Taktika šutnje pape Franje o svjedočanstvu nadbiskupa Viganòa pokazala se neuspješnom. Mjesecima nakon njegova izlaska u javnost o slučaju se još govori i piše. O zadnjem značajnijem pokušaju obrane pape Franje piše povjesničar R. de Mattei:
"Odgovor je konačno stigao. Ne uzalud očekivani odgovor pape Franje, nego odgovor, u svakom slučaju značajan, jednoga od njegovih novinara koji tvore dio njegove bliske pratnje; A. Torniellija, vatikanista 'La Stampe' i odgovornog čovjeka stranice 'Vatican Insider'. U suradnji s G. Valenteom upravo je objavio opsežan esej o 'slučaju Viganò', rječitoga podnaslova: 'Konflikti, ratovi za moć, zloporabe i skandali. Što se zaista događa u Crkvi' (Edizioni Piemme, 255 str.).
Glavna je Torniellijeva teza da je svjedočanstvo nadbiskupa C. M. Viganòa o crkvenim skandalima 'pokušaj puča' protiv pape Franje koju je snovala političko-medijska međunarodna mreža 'povezana s dijelovima američke Crkve i s potporom također u vatikanskim palačama' (str. 3).'La Stampin' vatikanist tekući vjerski rat tumači kao bitku za moć, radije nego bitku ideja i čini se da zaboravlja da ovaj konflikt nisu izazvali oni koji brane crkvenu Tradiciju nego oni koji bi je htjeli izobličiti. Nije jasno zašto je optužba za uporabu medijskoga oružja rezervirana samo za kritičare pape Bergoglija, a ne za njegove 'fanove'.
Nije li Vatikan McKinseyu povjerio projekt ujedinjenja komunikacijskih sredstava da se tako stvori jedinstvena digitalna platforma za pružanje članaka, slika i za 'podcast'? To smo doznali od samoga Torniellija u 'La Stampi' od 22. ožujka 2018. Za ravnatelja časopisa 'Civiltà Cattolica' A. Spadara, važnost koju papa Franjo pridaje webu i društvenim mrežama potječe od dana njegova izbora.
U tom je trenutku J. M. Bergoglio 'aktivirao tisuće nazočnih osoba, spojivši ih sa svojom osobom i onim što se događalo, pokazujući da je on sam društvena mreža', potvrdio je taj isusovac kad je predstavljao svoju knjigu 'Cyberteologia. Pensare il cristianesimo al tempo della rete' (Edizioni Vita e Pensiero).
Ako postoje stručnjaci u tehnikama manipulacije i instrumentalizaciji vijesti, možemo ih naći upravo među bliskim suradnicima pape Franje, od samoga Spadara do msgr. D. E. Viganòa (koji nema ništa sa svojim prezimenjakom Carlom Marijom), bivšeg vatikanskog ministra komunikacija koji je bio prisiljen na ostavku u ožujku 2018. zbog bjelodanoga krivotvorenja privatnoga pisma Benedikta XVI. Isti je monsinjor naručio od redatelja W. Wendersa apologetski film o papi Franji, čovjeku riječi ('Pope Francis. A Man of his word'), a u Italiji redovito izlazi 'magazin' naslovljen 'Moj papa' koji izvješćuje o Franjinu tjednu.
Nijedan papa nije toliko rabio medijsko oružje koliko J. M. Bergoglio. Što se tiče otkrića nadbiskupa C. M. Viganòa, Tornielli ne niječe da je papa Franjo izravno od njega dobio informaciju da je kardinal T. McCarrick spolno kvario svoje vlastite sjemeništarce i svećenike. Ne spori niti postojanje nećudoređa unutar Crkve niti rasprostranjenoga kukavištva zbog kojeg nećudoređe raste. Priznaje da 'postoji' istospolni problem (str. 169) iako ga umanjuje prešućujući postojanje skupina aktivnih sodomista unutar crkvenih struktura i jednako tako aktivnoga lobija koji je prijateljski naklonjen istospolnicima i podupire ih. Tornielli, dakle, ne uspijeva pobiti nadbiskupa Viganòa, ali mora braniti papu Franju. Čini to tako što se ponaša kao kockar koji našavši se u neprilici povisuje ulog. U ovom slučaju, budući da ne može zanijekati postojanje duboke pokvarenosti u crkvenih ljudi, nastoji veću odgovornost prebaciti na predšasnike pape Franje, Benedikta XVI. i Ivana Pavla II.
'La Stampin' vatikanist na optuženičku klupu prvenstveno stavlja Ivana Pavla II. kojem pripisuje strjeloviti uspon kard. McCarricka. 'Ivan Pavao II. poznavao je McCarricka, pohodio je njegovu dijecezu četiri godine ranije, dojmio ga se taj sjajni biskup koji je znao napuniti svoja sjemeništa, politički dijalogizirati na svim razinama, biti protagonist međuvjerskoga dijaloga, čvrst o načelima moralnoga nauka i otvoren prema socijalnim pitanjima' (str. 38).
Imenovanje vašingtonskog nadbiskupa, o kojem se već 'govorkalo' u Vatikanu, nije prošlo plenariju Kongregacije za biskupe gdje se trebalo raspraviti, nego je, naprotiv, došlo izravno, 'kako se događalo i događa za neka imenovanja o kojima se odlučuje 'iz [papina] apartmana' bez prolaska kroz kolegijalnu raspravu članova dikasterija' (str. 40).
'Uvrjedljivo je' od msgr. Viganòa 'implicirati' da je 2000., godine kad je imenovan McCarrick, Ivan Pavao II. 'bio toliko bolestan da nije bio u stanju brinuti se o imenovanjima, pa ni o najvažnijima, ni o onim koji su nosili - u tom trenutku - sigurnan kardinalski klobuk i time uključenje u buduće konklave'. Ne treba poznavati tajnu pismohranu vašingtonske nuncijature (koju će pregledati Viganò), da se zna kako je papa Wojtyła 2000. pred sobom imao još pet godina vrlo aktivnoga života u svakom pogledu' (str. 40 - 41).
Tornielli ustraje: 'Wojtyła nikako nije bio tako 'bolestan' kako bi Viganò u svom dosjeu htio da vjerujemo. Baš naprotiv. Zapravo se pokazivao potpuno u stanju pratiti procese imenovanja, barem najznačajnijih, najvažnijih. Među ta je nesumnjivo spadalo imenovanje novoga nadbiskupa savezne prijestolnice SAD-a'.
'Povrh toga ne smije se zaboraviti izravno znanje koje je papa Wojtyła imao o McCarricku, biskupu kojeg je imenovao Pavao VI., ali kojeg je četiri puta promaknuo poljski papa: prvo imenovanjem za Metuchen, biskupija stvorena 'ex novo'; zatim premještajem u Newark, biskupiju koju je Ivan Pavao II. pohodio 1995, i zatim imenovanjem za vašingtonskog nadbiskupa, usprkos uznapredovaloj dobi, i konačno uvrštenjem u Kardinalski zbor' (str. 43 - 44).
Međutim, 27. travnja 2014. papa Franjo svetim je proglasio Ivana Pavla II. zajedno s Ivanom XXIII. Kanonizacija jednoga pape znači da je taj u obavljanju svoje službe vrhovnoga pastira Crkve morao sve krjeposti izvršavati na herojskoj razini, uključujući razboritost. No, ako je neki papa zbog sudioništva, nemara ili nerazboritosti 'prikrivao' kakva 'spolnog napasnika', može se legitimno sumnjati o njegovoj mudrosti i razboritosti.
Ako je po Tornielliju bilo tako, znači da Ivana Pavla II ne smatra svetcem. Uostalom, prelat blizak njemu i papi Franji, msgr. G. Sciacca, tajnik Apostolske signature, 'jedan od najstručnijih kanonista Kurije' (str. 200), u intervjuu od 9. rujna 2014. s istim Torniellijem, negirao je nezabludivost kanonizacija.
Ako kanonizacije nisu nezabludive, a papa Franjo je mogao pogriješiti o Ivanu Pavlu II., moguće je da je istoga dana također pogriješio proglašujući svetost Ivana XXIII. i da je mogao pogriješiti i 14. listopada 2018. kanonizirajući Pavla VI.
Tu se ne radi o stvari drugotne važnosti. Povisujući ulog u kocki, Tornielli ne stavlja u sumnju samo nadnaravnu razboritost pape Wojtyłe, nego baca sjenu na zadnje kanonizacije i iznad svega otkriva slijepu ulicu pred kojom se nalazi pontifikat pape Franje. Slijepu ulicu upravo o temi nezabludivosti.
Papa Franjo nezabludivost smatra nasljeđem stare Crkve, one koja je proglašavala i anatemizirala, koja je definirala i osuđivala. Prvenstvo pastorala nad doktrinom i milosrđa nad pravdom sprječavaju Franju da izvršava službu nezabludivosti koja je najkategoričniji i najmanje pastoralan čin koji prvosvećenik može napraviti.
No, ako želi nametnuti Crkvi svoje direktive, papa Bergoglio treba 'nazovi-nezabludivost' koja isključuje svaki oblik neposluha njegovim željama. Da bi proveo svoj program, 'kvazinezabludivi' papa prisiljen je postati 'papa diktator', što se događa danas. Onaj tko je vjeran Tradiciji, vjeruje, naprotiv, u papinsku nezabludivost i poznaje njezin doseg i granice. Pojam granica nezabludivosti dopušta onima koji imaju 'sensus fidei' da se suprotstave 'papi diktatoru'.
Doseg nezabludivosti jednoga će dana dopustiti papi koji će ga htjeti uporabiti da rastjera dim Sotonin koji je prodro u Crkvu, tako što će besprizivno osuditi zablude i jednako svečano potvrditi vječnu Istinu Evanđelja."
Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: Twitter / Rorate Caeli
.jpg){kind=link}
