subota, siječnja 12, 2013

More antiquo

Više je članala na internetu s raznim vijestima o događajima i svečanostima zadnjih godina u venecijanskoj crkvi Sv. Šimuna i Jude Tadeja. Katholisches.info je u dva članka donio priču o nedavnoj prošlosti vezanoj za tu crkvu i događajima koji su vodili do toga da postane personalnom župom za klasičnu sv. misu.


"Danas je teško zamislivo kakva je bila klima protiv klasičnog oblika rimskog obreda. Još prije nekoliko godina bila je znatno oporija. Nalazilo se svećenika koji su se čvrsto držali obreda u kojem su zaređeni za svećenike. Većina su bili usamljeni borci izloženi tvrdom pritisku crkvenog vodstva. Jedan je od njih bio don Siro Cisilino kojemu treba zahvaliti što celebracija svete mise prema 'starom obredu' u Veneciji nije nikada prekinuta. Ovaj kratki portret ocrtava njegov put.

Nekoliko mjeseci prije svoga izbora za papu, tadašnji venecijanski patrijarh, A. kard. Luciani, tvrdim je priopćenjem zabranio celebraciju 'starog obreda' u samom gradu i u cijeloj svojoj dijecezi. U slavnom 'gradu na vodi' bio je svećenik, don Siro Cisilino, koji je usprkos provedenim liturgijskim promjenama iz 1965. i liturgijskoj reformi koja je uslijedila nekoliko godina kasnije, ostao čvrsto uz tridentski obred.

Svećenik i muzikolog rođen 1903. u Pantianiccu kod Udina u Furlaniji, djelovao je kao svećenik u gradu na laguni. Skrbio se o lijepoj klasicističkoj crkvi sagrađenoj 1718. na prethodnoj srednjovjekovnoj građevini na Canalu Grande; crkvi San Simeone Piccolo. Posvećena je svetim apostolima Šimunu i Judi Tadeju. Kako bi se razlikovala od obližnje župne crkve koja je posvećena sv. Šimunu Proroku, zvane San Simeone Grande, crkva na Canalu Grande nazvana je San Simeone Piccolo. Najstariji tragovi obiju crkava sežu u X. stoljeće.

- Prijelomni liturgijski preokreti: 1965. uvođenje pučkog jezika, 1969. novi misal

Kad je 7. ožujka 1965. u Italiji uvedena celebracija sv. misne žrtve na pučkom jeziku, don Siro nije promijenio svoju praksu. I dalje je celebrirao na latinskom prema misalu iz 1962. Svećenik je već ranije u različitim manjim liturgijskim novinama vidio glasnike radikalnog prevrata.

Kada je na prvu adventsku nedjelju 1969. godine, nakon što je 1965. preveden misal iz 1962., uslijedio još dublji zahvat te uveden potpuno novi misal, don Siro ga nije prihvatio. Nikakve ga ponude ni prijetnje nisu prisilile da celebrira prema novom obredu.

- Egzodus i strpljenje u katakombama

Za don Sira su nastupila izazovna vremena. Zbog svoga neprihvaćanja morao je napustiti crkvu na Canalu Grande. Gradski su mu franjevci omogućili da izvan vremena ostalih misa služi misu prema starom obredu, u pravom smislu riječi 'tihu'.

Kad je 1976. izbio slučaj nadbiskupa Lefebvrea i Svećeničkog bratstva koje je osnovao, a 'tradicionalisti' postali progonjeni poput sektaša, franjevci su mu otkazali gostoprimstvo. Iako don Siro nije niti poznavao nadbiskupa Lefebvrea niti imao kontakata s njegovom zajednicom, postao je žrtvom ishitrene poslušnosti. Franjevcima je postao 'prevruć'.

Gostoprimstvo je našao kod benediktinaca na otoku San Giorgio, nasuprot Duždeve palače. U mrtvačkoj kapeli (kripti) koju su mu dodijelili preživjela je u izvjesnom smislu, u katakombama, misa Pija V. Iako su benediktinci na San Giorgiu prešli na novi misni red, celebrirali su na latinskom i njegovali gregorijanski koral. Ta je okolnost zaslužna što su našli razumijevanja za svećenika bez doma kojemu su dali azil.

- Putevi Providnosti i povratak u San Simeone Piccolo

Sretnom prilikom, prijatelji don Sira bez ustručavanja govore o Božjoj Providnosti, poznati crkveni glazbenik Carlo Durighello sudjelovao je 24. srpnja 1977. na skromnoj svečanosti upriličenoj o zlatnom svećeničkom jubileju don Sira. Durighello je od kurije dobio dopuštenje da smije koristiti za koncerte crkvene glazbe San Simeone Piccolo, crkvu zatvorenu još od prisilnog don Sirova odlaska. Durighelo se ne žaleći sredstva bacio na nužne renovacijske radove.

Taj je prvi susret crkvenog glazbenika i muzikologa zaslužan što je Durighelo pozvao don Sira da se vrati u svoju staru crkvu. Nakon prve mise u kolovozu 1977., za stalno je misio na Canalu Grande od kraja studenoga. Povratak je značio izlazak iz katakomba San Giorgia i novu vidljivost za stari obred. Smion korak pod onda vladajućom klimom koji don Siru nije bio jednostavan. Slutio je nadolazak novih teškoća.

Uskoro se okolo počelo govoriti da se nakon toliko godina u gradu opet celebrira dostupna misa u 'starom obredu'. Broj vjernika koju su pritjecali u San Simmeone Piccolo postajao je sve veći.

- A. kard. Luciani, kasniji papa Ivan Pavao I., zabranio je staru misu.

Zatišje nije dugo trajalo. Nakon samo nekoliko mjeseci izbila je oluja. Tadašnji venecijanski patrijarh, A. kard. Luciani priopćio je u pismu od 20. veljače 1978. da je 'celebracija mise 'more antiquo' u crkvi San Simeone Piccolo i na području cijele dijeceze' kategorički zabranjena. Patrijarh je don Siru dopustio 'da služi svetu misu 'more antiquo' samo u vlastitoj kući', to znači u vlastitim privatnim prostorijama i bez sudjelovanja vjernika. To je bio jedini ustupak.

U dijecezanskom službenom listu ('Rivista diocesana del Patriarcato di Venezia', izdanje od travnja-svibnja 1978., str. 167) kurija je ponovila izjavu: 'Patrijarh je nedavno zabranio da se u crkvi San Simeone Piccolo služi tzv. misa Pija X., koja je i protiv protesta nadležnog župnika, vikara i drugih vjernika, postala susretištem pokreta 'Una voce''. Barem je otpala zabrana da se u cijeloj dijecezi ne smije celebrirati u starom obredu. Don Siro je po drugi put morao napustiti San Simeone Piccolo, ali se mogao barem vratiti na služenju svete mise kod benediktinaca na otoku San Giorgio.

- Rana smrt Ivana Pavla I. i nastavak celebracije na Canalu Grande

Nakon smrti pape Pavla VI. venecijanski je patrijarh u konklavama, 26. kolovoza 1978., izabran za novoga papu, Ivana Pavla I. Njegova je rana smrt, nakon samo 33 dana pontifikata, imala za posljedicu da su stolica venecijanskog patrijarha i Petrova katedra u Rimu ostale prazne. Ta dvostruka vakancija omogućila je da se prešutno obnovi stara misa u San Simeone Piccolu. Don Siro je u lijepoj crkvi na Canalu Grande nasuprot kolodvora do kraja 1984. služio svetu misu prema tridentskom obredu. Narušena zdravlja, ne manje zbog teške borbe zadnjih dvadeset godina, konačno se vratio u rodnu Furlaniju gdje je 4. ožujka 1987. umro.

- Liturgijska patnja nakon njegove smrti

No, i u smrti mu je uskraćen liturgijski mir. Pokojni svećenik nije ni jedanput tijekom svoga života služio svetu misu prema novom redu. Njegova je želja i volja bila da bude pokopan prema tradicionalnom obredu. Poučeni iskustvom, njegovi su prijatelji više puta na to upozorili nadbiskupsku kuriju u Udinama. Pa ipak, tadašnji je nadbiskup Udina, msgr. A. Battisti, bez ustručavanja da povrijedi zadnju volju pokojnika, služio po novom obredu, na pučkom oltaru i 'versus populum', što je don Siro izbjegavao.

Svojom sposobnošću ustrajnosti, don Siro nije dopustio da se u Veneciji prekine celebracija mise prema 'starom obredu'. I nakon njegova odlaska, nastavljena je sveta misa u istom obredu u San Simeone Piccolu jer se našlo drugih svećenika koji su slijedili don Sirov primjer. Tako je u Veneciji celebracija klasičnoga obreda neprekinuto nastavljena do 2007. kada je papa Benedikt XVI. motu proprijem 'Summorum Pontificum' rehabilitirao 'misu svih vremena' i izveo je iz katakomba u koje je bila protjerana. 

- Don Siro prijemosnik do 'Summoruma Pontificuma'

Paolo Zolli, rano umrli profesor romanistike na Venecijanskom sveučilištu i prijatelj, opisao je don Sirov uspjeh ovim riječima: 'U nemilim vremenima nevolje treba neustrašivih ljudi koji nose dalje baklju dok Bog ne daruje bolja vremena'. Provodeći motuproprij 'Summorum Pontificum', donedavni je venecijanski patrijarh, A. kard. Scola, današnji milanski nadbiskup, 2008. uspostavio u crkvi San Simeone Piccolo personalnu župu za izvanredni oblik rimskog obreda o kojoj se brine o. Konrad zu Löwenstein iz Petrova bratstva."

Izvor: katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, katholisches.info

Izjava patrijarha od 20. veljače 1978.

"'Unatoč ponovljenim opomenama u crkvi San Simeone Piccolo se i dalje nastavlja celebracija mise prema obredu koji više nije dopušten, i sa sve brojnijim sudjelovanjem vjernika.

Isto tako propagira se sudjelovanje na tim misama: u našoj se ruci nalazi jedan hektografirani list s neke vrste liturgijskog kalendara i vremenima za različite celebracije. Zasigurno je napravljen za širenje što potvrđuje da se vodi propaganda u velikom stilu.

Budući da je to u suprotnosti s vrijedećim odlukama i aktualnim liturgijskim i kanonskim odredbama, naređuje se sljedeće:

1.) U svakom se smislu zabranjuje celebracija mise 'more antiquo' u crkvi San Simeone Piccolo kao i na području cijele dijeceze.

2.) U crkvi San Simeone Piccolo zabranjena je svaka liturgijska celebracija bez prethodnoga dopuštenja župnika i vikara župe San Simeone Grande.

3.) Don Siru Cisilinu [sic] dopušteno je svetu misu celebrirati 'more antiquo' samo u njegovoj vlastitoj kući.

Gornje odredbe stupaju na snagu od njihova primitka. S pouzdanjem da će se navedeno obdržavati, blagoslivljam vas odsrca.

A. kard. Luciani
patrijarh'

Kako je generalni vikar G. Bosa precizirao u jednom pismu od 5. ožujka 1978. predsjedniku udruge 'Una voce Venezia', odredbe kard. Lucianija nisu usmjerene 'protiv' stare mise koja se 'u sasvim privatnom obliku' potpuno isključujući vjernike 'može osigurati svećenicima iznad 70 godina'. Odredbe su prije svega usmjerene protiv nazočnosti 'velikog broja vjernika' koja vodi 'stvaranju skupine', koja 'se ne može trpjeti' jer vodi 'podjeli među vjernicima'.

Pismo kard. Lucianija i izmjena pisama koja je uslijedila označena je u talijanskom izdanju 'Una vocea'  kao 'novi primjer nesnošljivosti' (Una Voce, Notiziario 42-43, siječanj-travanj 1978.)."

Izvor: katholisches.info

Sv. Šimun i Juda Tadej, 2009. godine

Slike: New Liturgical Movement

1 komentar:

  1. Kard.Luciani-buduci papa Ivan Pavao I

    Mozemo samo nagadjati sto bi bilo da je zivio 3333 dana umjesto 33?

    Alex

    OdgovoriIzbriši