utorak, siječnja 29, 2013

Podnošenje

"Podnosite jedni druge u ljubavi" (Ef 4, 2)

S namjerom da probudi usnuli proces unutarnjeg pomirenja, potpredsjednik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, msgr. J. A. Di Noia OP, za Došašće je msgr. B. Fellayu, generalnom superioru Piova bratstva, uputio poduže pismo s dopuštenjem da ga proslijedi svim svećenicima Bratstva. Prema francuskom vatikanstu J. M. Guenoisu (1), Sveti Otac je sâm potaknuo ovo pismo, korigirao ga i odobrio. Možemo ga podijeliti na tri cjeline.

U uvodu iznosi trenutačno stanje odnosâ koje opisuje kao "otvorene i pune nade", ali iznosi i kritike izjava nekih glavara Bratstva koji "u neslužbenoj komunikaciji, koriste jezik koji se svima čini kao odbijanje uvjeta koji se traže za pomirenje i za kanonsku regularizaciju Bratstva unutar Katoličke crkve.

Osim toga, gledajući na povijest naših odnosa od 1970.-ih, dolazi se do objektivnog zaključka da su točke našeg razilaženja glede II. vatikanskog zapravo ostale nepromijenjene." Zato msgr. Di Noia smatra da treba u dijalog unijeti nešto novo, "razmatranja koja nadilaze važne i prividno nepremostive razlike glede auktoriteta i interpretacije II. vatikanskog koncila koje nas sada dijele, razmatranja koja se usredotočuju više na našu dužnost da očuvamo i njegujemo jedinstvo i mir Crkve koje je htio Bog."

Tu bi počeo drugi dio u kojem podsjeća na riječi sv. Pavla, citira sv. Tomu Akvinskog i sv. Augustina, naglašavajući važnost crkvenoga jedinstva i iznoseći sredstva kojima se ono postiže. Istodobno, neslaganje u nekim točkama ne smije isključivati da se o spornim pitanjima raspravlja otvorena duha.

Na kraju, u trećem dijelu, predlaže izlaz iz današnjega zastoja koji bi se sastojao u priznanju karizme msgr. Lefebvrea, o kojoj lijepo piše, i u načinu rješavanja spornih pitanja na način izložen u naputku Donum Veritatis iz 1990. Dakle, izlažući probleme pred Učiteljstvom, a ne vršeći pritisak preko medija i stvaranjem 'paralelnog učiteljstva'.

Pismo nadbiskup završava pozivom na čišćenje "od gorčine i ozlojeđenosti koji su nastali od tridesetogodišnjeg sumnjičenja i patnje s jedne i s druge strane" te potrebom međusobnog podnošenja u ljubavi.

"Njegovoj Preuzvišenosti msgr. Bernardu Fellayu, poglavaru Svećeničkog bratstva sv. Pija X.
Došašće, 2012.

Preuzvišenosti, draga braćo svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Naša zadnja izjava od 28. listopada 2012. potvrdila je na javni i službeni način da odnosi Svete Stolice sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. ostaju otvoreni i puni nade. Do sada se Sveta Stolica, izuzevši službena priopćenja, iz različitih razloga suzdržavala od ispravaka određenih nepreciznih tvrdnja glede svojih postupaka i kompetencija u tim odnošajima. No, brzo dolazi vrijeme kada će u interesu istine Sveta Stolica biti obvezana navesti neke od tih nepreciznosti. Posebno su bolne bile izjave koje su napadale osobu i poslanje Svetog Oca; to će zahtijevati neke odgovore.

Nedavne tvrdnje osoba koje imaju položaje od auktoriteta u Bratstvu, ne mogu nego izazvati sumnju u stvarnu mogućnost pomirbe. Mislim posebno na intervjue koje su dali glavar Njemačkog distrikta Bratstva, bivši generalni poglavar Bratstva, 18. rujna 2012., prvi pomoćnik generala Bratstva, 16. listopada 2012. i generalni poglavar 1. studenoga 2012. Ton i sadržaj tih izjava izazvao je izvjesnu zbunjenost glede ozbiljnosti, pa i glede mogućnosti nastavka naših odnosa. Dok Sveta Stolica strpljivo čeka službeni odgovor Bratstva, neki od njenih glavara, u neslužbenoj komunikaciji, koriste jezik koji se svima čini kao odbijanje uvjeta koji se traže za pomirenje i za kanonsku regularizaciju Bratstva unutar Katoličke crkve.

Osim toga, gledajući na povijest naših odnosa od 1970.-ih, dolazi se do objektivnog zaključka da su točke našeg razilaženja glede II. vatikanskog zapravo ostale nepromijenjene. Svojim je učiteljskim auktoritetom Sveta Stolica konzistentno ustrajala da se koncilski dokumenti moraju tumačiti u svjetlu Tradicije i Učiteljstva, a ne obratno, dok je Bratstvo inzistiralo da  su izvjesna koncilska naučavanja pogrješna i da se tako na njih ne može primijeniti interpretacija u skladu s Tradicijom i Učiteljstvom. Tijekom godina taj je zastoj ostao više ili manje isti. Tri godine upravo završenih doktrinarnih razgovora, iako su omogućile plodonosnu razmjenu mišljenja o pojedinim temama, nisu značajno izmijenile tu situaciju.

U tim okolnostima, dok ostaje jaka nada, jasno je da se u naše razgovore mora unijeti neki novi element ukoliko se ne želimo pred Crkvom, javnošću i pred samima sobom, prikazati kao da smo sudjelovali u pristojnoj, ali beskorisnoj razmjeni mišljenja. Neka nova razmatranja više duhovne i teološke naravi doista supotrebna, razmatranja koja nadilaze važne i prividno nepremostive razlike glede auktoriteta i interpretacije II. vatikanskog koncila koje nas sada dijele, razmatranja koja se usredotočuju više na našu dužnost da očuvamo i njegujemo jedinstvo i mir Crkve koje je htio Bog.
Čini mi se prikladnim ta nova razmatranja izložiti u obliku osobnoga adventskog pisma naslovljenoga na Vas kao i na članove Svećeničkog bratstva. U igri je ništa manje, nego jedinstvo Crkve.

Očuvanje jedinstva Crkve

U tom surječju na um dolaze riječi sv. Pavla: 'Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh- kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!' (Ef 4, 1-6).

Tim nas riječima sv. Pavao poziva da očuvamo jedinstvo Crkve, jedinstvo koje daje Duh i koje nas sjedinjuje s jednim Bogom koji je 'nad svima i po svima i u svima' (Ef 4, 1-6). Pravo jedinstvo je dar duha, a ne nešto što sami činimo.

No, mi smo našim odlukama i djelima kadri surađivati u jedinstvu Duha, ili pak djelovati protiv nadahnuća Duha. Zato nas sv. Pavao potiče da živimo 'dostojno poziva' (Ef 4, 1) kojim smo pozvani, da živimo tako da možemo očuvati taj dragocjeni dar jedinstva.

S ciljem ostajanja u jedinstvu Crkve, sv. Toma Akvinski bilježi da se, prema sv. Pavlu,  'moraju gojiti četiri krjeposti, a četiri njima protivna poroka izbjegavati' (Komentar Poslanice Efežanima § 191). Što se ispriječilo na putu prema jedinstvu? Uznositost, srdžba, nestrpljivost i pretjerana revnost. Prema Akvincu 'prvi porok koji [sv. Pavao] odbacuje je uznositost. Kada arogantna osoba odluči vladati drugima, a drugi joj se uznositi pojedinci ne žele podvrgnuti, u društvu nastaje neslaganje i nestaje mir... Srdžba je drugi porok. Srdita je osoba sklona nanijeti nepravdu, bilo riječima bilo djelima, otkuda nastaje nemir... Treći je nestrpljivost. Zgodimice, netko tko je sâm ponizan i blag, koji se usteže od stvaranja problema, ipak neće strpljivo izdržati stvarne nepravde ili tek prijetnje prema sebi samomu... Pretjerana revnost je četvrti porok. Pretjerano revni ljudi iznosit će sud o svemu što vide, ne čekajući na prikladno vrijeme i mjesto; što stvara pomutnju u društvu' (ibid).

Kako možemo prevladati te poroke? Sv. Pavao kaže: 'Podnosite jedni druge u ljubavi' (Ef 4, 2).

Prema Akvincu poniznost, pokazujući nam dobro u drugima i dopuštajući nam da vidimo svoje jake i slabe strane, pomaže nam da izbjegnemo duhu rivalstva u našim odnosima s drugima. Blagost 'omekšava argumente i čuva mir' (Komentar Poslanice Efežanima, § 191). To nam pomaže da izbjegnemo neurednu manifestaciju ljutnje dajući nam smirenost da činimo ono na što smo pozvani u duhu staloženosti i mira. Strpljivost nas osposobljuje da izdržimo patnje kada je potrebno zbog dobra koje tražimo, posebno u slučaju ako se do njega teško dolazi ili ako vanjske okolnosti sprječavaju postizanje cilja. Ljubav odgoni našu pretjeranu revnost omogućujući nam da jedan drugoga 'podnosimo u ljubavi' (isto). Sveti Toma savjetuje: 'Kad tkogod padne, ne treba ga odmah ispraviti; osim ako nije vrijeme i mjesto za to. S milosrđem treba pričekati jer ljubav sve podnosi (1 Kor 13, 7). Te se stvari ne podnose zbog nemara ili zbog pristanka, niti zbog familijarnosti ili tjelesnog prijateljstva, nego zbog ljubavi... Mi snažniji trebamo nositi slabosti slabih (Rim 15, 1) (isto).

Mudar savjet sv. Tome nam može pomoći ako si dopustimo da se suobličimo njegovoj mudrosti. Je li u proteklih 40 godina bilo katkada nedostatka poniznosti, blagosti, strpljenja i ljubavi u našim odnosima?

Razmislimo o riječima koje je papa Benedikt napisao svojoj subraći biskupima da im objasni zašto je promulgirao motuproprij 'Summorum Pontificum': 'Promatrajući prošlost i podjele koje su tijekom stoljeća razdirale Kristovo Tijelo, uvijek se stječe dojam da u kritičnim trenucima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji utisak da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti. Ovakav pogled na prošlost danas nam nameće sljedeću obvezu: uložiti sve napore kako bi svima onima, koji doista žele jedinstvo, bilo moguće ostati u jedinstvu ili ga iznova pronaći' (Pismo od 7. srpnja 2007.).

Kako krjeposti poniznosti, blagosti, strpljenja i milosrđa mogu oblikovati naše misli i djela? Prvo, težeći ponizno priznanju dobra koje postoji u drugima s kojima se ne slažemo, čak i o naizgled temeljnim stvarima, sposobni smo pretresati pitanja u duhu otvorenosti i dobre vjere. Drugo, prakticirajući pravu blagost možemo zadržati duh staloženosti, izbjegavajući ton koji izaziva podjele ili nerazborite izjave koje prije vrijeđaju, nego što  promiču mir i međusobno razumijevanje. Treće, istinskom ćemo strpljivošću uvidjeti da u našem traganju za dobrom moramo biti voljni, kada je to nužno, prihvatiti patnju dok čekamo. Na koncu, čak i kad osjećamo potrebu da ispravimo našu braću, to mora biti s ljubavlju, u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

U životu Crkve sve su ove krjeposti namijenjene očuvanju 'jedinstva Duha po svezi mira' (Ef 4, 3). Ukoliko su naša djela obilježena uznositošću, ljutnjom, nestrpljivošću i pretjeranom revnošću, naša će nas neobuzdana potraga za dobrom Crkve dovesti samo do gorčine. Ako, s druge strane, milošću Božjom rastemo u poniznosti, blagosti, strpljivosti i ljubavi, naše jedinstvo u Duhu bit će sačuvano, a mi ćemo više rasti u našoj  ljubavi prema Bogu i bližnjima, ispunjavajući cijeli zakon koji nam je Bog dao.

Toliko naglašavamo jedinstvo Crkve jer ono odražava zajedništvo Presvetoga Trojstva koja ga konstituira. Kako čitamo u govoru sv. Augustina: 'I Otac i Sin željeli su da budemo u zajedništvu s njima i među sobom; po tom daru koji Obojica posjeduju kao jedan, željeli su nas okupiti zajedno i učiniti nas jednim, tj. po Duhu Svetom koji je Bog i dar Božji' (Govor 71.18).

Crkveno jedinstvo nije nešto što postižemo sami, vlastitom snagom, nego je dar Božje milosti. Prepoznajući taj dar, Augustin je mogao reći: 'Neprijatelj jedinstva nema udjela u ljubavi Božjoj. Dakle, oni koji su izvan Crkve nemaju Duha Svetoga' (Pismo 185 §50). Zastrašujuće riječi: onaj tko je neprijatelj jedinstva postaje neprijatelj Božji jer odbacuje dar koji nam je Bog dao. 'Kako ćemo dokazati bratsku ljubav?'- pita sv. Augustin. 'Tako što ne narušavamo jedinstvo jer opslužujemo ljubav' (Homilije o Prvoj poslanici sv. Ivana, 2.3). Poslušajmo što sv. Augustin ima za reći onima koji dijele Crkvu: 'Vi nemate ljubavi jer zbog svoje časti, uzrokujete podjelu jedinstva. Shvatite, dakle, da je duh od Boga... Vi se odvajate od općeg jedinstva, dijelite Crkvu raskolima, trgate Tijelo Kristovo. On je došao u tijelu da sabere; vi vičete da razjedinite' (isto 6.13). Kako možemo izbjeći tomu da postanemo neprijatelji Božji? 'Neka svetko ispita svoje srce. Ako tko voli svoga brata, Duh Božji prebiva u njemu. Neka se pogleda, neka se ispita pred Božjim očima. Neka vidi ima li u njemu ljubavi prema miru i jedinstvu, ljubavi za Crkvu proširenu po cijelom svijetu' (isto 6.10).

A, o onima s kojima je teško biti u zajedništvu? Poslušajmo sv. Augustina: 'Ljubite svoje neprijatelje na takav način da ih želite za braću; ljubite svoje neprijatelje tako da vam postanu drugovi' (isto 1.9). Za Augustina taj autentični oblik ljubavi može doći samo kao Božji dar: 'Molite Boga za to da ljubite jedni druge. Trebate voljeti sve ljude, čak i svoje neprijatelje, ne zato što su vam već braća, nego zato da vam mognu postanu braća, da uvijek možete biti razgoreni bratskom ljubavlju, bilo prema onomu tko vam je postao brat ili prema svom neprijatelju da postane bratom po vašoj ljubavi (isto 10.7).

Primjer takve ljubavi prema neprijateljima da nam oni postanu prijateljima, dolazi konačno od samoga Krista: 'Ljubimo, jer nas je On prvi ljubio (4:19). Kako bismo ga mi ljubili da nas On nije prvi ljubio? Njegovom smo ljubavlju postali njegovim prijateljima, no On nas je volio kao neprijatelje tako da postanemo njegovim prijateljima. On nas je ljubio prvi i dao nam milost da ga ljubimo' (isto 9.9).

Za svetog Augustina, dakle, jedinstvo Crkve proistječe iz zajedništva Presvetoga Trojstva i mora se sačuvati ako hoćemo ostati u zajedništvu sa samim Bogom. Po milosti Božjoj moramo očuvati to jedinstvo velikom odlučnošću, čak i ako to uključuje patnju i strpljivo podnošenje. 'Podnosimo svijet, podnosimo nevolje, podnosimo skandale kušnje. Ne skrenimo s puta! Ustrajmo u jedinstvu Crkve, ustrajmo u Kristu, ustrajmo u ljubavi. Ne odijelimo se od članova Njegove Zaručnice, ne odijelimo se od vjere tako da možemo slaviti u Njegovoj prisutnosti, i ostati sigurni u Njemu, sada po vjeri, tada po gledanju, zalog čega imamo kao dar Duha Svetoga (isto 9.11).

Mjesto za Svećeničko bratstvo u Crkvi

Što se, dakle, traži od Svećeničkog bratstva u sadašnjoj situaciji? Ne da napusti žar svoga utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea. Daleko od toga! Pozvani ste, naprotiv, da obnovite plamen njegove gorljive revnosti da formira ljude za svećeništvo Isusa Krista. Zasigurno, došlo je vrijeme da se napusti gruba i kontraproduktivna retorika koja je nastala tijekom prošlih godina.

Treba ponovo zadobiti izvornu karizmu povjerenu nadbiskupu Lefebvreu, karizmu formacije svećenika u punini katoličke Tradicije za apostolat među među vjernicima koji proizlazi iz te svećeničke formacije. To je bila karizma koju je Crkva otkrila kad je 1970. Svećeničko bratstvo bilo prvi put potvrđeno. Sjetimo se pohvalnog suda kardinala Gagnona iz 1987. o vašem ecônskom sjemeništu.

Autentična karizma Bratstva je da formira svećenike za službu narodu Božjem, ne da preuzima službu suđenja i ispravljanja teologije ili stege drugih u Crkvi. Trebate se usredotočiti na prenošenje filozofijske, teologijske, pastoralne, duhovne i ljudske formacije vašim kandidatima, tako da mogu propovijedati riječ Kristovu i djelovati kao oruđa milosti Božje u svijetu, posebice po svečanoj celebraciji svete misne žrtve.

Pozornost treba svakako posvetiti odlomcima Učiteljstva za koje se čini da se teško mogu pomiriti s naučavanjem Crkve, no ta teologijska pitanja ne trebaju biti u žarištu propovijedanja ili formacije.

Glede kompetencija za korigiranje, možemo razmotriti primjer sv. Pija X. i njegove intervencije o svetoj glazbi. Sveti Pio X. je 1903. objavio glasoviti motuproprij 'Tra le sollecitudini', koji je u cijeloj Crkvi promicao reformu crkvene glazbe. Taj je dokument bio kulminacija dviju prethodnih inicijativa tada Giuseppea Sarta; 'votum' o svetoj glazbi napisan na zahtjev Kongregacije za svete obrede 1893. i pastirskoga pisma Mletačkoj crkvi o reformi svete glazbe, objavljenog 1895.

Ta tri dokumenta u biti sadržavaju istu poruku, a opet prvo je sugestija Rimskoj kuriji, sljedeće je instrukcija za vjernike pod njegovom jurisdikcijom kao mletačkoga patrijarha, a treće niz odredaba vrijedećih za opću Crkvu. Kao papa, sv. Pio X. imao je auktoritet navesti zloporabe u crkvenoj glazbi širom svijeta, dočim je kao biskup mogao intervenirati samo u svojoj dijecezi. Sveti Pio X. mogao je zbog svojih stegovnih i doktrinarnih ovlasti navesti probleme u Crkvi na općoj razini, točnije zbog svoje sveopće vlasti.

Čak i onda ako smo uvjereni da je naše gledište o pojedinom prijepornom pitanju istinito, ne možemo uzurpirati službu Vrhovnog Svećenika prisvojivši si pravo da javno ispravljamo druge u Crkvi. Možemo predlagati i nastojati utjecati, ali ne bez poštovanja prema legitimnim lokalnim vlastima ili djelujući protiv njih. Trebamo poštovati prava mjesta za različita pitanja; s naših propovijedaonica trebamo propovijedati vjeru, a ne najnovija tumačenja onoga što smatramo problematičnim u dokumentima Učiteljstva.

Pogrješno je bilo od svake teške točke u teologijskom tumačenju II. vatikanskog praviti stvar javne kontroverzije, pokušavajući navesti one koji nisu kompetentni u teologiji da usvoje naše gledište o suptilnima teologijskim pitanjima.

Instrukcija 'Donum Veritatis' o crkvenom zvanju teologa (Kongregacija za nauk vjere, 1990.) tvrdi da teolog 'može postavljati pitanja glede pravodobnosti, oblika ili čak sadržaja učiteljske intervencije' (§24), iako 'spremnost na lojalno prihvaćanje učenja koje je dalo Učiteljstvo u stvari koja sama po sebi nije nepromjenjiva, treba biti pravilo'. Međutim, teolog ne smije 'svoja mišljenja ili različite hipoteze iznositi kao neprijeporne zaključke. Poštovanje prema istini kao i prema narodu Božjem zahtjeva tu diskreciju (usp. Rim 14, 1-15; 1. Kor 8, 10 i 10, 23-33). Iz istog razloga teolog će suzdržati od davanja nepravovremene javne izjave o njima' (§27).

Ako nakon intenzivnog razmišljanja teologa, poteškoće i dalje ostaju, on 'ima dužnost upoznati s njima auktoritete Učiteljstva o problemima nastalim iz samog naučavanja, zbog argumentacije koja ga treba opravdati ili čak zbog načina na koji je predstavljena. On to treba učiniti u evanđeoskom duhu i s dubokom željom da riješi teškoće. Njegovi će prigovori tada pridonijeti pravom napretku i potaknuti Učiteljstvo da nauk Crkve izloži utemeljenije i s jasnijom prezentacijom argumenata. U slučajevima poput toga teolog treba izbjeći obraćanje javnim medijima, a obratiti se odgovornom auktoritetu; jer ne pridonosi razjašnjenju doktrinarnih pitanja i ne služi istini onaj koji želi izvršiti pritisak javnim mnijenjem' (§30).

Taj dio zadaće teologa, da djeluje u duhu lojalnosti i animiran ljubavlju prema Crkvi, katkad zna biti teška kušnja. 'Može biti poziv na trpljenje za istinu, u tišini i molitvi, ali zasigurno, ako je doista istina u pitanju, ona će pobijediti' (§31).

Međutim, kritički angažman prema djelima Učiteljstva ne smije nikada postati vrstom 'paralelnog magisterija' teologa (usp. §34), nego mora biti podložan sudu Vrhovnog Svećenika koji ima dužnost 'da očuva jedinstvo Crkve, s brigom da ponudi svima pomoć da na prikladan način odgovore ovom pozivu i božanskoj milosti' (Apostolsko pismo 'Ecclesiae Unitatem, §1).

Dakle, možemo vidjeti da za one unutar Crkve koji imaju kanonsko poslanje ili misiju da poučavaju, postoji prostor za istinski teologijski i nepolemični angažman s Učiteljstvom. Intelektualno gledano, svakako, ne možemo biti zadovoljni pukim generiranjem i održavanjem kontroverzi. Teški teologijski problemi se mogu adekvatno rješavati po analogiji vjere, tj. sintezom svega onoga što nam je Gospodin objavio. Moramo svaku doktrinu i svaki članak vjere vidjeti kao potporu jednoga drugomu, i naučiti razumjeti unutarnju povezanost između svakog elementa naše vjere.

Da se upustimo u studij teologije, moramo imati prikladnu kulturalnu, biblijsku i filozofijsku spremu. Mislim, na primjer, na odlomak iz Kodeksa kanonskog prava iz 1917., tiskanog u uvodu engleskog izdanja Benzingera 1947., 'Summi Theologiae': 'Klerik koji je već studirao humanistiku, treba se barem dvije godine posvetiti filozofiji, i četiri godine teologiji, slijedeći učenje sv. Tome u skladu s naputkom Svete Stolice' (CIC 1917., kan. 589). Razmotrite mudrost sadržanu u  toj smjernici: u teologiju se pripuštaju samo oni koji su adekvatno formirani u humanistici i u filozofiji. Nedavno, Kongregacija za katolički odgoj je zatražila da studij filozofije traje tri godine tijekom svećeničke formacije. Bez širine toga učenja naša teologijska istraživanja neće imati bogatu kulturalnu podlogu u kojoj je vjera ukorijenjena, i koja je nenadomjestiva za potpuno shvaćanje filozofijskih koncepata i termina koji su u temelju doktrinarnih formulacija Crkve.

Ako se koncentriramo samo na najteža i najkontroverznija pitanja- koja, svakako, zaslužuju punu pozornost- vremenom možemo izgubiti osjećaj za analogiju vjere i početi na teologiju gledati kao na vrstu intelektualne dijalektike ili kompetitivnih tvrdnja, a ne kao mudrosni angažman sa živim Bogom koji nam se objavio u Isusu Kristu i koji nadahnjuje naš studij, naše propovijedanje, našu pastoralnu skrb po Duhu Svetom.

Zaključak

Papa Benedikt XVI. u svom velikodušnom izvršavanju Petrove službe ['munus Petrinum'] teži za prevladavanjem tenzija koje su postojale između Crkve i vašeg bratstva. Hoće li puno crkveno pomirenje odmah donijeti kraj sumnjičenju i nepovjerenju nastalom s obje strane? Nesumnjivo, ne tako brzo.

No, ono za čim tragamo nije ljudsko djelo; tražimo pomirenje i ozdravljenje po milosti Božjoj, pod ljubaznim vodstvom Duha Svetoga. Prisjetimo se učinaka milosti koje je artikulirao sv. Toma: liječi duše, da želi dobro, ostvaruje predloženo dobro, ustraje u dobru i, konačno, zadobije slavu (usp. Suma theologiae Ia IIae, 111, 3).

Naše se duše najprije trebaju izliječiti i očistiti od gorčine i ozlojeđenosti koji su nastali od tridesetogodišnjeg sumnjičenja i patnje s jedne i s druge strane. Moramo moliti da nas Gospodin ozdravi od svih nesavršenosti koje su se javile upravo zbog tih poteškoća, posebno iz želje za autonomijom koja je strana tradicionalim oblicima upravljanja Crkvom. Gospodin nam daje milost da želimo izvjesna dobra, u ovom slučaju dobro punog crkvenog jedinstva i zajedništva. To je želja koju mnogi od nas ljudski govoreći dijele, no ono što trebamo od Gospodina je da mu dopustimo da ta želja prožme naše duše kako bismo jednodušno s Kristom mogli željeti- 'ut unum sint'.

Tek će nam tada milost Božja dopustiti ostvarenje nakanjenog dobra. On je taj koji nas potiče da tražimo pomirenje i koji ga dovodi do ostvarenja.

Vrijeme je to izvanredne milosti. Prihvatimo je svim srcem i umom. Pripravljajući se ovoga došašća u Godini vjere na dolazak Spasitelja svijeta, s pouzdanjem molimo i ufajmo se: nije li nadohvat dugo željeno pomirenje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Petrovom katedrom?

Jedina zamisliva budućnost za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nalazi se na putu prema punom zajedništvu sa Svetom Stolicom, bezuvjetno prihvaćajući u punini ispovijest vjere, i s ispravno uređenim crkvenim, sakramentalnim i pastoralnim životom.

Primivši od Nasljednika Petrova ovu zadaću da budem sredstvo u pomirenju Svećeničkog bratstva, usuđujem se ponoviti riječi svetog apostola Pavla koji nas potiče: 'živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!'

S poštovanjem u Kristu,
+ J. A. Di Noia, OP"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: THE CATHOLIC BEAT

ponedjeljak, siječnja 21, 2013

De Corona Domini

U vrijeme narodnih vladara u Hrvatskoj osim benediktinaca susrećemo još jedino kamaldulce koje je k nama doveo sam utemeljitelj, sv. Romuald. Prošle je godine proslavljeno 1000 godina od osnutka toga zaslužnog reda. O njihovoj povijesti na našem tlu možete više pročitati u radu I. Ostojića, Kamaldoljani u Hrvatskoj. Sv. Ivan Trogirski, sv. Gaudencije Osorski i nadbiskup splitski Lovro, bili su kamaldulci iz osorske opatije Sv. Petra.

Stoljećima nakon toga nastala je među kamaldulcima pobožnost Krunice Gospodnje ili Isusove. Za tri godine bit će 500 godina od njenog nastanka. Pronašao sam jednu verziju na latinskom u djelu Horologium asceticum auktora Ivana Bone, cistercitskog opata i kardinala. Među glavnim djelima ističu mu se De divina psalmodia (Pariz, 1663.), sveobuhvatni prikaz povijesti liturgije časova i na prvom mjestu Rerum liturgicarum (Rim, 1671.). Zbog ove druge knjige nazivaju ga pionirom i utemeljiteljem suvremene znanosti o liturgiji. Šire je bio poznat zbog svojih djela iz ascetike od kojih se Manuductio ad coelum iz 1658. uspoređuje s De imitatione Christi Tome Kempenca (vidi prijevod Frana Kurelca). Ostala djela ovog pisca koji je živio svetim i jednostavnim životom pa je svake godine višak svojih prihoda davao potrebitim svećenicima iz Misijskog kolegija u Rimu, pogledajte na Wikipediji.

Na sljedećoj slici koja se nalazi u Camaldoliju Gospa daje svoju krunicu sv. Dominiku, a Isus svoju krunicu bl. Mihaelu. Primijetit ćete da za razliku od ustaljenog načina, kard. Bona na pet Zdravomarija razmatra Gospine boli i da nedostaje molitva Vjerovanja.

"§ XIX.

O Krunici Gospodnjoj


Ovu krunicu na čast Spasitelja našega Isusa Krista i njegovih trideset i triju godina koje je na zemlji živio, prvi je iznašao blaženi Mihael iz Firence, pustinjak kamaldulski, a potvrdili su je vrhovni svećenici Lav X., Grgur XIII. i Siksto V. Sastoji se od trideset i triju Gospodnjih molitava te pet Anđeoskih pozdravljenja. Ovako ćeš je moliti:

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, udijeli mi da svim osjećajima srca, svom željom i žednom dušom mogu k Tebi težiti, u Tebi samom disati i cijelim svojim duhom i željama za Tobom samim, koji si blaženstvo moje, uzdisati. Upiši, preljubljeni Isuse, Krvlju svojom dragocjenom, rane svoje u srce moje i udijeli da spomen na njih uvijek u njemu utisnut ostane, a da mi sve stvoreno postane bezvrijedno. Ovu, pak, krunicu u preblago Srce svoje primi; nju Ti, naime, prikazujem na čast i na slavu Tvoju, na spomen godina Tvojih i života Tvoga i muke pregorke; da mene samoga potakne na savršenu ljubav prema Tebi te da sebi i drugima, za koje sam dužan moliti, dobra milosti i slave zadobijem; Tebe prvoga, Bože moj, koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.

Poslije ove molitve reci jedanput Zdravo Marijo i deset puta Oče naš. Zatim, drugu Zdravomariju i po drugi put deset Očenaša. Potom, treću Zdravomariju i također deset Očenaša. Nato, četvrtu Zdravomariju i tri Očenaša: najzad, petu Zdravomariju. U prvoj ćeš desetki razmatrati Kristova djela od Njegova rođenja sve do dvanaeste godine. U drugoj od dvanaeste sve do tridesete, u trećoj od tridesete sve do smrti. Dok napokon moliš tri Očenaša, razmatrat ćeš Njegov silazak nad pakao, uskrsnuće i uzašašće. Kad, pak, moliš prvu Zdravomariju, razmatrat ćeš prvu bol Blažene Djevice kad je od sv. Šimuna čula: 'i Tebi će samoj mač probosti dušu'. Za druge Zdravomarije bol kad je izgubila Sina, za treće kad je čula da su ga Židovi uhvatili, za četvrte kad ga je vidjela na križu raspeta, za pete kad je tri dana bio grobu.

Molitva poslije krunice. Predobri Gospodine Isuse Kriste blagost Tvoju klečeći prosim, da mi se dostojiš udijeliti zasluge svoje i preblažene Majke svoje u zajedništvu kojih Ti prikazujem ovu izmoljenu krunicu. Neka po tim zaslugama zadobijem otpuštenje grijeha, i neka Ti budu zahvala za sva dobročinstva kojima si se udostojao obasuti me. Stavi, Gospodine, muku i smrt svoju između suda svojega i duše moje, sada i na času moje smrti i dostoj se podariti mi milost svoju i dar ustrajnosti; Crkvi svojoj mir i slogu, živima oproštenje i mrtvima pokoj. Koji živiš i kraljuješ, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen."

Izvor: Horologium asceticum/Opera omnia
Slika: ROMUALDA BLOGJA

nedjelja, siječnja 20, 2013

Procesija

U Venezueli se u siječnju odvija velika procesija u čast Majci Božanskog Pastira. Ove se godine o njoj više čulo, vjerojatno zbog načina na koji pojam participatio actuosa shvaćaju Chávezovi generali*.

"U Barquisimetu, na zapadu Venezuele, 270 km zapadno od Caracasa, svake se godine već 157 godina događa najmasovnija manifestacija vjere u zemlji: svetkovina Božanske Pastirice.

Usred glavnog bogoslužja nadbiskupa Barquisimeta, msgr. Antonija Lópeza Castilla, prekinule su vojne vlasti jer nije molio za zdravlje predsjednika Cháveza.

Ova vjerska svečanost se smatra trećim najvećim marijanskim okupljanjem na svijetu. Prvo je Gospe Guadalupske u Meksiku, a drugo Gospe Fatimske u Portugalu.

Ove se godine procjenjuje da je oko tri milijuna vjernika sudjelovalo u procesiji od sedam i pol kilometara, koji razdvajaju crkvu Sv. Ruže od katedrale u Barquisimetu.

- Poziv protiv nasilja

Prije početka procesije, msgr. A. López Castillo, nadbiskup Barquisimeta, koncelebrirao je euharistiju s nadbiskupom Calaboza, msgr. M. Díazom i msgr. T. Valerom iz Nadbiskupije Guanare."

U homiliji je "pred časnim likom Božanske Pastirice" očitovao svoju zabrinutost zbog velikog nasilja u zemlji i pozvao na poštivanje života.

"- Generali se penju na pozornicu


Za vrijeme bogoslužja bilo je trenutaka povišenih tenzija kada su se, nekoliko trenutaka prije prikazanja,  general F. Hernández Parababí, zapovjednik 14. infanterijske brigade i general O. Chacón, zapovjednik 4. regionalnog zapovjedništva Nacionalne garde, popeli na pozornicu gdje se odvijala misa da 'nategnu uši svećenicima' (prema riječima samog Parababíja) jer nisu pozdravili nacionalne vlasti niti molili za ozdravljenje predsjednika Cháveza."

Unatoč tom ekscesu misa je normalno dovršena, a zatim je krenula procesija. Unatoč visokim temperaturama, iznad 30°C, okupilo se neizmjerno mnoštvo vjernika, a kako bi lakše izdržali, razne su institucije i pojedinci besplatno dijelili vodu, naranče i mandarine.

Prošlih smo se godina malo upoznali s početkom ove pobožnosti u Španjolskoj (1, 2). U Venezueli se ona može pratiti od XVIII. st. Župnik Sv. Ruže je naručio kip Bezgrješne, a kada je stigao vidjeli su da je Gospa prikazana kao Majka Dobrog Pastira. Htjeli su ga vratiti natrag, ali ga nikako
nisu mogli pomaknuti što su prihvatili kao znak da Božanska Pastirica želi ostati s njima. Za vrijeme razornoga potresa 1812., neoštećen je u crkvi ostao samo taj lik.
 
Sâm početak procesije 14. siječnja povezan je s čudesnim prestankom epidemije kolere u XIX. st. Među oboljelima je bio i svećenik M. Yepez koji je Gospu zamolio da bude zadnja žrtva te pošasti. Njegova je molitva ispunjena i otada se svake godine iz svih dijelova države okupljaju vjernici na godišnjoj procesiji. Majka Božanskog Pastira zaštitnica je Venezuele i pokrajine Lara. 

Izvor: Religión en Libertad
Slike: Verdad en Libertad, youtube.com

subota, siječnja 19, 2013

Priručnik

Kardinal Cañizares izjavio je 17. siječnja u govoru u Španjolskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici o temi "Katolička liturgija nakon II. vatikanskog koncila: kontinuitet i evolucija", da Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu priprema priručnik koji treba pomoći svećenicima da ispravno celebriraju, a vjernicima da bolje sudjeluju na svetoj misi. Rekao je: "Nadam se da će izaći ove godine, na ljeto."

Ponovio je koliku važnost II. vatikanski koncil daje liturgiji "čija se obnova mora shvatiti u kontinuitetu s Tradicijom Crkve, a ne kao prekid ili diskontinuitet", bilo zbog inovacija koje ne poštuju kontinuitet, bilo zbog zakočenosti koja sve zaustavlja na Piju XII.

Naglasio je da je svrha liturgije "klanjanje Bogu i spasenje čovjeka", ona nije naša kreacija, nego izvor i vrhunac Crkve. Kritizirao je zloporabu stvaranja spektakla od mise i podsjetio na važnost trenutaka šutnje. Uputio je na primjer sv. Ivana Krstitelja koji je rekao da se on sam mora smanjivati, a Krist rasti.

"Dodao je kako Koncil nije rekao da svećenik mora celebrirati misu licem prema narodu, da je naglasio važnost Krista na oltaru, što se ogleda u načinu na koji Benedikt XVI. služi misu u Sikstinskoj kapeli, prema oltaru. To ne isključuje da svećenik gleda u narod, posebno za vrijeme čitanja riječi Božje. Naglasio je potrebu pojma misterija, te pojedinosti kao što su oltar prema istoku i činjenicu da se žrtveni smisao euharistije ne smije izgubiti."

Osvrnuo se i na činjenicu da je u mnogim crkvama Presveti Sakrament smješten na pokrajnjem oltaru ili u kapelici, tako da je "tabernakul nestao", a ljudi pričaju prije mise i dolaze nepripravljeni.

Prema: ZENIT, Religión en Libertad
Slika: Una voce Laguna

utorak, siječnja 15, 2013

Wisques

Pod oznaku Duhovna zvanja dodajem još jedan samostan koji se vraća tradiciji- Opatiju sv. Pavla u Wisquesu kojoj je prijetilo zatvaranje. Na opatijskoj internetskoj stranici objavili su prekjučer dobru vijest da se ipak neće ugasiti kao što se to u Biskupiji Arras već dogodilo s vizitatinkama ili s cistercitskom opatijom Belval čiji su preostali monasi raseljeni u druge samostane. 

Opatiju Wisques osnovala je 1889. Benediktinska kongregacija iz Solesmesa. Šezdesetih godina prošlog stoljeća imala je oko šezdeset članova. Padom novih ulazaka u samostan i umiranjem postojećih monaha opasno se približila svom kraju. Spas u zadnji čas stigao je od benediktinaca vjernih tradiciji iz Fontgombaulta koji ne oskudijevaju zvanjima, a ovdje su predstavljeni u kolovozu 2011. Ipak,  ta činjenica nije svima od preostalih malobrojnih monaha draga pa, kako izvješćuje La Croix, neki žele otići u druge samostane- koje vjerojatno očekuje ista sudbina.


Na samostanskoj stranici ističu kako je opatija iz Fontgombaulta "srećom" prihvatila izazov da pomogne "svojoj starijoj sestri" da preživi šaljući potrebnu "skupinu mladih koludara". Opatija Wisques tako će moći nastaviti svoju misiju molitvenog mjesta i pružanja gostoprimstva. Prva četvorica benediktinaca iz Fontgombaulta došla su 7. siječnja i ostat će najprije tri tjedna kako bi se upoznali sa svojim budućim zadaćama (između ostaloga samostan vodi i keramičku radionicu), te kako bi domaće koludre uveli u tradicionalni oficij. Ostali monasi dolaze najesen.

Obavijest završava zahvalom Božanskoj Providnosti koja "svim stvarima upravlja snagom i nježnošću" i pozivom na molitvu da se ovaj pothvat zaista ostvari "na veću slavu Božju i na čast Njegova svetog Imena".

Slika: gloria.tv

subota, siječnja 12, 2013

More antiquo

Više je članala na internetu s raznim vijestima o događajima i svečanostima zadnjih godina u venecijanskoj crkvi Sv. Šimuna i Jude Tadeja. Katholisches.info je u dva članka donio priču o nedavnoj prošlosti vezanoj za tu crkvu i događajima koji su vodili do toga da postane personalnom župom za klasičnu sv. misu.


"Danas je teško zamislivo kakva je bila klima protiv klasičnog oblika rimskog obreda. Još prije nekoliko godina bila je znatno oporija. Nalazilo se svećenika koji su se čvrsto držali obreda u kojem su zaređeni za svećenike. Većina su bili usamljeni borci izloženi tvrdom pritisku crkvenog vodstva. Jedan je od njih bio don Siro Cisilino kojemu treba zahvaliti što celebracija svete mise prema 'starom obredu' u Veneciji nije nikada prekinuta. Ovaj kratki portret ocrtava njegov put.

Nekoliko mjeseci prije svoga izbora za papu, tadašnji venecijanski patrijarh, A. kard. Luciani, tvrdim je priopćenjem zabranio celebraciju 'starog obreda' u samom gradu i u cijeloj svojoj dijecezi. U slavnom 'gradu na vodi' bio je svećenik, don Siro Cisilino, koji je usprkos provedenim liturgijskim promjenama iz 1965. i liturgijskoj reformi koja je uslijedila nekoliko godina kasnije, ostao čvrsto uz tridentski obred.

Svećenik i muzikolog rođen 1903. u Pantianiccu kod Udina u Furlaniji, djelovao je kao svećenik u gradu na laguni. Skrbio se o lijepoj klasicističkoj crkvi sagrađenoj 1718. na prethodnoj srednjovjekovnoj građevini na Canalu Grande; crkvi San Simeone Piccolo. Posvećena je svetim apostolima Šimunu i Judi Tadeju. Kako bi se razlikovala od obližnje župne crkve koja je posvećena sv. Šimunu Proroku, zvane San Simeone Grande, crkva na Canalu Grande nazvana je San Simeone Piccolo. Najstariji tragovi obiju crkava sežu u X. stoljeće.

- Prijelomni liturgijski preokreti: 1965. uvođenje pučkog jezika, 1969. novi misal

Kad je 7. ožujka 1965. u Italiji uvedena celebracija sv. misne žrtve na pučkom jeziku, don Siro nije promijenio svoju praksu. I dalje je celebrirao na latinskom prema misalu iz 1962. Svećenik je već ranije u različitim manjim liturgijskim novinama vidio glasnike radikalnog prevrata.

Kada je na prvu adventsku nedjelju 1969. godine, nakon što je 1965. preveden misal iz 1962., uslijedio još dublji zahvat te uveden potpuno novi misal, don Siro ga nije prihvatio. Nikakve ga ponude ni prijetnje nisu prisilile da celebrira prema novom obredu.

- Egzodus i strpljenje u katakombama

Za don Sira su nastupila izazovna vremena. Zbog svoga neprihvaćanja morao je napustiti crkvu na Canalu Grande. Gradski su mu franjevci omogućili da izvan vremena ostalih misa služi misu prema starom obredu, u pravom smislu riječi 'tihu'.

Kad je 1976. izbio slučaj nadbiskupa Lefebvrea i Svećeničkog bratstva koje je osnovao, a 'tradicionalisti' postali progonjeni poput sektaša, franjevci su mu otkazali gostoprimstvo. Iako don Siro nije niti poznavao nadbiskupa Lefebvrea niti imao kontakata s njegovom zajednicom, postao je žrtvom ishitrene poslušnosti. Franjevcima je postao 'prevruć'.

Gostoprimstvo je našao kod benediktinaca na otoku San Giorgio, nasuprot Duždeve palače. U mrtvačkoj kapeli (kripti) koju su mu dodijelili preživjela je u izvjesnom smislu, u katakombama, misa Pija V. Iako su benediktinci na San Giorgiu prešli na novi misni red, celebrirali su na latinskom i njegovali gregorijanski koral. Ta je okolnost zaslužna što su našli razumijevanja za svećenika bez doma kojemu su dali azil.

- Putevi Providnosti i povratak u San Simeone Piccolo

Sretnom prilikom, prijatelji don Sira bez ustručavanja govore o Božjoj Providnosti, poznati crkveni glazbenik Carlo Durighello sudjelovao je 24. srpnja 1977. na skromnoj svečanosti upriličenoj o zlatnom svećeničkom jubileju don Sira. Durighello je od kurije dobio dopuštenje da smije koristiti za koncerte crkvene glazbe San Simeone Piccolo, crkvu zatvorenu još od prisilnog don Sirova odlaska. Durighelo se ne žaleći sredstva bacio na nužne renovacijske radove.

Taj je prvi susret crkvenog glazbenika i muzikologa zaslužan što je Durighelo pozvao don Sira da se vrati u svoju staru crkvu. Nakon prve mise u kolovozu 1977., za stalno je misio na Canalu Grande od kraja studenoga. Povratak je značio izlazak iz katakomba San Giorgia i novu vidljivost za stari obred. Smion korak pod onda vladajućom klimom koji don Siru nije bio jednostavan. Slutio je nadolazak novih teškoća.

Uskoro se okolo počelo govoriti da se nakon toliko godina u gradu opet celebrira dostupna misa u 'starom obredu'. Broj vjernika koju su pritjecali u San Simmeone Piccolo postajao je sve veći.

- A. kard. Luciani, kasniji papa Ivan Pavao I., zabranio je staru misu.

Zatišje nije dugo trajalo. Nakon samo nekoliko mjeseci izbila je oluja. Tadašnji venecijanski patrijarh, A. kard. Luciani priopćio je u pismu od 20. veljače 1978. da je 'celebracija mise 'more antiquo' u crkvi San Simeone Piccolo i na području cijele dijeceze' kategorički zabranjena. Patrijarh je don Siru dopustio 'da služi svetu misu 'more antiquo' samo u vlastitoj kući', to znači u vlastitim privatnim prostorijama i bez sudjelovanja vjernika. To je bio jedini ustupak.

U dijecezanskom službenom listu ('Rivista diocesana del Patriarcato di Venezia', izdanje od travnja-svibnja 1978., str. 167) kurija je ponovila izjavu: 'Patrijarh je nedavno zabranio da se u crkvi San Simeone Piccolo služi tzv. misa Pija X., koja je i protiv protesta nadležnog župnika, vikara i drugih vjernika, postala susretištem pokreta 'Una voce''. Barem je otpala zabrana da se u cijeloj dijecezi ne smije celebrirati u starom obredu. Don Siro je po drugi put morao napustiti San Simeone Piccolo, ali se mogao barem vratiti na služenju svete mise kod benediktinaca na otoku San Giorgio.

- Rana smrt Ivana Pavla I. i nastavak celebracije na Canalu Grande

Nakon smrti pape Pavla VI. venecijanski je patrijarh u konklavama, 26. kolovoza 1978., izabran za novoga papu, Ivana Pavla I. Njegova je rana smrt, nakon samo 33 dana pontifikata, imala za posljedicu da su stolica venecijanskog patrijarha i Petrova katedra u Rimu ostale prazne. Ta dvostruka vakancija omogućila je da se prešutno obnovi stara misa u San Simeone Piccolu. Don Siro je u lijepoj crkvi na Canalu Grande nasuprot kolodvora do kraja 1984. služio svetu misu prema tridentskom obredu. Narušena zdravlja, ne manje zbog teške borbe zadnjih dvadeset godina, konačno se vratio u rodnu Furlaniju gdje je 4. ožujka 1987. umro.

- Liturgijska patnja nakon njegove smrti

No, i u smrti mu je uskraćen liturgijski mir. Pokojni svećenik nije ni jedanput tijekom svoga života služio svetu misu prema novom redu. Njegova je želja i volja bila da bude pokopan prema tradicionalnom obredu. Poučeni iskustvom, njegovi su prijatelji više puta na to upozorili nadbiskupsku kuriju u Udinama. Pa ipak, tadašnji je nadbiskup Udina, msgr. A. Battisti, bez ustručavanja da povrijedi zadnju volju pokojnika, služio po novom obredu, na pučkom oltaru i 'versus populum', što je don Siro izbjegavao.

Svojom sposobnošću ustrajnosti, don Siro nije dopustio da se u Veneciji prekine celebracija mise prema 'starom obredu'. I nakon njegova odlaska, nastavljena je sveta misa u istom obredu u San Simeone Piccolu jer se našlo drugih svećenika koji su slijedili don Sirov primjer. Tako je u Veneciji celebracija klasičnoga obreda neprekinuto nastavljena do 2007. kada je papa Benedikt XVI. motu proprijem 'Summorum Pontificum' rehabilitirao 'misu svih vremena' i izveo je iz katakomba u koje je bila protjerana. 

- Don Siro prijemosnik do 'Summoruma Pontificuma'

Paolo Zolli, rano umrli profesor romanistike na Venecijanskom sveučilištu i prijatelj, opisao je don Sirov uspjeh ovim riječima: 'U nemilim vremenima nevolje treba neustrašivih ljudi koji nose dalje baklju dok Bog ne daruje bolja vremena'. Provodeći motuproprij 'Summorum Pontificum', donedavni je venecijanski patrijarh, A. kard. Scola, današnji milanski nadbiskup, 2008. uspostavio u crkvi San Simeone Piccolo personalnu župu za izvanredni oblik rimskog obreda o kojoj se brine o. Konrad zu Löwenstein iz Petrova bratstva."

Izvor: katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, katholisches.info

Izjava patrijarha od 20. veljače 1978.


"'Unatoč ponovljenim opomenama, u crkvi San Simeone Piccolo i dalje se nastavlja celebracija mise prema obredu koji više nije dopušten i sa sve brojnijim sudjelovanjem vjernika.

Isto se tako propagira sudjelovanje na tim misama: u našoj se ruci nalazi jedan hektografirani list s neke vrste liturgijskog kalendara i vremenima za različite celebracije. Zasigurno je napravljen za širenje što potvrđuje da se vodi propaganda u velikom stilu.

Budući da je to u suprotnosti s vrijedećim odlukama i aktualnim liturgijskim i kanonskim odredbama, naređuje se sljedeće:

1.) U svakom se smislu zabranjuje celebracija mise 'more antiquo' u crkvi San Simeone Piccolo kao i na području cijele dijeceze.

2.) U crkvi San Simeone Piccolo zabranjena je svaka liturgijska celebracija bez prethodnoga dopuštenja župnika i vikara župe San Simeone Grande.

3.) Don Siru Cisilinu [sic] dopušteno je svetu misu celebrirati 'more antiquo' samo u njegovoj vlastitoj kući.

Gornje odredbe stupaju na snagu od njihova primitka. S pouzdanjem da će se navedeno obdržavati, blagoslivljam vas odsrca.

A. kard. Luciani
patrijarh'

Kako je generalni vikar G. Bosa precizirao u jednom pismu od 5. ožujka 1978. predsjedniku udruge 'Una voce Venezia', odredbe kard. Lucianija nisu usmjerene 'protiv' stare mise koja se 'u sasvim privatnom obliku' potpuno isključujući vjernike 'može osigurati svećenicima iznad 70 godina'. Odredbe su prije svega usmjerene protiv nazočnosti 'velikog broja vjernika' koja vodi 'stvaranju skupine', koja 'se ne može trpjeti' jer vodi 'podjeli među vjernicima'.

Pismo kard. Lucianija i izmjena pisama koja je uslijedila označena je u talijanskom izdanju 'Una vocea'  kao 'novi primjer nesnošljivosti' (Una Voce, Notiziario 42-43, siječanj-travanj 1978.)."

Izvor: katholisches.info

Sv. Šimun i Juda Tadej, 2009. godine

Slike: New Liturgical Movement

petak, siječnja 11, 2013

Aktualno


bitno.net: 1, 2, 3...
hrsvijet.net: 1, 2, 3...
katolik.hr: 1, 2, 3...





Gospodine Isuse Kriste, koji si podlažući se Mariji i Josipu posvetio obiteljski život neizrecivim krepostima, daj da nam njihovom pomoću bude na pouku primjer tvoje svete Obitelji, te da se s njom združimo u vječnosti. Koji živiš...

Domine Jesu Christe, qui Mariae et Joseph subditus, domesticam vitam ineffabilibus virtutibus consecrasti: fac nos, utriusque auxilio, Familiae sanctae tuae exemplis instrui; et consortium consequi sempiternum: Qui vivis.

Slika: WIKIMEDIA COMMONS

petak, siječnja 04, 2013

Molitve naraštajâ

Prve anglikanske redovnice koje su prihvatile mogućnosti predviđene Apostolskom konstitucijom Anglicanorum coetibus bile su tri sestre Družbe sv. Margarete iz Walsinghama. Ušle su u Crkvu 1. siječnja 2011. i žive pomažući siromašnima i posebno hodočasnicima, te moleći časoslov u koru. Osim prema Svetotajstvu posebno mjesto u njihovoj pobožnosti ima Presveto Ime Isusovo i Gospa od Walsinghama.


Potkraj prošle godine mogli smo čitati da je jedanaest sestara anglikanske Zajednice sv. Marije Djevice također odlučilo ući u Crkvu preko Personalnog ordinarijata Gospe od Walsinghama. To se ostvarilo na svetoj misi 1. siječnja 2013. Ordinarijat tako sada ima u nastanku dvije ženske redovničke zajednice.

Msgr. K. Newton, ordinarij, nove je sestre službeno organizirao pod imenom Sestara Blažene Djevice Marije. Ove će redovnice živjeti pod pravilom svetog Benedikta pa su u skladu s tim prilagodile svoj habit tradicionalnom benediktinskom. Crne je boje, a kako vidite na sljedećoj slici, za razliku od mnogih starih katoličkih benediktinki koje ne nose nikakav habit, one koriste čak i bijeli vratnik. Zajednici se priključila i jedna od sestara sv. Margarete pa ih je ukupno dvanaest. Ordinarij je izjavio kako je sretan što "Ordinarijat sada ima red sestara koji trajno moli za naš rad." (1) Prema izjavi glasnogovornika, redovnice će svojom liturgijskim i glazbenim nasljeđem sigurno dati "pozitivan doprinos široj obnovi svete liturgije koju trenutačno vidimo u Katoličkoj crkvi." (2) Posebno je zanimljivo što je jedna od obraćenica bila anglikanska "svećenica". Prema njenim riječima: "Poziv za kršćanskim jedinstvom uvijek mora biti primarni motivirajući čimbenik u odluci anglikanaca da uđu u Katoličku crkvu. Sve što taj proces sprječava ne može biti od Boga, pa mora biti maknuto u stranu da se postigne taj cilj koji je volja Kristova." (3)


Odluka koju su donijele nije bila nimalo laka, posebno za neke sestre u visokim godinama, jer će morati napustiti samostan u kojem su možda provele desetljeća svoga života. Redovnice su od svoga početka koji je vezan uz Oxfordski pokret, molile za jedinstvo kršćana pa časna majka Sestara BDM u ponudi Svetog Oca, Apostolskoj konstituciji Anglicanorum coetibus, vidi proročku gestu koja privodi sretnom cilju molitve naraštajâ anglikanaca i katolika koji su nastojali oko kršćanskog jedinstva.

Izvor: (1) portalmag.co.uk, (2) ordinariate.org.uk (1. siječnja 2013.), (3) WDTPRS
Slike: Norbertine Vocations, ordinariate.org.uk