četvrtak, srpnja 31, 2014

Ego vobis Romae propitius ero

Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da držimo svoj duh spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati Crkva hijerarhijska.
(Sv. Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe, br. 353)


Kao i prošle godine, upis na današnji dan posvećen je sv. Ignaciju i Svetom Ocu. Preporučimo Papu, ali i sve isusovce, zagovoru velikog utemeljitelja da se obnovi izvorni žar kojim su išli "među Turke ili kojegod druge nevjernike, pa i u one dijelove koji se nazivaju Indija, ili među heretike, raskolnike ili pak među vjernike kršćane" (Bula iz 1540.) na veću slavu Božju.

Litanije na čast sv. Ignaciju Loyolskom

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveti Ignacije, utemeljitelju Družbe Isusove, moli za nas
Božanskom ljubavlju razgoreni,
Promicatelju obraćenja svijeta,
Za veću slavu Božju revni,
Po duhu mrtvenja mrtav svijetu,
Pobjedniče nad svim izopačenim nagnućima,
Preziratelju svijeta,
Gorljivi poučavatelju mladeži,
Potporo Crkvi Kristovoj protiv njenih neprijatelja,
Protivniče heretičkih zabluda,
Oče obraćenih grješnika,
Savršeni sljedbeniče Isusa Krista,
Ljubitelju dragovoljnog siromaštva,
Ljubitelju anđeoske čistoće,
Učitelju savršene poslušnosti,
Božanskoj ljubavi preporođeni,
U razmatranju ushićeni,
Zrcalo poniznosti,
Ljubitelju bratskoga milosrđa,
Promicatelju mira među ljudima,
Jedinstven po miru duha,
Neprijatelju grijeha,
Savršeni uzore redovničkog života,
Malen pred ljudima, a velik pred Bogom,
Ljubitelju nebeske slave,

Milostiv budi, oslobodi nas Gospodine.
Milostiv budi, usliši nas Gospodine.

Mi grješnici, Tebe molimo usliši nas
Da sve činimo na Tvoju čast i slavu,
Da se na bolji život preprorodimo,
Da naše strasti i zla nagnuća svladamo,
Da se grijeha kao kuge klonimo,
Da svaku uznositost preziremo,
Da čistoću ljubimo,
Da pouku mladeži promičemo,
Da se prezirati zemaljska dobra naučimo,
Da pravi sljedbenici Kristovi budemo,
Da strpljivo gubitak svih vremenitih dobara podnosimo,
Da se u svakoj prilici čisto i čedno vladamo,
Da se od srca zapovijedi Božjih i naših glavara držimo,
Da vazda bratsku ljubav njegujemo,
Da na ovom svijetu poniženi, a na drugom uzvišeni budemo,
Da prema dobrima vječnim vazda čeznemo,
Sine Božji,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Oče naš...

℣. Moli za nas sveti Ignacije.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Bože, koji si za raširenje veće slave svoga imena po blaženom Ignaciju Crkvu vojujuću ojačao novom pomoću; dostoj se milostivo da njegovim zagovorom i po njegovu primjeru, boreći se ovdje na zemlji zaslužimo s njime biti ovjenčani na nebesima. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Izvor: archive.org
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)

srijeda, srpnja 30, 2014

Não sei

Kardinala Hummesa, bivšeg nadbiskupa São Paula i umirovljenog prefekta Kongregacije za kler, upoznali smo kao jakog kardinala izbornika koji se snažno zauzeo za izbor nadbiskupa Buenos Airesa za papu. Bio je tzv. popemaker/Papstmacher. Sveti Otac je više puta naglasio da je Hummes bio taj koji mu je dao povoda da izabere ime Franjo. 

Brazilske ZH Notícias, 27. srpnja 2014. objavile su intervju s kardinalom iz kojeg je Katholisches.info izdvojio dvije točke:


"- Kad bi Isus danas bio živ, bi li bio za homobrak?

Ne znam, ne pretpostavljam ništa o tomu. Ona koja treba odgovoriti je Crkva u svojoj ukupnosti. Moramo paziti da ne postavljamo individualno pitanja jer to vodi k tomu da se teže dolazi do valjanog zaključka. Mislim da se moramo okupiti, poslušati ljude, ući u igru, mi biskupi. Crkva je ta koja nam mora pokazati put, svi moraju imati isti put.

- Ne bi li dopuštenje ređenja žena, kako je prije nekoliko dana učinila Anglikanska crkva [za biskupice], bila alternativa?

Problem toga pitanja je što Isus nijednu ženu nije htio učiniti apostolkom. Ne znamo razloge. Zatim je Ivan Pavao II. pitanje još više zakomplicirao jer je na jednom mjestu ustvrdio da Katolička crkva nema razloga to učiniti. Ako Crkva nađe razloge, moglo bi se dogoditi da se pitanje opet razmotri. Pitanje obveznog celibata je puno jednostavnije jer je oduvijek bilo oženjenih svećenika u istočnim crkvama ili kod anglikanaca koji su se prije dvije godine vratili u Crkvu."

Izvor: ZH Notícias, katholisches.info
Slika: RORATE CÆLI

nedjelja, srpnja 27, 2014

Koncil- realni i virtualni

U Il Fogliu je 12. srpnja 2014. objavljen članak R. de Matteija o hermeneutici II. vatikanskog, posebno nakon odreknuća Benedikta XVI., i o sve očitijem procesu dedogmatizacije u vrijeme sadašnjega pontifikata.

"Je li II. vatikanski koncil bio 'izdani' koncil? I tko ga je izdao? Pitanje se nameće od objave vatikanskog dokumenta 'Instrumentum laboris', koji će biti temelj za diskusiju na nadolazećoj Biskupskoj sinodi o obitelji. Tekstovi citirani u tom dokumentu potječu isključivo s Koncila i iz poslijekoncilskog vremena, kao da je o toj tako krucijalnoj temi kao što je obitelj, od '60.-ih godina u crkvenom Učiteljstvu nastao radikalni zaokret.

Bolonjska škola nema nikakvih sumnja. Taj se teologijski i pastoralni zaokret dogodio, ali mu je udarnu snagu prigušio Pavao VI. Cjelokupno usmjerenje 'Povijesti II. vatikanskog koncila' Giuseppea Alberiga, temelji se na proturječju između 'proroka' Ivana XXIII. koji je u Crkvi pokrenuo 'nove Duhove' i hladnog birokrata G. B. Montinija koji ih je zatomio. Iza toga načina povijesnoga čitanja II. vatikanskog koncila, koji danas zastupaju Alberigovi epigoni kao što su A. Melloni, G. Ruggieri i M. Faggioli, stoji 'nova teologija' D.-M. Chenua, Y. Congara i prvenstveno K. Rahnera. Njemački je isusovac od jedne konferencije iz 1965., naslovljene 'Koncil: Početak jednog početka', predstavljao II. vatikanski kao početak jedne nove epohe u povijesti Crkve, određene da obnovi zajednicu vjernika na analogan način onomu nakon prvog koncila u Jeruzalemu. Pavao VI. je izdao Koncil 'Notom praeviom' iz 1964., kojom je htio ograničiti značenje kolegijalnosti koju je uveo 'Lumen gentium', i dakako 'represivnom' enciklikom 'Humanae vitae' iz 1968.

- Enciklika 'Humanae vitae' izazvala je prvi lom među koncilskim teolozima

Kontroverzije koje su slijedile nakon 'Humanae vitae', vodile su prema prvom velikom hermeneutičkom lomu između aktera II. vaticanuma. Godine 1972. osnovali su J. Ratzinger, H. U. v. Balthasar i H. de Lubac časopis 'Communio' koji se kontrapozicionirao časopisu 'Concilium' u kojem su objavljivali K. Rahner, Y. Congar i E. Schillebeeckx. De Lubac je bio taj koji je skovao izraz 'Parakoncil' kako bi osudio ozračje grozničave agitacije koja je nakon II. vaticanuma mnoge teologe dovela dotle da nameću svoje zaključke. U jednom dugom intervjuu koji je 1985. dao A. Scoli ('Viaggio nel Concilio', dodatak br. 10 (1985), '30 giorni', str. 6-30), opisao je de Lubac 'Parakoncil' kao pokret medijskog pritiska koji je imao nakanu utjecati na Koncil i na poslijekoncilsko vrijeme o temama kao što su papinski primat i odnos Crkve prema svijetu. Iste je godine H. U. v. Balthasar, koji je 1952. u jednoj svojoj knjizi pozivao na 'Rušenje bastiona' (tal. pr. Borla, Torino, 2008), također u intervjuu za '30 giorni' ('Viaggio nel postconcilio', ur. A. Scola, Edit, Milano, 1985.), ustvrdio da su sva očekivanja vezana uz Koncil nestala 'u jednom američkom optimizmu'.

- 'Dijalog' se pokazao kao 'himera'

Internetska stranica 'Papalepapale', nedavno je ponovo objavila intervju koji je v. Balthasar dao V. Messoriju, u kojem je taj švicarski teolog zastupao stajalište da se dijalog pokazao kao 'himera' i potvrdio nužnost povratka ispravnoj doktrini i 'tridentskom modelu' sjemeništa. Intervju je kao i oni navedeni iz 1985. godine, kada je objavljena knjiga razgovora s kard. Ratzingerom o 'Stanju vjere' [tal. Rapporto sulla fede, hrv. Razgovor o vjeri - Jasni odgovori na suvremene dvojbe] u kojoj je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere proklamirao nužnost 'povratka autentičnim tekstovima autentičnog II. vatikanskog'. Kad je postao Bendiktom XVI., više je puta suprotstavio hermeneutiku tekstova onoj 'duha'. Njegova pozicija se jasno pokazala od njegova slavnog govora Rimskoj kuriji od 22. prosinca 2005. do njegova zadnjeg, ništa manje značajnog, govora rimskom kleru od 14. veljače 2013. Benedikt XVI. je ponovio tezu prema kojoj je virtualni koncil, koji su nametnula sredstva komunikacije, izdao pravi Koncil koji do izražaja dolazi u zaključnim dokumentima  II. vatikanskog. Kako bi se opet otkrila istina Koncila, treba se vratiti tim tekstovima napuštajući zlorabljujuću poslijekoncilsku praksu zanemarivanja istih. Monsinjor A. Marchettto za kojeg je papa Franjo rekao da je 'najbolji hermeneutičar' II. vatikanskog, kreće se na toj liniji koja svakim danom sve više pokazuje svoje slabosti. Koncil medija, naime, nije bio manje stvaran od onoga koncilskih otaca, tako da bi se mogla zastupati teza da je zapravo virtualni koncil bio onaj 16 službenih koncilskih dokumenata koji su ostali u zbirci tekstova Svete Stolice, ali nikada nisu našli prolaza do konkretne povijesne stvarnosti.

- Nije Koncil izdao Pavao VI., nego Ivan XXIII.

Djelo povijesne i teologijske revizije koje je nastalo zadnjih godina benediktovskog pontifikata, ipak je otvorilo jedan novi povijesno-hermeneutički put. Drugi vatikanski prema tom gledištu nije izdao Pavao VI. niti mediji, nego Ivan XXIII. koji ga je sazvao i vodio do svoje smrti 3. lipnja 1963., između prvog i drugoga zasjedanja. Čini se da činjenice to potvrđuju. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora na Petrovu stolicu, 25. siječnja 1959., najavio je sazivanje II. vatikanskog koncila. Iznenađenje je bilo ogromno, ali priprema Koncila trajala je dobre tri godine: pretpripremna faza trajala je jednu godinu, a pripremna dvije godine.

U proljeće 1960. sakupljena su 'consilia et vota', tj. 2150 odgovora biskupa iz cijeloga svijeta, koji su bili upitani o predstojećem crkvenom skupu. Sav prikupljeni materijal zatim je dostavljen deseterim povjerenstvima koje je imenovao papa kako bi sastavile 'sheme' koje su trebale biti podnesene Koncilu. Povjerenstva su radila pod nadzorom kard. Ottavianija koji je do lipnja 1962. bio prefekt Svetog uficija. Zamjetan rad sakupljen je u 16 svezaka koji su sadržavali sheme za 54 dekreta i 15 dogmatskih konstitucija. Ivan XXIII. je 13. srpnja, tri mjeseca prije otvaranja crkvenog skupa, odredio da se prvih sedam shema za konstitucije koje je odobrio proslijede svim koncilskim ocima kao podloga za diskusiju na generalnim kongregacijama. Te su se ticale: izvora objave; očuvanja čistim pologa vjere; kršćanskog moralnog reda; čistoće, braka, obitelji i djevičanstva; svete liturgije; komunikacijskih sredstava i konačno, jedinstva Crkve s istočnim crkvama. Ti dokumenti na kojima je tri godine bilo radilo deset povjerenstava, sadržavali su najbolje što je iznijela teologija XX. stoljeća. Bili su to sadržajni i artikulirani tekstovi koji su jasnim i uvjerljivim jezikom prodirali izravno u srž aktualnih problema. Ivan XXIII. ih je pozorno studirao i opskrbio ih vlastoručnim komentarima. Na svim su se shemama- po sjećanju msgr. V. Fagiola- nalazili često ponavljani izrazi: 'bene', 'optime' [dobro, izvrsno]. 'Samo o jednoj shemi, onoj o liturgiji koja se u svesku pojavljuje na petom mjestu na stranicama od 157 do 199, napisao je papa tu i tamo upitnik u smislu čuđenja i neodobravanja'. Kad je u srpnju 1962. msgr. Pericle Felici, tajnik Koncila, papi prezentirao koncilske sheme koje je Sveti Otac sam pregledao i odobrio, papa Roncalli je oduševljeno prokomentirao: 'Koncil je gotov. Do Božić možemo završiti!'. Zapravo, do Božića te godine su sve sheme Koncila već bile bačene u more, osim one 'De Liturgia', koja se Ivanu XXIII. najmanje sviđala, ali jedinoj koja je zadovoljavala progresiste. K tomu, Koncil nije potrajao tri mjeseca, nego tri godine.

- Progresivci preuzimaju Koncil

Što se dogodilo? U lipnju 1962. novi je nadbiskup Malinesa i Bruxellesa u Belgijskom kolegiju u Rimu okupio jednu skupinu kardinala da prodiskutira 'plan' za nadolazeći koncil. Prema samom Suenensu, on je s njima raspravljao o 'povjerljivom' dokumentu u kojem je kritizirao pripremljene sheme pripremnih povjerenstava i sugerirao papi da 'za osobnu i privatnu uporabu' kreira jedno ograničeno povjerenstvo, jednu vrstu 'brain trusta', da se odgovori na velike, aktualne pastoralne probleme. Papi je u kolovozu stigla odgovarajuća zamolba kanadskog kardinala P.-E. Légera, nadbiskupa Montreala. Potpisali su je kardinali Lienart, Döpfner, Alfrink, König i Suenens. Dokument je otvoreno kritizirao prvih sedam shema o kojima je crkveni skup trebao raspravljati. Potpisnici su tvrdili da sheme nisu spojive sa smjerom koji je Ivan XXIII. trebao dati Koncilu.

Drugi vatikanski koncil je otvoren 11. listopada 1962. Prva generalna kongregacija bila je 13. listopada, no već je na početku došlo do incidenta. Dnevni je red predviđao izbor predstavnika koncilskih otaca u deset povjerenstava, koja su trebala ispitati sheme koje je uredilo pripremno povjerenstvo. Kardinal Liénart, uz potporu kardinalâ Döpfnera, Fringsa i Königa, protestirao je zbog izostanka konzultacija s biskupskim konferencijama te zahtijevao njihovo sazivanje prije glasovanja o povjerenstvima. Sve su noć prije u francuskom sjemeništu Svete Klare organizirali eksponenti nove teologije [nouvelle théologie]. Kardinal Tisserant, predsjednik skupa, dopustio je odgodu i konzultacije biskupskih konferencija, koje su bile pozvane da daju liste s novim imenima za povjerenstva. Uloga biskupskih konferencija koja nije bila predviđena pravilima, time je službeno priznata. Tako je na svjetlo izašlo postojanje jedne organizirane partije, 'europske alijanse', koja si je osigurala gotovo sva mjesta u povjerenstvima. Biskupskim su konferencijama upravljali manje biskupi, a više njihovi eksperti, teolozi- mnoge od njih osudio je Pio XII., a sada su se pripremali odigrati odlučujuću ulogu na Koncilu. Budući da je među svim biskupskim konferencijama najorganiziranija bila njemačka, tako je njemačkim teolozima pripala odlučujuća uloga. Među njemačkim teolozima se osobito isticao isusovac K. Rahner čiji je utjecaj na Koncilu bio odlučujući.  

- K. Rahner dominirao je njemačkim biskupima, oni 'alijansom', a ona Koncilom

Otac R. Wiltgen rječito je sažeo tu situaciju u svom glavnom djelu 'The Rhine flows into the Tiber' (New York, 1967.) ovako: 'Budući da je poziciju biskupa njemačkog jezika redovito preuzimala europska alijansa i budući da je sa svoje strane poziciju alijanse Koncil generalno prihvaćao, bilo je dovoljno da jednom teologu uspije da njegove ideje preuzmu biskupi njemačkog jezika da bi ih zatim Koncil učinio svojima. Postojao je taj teolog: bio je to o. K. Rahner iz Družbe Isusove.' Od toga se trenutka povijest Koncila drugačije pisala.

- Novija literatura o Koncilu

Tko ovo želi produbiti, preporučujem osim moje knjige Il Concilio Vaticano II. Una storia mai scritta (Lindau, Torino, 2011., 632 stranice), lektiru nekih novijih knjiga koje nude dragocjene uvide vrijedne razmatranja: Il Concilio parallelo. L’inizio anomalo del Vaticano II (Fede e Cultura, Verona, 2014., 125 stranica) i jednu opsežniju studiju, Unam Sanctam. Studio sulle deviazioni dottrinali nella Chiesa cattolica del XXI secolo (Solfanelli, Chieti, 2014., 438 stranica). Pitanje izdaje koja se dogodila prvih dana nakon otvaranja Koncila, eksplicitno postavlja P. Pasqualucci koji je uvaženi profesor filozofije prava i predavao je na raznim talijanskim sveučilištima. Kao pravnik se posebno bavio brojnim pravnim nelegalnostima koje su skrenule Koncil s njegova naravnog puta, učinile da propadne pripremni rad i otvorile put zagovornicima 'nove teologije' [nouvelle théologie]. 'Rijetko kada je- spominje- jedan ekumenski koncil bio pripreman većom brižljivošću, savjesnošću i poštovanjem prava i mišljenja svih. Slijedila se praksa I. vatikanskog i još poboljšala' (str. 13). Odbacivanje shema bilo je pravo 'proceduralno razbojništvo', koje Pasqualucci identificira u sljedećim točkama: 'sabotaži izbora šesnaestorice kompetentnih članova Koncila; inverziji dnevnog reda i odgodi izbora članova povjerenstava; zaustavljanju diskusije u auli o shemi o izvorima objave i zatim stvaranju mješovitog povjerenstva za njeno ponovno formuliranje, kojim je dominirao kard. Bea. Shema je od glave do pete formulirana u potpuno novom duhu i kroju.

- Koncil ne može drugo, nego se podvrgnuti mjerilu Tradicije

Daljnji je važan prinos dao jedan mladi, ali već priznati teolog, o. S. Lanzetta, franjevac Bezgrješne, u svojoj knjizi Il Vaticano II. Un concilio pastorale. Ermeneutica delle dottrine conciliari (Cantagalli, Siena 2014, 490 stranica). Otac Lanzetta je koristio do sada neobjavljenje izvore koji prvenstveno potječu iz vatikanskog Tajnog arhiva, ocrtavajući tako vrlo pozorno put koji je vodio do odbacivanja pripremnih shema. Prvenstveno se bavi promjenom od sheme 'Aeternus Unigeniti' prema 'Lumen gentium' i od 'De fontibus revelationis' do 'Dei verbum'; dviju konstitucija koje čine noseće stupove koncilskog učiteljstva i sadržavaju upitne i dvosmislene elemente. Da bi razjasnio te probleme, Lanzetta slijedi metodu ispitivanja samog Koncila, želeći prvenstveno otkriti njegovu 'mens' koja je pokretala koncilske oce i koja je odredila njihove izbore i odluke. Horizont unutar kojeg se teolog kreće onaj je klasične distinkcije između dogmatike, koja se tiče doktrine, i pastorala, koji o dogmatici ovisi i kojom se mora voditi. Otac Lanzetta pokazuje kako je pastoralni aspekt bio toliko predominantan da je diktirao agendu i usmjerenje cijele debate, no ne čineći od njega teologijsko načelo. Za ovog franjevačkog teologa, doktrinarni aspekt II. vaticanuma treba čitati u svjetlu trajne Tradicije Crkve, i Koncil ne može drugačije, nego se uvrstiti u neprekinutu Tradiciju (str. 37). 'Jedini putokaz za razumijevanje II. vatikanskog može biti samo ukupna Tradicija Crkve: Drugi vatikanski nije ni jedini ni zadnji crkveni koncil, nego trenutak u njenoj povijesti' (str. 74-75). 'Trajna Tradicija Crkve je otuda prvo hermeneutičko mjerilo Drugog vatikanskog' (str.75).

- Držanje katolika koje koči diskusiju

Ono što koči raspravu je držanje puno strahopoštovanja koje svaki katolik ispravno gaji prema vrhovnom crkvenom auktoritetu. No, taj respekt i to strahopoštovanje ne smiju ići tako daleko da deformiraju povijesnu i teologijsku istinu. Pod tim aspektom, pontifikat pape Franje olakšava diskusiju. Težina hermeneutike Benedikta XVI. koja je pretezala u debati tijekom njegova pontifikata, odjednom je nakon njegova odreknuća izgubila na težini. Nakon odricanja od papinstva iz povijesti je nestao Benediktov Koncil, a ostao Koncil njegova protivnika kardinala Kaspera: Koncil koji se ostvaruje u pastoralnoj praksi i koji nakon pedeset godina pastoralne prakse navješćuje već nastalu likvidaciju katoličkog morala. Nadolazeća bi Sinoda biskupâ trebala samo konstatirati tu činjenicu. Glavna tema dokumenta 'Instrumentum laboris', kao i govora kard. Kaspera na izvanrednom Konzistoriju 20. veljače 2014., ogromni je jaz između crkvenog nauka o braku i obitelji te suvremene katoličke prakse. U tom dokumentu je sociologija postala mjerilo doktrine, praksa je doktrinu preokrenula na glavu, Crkva se strmoglavila. To je naslov knjige E. M. Radaellija koja se upravo pojavila, La Chiesa ribaltata. Indagine estetica sulla teologia, sulla forma e sul linguaggio del magistero di Papa Francesco [Crkva naglavce. Estetičko istraživanje o teologiji, formi i jeziku učiteljstva pape Franje] (Gondolin, Milano, 2014., 314 stranica), s predgovorom msgr. A. Livija. 

- Vrhunac dedogmatizacije s enciklikom 'Lumen Fidei'

Radaelli, učenik R. Ameria [1, 2], pažljivi je promatrač procesa 'dedogmatizacije' koja je počela s II. vatikanskim koncilom i koja je, čini se, svoj vrhunac doživjela s papom Franjom. Promjena jezika Crkve odrazila se zadnjih pedeset godina na sadržaje, mijenjajući čak doktrinarni depozit. Analizirajući 'Lumen fidei' pape Franje, Radaelli je ustanovio da je u jednoj enciklici usredotočenoj na vjeru upadljiv potpuni nedostatak jasne i precizne definicije krjeposti vjere (str. 68). Još više čudi potpuna izočnost riječi 'dogma', već pedeset godina proskribiranog pojma.

'Čemu koristi enciklika o vjeri koja ne prokazuje zablude i krivovjerja koja danas bjesne u Crkvi, koja zablude niti imenuje niti osuđuje?' (str. 257)- pita se milanski filozof. Za Radaellija koji strogo kritizira 'event-teologiju', 'teologiju susreta' i 'iskustva', 'obvezujući i dogmatski jezik Crkve trebao bi ponovo biti naravno priznat kao prvi i vodeći jezik Crkve, koji određuje svaki drugi jezik Crkve' (str. 73). U uvodu djelu, msgr. A. Livi, iako ne dijeli neke auktorove pozicije, brani njegovo pravo da ih očituje kao što je branio članke A. Gnocchija i M. Palmara u 'Il Fogliu', jer je svakom katoliku slobodno iznositi svoje mišljenje o onim teologijskim i pastoralnim odlukama koje se ne tiču dogme, nego su otvorene za raspravu.

- Zašto u vrijeme dedogmatizacije dogmatizirati Koncil?

Nalazimo se u situaciji u kojoj Crkva niti definira niti osuđuje, već dopušta slobodu rasprave. Iz knjižara, sjemeništa, katoličkih sveučilišta bjesne teze ultraprogresivnih auktora koji čak niječu postojanje 'pravovjerja', kao što je slučaj u zadnjem broju časopisa 'Concilium'. No, zašto u epohi dedogmatizacije dogmatizirati II. vaticanum? Danas prioritet pripada praksi, proživljenom iskustvu iz kojeg bi istina trebala postati vidljivom. Ako je tomu tako, zašto onda ne poslušati glasove onih koji zastupaju kršćanstvo življeno kroz Tradiciju, koje ne niječe primat doktrine, koje ne stvara nanovo istinu, nego se poziva na nepromjenjivu Istinu i njoj se suobličuje?"

Izvor: katholisches.inforiscossacristiana.it

petak, srpnja 25, 2014

N

A meni da ne bude žao Ninive, velikoga grada [...]? (Jon 4, 11)

Prošlog su tjedna svi kršćani izbjegli iz Mosula na čijem se području nalazi i drevna Niniva. Bili su stavljeni pred izbor: konverzija na islam ili odlazak. Nisu smjeli ponijeti ništa osim odjeće u koju su bili odjeveni, a njihovi domovi i druge zgrade označeni su arapskim grafemom "ن" (N za Nazarećani). Uz brojne crkve, zločinci su čak uništili i grob proroka Jone, 24. srpnja 2014. Tako je nakon gotovo dvije tisuće godina nestala tamošnja kršćanska zajednica, a progoni se nastavljaju. 


Uzalud vapaji iz kaldejskog katoličkog patrijarhata: Spasite kršćane iz Mosula- ili sirokatoličkog patrijarha: Gledajte, progone nas u ime svoje religije, i ne samo da prijete, nego i provode svoje prijetnje: pale i ubijaju. Ništa ne pokreće svjetske medije da obrate pozornost na kršćane čiji je broj od pada S. Huseina s 1,5 milijuna pao na možda svega 200 000.

Zgroženo nemilosrdnim progonom kršćana u Iraku, Siriji i drugdje na Bliskom istoku, Svećeničko bratstvo sv. Petra je odlučilo da se 1. kolovoza u svim kapelama, župama i drugim mjestima na kojima evangeliziraju, održe različite molitve kako bi od Presvetog Trojstva isprosili, da progonjeni članovi Mističnoga tijela Isusa Krista ostanu čvrsti u svojoj vjeri, i da budu oslobođeni od toga strašnog progona. Bratstvo želi da taj dan molitve i pokore svima predoči oštru suprotnost između ljetnog odmora na kojem se u ovo doba nalazimo i dnevne borbe za preživljavanje tamo gdje se kršćane ubija i protjeruje.

Taj su dan odabrali jer pada na prvi petak, dan posvećen Božanskom Srcu Isusovu, ali i zbog toga što je tada Sveti Petar u okovima kao blagdan III. reda, što je privilegij koji imaju od Svete Stolice jer se blagdan više ne nalazi u kalendaru za misal iz 1962.

Slika: RORATE CÆLI
***

Molitva sv. Jakovu Starijem čiji je danas blagdan:

Veliki apostole sveti Jakove, bliski rođače našega Gospodina koji si mu još bliži po duhovnim vezama! Kada si bio pozvan među Njegove učenike i počašćen Njegovom posebnom blizinom, velikodušno si odgovorio ostavivši sve da ga slijediš već na prvi poziv. Imao si povlasticu biti prvi među apostolima koji će za Njega umrijeti i tako krvlju potvrditi svoje propovijedanje.

Uvijek si se gromovit u oduševljenju s neba pokazao braniteljem Njegove Crkve na zemlji, ukazavši se na kršćanskom bojnom polju da poraziš i rastjeraš neprijatelje križa te da obeshrabrenim vjernicima doneseš pobjedu. Snago kršćana, sigurno utočište onih koji te s pouzdanjem mole; zaštiti nas u opasnostima koje nas okružuju.

Neka nam po tvom zagovoru naš Gospodin udijeli svoju svetu ljubav, sinovski strah, pravdu, mir i pobjedu nad našim neprijateljima, kako vidljivima tako i nevidljivima, te iznad svega da nam podari sreću da ga zauvijek gledamo i posjedujemo u nebu zajedno s tobom, anđelima i svetima. Amen.

Izvor: madreyvirgen...
Slika: apostoladoeucaristico

subota, srpnja 19, 2014

O suzdržljivosti

U nastavku možete pročitati otvoreno pismo W. kard. Brandmüllera Papinu čestom intervjuistu E. Scalfariju kojim mu odgovara na iznesene tvrdnje o celibatu iz njegova zadnjeg intervjua sa Svetim Ocem. Jedno drugo njegovo reagiranje na istu temu pročitajte ovdje. Kardinal je do 2009. bio predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, a na Konzistoriju početkom godine bio je među onima koji su ustali u obranu braka, oštro se usprotivivši planu kard. Kaspera. Riječi koje je tada iznio mogu se uvelike primijeniti i ovdje: "Ni ljudska narav, ni Zapovijedi Božje, a ni Evanđelje nemaju rok trajanja. (…) Potrebna je hrabrost da se naviješta Istina, pa i protiv postojećih običaja. Hrabrost koju mora imati tko god govori u ime Crkve, ako se ne želi odreći svog poziva. (…) Želja da se postigne odobravanje i pljesak napast je, vazda nazočna u religijskom odgoju" (Izvor: QVC). Još poveznica na hrvatskom o celibatu nalazi se kod Tome.


"Poštovani gospodine Scalfari!

Iako nemam povlasticu osobno Vas poznavati, želim se osvrnuti na neke tvrdnje o celibatu koje je prema Vašem izvještaju objavljenom 13. srpnja 2014., navodno dao papa Franjo (što je žurno opovrgnuto). Kao starom profesoru koji je trideset godina na sveučilištu predavao crkvenu povijest, nakana mi je upoznati Vas s aktualnim stanjem istraživanja na tom području.

Osobito treba spomenuti da se celibat ni u kojem slučaju ne temelji na nekom zakonu izmišljenom 900 godina nakon Kristove smrti. Naprotiv, evanđelja po Mateju, Marku i Luki su ta koja u tom pogledu iznose Isusove riječi.

Kod Mateja (19, 29) se može pročitati: 'I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.'

Vrlo slično stoji i kod Marka (10, 29): 'Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada [...] primio stostruko [...].'

Još je detaljnije kod Luke (18, 29 i dalje): 'Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni.'

Te riječi Isus ne upućuje širokim masama, nego onima koje hoće poslati da navješćuju njegovo evanđelje i dolazak kraljevstva Božjega.

Dakle, za ispunjenje toga poslanja potrebno je raskinuti sve zemaljske, ljudske spone. Budući da to radikalno odvajanje znači gubitak onoga što se podrazumijeva, obećava im Isus obilnu 'nadoknadu'.

Povremeno se prigovara da bi to 'sve napustiti' vrijedilo samo za trajanja putovanja na kojima se navješćivalo, a da bi se nakon toga učenici vraćali svojim obiteljima. Za to, pak, nema naznake. Tekst evanđelja uostalom govori o nečem konačnomu, kad se pri tom upućuje na vječni život.

Kako su evanđelja nastala između 40. i 70. nakon Krista, njihovi bi se sastavljači prikazali u lošem svjetlu kad bi Isusu u usta stavili riječi kojima ne bi odgovarao njihov vlastiti život. Dakle, Isus od onih kojima je dao udjela u svom poslanju zahtijeva da usvoje i njegov način života.

No, što treba držati o tomu kad Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (9, 5) piše: 'Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo prava ne raditi?' Ne pretpostavlja li se time da su apostoli na putu bili u pratnji svojih žena?

Tu, međutim, treba biti oprezan. Kod retoričkih apostolovih pitanja radi se o pravu navjestitelja evanđelja da živi na trošak zajednice, i to vrijedi također za njegovu pratnju. Pitanje je sada od koga se ona sastoji. Grčki izraz 'άδελφήν γυναĩκα' treba objašnjenje. 'Adelphe' je sestra. Ovdje je mišljena sestra u vjeri, kršćanka, dok 'gyne' posve općenito može značiti ženu, djevicu, suprugu, ali i zaručnicu- ukratko žensko biće. Nije moguće time dokazati da bi apostoli vodili sa sobom svoje supruge. Kad bi bilo tako, bilo bi nerazumljivo da se govori o jednoj 'adelphe' tj. sestri, kršćanki. K tomu, apostol je napuštao svoju ženu stupajući u krug Isusovih učenika.

Tekst je puno jasniji ako se pomisli na osmo poglavlje Lukina evanđelja gdje piše: 'Bila su s njim [Isusom] dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti. Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.' Logično je prihvatiti da su apostoli kasnije i tu slijedili primjer Isusov.

Uostalom, treba uputiti na nedvosmislenu Pavlovu preporuku beženstva, odnosno bračne uzdržljivosti (1. Kor 7, 29 i dalje): 'Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju [...].' I: 'Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen.'

Očito je da se Pavao tim riječima obraća posebno biskupima i svećenicima. Uostalom, on je sâm ostvario taj ideal. 

Kao primjer za to da Pavao, odnosno Crkva apostolskih vremena nije poznavala celibata, neki navode poslanice Timoteju i Titu, tzv. pastoralna pisma; da se u Prvoj poslanici Timoteju (3, 2) govori o oženjenom biskupu. Često se izvorni grčki tekst ovako prevodi: 'Neka biskup bude jedne žene muž'- i to se shvaća kao propis. Međutim, dostatno je samo skromno znanje grčkog da se ispravno prevede: 'Stoga biskup treba biti besprijekoran, samo jedanput oženjen [tj. jedne žene muž!!!], budan, trijezan [...]'. Isto se tako u poslanici Titu čita: 'Starješina (tj. svećenik, biskup) treba biti besprijekoran, samo jedanput oženjen [...].'

Ono što se tom uputom treba isključiti je mogućnost da se netko posveti za biskupa ili svećenika, koji se nakon smrti svoje žene drugi put oženio (sukcesivna bigamija). Osim toga što se na ponovnu ženidbu udovca općenito nije blagonaklono gledalo, u crkvenom se miljeu smatralo da takav čovjek nema jamstva da bi mogao obdržavati uzdržljivost koja se očekuje od biskupa, odnosno svećenika.

- Praksa Crkve nakon apostolskog vremena

Dakle, izvorni se oblik celibata sastojao u tomu da je onaj koji je bio posvećen za svećenika, odnosno za biskupa, nastavljao obiteljski život, ali ne i bračno zajedništvo. Zbog toga se prednost davala posvećivanju starijih muškaraca.

Da je to bila stara, posvećena predaja koja je sezala do apostola, svjedoče djela crkvenih pisaca, poput Klementa Aleksandrijskog i Tertulijana iz sjeverne Afrike, koji su živjeli oko 200. godine. Osim toga, o visokom ugledu uzdržljivosti među kršćanima svjedoči niz poučnih pripovijesti o apostolima- tzv. apokrifna Djela apostolska koja su nastala još u II. stoljeću i bila vrlo raširena.

U III. st. literarna svjedočanstva o kleričkoj uzdržljivosti postaju brojnija i izrazitija, osobito na Istoku. Otprilike ovako glasi jedan odlomak iz tzv. sirijske Didaskalije: 'Biskup se prije posvete mora ispitati je li čedan i je li svoju djecu odgojio u strahu Božjem.' Veliki teolog Origen iz Aleksandrije (†253./'54.) isto tako poznaje obvezujući celibat uzdržljivosti koji u različitim spisima teologijski tumači i produbljuje.

Naravno, mogla bi se navesti daljnja svjedočanstva, što ovdje nije moguće.

- Prvi zakon o celibatu

Ovoj praksi koja počiva na apostolskoj predaji, Koncil iz Illiberisa (Elvire), 305./'06. godine, dao je prvi put zakonski oblik. Taj koncil u kanonu 33 svim biskupima, svećenicima, đakonima i svim klericima, zabranjuje bračni odnos s njihovim ženama tj. rađanje djece. To znači da se bračna uzdržljivost držala spojivom sa zajedničkim životom u obitelji.

Tako piše i sveti papa Lav Veliki oko 450., da posvećeni ne trebaju odbaciti svoje supruge. Trebaju ostati zajedno, no 'tako, kao da ih nemaju'- kako je bio napisao Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (7, 29).

Vremenom se sve više prešlo na to da se posvećuje samo još neoženjene muškarce, a onda je došlo zakonodavstvo srednjeg vijeka za koje je neoženjen svećenik i biskup koji živi u uzdržljivosti bio samorazumljiv. To da se te kanonske stege nije uvijek i posvuda pridržavalo, ne treba čuditi. Opsluživanje celibata je tijekom stoljeća znalo za dubine kao i za visine.

Poznata je tvrda diskusija u vrijeme tzv. Grgurove reforme u XI. st. koja je posebno u Njemačkoj i u Francuskoj toliko podijelila Crkvu, da je biskupa Altmanna iz Passaua njegov kler nesklon celibatu silom protjerao iz njegove biskupije. 

U Francuskoj se papinim poslanicima koji su trebali ustrajati na stezi celibata bilo prijetilo smrću, a svetog opata Valtera iz Pontoise su na jednoj pariškoj sinodi reformi neprijateljski biskupi bili izudarali i bacili u zatvor. Na koncu se reforma ipak provela i izazvala novi vjerski polet.

Značajno je primijetiti kako je postavljanje u pitanje i nepoštivanje celibata u prošlosti uvijek išlo ruku pod ruku s drugim simptomima propadanja Crkve, dok su vremena vjerskog procvata i kulturalnog poleta bila obilježena savjesnim opsluživanjem celibata.

Nije teško iz ovih povijesnih razmatranja povući konzekvencije za našu današnju kriznu situaciju.

- Problem Istočne crkve

Ostaju još dva pitanja koja se danas često postavljaju: praksa celibata Katoličke crkve bizantskoga i orijentalnog obreda, koja bezbračnost traži od biskupâ i monahâ, ali ne od svećenikâ, ako su se oženili prije svoje posvete. Neki pitaju ne bi li se tako moglo postupati i na latinskom Zapadu.

Tu treba primijetiti da je upravo na Istoku kao obvezatna bila naglašena apostolska praksa celibata uzdržljivosti. Tek je na koncilu iz 691., tzv. Quinisextumu ili Trulskom, pod utjecajem općeg vjersko-kulturalnog i političkog pada Bizantskog Carstva, došlo do prekida s apostolskom predajom. Koncil na koji je značajno utjecao car, koji je novim zakonodavstvom htio ponovo stvoriti uređene odnose, pape nikada nisu priznale. Tek od tada datira tzv. istočna crkvena praksa.

Kad su se tijekom kasnijeg razvoja od XVI. i XVII. st. mnoge pravoslavne crkve odijeljene od Rima ponovo sjedinile s Crkvom na Zapadu, postavio se za Rim problem kako postupati s oženjenim klerom tih crkava. Za volju jedinstva Crkve, dotični su pape odlučili ne zahtijevati od svećenika koji su se vratili k jedinstvu nikakve promjene u njihovu načinu života.

- Izuzetci u naše vrijeme

Slično se obrazlaže dispenza od celibata koju je Pio XII. osigurao pojedinim protestantskim pastorima koji su konvertirali Katoličkoj crkvi i željeli biti zaređeni za svećenike.

Takvo je pravilo Benedikt XVI. nedavno primijenio na nemalo anglikanskih duhovnika koji su se prema Apostolskoj konstituciji 'Anglicanorum coetibus' željeli priključiti Katoličkoj majci crkvi.

Tom izvanrednom koncesijom Crkva priznaje njihov često dug i bolan vjerski put koji je njihovim obraćenjem stigao k cilju, s kojim su se zbog istine morali odreći i svoje dotadašnje materijalne životne osnove. Veliko dobro jedinstva Crkve je to čime se obrazlaže takav izuzetak.

- Obvezujuća predaja?

Neovisno od tih izuzetka, postavlja se dakako temeljno pitanje, može li uopće Crkvi biti dopušteno da se odrekne jedne neosporivo apostolske predaje.

Takva se mogućnost, zapravo, uvijek iznova uzima u obzir. Neki misle da o tomu ne bi mogao, doduše, odlučiti bilo koji dio Crkve, no mogao bi opći koncil. Tako, misli se, ako ne za cijelu Crkvu, mogla bi se zapovijed celibata olabaviti za pojedina područja, ili čak ukinuti. Ono što se još danas čini neoportunim, sutra bi moglo postati stvarnošću.

Tu bi se svakako u prvom planu morao ponovo posvijestiti obvezujući karakter apostolskih tradicija. Moglo bi biti korisno zapitati se bi li se koncilskim zaključkom moglo ukinuti slavlje nedjelje koje je, uostalom, biblijski puno manje utemeljeno od celibata.

Neka mi na kraju bude dopušteno jedno razmišljanje koje pokazuje na budućnost:
Ako je sigurna povijesna spoznaja da svaka crkvena reforma koja zaslužuje to ime, izrasta iz duboke spoznaje vjere Crkve, onda će i današnje osporavanje celibata biti nadvladano novim i dubljim shvaćanjem biti svećeništva. Što se jasnije bude poučavalo i shvaćalo da svećeništvo Crkve nije jedna službenička funkcija koja se izvršava po nalogu zajednice, nego da se ono sastoji u tome da svećenik snagom sakramenta posvete 'in persona Christi' poučava, vodi i posvećuje, to će se onda ponovo shvatiti da on preuzima i Kristov način života. Tako shvaćeno i življeno svećeništvo ponovo će dokazati svoju privlačnu snagu na elitu mladih.

Uostalom, celibat će kao djevičanstvo poradi kraljevstva nebeskoga za sekularno shvaćanje uvijek ostati iritantan. Već je sâm Isus o tom rekao: 'Tko može shvatiti, neka shvati.'

Svaki Vam blagoslov želi,

W. kard. Brandmüller

Znanstvenu potvrdu za ovdje izneseno kratko izlaganje čitatelj može pronaći u sljedećim djelima: 

1) Christian Cochini, Origines apostoliques du célibate sacerdotal, Namur 1981.
2) Stefan Heid, Zölibat in der frühen Kirche, 3erw. Auflage Paderborn 2003.
3) Alfons M. Stickler, L’évolution de la discipline du célibate dans l’ Église d’Occident de la fin de l’âge patristique au Concile de Trent, in: J. Coppens, Sacerdoce et célibat. Études historiques et théologiques, Gembloux-Louvain 1971, 373-442.
4) Heinz Ohme, Concilium Quinisextum – Das Konzil Quinisextum (= Fontes Cristiani 82) Turnhout 2006. 
5) Roman M. T. Cholij, Married Clergy and Ecclesiastical continence in the Light of the Council in Trullo (691), in: Annuarium Historiae Conciliorum 19 (1987) 71-300."

Izvor: kath.net, Messainlatino.it
Slika: missagregoriananomundo

petak, srpnja 18, 2014

400

Deus, qui sanctum Camillum, ad animarum in extremo agone luctantium subsidium, singulari caritatis praerogativa decorasti: ejus, quaesumus, meritis spiritum nobis tuae dilectionis infunde; ut in hora exitus nostri hostem vincere, et ad caelestem mereamur coronam pervenire. Per Dominum...


Bože, iže svetago Kamila, na pomoć dušam v krajně podvizě borećem se, izrednim darom ljubve ukrasil jesi: togo, molim te, utežanji duha ljubļenja svojego v ni vlěj; da v čas ishoda našego vraga poběditi, i k nebesnomu věncu priti utegnem. Gospodem našim...


Bože, koji si svetog Kamila ukrasio posebnim darom ljubavi da pomaže dušama koje se bore u smrtnoj borbi, molimo, ulij nam po njegovim zaslugama duh svoje ljubavi da zavrijedimo u času svoje smrti pobijediti neprijatelja i doći do vječne krune. Po Gospodinu...

Prema hagiografkinji i spisateljici I. F. Görres, sveti bi Kamilo- čija je 400. godišnjica smrti obilježena u ponedjeljak- kao i sv. Ivan od Boga (1, 2), sigurno išao u red svetaca od lošeg drveta. Od pustolova i kockara postao je obraćenik i čak utemeljitelj Reda regularnih klerika slugu bolesnika. Kamilijanska duhovna obitelj okuplja više redovničkih kongregacija. Blaženim je proglašen 1742., a svetim 1746. Papa Lav XIII. ga je zajedno sa sv. Ivanom od Boga proglasio zaštitnikom bolesnika i bolnica, a papa Pio XI. je istu dvojicu svetaca proglasio i zaštitnicima bolničara.

Litanije sv. Kamila de Lellisa

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,

Sveti Kamilo,
Oče siromaha i siročadi,
Zaštitniče bolesnika i bolnica,
Tješitelju ožalošćenih,
Svijetli uzore prave ljubavi prema bližnjemu,
Gorljivi radniče za spasenje besmrtnih duša,
Uresu Katoličke crkve,
Svećeniče po srcu Božjemu,
Veliki okajatelju grijeha svoje mladosti,
Serafine svete ljubavi,
Štovatelju svetoga križa,
Veliki dobročinitelju roda ljudskoga,
Jasno svijetleća zvijezdo svetosti,
Vjerni slugo Presvete Djevice Marije,
Veliki štovatelju Pet svetih rana,
Dobrostivi naš zagovorniče pred prijestoljem Božjim,
U svim našim potrebama,
U životnim kušnjama i borbama,
U svim nevoljama našim,
U času smrti naše,
Koji si žarko želio umrijeti u službi bolesnikâ,
Koji si se predavao gorljivoj molitvi,
Koji si se u trpljenjima i iskušenjima vjerno Bogu podvrgavao,
Koji si uistinu živio apostolskim životom,
Koji si preminuo blaženom smrću,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣. Moli za nas sveti Kamilo.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

℣. Bolestan bijah.
℞. I pohodiste me.

Pomolimo se.
Bože, svetom si Kamilu, svećeniku, udijelio posebnu ljubav prema bolesnima. Ispuni nas duhom svoje ljubavi da bismo Ti služili u svojim bližnjima i u času smrti mirno prispjeli k Tebi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: laudate.pl
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1), CON CUORE DI MADRE (2, 3)

srijeda, srpnja 16, 2014

Anadiploza

Dok se još lome koplja oko novog Papina intervjua, odjednom je na vatikanskoj internetskoj stranici izronio stari koji je bio uklonjen zbog vrlo čudnih ideja koje se u njemu iznose. U kritici tog uratka su se osobito bili istaknuli A. Gnocchi i pokojni M. Palmaro koji su zbog svog članka izbačeni s Radio Marije. Ne treba zaboraviti da je Papa bio nazvao pokojnog Palmara i izrazio svoje razumijevanje za njegovu kritiku. U nastavku je prošlogodišnji članak spomenutog dvojca iz Il Foglia.

"Ne znamo koliko je koštala impozantna izložba siromaštva čiji je glavni protagonist 4. listopada [2013.] bio papa Franjo. Sigurno je da treba reći da u vremenima u kojima je skromnost toliko u modi, taj povijesni dan nije bio vrlo franjevački. Dobro sastavljena i interpretirana partitura, ali bez onoga nečega što duh svetog Franje čini tako jedinstvenim: iznenađenja koje zapanjuje svijet. Papa Franjo koji grli bolesnike, kupa se u masi, zbija šale, spontano govori, ulazi u Fiatovu Pandu, koji ostavlja kardinale za ručkom kako bi požurio za stol siromaha- što je bilo najmanje što se od njega moglo očekivati i što se točno dogodilo. Naravno, sve s velikom suradnjom katoličkog i parakatoličkog tiska koji je hvalio poniznost geste, uz uzdah olakšanja što je ovaj put Papa govorio o susretu s Kristom. Dakako, i uz suradnju svjetovnih medija koji se ne umaraju ponavljajući da sad konačno Crkva pokušava držati korak s vremenom. Sve dobra roba za naslovnice srednjeg kalibra kako bi se što prije završio posao, a sutra će se već vidjeti za dalje.  

Nije bilo čak ni iznenađenja dramatične geste. No, i ta bi bila neznatna prema onomu što je papa Bergoglio učinio u samo pola godine svog pontifikata, a što je kulminiralo u namigivanju E. Scalfariju i u intervjuu za časopis 'Civiltà Cattolica'. 

Jedini koji su se u tom slučaju našli iznenađeni bili su 'normalisti', oni katolici koji na patetičan način pokušavaju uvjeriti bližnje, i još patetičnije same sebe, kako se ništa nije promijenilo. Da je sve normalno i kao i uvijek. Krivi su samo mediji koji izvrću ono što Papa kaže; a on samo na 'drugačiji' način govori isto čemu su poučavali njegovi predšasnici.

Kako je novinarstvo jedan od najstarijih zanata na svijetu, teško je povjerovati u tu tezu. Primjerice, ateist Scalfari pita u svom intervjuu: 'Svetosti, postoji li jedinstvena vizija dobra? I tko je utvrđuje?' Papa odgovara: 'Svaki od nas ima vlastitu viziju dobra i također zla. Moramo svakog ohrabriti da postupa prema onom što smatra da je dobro.' Scalfari jezuitski ustraje jer jedva može vjerovati svojim ušima: 'To ste Vi, Svetosti, već napisali u pismu koje ste mi poslali. Savjest je autonomna, rekli ste, svatko se mora pokoravati vlastitoj savjesti. Mislim da je to jedna od najhrabrijih izjava jednog pape.' [I premda mu ateist tako očito servira svoje ateističko oduševljenje,] Papa to potvrđuje govoreći: 'I ovdje to ponavljam. Svatko ima svoju predodžbu dobra i zla te mora odabrati da slijedi dobro i da se bori protiv zla, onako kako on to shvaća. To bi trebalo dostajati da se svijet poboljša.'

Kad je II. vatikanski već davno završio, a poslijekoncilsko se vrijeme već naširoko razvilo, Ivan Pavao II. je pisao u 32. poglavlju enciklike 'Veritatis splendor' osporavajući 'neke struje modernoga mišljenja' koje 'individualnoj savjesti pridaju prerogative vrhovne instance moralne prosudbe koja kategorički i nepogrješivo odlučuje o dobru i o zlu (...) tako da se dospijeva do radikalno subjektivističke koncepcije moralnoga prosuđivanja.' I najmaštovitijem 'normalistu' teško bi bilo pomiriti Bergoglia 2013. s Wojtyłom 1993.

Naočigled takve inverzije, novine samo rade častan i predvidiv posao: uzimaju rečenice pape Franje koje su u evidentnom proturječju s onim što su pape i Crkva uvijek poučavali i pretvaraju ih u naslove za prvu stranicu. One time, naravno, na koncentriran način pojačavaju njegove izjave, ali ih ne izmišljaju. 'Normalist', međutim, koji uvijek i posvuda kaže ono što 'Osservatore Romano' misli, tu u igru uvodi surječje. Prema tomu bi te rečenice bile istrgnute iz blaženog surječja i ne bi odražavale misao onoga tko ih je izgovorio. No, određene rečenice, kako uči povijest Crkve, imaju zaokruženu misao i time same imaju smisla i može ih se kao takve suditi. Kad bi tko u kakvom intervjuu izustio da je 'Hitler bio dobrotvor čovječanstva', teško bi se pred svijetom opravdao pozivajući se na surječje u kojem je izgovorio rečenicu. Ako Papa u tom intervjuu kaže: 'Vjerujem u Boga, no ne u katoličkog Boga', onda je šteta već počinjena neovisno o kontekstu. Crkva već dvije tisuće godina sudi doktrinarne tvrdnje izolirano od njihova konteksta. I to s razlogom. Klement XI. je 1713. objavio konstituciju 'Unigenitus Dei Filius', u kojoj je odbacio 101 tezu teologa P. Quesnela. Pio IX. je 1864. objavio 'Syllabus', popis krivih teza koje je osudio. Papa Pio X. je 1907. svojoj enciklici 'Pascendi Dominici gregis' dodao 65 izjava koje je odbacio jer su nespojive s katoličkom vjerom. To su samo neki primjeri da se pokaže kako se zabluda kad se pojavi, može prepoznati golim okom. Mali pogled u 'Denzingera' ne bi škodio.

Neovisno o tomu, u slučaju Bergogliova intervjua, analiza surječja bi još pogoršala stvari. Primjerice, kad papa Franjo kaže Scalfariju: 'Prozelitizam je velika glupost ['solenne sciocchezza']', 'normalist' odmah objašnjava da je tu riječ o agresivnom prozelitizmu južnoameričkih sekta. Nažalost, Bergoglio u intervjuu Scalfariju kaže: 'Ne želim Vas obratiti.' Iz toga kao autentična interpretacija slijedi da je označivši prozelitizam 'velikom glupošću', mislio zapravo na rad koji provodi Katolička crkva da bi obratila duše na katoličku vjeru. Bilo bi teško drugačije protumačiti, u svjetlu vjenčanja evanđelja i svijeta koje je Franjo blagoslovio u intervjuu za časopis 'Civiltà Cattolica'. 'Drugi vatikanski koncil'- tumači Papa- 'bio je novo čitanje evanđelja u svjetlu moderne kulture. Iznio je pokret obnove koji proizlazi iz samog evanđelja. Plodovi su enormni. Dovoljno je podsjetiti na liturgiju. Rad na liturgijskoj reformi bio je rad za puk kao ponovno čitanje evanđelja polazeći od konkretne povijesne situacije. Da, postoje hermeneutičke linije kontinuiteta i diskontinuiteta, no jedna je stvar sigurna: dinamika čitanja evanđelja u današnjici koja je bila vlastita Koncilu, apsolutno je nepovratna.' Točno tako, kaže Papa: ne oblikuje se više svijet u svjetlu evanđelja, nego se evanđelje deformira u svjetlu svijeta i moderne kulture. I tko zna koliko će se puta to ponoviti; svaki put kad dođe do kulturalnog preokreta, odbacit će se prethodni način čitanja. To nije ništa drugo, nego ideja permanentnog koncila koju je razvio isusovac C. M. Martini.

Na toj stazi se ocrtava na horizontu ideja jedne nove crkve, 'poljske bolnice' o kojoj je papa Franjo govorio za časopis 'Civiltà Cattolica', u kojoj su liječnici do sada, kako se čini, loše obavljali svoj posao. 'Mislim, također, na situaciju neke žene koja iza sebe ima propali brak u kojem je čak pobacila'- nastavlja Papa- 'onda se ponovo udala i sada je sretna s petero djece. Pobačaj teško pritišće njenu savjest i ona se iskreno kaje. Želi nastaviti kršćanskim životom. Što čini ispovjednik?' Diskurs je lukavo konstruiran kako bi završio upitom. Onda se argument mijenja kao da je Crkva nesposobna odgovoriti na pitanje. To je mjesto to više uznemirujuće kad se pomisli da je Crkva na to pitanje odgovorila pravilom koje omogućuje odrješenje grijeha, tako već dvije tisuće godina, no pod uvjetom da se osoba kaje i obvezuje se da neće ostati u stanju grijeha. Međutim, zaskočeni Bergogliovom ekstrovertiranom osobnošću, legije su katolika progutale bajku o problemu koji zapravo ne postoji. Svi su sad tu s osjećajem loše savjesti u koju ih je uvjerio vlastiti papa zbog 2000 godina navodnih povreda protiv jadnih grješnika, i zahvaljuju biskupu koji je došao 's kraja svijeta', ne zato što bi riješio kakav problem, već zato što ga je izmislio.

Zabrinjavajući aspekt koji se krije iza takvih izjava je ideja nepomirljive alternative između zahtjeva nauka te milosrđa: ili jedno ili drugo. Međutim, Crkva poučava i živi oduvijek suprotno. Svijest o grijehu i kajanje zbog njega, zajedno s odlukom da ga ubuduće izbjegavamo, ono je što omogućuje Božje oproštenje. Isus spašava brakolomku, oprašta joj, ali otpušta je riječima: 'Idi i ne griješi više.' Ne kaže: 'Idi i budi mirna jer se moja Crkva neće duhovno miješati u tvoj osobni život.'

Pred skoro jednodušnim konsenzusom katoličkog puka i zaljubljenosti svijeta, pred čim evanđelje upozorava, može se reći da šest mjeseci pod papom Franjom znači promjenu epohe. A zapravo svjedočimo fenomenu vođe koji masi kaže ono što ona od njega želi čuti. Neporecivo je da se to zbiva s velikim talentom i mnogo umješnosti. Komunikacija s narodom koji je postao narodom Božjim, pri čemu 'de facto' nema razlikovanja između vjernika i nevjernika, samo je manjim dijelom izravna i spontana. Čak i kupanje u masi na Trgu sv. Petra, za Svjetskog dana mladih, na Lampedusi ili u Asizu, filtriraju masovni mediji koji skupa s događajima nude i njihovu interpretaciju.

Fenomen Franje ne odstupa od glavnih pravila medijske igre, nego se štoviše služi njima, kao da su dio njegove biti. Taj je mehanizam početkom '80.-ih godina na učinkovit način opisao M. Alighiero Manacorda u svojoj knjizi vrijednoj čitanja, naslovljenoj: 'Jezik televizije ili luda anadiploza'. Anadiploza je retorička figura koja- kao u ovom retku- omogućuje da se rečenica započne zadnjom riječju prethodne rečenice. Ta retorička umjetnost, kaže Manacorda, postala je jezgrom medijskoga jezika. 'Ti potpuno formalni načini, suvišni, nepotrebni i nerazumljivi u usporedbi sa supstancijom, zavode slušatelja da slijedi formalni dio, a zaboravi na supstancijalni.' 

Vremenom je masovnim komunikacijama uspjelo potpuno nadomjestiti supstancijalni dio formalnim dijelom, i time istinu prividom. To je uspjelo prvenstveno zahvaljujući retoričkim figurama sinegdohe i metonimije, kojima se dio predstavlja za cjelinu. Sve vrtoglaviji tempo informacija nameće zapostavljanje cjeline i vodi fokusiranju na nešto partikularno, vješto odabrano preko čega onda treba tumačiti kompleksni fenomen. Novine, televizija i internet sve češće sažimaju velike događaje u jednom detalju.

S te se točke gledišta papa Franjo upravo čini kao stvoren za masovne medije, i oni za njega. Za primjer je dovoljno podsjetiti na epizodu čovjeka odjevena u bijelo na stubama zrakoplova koji nosi staru crnu aktovku: savršena uporaba sinegdohe i metonimije zajedno. Crna aktovka je apsorbirala Papinu figuru; sakralna, stoljećima posredovana slika anulirana je da je zamjeni potpuno nova i svjetovna: papa, novi papa, sav je u tom detalju koji ističe siromaštvo, poniznost, predanost, rad, suvremenost, svakodnevicu, blizinu svemu što se može predočiti samo kao zemaljsko.

Krajnji učinak toga procesa vodi smještanju u drugi plan impersonalnog koncepta papinstva i istodobnom stavljanju u središte osobe koja je utjelovljuje. Učinak je to više uznemirujuć ako se promotri da primatelj poruke prima upravo suprotno značenje: kliču velikoj poniznosti čovjeka i misle da to donosi sjaj papinstvu. [Stvar je usporediva s 'nesporazumom' u Papinu dijalogu sa Scalfarijem. Ateist poruku ne shvaća kao poticaj da se približi Crkvi, nego kao približavanje Crkve ateizmu.] 

Po učinku sinegdohe i metonimije, sljedeći se korak sastoji u poistovjećivanju osobe jednog pape s papinstvom; dio za cjelinu i tako Šimun svrgnu Petra. Taj fenomen vodi k tomu da se Bergoglio izdaje samo za privatnog učitelja, ali 'de facto' svaka njegova gesta i riječ se pretvaraju u čin Učiteljstva. Kad se još pomisli da je čak i veliki dio katolika uvjeren kako je sve što Papa kaže uvijek nepogrješivo, igra je gotova. Kolikogod se ukazivalo da je jedno pismo Scalfariju ili intervju s bilo kim čak manje od mišljenja privatnog učitelja, u vrijeme masovnih medija učinak koji će proizvesti je mnogostruko veći od bilo kakvoga svečanoga proglasa. Još i više, što je gesta ili izjava manje formalna, to će njen učinak biti veći i smatrat će se nedodirljivijom i nediskutabilnijom.

Ne sastoji se slučajno simbolika na kojoj taj fenomen počiva od malih, svakodnevnih stvari. Crna kožna torba koju je nosio u ruci je školski primjer. Ali i kad je riječ o prsnom križu, prstenu, oltaru, svetom posuđu ili paramentima, govori se o materijalu od kojeg je to načinjeno, a ne više o tomu što to predstavlja: bezoblična materija uzela je prednost pred formom. Nema Isusa na križu kojeg Papa nosi jer su ljudi navedeni da gledaju metal od kojeg je predmet napravljen. I opet je dio progutao Cjelinu, u ovom slučaju s velikim 'C'. I 'tijelo Kristovo' se drugdje traži i svatko završava time da identificira gdje hoće 'žrtvu' koja mu više odgovara. Ovih dana na Lampedusi, sutra tko zna gdje?

Ishod je da se mudrost svijeta, koju sv. Pavao prezire kao ludost, danas koristi kako bi se ponovo čitalo evanđelje očima televizije. No, već je 1969. M. McLuhan pisao J. Maritainu da je 'iluzija' svijeta koju su stvorili mediji 'kao razumskog faksimila mističnog tijela, jedna zaglušujuća manifestacija Antikrista. Konačno, knez ovoga svijeta je jedan veliki inženjer elektronike.'

Prije ili kasnije treba se probuditi iz toga velikog sna masovnih medija i ogledati se sa stvarnošću. Bit će potrebno naučiti se pravoj poniznosti koja se sastoji u podlaganju Nekomu tko je puno veći, koji se manifestira u nepromjenjivim zakonima, također za Kristova namjesnika. Trebat će ponovo pronaći snagu kazati da se katolik može osjećati izgubljenim samo pred dijalogom u kojem se svakoga, u ime navodne autonomije savjesti, ohrabruje da postupa prema svojoj vlastitoj viziji dobra i zla. Krist ne može biti samo jedna opcija među mnogima. Najmanje za Njegova namjesnika."

Izvor: Messainlatino.it, katholisches.info

utorak, srpnja 15, 2014

80

Danas je spomendan svetog Pompilija, svećenika i pijarista. Prije četiri godine svečano su obilježena tri stoljeća od njegova rođenja. Na tragu toga entuzijazma i potaknuti Godinom vjere koju je bio proglasio nekoć slavno vladajući papa Benedikt XVI., župljani Montecalvina, svečeva rodnog mjesta, odlučili su se na nesvakidašnji pothvat- "ostvarenje filma o životu, apostolatu i poruci sv. Pompilija." Sve to "bez javnog financiranja, profesionalnih glumaca i kinematografskih stručnjaka i slavnih režisera, već samo dobra volja, neizmjerna vrijednost volontiranja i snaga ljubavi." 

Film je obuhvatio čitav njegov život koji se odvijao u vrijeme prosvjetiteljstva koje je mnogima predstavljalo izazov, no sv. Pompilije je bio uvjeren u savršeno jedinstvo između vjere i razuma. Ocu je 1. srpnja 1731. pisao: "Ne želim biti samo svet ili samo učen, nego ujedno i svet i učen." U tim riječima odjekuje geslo pijarista: Pietas et Litterae. Suradnji na projektu su se odazvali svi koji su to mogli. Sudjelovalo je čak 450 glumaca i statista, 40 tesara, kovača, stolara, električara... Režiser i scenarist je bio župnik don T. Rapuano, a realiziran je u suradnji sa studiom Aurora. Dovršen je 2013. godine- uoči osamdesete obljetnice kanonizacije sv. Pompilija koja je proslavljena ove godine- i traje 210 minuta. Pišu da je rezultat vrlo profesionalan i da ima emotivan učinak. Naslov filma, Uvijek ću ljubiti, nije odabran slučajno. Preuzet je iz odluke koju je mladi Pompilije zabilježio u svoju bilježnicu tijekom osmodnevnih duhovnih vježba koje je krajem 1725. i početkom 1726. obavljao pod vodstvom mjesnog svećenika augustinca iz samostana Sv. Katarine, kad je osjetio duhovni poziv. Isječke možete pogledati na Youtubeu.

Prema: Campi Salentina, TeleMontecalvo

S obzirom na život sv. Pompilija prepun čudesa i dojmljivih događaja, očekivale bi se ljepše i bogatije litanije njemu na čast, no pronašao sam samo ove:

Litanije sv. Pompilija M. od Sv. Nikole, Sch. P.

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se.
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se.

Sveta Marijo, moli za nas
Sveti Josipe Kalasancije,
Sveti Pompilije Marija,
Sveti Pompilije, ozdravitelju duša,
Sveti Pompilije, predani propovjedniče vjere,
Sveti Pompilije, nebeska zvijezdo Montecalva,
Sveti Pompilije, pravi Kalasancijev sine,
Sveti Pompilije, svećeniče odan Presvetom Sakramentu,
Sveti Pompilije, uzore zajedničkog života,
Sveti Pompilije, goruća svjetiljko vjere,
Sveti Pompilije, ljubljeni sine Naše Gospe,
Sveti Pompilije, pravi štovatelju Presvetog Srca Isusova,

Moli za nas sveti Pompilije Marija.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.
Gospodine, učinio si sv. Pompilija Mariju glasovitim po poučavanju malenih putu spasenja i skrbi za evangelizaciju siromašnih, podaj da nas nadahne njegov primjer kako bismo slijedili Krista našeg učitelja te tako mogli u društvu malenih i poniznih dijeliti krunu blaženstva u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: piarist.info

ponedjeljak, srpnja 14, 2014

I je i nije

"Kažu da je [Papa] nejasan, no mi točno znamo što misli." 
(p. B. Hagenkord, Njemačka redakcija Vatikanskog radija. Izvor: RORATE CÆLI )

U nedjelju je osvanuo još jedan Papin nesretni intervju, drugi koji je dao famoznom Scalfariju. Bio je to treći njihov susret. Prošli intervju sa Scalfarijem koji se osnivao na njihovu razgovoru od 24. rujna 2013., a objavljen je sljedećeg 1. listopada, pročitajte ovdje. Iako je u njemu Papa iznio (ili navodno iznio) niz nevjerojatnih tvrdnja, našao je svoje mjesto čak na vatikanskoj internetskoj stranici. 

"[...] Usprkos žestokim kritikama Papinih izjava, demantija nije bilo.

- Bizarni intervju pape Franje i E. Scalfarija

Tek mjesec i pol kasnije intervju je uklonjen s vatikanske internetske stranice te je izjavljeno u općenitom objašnjenju da Papini intervjui nisu dio službenog učiteljstva. Nekoliko dana zatim Scalfari je pred inozemnim tiskom u Rimu otkrio detalje o intervjuu (vidi naš izvještaj). Obznanio je da je sam oblikovao Papine prijeporne odgovore, no s izričitim Papinim odobrenjem. K tomu, prije tiskanja je podnio Papi intervju da zatraži njegov 'nihil obstat'.

Scalfari se 30. prosinca 2013. u jednom uvodniku ponovo vratio na svoj razgovor s papom Franjom i ponovio da je katolički poglavar faktično grijeh proglasio ukinutim.

U pismu od 23. listopada 2013. Papa je Scalfariju izričito zahvalio za razgovor i za intervju te izrazio želju za daljnjim razgovorima: 'Bilo bi mi drago kad bismo se mogli ponovo susresti kako bismo produbili teme o kojima smo bili započeli naš razgovor za vrijeme Vašeg zadnjeg posjeta.' I to se sada dogodilo."

Vatikanski glasnogovornik je u jučerašnjem slučaju reagirao istoga jutra opovrgavajući citate koji su u nezgodan kontekst doveli Kardinalski zbor i priskrbili svećenicima ovakve naslove: 

"'Pa ipak, kao i ranije u sličnim okolnostima, treba napomenuti da je ono što Scalfari pripisuje Papi rabeći navodnike, rezultat njegova pamćenja kao profesionalnog novinara, a ne točna zabilješka s kakve snimke'. Papa također nije pregledao Scalfarijev tekst. 'Dakle, ne može i ne smije ni na koji način biti govora o intervjuu u uobičajenom smislu riječi'- kaže vatikanski glasnogovornik.

'Ako članak u svojoj cjelini i reproducira smisao i duh razgovora između Svetog Oca i Scalfarija, mora se naglasiti, kao i kod jednog prethodnog 'intervjua' objavljenog u 'La Repubblici', da se pojedine izjave u objavljenoj formulaciji ne mogu sa sigurnošću pripisati Papi'."

Katholisches.info dodaje svoj komentar: "Čovjek se pred takvim vratolomijama jednog glasnogovornika može samo uhvatiti za glavu. Koji to političar, državnik, crkveni vođa, predsjednik udruge, poduzetnik, uopće kakva bi to osoba iz javnog života prepustila jednom novinaru da odoka i bez ikakvog ograničenja formulira i objavi odgovore ispitanika? Neshvatljiv postupak koji je još neshvatljiviji zbog loših iskustava nakon prvog intervjua. Papa daje intervju, a priznati ateist neprijatelj Crkve formulira odgovore? Nedostaju riječi da se opiše takva hazardna igra s izjavama Namjesnika Kristova na zemlji. Dovoljno govori kabaretska interpretacijska podrška vatikanskog glasnogovornika."

Papa očito u ovakvom konfuznom načinu komunikacije ne vidi ništa sporno. Često su se njegove začuđujuće izjave pokrivale time da su izvučene iz konteksta, odnosno da su ih novinari iskrivili, no bjelodano je da mu takvo iskrivljavanje ne smeta. Vjerojatno je točno da je intervju zgodna forma koja omogućuje Papi da kaže ono što stvarno misli, dok istodobno "njegovom glasnogovorniku omogućuje osporavanje" (QVC).

Izvor: katholisches.info

subota, srpnja 12, 2014

Gimme five

Papa Franjo će kao prvi prvosvećenik ovog mjeseca pohoditi jednu slobodnu crkvu, točnije pentekostnu zajednicu. Tako je izjavio u Rimu pred predstavnicima evangelikalnog  pokreta (pogledati razliku između evangeličkih i evangelikalnih zajednica. Potonje se kod nas nazivaju evanđeoskim). Ni ovaj put nije nedostajala Papina izjava koja će opet zadati dosta muke dežurnim interpretatorima da nam protumače što je Papa zapravo mislio.

Sveti Otac je najprije 19. lipnja primio u Vatikanu svog prijatelja evangelikalno-pentekostnog pastora G. Traettina kojeg je upoznao u 2006. u Buenos Airesu, a koji djeluje u Caserti, južno od Rima, sa skupinom protestantskih propovjednika:

" [...]

Glasnogovornik F. Lombardi je naglasio da se radi o 'čisto privatnom' događaju [posjetu Caserti]. Pastor Traettino će papi Franji izraziti dobrodošlicu u svojoj evangelikalnoj 'Crkvi pomirenja' čiji je utemeljitelj i predsjednik. Sedamdesetogodišnji Traettino je bio kršten kao katolik, no nije prakticirao vjeru. Američki baptistički misionari su ga 'obratili Kristu'. Kao pastor je 'zaređen' 1968. Nekada učitelj talijanskog, danas je oženjen i otac četvero djece. Njegovi ga pristaše nazivaju 'apostolom'.

- Iritantna slika iz Buenos Airesa

Prilikom godišnjeg duhovskog skupa katoličke karizmatske obnove, Papa je 19. lipnja zajedno s ostalim evangelikalnim pastorima primio i Traettina u gostinjcu Svete Marte. Traettinov kontakt u Argentini je evangelikalni propovjednik O. Cabrera. Preko njega je 2006., na jednom karizmatičkom susretu u Buenos Airesu, upoznao tadašnjeg nadbiskupa toga grada J. M. Bergoglia. S tog susreta potječe iritantna fotografija koja pokazuje kard. Bergoglia kako na pozornici kleči pred evangelikalnim pastorima koji nad njim mole [...]. 


Jedan od pastora je bio G. Traettino. Na videu se [...] Traettino može vidjeti od minute 3:14 do 3.20 i od 3:56 do 4:16 kako na Bergoglia polaže ruke. 

S istog skupa potječe još jedna iritantna fotografija koja prikazuje Bergoglia kako polaže svoju glavu na rame jednog evangelikalnog propovjednika koji nad njim moli [...]. 


Obje su snimljene na 'Tercer Encuentro Fraterno de la Comunión Renovada de Evangélicos y Católicos', 19. lipnja 2006. u Buenos Airesu (Luna Park-Stadion).

- Papa Franjo na na Facebooku: 'Zajedno molili i tražili jedinstvo'

'Očekivali smo da nas na ulazu dočeka neki prelat. Naše je iznenađenje bilo to veće kad nam je ususret izašao sâm Papa. Grljenje i smijeh bili su preludij susreta koji je Papa označio 'punim značenja'.' I dalje: 'Bio je to neformalan, vrlo bratski razgovor'. Tako je Traettino orisao susret na Facebooku.

Privatni susret između Pape i pastorâ nije bio zabilježen na listu audijencija u Vatikanu. Doznalo se za nj jer su na Papinoj Facebook-stranici objavljene riječi Svetog Oca: 'Među nama postoje podjele, štoviše postoje podjele između zajednica: evangeličkih kršćana, pravoslavnih i katoličkih kršćana. No, zašto odvojenost? Moramo pokušati donijeti jedinstvo. Ispričat ću vam nešto- danas, prije nego što sam izašao iz kuće, bio sam zajedno 40 minuta s jednim evangeličkim pastorom. Zajedno smo molili i tražili jedinstvo. Moramo moliti među nama katolicima, ali i s drugim kršćanima. Moliti da Gospodin daruje jedinstvo. Jedinstvo među nama. Laku noć!'

- Traettinova evangelikalno-karizmatička slobodna crkva

Traettinova evangelikalno-karizmatička zajednica seže u '70.-e godine XX. st. Tada su se ujedinili protestanti različitih pravaca na temelju zajedničkog karizmatičkog usmjerenja. Grupa se nazvala 'Kršćanska zajednica', a Caserta je postala središte nove denominacije koja ima ogranke u različitim talijanskim gradovima. Sâm Traettino se predstavlja 'pionirom' ekumenskog dijaloga s katoličkim karizmaticima. Redovito sudjeluje na velikim duhovskim susretima talijanskih katoličkih karizmatika (Rinnovamento nello Spirito, RnS). Prošloga je lipnja s njima bio prvi put i jedan papa. 

- Katolička 'mea culpa' zbog 'progona' pentekostnog pokreta

Traettino je 1992. kod duhovskog susreta koji je tada bio u Bariju, vodećem predstavniku katoličke karizmatičke obnove oprao noge. Tadašnji predsjednik katoličke karizmatičke obnove, M. Callisi je u intervjuu izjavio: 'Tom gestom na stadionu u Bariju bilo je kao da je protestantski svijet oprostio svojim progoniteljima.' Na duhovskom susretu 1996. u Riminiju, 'mea culpa' su izgovorili zastupnici katoličkih karizmatika i nazočni katolički biskupi i kardinali, ispričavajući se tako za 'progon' pentekostnog pokreta u Italiji. Traettino i ostali protestantski pastori prihvatili su ispriku tako što su dopustili da im ovi poljube noge.

Nešto kasnije je o. R. Cantalamessa na televiziji ponovio ispriku i objasnio da pentekostalci nisu nikakva sekta, nego 'draga braća u Kristu'. Kapucin Cantalamessa je propovjednik papinskog doma i jedan od najpoznatijih zastupnika katoličkih karizmatika. Privatni će se pohod 'vrlo vjerojatno' dogoditi sljedećga 26. srpnja. Zbog privatnog karaktera s pohodom nije povezana Casertska biskupija, kaže glasnogovornik Lombardi." (Izvor: katholisches.info, slike: Ev. Ch. of Reconcilation)

Zatim je Papa 24. lipnja ručao sa skupinom od devet evangelikalnih propovjednika, a ručak im je servirao sam. Na pitanje o svom shvaćanju evangelizacije izričito je izjavio da nije zainteresiran za obraćanje protestanata na katoličku vjeru. Umjesto trošenja vremena na različita doktrinarna pitanja, trebalo bi se usredotočiti na to da drugima pokazujemo Isusovu ljubav:

"[...]

Dok je Sveta Stolica susret zatajila, Papini protestantski gosti su rado podijelili vijest. Susret je organizirao jedan drugi 'prijatelj' pape Franje, keltsko-anglikanski 'biskup' T. Palmer, a sudjelovalo je devet protestantskih 'lidera' među kojima J. Osteen, propovjednik 'Crkve Lakewood' koja spada među tzv. protestantske megacrkve.

- Uslužni Papa: bez obraćanja drugih kršćana 

Traettino je obznanio da je Papa osobno primio protestantske propovjednike na vratima Svete Marte i pozdravio ih zagrljajem. Zajedno su se 'smijali i molili', kaže Traettino. Već je bilo poznato da je papa Franjo svojim gostima osobno servirao ručak. Kanadski je propovjednik B. Stiller (Global Ambassador of the World Evangelical Alliance- WEA) izjavio da je papa Franjo eksplicitno naglasio da ne želi evangelikalce obraćati na katoličku vjeru. Papa je prema Stilleru za to da ljudi koji pripadaju nekoj kršćanskoj zajednici, trebaju pronaći Isusa u dotičnoj zajednici. Nakon što se Crkva odrekla misija među Židovima, slijedi i odricanje od toga da se druge kršćane vrati u Katoličku crkvu. No, u zraku ostaje pitanje pod kojim bi uvjetima uslijedilo jedinstvo kojem se teži.


Papa Franjo, kojem se kao Latinoamerikancu pripisuje izvjesna distanciranost prema SAD-u, bio je na susretu s protestantima kao 'gringo'. S američkim televizijskim propovjednikom J. Robinsom se tako sjajno razumio da su si rukama 'dali pet' (vidi sliku). To pljeskanje rukama koje se u Europi viđa među mladima, a u SAD-u je općeprošireno, normalno bi trebalo izražavati zadovoljstvo zbog zajedničkog uspjeha. Zbog kojeg su to uspjeha dvojica dobro raspoloženih vjerskih predstavnika bila tako zadovoljna? 'Christian News' objavio je sliku. 

- 'Nadnaravni' susret između Pape i protestanata

Robinson kao i K. Copeland iz Teksasa, koji je također bio na susretu, poznati su po svojim propovijedima kao masovnim događajima. Obojica spadaju u kategoriju velikih 'teleevangelista'. Ne samo da svaki ima svoju vlastitu 'crkvu', nego i vlastiti 'vjerski imperij' izgrađen oko svoje ličnosti. Copeland je prošloga siječnja odaslao papi Franji jednu video-poruku. Time je zahvalio za isto takvu poruku koju je papa Franjo preko keltsko-anglikanskog 'biskupa' T. Palmera [u kojoj ga naziva bratom biskupom, od 1:17] poslao skupu evangelikalnih 'lidera' koji je sazvao Copeland [...]. Palmer je također bio član delegacije.


Robinson je na svom blogu susret s Papom opisao kao 'nadnaravan' i 'kao trenutak kakvog još nije bilo između evangelikalaca i jednog katoličkog pape'." (Izvor: katholisches.info, slike: Secretum mihi (screenshot))

Catholic Herald još prenosi post B. Stillera iz Svjetske evangelikalne alijanse koji na svojoj Facebook-stranici piše da im je Papa ispričao dojmljivu priču o prijateljstvu s pastorom Pentekostne crkve. Sveti Otac je doznao kako je pastorova zajednica osjetila moć i snažnu prisutnost Katoličke crkve koja opstruira njihovu želju da rastu i svjedoče vjeru. "Zato ću"- rekao je Papa- "ovog srpnja propovijedati u njegovoj crkvi u nedjelju i ponuditi ispriku moje Crkve za povredu koju je nanijela njihovoj zajednici". (Izvor: Catholic Herald)

***


"I tako sva (ova) i pojedina kriva mišljenja i učenja, posebno ona spomenuta ovim pismom, našim Apostolskim autoritetom odbacujemo, zabranjujemo i osuđujemo, te želimo i zapovijedamo da ih svi sinovi Katoličke crkve u potpunosti smatraju za zabranjene i osuđene.

[...]

§ III. Indiferentizam, latitudinarizam

15. Svaki čovjek ima slobodu prihvatiti i ispovijedati religiju, za koju, vođen svjetlom razuma, bude smatrao da je istinita.

16. Ljudi u obdržavnju bilo koje religije mogu pronaći put vječnog spasenja i postići vječno spasenje.

17. Treba biti barem u dobroj nadi u vječno spasenje svih onih, koji nikako nisu bili u pravoj Kristovoj crkvi.

18. Protestantizam nije ništa drugo nego različit oblik iste prave kršćanske religije, u kojoj je moguće svidjeti se Bogu, jednako kao i u Katoličkoj crkvi." (bl. Pio IX., Quanta cura, Syllabus errorum, 8. XII. 1864.)

Izvor: Crkveni dokumenti