Destilacija

Za nekoliko dana u prodaji će se naći drugo, prošireno, izdanje autobiografije Giacoma kardinala Biffija koji je od 1984. do 2003. bio bolonjski nadbiskup, a na poziv pape Benedikta XVI., održao je 2007. godine duhovne vježbe u Vatikanu. I ovo će izdanje zasigurno ponoviti, ako ne i premašiti uspjeh prethodnoga, jer kardinal na nekonformističan način, potpuno slobodno i iskreno, progovara o zadnjim desetljećima života Crkve.

Iz kardinalove autobiografije:

"Da bi se unijelo malo jasnoće u konfuziju koja pogađa kršćanstvo u naše vrijeme, potrebno je dobro razlikovati između samog Koncila i crkvene klime koja je uslijedila. To su dvije različite pojavnosti i zahtijevaju različite tretmane.

Pavao VI. je iskreno vjerovao u II. vatikanski koncil i u njegovu pozitivnu važnost za cjelokupno kršćanstvo. On je bio jedan od njegovih odlučujućih protagonista koji je svakodnevno pozorno pratio njegov rad i diskusije, pomažući da se otklone poteškoće u njegovu radu.

Očekivao je da će zbog zajedničkog napora svih biskupa s Nasljednikom Petrovim, odmah uslijediti blagoslovljeno doba rastuće životnosti i izvanredne plodnosti na korist i radost Crkve.

Umjesto toga, postkoncilsko vrijeme mu je u mnogim svojim manifestacijama donijelo zabrinutost i razočaranje. Otkrio je svoju tugu sa zadivljujućom iskrenošću, a strastvena lucidnost njegova izraza pogodila je sve vjernike, ili barem one čiji pogled nije bio zastrt ideologijom.

29. lipnja 1972. na svetkovinu sv. Petra i Pavla, govoreći spontano, došao je do točke kad je rekao da ima 'osjećaj kako je kroz neku pukotinu dim Sotonin ušao u hram Božji. Postoji sumnja, nesigurnost, problemi, nemir, nezadovoljstvo, sukobi. Nema se povjerenja u Crkvu... Vjerovalo se da će nakon Koncila nastupiti svijetli dani za povijest Crkve. Naprotiv, uslijedili su oblaci, tama, traženje, nesigurnost... Vjerujemo da je nešto izvannaravno (đavao) ušlo u svijet da ometa, guši plodove ekumenskog koncila i spriječi Crkvu da ne zapjeva glasno himnu radosti zato što je povratila punu svijest o sebi.' To su bolne i teške riječi koje zaslužuju neumornu refleksiju.

Kako se moglo dogoditi da od legitimnih izjava i tekstova II. vatikanskog koncila uslijedi tako različito vrijeme?

Pitanje je kompleksno, a razlozi različiti; ali nesumnjivo jedan od utjecaja je bio proces, tako reći, nenormalne 'destilacije', koji je od vjerodostojne i obvezujuće koncilske 'stvarnosti' ekstrahirao potpuno heterogen mentalitet i lingvistički oblik. To je fenomen koji se tu i tamo pojavljivao u poslijekoncilsko vrijeme i nastavio se ponavljati više ili manje eksplicitno.

Kako bismo lakše razumjeli možemo ilustrirati shematski postupak te čudne 'destilacije'.

Prva faza je diskriminatorski pristup koncilskim izjavama koji razlikuje prihvatljive i uporabljive tekstove od neoportunih ili barem nekorisnih, preko kojih šutke prelazi.

U drugoj fazi se priznaje kao pravo učenje Crkve ne ono što je formulirano u stvarnosti, nego ono što bi Sveti sabor bio donio samo da ga nije spriječila nazočnost mnogih nazadnih otaca neosjetljivih na duh Koncila.

U trećoj se fazi insinuira da prava doktrina Koncila nije ono što je kanonski formulirano i potvrđeno, nego ono što bi bilo formulirano i potvrđeno da su oci bili prosvijetljeniji, dosljedniji i hrabriji.

Lako je zamisliti rezultate koji proizlaze iz takve teologijske i povijesne metodologije- nikad izražene na tako jasan način, ali zato ništa manje neumoljive. Ono što je prihvaćeno i uzvisivano na gotovo opsesivan način nije Koncil koji je zapravo održan, nego, tako reći, 'virtualni koncil'; koncil koji se nije dogodilo u povijesti Crkve, nego u povijesti crkvene imaginacije. Svatko tko se usudio proturječiti, pa bilo to i sasvim plaho, žigosan je sramotnim znakom 'pretkoncilski', ako ne i odmah svrstan među tradicionalističke pobunjenike, ili prezrene fundamentaliste.

A kako 'lažni destilati' Koncila uključuju načelo da odsada nema zablude koja bi se u katolicizmu mogla osuditi, osim grijeha protiv prvenstvene dužnosti za razumijevanjem i dijalogom, postalo je danas teolozima i dušobrižnicima teško smoći snage da žustro i uporno prokazuju otrove koji su postupno zatrovali nedužni Božji narod."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Senza peli sulla lingua