Rob robova

Nijedan život, osim života Gospodina našega, nije me dirnuo toliko kao život svetog Petra Clavera. 

(Lav XIII.)

Papa Lav XIII. proglasio je 15. siječnja 1888. svetim toga velikoga isusovačkog misionara. O ljubavi sv. Petra Clavera prema molitvi svete krunice pisano je u ovom postu, a danas na njegov spomendan još nekoliko zgoda iz njegova čudesnog života.

"Svjedoci su pod prisegom posvjedočili da je više puta oživio mrtve. Tako je svetac u život pozvao ropkinju don Vinka Villalobosa, zapovjednika Cartagene, koju su već htjeli pokopati i podijelio joj sveto krštenje. Isto se dogodilo u kući don Franje da Silve. I tamo je umrla jedna još nekrštena ropkinja prije nego što je svetac mogao stići. Primili su ga jadikujući: 'Kakva nesreća! Tko je to mogao predvidjeti?' Claver je upitao: 'Zar je kratka ruka Gospodnja? On je Otac pun ljubavi; samo malo vjere i pouzdanja u njega!' Onda su ga odveli do tijela gdje je nakon kratke žarke molitve umrlu pozvao imenom i upitao želi li se krstiti. Ropkinja je odmah otvorila oči i razgovjetnim glasom rekla da to želi svim srcem. I nakon što je primila sveto krštenje, potpuno zdrava se digla sa svog ležaja. 

Još je dojmljivije bilo oživljenje jednog roba koji je usprkos svim svečevim opomenama i molbama odbio krštenje i umro u potpunoj tvrdoglavosti. Već su odnosili nesretnikov leš da ga pokopaju u neposvećenoj zemlji kad je pristigao Claver, koji je u međuvremenu molitvama i strogim djelima pokore navaljivao na božansko Milosrđe, i zapovjedio da vrate tijelo. Pozvao je umrloga u život i podijelio mu krštenje koje je ovaj zamolio pred mnogim svjedocima. Upitan o tom slučaju- koji je, naravno, izazvao mnogo pozornosti- pred svojim duhovnim poglavarima, svetac je u svoj jednostavnosti priznao istinitost toga oživljenja, dajući svu čast samo Bogu."

(Izvor: Die auswärtigen Missionen)

Litanije sv. Petra Clavera

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas

Sveti Petre Clavere,
Sveti Petre, dostojni sine sv. Ignacija,
Sveti Petre, velikodušni nasljedovatelju sv. Franje Ksaverskoga,
Sveti Petre, apostole Afrikanaca,
Sveti Petre, izbavitelju robova za slobodu djece Božje,
Sveti Petre, sjajno svjetlo Novog svijeta,
Sveti Petre, uzore evanđeoske radišnosti,
Sveti Petre, nježni oče siromaha i siročadi,
Sveti Petre, utočište nesretnih,
Sveti Petre, koji si se zavjetom učinio robom robova,
Sveti Petre, koji si se u svim životnim nedaćama pouzdavao u Boga,
Sveti Petre, koji si mnoge bolesnike ozdravio i ožalošćene utješio,
Sveti Petre, koji si bogatstva svijeta zamijenio za evanđeosko siromaštvo,
Sveti Petre, koji si sramotu križa pretpostavio častima svijeta,
Sveti Petre, koji si se htio držati za ništa među ljudima i biti od svih zaboravljen,
Sveti Petre, koji nisi tražio druge mudrosti osim ludosti križa,
Sveti Petre, koji si po prestrogoj pokori svoje tijelo podvrgnuo duhu,
Sveti Petre, sjajni primjere poniznosti i samozatajnosti,
Sveti Petre, savršeni uzore poslušnosti i podložnosti,
Sveti Petre, neustrašivi apostole, moćan na riječi i djelu,
Sveti Petre, mučeniče ljubavi za spasenje duša,
Sveti Petre, gorljivi klanjatelju Presvetom Oltarskom Sakramentu,
Sveti Petre, veliki ljubitelju i nasljedovatelju napaćenog Otkupitelja,
Sveti Petre, veliki čudotvorče,
Sveti Petre, moćni zaštitniče svih koji te zazivaju,

Jaganjče Božji, koji uzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji uzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji uzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Gospodine, smiluj se.


℣. Moli za nas sv. Petre Clavere.
℞. Da dostojni budemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. Dobrostivi Bože, Ti si svetom Petru Claveru dao snage da bude rob robova i da im služi zadivljujućom ljubavlju i strpljenjem. Pomozi nam, po njegovu zagovoru, da nasljedujemo Isusa Krista i da bližnje ljubimo po djelu i istini. To Te molimo po Isusu Kristu, Sinu Tvojemu, Gospodinu našemu i Bogu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: petrus-claver.ch

Slike: abc-imagenescatolicas, WIKIMEDIA COMMONS (2, 3)

Oko vrata

Sljedeći post s bloga Die auswärtigen Missionen preuzet je iz staroga misijskog časopisa iz 1889. Osim za daleke misije, molimo krunicu i za obraćenje onih koji su i ove godine dobili pozornicu za širenje magle i mraka.

"Dvojica prvih misionara su na otoke središnje i zapadne Oceanije stigla 1837. godine. Otac Bataillon na Wallis, a otac Chanel čija beatifikacija neposredno predstoji [beatificiran 1889., kanoniziran 1954.] na Futunu- svaki s bratom laikom. Još posve neupoznati s jezikom, u početku su se potpuno morali uzdržati od izravne apostolske djelatnosti. Budući da nisu mogli govoriti ljudima o Bogu, više su govorili Bogu o ljudima. Nisu mogli uporabiti oružje žive riječi, ali nitko im nije mogao zabraniti da primijene oružje molitve.

Posegli su, stoga, kao pravi članovi Družbe Marijine za moćnim, nepobjedivim oružjem svetog ružarija, i tim su oružjem u rukama izvojevali sjajnu i slavnu pobjedu.

Kad je o. Chanel, taj časni apostol i mučenik, s krunicom u rukama hitao naseljima i tako tlo svoga polja rada gotovo sijao 'Ave Marijama' i natapao milostima, znatiželjni otočani su se pitali međusobno: 'Što znači taj mali lanac koji ti bijelci uvijek nose u rukama? Što znače ta zrna koja stalno klize kroz njihove prste, a što riječi koje upućuju nekomu tko se ne vidi?' To su bila prva pitanja koja su upućivali misionarima čim su ti počeli razumijevati njihov jezik.

Odgovaranje na ta pitanja pružilo je misionarima priliku da domorodcima tumače uzvišena otajstva svete vjere te da im objasne i pouče ih najpotrebnijim molitvama. Otočani su u tom pronašli zadovoljstvo.

Uskoro su i sami htjeli imati takve lančiće i započeli su najprije prema europskim melodijama, a zatim na svoj lagani i svečani domorodački način pjevati desetke svetog ružarija.

Sveti ružarij je toj djeci divljine koja nisu znala čitati bio njihova jedina knjiga, kao i njihova prva propovijed te poglaviti povod njihova obraćenja. Međutim, i danas sveti ružarij nastavlja obavljati svoje djelovanje na spasenje duša te premda sada ima knjiga na svim jezicima otočana, ipak je ružarij najpopularnija knjiga i najrazumljiviji propovjednik koji je djelatan stalno, i kad misionari šute, te koji izgubljenu ovčicu vodi u Kristov ovčinjak.

Taj propovjednik ima osobitost da ne 'sadi i zalijeva' on sam, nego istodobno uzrokuje da 'Bog udjeljuje rast'. Desetka se pjeva prije i nakon nastave. Pjeva se ružarij tijekom svete mise, kad se ide k umirućima i na pogrebima.

No, ono što je najljepše svake večeri kad je obavljena zajednička molitva u kapeli; obitelji se zapućuju svojim kućama i tu svaka glasno moli jednu desetku te pritom otpjevaju pjesmu koja za predmet ima dotično otajstvo ružarija.

Na taj način ti ljudi ne obavljaju samo trajnu živu krunicu čija otajstva svaki mjesec međusobno promijene, nego i trajni živi apostolat. Naime, budući da tamošnje kuće nemaju zidove i budući da stanovnici Oceanije svim glasom mole i pjevaju, iz svih se stanova navečer može čuti kako nadaleko odzvanjaju 'Ave Marije' i pobožne pjesme, te tako dolazi do toga da i oni koji se još nisu obratili upoznaju otajstva i molitve svete vjere već od pukog slušanja pjesama.

U nekim se crkvama svake nedjelje moli svih petnaest otajstava ružarija- pet muškarci, pet žene, pet djeca. Ali ružarij se i privatno gorljivo moli.

Jedan je novoobraćenik petnaest godina molio svakodnevno svih petnaest desetki svetog ružarija za obraćenje svoje žene i katkad se žalio preuzvišenom biskupu Lamazi da mu molitva nije uslišana. Konačno je kod zadnjeg obilaska preuzvišeni vidio toga obraćenika s njegovom ženom koja je sada oko vrata nosila krunicu. 'Sada je konačno tu'- rekao je hrabri katolik- 'krštena je. Svakodnevno idemo na svetu misu i u našoj kolibi zajedno molimo ružarij u zahvalu za obraćenje. Ali, sad joj moraš dati veću krunicu; ima samo malu. Ona zna da sam je na tvoj savjet obratio po svetom ružariju.'

Našim čitateljima jamačno nije nepoznat poglavica Mataafa koji je postao poznat po zbivanjima na Samoi.

Katolik je, a na kršćanstvo ga je obratio msgr. Eloy, prethodnik preuzvišenog biskupa Lamaze. Kako god se gledalo na Mataafin politički stav, čini se da je osobno dobar kršćanin što je i sâm dokazao time da je za brodoloma kod Apije osobno i djelatno sudjelovao u spašavanju unesrećenih. 'Naš neprijatelj Mataafa se pokazao vrlo plemenitim'- pisao je o njemu časnik Fik s 'Olge'. 'Postavio je straže da se ništa ne ukrade i svi preostali Kanake su morali spašavati bespomoćne. Jednom Kanaku koji si je prisvojio škrinju duhana umjesto da spašava ljude, navodno je jedan od poglavica odrubio glavu.'

O tom Mataafi koji je tako plemenito izvršavao ljubav prema neprijateljima, misionari izvješćuju da je svaki dan od svog obraćenja molio cijeli ružarij, a otprije godinu dana također svakodnevno dodao i Krunicu Gospe Žalosne. Osim toga molio je i križni put i pribivao svetoj misi kad god mu je to omogućavala blizina crkve.

Još se dobro pamti kako je prije tri godine preuzvišeni biskup Lamaza u ime Njegove Svetosti pape Lava XIII. predao kraljici Wallisa kao dar jednu vrlo dragocjenu krunicu čija su se zrnca sastojala od dragog kamenja. 

Bio je okupljen cijeli dvor i sav narod kad ju je preuzvišeni biskup u pratnji časnika jednoga francuskog bojnog broda svečano predao kraljici. Sa strahopoštovanjem je poljubila križ i proslijedila dragocjeni dar u svom okruženju od ruke do ruke. Taj ljubazni čin Njegove Svetosti nemalo je pridonio da se pobožnost svete krunice još više umnoži među dobrim otočanima.

Zato je preuzvišeni biskup i apostolski vikar s pravom ponosan na one koji mu pripadaju i vjeruje da u tom pogledu njegovi dragi otočani zauzimaju istaknuto mjesto među svim katoličkim kršćanskim zajednicama na svijetu.

Bezazleni stanovnici otokâ puno polažu na to da imaju veliku krunicu koju po običaju nose oko vrata, da se uvijek priznaju kao djeca Marijina i prave Crkve Njezina Sina."

Izvor: Die auswärtigen Missionen

Ralliement

U izvještavanju raznih svjetovnih medija o nedavnoj naredbi francuskog suda da se ukloni spomenik Ivanu Pavlu II. u Ploërmelu zajedno s križem, dalo se jasno nazrijeti da u toj presudi vide uzor kakva bi po njima trebala biti država. Radi se o zakonu koji je donesen u Francuskoj 1905. i bio je izraz krajnjeg neprijateljstva prema vjeri. U svega nekoliko godina prije njegova donošenja iz zemlje je bilo prisiljeno otići više desetaka tisuća redovnika. Na prvoj fotografiji, snimljenoj 1903., prizor je izgona kartuzijanaca iz Velike Kartuzije.

Članak R. de Matteija iz ožujka ove godine bavi se upravo tim teškim vremenom i izazovom s kojim se Crkva otada suočava.

"Lav XIII. (1878.-1903.) bio je jamačno jedan od najznačajnijih papa modernih vremena, ne samo zbog trajanja njegova pontifikata- drugoga najdužeg nakon bl. Pija IX.- nego prvenstveno zbog opsega i bogatstva njegova Učiteljstva. Ono obuhvaća temeljne enciklike kao što su 'Aeterni Patris' (1879.) o restauraciji tomističke filozofije, 'Arcanum' (1880.) o nerazrješivosti braka, 'Humanum genus' (1884.) protiv masonerije, 'Immortale Dei' (1885.) o kršćanskom ustrojstvu država i 'Rerum novarum' (1891.) o radničkom i socijalnom pitanju.

Učiteljstvo pape G. Peccija predočava nam se kao jedan organički korpus u kontinuitetu s naučavanjima njegova predšasnika Pija IX. i njegova nasljednika Pija X. Pravi zaokret i novina Lavova pontifikata, naprotiv, tiče se crkvene politike i pastoralnog držanja prema modernom vremenu. Vladavinu Lava XIII. karakterizirao je ambiciozan projekt reafirmacije prvenstva Apostolske Stolice redefiniranjem njenih odnosa s europskim državama i pomirenjem Crkve s modernim svijetom. Politika 'ralliementa' tj. približavanja framasonskoj i sekularnoj Trećoj Francuskoj Republici, činila je jezgru toga projekta.

Treća Republika provodila je brutalnu kampanju raskršćanjenja, prvenstveno na školskom području. Za Lava XIII. je odgovornost za taj antiklerikalizam ležala na monarhistima koji su se u ime svoje katoličke vjere borili protiv Republike. Tako su provocirali mržnju republikanaca protiv katolištva. Kako bi se razoružala republikance, bilo je potrebno uvjeriti ih da Crkva nije bila protiv Republike, nego samo protiv sekularizma. Kako bi ih u to uvjerio, držao je da nije bilo drugog načina nego podržati republikanske institucije. 

Treća Republika u stvarnosti nije bila nikakva apstraktna republika, nego jedna centralistička i jakobinska republika, kći Francuske revolucije. Njen program sekularizacije Francuske nije bio sporedni element, već sâm razlog postojanja republikanskog režima. Republikanci su bili takvi jer su bili antikatolici. Oni su u Monarhiji mrzili Crkvu, na isti način kako su monarhisti bili antirepublikanci jer su bili katolici i u Monarhiji su ljubili Crkvu. 

Enciklika 'Au milieu des sollicitudes' iz 1891., kojom je Lav XIII. započeo 'ralliement', nije tražila od katolika da postanu republikanci, no upute Svete Stolice nuncijima i biskupima, koje su dolazile od samog Prvosvećenika, u tom su smislu tumačile njegovu encikliku. Na vjernike je izvršen pritisak bez presedana, sve dotle da ih se pustilo vjerovati da onaj tko nadalje javno podupire monarhiju, čini teški grijeh. Katolici su se stoga podijelili u dva pravca; 'rallies' i 'réfractaires', kako se već bilo dogodilo 1791. u vrijeme civilne konstitucije klera.

'Rallies' su slijedili papine pastoralne upute jer su njegovim riječima pridijevali nepogrješivost u svim područjima, uključujući političko i pastoralno. 'Réfractaires', koji su bili katolici bolje bogoslovne i duhovne formacije, odlučno su se suprotstavili politici 'ralliementa' jer su u njoj vidjeli pastoralni čin koji kao takav ne može biti nezabludiv i time bi mogao biti pogrješan. Jean Madiran koji je u jednoj svojoj studiji formulirao oštru kritiku protiv 'ralliementa' ('Les deux démocraties', Pariz, 1977.), piše da je Lav XIII. od monarhista zahtijevao da napuste monarhiju u ime religije kako bi mogli učinkovitije voditi borbu za obranu vjere. No, umjesto da vodi tu borbu, on je provodio 'ralliement', pogubnu politiku zatopljenja s neprijateljima Crkve.

Usprkos nastojanju Lava XIII. i njegova državnog tajnika M. kard. Rampolle del Tindara, ta je politika dijaloga bijedno propala, a da nije uspjela postići ciljeve koje si je zadala. 

Protukršćansko držanje Treće Republike postalo je još nasilnije, i kulminiralo s 'Loi concernant la Séparation des Eglises et de l’Etat' [Zakon o odvajanju Crkve i Države] od 9. prosinca 1905., poznat kao 'Combesov zakon' koji je ukinuo bilo kakvo javno priznanje i financiranje Crkve. Religiju vidi samo u njenoj privatnoj, ali ne u njenoj društvenoj dimenziji. Konfiscirana su crkvena dobra, a bogoštovne zgrade besplatno predane 'kultnim udruženjima' koja biraju vjernici bez odobrenja Crkve. Konkordat iz 1801. koji je cijelo stoljeće regulirao odnose između Francuske i Svete Stolice, i koji je Lav XIII. po svaku cijenu htio zadržati, bijedno se raspao.

Republikanska je bitka protiv Crkve na svom putu, međutim, susrela novog papu, Pija X. koji je na Petrovu Stolicu bio izabran 4. kolovoza 1903. Svojim je enciklikama 'Vehementer nos' od 11. veljače 1906., 'Gravissimo officii' od 10. kolovoza iste godine, 'Une fois encore' od 6. siječnja 1907., Pio X., potpomognut svojim državnim tajnikom R. Merryjem del Valom, svečano prosvjedovao protiv sekularističkih zakona i poticao katolike da se svim zakonitim sredstvima od njih brane, s ciljem očuvanja tradicija i vrijednosti katoličke Francuske. Pred tom odlučnošću Treća Republika se nije usudila do kraja provesti progon kako bi izbjegla stvaranje mučenika, i odustala je od zatvaranja crkava i zatočenja svećenika. 

Politika bez ustupaka pape Pija X. pokazala se dalekovidnom. Zakon o odvajanju nikada se nije potpuno strogo primijenio, a papin poziv je pridonio velikom preporodu katoličanstva u Francuskoj u predvečerje I. svjetskog rata. Crkvena politika Pija X., suprotna onoj njegova predšasnika, predstavlja u konačnici neopovrgljivu povijesnu osudu 'ralliementa'.

Lav XIII. nikada nije zastupao liberalne zablude, čak ih je izričito osudio. Međutim, povjesničar ne može zaobići kontradikciju između Učitljstva pape Peccija i njegova političkog i pastoralnog držanja. U enciklikama 'Diuturnum illud', 'Immortale Dei' i 'Libertas', potvrdio je i produbio politički nauk Grgura XVI. i Pija IX., no politika 'ralliementa' proturječila je njegovim doktrinarnim premisama. Lav XIII. je, neovisno o njegovim nakanama, ohrabrivao one ideje i usmjerenja koje je na doktrinarnoj razini osuđivao. Ako riječi 'liberalan' pridamo značenje jednog duhovnog stava, jednog političkog usmjerenja prema ustupcima i kompromisu, onda se mora doći do zaključka da je Lav XIII. imao liberalan duh. 

Taj se liberalni duh prvenstveno pokazuje u pokušaju da se probleme modernog vremena riješi diplomatskim pregovorima i kompromisima, umjesto odlučnim pridržavanjem načela te političkom i kulturalnom borbom. U tom smislu, kako sam pokazao u zadnjoj knjizi 'Il ralliement di Leone XIII. Il fallimento di un progetto pastorale' (Firenca, 2014.), glavne posljedice 'ralliementa', više nego političkog, bile su psihološkog i kulturalnog reda. Na tu se strategiju poziva 'Treća stranka' koja je tijekom XX. st. pokušavala zauzeti srednju poziciju u sukobu modernista i antimodernista.

Duh 'ralliementa', priključenja modernom svijetu, bio je više od stoljeća, a ostaje i dalje, veliko iskušenje kojem je Crkva izložena. Pod tim vidikom, jedan papa velike doktrine kao što je Lav XIII., počinio je tešku pogrješku u pastoralnoj strategiji. Naprotiv tomu, velika proročka snaga Pija X. stoji u intimnoj dosljednosti njegova pontifikata između evanđeoske Istine i života koji Crkva živi u svijetu, između teorije i prakse, bez ikakvog popuštanja laskanjima modernoga svijeta."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info

Slike: BRUNONIS, WIKIMEDIA COMMONS (2, 3)

QVIS VT DEVS

Sveti Mihaele Arkanđele,
brani nas u boju;
protiv opakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.
Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:
i Ti, Vojvodo vojske nebeske,
sotonu i druge zle duhove,
koji svijetom obilaze na propast duša,
božanskom krjepošću u pakao strovali.
Amen.

Msgr. Thomas J. Paprocki, biskup Springfielda u Illinoisu, naredio je da se nakon otpusta vjernika, na kraju svete mise, u njegovoj biskupiji mora moliti molitva pape Lava XIII. iz 1886. god. svetom Mihaelu Arkanđelu.

Molitvom se zaziva zaštita sv. Mihaela Arkanđela protiv Sotone. Biskup piše: "Moramo priznati da Sotona zaista postoji i da će sve učiniti što je u njegovoj moći da nas skrene s našega cilja, vječnoga života... s Kristom u Njegovu Kraljevstvu." Jedna od najvećih prijevara Sotone je vjerovanje da on ne postoji. Biskup nastavlja da nas to nevjerovanje čini neposobnima da mu se odupremo. "Zato je dobro sjetiti se molitve svetom Mihaelu Arkanđelu. Moramo misliti na to da svaki put kad je molimo, pobjeđujemo naše prave neprijatelje, ne jedni druge, nego Zlo i njegove zle duhove."

Isto tako podsjetio je da su pape, bl. Ivan Pavao II. i Sveti Otac Benedikt XVI., poticali vjernike da tu molitvu mole svakodnevno, a osobito nakon svete mise. Svaka je župa dobila plastificirane sličice s molitvom sv. Mihaelu Arkanđelu s jedne strane, i biskupovom porukom s druge strane koje se sada nalaze u svakoj klupi.

Sancte Míchael Archángele,
defénde nos in prœlio;
contra nequítiam et insídias diáboli esto præsídium.
Imperet illi Deus, súpplices deprecámur:
tuque, Princeps milítiæ cœléstis,
sátanam aliósque spíritus malígnos,
qui ad perditiónem animárum pervagántur in mundo,
divína virtúte in inférnum detrúde.
Amen.


Sastavljeno prema: kath.net, WDTPRS
Slike: Wikimedia Commons 1, 2