemu. Taj se program ne mijenja s promjenom vremena i kultura, iako zbog pravog dijaloga i djelotvorne komunikacije uzima u obzir vrijeme i kulturu.[11]

Ukratko, program koji nas vodi k slobodi i sreći je za svakoga od nas svetost života u skladu s našim životnim staležom. Neka nam sv. Karlo Boromejski bude veliki učitelj i zagovornik u tomu da sve savršenije odgovaramo našem pozivu na svetost. Otvorimo, dakle, sada naša srca, ujedinjena s Bezgrješnim Srcem Majke Božje, k preslavnom probodenom Srcu Isusovu koje nam se otvara u euharistijskoj žrtvi. Uzdignimo Srcu Isusovu nakane Crkve u naše dane, prvenstveno nakanu vjerne predanosti nauku i stezi, također u najmanjim stvarima. U Euharistijskom Srcu Isusovu će naša srca, kao što je bilo srce sv. Karla, biti izliječena od grijeha i raspaljena odanošću prema stezi po kojoj dnevice rastemo u ljubavi prema Bogu i našem bližnjemu.

Srce Isusovo, spase svih koji se pouzdaju u Tebe, smiluj nam se!
O, Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se k Tebi utječemo!
Sveti Karlo Boromejski, biskupe i priznavatelju, moli za nas!



BILJEŠKE:
[1] Iv 4, 24
[2] Sir 44, 19-20
[3] usp. Mt 16, 24
[4] Mt 25, 21 i 23
[5] 'Charles n’hésita pas. Appelant la foi au secours de son inexpérience, il comprit qu’au déluge d’erreurs sous lequel le monde menaçait de périr, Rome se devait avant tout d’opposer comme digue l’intégrale vérité don’t elle est la gardienne; …'. Prosper Guéranger, L’Année Liturgique, Le Temps après la Pentecôte, Tome VI, 11ème éd. (Tours: Maison Alfred Mame et Fils, 1925., str. 210. 
[6] 'La revision des livres liturgiques, la rédaction du Catéchisme romain l’eurent pour promoteur. Avant tout, et sur toutes choses, il fut l’exemplaire vivant de la discipline renouvelée, acquérant ainsi le droit de s’en montrer envers et contre tous l’infatigable zélateur. Rome, initiée par lui à la réforme salutaire où il convenait quélle précédât l’armée entière des chrétiens, se transforma en quelques mois.' Id., str. 213.
[7] Carolus Borromeo, Instructionum Fabricae et Supellectilis Ecclesiasticae, Liber II, ed. Massimo Marinelli (Città del Vaticano: Libreria Editrice Vaticana, 2000).
[8] Id., str. 37-38.
[9] 'formulam veluti 'magicam' … excogitando 'novo consilio'. Ioannes Paulus PP. II, Epistula Apostolica Novo Millennio Ineunte, 'Magni Iubilaei anni MM sub exitum,' 6 Ianuarii 2001, Acta Apostolicae Sedis 93 (2001), 285, br. 29. 
[10] 'Nullo modo: servabit nos nulla formula, verum Persona una atque certitudo illa quam nobis Ipsa infundit: Ego vobiscum sum!' Ibid., 285, n. 29.
[11] 'Iam enim praesto est consilium seu 'programma': illud nempe quod de Evangelio derivatur semper vivaque Traditione. Tandem in Christo ipso deprehenditur istud, qui sane cognoscendus est, diligendus atque imitandus, ut vita in eo trinitaria ducatur et cum eo historia ipsa transfiguretur ad suam usque in Hierosolymis caelestibus consummationem. Institutum enim hoc, variantibus quidem temporibus ipsis atque culturae formis non mutatur quamvis rationem quidem habeat temporis et culturae, ut verum instituat diverbium efficacemque communicationem.' Id., 285-286, br. 29."

Izvor: UV Austria
Slike: ea, splendor

ponedjeljak, studenoga 24, 2014

AMDG Minimorumque Ordinis

Iako su prilično star red, minimi sv. Franje Paulskog jučer su dobili svoga tek drugog svetca. Papa Franjo je, među ostalima, kanonizirao Nikolu iz Longobardija, brata oblata Reda najmanjih.


Svetac je rođen 10. siječnja 1650. u skromnoj obitelji na tirenskoj obali i kršten kao Ivan Krstitelj Klement. Redovito je išao na sv. misu i tjedno se ispovijedao. Čak je i u vrijeme radova u polju s motikom uvijek držao u ruci i krunicu. 


Najprije je bio svjetovni trećoredac Reda minima i na sve djelovao svojim primjerom pobožna i radišna vjernika. Budući da je bio velika potpora roditeljima, nisu se složili s njegovom odlukom da uđe u samostan. Pokorio se njihovoj volji, ali je izgubio vid. Tek su tada roditelji spoznali što su učinili i dali su mu svoj pristanak, a s njim mu se vratio i vid.

U Red je ušao kao redovnički oblat. Bio je kuhar, vratar, vrtlar, sakupljač milostinje... u raznim samostanima svoga reda; u Longobardiju, San M. Argentanu, Cosenzi, Spezzanu della Sili, Pauli, Rimu. 

Bio je glasovit kao čudotvorac i kao vjeroučitelj, a životopisci ističu i njegovo hodočašće u Loreto kako bi molio Gospin zagovor za oslobođenje Beča od Turaka. 


Nikada nije propuštao pomoći siromasima i potrebitima, a među njegovim je pobožnostima bila i pohod sedmerima rimskim crkvama. Imao je snažna mistična iskustva i ekstaze. Treba posebno naglasiti da je bio veliki štovatelj i razmatratelj otajstva Presvetoga Trojstva. 


Doživio je i transverberaciju- iskustvo koje dijeli sa sv. Franjom Asiškim, sv. Terezijom Avilskom ili u novije vrijeme sa sv. Piom iz Pietrelcine- anđeo mu je užarenom strjelicom probo srce.


Minimi žive životom vječne korizme. Tomu je svetac dodavao oštra bičevanja i druga kroćenja tijela da bi se duh bez zaprjeka mogao uzdignuti i napredovati na putevima Božjim.

U poniznosti je bio bez premca. To dokazuje zgoda kad ga je provincijal pred svima prekorio kako bi ga iskušao: "Fra Nikola, beskoristan si! Nedostojan si službe sakristana!". Obraćajući se drugima, dodao je: "Nije dobar ni za što, osim da čisti kopita konjima". Fra Nikola je na koljenima prihvatio prijekor i s uobičajenom vedrinom otišao u štalu čistiti konjima kopita, "dajući svima primjer iskrene poniznosti i hitre poslušnosti".


Iskazivao je posebnu pozornost bolesnima. Jednom se dogodilo da je tromjesečno dijete čudesno progovorilo da zahvali svetcu iz Longobardija za vraćeno zdravlje. Kad mu je povjerena briga za proširenje jedne crkve, ljudi su radili ne tražeći plaću. Jedina im je nagrada bila osjećaj što prijateljuju s Božjim čovjekom.

Svetac je tako živeći korizmenim životom u redu sv. Franje Paulskog, dospio 1709. do vječne nagrade. Posljednje pomazanje primio je 2. veljače iste godine i sljedećeg dana preminuo govoreći: "Raj, raj...".


Povodom njegove kanonizacije, Red najmanjih je pokrenuo internetsku stranicu na kojoj se nalaze molitve i razni članci o novom svetcu. Misa na čast Nikoli iz Longobardija, još kao blaženiku, nalazi se ovdje. Preveo sam sljedeće litanije, sa zaključnom molitvom iz spomenute mise.

Litanije sv. Nikole iz Longobardija, OM

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,

Sveti Nikola iz Longobardija,
Sveti Nikola, ogledalo poslušnosti,
Sveti Nikola, ponizni među poniznima,
Sveti Nikola, oblate minima,
Sveti Nikola, uzore pokore,
Sveti Nikola, apostole onih koji su posljednji,
Sveti Nikola, prepun Presvetoga Trojstva,
Sveti Nikola, glasniče Oca nebeskoga,
Sveti Nikola, veliki djelitelju milostî,
Sveti Nikola, vjerni sine sv. Franje Paulskoga,
Sveti Nikola, diko Reda najmanjih,
Sveti Nikola, tješitelju utamničenih,
Sveti Nikola, koji si u naručju držao Dijete Isusa,
Sveti Nikola, čije je srce probo anđeo,
Sveti Nikola, svetče među svetcima,
Sveti Nikola, koji se nisi umarao pomažući bolesnima,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣. Moli za nas sv. Nikola iz Longobardija.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Bože, izvore milosrđa, krjeposti i nagrado pokornika koji si uzdigao blaženoga Nikolu do razmatranja otajstva vječnoga Trojstva, i učinio ga čudesnim u mrtvljenju i milosrđu prema siromasima; podaj nam, po njegovu primjeru i zagovoru, da s njim sudjelujemo u životu vječnomu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.


Izvor: sannicolasaggio.it (1, 2)
Slike: Facebook/PdV, Facebook/San N. Saggio, cofrades.sevilla.abc.es

ponedjeljak, studenoga 17, 2014

Od jednog do drugog

Iz novog članka poznatog vatikanista M. Tosattija doznajemo za do sada nepoznat detalj sa zasjedanja talijanskih biskupa u Asizu, tijekom kojeg je Papin pouzdanik msgr. Forte pretrpio težak poraz

Riječ je o prisutnosti povjerenika Volpija zaduženog za prekrajanje Kongregacije franjevaca Bezgrješne. "Prema onomu što su izvijestili izvori dostojni najvećeg povjerenja, povjerenik se približavao čas jednom, čas drugom biskupu, s namjerom da ih odgovori, da tako kažemo, od primanja u svoje dijeceze redovnika koji se ne prepoznaju u novoj upravi reda koju vode povjerenik i posebno tajnik i glasnogovornik reda o. A. Bruno." (San Pietro e dintorni)

Auktor podsjeća da nikada nisu bili izneseni jasni razlozi za uvođenje komesarijata osim optužbe za kriptolefebvrističko skretanje. Posebno je okrutno to što su u novom milosrđu redovnici prisiljeni ostati u represivnom ozračju. Ne samo da se spriječilo osnivanje nove kongregacije u okviru Ecclesiae Dei, nego ne žele niti pojedinačno otpustiti redovnike u razne biskupije (vidi post Može i gore).

Na to se osvrće i ugledni novinar: "zbog čega bi jedan redovnik koji se više ne osjeća sposobnim nastaviti djelovati u svojoj kongregaciji morao biti gotovo prisiljen ostati u njoj, umjesto da daje svoj svećenički doprinos u nekoj dijecezi, i to u trenutku u kojem zvanja ne cvatu". (San Pietro e dintorni)

Nakon manipuliranja i cenzuriranja biskupa na Sinodi, ovo je još jedan primjer pritiska zbog kojeg Rorate caeli piše da se Crkva nikad nije više osjećala kao diktatura (RORATE CÆLI). Ipak, Forteov neuspjeh, zatim izbor predstavnika Američke biskupske konferencije na Sinodi sljedeće godine, otpor poljskih i ganskih biskupa, znaci su da još ima onih koji su spremni braniti nepromjenjivi nauk i nasljeđe Benedikta XVI. i osobito Ivana Pavla II. u moralnim pitanjima. Franjin autoritarni pristup, prema Rorateu, tako sve više odbija ne samo konzervativne, nego i biskupe koje svrstavaju među umjerenjake.

subota, studenoga 15, 2014

Sacellum sancti Stanislai

Toma nas poziva na devetnicu molitve krunice za nastavak svete mise po klasičnom rimskom obredu u Zagrebu i malo svjedočanstvo o njenom značenju u našem životu. Kao poticaj za molitvu svetog ružarija neka nam posluži primjer svetog imenjaka našega pokojnog misnika (1, 2).


Budući da je prekjučer bio spomendan sv. Stanislava Kostke, prenosim nekoliko slika stana u kojem je svetac živio od 1566. sa svojim bratom dok je pohađao isusovačku školu u Beču (1564.-1567.). U toj mu se sobi dok je bio bolestan ukazala sveta Barbara s dva anđela i donijela mu svetu pričest, a zatim i Presveta Djevica koja mu je u ruke stavila Malog Isusa i- budući da je tada još dvojio o izboru zvanja- rekla mu da je Spasiteljeva želja da pristupi k isusovcima (3, 4).


Oba su događaja prikazana na oltarnoj slici. Neka nam svetac izmoli bar još jednog Stanislava; možda ne imenom, ali svakako svećenika koji će nastaviti službu našega pokojnog duhovnika. 


O ovom svetcu i krunici pisao je u jednoj knjižici patnik o. Manelli. U njoj stoji da bi sv. Stanislav dirnuo ljude koji su ga vidjeli kako klečeći moli krunicu te "nježnim načinom i punim vjere" zaziva svoju nebesku Majku kao da se stvarno nalazi pred njom i gleda je. (5)


Nešto dalje spominje da na samrti svetac više nije mogao moliti ružarij, ali je ipak držao krunicu u ruci.


Kad mu je netko od nazočnih predložio da je ostavi ako ne može moliti, odgovorio je da je to "predmet moje Gospe... tješi me i što je samo držim". Tako je i umro, a braća su mu je nakon smrti omotala oko ruku. (Isto)

Slike: splendor, ea

petak, studenoga 14, 2014

Otvorena vrata

Brazilski se biskupi žale na nedostatak svećenika. Oni iz tradicijskih ustanova im očito nisu dovoljno prikladni, pa se ozbiljno nastoji oko uvođenja oženjenih svećenika. O tomu je još početkom godine govorio biskup Kräutler, a krajem listopada M. Tosatti.

Kardinal Brandmüller bi rekao da je "postavljanje u pitanje i nepoštivanje celibata u prošlosti uvijek išlo ruku pod ruku s drugim simptomima propadanja Crkve". Kako u prošlosti, tako i danas.

"Papa je prošloga 7. studenog u Svetoj Marti primio C. kard. Hummesa. Bivši prefekt Kongregacije za kler danas je delegat Brazilske biskupske konferencije za Amazoniju. Je li samo 'dugogodišnje prijateljstvo', kako kaže Njemački odjel Vatikanskog radija, razlog što se tako redovito susreću ili se nešto zbiva u žbunju Amazonije?

Hummes koji je od 1998. do 2006. bio nadbiskup São Paula, prema Papinoj izjavi, bio je taj koji mu je predložio da si uzme ime Franjo. Novi prvosvećenik htio ga je u svakom slučaju uza se na središnjoj loži kad se prvi put pokazao svijetu i spada u uži krug 'popemakera'/'Papstmachera' sadašnjega pontifikata.

- Da homobraku i svećenicama- ne celibatu i 'pretkoncilskoj slici svećenika'

Hummes, uostalom, nije samo papinski šaptač, nego je poznat i po svojim heterodoksnim pogledima. Prošloga se 27. srpnja u brazilskom dnevniku 'Zero Hora' izjasnio za 'homobrak', svećenice i ukidanje celibata. Isto tako, protivio se pokušaju Benedikta XVI. da proglasi zaštitnikom svih svećenika sv. Župnika Arškog- 'pretkoncilsku sliku svećenika' koju je Hummes odlučno odbacivao. U lipnju 2010. mogao je samo zapanjeno odmahivati glavom kad je 17 000 svećenika iz cijelog svijeta došlo u Rim s sudjelovati s Benediktom XVI. na molitvenom bdijenju i pontifikalnoj misi na zaključenju Svećeničke godine pod izvješenom tapiserijom svetog Ivana Marije Vianneyja na pročelju bazilike Sv. Petra. 

- Papa i interes za amazonsko područje

Talijanska je redakcija Vatikanskog radija razgovarala s kardinalom koji je izvijestio o audijenciji. Kazao je da pohodi 56 biskupija i teritorijalnih prelatura ogromnoga, ali slabo naseljenog područja. 'Ponovo sam došao da Papi malo ispripovijedam što se tamo čini, da govorim o mnogim stvarima te divne, žive Crkve koja, ipak, ima velike potrebe. Vlada veliki nedostatak misionara, misionarki pa i materijalne potrebe, jer nemaju ni onoga što je potrebno za osnovne strukture.'

I dalje: 'Znamo kako [papa Franjo] uvažava pitanje amazonskog bazena i kako pozorno obraća pažnju na to kakvu veliku odgovornost Crkva ima u Amazoniji'.

Kardinal, doduše, nije ništa rekao o tomu, no 'čini se nevjerojatnim da se za te prigode tema nisu bili 'viri probati' za svećeničko ređenje'- kaže 'Secretum meum mihi'.

- Razgovori o svećeničkom ređenju za iskušane muškarce [viri probati]?

Deset dana prije Hummesove audijencije kod Pape, vatikanist M. Tosatti je pisao o jednoj vijesti iz Brazila koja bi bila 'prava revolucija u Crkvi'. Brazilska biskupska konferencija vodi razgovore s novim vodstvom Kongregacije za kler koje je postavio papa Franjo o svećeničkom ređenju za iskušane muškarce [viri probati] 'ad experimentum', kako bi se otklonio nedostatak svećenika u Amazoniji.

'Razgovore' s Kongregacijom vodi kard. Hummes koji godinu i pol putuje od Brazila do Rima i natrag. Kardinala M. Piacenzu koji je odbacio ređenje za 'vire probate', Papa je na njegov 69. rođendan otpustio s mjesta prefekta Kongregacije za kler, a na njegovo mjesto postavio svog pouzdanika, diplomata B. Stellu, kojeg je u veljači također kreirao kardinalom. 

Kardinal Hummes je u razgovoru za Vatikanski radio rekao da Papi Amazonija 'jako leži' na srcu, o čemu govore i te redovite audijencije.

- Amazonija kao 'laboratorij' za novo svećeništvo?

'Amazonija bi mogla postati prvo područje na svijetu gdje bi u okviru latinskog obreda mogli postojati svećenici s obitelji'- kaže M. Tosatti. Amazonsko područje kao 'radionica' za novo svećeništvo?

Hummes je već kao prefekt Kongregacije za kler pod Ivanom Pavlom II. pokušao progurati ređenje za 'vire probate', no namjera mu je propala, a Benedikt XVI. ga je razriješio te službe zbog njegova deficitarnog razumijevanja svećeništva. U suprotnosti sa svojim nasljednikom Franjom, njemački papa to nije činio naprasno, nego uvijek po redovitom isteku službe.

Osim Hummesa, kao pristalica široke lepeze ređenjâ ističe se austrijski misijski biskup, E. Kräutler iz Teritorijalne prelature Xingu. Taj biskup koji je u Austriji ljubimac lijevog spektra ne propušta u medijima potpaljivati ono što bi moglo učvrstiti njegovu sliku o samom sebi kao liberalnom (u sjevernoameričkom smislu), svijetu otvorenom, socijalno angažiranom biskupu. 

Papa Franjo je početkom studenog pooštrio odredbe za umirovljenje biskupâ. Nova regulacija koja je hitno zahtijevala smjenu kard. Sardija da se mogne provesti deportacija kard. Burkea k Malteškom redu. Biskup Kräutler koji je 12. srpnja napunio 75 godina, naprotiv, ne stoji na Papinoj listi 'pensionabilâ'.

- Ne molitvi za zvanja- da strukturnim reformama

Xingu je površinom najveća brazilska dijeceza. Na području velikom poput Njemačke živi tek 400 000 ljudi. U prelaturi ima 800 'baznih zajednica' i 27 svećenika. Dušobrižništvo je od osnutka prelature 1934., najprije kao apostolske administrature, povjereno Kongregaciji misionara Predragocjene Krvi. Prije nego što ju je 1981. preuzeo, vodio ju je njegov stric Erich.

Prošloga 4. travnja, biskupa je primio papa Franjo. Misijski je biskup tom prigodom pozvao na ređenja 'vira probata' kako bi se osiguralo dušobrižništvo vjernika. U tu je svrhu Papi predložio da 'odvoji celibat i euharistijsko slavlje'. Da misa treba ovisiti o svećeniku celibatarcu, 'to mišljenje ne dijelim', objasnio je Kräutler tada austrijskom listu 'Die Presse'.

Kad bi Kräutler znao nešto o crkvenoj povijesti, znao bi da sadašnja situacija u Amazoniji nije ništa drugačija, nego što je bila u bilo koje vrijeme u svakom novom području kristijaniziranja. U ranom srednjem vijeku i u kasnom srednjovjekovlju stanje je bilo potpuno isto i u njegovoj rodnoj Austriji.

O Papi je austrijski misijski biskup rekao da želi 'pokrenuti proces' jer 'taj proces do sada nije bio dopušten. Benedikt XVI. je rekao da molimo za svećenička zvanja. Kod ovog je pape to drugačije'. Sada se vrata mogu otvoriti.

Potpuno ljevičarski, taj biskup ne zna što bi s molitvom za svećenička zvanja, nego se oslanja na strukturne reforme.

Što se, dakle, zbiva u žbunju amazonskog područja? Kardinal Hummes i biskup Kräutler po tom pitanju slijede isti smjer, a papa Franjo se upadljivo često informira o Amazoniji. Vidjet će se zašto."

Izvor: Katholisches.info

Moli svagdar

Naišao sam na Interliberu na povoljan rječnik s fotografije, pa uza nj prilažem i ove molitve na gradišćanskohrvatskom koje nisu dostupne na internetu.



GLAVNE MOLITVE

 Molitva Gospodinova

Oče naš, ki si na nebesi,
sveti se ime tvoje.
Pridi kraljevstvo tvoje.
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
I otpusti nam duge naše,
kako i mi otpušćamo dužnikom našim.
I ne zapeljaj nas u skušavanje,
nego oslobodi nas od zla. Amen.

Ar tvoje je kraljevstvo i slava i moć na sve vijeke.

 Zdrava Marija

Zdrava Marija,
milosti puna,
Gospodin je s tobom.
Blažena si med ženami
i blažen je sad utrobe tvoje,
Jezuš.
Sveta Marija,
Mati Božja,
moli za nas grišnike
sada i va uri smrti naše. Amen.

 Hvalospjev Presvetomu Trojstvu

Slava (Dika) Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,
kot je bilo na početku, tako sada i svagdar
i na sve vijeke vijekov. Amen.

 Vjerovanje apoštolsko (malo)

Vjerujem u jednoga Boga,
Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Jezuša Kristuša, Sina njegovoga jedinorodjenoga,
Gospodina našega,
ki je prijet po Duhu Svetom,
rodjen od Divice Marije,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan,
stupio u oblast smrti,
treti dan se j´ od mrtvih goristao,
stupio na nebesa,
sidi s desne Ocu Bogu svemogućemu,
odanle hoće priti suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Mater Crikvu katoličansku,
općinstvo svetih,
oprošćenje grihov,
goristanje tijela
i život vjekovječni.
Amen.

 Vjera Božja (velika)

Vjerujem u jednoga Boga.
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje,
svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Jezuša Kristuša,
jedinorodjenoga Sina Božjega.
Rodjenoga od Oca prije svih vijekov.
Boga od Boga,
svitlost od svitlosti,
pravoga Boga od pravoga Boga.
Rodjenoga, ne stvorenoga,
istobitnoga s Ocem, po kom je sve stvoreno.
Ki je zarad nas ljudi i zarad našega spasenja stupio s nebesa
I utjelovljen je po Duhu Svetom od Marije Divice
i postao človikom.
Raspet isto za nas
pod Poncijem Pilatom; mučen i pokopan.
I gori se stao treti dan, po Svetom Pismu.
I stupio na nebesa: sidi s desne Ocu.
I opet će priti u slavi suditi žive i mrtve;
i njegovomu kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i oživitelja,
ki ishadja od Oca i Sina.
Ki se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi;
ki je govorio po proroki.
I u jednu svetu, katoličansku i apoštoisku Crikvu.
Ispovidam jedno kršćenje za oprošćenje grihov.
I iščekujem goristanje mrtvih.
I život budućega vijeka. Amen.

 Andjeo Gospodinov
moli se po Duhovskoj nedilji do Velike subote dnevno trikrat i to kleče mimo subotu na večer i nedilju cio dan stoje

Andjeo Gospodinov je nazvistio Mariji
i ona je prijela po Duhu Svetom.

Zdrava Marija,
milosti puna,
Gospodin je s tobom.
Blažena si med ženami
i blažen je sad utrobe tvoje,
Jezuš.
Sveta Marija,
Mati Božja,
moli za nas grišnike
sada i va uri smrti naše. Amen.

Evo ja sam službenica Gospodinova,
neka meni bude polag riči tvoje.

Zdrava Marija,
milosti puna,
Gospodin je s tobom.
Blažena si med ženami
i blažen je sad utrobe tvoje,
Jezuš.
Sveta Marija,
Mati Božja,
moli za nas grišnike
sada i va uri smrti naše. Amen.

I Rič je tijelom postala
i med nami prebivala.

Zdrava Marija,
milosti puna,
Gospodin je s tobom.
Blažena si med ženami
i blažen je sad utrobe tvoje,
Jezuš.
Sveta Marija,
Mati Božja,
moli za nas grišnike
sada i va uri smrti naše. Amen.

Moli za nas, sveta Bogorodica!
Da vridni postanemo obećanja Kristuševoga.

Molimo!
Milost tvoju, prosimo te, Gospodine,
uljij u naše pameti,
da mi, ki jesmo po andjeoskom nazvišćenju
Kristuša, Sina tvojega, utjelovljenje spoznali,
po muki i križu njegovom u diku goristanja zapeljani budemo.
Po istom Kristušu, Gospodinu našem. Amen.

 - na podne se doda
Oče naš za mir i domovina

- na večer se doda
Oče naš za pokojne ili sljedeća molitva:

Molimo za sve pravovjerne pokojne.

Bože,
Stvoritelj i Spasitelj svih vjernikov,
otpusti dušam svojih slug i službenic sve grihe,
da zadobenu po naši pobožni prošnja oprošćenje,
za kim stalno stuguju.
Po Kristušu Gospodinu našem Amen.

Pokoj vjekovječni daruj im Gospodine,
i svitlost vjekovječna neka im sviti,
neka počivaju u miru. Amen.

svaki večer i jutro
Sveti Jožef,
hranitelj Jezuša Kristuša
i vjerni zaručnjak
Blažene Divice Marije,
moli za nas
i za sve umirajuće ovoga dana/ove noći. [1]

Kraljica neba i zemlje, aleluja

1. Kraljica neba i zemlje, aleluja,
tebi se vas svit raduje. Aleluja.

2. Veseli se, o Marija! Aleluja,
koga si vridno nosila. Aleluja.

3. Kot je rekao, gori se j' stao, aleluja,
na vijeke bude kraljevao. Aleluja.

4. Moli svagdar za nas Boga, aleluja,
Sinka tvoga predragoga. Aleluja.

D.: Raduj se i veseli se, Divica Marija. Aleluja!

Svi: Ar se j' Gospodin zaistinu goristao. Aleluja.

D.: Molimo.

Svi: Bože, ki si po goristanju Sina tvojega Jezuša Kristuša
svit razveselio dopusti, prosimo te, da po njegovoj Materi,
Divici Mariji dostignemo radosti vječnoga života.
Po istom Kristušu Gospodinu našem. Amen.

Sveti očenaši

- radosne skrovnosti se molu u vrimenu od adventa do korizme, odnosno na pandiljke i četvrtke

Vjera Božja
Oče naš
Zdrava Marija

a) Ki nam pravu vjeru povekšaj.
b) Ki nam tvrdo ufanje okripi.
c) Ki nam svršenu ljubav važgi.

1. Koga si, Divica, po Duhu Svetom prijela.
2. Koga si, Divica, Elizabetu pohodeć nosila.
3. Koga si, Divica, u Betlehemu rodila.
4. Koga si, Divica, u crikvi prikazala.
5 Koga si, Divica, u crikvi našla.

- žalosne skrovnosti se molu u vrimenu u korizmi, odnosno na utorke i petke

Vjera Božja
Oče naš
Zdrava Marija

a) Ki nam razum rasviti.
b) Ki nam pamet okripi
c) Ki nam volju poboljšaj.

1. Ki je za nas krvavi pot točio.
2. Ki je za nas bičevan.
3. Ki je za nas trnjem korunjen.
4. Ki je za nas križ nosio.
5. Ki je za nas križevan.

- odičene skrovnosti se molu u vazmenoj dobi, odnosno na srijede i subote

Vjera Božja
Oče naš
Zdrava Marija

a) Ki nam mišljenja ravnaj.
b) Ki nam riči vladaj.
c) Ki nam čine peljaj.

1. Ki se je od mrtvih goristao.
2. Ki je u nebesa stupio.
3. Ki je nam Duha Svetoga poslao.
4. Ki je tebe, Divica, u nebesa prijeo.
5. Ki je tebe, Divica, u nebesi korunio.

- slavopune skrovnosti se molu od Duhov do adventa odnosno na pandiljke i četvrtke [Trostreiche Geheimnisse]

Vjera Božja
Oče naš
Zdrava Marija

a) Ki nam vjeru povekšaj.
b) Ki nam ufanje okripi.
c) Ki nam ljubav važgi.

1. Ki vlada i kraljuje.
2. Ki živi i djeluje u svojoj Crikvi.
3. Ki će priti u slavi.
4. Ki će suditi žive i mrtve.
5. Ki će sve savršiti.

Slika: splendor

četvrtak, studenoga 13, 2014

O razlozima

U Corrispondenzi Romani je jučer objavljen sljedeći članak R. de Matteija o smjeni kard. Burkea, prema riječima pape Benedikta XVI., velikog kardinala:


"Papa kao vrhovni pastir sveopće Crkve ima puno pravo otpustiti iz službe kojeg biskupa ili kardinala, pa bio taj i značajan. Slavan je bio slučaj L. kard. Billota (1846.-1931.), jednoga od vodećih teologa XX. st., kojega je sveti Pio X. 1911. kreirao kardinalom. Taj je 13. rujna 1927. vratio kardinalski biret Piju XI. s kojim je upao u konflikt zbog 'Action Française', i završio život kao jednostavni isusovac u rezidenciji svog reda u Galloru. 

Drugi eklatantni slučaj je onaj J. kard. Mindszentyja kojega je Pavao VI. zbog njegove opozicije vatikanskoj 'istočnoj politici', smijenio s položaja nadbiskupa ostrogonskog i primasa Ugarske. Zadnjih je godina bilo smijenjeno mnogo biskupa jer su bili upleteni u financijske ili ćudoredne skandale. Međutim, dok nitko ne može Vrhovnom Svećeniku odreći pravo da smijeni svakog prelata iz razloga za koje smatra da su na mjestu, isto tako nitko ne može vjernicima oduzeti pravo koje imaju kao razumna bića, i prije nego krštenici, da se pitaju o razlozima tih smjena, posebno ako nisu eksplicitno proglašene. 

To objašnjava zgranutost mnogih katolika pred viješću koju je službeno priopćio vatikanski Tiskovni ured 8. studenog, o premještaju R. L. kard. Burkea sa službe prefekta Apostolske signature na službu kardinala zaštitnika Malteškog reda. Naime, kad se premještaj, kao u ovom slučaju, tiče jednoga još relativno mladoga kardinala (66 godina) koji s mjesta najveće važnosti odlazi na puku počasnu dužnost, ako se i ne slijedi diskutabilno načelo 'promoveatur ut amoveatur', očito se radi o javnoj kaznenoj mjeri. U tom je slučaju dopušteno pitati se za narav optužaba protiv toga prelata. Kardinal Burke je svoje zadaće prefekta Vrhovnog sudišta ispunio na krajnje pohvalan način. Svi ga cijene kao istaknutoga crkvenog pravnika i čovjeka dubokog duhovnoga nutarnjeg života. Ne najmanje važno, nedavno ga je Benedikt XVI. opisao kao 'velikoga kardinala'. U čemu je njegova krivnja?

Oni koji prate Vatikan, ljudi različitih usmjerenja, jasno su odgovorili na to pitanje. Prema njima, kardinal Burke bi bio kriv zato što je 'prekonzervativan' i ne slaže se s papom Franjom. Nakon nesretnoga izvještaja kard. Kaspera na Izvanrednom kardinalskom konzistoriju, 20. veljače 2014., američki se kardinal zauzeo objavljivanjem jedne knjige u kojoj su na pristojan način petorica vodećih kardinala i drugih stručnjaka iznijela svoju zadršku prema novoj vatikanskoj liniji koja otvara mogućnost da se razvedenima i ponovo civilno vjenčanima osigura pričest i da se priznaju izvanbračna partnerstva. 

Biskupska sinoda u listopadu je potvrdila zabrinutost kardinalâ kad su na razini pravovjerja najopasnije teze bile prihvaćene u sažetak radova koji je prethodio zaključnom izvještaju. Jedino je uvjerljivo mišljenje to da je Papa glavu kardinala Burkea na pladnju dao kardinalu Kasperu, a preko njega kardinalu Lehmannu, bivšem predsjedniku Njemačke biskupske konferencije. Općepoznato je, barem u Njemačkoj, da konce njemačkog protivljenja Rimu iza kulisa još uvijek vuče Lehmann, učenik K. Rahnera. Otac Ralph Wiltgen je u svojoj knjizi 'Rajna utječe u Tiber' objasnio ulogu koju je Rahner od prvoga trenutka zauzimao na II. vatikanskom koncilu, otkad su europske biskupske konferencije počele igrati odlučujuću ulogu. 

Biskupskim su konferencijama dominirali teologijski periti, a kako je među njima bila najmoćnija Njemačka biskupska konferencija, njenom je vodećem teologu, isusovcu K. Rahneru, pripala odlučujuća uloga. Otac Wiltgen je snagu progresističkog lobija, 'Europske alijanse', kako ju je nazvao, sažeo kako slijedi: 'Budući da je pozicije biskupa njemačkog jezika redovito preuzimala europska alijansa, a da je pozicije alijanse Koncil općenito prihvaćao, dostajalo je da jednom jedinom teologu uspije da njegove ideje preuzmu biskupi njemačkog jezika, da ih tako Koncil učini svojima. Postojao je takav teolog. Bio je to o. K. Rahner, Družbe Isusove.'

Pedeset godina nakon II. vatikanskog koncila još uvijek Rahnerova sjena pokriva Katoličku Crkvu i izražava se, primjerice, u prohomoseksualnim pozicijama nekih njegovih učenika koji su mlađi od Lehmana i Kaspera; poput nadbiskupa minhensko-frajsinškog R. kard. Marxa i nadbiskupa Chietija i Vasta B. Fortea.

Papa Franjo se izjasnio protiv obaju smjerova, kako progresizma tako tradicionalizma, a da nije objasnio što bi obuhvaćali ti pojmovi. Međutim, iako se na riječima distancirao od oba danas u Crkvi suprotstavljena pola, djelima je ipak pokazao veliko razumijevanje za 'progresizam', dok je na ono što naziva 'tradicionalizmom' pustio sjekiru. Smjena kard. Burkea primjer je značenja usporedivoga sa sadašnjim razaranjem franjevaca Bezgrješne. 

Mnogi su projekt uništenja toga reda pripisivali kard. Brazu de Avizu, no danas je jasno svima da se papa Franjo potpuno slaže s tom odlukom. Ne radi se tu o tradicionalnoj misi koju niti kard. Burke niti franjevci Bezgrješne ne celebriraju kao isključivi oblik, nego o njihovu nekonformističnom držanju prema danas prevladavajućoj crkvenoj politici.

S druge se strane Papa na veliko bavi predstavnicima tzv. 'narodnih pokreta' ultramarksističkog usmjerenja koji su se od 27. do 29. listopada bili okupili u Rimu te je još P. d'Orsa, heterodoksnog svećenika, imenovao konzultorom Papinskog vijeća za kulturu. Postavlja se pitanje kakve će biti posljedice takve politike kad se pomisli na dva načela: 1.) filozofijsko načelo heterogeneze ciljeva prema kojemu određeni čini proizvode učinke suprotne od namjeravanih i 2.) teologijsko načelo djelovanja Providnosti u povijesti po kojemu prema riječima sv. Pavla, 'omnia cooperantur in bonum' (Rim 8, 28)- sve u planu Božjem vodi k dobru.

Slučaj Burke i slučaj franjevaca Bezgrješne kao i (na jednoj drugoj razini) slučaj Piova bratstva, samo su znaci jedne proširene slaboće zbog koje se Crkva čini poput broda prepuštena slučaju. No, sve i kad ne bi bilo Piova bratstva, kad bi franjevci Bezgrješne bili ukinuti ili 'preodgojeni', a kard. Burke ušutkan, crkvena kriza ne bi prestala biti manje teška. Gospodin je obećao da Petrova barka nikada neće potonuti ne zahvaljujući sposobnosti kormilara, nego zbog božanske pomoći Crkvi koja- može se reći- živi usred oluja, ali ne dopušta da je potope valovi (Mt 8, 23-27; Mk 4, 35-41; Lk 8, 22-25).

Katolički se vjernici ne daju obeshrabriti: oni zbijaju redove, usmjeravaju pogled na vječni, nepromjenjivi crkveni nauk, traže ojačanje u sakramentima, dalje mole i djeluju u čvrstom uvjerenju da u povijesti Crkve, kao i u ljudskom životu, Gospodin intervenira kad se sve čini izgubljenim. Ono što se od nas očekuje nije rezignirana pasivnost, nego pouzdana borba u uvjerenosti u pobjedu. 

A, glede kard. Burke, usuđujemo se- također s pogledom na nove kušnje koje ga sigurno očekuju- ponoviti riječi koje je prof. P. Corrêa de Oliveira 10. veljače 1974. uputio kard. Mindszentyju kad su 'najsvetije ruke svijeta potresle stup i slomljena ga bacile na tlo'; 'ako je nadbiskup i srušen i izgubio svoju dijecezu, njegov moralni lik dobrog pastira koji daje svoj život za svoje ovce, narastao je do zvijezda.' [citat u originalu na: accionfamilia.org]"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI
Slika: CORRISPONDENZA ROMANA