Podnošenje

"Podnosite jedni druge u ljubavi" (Ef 4, 2)

S namjerom da probudi usnuli proces unutarnjeg pomirenja, potpredsjednik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, msgr. J. A. Di Noia OP, za Došašće je msgr. B. Fellayu, generalnom superioru Piova bratstva, uputio poduže pismo s dopuštenjem da ga proslijedi svim svećenicima Bratstva. Prema francuskom vatikanstu J. M. Guenoisu (1), Sveti Otac je sâm potaknuo ovo pismo, korigirao ga i odobrio. Možemo ga podijeliti na tri cjeline.

U uvodu iznosi trenutačno stanje odnosâ koje opisuje kao "otvorene i pune nade", ali iznosi i kritike izjava nekih glavara Bratstva koji "u neslužbenoj komunikaciji, koriste jezik koji se svima čini kao odbijanje uvjeta koji se traže za pomirenje i za kanonsku regularizaciju Bratstva unutar Katoličke crkve.

Osim toga, gledajući na povijest naših odnosa od 1970.-ih, dolazi se do objektivnog zaključka da su točke našeg razilaženja glede II. vatikanskog zapravo ostale nepromijenjene." Zato msgr. Di Noia smatra da treba u dijalog unijeti nešto novo, "razmatranja koja nadilaze važne i prividno nepremostive razlike glede auktoriteta i interpretacije II. vatikanskog koncila koje nas sada dijele, razmatranja koja se usredotočuju više na našu dužnost da očuvamo i njegujemo jedinstvo i mir Crkve koje je htio Bog."

Tu bi počeo drugi dio u kojem podsjeća na riječi sv. Pavla, citira sv. Tomu Akvinskog i sv. Augustina, naglašavajući važnost crkvenoga jedinstva i iznoseći sredstva kojima se ono postiže. Istodobno, neslaganje u nekim točkama ne smije isključivati da se o spornim pitanjima raspravlja otvorena duha.

Na kraju, u trećem dijelu, predlaže izlaz iz današnjega zastoja koji bi se sastojao u priznanju karizme msgr. Lefebvrea, o kojoj lijepo piše, i u načinu rješavanja spornih pitanja na način izložen u naputku Donum Veritatis iz 1990. Dakle, izlažući probleme pred Učiteljstvom, a ne vršeći pritisak preko medija i stvaranjem 'paralelnog učiteljstva'.

Pismo nadbiskup završava pozivom na čišćenje "od gorčine i ozlojeđenosti koji su nastali od tridesetogodišnjeg sumnjičenja i patnje s jedne i s druge strane" te potrebom međusobnog podnošenja u ljubavi.

"Njegovoj Preuzvišenosti msgr. Bernardu Fellayu, poglavaru Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Došašće, 2012.

Preuzvišenosti, draga braćo svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Naša zadnja izjava od 28. listopada 2012. potvrdila je na javni i službeni način da odnosi Svete Stolice sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. ostaju otvoreni i puni nade. Do sada se Sveta Stolica, izuzevši službena priopćenja, iz različitih razloga suzdržavala od ispravaka određenih nepreciznih tvrdnja glede svojih postupaka i kompetencija u tim odnošajima. No, brzo dolazi vrijeme kada će u interesu istine Sveta Stolica biti obvezana navesti neke od tih nepreciznosti. Posebno su bolne bile izjave koje su napadale osobu i poslanje Svetog Oca; to će zahtijevati neke odgovore.

Nedavne tvrdnje osoba koje imaju položaje od auktoriteta u Bratstvu, ne mogu nego izazvati sumnju u stvarnu mogućnost pomirbe. Mislim posebno na intervjue koje su dali glavar Njemačkog distrikta Bratstva, bivši generalni poglavar Bratstva, 18. rujna 2012., prvi pomoćnik generala Bratstva, 16. listopada 2012. i generalni poglavar 1. studenoga 2012. Ton i sadržaj tih izjava izazvao je izvjesnu zbunjenost glede ozbiljnosti, pa i glede mogućnosti nastavka naših odnosa. Dok Sveta Stolica strpljivo čeka službeni odgovor Bratstva, neki od njenih glavara, u neslužbenoj komunikaciji, koriste jezik koji se svima čini kao odbijanje uvjeta koji se traže za pomirenje i za kanonsku regularizaciju Bratstva unutar Katoličke crkve.

Osim toga, gledajući na povijest naših odnosa od 1970.-ih, dolazi se do objektivnog zaključka da su točke našeg razilaženja glede II. vatikanskog zapravo ostale nepromijenjene. Svojim je učiteljskim auktoritetom Sveta Stolica konzistentno ustrajala da se koncilski dokumenti moraju tumačiti u svjetlu Tradicije i Učiteljstva, a ne obratno, dok je Bratstvo inzistiralo da  su izvjesna koncilska naučavanja pogrješna i da se tako na njih ne može primijeniti interpretacija u skladu s Tradicijom i Učiteljstvom. Tijekom godina taj je zastoj ostao više ili manje isti. Tri godine upravo završenih doktrinarnih razgovora, iako su omogućile plodonosnu razmjenu mišljenja o pojedinim temama, nisu značajno izmijenile tu situaciju.

U tim okolnostima, dok ostaje jaka nada, jasno je da se u naše razgovore mora unijeti neki novi element ukoliko se ne želimo pred Crkvom, javnošću i pred samima sobom, prikazati kao da smo sudjelovali u pristojnoj, ali beskorisnoj razmjeni mišljenja. Neka nova razmatranja više duhovne i teološke naravi doista supotrebna, razmatranja koja nadilaze važne i prividno nepremostive razlike glede auktoriteta i interpretacije II. vatikanskog koncila koje nas sada dijele, razmatranja koja se usredotočuju više na našu dužnost da očuvamo i njegujemo jedinstvo i mir Crkve koje je htio Bog.

Čini mi se prikladnim ta nova razmatranja izložiti u obliku osobnoga adventskog pisma naslovljenoga na Vas kao i na članove Svećeničkog bratstva. U igri je ništa manje, nego jedinstvo Crkve.

Očuvanje jedinstva Crkve

U tom surječju na um dolaze riječi sv. Pavla: 'Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh- kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!' (Ef 4, 1-6).

Tim nas riječima sv. Pavao poziva da očuvamo jedinstvo Crkve, jedinstvo koje daje Duh i koje nas sjedinjuje s jednim Bogom koji je 'nad svima i po svima i u svima' (Ef 4, 1-6). Pravo jedinstvo je dar duha, a ne nešto što sami činimo.

No, mi smo našim odlukama i djelima kadri surađivati u jedinstvu Duha, ili pak djelovati protiv nadahnuća Duha. Zato nas sv. Pavao potiče da živimo 'dostojno poziva' (Ef 4, 1) kojim smo pozvani, da živimo tako da možemo očuvati taj dragocjeni dar jedinstva.

S ciljem ostajanja u jedinstvu Crkve, sv. Toma Akvinski bilježi da se, prema sv. Pavlu,  'moraju gojiti četiri krjeposti, a četiri njima protivna poroka izbjegavati' (Komentar Poslanice Efežanima § 191). Što se ispriječilo na putu prema jedinstvu? Uznositost, srdžba, nestrpljivost i pretjerana revnost. Prema Akvincu 'prvi porok koji [sv. Pavao] odbacuje je uznositost. Kada arogantna osoba odluči vladati drugima, a drugi joj se uznositi pojedinci ne žele podvrgnuti, u društvu nastaje neslaganje i nestaje mir... Srdžba je drugi porok. Srdita je osoba sklona nanijeti nepravdu, bilo riječima bilo djelima, otkuda nastaje nemir... Treći je nestrpljivost. Zgodimice, netko tko je sâm ponizan i blag, koji se usteže od stvaranja problema, ipak neće strpljivo izdržati stvarne nepravde ili tek prijetnje prema sebi samomu... Pretjerana revnost je četvrti porok. Pretjerano revni ljudi iznosit će sud o svemu što vide, ne čekajući na prikladno vrijeme i mjesto; što stvara pomutnju u društvu' (ibid).

Kako možemo prevladati te poroke? Sv. Pavao kaže: 'Podnosite jedni druge u ljubavi' (Ef 4, 2).

Prema Akvincu poniznost, pokazujući nam dobro u drugima i dopuštajući nam da vidimo svoje jake i slabe strane, pomaže nam da izbjegnemo duhu rivalstva u našim odnosima s drugima. Blagost 'omekšava argumente i čuva mir' (Komentar Poslanice Efežanima, § 191). To nam pomaže da izbjegnemo neurednu manifestaciju ljutnje dajući nam smirenost da činimo ono na što smo pozvani u duhu staloženosti i mira. Strpljivost nas osposobljuje da izdržimo patnje kada je potrebno zbog dobra koje tražimo, posebno u slučaju ako se do njega teško dolazi ili ako vanjske okolnosti sprječavaju postizanje cilja. Ljubav odgoni našu pretjeranu revnost omogućujući nam da jedan drugoga 'podnosimo u ljubavi' (isto). Sveti Toma savjetuje: 'Kad tkogod padne, ne treba ga odmah ispraviti; osim ako nije vrijeme i mjesto za to. S milosrđem treba pričekati jer ljubav sve podnosi (1 Kor 13, 7). Te se stvari ne podnose zbog nemara ili zbog pristanka, niti zbog familijarnosti ili tjelesnog prijateljstva, nego zbog ljubavi... Mi snažniji trebamo nositi slabosti slabih (Rim 15, 1) (isto).

Mudar savjet sv. Tome nam može pomoći ako si dopustimo da se suobličimo njegovoj mudrosti. Je li u proteklih 40 godina bilo katkada nedostatka poniznosti, blagosti, strpljenja i ljubavi u našim odnosima?

Razmislimo o riječima koje je papa Benedikt napisao svojoj subraći biskupima da im objasni zašto je promulgirao motuproprij 'Summorum Pontificum': 'Promatrajući prošlost i podjele koje su tijekom stoljeća razdirale Kristovo Tijelo, uvijek se stječe dojam da u kritičnim trenucima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji utisak da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti. Ovakav pogled na prošlost danas nam nameće sljedeću obvezu: uložiti sve napore kako bi svima onima, koji doista žele jedinstvo, bilo moguće ostati u jedinstvu ili ga iznova pronaći' (Pismo od 7. srpnja 2007.).

Kako krjeposti poniznosti, blagosti, strpljenja i milosrđa mogu oblikovati naše misli i djela? Prvo, težeći ponizno priznanju dobra koje postoji u drugima s kojima se ne slažemo, čak i o naizgled temeljnim stvarima, sposobni smo pretresati pitanja u duhu otvorenosti i dobre vjere. Drugo, prakticirajući pravu blagost možemo zadržati duh staloženosti, izbjegavajući ton koji izaziva podjele ili nerazborite izjave koje prije vrijeđaju, nego što  promiču mir i međusobno razumijevanje. Treće, istinskom ćemo strpljivošću uvidjeti da u našem traganju za dobrom moramo biti voljni, kada je to nužno, prihvatiti patnju dok čekamo. Na koncu, čak i kad osjećamo potrebu da ispravimo našu braću, to mora biti s ljubavlju, u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

U životu Crkve sve su ove krjeposti namijenjene očuvanju 'jedinstva Duha po svezi mira' (Ef 4, 3). Ukoliko su naša djela obilježena uznositošću, ljutnjom, nestrpljivošću i pretjeranom revnošću, naša će nas neobuzdana potraga za dobrom Crkve dovesti samo do gorčine. Ako, s druge strane, milošću Božjom rastemo u poniznosti, blagosti, strpljivosti i ljubavi, naše jedinstvo u Duhu bit će sačuvano, a mi ćemo više rasti u našoj  ljubavi prema Bogu i bližnjima, ispunjavajući cijeli zakon koji nam je Bog dao.

Toliko naglašavamo jedinstvo Crkve jer ono odražava zajedništvo Presvetoga Trojstva koja ga konstituira. Kako čitamo u govoru sv. Augustina: 'I Otac i Sin željeli su da budemo u zajedništvu s njima i među sobom; po tom daru koji Obojica posjeduju kao jedan, željeli su nas okupiti zajedno i učiniti nas jednim, tj. po Duhu Svetom koji je Bog i dar Božji' (Govor 71.18).

Crkveno jedinstvo nije nešto što postižemo sami, vlastitom snagom, nego je dar Božje milosti. Prepoznajući taj dar, Augustin je mogao reći: 'Neprijatelj jedinstva nema udjela u ljubavi Božjoj. Dakle, oni koji su izvan Crkve nemaju Duha Svetoga' (Pismo 185 §50). Zastrašujuće riječi: onaj tko je neprijatelj jedinstva postaje neprijatelj Božji jer odbacuje dar koji nam je Bog dao. 'Kako ćemo dokazati bratsku ljubav?'- pita sv. Augustin. 'Tako što ne narušavamo jedinstvo jer opslužujemo ljubav' (Homilije o Prvoj poslanici sv. Ivana, 2.3). Poslušajmo što sv. Augustin ima za reći onima koji dijele Crkvu: 'Vi nemate ljubavi jer zbog svoje časti, uzrokujete podjelu jedinstva. Shvatite, dakle, da je duh od Boga... Vi se odvajate od općeg jedinstva, dijelite Crkvu raskolima, trgate Tijelo Kristovo. On je došao u tijelu da sabere; vi vičete da razjedinite' (isto 6.13). Kako možemo izbjeći tomu da postanemo neprijatelji Božji? 'Neka svetko ispita svoje srce. Ako tko voli svoga brata, Duh Božji prebiva u njemu. Neka se pogleda, neka se ispita pred Božjim očima. Neka vidi ima li u njemu ljubavi prema miru i jedinstvu, ljubavi za Crkvu proširenu po cijelom svijetu' (isto 6.10).

A, o onima s kojima je teško biti u zajedništvu? Poslušajmo sv. Augustina: 'Ljubite svoje neprijatelje na takav način da ih želite za braću; ljubite svoje neprijatelje tako da vam postanu drugovi' (isto 1.9). Za Augustina taj autentični oblik ljubavi može doći samo kao Božji dar: 'Molite Boga za to da ljubite jedni druge. Trebate voljeti sve ljude, čak i svoje neprijatelje, ne zato što su vam već braća, nego zato da vam mognu postanu braća, da uvijek možete biti razgoreni bratskom ljubavlju, bilo prema onomu tko vam je postao brat ili prema svom neprijatelju da postane bratom po vašoj ljubavi (isto 10.7).

Primjer takve ljubavi prema neprijateljima da nam oni postanu prijateljima, dolazi konačno od samoga Krista: 'Ljubimo, jer nas je On prvi ljubio (4:19). Kako bismo ga mi ljubili da nas On nije prvi ljubio? Njegovom smo ljubavlju postali njegovim prijateljima, no On nas je volio kao neprijatelje tako da postanemo njegovim prijateljima. On nas je ljubio prvi i dao nam milost da ga ljubimo' (isto 9.9).

Za svetog Augustina, dakle, jedinstvo Crkve proistječe iz zajedništva Presvetoga Trojstva i mora se sačuvati ako hoćemo ostati u zajedništvu sa samim Bogom. Po milosti Božjoj moramo očuvati to jedinstvo velikom odlučnošću, čak i ako to uključuje patnju i strpljivo podnošenje. 'Podnosimo svijet, podnosimo nevolje, podnosimo skandale kušnje. Ne skrenimo s puta! Ustrajmo u jedinstvu Crkve, ustrajmo u Kristu, ustrajmo u ljubavi. Ne odijelimo se od članova Njegove Zaručnice, ne odijelimo se od vjere tako da možemo slaviti u Njegovoj prisutnosti, i ostati sigurni u Njemu, sada po vjeri, tada po gledanju, zalog čega imamo kao dar Duha Svetoga (isto 9.11).

Mjesto za Svećeničko bratstvo u Crkvi

Što se, dakle, traži od Svećeničkog bratstva u sadašnjoj situaciji? Ne da napusti žar svoga utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea. Daleko od toga! Pozvani ste, naprotiv, da obnovite plamen njegove gorljive revnosti da formira ljude za svećeništvo Isusa Krista. Zasigurno, došlo je vrijeme da se napusti gruba i kontraproduktivna retorika koja je nastala tijekom prošlih godina.

Treba ponovo zadobiti izvornu karizmu povjerenu nadbiskupu Lefebvreu, karizmu formacije svećenika u punini katoličke Tradicije za apostolat među među vjernicima koji proizlazi iz te svećeničke formacije. To je bila karizma koju je Crkva otkrila kad je 1970. Svećeničko bratstvo bilo prvi put potvrđeno. Sjetimo se pohvalnog suda kardinala Gagnona iz 1987. o vašem ecônskom sjemeništu.

Autentična karizma Bratstva je da formira svećenike za službu narodu Božjem, ne da preuzima službu suđenja i ispravljanja teologije ili stege drugih u Crkvi. Trebate se usredotočiti na prenošenje filozofijske, teologijske, pastoralne, duhovne i ljudske formacije vašim kandidatima, tako da mogu propovijedati riječ Kristovu i djelovati kao oruđa milosti Božje u svijetu, posebice po svečanoj celebraciji svete misne žrtve.

Pozornost treba svakako posvetiti odlomcima Učiteljstva za koje se čini da se teško mogu pomiriti s naučavanjem Crkve, no ta teologijska pitanja ne trebaju biti u žarištu propovijedanja ili formacije.

Glede kompetencija za korigiranje, možemo razmotriti primjer sv. Pija X. i njegove intervencije o svetoj glazbi. Sveti Pio X. je 1903. objavio glasoviti motuproprij 'Tra le sollecitudini', koji je u cijeloj Crkvi promicao reformu crkvene glazbe. Taj je dokument bio kulminacija dviju prethodnih inicijativa tada Giuseppea Sarta; 'votum' o svetoj glazbi napisan na zahtjev Kongregacije za svete obrede 1893. i pastirskoga pisma Mletačkoj crkvi o reformi svete glazbe, objavljenog 1895.

Ta tri dokumenta u biti sadržavaju istu poruku, a opet prvo je sugestija Rimskoj kuriji, sljedeće je instrukcija za vjernike pod njegovom jurisdikcijom kao mletačkoga patrijarha, a treće niz odredaba vrijedećih za opću Crkvu. Kao papa, sv. Pio X. imao je auktoritet navesti zloporabe u crkvenoj glazbi širom svijeta, dočim je kao biskup mogao intervenirati samo u svojoj dijecezi. Sveti Pio X. mogao je zbog svojih stegovnih i doktrinarnih ovlasti navesti probleme u Crkvi na općoj razini, točnije zbog svoje sveopće vlasti.

Čak i onda ako smo uvjereni da je naše gledište o pojedinom prijepornom pitanju istinito, ne možemo uzurpirati službu Vrhovnog Svećenika prisvojivši si pravo da javno ispravljamo druge u Crkvi. Možemo predlagati i nastojati utjecati, ali ne bez poštovanja prema legitimnim lokalnim vlastima ili djelujući protiv njih. Trebamo poštovati prava mjesta za različita pitanja; s naših propovijedaonica trebamo propovijedati vjeru, a ne najnovija tumačenja onoga što smatramo problematičnim u dokumentima Učiteljstva.

Pogrješno je bilo od svake teške točke u teologijskom tumačenju II. vatikanskog praviti stvar javne kontroverzije, pokušavajući navesti one koji nisu kompetentni u teologiji da usvoje naše gledište o suptilnima teologijskim pitanjima.

Instrukcija 'Donum Veritatis' o crkvenom zvanju teologa (Kongregacija za nauk vjere, 1990.) tvrdi da teolog 'može postavljati pitanja glede pravodobnosti, oblika ili čak sadržaja učiteljske intervencije' (§24), iako 'spremnost na lojalno prihvaćanje učenja koje je dalo Učiteljstvo u stvari koja sama po sebi nije nepromjenjiva, treba biti pravilo'. Međutim, teolog ne smije 'svoja mišljenja ili različite hipoteze iznositi kao neprijeporne zaključke. Poštovanje prema istini kao i prema narodu Božjem zahtjeva tu diskreciju (usp. Rim 14, 1-15; 1. Kor 8, 10 i 10, 23-33). Iz istog razloga teolog će suzdržati od davanja nepravovremene javne izjave o njima' (§27).

Ako nakon intenzivnog razmišljanja teologa, poteškoće i dalje ostaju, on 'ima dužnost upoznati s njima auktoritete Učiteljstva o problemima nastalim iz samog naučavanja, zbog argumentacije koja ga treba opravdati ili čak zbog načina na koji je predstavljena. On to treba učiniti u evanđeoskom duhu i s dubokom željom da riješi teškoće. Njegovi će prigovori tada pridonijeti pravom napretku i potaknuti Učiteljstvo da nauk Crkve izloži utemeljenije i s jasnijom prezentacijom argumenata. U slučajevima poput toga teolog treba izbjeći obraćanje javnim medijima, a obratiti se odgovornom auktoritetu; jer ne pridonosi razjašnjenju doktrinarnih pitanja i ne služi istini onaj koji želi izvršiti pritisak javnim mnijenjem' (§30).

Taj dio zadaće teologa, da djeluje u duhu lojalnosti i animiran ljubavlju prema Crkvi, katkad zna biti teška kušnja. 'Može biti poziv na trpljenje za istinu, u tišini i molitvi, ali zasigurno, ako je doista istina u pitanju, ona će pobijediti' (§31).

Međutim, kritički angažman prema djelima Učiteljstva ne smije nikada postati vrstom 'paralelnog magisterija' teologa (usp. §34), nego mora biti podložan sudu Vrhovnog Svećenika koji ima dužnost 'da očuva jedinstvo Crkve, s brigom da ponudi svima pomoć da na prikladan način odgovore ovom pozivu i božanskoj milosti' (Apostolsko pismo 'Ecclesiae Unitatem, §1).

Dakle, možemo vidjeti da za one unutar Crkve koji imaju kanonsko poslanje ili misiju da poučavaju, postoji prostor za istinski teologijski i nepolemični angažman s Učiteljstvom. Intelektualno gledano, svakako, ne možemo biti zadovoljni pukim generiranjem i održavanjem kontroverzi. Teški teologijski problemi se mogu adekvatno rješavati po analogiji vjere, tj. sintezom svega onoga što nam je Gospodin objavio. Moramo svaku doktrinu i svaki članak vjere vidjeti kao potporu jednoga drugomu, i naučiti razumjeti unutarnju povezanost između svakog elementa naše vjere.

Da se upustimo u studij teologije, moramo imati prikladnu kulturalnu, biblijsku i filozofijsku spremu. Mislim, na primjer, na odlomak iz Kodeksa kanonskog prava iz 1917., tiskanog u uvodu engleskog izdanja Benzingera 1947., 'Summi Theologiae': 'Klerik koji je već studirao humanistiku, treba se barem dvije godine posvetiti filozofiji, i četiri godine teologiji, slijedeći učenje sv. Tome u skladu s naputkom Svete Stolice' (CIC 1917., kan. 589). Razmotrite mudrost sadržanu u  toj smjernici: u teologiju se pripuštaju samo oni koji su adekvatno formirani u humanistici i u filozofiji. Nedavno, Kongregacija za katolički odgoj je zatražila da studij filozofije traje tri godine tijekom svećeničke formacije. Bez širine toga učenja naša teologijska istraživanja neće imati bogatu kulturalnu podlogu u kojoj je vjera ukorijenjena, i koja je nenadomjestiva za potpuno shvaćanje filozofijskih koncepata i termina koji su u temelju doktrinarnih formulacija Crkve.

Ako se koncentriramo samo na najteža i najkontroverznija pitanja- koja, svakako, zaslužuju punu pozornost- vremenom možemo izgubiti osjećaj za analogiju vjere i početi na teologiju gledati kao na vrstu intelektualne dijalektike ili kompetitivnih tvrdnja, a ne kao mudrosni angažman sa živim Bogom koji nam se objavio u Isusu Kristu i koji nadahnjuje naš studij, naše propovijedanje, našu pastoralnu skrb po Duhu Svetom.

Zaključak

Papa Benedikt XVI. u svom velikodušnom izvršavanju Petrove službe ['munus Petrinum'] teži za prevladavanjem tenzija koje su postojale između Crkve i vašeg bratstva. Hoće li puno crkveno pomirenje odmah donijeti kraj sumnjičenju i nepovjerenju nastalom s obje strane? Nesumnjivo, ne tako brzo.

No, ono za čim tragamo nije ljudsko djelo; tražimo pomirenje i ozdravljenje po milosti Božjoj, pod ljubaznim vodstvom Duha Svetoga. Prisjetimo se učinaka milosti koje je artikulirao sv. Toma: liječi duše, da želi dobro, ostvaruje predloženo dobro, ustraje u dobru i, konačno, zadobije slavu (usp. Suma theologiae Ia IIae, 111, 3).

Naše se duše najprije trebaju izliječiti i očistiti od gorčine i ozlojeđenosti koji su nastali od tridesetogodišnjeg sumnjičenja i patnje s jedne i s druge strane. Moramo moliti da nas Gospodin ozdravi od svih nesavršenosti koje su se javile upravo zbog tih poteškoća, posebno iz želje za autonomijom koja je strana tradicionalim oblicima upravljanja Crkvom. Gospodin nam daje milost da želimo izvjesna dobra, u ovom slučaju dobro punog crkvenog jedinstva i zajedništva. To je želja koju mnogi od nas ljudski govoreći dijele, no ono što trebamo od Gospodina je da mu dopustimo da ta želja prožme naše duše kako bismo jednodušno s Kristom mogli željeti- 'ut unum sint'.

Tek će nam tada milost Božja dopustiti ostvarenje nakanjenog dobra. On je taj koji nas potiče da tražimo pomirenje i koji ga dovodi do ostvarenja.

Vrijeme je to izvanredne milosti. Prihvatimo je svim srcem i umom. Pripravljajući se ovoga došašća u Godini vjere na dolazak Spasitelja svijeta, s pouzdanjem molimo i ufajmo se: nije li nadohvat dugo željeno pomirenje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Petrovom katedrom?

Jedina zamisliva budućnost za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nalazi se na putu prema punom zajedništvu sa Svetom Stolicom, bezuvjetno prihvaćajući u punini ispovijest vjere, i s ispravno uređenim crkvenim, sakramentalnim i pastoralnim životom.

Primivši od Nasljednika Petrova ovu zadaću da budem sredstvo u pomirenju Svećeničkog bratstva, usuđujem se ponoviti riječi svetog apostola Pavla koji nas potiče: 'živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!'

S poštovanjem u Kristu,
+ J. A. Di Noia, OP"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: THE CATHOLIC BEAT