O razlozima

U Corrispondenzi Romani je jučer objavljen sljedeći članak R. de Matteija o smjeni kard. Burkea, prema riječima pape Benedikta XVI., velikog kardinala:

"Papa kao vrhovni pastir sveopće Crkve ima puno pravo otpustiti iz službe kojeg biskupa ili kardinala, pa bio taj i značajan. Slavan je bio slučaj L. kard. Billota (1846.-1931.), jednoga od vodećih teologa XX. st., kojega je sveti Pio X. 1911. kreirao kardinalom. Taj je 13. rujna 1927. vratio kardinalski biret Piju XI. s kojim je upao u konflikt zbog 'Action Française', i završio život kao jednostavni isusovac u rezidenciji svog reda u Galloru. 

Drugi eklatantni slučaj je onaj J. kard. Mindszentyja kojega je Pavao VI. zbog njegove opozicije vatikanskoj 'istočnoj politici', smijenio s položaja nadbiskupa ostrogonskog i primasa Ugarske. Zadnjih je godina bilo smijenjeno mnogo biskupa jer su bili upleteni u financijske ili ćudoredne skandale. Međutim, dok nitko ne može Vrhovnom Svećeniku odreći pravo da smijeni svakog prelata iz razloga za koje smatra da su na mjestu, isto tako nitko ne može vjernicima oduzeti pravo koje imaju kao razumna bića, i prije nego krštenici, da se pitaju o razlozima tih smjena, posebno ako nisu eksplicitno proglašene. 

To objašnjava zgranutost mnogih katolika pred viješću koju je službeno priopćio vatikanski Tiskovni ured 8. studenog, o premještaju R. L. kard. Burkea sa službe prefekta Apostolske signature na službu kardinala zaštitnika Malteškog reda. Naime, kad se premještaj, kao u ovom slučaju, tiče jednoga još relativno mladoga kardinala (66 godina) koji s mjesta najveće važnosti odlazi na puku počasnu dužnost, ako se i ne slijedi diskutabilno načelo 'promoveatur ut amoveatur', očito se radi o javnoj kaznenoj mjeri. U tom je slučaju dopušteno pitati se za narav optužaba protiv toga prelata. Kardinal Burke je svoje zadaće prefekta Vrhovnog sudišta ispunio na krajnje pohvalan način. Svi ga cijene kao istaknutoga crkvenog pravnika i čovjeka dubokog duhovnoga nutarnjeg života. Ne najmanje važno, nedavno ga je Benedikt XVI. opisao kao 'velikoga kardinala'. U čemu je njegova krivnja?

Oni koji prate Vatikan, ljudi različitih usmjerenja, jasno su odgovorili na to pitanje. Prema njima, kardinal Burke bi bio kriv zato što je 'prekonzervativan' i ne slaže se s papom Franjom. Nakon nesretnoga izvještaja kard. Kaspera na Izvanrednom kardinalskom konzistoriju, 20. veljače 2014., američki se kardinal zauzeo objavljivanjem jedne knjige u kojoj su na pristojan način petorica vodećih kardinala i drugih stručnjaka iznijela svoju zadršku prema novoj vatikanskoj liniji koja otvara mogućnost da se razvedenima i ponovo civilno vjenčanima osigura pričest i da se priznaju izvanbračna partnerstva. 

Biskupska sinoda u listopadu je potvrdila zabrinutost kardinalâ kad su na razini pravovjerja najopasnije teze bile prihvaćene u sažetak radova koji je prethodio zaključnom izvještaju. Jedino je uvjerljivo mišljenje to da je Papa glavu kardinala Burkea na pladnju dao kardinalu Kasperu, a preko njega kardinalu Lehmannu, bivšem predsjedniku Njemačke biskupske konferencije. Općepoznato je, barem u Njemačkoj, da konce njemačkog protivljenja Rimu iza kulisa još uvijek vuče Lehmann, učenik K. Rahnera. Otac Ralph Wiltgen je u svojoj knjizi 'Rajna utječe u Tiber' objasnio ulogu koju je Rahner od prvoga trenutka zauzimao na II. vatikanskom koncilu, otkad su europske biskupske konferencije počele igrati odlučujuću ulogu. 

Biskupskim su konferencijama dominirali teologijski periti, a kako je među njima bila najmoćnija Njemačka biskupska konferencija, njenom je vodećem teologu, isusovcu K. Rahneru, pripala odlučujuća uloga. Otac Wiltgen je snagu progresističkog lobija, 'Europske alijanse', kako ju je nazvao, sažeo kako slijedi: 'Budući da je pozicije biskupa njemačkog jezika redovito preuzimala europska alijansa, a da je pozicije alijanse Koncil općenito prihvaćao, dostajalo je da jednom jedinom teologu uspije da njegove ideje preuzmu biskupi njemačkog jezika, da ih tako Koncil učini svojima. Postojao je takav teolog. Bio je to o. K. Rahner, Družbe Isusove.'

Pedeset godina nakon II. vatikanskog koncila još uvijek Rahnerova sjena pokriva Katoličku Crkvu i izražava se, primjerice, u prohomoseksualnim pozicijama nekih njegovih učenika koji su mlađi od Lehmana i Kaspera; poput nadbiskupa minhensko-frajsinškog R. kard. Marxa i nadbiskupa Chietija i Vasta B. Fortea.

Papa Franjo se izjasnio protiv obaju smjerova, kako progresizma tako tradicionalizma, a da nije objasnio što bi obuhvaćali ti pojmovi. Međutim, iako se na riječima distancirao od oba danas u Crkvi suprotstavljena pola, djelima je ipak pokazao veliko razumijevanje za 'progresizam', dok je na ono što naziva 'tradicionalizmom' pustio sjekiru. Smjena kard. Burkea primjer je značenja usporedivoga sa sadašnjim razaranjem franjevaca Bezgrješne. 

Mnogi su projekt uništenja toga reda pripisivali kard. Brazu de Avizu, no danas je jasno svima da se papa Franjo potpuno slaže s tom odlukom. Ne radi se tu o tradicionalnoj misi koju niti kard. Burke niti franjevci Bezgrješne ne celebriraju kao isključivi oblik, nego o njihovu nekonformističnom držanju prema danas prevladavajućoj crkvenoj politici.

S druge se strane Papa na veliko bavi predstavnicima tzv. 'narodnih pokreta' ultramarksističkog usmjerenja koji su se od 27. do 29. listopada bili okupili u Rimu te je još P. d'Orsa, heterodoksnog svećenika, imenovao konzultorom Papinskog vijeća za kulturu. Postavlja se pitanje kakve će biti posljedice takve politike kad se pomisli na dva načela: 1.) filozofijsko načelo heterogeneze ciljeva prema kojemu određeni čini proizvode učinke suprotne od namjeravanih i 2.) teologijsko načelo djelovanja Providnosti u povijesti po kojemu prema riječima sv. Pavla, 'omnia cooperantur in bonum' (Rim 8, 28)- sve u planu Božjem vodi k dobru.

Slučaj Burke i slučaj franjevaca Bezgrješne kao i (na jednoj drugoj razini) slučaj Piova bratstva, samo su znaci jedne proširene slaboće zbog koje se Crkva čini poput broda prepuštena slučaju. No, sve i kad ne bi bilo Piova bratstva, kad bi franjevci Bezgrješne bili ukinuti ili 'preodgojeni', a kard. Burke ušutkan, crkvena kriza ne bi prestala biti manje teška. Gospodin je obećao da Petrova barka nikada neće potonuti ne zahvaljujući sposobnosti kormilara, nego zbog božanske pomoći Crkvi koja- može se reći- živi usred oluja, ali ne dopušta da je potope valovi (Mt 8, 23-27; Mk 4, 35-41; Lk 8, 22-25).

Katolički se vjernici ne daju obeshrabriti: oni zbijaju redove, usmjeravaju pogled na vječni, nepromjenjivi crkveni nauk, traže ojačanje u sakramentima, dalje mole i djeluju u čvrstom uvjerenju da u povijesti Crkve, kao i u ljudskom životu, Gospodin intervenira kad se sve čini izgubljenim. Ono što se od nas očekuje nije rezignirana pasivnost, nego pouzdana borba u uvjerenosti u pobjedu. 

A, glede kard. Burke, usuđujemo se- također s pogledom na nove kušnje koje ga sigurno očekuju- ponoviti riječi koje je prof. P. Corrêa de Oliveira 10. veljače 1974. uputio kard. Mindszentyju kad su 'najsvetije ruke svijeta potresle stup i slomljena ga bacile na tlo'; 'ako je nadbiskup i srušen i izgubio svoju dijecezu, njegov moralni lik dobrog pastira koji daje svoj život za svoje ovce, narastao je do zvijezda.' [citat u originalu na: accionfamilia.org]"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI
Slika: CORRISPONDENZA ROMANA