ponedjeljak, studenoga 22, 2010

Odredbe

Nakon objave motuproprija Summorum Pontificum najavljen je dokument koji bi trebao donijeti dodatna objašnjenja za njegovo provođenje. U međuvremenu je istekao i rok od tri godine nakon kojega su biskupi trebali podnijeti 'Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima', kako stoji u popratnom pismu. Kathnews doznaje da predstoji objavljivanje tih smjernica.

"'Kathnews' posjeduje ekskluzivne informacije prema kojima zaista predstoji objava provedbenih odredaba za motuproprij 'Summorum Pontificum'. Od visokih vatikanskih izvora 'kathnews' je doznao da je dokument već izrađen, ali da u određenim točkama još mora biti korigiran. Redakcija 'kathnewsa' je na isti način doznala da će korigirana verzija ovih dana biti predana Svetom Ocu. Ova inačica bi prema tome trebala biti objavljena kao nadopuna motupropriju objavljenom 2007. godine. Provedbene odredbe bi, dakle, Papa mogao potpisati još prije Božića 2010. i tako razjasniti otvorena pitanja u odnosu na uporabu klasične mise."

Izvor: kathnews

nedjelja, studenoga 21, 2010

Zavjeti

Podsjećam na Regularne kanonice Majke Božje o kojima je bilo riječi u kolovozu prošle godine. Osnovane su 1971., kao samostan papinskog prava priznate su 2000., a od 2001. s kanonicima Majke Božje čine jednu kanoničku obitelj. Danas žive u Azilleu, trideset kilometara sjeverno od opatije Lagrasse. Prošloga mjeseca su se zavjetovale tri sestre.

"Prošle subote [16. listopada 2010., op. splendor] regularne kanonice Majke Božje koje stanuju u samostanu 'Mater Dei', imale su svečanost zavjetovanja triju sestara novakinja. Majka priorica primila je vječne zavjete dviju od njih; sestre Hijacinte od Marije Kraljice i sestre Marije Jelene od Presvetog Spasitelja, te privremene zavjete sestre Marije Vianeje od Euharistije. Latinsku misu [klasičnu, op. splendor] celebrirao je dom Augustin, opat Lagrassea, u nazočnosti o. Emmanuela i brojnih drugih svećenika. Mnoštvo vjernika iz Azillea i okolice pridružilo se radosti sestara i njihovih obitelji sudjelujući u svečanosti. Nakon sv. mise stotinjak osoba sudjelovalo je na primanju koje su priredile kanonice iz samostana 'Mater Dei'."

Izvor: summorum-pontificum.fr
Slika: Chanoinesses régulières

srijeda, studenoga 17, 2010

Destilacija

Za nekoliko dana u prodaji će se naći drugo, prošireno, izdanje autobiografije Giacoma kardinala Biffija koji je od 1984. do 2003. bio bolonjski nadbiskup, a na poziv pape Benedikta XVI., održao je 2007. godine duhovne vježbe u Vatikanu. I ovo će izdanje zasigurno ponoviti, ako ne i premašiti uspjeh prethodnoga, jer kardinal na nekonformističan način, potpuno slobodno i iskreno, progovara o zadnjim desetljećima života Crkve.

Iz kardinalove autobiografije:

"Da bi se unijelo malo jasnoće u konfuziju koja pogađa kršćanstvo u naše vrijeme, potrebno je dobro razlikovati između samog Koncila i crkvene klime koja je uslijedila. To su dvije različite pojavnosti i zahtijevaju različite tretmane.

Pavao VI. je iskreno vjerovao u II. vatikanski koncil i u njegovu pozitivnu važnost za cjelokupno kršćanstvo. On je bio jedan od njegovih odlučujućih protagonista koji je svakodnevno pozorno pratio njegov rad i diskusije, pomažući da se otklone poteškoće u njegovu radu.

Očekivao je da će zbog zajedničkog napora svih biskupa s Nasljednikom Petrovim, odmah uslijediti blagoslovljeno doba rastuće životnosti i izvanredne plodnosti na korist i radost Crkve.

Umjesto toga, postkoncilsko vrijeme mu je u mnogim svojim manifestacijama donijelo zabrinutost i razočaranje. Otkrio je svoju tugu sa zadivljujućom iskrenošću, a strastvena lucidnost njegova izraza pogodila je sve vjernike, ili barem one čiji pogled nije bio zastrt ideologijom.

29. lipnja 1972. na svetkovinu sv. Petra i Pavla, govoreći spontano, došao je do točke kad je rekao da ima 'osjećaj kako je kroz neku pukotinu dim Sotonin ušao u hram Božji. Postoji sumnja, nesigurnost, problemi, nemir, nezadovoljstvo, sukobi. Nema se povjerenja u Crkvu... Vjerovalo se da će nakon Koncila nastupiti svijetli dani za povijest Crkve. Naprotiv, uslijedili su oblaci, tama, traženje, nesigurnost... Vjerujemo da je nešto izvannaravno (đavao) ušlo u svijet da ometa, guši plodove ekumenskog koncila i spriječi Crkvu da ne zapjeva glasno himnu radosti zato što je povratila punu svijest o sebi.' To su bolne i teške riječi koje zaslužuju neumornu refleksiju.

Kako se moglo dogoditi da od legitimnih izjava i tekstova II. vatikanskog koncila uslijedi tako različito vrijeme?

Pitanje je kompleksno, a razlozi različiti; ali nesumnjivo jedan od utjecaja je bio proces, tako reći, nenormalne 'destilacije', koji je od vjerodostojne i obvezujuće koncilske 'stvarnosti' ekstrahirao potpuno heterogen mentalitet i lingvistički oblik. To je fenomen koji se tu i tamo pojavljivao u poslijekoncilsko vrijeme i nastavio se ponavljati više ili manje eksplicitno.

Kako bismo lakše razumjeli možemo ilustrirati shematski postupak te čudne 'destilacije'.

Prva faza je diskriminatorski pristup koncilskim izjavama koji razlikuje prihvatljive i uporabljive tekstove od neoportunih ili barem nekorisnih, preko kojih šutke prelazi.

U drugoj fazi se priznaje kao pravo učenje Crkve ne ono što je formulirano u stvarnosti, nego ono što bi Sveti sabor bio donio samo da ga nije spriječila nazočnost mnogih nazadnih otaca neosjetljivih na duh Koncila.

U trećoj se fazi insinuira da prava doktrina Koncila nije ono što je kanonski formulirano i potvrđeno, nego ono što bi bilo formulirano i potvrđeno da su oci bili prosvijetljeniji, dosljedniji i hrabriji.

Lako je zamisliti rezultate koji proizlaze iz takve teologijske i povijesne metodologije- nikad izražene na tako jasan način, ali zato ništa manje neumoljive. Ono što je prihvaćeno i uzvisivano na gotovo opsesivan način nije Koncil koji je zapravo održan, nego, tako reći, 'virtualni koncil'; koncil koji se nije dogodilo u povijesti Crkve, nego u povijesti crkvene imaginacije. Svatko tko se usudio proturječiti, pa bilo to i sasvim plaho, žigosan je sramotnim znakom 'pretkoncilski', ako ne i odmah svrstan među tradicionalističke pobunjenike, ili prezrene fundamentaliste.

A kako 'lažni destilati' Koncila uključuju načelo da odsada nema zablude koja bi se u katolicizmu mogla osuditi, osim grijeha protiv prvenstvene dužnosti za razumijevanjem i dijalogom, postalo je danas teolozima i dušobrižnicima teško smoći snage da žustro i uporno prokazuju otrove koji su postupno zatrovali nedužni Božji narod."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Senza peli sulla lingua

utorak, studenoga 16, 2010

Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina

Vrijeme liječi rane- tako je prošloga mjeseca biskup Manchestera odredio kapelana za Centar sv. Benedikta u New Hampshireu. Time je i zadnje veće središte Sužanja Bezgrješnog Srca Marijina dobilo priznat status u Crkvi. Izvorni Centar sv. Benedikta utemeljila je Catherine G. Clarke, poznati obraćenik na katoličku vjeru i od 2001. godine kardinal Avery Dulles i skupina studenata u Cambridgeu u Massachusettsu 1940. Cilj centra je bio pružiti vjersku pouku katolicima koji su studirali na okolnim nekatoličkim sveučilištima. Međutim, privukao je i znatan broj nekatolika i razvio živu djelatnost, osobito otkad je počela suradnja s piscem, pjesnikom i isusovcem Leonardom Feeneyem.

Pozornost javnosti su privukli kad su gorljivi obraćenici, neki iz uglednih protestantskih obitelji, počeli napuštati ili bojkotirati svoja sveučilišta zbog liberalizma i sekularizma koji se na njima širi, kad se tomu doda i prestrog način na koji je o. Leonard tumačio dogmu extra Ecclesiam nulla salus, odnosno da izvan Crkve nema spasenja, sve je poprimilo neslućene razmjere, osobito kad se uzme u obzir da su atmosferu dodatno potpirivali i mediji. Koga zanima ta burna povijest može pronaći dovoljno tekstova pisanih s različitih pozicija, npr. EWTN, FSSPX, MICM.

Uskoro je centru zabranjen rad, a sam Feeney je 1953. zaradio izopćenje, doduše zbog neposluha, a ne zbog nauka. Humberto kard. Medeiros pokrenuo je kasnije postupak da se Feeneyu izopćenje ukine. Tako je 23. kolovoza 1972. o. Leonard u nazočnosti pomoćnog biskupa Bostona i jednoga svećenika, kao svjedokâ, izmolio Atanazijevo vjerovanje koje počinje riječima: Tkogod se želi spasiti, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen. Feeney ništa nije morao opovrgnuti , niti se čega morao odreći.

Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina (Mancipia Immaculati Cordis Mariae) nastali su 1949. godine pod geslom Fortes in fide, postojani u vjeri. Vremenom je zbog različitog gledanja na duh zajednice nastalo više ogranaka. Jedni su se okupili u benediktinski samostan u Still Riveru koji je 1987. priznat kao priorat, a 1993. uzdignut na čast opatije. Oni se služe novim misnim redom. Također u Still Riveru žive dvije redovničke zajednice istoga podrijetla koje su se ujedinile 2000. godine, a službeno su priznate u Worcesterskoj biskupiji 2002. pod imenom Sužanja Bezgrješnog Srca Marijina. Zanimljivost ovih zajednica je što one kroz sve ove godine nisu nigdje htjele rediti svoje članove sve dok nisu regularizirale svoje stanje u Crkvi. Tako i u ovoj zajednici iz New Hampshirea nema svećenika, iako ima teologa, nego žive kao redovnička braća. Sve se ove zajednice bave apostolatom preko tiska, interneta, drže vlastite škole, treće redove, služe se klasičnim rimskim obredom i montfortske su duhovnosti.

Izvorni habit sestara imaju redovnice iz kuće sv. Ane koje su se 2000. ujedinile sa Sužnjevima iz Still Rivera u Massachusettsu. Redovnicima je izvorni habit bila reverenda bez rimskog kolara kakav i danas nose sužnji iz Still Rivera, a prije nekoliko godina su redovnici iz New Hampshirea preuzeli habit tipa obuvenih augustinaca s krunicom i simbolom reda na prsima. Opis toga habita možete naći u njihovu časopisu.

Ovo su zajednice koje su proizašle iz Centra sv. Benedikta:

Benediktinci iz Still Rivera
Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina iz Still Rivera
Sestre Centra sv. Benedikta
Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina iz New Hampshirea.

Slika: Mancipia

petak, studenoga 05, 2010

Anđeoski pastir

Papa Benedikt XVI. izdao je 19. prosinca 2009. dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega pape Pija XII., koji se od tada naziva časnim slugom Božjim. Angelo kard. Bagnasco, nadbiskup genovski i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, dao je imprimatur novoj molitvi za beatifikaciju pape Pija XII. koju je sastavio novoimenovani konzultor Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu kao i Ureda za liturgijska slavlja Svetog Oca, don Nicola Bux.

[16. studenoga 2010. godine: dostupna je kopija ove molitve s kardinalovim potpisom na stranici udruge Commitato Papa Pacelli, prema kojoj sam preuredio zadnji odlomak]

"Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujemo Ti što si Crkvi darovao papu Pija XII., vjernog naučitelja Tvoje istine i anđeoskog pastira.

Sigurnim naukom i blagom jakošću izvršavao je najvišu apostolsku službu i vodio Tvoju Crkvu kroz nemirno more totalitarnih ideologija.

Petrove je ruke, bez razlike, otvorio žrtvama strašne tragedije II. svjetskog rata opominjući da mirom- djelom pravednosti- ništa nije izgubljeno.

Poniznošću i mudrošću dao je svetoj liturgiji novi sjaj i objavio slavu Presvete Marije proglašenjem dogme o Njezinu uznesenju na nebo.

Podaj, Gospodine da i mi, poučeni njegovim primjerom, branimo istinu, radosno prihvaćamo katoličko učiteljstvo i širimo prostore naše ljubavi.

Stoga te molimo, ako je to na Tvoju veću slavu i na dobro naših duša, da proslaviš slugu svoga papu Pija XII., i udijeliš nam po njegovu zagovoru milost za koju Te molimo...

Amen.


IMPRIMATUR: Angelus Card. Bagnasco"

Izvor: La Buhardilla de Jerónimo
Slika: St. Conleth's Catholic Heritage Association