srijeda, prosinca 25, 2013

Dies est laetitiae





Današnja je svetkovina pravi dan za predstavljanje kapucinki od vječnog klanjanja iz Salzburške nadbiskupije.

Koludrice žive u samostanu Gospe Loretske, i spadaju u krug onih samostana i redova koji su se vratili klasičnoj rimskoj misi još prije motuproprija Summorum Pontificum. Sljedeća je posebnost ovog samostana što je jedno od središta pobožnosti prema Isusovu djetinjstvu, na glasu ne samo u salzburškom kraju, nego i u okolnim zemljama njemačkog jezika.

Na stranici Reda manje braće kapucina na kojoj se predstavlja služba asistenta za koludrice (1), razlikuju četiri skupine kontemplativnih kapucinki: 1. klarise kapucinke sa 150 samostana, 2. klarise od vječnog klanjanja s 25 samostana, 3. kapucinke Trećega samostanskog reda sa 16 samostana i 4. kapucinke Franciske Taffin (2) s 23 sestre u 4 samostana.

Sestre koje danas upoznajemo spadaju u treću skupinu, a kratica reda nakon imena im je TORCap (3). Ne spadaju, dakle, u drugu navedenu skupinu kapucinki iako im u imenu stoji i odrednica "od vječnog klanjanja", jer su sveudiljnu adoraciju uvele 1940. godine. Same se predstavljaju ovako:

"Mi smo sestre Trećega samostanskog reda sv. Franje. Po uzoru na našeg utemeljitelja nastojimo živjeti sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista u bezbračnoj čistoći, siromaštvu i poslušnosti. Sav svoj život stavljamo u službu Boga i Crkve. U zatvorenosti papinske klauzure želimo nasljedovati skriveni život Svete Obitelji iz Nazareta. Preblažena Djevica Marija i sv. Josip bili su prvi klanjatelji Božanskog Djetešca! Već preko 300 godina sestre Loretskog samostana čuvaju jednu malu skulpturu Isusa: 'Milosnog Djeteta Isusa', zvanog i 'Loretskim Djetićem', kojeg s velikim pouzdanjem štuju mnogi vjernici. Sestrama je On pravi gospodar kuće i hranitelj.

Naša se životna zadaća prvenstveno sastoji u vječnom klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ujedinjene s našim Gospodinom Isusom Kristom smijemo Presvetom Trojstvu u ime cijele Crkve i za sav svijet prinositi klanjanje, hvalu, zahvalu, nadoknadu i prošnje. S radošću smijemo s izvora spasenja crpiti milost na milost. Radost zbog Gospodina naša je snaga. Uzdržavamo se ručnim radom i proizvodima iz našeg vrta"
(4).

Ukratko ćemo se upoznati i s dolaskom milosnog kipa u Salzburg te nastankom samostana kapucinki. U vrijeme Tridesetogodišnjeg rata Šveđani su provalili u Bavarsku i čak zauzeli München. Pomoć i zaštitu je kod kneza-nadbiskupa Salzburga Parisa od Lodrona, 1632. zamolilo deset koludrica Trećega samostanskog reda sv. Franje iz Landshuta. Nadbiskup je za njih počeo graditi samostan 1633. uz pomoć ostavštine od 5000 guldena koje je za osnutak samostana s pravilom svetog Franje, prije svog odlaska u kapucine, ostavio Fridrik od Grimminga. Kad su se ratne prilike stišale, u Bavarsku se vratila većina spomenutih sestara prognanica, ali su ostale tri; sr. Marija Franciska, sr. Marija Tekla i sr. Marija Marta i 13. srpnja 1636. uselile u još nedovršeni samostan (5). Knez-nadbiskup blagoslovio ga je sljedeće godine, a gradnja je konačno dovršena 1648. Statute obnovljenih sestara sv. Franje nadbiskup je potvrdio 1649. Želeći ojačati malu zajednicu pozvao je još iz Elzasa nekoliko iskusnih koludrica.

Među njima je bila sr. Marija Eufrazija koja je kao mlada monahinja od jedne grofice dobila umjetnički izrezbaren kipić od slonovače Malog Isusa, nastao oko 1620., visok oko deset centimetara. Skulpturu je posudila kapucinu Ivanu Zlatoustom Schenku od Castella (6) koji je u narodu postao poznat kao svećenik Djeteta Isusa. On je osigurao prvu odjeću za sveti lik i drvenu kutiju kako bi ga mogao nositi sa sobom. I odjeća i kutija još se danas čuvaju i prema starom ruhu se kopira i izrađuje novo. Isus je kao nagradu tom kapucinu, štovatelju otajstva Njegova djetinjstva, dao brojne milosti i objavio mu razne skrivene stvari i buduće događaje. U povijesti milosnog kipa ističe se kako se nakon nezgoda u kojima je bio oštećen popravljao sam i kako se sam vraćao pobožnom kapucinu. Otac Ivan Zlatousti Schenk umro je 25. studenog 1634. na glasu svetosti kao definitor i gvardijan samostana u Delsbergu (7).

Nakon mnogo truda, majka Eufrazija je nakon njegove smrti uspjela ponovno doći do svoga kipa. U međuvremenu je došla u samostan Gospe Loretske u koji je tako dospjela i skulptura koja će po loretskom samostanu dobiti ime. U zahvalu za uslišanja i čudesna izlječenja zahvalni vjernici darovali su dragocjenu odjeću, krunu, žezlo i križ. Mnogi potrebiti i danas dolaze do rešetki samostana da im sestra vratarica položi kipić na glavu. Sestra Josipa koja često iznosi vjernicima kipić do rešetki, kaže da u tom liku 'poniznost Božja lijepo dolazi do izražaja' (8). Puk dolazi osobito kroz božićno vrijeme, a poštu dobivaju iz cijelog svijeta, od Amerike do Australije, a primile su molbu jedne gospođe čak iz Nairobija koja je željela stupiti u njihov samostan. Domaći svoje nakane upisuju u debeloj knjizi na samostanskoj porti. Tako, dok austrijski profesori teologije pišu peticije protiv pape, župnici pokreću svoje inicijative protiv doktrine, pastoralni asistenti i asistentice kreiraju svoje 'liturgije', ovaj je samostan u takvom okruženju prava oaza.

Iako sestre nemaju svoju internetsku stranicu, dosta se informacija i fotografija o njihovu samostanu i crkvi može pronaći u raznim postovima koje objavljuju hodočasnici, a što svjedoči o živoj pučkoj pobožnosti. Vjernici tako iz samostana odnose blagoslovljeno ulje, zatim male komade tkanine s otisnutim likom Loretskog Djetića ili njegove voštane replike, medaljice, sličice i knjižice. 

Koludrice, kojih je danas četrnaest, vratile su se tradicionalnoj misi u vrijeme nadbiskupa Edera (1988.-2002.), a u vrijeme njegova nasljednika koji je umirovljen ove godine, A. Kothgassera, sestre su svoj indult, koji je u svako doba mogao biti ukinut, morale neprestano obnavljati- sve do 2007. godine kada je papa Benedikt XVI. objavio motuproprij Summorum Pontificum kojim je vratio punu slobodu tradicionalnoj svetoj misi i ostalim obredima, što je sestre lišilo neizvjesnosti. S drevnom misom su im se javila i nova zvanja (9).

U samostanskoj crkvi se kroz dan održavaju i mise po novom misnom redu, no konventualna sveta misa je klasična, tradicionalna latinska misa. U neposrednoj blizini samostana kapucinki, u crkvi Sv. Sebastijana svoj apostolat ima Petrovo bratstvo čiji su svećenici uvijek na raspolaganju ne samo koludricama, nego i svima koji rado dolaze u crkvu kapucinki koja je jedno od omiljenih mjesta za ispovijedanje, i zbog toga što se u njoj održava sveudiljno klanjanje (10).

"Svakog dana se za sve štovatelje i također za sve one koji ne poznaju Isusa- za spas svijeta- u 14 sati udjeljuje blagoslov Loretskog Djetića na sve četiri strane svijeta. 'Mi kapucinke od vječnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu nosimo to ime zato što danju i noću držimo počasnu stražu pred Isusom u čudesnoj tajni ljubavi- pred Svetom Euharistijom. [...] To je naša najvažnija zadaća. [...] Možemo biti duhovne majke svih ljudi'" (11).

Adresa samostana i broj telefona nalaze se na stranici Salzburške nadbiskupije, dok se raspored bogoslužja i blagoslova milosnim likom nalaze na stranicama introibo.net i salzburg info.

Slike: 1. ?, 2. sagen.at, 3. gloria.tv

ponedjeljak, prosinca 23, 2013

Zastrašivanje

Franjevci Bezgrješne provode i ove svete dane u ozračju zastrašivanja i straha. Danas je objavljeno da je njihov komesar zatvorio tri sjedišta Kongregacije franjevaca Bezgrješne u Biskupiji Albenga-Imperia. Tako je povukao braću iz svetišta Gospe della Rovere u San Bartolomeu al Mare (Imperia), iz crkve Sv. Leonarda Portomauricijskog u Imperiji i iz svetišta Gospe di Pontelungo u Albengi, uz prozirno obrazloženje da su fratri misionari i da moraju u misije.

Zapravo se radi o odmazdi protiv mjesnog biskupa M. Oliverija koji je odlučio podržati zahtjev koji je jedan franjevac Bezgrješne uputio neslavnom komesaru kako bi mogao nastaviti celebraciju klasične mise za jednu skupinu vjernika.

"Svjedočimo destrukciji jednog uzornog reda i uništenju suutemeljitelja o. S. Manellija [...].

Što možemo učiniti mi jednostavni vjernici? Da samo gledamo? Sada nije dovoljno samo moliti. Pišimo Papi koji jedni može prekinuti ovu nepravdu..."

Izvor: Libertà e Persona

***

Još uvijek možete potpisati peticiju za smjenu komesara.


petak, prosinca 20, 2013

S dubokom tugom

Franjevke Bezgrješne, jedina ženska redovnička zajednica koja opslužuje Potvrđeno pravilo sv. Franje (Regola bollata iz 1223.), za sada su izmaknule uvođenju komesarijata koji se odnosi samo na mušku kongregaciju, ali ta prijetnja, kako smo već čitali, nije nestvarna. Zato su 13. prosinca 2013. na svojoj novoj službenoj stranici odlučno reagirale na izjavu iz okružnice apostolskog povjerenika za franjevce Bezgrješne, u kojoj je sestrama uputio oštru kritiku.

"S dubokom tugom i zaprepaštenjem doznale smo da u okružnici od 8. prosinca 2013., upućenoj svim franjevcima Bezgrješne, velečasni otac Volpi optužuje 'neke istaknute članice sestara franjevaka Bezgrješne' da su pridonijele stvaranju 'iskrivljenog mentaliteta' kod fratara, utječući snažno na njihov način života.

Smatramo potpuno neutemeljenima takve optužbe koje u svojoj općenitosti vrijeđaju cijelu našu ustanovu, i zato ih u potpunosti odbacujemo sjećajući se s našim papom Franjom da 'tko kleveće, ubija braću' (2. rujna 2013.) dok, naprotiv, 'milosrđe mijenja svijet' (17. ožujka 2013.).

S naše strane, pokušavamo slijediti poziv Namjesnika Kristova: 'kročiti u Gospodinovoj prisutnosti, s Gospodinovim križem; da imamo hrabrosti graditi Crkvu na krvi koju je Gospodin prolio na križu i ispovijedati jedinu slavu – Krista raspetoga. I tako će Crkva ići naprijed. ' (14. ožujka 2013.)."

utorak, prosinca 17, 2013

Roba otkupiti

Nakon više predstavljenih svetih trinitaraca (1, 2, 3), na red je došao i njihov utemeljitelj, sv. Ivan Matski, i to na 800. obljetnicu njegove smrti. Kao i kratki životopis o sv. Ivanu Krstitelju od Začeća i ovaj je djelo o. P. Aliage Asensija. Naravno, postoji još mnogo manje poznatih zanimljivosti koje tu nisu spomenute, kao npr. događaj kad je sv. Ivan Matski 1209. vidio sv. Franju Asiškog kako prosi dok je čekao u Rimu potvrdu svog reda i pravila. Osnivač trinitaraca ga je pozvao u kuću svog reda u Rimu i tako je nastalo prijateljstvo ove dvojice Božjih ugodnika, a u dostupnim životopisima sv. Ivana Matskog spominje se i njegova misija s ove strane Jadrana. Nakon biografije tu su i jedine litanije koja sam pronašao na njegovu čast. 

Slika prve mise sv. Ivana Matskog, čest je motiv na mnogim internetskim stranicama i blogovima o klasičnom rimskom obredu, pa je i to dobar razlog da malo više upoznamo ovog svetca koji je veliku milost primio upravo na svetoj misi i osnovao red čije su glavne zadaće, kako je govorio o. M. Ferrer, pjevati Božanski oficij na kanonske časove; prositi i veličati klanjanja dostojno Trojstvo poput anđelâ na zemlji; te prikupljati milostinju i nositi je u berberske krajeve za otkup zasužnjenih kršćana (4).

I.)

"Izvori utemeljitelja Reda Presvetog Trojstva zovu 'Ivan iz Provanse', naznačujući tako da je njegova rodna regija smještena između Alpa i Mediterana. U sedamnaestom je stoljeću njegovo rodno mjesto locirano u malom selu Faucon de Barcelonnette. Njegovo prezime 'de Mata' ili 'Matha', prvi se put nalazi 1203. u transkriptu dokumenta grofa od Bauxa naslovljenom 'Ivanu de Mathi, ministru Reda Presvetog Trojstva'.

Ivan je rođen oko 1150. u bogatoj obitelji, a kasnije se posvetio studiranju što je u to vrijeme bilo rezervirano za elitu i gornji društveni sloj. Čini se da je bio po naravi pobožan 'od djetinjstva i planirao ući u neki red'.

Na studij je pošao u Pariz gdje se našao u središtu najprestižnije ustanove na Zapadu- Pariške katedralne škole. Tu je studirao 'septem artes liberales', a zatim teologiju, pri čemu su glavna djela bila Biblija i Četiri knjige sentencija Petra Lombardskoga. Među njegovim učiteljima bio je glasoviti Prepositino (ili Prevostino), veliki teolog i uvaženi filozof koji je vrlo cijenio Ivana koji je bio je u bliskom kontaktu i s drugom velikom pariškom teologijskom školom, opatijom Sv. Viktora. Iz njegova studentskog razdoblja ostala je sačuvana bilješka kako je 'budući da je bio predan i marljiv u službi Božjoj, više puta trpio zajedljivost svojih vršnjaka'. Ta nam je informacija važna za rekonstrukciju njegova duhovnog puta jer nam predstavlja mladića koji je trpio zbog svoga kršćanskog života, mladića predana molitvi i dobrim djelima.

Ivan Matski je živio kao student u Parizu skoro osam godina. Kad je završio studije, po ovlasti biskupa M. de Sullyja dodijeljen mu je naslov 'meštra teologije', tj. postao je profesor teologije na Katedralnoj školi u Parizu. Poučavao je od 1185. do 1192. Izvori ga jednoglasno nazivaju 'meštrom teologije'. Uživao je glas Božjeg čovjeka, odanog i marljivog u svojoj službi.

Jedan od najstarijih izvora o početcima Reda, naslovljen 'Hoc fuit initium', koji se datira u sredinu XIII. st., spominje nam da je meštar Ivan želeći služiti Bogu odlučio postati svećenikom 'da ima dobroga razloga' moliti Božanski oficij i posvetiti se molitvi. Molio je Gospodina da mu pokaže u koji red treba ući. Za vrijeme prve mise, Ivan je od Boga primio mističnu milost u kojoj je prepoznao božansku uputu o svojoj misiji; trinitarci u tom događaju prepoznaju 'nadahnuće' za utemeljenje svog reda. Neka nam auktor spisa 'Hoc fuit initium' prepriča što se dogodilo:



'Kad je nadošlo vrijeme da služi svoju prvu misu, molio je gospodina biskupa pariškog, opata Sv. Viktora iz Pariza i svoga mentora Prevostina da nazoče... Na naznačeni dan je služio misu na kojoj su bili svi pariški uglednici. Kad je stigao do kanona, molio je Gospodina, ako je Njegova volja, da mu očituje u koji red treba ući za svoje spasenje. Uzdigavši pogled prema nebu, vidio je Božje veličanstvo, Boga kako u svojim rukama drži dva čovjeka s lancima oko gležnjeva; jedan je bio crn i deformiran, a drugi mršav i blijed.

Kako je duže vremena zastao tijekom posvete, oni oko njega... čudili su se što se zbiva. Isti biskup, opat i meštar Prevostin, podigavši pogled uvis vidješe isto i daše slavu Gospodinu, zatim ga probudiše i on, vrativši se sebi, nastavi s celebracijom. Kad je misa završila, pitali su ga što je vidio. Ispripovjedi što je vidio i dade slavu Gospodinu. I oni rekoše da su vidjeli isto'.*

Tako je Gospodin očitovao svoju volju tom čovjeku, pozvavši ga da se zauzme dramom zarobljenikâ. Križarski ratovi, rekonkvista Španjolske od Maura i porast gusarstva na Sredozemlju, rezultirali su zarobljavanjem mnogih kršćana i muslimana koji su bili tretirani kao ratni plijen i prodavani kao robovi. Zarobljavanje je bila jedna od velikih drama koja je pogađala srednjovjekovno društvo općenito. Sudba tih nesretnika je zabrinjavala Crkvu, zato je na pomoć vjernika u njihovu korist gledala kao na jedno od djela milosrđa vrlo zaslužno u Božjim očima.

Trgovina ljudima na Sredozemlju među kršćanskim i muslimanskim zemljama trajala je stoljećima, a bila je vrlo aktivna u vrijeme Ivana Matskog koji je živio u Parizu kad je pukla vijest o padu Jeruzalema u Saladinove ruke (1187.). U to je vrijeme odjekivao poziv na Treću križarsku vojnu u kojoj je sudjelovao kralj Filip II. August. Vjerojatno je Ivan u ožujku 1188. nazočio koncilu u Parizu o križarskoj vojni.

Nakon što je primio viđenje na svojoj prvoj misi, koje se obično datira 1193. god., Ivan je razgovarao s pariškim biskupom i s opatom Sv. Viktora. Odlučio se povući u šumu smještenu oko 70 km od grada na Seini zvanoj Cerfroid, tada u Biskupiji Meaux. Tamo su živjeli pustinjaci, a među njima prema tradiciji Reda i sv. Feliks de Valois, 'suutemeljitelj' ili 'suradnik' u utemeljenju trinitaraca. S njima je Ivan podijelio svoje misli, želje i planove.

U okviru pustinjačkog života u Cerfroidu, nastala je prva zajednica Reda Presvetog Trojstva. Marguerite de Blois, buduća burgundijska grofica, darovala je 1194. novonastalom redu imanje Cerfroid 'za otkup onih... koje su zarobili neprijatelji križa Kristova'. Ubrzo su osnovane još dvije kuće u blizini Pariza; Planels i Bourg-la-Reine.

U međuvremenu je za papu izabran Lotar, iz obitelji grofova od Segnija, 8. siječnja 1198., i uzeo ime Inocent III. Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan Matski je stigao u Rim, zamolio i dobio audijenciju kod novog pape. Vjerojatno su se poznavali jer je papa studirao u Parizu. Plod toga susreta bila je bula 'Cum a nobis', 16. svibnja 1198., kojom Inocent III. uzima pod zaštitu sv. Petra prve tri trinitarske kuće.

Vrativši se u Pariz, uz pomoć biskupa pariškog i opata Sv. Viktora, Ivan je pripremio projekt 'pravila života' za redovnike reda u nastanku. U prosincu iste 1198. godine vratio se u Rim gdje ga je papa primio otvorenih ruku. Nakon razmatranja predloženog nacrta, napisan je konačni tekst pravila. Bulom 'Operante divine dispositionis', 17. prosinca 1198., papa Inocent III. potvrdio je to pravilo riječima: 'Budući da smo ustanovili... da tražiš više interes Kristov, nego svoj; Mi, želeći da ti bude od pomoći apostolska zaštita, auktoritetom ovoga pisma dopuštamo tebi i tvojim nasljednicima ovo pravilo prema kojem trebate živjeti... i određujemo da ostane zauvijek nedirnuto.'

Pravilo treba promatrati kao glavni izvor za poznavanje duha Ivana Matskog te karizme i misije trinitaraca u Crkvi. Ukratko, njegov se sadržaj može sažeti u deset točaka:

1.) Ime je Red Presvetog Trojstva. Redovnici se zovu 'braća kuće Svetog Trojstva', sve crkve Reda nose ime 'od Svetog Trojstva', samostani su 'kuće Svetog Trojstva', a glavna svetkovina je Presveto Trojstvo. U Pravilu se često susreću referencije na broj tri, što se očito odnosi na otajstvo Trojstva.

2.) Naše pravilo je jedno od prvih koje izričito spominje tri zavjeta koja tvore temelj redovničkog života: čistoću, siromaštvo i poslušnost. Čistoća je unesena zbog izravnog dodira s laicima, za razliku od monaha. Siromaštvo je definirano kao 'bez vlastitih stvari' ('sine proprio'), naglašavajući apsolutno individualno odricanje redovnika od posjedovanja materijalnih dobara. Utemeljitelj je želio stogost i minuciozno ju je uvrstio u život zajednice u sve moguće okolnosti života jedne redovničke zajednice, počevši s jelom, odjećom, građevinama, putovanjima, kupovinom i prodajom, ručnim radom. Redovničko siromaštvo manifestira se prvenstveno u zajedničkom opsluživanju obveze rada. Poslušnost se duguje ministru kuće čije ćemo kompetencije analizirati kasnije.

3.) Djela koja karakteriziraju Red su otkupljivanje zasužnjenih kršćana 'zbog njihove vjere u Krista', djelo milosrđa za koje trinitarci trebaju posvetiti sebe i svoja dobra. Pravilo navodi dva načina otkupljivanja. Jedno je 'platiti razumnu cijenu za njihov otkup', a drugo otkupiti zarobljene pogane 'da se kasnije preko razumne razmjene u dobroj vjeri, otkupi kršćanin u zamjenu za pogana, u skladu sa zaslugama i staležom osoba'. S druge strane, naglašava se važnost djela milosrđa u korist 'gostiju', 'siromaha', 'putnika prolaznika' (hodočasnika) i 'bolesnika'. Utemeljitelj je htio da trinitarske kuće imaju 'hospicij' u kojem treba izaći ususret duhovnim i tjelesnim potrebama ljudi, i da jedan redovnik ('diskretan' i 'ljubazan') bude za njih zadužen.

4.) Siromaštvo Reda se shvaća kao podjela dobara kuće Svetog Trojstva i ploda rada redovnika s robovima i siromasima. Taj ideal se konkretno prenosi u ekonomski sustav zvan tradicionalno 'tertia pars'. Ivan je naredio podjelu svih dobara na tri dijela: jedan dio za uzdržavanje zajednice, jedan za djela milosrađa, a treći dio je za otkup robova.

5.) Glede molitve, najveći je naglasak na tišini. Braća trebaju slijediti liturgijske običaje regularnih kanonika Sv. Viktora u Parizu. Svake večeri u hospiciju, u nazočnosti siromaha treba održati molitvu za mir Crkve i kršćanstva, 'za dobročinitelje i za one za koje Crkva običava moliti'.

6.) Kuća Svetog Trojstva ('domus Sanctae Trinitatis') sastoji se od crkve 'jednostavne konstrukcije', spavaonice, blagovaonice, bolnice i gostinjca.

7.) Karakterističan znak je crveno-plavi križ koji braća nose na svojim 'plaštevima'. Te su boje kristološke, podsjećaju na Kristovo pravo božanstvo (crvena) i pravo čovještvo (plava).

8.) Glavar 'kuće Sv. Trojstva' zove se 'minister' tj. 'poslužitelj', kako je zapovjedio Isus: 'Najveći među vama neka vam bude poslužitelj' (Mt 23, 11). Bira se 'zajedničkim promišljanjem braće' (klerika i laika) i mora biti besprijekoran glede svoga morala i doktrine, nužno je da bude svećenik. Pravilo pažljivo navodi njegove kompetencije i ovlasti. Tako se 'ministar treba marno pobrinuti da prijanja uz sve zapovjedi Pravila kao što moraju ostala braća'.

9.) Sveti Ivan Matski kapitalnu važnost daje celebraciji kapitula kuće Svetog Trojstva, u kojem trebaju sudjelovati svi članovi zajednice. Kapitul donosi odluke nužne za funkcioniranje kuće, a treba se održavati svake nedjelje. Njegove ovlasti sežu od ekonomske administracije (podjela 'tertiae partis'), duhovnih ekshortacija (vrsta govora o vjeri i moralu) do bratskog ispravka. Niz propisa- baziranih na zdravom razumu i koje uzimaju u obzir mogućnosti i ograničenja članova zajednice- idu za mirom i pravednošću u osobnim odnosima među redovnicima koji čine trinitarsku zajednicu.

10.) Temeljni odnos među članovima zajednice je bratstvo. Riječ brat ('frater') pojavljuje se trideset i jedan put u Pravilu i odnosi se na Isusove riječi: 'Svi ste braća' (Mt 23, 8). 'Idealna' trinitarska zajednica sastoji se od sedam redovnika (3 klerika, 3 brata laika i ministar koji treba biti klerik). U to je vrijeme bila novina da se stvaraju tako male zajednice nasuprot velikim opatijama i samostanima kanonika. Bratsko milosrđe je zakon koji ravna zajedničkim životom. 'Takvo treba biti milosrđe među braćom klericima i braćom laicima da jedu istu hranu, koriste istu odjeću, spavaonicu, blagovaonicu i isti stol'.

Sveti Ivan Matski proveo je cijelu tu zimu u Rimu. Papa Inocent III. ophodio se prema njemu s najvećom ljubaznošću. Papinskom bulom 'Sacrosancta Ecclesia Romana' od 4. siječnja 1199., bila je obnovljena papinska zaštita nad kućama Reda. Konzistorijalnom bulom 'Operante Patre luminum', 3. veljače 1199. koju su potpisali papa i šesnaestorica kardinala, potvrđeni su Red i njegovo pravilo, i dane različite povlastice, ovlasti i izuzeća.

Papa Inocent III. napisao je 8. ožujka 1199. pismo Miramolinu, marokanskom kralju, i dao ga Ivanu i njegovoj braći kao pismo kojim predstavlja novi red. 'Neki ljudi, među kojima nositelji ovoga pisma, nadahnuti od Boga, ustanoviše nedavno Pravilo i Red po čijim statutima za otkup robova troše trećinu svojih dobara... Budući da djelo koje smo izložili odgovara koliko kršćanima toliko poganima, odlučili smo te obavijestiti ovim apostolskim pismom'.

Lako je zamisliti da je Ivan Matski odmah poduzeo putovanje na marokanski dvor i kako je tom prilikom ostvario jedan otkup zarobljenika. Tako se tradicionalno misli. Trinitarci su tamo bili dobro primljeni. U ambijentu gdje je ljudska osoba bila svedena na robovanje i bila smatrana običnom robom, Ivan Matski i njegova subraća, posvećena Presvetom Trojstvu, u potpunosti su svoje osobe i svoja dobra stavila u službu otkupa tih robova izloženih opasnosti otpada od vjere. Tako su istodobno koristili i kršćanima i muslimanima jer su slobodu zadobivali robovi jedne i druge strane.

Najvažnija točka zapadnoga Sredozemlja bio je Marseille. Ivan Matski otišao je onamo tijekom 1200. kako bi ustanovio kuću Reda. S biskupom Rainierom i katedralnim kaptolom je brzo postigao dogovor i stekao kuću blizu Galskih vrata. Zamolio je biskupa da sagradi crkvu i groblje. Dopuštenje je dobio 1203. U tom dokumentu dolazi do izražaja jedna od dominantnih odlika utemeljiteljeve osobnosti; čovjeka koji traži mir s mjesnom crkvom tako što se odriče svega što vodi sporovima i tužbama. Iste godine grofovi Bauxa (gospodari Marseillea) uzeli su tu kuću pod svoju zaštitu i dali joj razne povlastice i naklonosti. Ta trinitarska zajednica preuzela je i brigu za bolnicu Sv. Martina u starom dijelu grada.

Druga važna luka na Mediteranu, osobito aktivna u trgovini robovima, bio je Arles, na ušću rijeke Rhône. Ivan Matski se predstavio biskupu Mihaelu kako bi zatražio dopuštenje za fundaciju. Braća su stigla 1201., a u studenom 1202. biskup je povoljno odgovorio na njihov zahtjev, hvaleći rad utemeljitelja. Kuća je bila smještena izvan grada, blizu Vrata sv. Stjepana. Sastojala se od crkve, groblja i bolnice dobro koristeći ruralnom mjesnom pučanstvu. Vrlo blizu Arlesa osnovana je druga kuća u selu St. Gilles; važnom odmorištu na hodočasničkom putu u Santiago de Compostelu. Datum njenog osnutka seže u 1203. Braća su tu bila zadužena za bolnicu Sv. Jakova.

Utemeljitelj je stigao u Léridu 1201., malo nakon što je ponovo osvojena od muslimana. Gotovo istovremeno je osnovao kuću u Avingañi (blizu sela Serós), donacijom plemića Pedra de Bellvísa, i u Léridi, u bolnici P. Molinera. Avingaña je bila poljoprivredno mjesto, pokraj rijeka Segre i Cinca, na prometnoj ruti hodočasnika u Santiago de Compostelu.

Nastala je kontroverzija s biskupom Léride (Gombaldom de Camporrellsom, +1205.) glede desetine koju je Pedro de Bellvís darovao trinitarcima na štetu biskupa. Ivan Matski koji je u Pravilu utvrdio da braća 'ne prihvaćaju desetine iz ruke laika bez dopuštenja biskupa', još je jednom pokazao svoju miroljubivost. Napisao je u dokumentu da 'napušta i odriče se zauvijek desetine crkve u Léridi, priznajući i ispovijedajući da s pravom pripada rečenoj crkvi'. Gombaldo, dirnut tom gestom dobre volje, odrekao se sa svoje strane tih dobara 'na korist robova i siromaha u bolnici'.

Ivan se ponovo susreo s Inocentom III. u Ferentinu 1203. god. Papinskom bulom od 10. srpnja 1203. papa je potvrdio apostolsku zaštitu nad Redom i svakom trinitarskom kućom do tada osnovanom.

Jasni su razlozi zbog kojih je Ivan Matski bio zainteresiran za osnutak trinitarskih zajednica na Iberskom poluotoku, gdje su se susretale granice kršćanstva i islama s trajnom dramom ropstva koja je zahtijevala akciju Reda. Nakon prvih katalonskih fundacija, vidimo ga u Kastilji 1206., odlazi u Toledo gdje mu biskup Martin povjerava upravu bolnice Sv. Marije u Francuskoj četvrti.

U Toledu su se trinitarci mogli posvetiti otkupu robova, pravoj društvenoj potrebi tih godina na jugu Kastiljskog kraljevstva zbog trajnih maurskih prepada. Samostan trinitaraca u Toledu (koji je 1209. već imao svoju crkvu s naslovom Presv. Trojstva) bio je prva muška redovnička kuća unutar zidova carskog grada. Zajednica je uživala naklonost toledskog društva i razne važne donacije koje su učvrstile opstojnost trinitarske zajednice.

Ivan Matski je 1207. otišao u Atienzu gdje je plemenita gospođa Katarina dala velikodušnu donaciju posjeda u Burgosu i Lari. Čin donacije potpisan je u nazočnosti kralja Alfonza VIII. Kastiljskog, koji je donaciju potvrdio 14. ožujka 1207., potpisujući akt u nazočnosti šestorice biskupa, uključujući trojicu velikih dobročinitelja Ivana Matskog (toledskog nadbiskupa Martina, biskupa segovije Gonzala i burgoskog nadbiskupa Garciu) i sv. Julijana, drugog biskupa Cuence.

Moglo bi biti da je u tim okolnostima sv. Ivan Matski odlučio osnovati kuću u Segoviji, bilo na vlastitu inicijativu bilo na poziv biskupa don Gonzala koji mu je bio osobito naklonjen. Kuća je bila smještena izvan grada, blizu kapele Gospe od Fuencisle.** Imala je svoju bolnicu. U pastirskom pismu 'Inter charitatis cetera' (2. veljače 1208.), naslovljenom svim prelatima i vjernicima svoje dijeceze, biskup je preporučio Red Presvetog Trojstva i njihova djela milosrđa i otkupa. To je jedna od najljepših pohvala ikad napisana o trinitarcima i njihovu apostolatu i sigurno je ispunila radošću utemeljiteljevo srce.


U tom pismu Gonzalo trinitarcima dodjeljuje privilegije i traži od svih da budu velikodušni u kolektama koje su organizirali za otkup robova i za siromahe. Preko tog pisma doznajemo da je postojala bratovština Reda u kojoj su s fratrima surađivali laici skupljajući milostinju za otkupljivanje, odjevali odjeću s crveno-plavim križem i djelovali kao dobročinitelji svojim prilozima, posjećivali trinitarsku bolnicu i crkvu te zadobivali oproste i duhovna dobra. Biskup potiče sve da se učlane u trinitarsku bratovštinu u tom pismu od povijesne važnosti za vrijeme kad se govori o povezivanju laika u bratstvo Reda.

Kralj Alfonz VIII. Kastiljski darovao je sv. Ivanu Matskom mjesto za osnutak samostana u Burgosu, glavi Kastiljskog kraljevstva. Novom donacijom biskup García Martínez dao je Ivanu dopuštenje za gradnju crkve i groblja za redovnike i bolnice za uboge. Fundacija u Burgosu konsolidirana je 1209. i dobro poslužila stanovnicima kao i mnogim hodočasnicima u Santiago de Compostelu.

Ivan se na Apeninski poluotok vratio 1209. kako bi se susreo s papom Inocentom III. Prolazeći Aragonom osnivao je brojne bratovštine i primio donacije kralja Jakova I. Vjerojatno je bio nazočan ustanovljenju kuće u Daroci s bolnicom i crkvom (po svoj prilici prije 1209.). Papa je u to vrijeme bio u Viterbu, a Ivan ga je obavijestio o napretku Reda čiji je rast bio zamjetan u Francuskoj i u Španjolskoj. Inocent III. i četrnaest kardinala potpisali su 21. lipnja 1209. konzistorijalnu bulu u kojoj se iznova potvrđuje Red, navode sve njegove kuće i daju novi privilegiji i milosti. Među novim fundacijama nalazi se lijepo iznenađenje: 'Crkva sv. Tome 'in Formis' u gradu Rimu sa svim što joj pripada'.

Tri tjedna kasnije u buli 'Inter cetera beneficia', 12. srpnja 1209., primjećujući da je Gospodin dopustio proširenje novonastalog reda 'od jednog mora do drugoga' i želeći ga promovirati, Papa daruje 'Ivanu, ministru, i braći... Reda Presvetog Trojstva' crkvu Sv. Tome 'in Formis' u Rimu sa svim dobrima, vrlo brojnima (bile su 73 nekretnine uključujući kripte blizu Koloseja) koja se navode u buli. Radilo se o staroj benediktinskoj opatiji na brežuljku Celiju, važnoj zbog svoga strateškog položaja i blizine bazilici Sv. Ivana Lateranskog i apostolskoj palači, uobičajenoj papinoj rezidenciji.

Nemamo informacija da bi Ivan nakon tog datuma napustio Rim. U to je vrijeme bio u svojima šezdesetim godinama, u epohi kad je životni vijek bio puno kraći, nego što je danas. Utemeljio je Red s njegovim različitim institucijama, pokrenuo osnutak mnogih kuća i u deset godina proputovao Francusku, Španjolsku, Italiju i Maroko. Zadnjih godina svog života pojavljuje se u dokumentima kao 'ministar Sv. Tome 'in Formis''.

Jako nastojeći oko nove kuće, Ivan je posljednjih godina imao dosta posla izlazeći ususret mnogim potrebama rimske trinitarske zajednice i različitim pitanjima života Reda čiji je bio utemeljitelj i glavni ministar. Može biti da je već u početcima trinitarske zajednice odredio neki prostor djelu hospitalnosti u Sv. Tomi 'in Formis', iako se prvi spomen te bolnice nalazi u jednoj buli Honorija III. iz 1217.

Sâm utemeljitelj je bio taj koji je pokrenuo jedno monumentalno djelo u Sv. Tomi 'in Formis' od izuzetne važnosti za trinitarce, koje je ostalo čudesno sačuvano u cijelosti do naših dana. Riječ je o predivnom mozaiku na fasadi glavnog ulaza u kuću Sv. Tome 'in Formis' koje predstavlja pečat Reda. Scena prikazuje viđenje sv. Ivana Matskog na njegovoj prvoj misi, odnosno viđenje Inocenta III., ili oba viđenja, već prema različitim tradicijama.

Mozaik je postavljen nad glavni ulaz kuće, a na luku se čita natpis: 'Meštar Jakov sa sinom svojim Kuzmom učini ovo djelo' ('Magister Jacobus cum filio suo Cosmato fecit hco [sic] opus'). Radi se o majstorima u mramoru koji pripadaju slavnoj kući Cosmati (otuda ime 'arte cosmatesco') koji su 1210. izradili taj mozaik. Kružnog je oblika, a uokolo stoji: '+Pečat Reda Presvetog Trojstva i robova' ('+Signum Ordinis Sanctae Trinitatis et Captivorum). U središtu je Kristov lik na tronu, na zlatnoj pozadini, kao Pantokrator, za zglobove ruku drži dva okovana čovjeka, što jasno naznačuje da se radi o robovima. Jedan je bijel i drži u ruci dvobojni crveno-plavi križ, a drugi je crn.

Kako je rečeno, radi se o monumentalnoj reprezentaciji pečata Reda (jednog od temeljnih simbola svakoga srednjovjekovnog reda) koji su sv. Ivan Matski i njegovi nasljednici na čelu Reda koristili za službene dokumente. Scena u središtu ima fundamentalnu teologijsku i povijesnu vrijednost za identitet trinitarskog reda, u odnosu na djelo otkupljivanja onih koji su trpjeli ropstvo zbog svoje vjere u Krista.

O zadnjim danima života Ivana Matskog nemamo nikakvih suvremenih izvještaja. Krajem XV. st. generalni ministar Robert Gaguin u izvještaju o utemeljenju Reda iz dostupnih mu pisanih i usmenih izvora koje je prikupio piše:

'Na istom je mjestu [Sv. Toma 'in Formis'] Ivan živio kao prvi viši ministar novog reda, uzoran životom i na divan način strpljiv u bolesti, lišavao se jela, malo spavao i to na podu, koristeći kratku strunjaču i jastuk za glavu, ne više od četiri sata; ako nije imao drugih obveza, ostatak vremena je posvećivao molitvi, a ponekad tumačio i propovijedao Riječ Božju narodu i stadu Gospodnjem. Kako su u to vrijeme kršćanski kneževi bili u ratu protiv neprijatelja vjere u Palestini i okolici Jeruzalema, preporučivao je braći da se brinu za kršćanske vojnike križare, da liječe njihove rane i da otkupljuju zarobljene. U tu se svrhu Red proširio na mnoga mjesta.'

Ivan Matski pokopan je u crkvi Sv. Tome 'in Fromis', 21. prosinca 1213. Tradicija Reda datira njegovu smrt 17. prosinca 1213., vjerojatno zato što su crkveni propisi dopuštali najviše četiri dana bdijenja kod pokojnikova tijela, pa bi se njegova smrt poklapala s petnaestom obljetnicom otkad je papa Inocent III. potvrdio Red.

Tijelo mu je bilo smješteno u mramorni sarkofag s natpisom: 'Godine od Utjelovljenja Gospodinova 1197. [sic], godine prve pontifikata gospodina pape Inocenta III., prosinca 17., na inicijativu Božju bi ustanovljen Red Svetog Trojstva i robova po fra Ivanu, pod vlastitim pravilom koje je dopustila Apostolska Stolica. Bi pokopan isti fra Ivan na ovom mjestu, godine Gospodnje 1213., mjeseca prosinca, dana 21.'

Treba naglasiti kako se usprkos obilju i iznimnoj kvaliteti dokumenata o životu Ivana Matskog, spomen na njega vremenom izgubio. Stoljećima mu nije iskazivana nikakva pobožnost. Ime mu je nestalo čak i iz službenih dokumenata Reda, a spominjalo se vrlo maglovito u usmenim tradicijama o početcima Reda, od kojih su se neke značajno razlikovale. K tomu, budući da je generalni ministar prisegao na vjernost Klementu VII., avignonskom protupapi, braću je papa Bonifacije IX. prognao 1389. iz Sv. Tome 'in Formis' i prisilio da napuste Rim.

Uspomena na utemeljitelja (uvijek povezanog s Feliksom Valezijskim) počela se u Redu buditi u XVI. st., zahvaljujući nekim izvještajima o početcima trinitaraca Roberta Gaguina (+1503.) koji su se širili tiskanjem. I poznavanje prvotnog pravila koje je 1198. potvrdio Inocent III. i bule 'Operante divine dispositionis' na koju se izgubio svaki spomen, jer je bila prihvaćena izmijenjena verzija Pravila koje je 1267. potvrdio Klement IV. Trinitarci su se konačno 1570. vratili u Rim nakon više od stoljeća i pol. Privremeno su se smjestili u Sv. Tomi 'in Formis' te otkrili utemeljiteljev grob i druge vrijedne uspomene iz početaka Reda. Tako je ponovo kod trinitaraca nastalo zanimanje i čašćenje uspomene na sv. Ivana Matskog, i počeli su (krajem XVI. st.) pokazivati određeni interes za njegovo štovanje.

Iako su i 'obuveni' trinitarci također radili na kauzi sv. Ivana Matskog, bila je kanonizacija sv. Ivana Matskog i sv. Feliksa Valezijskog dokazivanjem njihova 'kulta od pamtivijeka' posebna zasluga sv. Ivana Krstitelja od Začeća, bosonogih trinitaraca i zajednice iz San Carlina (utemeljene u Rimu 1612. da bude sjedište prokuratora bosonogih trinitaraca kod Svete Stolice kojemu je taj predmet bio glavna zadaća). U tom je smislu bio odlučujući diplomatski pritisak španjolskog kralja Filipa IV. preko veleposlanika u Rimu.

Konačno, 14. kolovoza 1666. Sveta kongregacija obreda izdala je dekret kojim se priznaje kult od pamtivijeka sv. Ivana Matskog i sv. Feliksa Valezijskog. Papa Aleksandar VII. ratificirao je taj dekret 21. listopada iste godine. To je ono što se u crkvenom jeziku naziva 'ekvivalentna kanonizacija'.

Na traženje španjolskog kralja Karla II., misu i oficij na čast svetim utemeljiteljima dopustio je papa Klement IX. trinitarcima Španjolske i Savoje 1669. Sljedeće je godine o. Filip od Isusa (generalni prokurator bosonogih trinitaraca) dobivši pismo potpore od kralja Ljudevita IX., postigao uključivanje imena obaju svetaca u Rimski martirologij. Kao spomen Ivana Matskog određen je 17. prosinca. Kako taj datum koincidira s velikim vremenom došašća, papa Inocent XI. (trinitarski trećoredac), pomaknuo je datum održavanja na 8. veljače, na kojem je ostao sve do reforme općeg kalendara nakon II. vatikanskog koncila.

Međutim, tek je 1694. papa Inocent XII. njegov blagdan proširio na cijelu Crkvu. Danas se u Rimskom martirologiju objavljenom za Ivana Pavla II. pojavljuje 17. prosinca uz sljedeće riječi: 'Na Celijskom brežuljku u Rimu, sv. Ivan Matski, svećenik, francuskog podrijetla, koji je utemeljio Red Presvetoga Trojstva za otkup robova'.

Utemeljiteljevo tijelo (od 1389. u posjedu kaptola bazilike Sv. Petra) bilo je praktično napušteno. Sveti Ivan Krstitelj od Začeća za vrijeme boravka u Rimu (1598.-1599.) piše da je tamo: 'dio kuće koja je bila prva našega reda u Rimu s bolnicom koja ima rentu od 30000 dukata godišnje. Ta kuća i imanje imaju domaćina koji uzgaja kokoši'. Oko 1655., kad se proces dokazivanja štovanja od pamtivijeka bližio kraju, trinitarci su izrazili želju da povrate tijelo sv. Ivana Matskog i da ga časte.

Dvojica španjolskih obuvenih trinitaraca, Gonzalo Medina iz madridskog samostana i Josip Vidal iz samostana Duha Svetoga u Palmi de Mallorci, preuzeli su na sebe zadatak da uzmu svečevo tijelo. Iskoristili su sedisvakanciju nakon smrti Inocenta X. i u noći s 18. na 19. ožujka 1655. ušli u crkvu Sv. Tome 'in Formis', otvorili sarkofag i odnijeli tijelo sv. Ivana Matskog. Otac Petar Arias Portocarrero i spomenuta dvojica subraće vratili su se u Španjolsku noseći sa sobom utemeljiteljeve relikvije. Budući da su kanonici Sv. Petra prijavili krađu, nuncij u Španjolskoj je zaplijenio tijelo i smjestio ga u kapelu nuncijature.

Nuncij je 1686. povjerio tijelo bosonogim trinitarcima. Kongregacija obredâ 1721. priznala je autentičnost relikvija. Sljedeće je godine o. Mihael od Sv. Josipa dobio dekret od kanonikâ Sv. Petra da se vlasništvo povjerava bosonogim trinitarcima. Oni su značajan dio (glavu i noge) čuvali u svojoj kući u Madridu (sada kapucinski samostan Isusa 'de Medinaceli'), a ostatak stavili u izrezbarenu srebrnu urnu i izložili na štovanje vjernicima. Ostatak je povjeren obuvenima u samostanu u Ulici Atocha u Madridu. Ostale su relikvije poslane kaptolu Sv. Petra u Vatikan, crkvi Sv. Tome 'in Formis', obuvenim trinitarcima u Toulusi i Portugalskoj provinciji.

Opća je eksklaustracija 1835. prisilila trinitarce (obuvene i bosonoge) da relikvijare s ostatcima sv. Ivana Matskog predaju klauzurnim bosonogim trinitarkama iz samostana Sv. Ildefonza (u Ulici L. de Vege u Madridu). U vrijeme II. republike, točnije u svibnju 1931., relikvije su iz staha od svetogrđa bile skrivene u domu obitelji Navarro Reverter. Na početku Španjolskoga građanskog rata (1936.) bile su ukradene, a 1939. trinitarske koludrice našle su ostavljenu urnu s relivijama u podrumima katedrale Sv. Izidora. Uzele su ih i odnijele u svoj samostan.

Tijelo sv. Ivana Matskog bilo je 8. listopada 1966. svečano preneseno u novo sjemenište Provincije Bezgrješnog Začeća u Salamanci. Privremeno je bilo smješteno u kapeli zajednice i tek se na kraju XX. st. moglo svečano smjestiti u novu crkvu koju su u modernom stilu dizajnirala dvojica navarrskih arhitekata, P. Ustarroz i M. Íñiguez. Crkva Sv. Ivana Matskog svečano je posvećena 7. svibnja 2000.


Što se tiče prvotnog sarkofaga, trinitarci su ga uspjeli dobiti zahvaljujući osobnom prijateljstvu pape Benedikta XIV. s o. Mihaelom od Sv. Josipa, koji je živio u samostanu San Carlino u Rimu, bulom 'Minime dubitamus' od 3. veljače 1749. Otac Mihael, nakon što je ostavio dva dijela iz unutrašnjosti sarkofaga za San Carlino, prevezao ga je u kuću bosonogih u Madridu. Usprkos generalnoj eksklaustraciji redovnikâ, ostao je očuvan u kući, a ponovo će ga pronaći među ruinama povjesničar F. Fita krajem XIX. st. koji ga je nakon proučavanja poslao u Nacionalni arheološki muzej u Madridu gdje se i danas nalazi.

Sveti Ivan Matski stoljećima je uživao priznanje i divljenje zbog svog djela za otkupljivanje robova, koje ga je učinilo dostojnim imena dobročinitelja čovječanstva. Znakovito je da je u XIX. st. jedna njegova skulptura (kipara Ernesta-Eugena Hiollea) bila smještena u Parizu u Panteonu slavnih ljudi, sa sv. Vinkom Paulskim kao jedinim svećenicima među ostalim ličnostima. Taj se kip danas nalazi u katedrali u Arrrasu.

Od Ivana Matskog nam dolaze mnoge poruke koje nam omogućuju da shvatimo izvanrednu evađeosku vrijednost njegova života i djela. Utemeljitelj je bio čovjek duboke ljudskosti, poznavatelj čovjekovih visina, ali i ograničenja, poznavatelj svoga vremena i njegove drame koja je od njega zahtijevala čvrstu vjeru u Boga i njegovu predanost u korist siromaha. Ivan Matski jest i ostat će trajan uzor kršćanina koji dirnut ljubavlju Presvetog Trojstva ne želi ništa drugo, nego Kristov interes staviti na prvo mjesto, posvećujući se liturgiji, ljubeći šutnju, cijeneći i proučavajući Riječ Božju, opslužujući poniznost, izuzetno pazeći na bližnje u bratskom životu trinitarske redovničke zajednice, u trajnom duhu služenja, čestom dijalogu, tražeći sve što unaprijeđuje praksu evanđeoskih savjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, u velikodušnoj i solidarnoj otvorenosti dobara i prostora za robove i siromašne. Putovao je gorama i dolima i provodio vrijeme u gradovima i selima gdje je osnivao kuće Svetoga Trojstva koje istodobno trebaju biti spomen i navještaj one kuće koju je Bog pripravio svojim sinovima i kćerima u Kraljevstvu nebeskom.

Ivan Matski je glas koji viče i svraća pozornost na one koji trpe zbog vjere u Krista, onima koji trpe progone od ljudi, koji su marginalizirani i izgnani iz društva. Ivan je bio potpuno konzumiran ljubavlju Boga Oca za svoju djecu koja pate i koja su najpotrebitija. Bio je sjedinjen s Kristom Otkupiteljem koji je došao da ih oslobodi od moći grijeha i smrti, bio je suradnik Duha Svetoga koji otvara nove puteve tako da ljudi mogu živjeti u dostojanstvu i u slobodi kao djeca Božja.

Ivan Matski je vjeran pratitelj prijatelja Božjih, onih koji kroz život prolaze 'šuteći i radeći', čovjek molitve vođen ljubavlju Kristovom koji je teologijsku refleksiju kombinirao s osjećajem za akciju, sposoban konkretizirati ono što je primio u Euharistiji, čuo u božanskom čitanju, shvatio u Duhu Svetom, što je vidio i što mu je pokazano od Boga za dolazak prave slobode svim ljudima."

Bilješke:
* Različiti srednjovjekovni tekstovi prenose da je i Inocent III. primio istu viziju. Određena tradicija naglašava važnost papina viđenja (u nazočnosti dvaju trinitarskih svetaca, Ivana i Feliksa) u korist starog mota Reda: Ovaj je red potvrdio sam višnji Bog, a nisu ga napravili svetci. Tradicija Reda se slaže da je originalna inspiracija bila tijekom drugog blagdana sv. Janje, 28. siječnja. Postoje i dva tumačenja; prema jednom, 28. siječnja je bila papina vizija, a 25. studenog (blagdan sv. Katarine Aleksandrijske) vizija sv. Ivana Matskog. Danas se daje prednost verziji prema kojoj je sv. Ivan Matski imao viđenje 28. siječnja.
** Samostan koji je osnovao sv. Ivan Matski trinitarci su napustili u XVI. st. i preselili se unutar grada. Zatim je bio u rukama bosonogih karmelićana. Iznad svega, poznat je po tomu što njegova crkva čuva grob sv. Ivana od Križa, crkvenog naučitelja."


II.)

LITANIJE NA ČAST SV. IVANU MATSKOM


Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Gospo od Dobroga Lijeka, moli za nas
Sveti Ivane Matski,
Sveti Ivane, plode molitava i suza,
Sveti Ivane, koji si od djetinjstva nasljedovao pokoru sv. Ivana Krstitelja,
Sveti Ivane, koji si po nebeskom nadahnuću osnovao Red Presvetoga Trojstva,
Sveti Ivane, otkupljivaču robova,
Sveti Ivane, kojemu se anđeo ukazao odjeven u škapular Reda,
Sveti Ivane, koji si se povukao u osamu zbog molitve,
Sveti Ivane, vrlo tankoćutni razmatraoče,
Sveti Ivane, prevjerni izvršitelju nebeskih naredaba,
Sveti Ivane, koji si za slavu Božju poduzeo velika putovanja,
Sveti Ivane, koji si spasio velik broj duša,
Sveti Ivane, kojega su često napadali barbari,
Sveti Ivane, koji si bio vrlo koristan Crkvi,
Sveti Ivane, čudo znanosti i prosvijećenosti,
Sveti Ivane, preponizni učenjače,
Sveti Ivane, oče mnogih svetaca,
Sveti Ivane, čudotvorče,
Sveti Ivane, koji si gorio ljubavlju prema Bogu,
Sveti Ivane, ljubavlju prema bližnjima razgoreni,
Sveti Ivane, slatkoćom i strpljivošću ispunjeni,
Sveti Ivane, savršeni uzore svih krjeposti,
Sveti Ivane, koji si umro ispunjavajući svetu ljubav,
Sveti Ivane, koji si naš otac i zaštitnik,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine.

Moli za nas sveti Ivane, naš oče,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Bože, koji si se udostojao nebeskim viđenjem nadahnuti slugu svoga Ivana, našeg oca, da osnuje Red Presvetoga Trojstva za otkupljenje robova iz vlasti Saracena, podaj molimo, da se posredovanjem njegovih zasluga uz tvoju pomoć oslobodimo od ropstva tijela i duše. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: I.) centenariostrinitarios2013.org, II.) Život sv. Ivana Matskog
Slike: padrestrinitarios.es, WIKIMEDIA COMMONS (2, 7), trinitari.org, Orbis Catholicus Secundus (4, 6), vivendoaroma, x-encuentro

ponedjeljak, prosinca 16, 2013

Nova faza

Do sada smo pratili vijesti u kojima se izvještavalo kako su franjevci Bezgrješne otvarali i obnavljali napuštene samostane, ali sada je počela nova faza u njihovoj povijesti.

"[...]

Samostan Sassoferrato u Markama su zbog nedostatka zvanja franjevci napustili. Franjevci Bezgrješne su ga, pak, prije nekoliko godina opet oživjeli jer su i po tome postali poznati, što su zbog svojih brojnih zvanja mogli preuzimati i obnavljati samostane koje su drugi redovi napustili. U zadnje je vrijeme samostan Sassoferrato imao 60 fratara.

Odlukom apostolskog povjerenika Volpija, samostan je raspušten. Ista je sudbina ovog tjedna zadesila i samostan Colfano koji su također napustili franjevci u Markama, a bio je osnovan još za života sv. Franje. U srpnju 2012. franjevci Bezgrješne su se u nj uselili i nastavili franjevački život, koji je samostan Colfano ispunjavao prethodnih 800 godina (vidi naš izvještaj). Sada komesar ukida i taj samostan.

[...]

'Novaci i sjemeništarci su dezorijentirani, braća s vječnim zavjetima uništena od boli', kaže spomenuti vjernik. 'S njima se postupa kao da su heretici'.

[...]"

Izvor: katholisches.info
Slika: airmariacom

subota, prosinca 14, 2013

Prije 44 godine

Nekoliko dana prije svoga svećeničkog ređenja koje je bilo na blagdan sv. Lucije 1969., p. Jorge Mario, sada papa Franjo, sastavio je svoj osobni credo.


"Želim vjerovati u Boga Oca, koji me voli kao sina, i u Isusa, Gospodina, koji me ispunio svojim Duhom kako bih s osmijehom išao kroz moj život, kako bih jednog dana stigao smiješeći se u Kraljevstvo vječnog života. Vjerujem u Crkvu.

Vjerujem da je tijekom povijesti, koja je probodena pogledom Božje ljubavi, On došao da me pozove u svoju službu na prvi dan proljeća, 21. rujna.

Ja vjerujem u svoju bol, koja me čisti od sebičnosti i u kojoj tražim utočište.

Vjerujem u bijedu svoje duše, koja traži konzumiranje bez davanja … bez davanja .

Vjerujem u dobrotu drugih, i da ih moram voljeti bez straha i bez izdaje, ne tražeći svoju vlastitu udobnost.

Vjerujem u posvećen život.

Vjerujem da želim mnogo ljubiti.

Vjerujem u smrt koju doživljavam iz dana u dan: goruću smrt od koje bježim, ali koja mi se smiješi, pozivajući me da je prihvatim.

Vjerujem u Božje strpljenje: dobrodošlicu i dobrotu, poput ljetne noći.

Vjerujem da je tata na nebu zajedno s Gospodinom.

Vjerujem da je i otac Duarte također tamo, zagovarajući za moje svećeništvo.

Vjerujem u Mariju, moju majku koja me voli, i koja me nikada neće ostaviti samog.

I nadam se iznenađenjima svakog dana u kojem će se očitovati ljubav, snaga, izdaja, i grijeh, i koji će me uvijek pratiti, sve do konačnog susreta s tim prekrasnim licem koje ja još ne poznajem, kojem sam kontinuirano bježao, ali ga želim znati i ljubiti. Amen.
"

Izvor: QUO VADIS CROATIA
Slika: Corazón Católico

srijeda, prosinca 11, 2013

Za opoziv

Skupina katoličkih laičkih udruga i mrežnih stranica započela je s prikupljanjem potpisa za peticiju kojom traže opoziv povjerenika za franjevce Bezgrješne. OBRAZAC se nalazi na stranici Corrispondenza Romana, poznatog povjesničara R. di Matteija. Potrebno je upisati ime, prezime i kliknuti na  firma l'appello. Razlozi za ovu akciju navedeni su u tekstu koji slijedi. Kad se ne bi radilo o tako ozbiljnom slučaju s već sada nesagledivom štetom, mogli bismo se i nasmijati povjerenikovoj ideji o prisezi koja se spominje u apelu. 


"Tražimo povlačenje o. Fidenzija Volpija s njegove službe političkog komesara franjevaca Bezgrješne. U kratko vrijeme od samo pet mjeseci o. Volpi je razorio Red, prouzročio unutar Reda kaos i patnju, a izvan njega skandal među vjernicima, kritiku u medijima, nelagodu i zapanjenost u crkvenom svijetu. Pri tomu nije važno je li o. Volpi uzročnik ili samo provoditelj plana uništenja. No, jedno je sigurno- ne zaustavi li se plan, posljedice će biti katastrofalne. Kako bi se spriječilo da na jednu katastrofu dođe nova katastrofa, o. Volpi mora biti opozvan.

Nakon dekreta od prošloga 11. srpnja, kojom je Red franjevaca Bezgrješne stavljen pod komesarsku upravu, o. Volpi je uz pomoć šačice divljih podkomesara, među kojima su o. A. Bruno i prof. M. Castellano, počeo svojom sjekirom razbijati Red. Zabranio je celebraciju svete mise i molitve časova u izvanrednom obliku predviđenom motuproprijem; smijenio je cjelokupno vodstvo Reda počevši s o. S. M. Manellijem, koji se otada nalazi u kućnom pritvoru, a da mu do danas nisu za to navedeni razlozi; jednoga za drugim smijenio je i premjestio najvjernije suradnike o. Manellija, sve osobe intelektualne i moralne veličine; njihove zadaće je prenio disidentskoj braći kojoj nedostaje spreme i iskustva; prijetio je i kaznio je braću koja su se peticijom obratila Svetoj Stolici i odbijala je povući; i konačno, 8. prosinca 2013. na svetkovinu Reda zatvorio je vlastito svećeničko sjemenište Reda i suspendirao sva svećenička i đakonska ređenja; nametnuo je interdikt protiv svih izdanja nakladničke kuće Reda, 'Editrice Casa Mariana', i zabranio njihovo širenje u crkvama i kapelama o kojima se Red skrbi; svoj osobni rat je proširio i na trećoredce i laike povezane s Redom, tako što je zabranio sve aktivnosti MIM-a (Misija Bezgrješne Posrednice) i TOFI-ja (Treći red franjevaca Bezgrješne); prijetio je franjevkama Bezgrješne da će ih staviti pod komesarsku upravu te je njih i klarise Bezgrješne lišio duhovne asistencije braće; na koncu, od svih franjevaca Bezgrješne traži 'modernističku prisegu' vjernosti na 'Novus ordo missae' i na II. vatikanski koncil (vidi Volpijevo pismo ovdje). 

Otac Volpi sve koji ga kritiziraju optužuje da su protiv Pape, no nije li taj tiranski režim, osim što je besprimjeran u povijesti Crkve, u izravnom proturječju s papom Franjom koji je preporučio da se izbjegava svaka autoritarnost te koristi milosrđe i nježnost prema prijateljima i neprijateljima. Jedan objektivni vatikanist, M. Tosatti, zapisao je u 'La Stampi', 4. prosinca pitajući se: 'Što su ti siromašni fratri učinili? Špekulirali novcem, zlostavljali maloljetnike, provodili nemoralan život? Ništa od svega toga.' Istina je da o. Volpi, na vlastitu inicijativu ili po nalogu trećih, želi normalizirati franjevce Bezgrješne tako da ih učini jednakim drugima stramputičkim redovima. Da to postigne, potrebno je izmijeniti njihovu duhovnu i moralnu karizmu, razoriti njihovu disciplinu, ugušiti povratak tradicionalnom obredu, otvoriti ga korupciji svijeta kako su učinili, s katastrofalnim rezultatima, on i njegov Kapucinski red.

Pavao VI. podsjetio je redovnike apostolskom pobudnicom 'Evangelica testificatio' od 29. lipnja 1971., da su obvezni na posluh svojim poglavarima, osim kad se 'naređuje nešto što jasno proturječi zakonima Božjim ili konstitucijama ustanova, ili sigurno implicira teško zlo- u takvim slučajevima nestaje obveza posluha.' Ne smijenili li se oca Volpija, neizbježno će nastati konflikt savjesti kod redovnika i redovnica koji žele sačuvati karizmu franjevaca Bezgrješne i vjernost Tradiciji Crkve."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: Messainlatino.it

utorak, prosinca 10, 2013

Potvrda bojazni

U prethodnom smo postu vidjeli kako se na zdravlje utemeljitelja franjevaca Bezgrješne odrazilo uništavanje njegova reda, no modernisti nastavljaju svoje nedjelo. Ispočetka su razlozi za poduzimanje mjera protiv ovih redovnika bili zakrabuljeni u dugačkim i maglovitim izrazima, ali kako vrijeme prolazi otkrivaju se karte.


"Apostolski povjerenik, kapucin F. Volpi, kojega je Kongregacija za redovnike s odobrenjem pape Franje s punom moći odlučivanja umjesto smijenjenoga vodstva Reda stavila na čelo franjevaca Bezgrješne, prvi put je naveo pravi razlog dramatičnog zahvata u život Reda.

Progresivni vatikanist M. Tosatti prije nekoliko dana je u dnevniku 'La Stampa' objavio pismo člana Trećeg reda franjevaca Bezgrješne u kojem se kritizira povjerenikova radikalna metoda (vidi članak). Zahvati ne pogađaju samo mušku granu Reda, nego i Treći red kojeg je o. Volpi potpuno paralizirao. 

- Komesar prvi put potvrđuje ono što su promatrači otpočetka pretpostavljali

Apostolski povjerenik odgovorio je pismom na Tosattijev članak. U njemu prvi put navodi pravi razlog za postupanje Vatikana protiv Reda i njegova utemeljitelja. Franjevcima Bezgrješne je predbačeno da su 'skrenuli' u 'kriptolefebvrističkom, svakako tradicionalističkom' smjeru. Sâm Tosatti iz podužeg pisma, pored više sporednih stvari, iščitava da u tomu leži 'konkretni problem'.

Postavljeni komesar time potvrđuje ono što je promatračima odmah bilo jasno, i što je došlo do izražaja zabranjivanjem tradicionalnog obreda u dekretu Kongregacije za redovnike. Grube mjere su usmjerene protiv ponovnog otkrivanja tradicionalnog obreda i protiv obrane crkvene Tradicije. Povjerenik Volpi pritom ne pravi razliku između pojmova 'lefebvristički' i 'tradicionalistički', te time niti između kanonski nepriznatog Piova bratstva i kanonski priznatih zajednica 'Ecclesiae Dei'. Bjelodano je kako je za povjerenika povezanost s Tradicijom 'problem'. Smjer koji ne samo da se povjereniku ne sviđa, nego protiv kojeg se mora boriti. I to vrlo gorljivo radi od kolovoza. Očito ga je ta njegova averzija kvalificirala za zadaću apostolskog povjerenika.

- Obistinila se de Matteijeva 'prognoza'

Povjesničar de Mattei je već krajem kolovoza napisao:

'Sljedećih dana i tjedana bolje ćemo upoznati povjerenikove planove čije se grube linije već daju naslutiti: izolirati utemeljitelja o. Manellija; obezglaviti njemu vjerno Generalno vijeće; 'tradicionalističku' braću gurnuti na periferiju; predati vodstvo Reda disidentima; predati novicijate ocima koje nisu pod sumnjom da simpatiziraju Tradiciju; sterilizacija publikacija i spisa franjevaca Bezgrješne koji se bave unutarcrkveno 'prijepornim' temama, osobito izbjegavanje marijanskog 'maksimalizma', 'pretjerane' strogosti u moralnom nauku i prvenstveno kritike, pa bila i puna poštovanja, prema II. vatikanskom koncilu; k tomu i otvaranje Reda 'ekumenskom dijalogu' s drugim religijama; ograničenje drevnog obreda na posebne izuzetke; ukratko, razaranje identiteta franjevaca Bezgrješne što je još gore od njihova ukidanja.'

Otvoreno pismo o. Volpija M. Tosattiju potvrđuje crno na bijelo bojazni koje su de Mattei i ostali odmah izrazili. Ono otvoreno izlaže što je to pokretalo Kongregaciju za redovnike pod vodstvom kard. Braza de Aviza, a očito i papu Franju, da razore taj cvatući red pobožnih ljudi. Red koji je još prije par mjeseci imao pristupa papi Benediktu XVI.

- Usporedba različitog postupanja

Kad je J. kard. Ratzinger 2005. bio izabran za papu, osobno je i odlučno poduzeo mjere protiv M. Degollada, utemeljitelja Kristovih legionara. Benedikt XVI. je govorio o njegovu 'vrlo ozbiljnom i objektivno nemoralnom ponašanju koje je dokazano po neoborivim iskazima svjedoka' i koje se izržavalo 's vremena na vrijeme u obliku pravih kaznenih djela' i otkrivalo 'nesavjestan život bez pravog vjerskog uvjerenja'. No, Benedikt XVI. nije išao protiv Reda koji se na razne načine bio istaknuo. Zbog potresa u Redu koji je prouzrokovao utemeljitelj i poglavar, i kako bi omogućio novi početak, stavio je Red pod povjereničku upravu. Za to je odredio V. kard. de Paolisa koji je na očinski način pratio Red prema novom početku. Put koji će uspješno završiti 2014. godine.

Kad je J. M. Bergoglio 2013. izabran za papu, odobrio je odlučne mjere Kongregacije za redovnike protiv franjevaca Bezgrješne. Niti Red niti utemeljitelj o. S. Manelli ni na koji način nisu nešto zgriješili. Nisu napravili sramotna djela kao Maciel niti su širili zablude, nisu pravili konfuziju ili prestupili na drugi način protiv crkvenoga nauka i reda. Bilo je to usmjerenje Reda, premda u Crkvi priznato i legitimno koje je do veljače ove godine promicao prethodni papa, a koje sada više nije odgovaralo. Usmjerenje koje komesar sada potcjenjivački naziva 'kriptolefebvrističko, svakako tradicionalističko'. Ne kardinala, nego jednostavnog kapucina postavila je Kongregacija za redovnike kao povjerenika. Ne kao očinskog prijatelja Reda, nego kao otvorenog neprijatelja Tradicije. 

- Povjerenik Volpi želi staviti ruku i na franjevke Bezgrješne

Komesar želi poduzeti mjere i protiv ženske grane, franjevaka Bezgrješne, iako dekret o imenovanju o tomu ništa ne govori. Otac Volpi je optužio franjevke Bezgrješne da su 'tvrdokornije' od muške grane. Do toga je zaključka komesar došao stoga što su ženski samostani smjesta izrazili želju da se i dalje drže drevnog obreda. Ženska grana od objave dekreta protiv muške grane Reda ustraje na svojoj neovisnosti. Otac Volpi je prošloga listopada predbacio čak Kongregaciji za redovnike, samom prefektu kard. Brazu de Avizu da ne postupaju dovoljno odlučno protiv franjevaka Bezgrješne, jer mu kao komesaru nije osigurano proširenje njegove nadležnosti."

Izvor: katholisches.info
Slika: Messainlatino.it

U progonstvu

Puno je bilo govora zadnjih mjeseci o poljskoj bolnici i vidanju rana, no malo je toga osjetio o. Stefano. Izdan, prognan i izoliran ne samo od kontakta sa svijetom, već i od svojih duhovnih sinova i kćeri, proživljava svoje zadnje dane kao žrtva hladnoga modernističkog puča, prinoseći strpljivo u osami Gospodinu po Bezgrješnoj svoje patnje.

"Preporučujem čitateljima da mole za o. S. M. Manellija, FI. Molitve mu jako trebaju. Zdravlje utemeljitelja redovničke obitelji franjevaca Bezgrješne dramatično je narušeno i, kako se čini, bliži mu se trenutak kad će napustiti ovaj nevoljni svijet i ući u vječnost.


Devedesetih je godina moja baka poklonila mojem ocu knjižicu naslovljenu: 'Veliko obećanje Svetih Srdaca', čiji je auktor p. Manelli. Tražio sam je od oca i knjižica me se najdublje dojmila. U njoj je riječ o temeljnoj temi vječnoga spasenja duše, smrtnom grijehu, postojanju đavla, konkretnoj mogućnosti da se zbog jednoga smrtnog grijeha završi u paklu, ukazanjima u Fatimi i drugim takvim temama. Lektira toga spisa prouzročila je u meni duhovni potres jer sam se do tada naviknuo na uobičajene slatkaste propovijedi koje na dušu djeluju poput anestezije, da se povjeruje kako svi (ili skoro svi), budući da je Bog bezgranično milosrdan, nakon smrti idemo u raj, i da je pakao skoro prazan te da bi se za to da se završi u paklu moralo počiniti masakre ili druge teške gnusne zločine...

Budući da sve dobričine idu u nebo, potpuno je besmisleno truditi se oko duhovnog života; na koncu jednaku nagradu dobiju duše kakvog pokornika poput sv. Franje Asiškog, kao i duše onih koji su se čitav život valjali u porocima i nedjelima.

Tada sam još bio mladić, ali mi je po tom spisu o. Manellija postalo jasno da je takav dobričinarski pogled na religiju obična obmana. Posve je istinito da je Bog beskrajno milosrdan i da može oprostiti svaki grijeh, no kako je također beskrajno pravedan, oproštenje grijeha pretpostavlja iskreno kajanje za učinjeno zlo.

Ta je knjižica mojoj duši učinila puno dobra. Htio sam produbiti tu lekciju, ali bio sam čvrsto uvjeren da je taj auktor već dugo mrtav. I uopće, da takvi svećenici izumiru. Tek sam godinama kasnije doznao da je taj gorljivi Božji sluga živ, djelatan i da je utemeljio redovničku zajednicu, da su njegova subraća na dobrom glasu i da razmišljaju kao i njihov utemeljitelj.

Sjeo sam za pisaći stol i napisao pismo naslovljeno općenito na braću jednog samostana tog reda. Na moje veliko iznenađenje primio sam odgovor oca Stjepana pisan njegovom rukom. Nije to bio puki odgovor iz pristojnosti s uobičajenim frazama, kako to čine druge osobe. Bilo je to, naprotiv, lijepo pismo puno duhovnog melema, kao ona koja je pisao sv. Franjo Saleški.

Neko vrijeme nakon toga imao sam prigodu osobno susresti o. Manellija i izmijeniti s njim nekoliko riječi. Htio sam govoriti s njim, otvoriti mu svoje srce i da me duhovno vodi, no nisam imao tu priliku.

Kad su franjevci Bezgrješne 2007. oduševljeno prihvatili motuproprij 'Summorum Pontificum', radovao sam se zbog njihova prihvaćanja tridentske mise. Mogao sam se uvjeriti da se vjernici koji su pohađali njihove crkve, nisu ograničavali na cijenjenje estetskih aspekata drevne liturgije, već da su prakticirali intenzivan duhovni život. Primjerice, dok na drugim mjestima na svršetku mise vjernici odmah odlaze, u njihovim crkvama nemalo vjernika ostaje u zahvali, kako preporučuju svi dobri asketski priručnici pa i papinsko Učiteljstvo (usp. 'Mediator Dei' Pija XII.).

Molimo Mariju Posrednicu Milosti da pomogne o. S. M. Manelliju u ovom odlučnom času njegova života. Je li ga prinio kao žrtvu da ubrza trijumf Bezgrješnog Srca Marijina? Možda. Molimo za njega i za njegove duhovne sinove."

Izvor: Cordialiter
Slika: Orbis Catholicus Secundus

ponedjeljak, prosinca 09, 2013

Obnovitelj

Iz pera o. P. Aliage Asensija nastao je kratki životopis sv. Ivana Krstitelja od Začeća, obnovitelja Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova, povodom 400. obljetnice smrti toga kod nas malo poznatog svetca. Dostupna su nam četiri sveska obnoviteljevih djela (I, II, III, IV), a čini se da i poznati portret koji je naslikao El Greco, za koji stoji da se radi o dominikanskom ili trinitarskom fratru, zapravo prikazuje svetca s kojim se danas upoznajemo.

"Obnovitelj trinitaraca, sv. Ivan Krstitelj od Začeća, rođen je u Almodóvar del Campu, Villa Campo de Calatrava (danas provincija Ciudad Real), 10. srpnja 1561. Roditelji su mu Marco Garcia i Isabella Rico. Imali su sedmero djece, a Ivan je bio peti. Po ocu je u rodu s još jednim svetcem iz Almodóvara, sv. Ivanom Avilskim (1499.-1569.). Ivan je bio dijete izoštrenoga intelekta, znatiželjan i pomnjiv.

U djetinjstvu je svjedočio ustanovljenju karmelskog samostana pred svojim domom. Sveta Terezija Avilska prolazeći Almodóvarom 1576. kako bi pohodila svoju subraću, stanovala je kod njegove obitelji. Ivan je imao petnaest godina kad je sveta Terezija opraštajući se od svojih domaćina, podigla veo koji joj je prekrivao lice, zagledala se u Ivana i rekla njegovoj majci ove proročke riječi: 'Vaša milost, gazdarice, ovdje ima jednog sina koji će biti veliki svetac, zagovornik mnogim dušama i obnovitelj jedne velike stvari koja će nastati.' 

Gramatici ga je poučavao karmelićanin fra Augustin od Kraljeva koji ga je jako cijenio. Kad je napunio sedamnaest godina, otišao je na sveučilište u Baezu gdje je još bilo vrlo živo sjećanje na svetost njegova rođaka i zemljaka Ivana Avilskog. Nakon godinu dana odlazi u Toledo kako bi studirao teologiju. U tom carskom gradu zatražio je ulazak u Red Presvetog Trojstva i u lipnju 1580. započeo novicijat, u kući koju je sv. Ivan Matski utemeljio 1206. godine. Zavjetovao se 29. lipnja 1581. i uzeo ime 'brat Ivan Krstitelj'. 

Poglavari su ga poslali u novoosnovani skolastikat u Alcalu de Cisneros, utemeljen 1525., prvi kolegij pridružen Sveučilištu Complutense. Tu je studirao od 1581. do 1585., dovršio studij teologije i formirao se u humanističkom duhu koji je bio karakterističan za tu školu. Ne znamo ni mjesto ni dan njegova ređenja, no vjerojatno se to dogodilo 1585.

Rođeni propovjednik, vrlo elokventan i znalac Svetog pisma, ljubaznog karaktera kojim je privlačio srca i osjećaje puka, brat Ivan je postizao velik uspjeh svojim govorima. Propovjednikom je postao 1589., najprije u samostanu La Guardia (Toledo), a onda 1594. u samostanu La Membrilla (Ciudad Real). Iz nepoznatih razloga tražio je da napusti Kastiljsku provinciju i prijeđe u Andaluzijsku. Onda je postao propovjednikom u seviljskoj kući, najvažnijoj u provinciji. Kao orator priskrbio joj je vrhunac slave zbog svog dosega. Postigao je veliki uspjeh i bio vrlo cijenjen.

Španjolski su trinitarci pokušali ispraviti neke zloporabe koje se tiču njihova života poboljšavajući svoje zakonodavstvo, ali nisu bili oduševljeni glede želje Filipa II. da reformira njihov red uvođenjem opsluživanja po uzoru na druge veće redove u to vrijeme, što se temeljilo na reformnom pokretu Crkve općenito. Trinitarci triju španjolskih provincija (Andaluzije, Aragona i Kastilje), okupljeni 1594. na generalnoj kongregaciji u Valladolidu, odlučili su da će svaka provincija osnovati nekoliko kuća za tzv. pokret 'rekolekcije', u koje bi se mogla povući braća koja su željela provoditi život u većoj strogosti i opsluživanju. Odluka je bila donesena više iz želje da se zadovolji kralja, nego iz istinskog uvjerenja da je potrebna promjena.

Ljudski govoreći, nije bilo naznaka da bi brat Ivan Krstitelj želio napustiti život časti i pogodnosti (bio je, zaista, tjelesno slab) da bi prihvatio obnovljeni život. No, u veljači 1594. njegov se život dramatično promijenio nakon što ga je uhvatila velika oluja blizu Ecije; zavjetovao se Gospodinu da će se pridružiti trinitarcima rekolektima u kući (samostanu) u Valdepeñasu (Ciudad Real), jednoj od reformiranih kuća Andaluzijske provincije. Prihvativši obnovljeni život u velikom uvjerenju, postupno je, ipak, otkrio da nema prave predanosti reformi, kako među njegovom braćom u zajednici tako među glavarima Reda.

Usred ljeta 1597., otputovao je u Rim kako bi od pape tražio potvrdu reforme. U Vječni grad je stigao 21. ožujka 1598. Stanovao je najprije kod svoje subraće u samostanu Sv. Stjepana 'in Trullo', no oni su brzo pokazali svoje neprijateljstvo prema njegovoj težnji. Zatim je zatražio gostoprimstvo kod bosonogih karmelićana u samostanu Santa Maria della Scala, Trastevere. Tu je doživio dojmljivo duhovno iskustvo samoće- koje spominje svojim majstorskim pripovjedačkim umijećem- i bio je pozvan da napusti svoj projekt i pridruži se sinovima sv. Terezije.

Šutnja Svete Stolice, mjeseci koji su tekli bez novosti i bez riječi, shvaćanje da je on praktično jedina osoba u Redu koja istinski traži obnovu, ljubav koju su mu iskazali bosonogi karmelićani zajednice Santa Maria della Scala, neprestani đavolski napadi, sve je to karakteriziralo to intenzivno razdoblje njegova života, no vodilo ga je prema izvanrednoj zrelosti. Tako ga je Bog pročistio i dao mu da shvati da trinitarska obnova i njegov poziv kao obnovitelja nije samo ljudska volja ili želja, nego Božja volja. Malo je 'otaca' redovnikâ koji su morali toliko trpjeti samoću i čišćenje kao Ivan Krstitelj da bi započeo njihov institut. Tako je po njemu zasjalo Božje djelo na izvanredan način i tako je Bog kroz sve različite događaje koji su oblikovali dušu ovog čovjeka, očitovao svoju volju.

Papa Klement VIII. potpisao je 20. kolovoza 1599. pismo 'Ad militantis Ecclesiae' kojim odobrava reformu i bosonoge trinitarce (Kongregaciju obnovljene i bosonoge braće Reda Presvetog Trojstva) za vjerno opsluživanje izvornoga Pravila sv. Ivana Matskog. U dokumentu se nalazi niz pravnih naputaka za uspostavu bosonogog pokreta pod vodstvom vizitatora (koji treba biti franjevac opservant ili bosonogi karmelićanin). Jednom kad bosonogi trinitarci budu imali osam kuća s dvanaest redovnika po kući, moći će održati prvi provincijalni kapitul i izabrati ministra provincijala. Nakana toga je bila da se izbjegne bilo kakvo uplitanje obuvenih trinitaraca (neobnovljenih) koji bi mogli spriječiti nastanak i razvoj ove kongregacije, no i dalje su ostali pod jurisdikcijom generalnog ministra obuvenih trinitaraca.

Brat Ivan Krstitelj napustio je Rim u listopadu 1599. noseći papinski dokument. Prošao je kroz Barcelonu i Zaragozu u kojoj je obnovu preporučio zagovoru Gospe od Stupa. Prvih dana prosinca stigao je u Madrid i predstavio se papinskom nunciju u Španjolskoj, Camilu Caetaniju, predočio mu apostolsko pismo tako da se mogne imenovati vizitator trinitarske obnove. Nuncij je odabrao bosonogog karmelićanina Iliju od Sv. Martina. Na dan Bezgrješnog Začeća, 8. prosinca 1599., brat Ivan Krstitelj obećao mu je posluh i svom imenu dodao 'od Začeća' kako će se zvati do kraja života.

Samostan u Valdepeñasu uzeo je u posjed 19. ožujka 1600. i on će postati 'kolijevka' bosonoge trinitarske reforme. Budući da braći reforma nije bila po volji, u posjed kuće je došao snagom papinskog pisma i uz pomoć civilnih vlasti i puka. Budući da mu se redovnici nisu htjeli pokoriti, bili su pozvani da odu. Brat Ivan Krstitelj od Začeća od tada je bio stalno klevetan i tvorno napadan do kraja svog života. 

Nakon što je ponovio novicijat kao bosonogi trinitarac, zavjetovao se u Valdepeñasu, 18. prosinca 1600. Sljedeće je godine putovao Kastiljom i Andaluzijom prihvaćajući nova zvanja i osnivajući nove kuće. Brzo proširenje bosonogog pokreta bilo je vrlo iznenađujuće ako se zna da u vrijeme potpisivanja papinskog pisma osim njega nije bilo drugog redovnika, i da je Ivan Krstitelj sam proveo godinu u novicijatu. No, pet godina kasnije zajednica bosonogih je mogla održati svoj provincijalni kapitul (1605.) s osam kuća i oko stotinu redovnika.

Do njegove smrti 1613., osnovao je kuće u Valdepeñasu, Socuéllamosu, Alcali de Henares, Villanuevi de los Infantes, La Solani, Valladolidu, Salamanci, Madridu, Torrejónu de Velascu, Baezi, Pamploni, Cordobi, Sevilli, Toledu, Granadi, Rimu (San Carlino) i Molini de Aragón. Većina njih je ustanovljena izravnom intervencijom obnovitelja. Ne smijemo zaboraviti ni da je utemeljio prvi samostan bosonogih trinitarskih koludrica u Madridu.

Godine 1605. upoznao je vojvodu od Lerme (don Francisca de Sandovala y Rojasa), prvog ministra i osobu od povjerenja kralja Filipa III., koji će iskoristiti sav svoj utjecaj u korist trinitarske reforme i bosonogog pokreta. Rekao mu je doslovno: 'Zasigurno, oče ministre, ako trebate ovu ruku'- pokazavši mu desnicu- 'dat ću Vam je da Vam pomognem u Vašem djelu'. Kasnije će ponoviti svoju potporu: 'Vjerujte mi, oče provincijale, otvoreno Vas podupirem i želim da to svi znaju'. Vojvodi nije nedostajalo prilike da pokaže svoju potporu i da čak otvoreno intervenira u korist utemeljenja u Baezi, Cordobi i Granadi koje su se susrele s ozbiljnim poteškoćama.

Bratu Ivanu Krstitelju od Začeća uspjelo je 1605. otvoriti osmu kuću kongregacije u Valladolidu, tako da je s potrebnim brojem koji je zahtijevalo papinsko pismo, mogao sazvati prvi provincijalni kapitul reforme za izbor prvoga provincijalnog ministra. Održan je u Valladolidu, usprkos nekim zaprjekama koje je postavio vizitator Ilija od Sv. Martina, koji nije htio napustiti svoju službu. Ivan Krstitelj od Začeća izabran je za provincijalnog ministra, 8. studenog 1605. Obnovitelj se susreo s Filipom III. koji je bio u svom odmaralištu u Olmedi i govorio mu o svom radu. Kralj mu je ponudio svoju pomoć kako bi moga dovršiti svoje djelo. Nedugo zatim, vojvoda od Lerme mu je dao svoju madridsku kuću zvanu 'La Quinta', blizu šetnice Prado, kako bi osnovao novu zajednicu. Vojvoda je na sebe preuzeo sve troškove potrebne za preuređenje da bi se prilagodila samostanskom životu i preuzeo zaštitu nove kuće. Obnovitelji i vojvoda su 17. srpnja 1606. potpisali akt utemeljenja.

Postojala su vrata između vojvodine palače i samostana koja su omogućavala izravnu komunikaciju vojvode sa svetcem, tako je mogao s njim lako razgovarati ili sudjelovati u obredima redovničke zajednice; posebno molitvama i zajedničkim pokorama. Katkad se događalo da ga prati kralj Filip III., koliko zbog znatiželje toliko zbog pobožnosti.

Ideal bosonogog pokreta bio je povratak izvorima reda. Bosonogi trinitarci su se zavjetovali da će opsluživati izvorno pravilo 'bez ublaženja' (pravilo iz 1267. koje su opsluživali obuveni trinitarci, smatralo se 'ublaženim' u odnosu na prvotno pravilo iz 1198.). Ivan Matski i Feliks Valoiški smatrani su pravim 'svetcima' i sâm obnovitelj je vrlo jasno inzistirao na svetosti te dvojice patrijarha zbog važnosti njihova nauka kao utemeljiteljâ trinitaraca, i kao bitne referentne točke za samorazumijevanje Reda.

Ivan Krstitelj je kauzu kanonizacije dvojice početnika Reda učinio bitnim pitanjem, kao i poznavanje njihovih života i krjeposti. Eksplicitno je zadužio braću tom zajedničkom zadaćom koju je držao primarnom. Rimski samostan San Carlino (1612.) bio je posebno izgrađen da bude središte prokuratora bosonogih čija je glavna zadaća bila da promiče kanonizaciju svetih Ivana i Feliksa. Kanonizirao ih je 1666. papa Aleksandar VII. U tome su surađivali i obuveni trinitarci.

Ideal vraćanja izvorima temeljio se na ideji da se reforma mora osnivati na životu koji su vodili utemeljitelji u Cerfroidu. Naglasak je bio na intenzivnom životu molitve i pokore u tom samotnom kraju, prije negoli na otkupljivanju robova ili gostoprimstvu siromaha i bolesnih (ipak ne zaboravlja Bolnicu svetog Tome 'in Formis'). Ivan Krstitelj ustraje na upoznavanju krjeposti patrijarhâ, možda skrivenih od očiju ljudi, ali ne i od očiju Božjih; krjeposti koje trebaju nasljedovati bosonogi. Spisi Ivana Krstitelja od Začeća tvore učiteljski korpus o trinitarskom identitetu bez presedana u četiri stoljeća koja su prethodila njegovu životu. U tom je smislu osobito bitan njegov traktat o pravilu Reda Presv. Trojstva; komentar o izvornom pravilu.

Obnovitelj je bio svjestan glavnih izazova pred Redom, posebno nekih kritičnih područja koja su trebala reformu i sredstava za njeno postizanje. Od utemeljenja je trinitarska zajednica bila karakterizirana programom bratstva življenom u duhu služenja. Točnije, glavni izazov vremena je bio koncept uloge ministra. Tu se zadaću smatralo više izvršavanjem moći, nego služenjem što je izazivalo mnoga ozbiljna neslaganja u zajednici i uzrokovalo stvaranje pravih frakcija u vrijeme izbora glavarâ. Obnovitelj je na sljedeći način mislio stati tomu na kraj:

- trima glavnim zavjetima redovničkog života dodao je četvrti; naime, niti izravno niti neizravno ne tražiti kakvu službu ili prelatsku čast, a odnos među braćom temeljio je na poniznosti i služenju

- otpočetka Reda svaki je redovnik pripadao kući u kojoj se zavjetovao (zapravo stabilnost se izričito spominjala u formuli profesije), to će nestati u kod bosonogih. Redovnik će sada pripadati provinciji, a ne kući i konventualnost se mijenja prema poslušnosti provincijalnom ministru

- ranije je samostanski kapitul birao ministra kuće. Zajednica redovnika koja je pripadala istoj kući tvorila je skupinu koja je bila mala i zatvorena u sebe, proizvodeći neslogu među različitim skupinama redovnika što je, dakako, štetilo miru i skladu među braćom. Među bosonogima su sada sve dužnosti došle pod provincijalni kapitul (kasnije generalni), što je omogućilo veću slobodu izbora pazeći na duhovne darove i upravljačke sposobnosti biranih, imajući u vidu otvorenost planova i komunikacije personala unutar iste provincije

- na beatifikacijskom procesu Šimuna de Rojasa (obuvenog trinitarca i suvremenika Ivana Krstitelja) svjedočio je brat laik koji je bio zapanjen činjenicom da je o. Šimun uvijek blagovao u refektoriju sa zajednicom, iako je bio superior i provincijal. Doista, u to je vrijeme bilo normalno da glavari budu oprošteni od zajedničkih čina te da žive komfornije od ostalih redovnika- blagujući u svojoj ćeliji, u suprotnosti duhu i slovu Pravila sv. Ivana Matskog. Obnovitelj je naglasio jednakost sve braće u Redu na način koji vjerno odgovara odredbama Pravila utemeljitelja

Sljedeći problem bilo je različito postupanje koje je postojalo među redovnicima zbog njihova društvenoga podrijetla. Razlika između plemenitih i običnih ljudi u staleškom društvu toga vremena, postojala je i unutar redovničkih zajednica, pa tako i među trinitarcima. Kod ulaska u novicijat tražili su se dokumenti i informacije o obitelji novaka, a loza je bila dovoljan razlog za neka izuzimanja od zajedničkih obveza što je, očito, bilo izvorom nejednakosti i manjka bratskog osjećaja.

U zajednici bosonogih (što je bio slučaj u većini redovničkih reforma toga doba) sve su razlike bile ukinute. Svaki redovnik napušta svaku referenciju na obitelj i uzima redovničko prezime prema nekom otajstvu vjere, zazivu, otajstvu Presvete Djevice ili svetca. Strogo je zabranjeno razgovarati o nečijoj obitelji, glavnom razlogu podjele društva u to vrijeme. Sva su braća bila obvezana na tjelesni rad (plemenitima je to bilo nešto nisko i sramotno).

Akademski naslovi su bili još nešto što je pogađalo bratstvo među redovnicima, osobito među trinitarcima. Postojala su tri načina za njihovo postizanje: dovršetak akademskog tečaja, poučavanje tijekom vremena određena zakonom ili običajem, ili 'po milosti'- naslov dobiven od višeg auktoriteta. To je omogućavalo izuzeće od zajedničkih obveza i pristup brojnim povlasticama, što je činilo od 'otaca meštara', 'lektora', 'presentadosa', samostansku elitu koja je bila izuzeta od molitve u koru većinu kanonskih časova, od sudjelovanja u skupnim zadaćama (čišćenju ili zajedničkim aktivnostima) i uvjetovalo život Reda jer su privilegiji bili službeno priznati, kao pravo sudjelovanja na provincijalnim kapitulima. Tako su oni s naslovima često odlučivali o pitanjima za raspravu i potvrđivali ili odbacivali različite točke.

Ivan Krstitelj od Začeća dok naglašava kvalitetu akademske formacije svojih redovnika- što se vidi po izboru mjesta u kojima je osnovao kuće, i to u tri sveučilišna grada 'par excellence'; Alcali, Salamanci i Baezi- brani im da traže katedre, da se koriste svojim naslovima ili zahtijevaju ikakav privilegij u zajedničkom životu.

Početci su bosonogih bili u velikom siromaštvu. Obnovitelj je mnoge kuće osnovao bez ikakve financijske potpore, pouzdajući se samo u Božju providnost, darežljivost susjeda i plod rada braće. Osobno redovničko siromaštvo je apsolutno, onako kako traži prvotno Pravilo kad kaže 'bez ičega svoga'. Osobno siromaštvo se pokazuje u habitu koji je jednostavne izrade i uži od onog obuvenih, umjesto cipela sandale, a u ćeliji bez jastuka, već samo s komadom drveta kao potporom, a u jeziku su bile zabranjene riječi kao 'tvoje' i 'moje' u korist riječi 'naše'.

Zajedničko siromaštvo se manifestiralo u jednostavnosti gradnje samostana i crkava (prema Pravilu), u potpunoj jednakosti postupanja prema braći, glede ćelija, obroka, tjelesnog rada, skromnog namještaja zajedničkih prostorija; refektorija, hodnika, klaustra... Dva su cilja siromaštva prema našem svetcu: da potiče molitvu razmatranja te djela otkupljivanja robova i pomaganja siromašnima i bolesnima.

Glede toga, zajednice bosonogih su usprkos nedostatku ekonomskih resursa, prakticirale 1609. 'tertia pars' za otkupljivanje robova kao u izvornom pravilu. Ivan Krstitelj od Začeća je stavljao veliki naglasak na ime Reda- 'Presvetog Trojstva i otkupa robova'- te da se misija otkupljivanja robova i brige za siromahe 'sviđa trima božanskim Osobama'.

Na sliku i priliku prvotnih trinitarskih zajednica otvorio je mali hospicij u Valdepeñasu u prvo vrijeme rekolekcije. Ustrajao je na tomu da 'naše pravilo govori o hospitalnosti i siromasima' i molio Gospodina: 'Budimo Ti, Bože moj, siromah i ja savršeno trojstvo'. Snažno je tvrdio da 'smo se zavjetovali otkupljivati robove i brinuti se za siromahe'. 'Draga moja braćo, čitajte naše sveto pravilo tisuću puta i vidite kako božanski Duh koji ga je nadahnuo, poučava u njemu milosrđe, toliko puta u njemu ponovljeno i poučavano, u kojem se nalazi punina zakona i generira savršena djela za siromahe i robove.'

Sveti Ivan Krstitelj od Začeća je učitelj molitve. U svojim djelima poučava da 'u autentičnoj molitvi oživljuje vjera, milosrđe se širi i raste, ufanje se jača. To su tri krjeposti koje kao tri moći ravnaju i upravljaju dušom pravim i uspješnim putevima.' Zvanje trinitarca, prema svetom obnovitelju, mora karakterizirati 'želja za molitvom i kontemplacijom' i milosrđe prema siromasima i robovima.

Komentirajući o točki izvornoga pravila koje od braće traži da mole tijekom noći u hospiciju u nazočnosti siromaha, tvrdi da braća jednako liječe siromahe molitvom koliko i lijekovima. Važna točka njegova nauka o molitvi je da ako je molitva autentična, onda iz nje trebaju nastati djela milosrđa. Tu se on otkriva kao pravi učitelj duhovnosti, u vrijeme kad su veliki mistici Crkve u Španjolskoj bili sposobni nadići opziciju između vjere i djela, koja je tako podijelila Crkvu s luteranskom reformom.

Najbolji plod početaka trinitrske obnove su njezini svetci. Otac Antonin od Uznesenja (+1943.), jedan od najvećih stručnjaka XX. st. u studiju svetosti, kaže da kad bismo pokrenuli kanonizaciju prve generacije bosonogih trinitaraca, mogli bismo imati na oltarima više od četrdeset svetaca.

Osim obnovitelja, potrebno je spomenuti još barem trojicu: svetog Mihaela od Svetaca (1591.-1625.), poznatog po mističnim darovima kojeg je 1862. kanonizirao Pio IX.; zatim nećaka sv. Tome iz Villanueve, časnog Tomu od Djevice (1587.-1647.), slavnog redovnika iz madridske kuće gdje je proveo bolestan većinu svoga života u postelji, nadahnjujući svakoga svojom strpljivošću i darom savjeta, čije je herojske krjeposti 1805. priznao papa Pio VII.; i slugu Božjeg Ivana od Sv. Josipa (1586.-1616.), slavnoga zbog svoga anđeoskog vladanja i zbog mnogih milosti koje su nakon njegove smrti primljene njegovim zagovorom. To su trojica koji naznačuju prisutnost mnogih trinitaraca koji su se na početku bosnogih iskreno i žarko predali molitvi, pokori i djelima milosrđa, u svjetlu sv. Ivana Krstitelja od Začeća.

Obnovitelj je rekao da osoba koja želi dobar odnos s Bogom, treba prakticirati emocionalnu odijeljenost od stvorenja i praksu nutarnje rekolekcije, što su uvjeti za autentičan nutarnji život. Od subraće traži da budu 'pravi redovnici u duhu, istini i djelu', a ne samo 'vanjskim habitom, već unutarnjim po milosti koju primaju od Boga, ne samo u samostanu, nego u ćeliji i nutarnjoj rekolekciji.'

Kontemplacija treba voditi misiji. Ivan Krstitelj od Začeća želio je da njegova braća gore neugasivim apostolskim žarom: 'Ne znate li da je žetva velika, a radnika malo? Da je ovdje u Španjolskoj mnogo svećenika i redovnika, dok Crkva ima potrebe na drugim mjestima? Svijet vas čeka: idite i osvojite daleke zemlje.' Ivan Krstitelj je tražio i dobio za svoju kongregaciju misiju u Perziji (sada Iranu) i nekoliko redovnika je određeno za taj apostolat, ali vizitator o. Velasco (1609.) zaustavio je projekt. Bosonogi su se uvijek pokazali spremnima na propvijedanje Riječi Božje u gradovima i selima.

Referencije na Presv. Trojstvo, križ Isusov, Euharistiju, Presv. Djevicu važne su u njegovoj duhovnosti. Trinitarci su 'zemljane posude koje svijetu nose divno ime Presvetog Trojstva'. Lope de Vega, koji je poznavao Ivana Krstitelja, svjedočio je na beatifikacijskom procesu: 'Nikad nisam čuo da se Presveti Sakrament tako pobožno opisuje'. O Presvetoj Djevici je zapisao u svom Naputku novacima: 'Nužno je da braća shvate kako je jedna od najvećih utjeha koju ima redovnik našega reda ta Gospođa, kao majka, zaštitnica i zagovornica'.

Naš svetac je bio veliki pisac s vrlo ekstenzivnom literarnom produkcijom i iznenađujuće originalnom. Kako potvrđuje jedan veliki stručnjak našeg vremena: 'radi se o originalnom i živahnom literarnom opusu, jer u njemu kuca srce asketa i mistika, popularnog propovjednika i spekulativnog teologa, reformatora i duhovnog voditelja u savršenoj simbiozi' (J. Pujana). U njegove mistične spise spadaju traktati 'Rana ljubavi' i 'Unutarnja rekolekcija'. Njegova sjećanja i doživljaji o početcima reforme nalaze se u 'Uspomenama o početcima bosonogih trinitaraca', što je vjerojatno njegovo najčitanije djelo.

Čitatelja pridobiva svojom simpatičnošću, optimizmom, dubinom i dobrim humorom. Radi se o duboko ljudskoj osobi, istodobno poniznoj i izazovnoj pred drugim kojega privlači slatkoćom svojih spisa da dâ dobar plod za slavu Božju.

Dobar psiholog koji zna sposobnosti i ograničenja ljudskoga bića. Pozoran promatrač, znatiželjan ispitivač životinjskog i biljnog svijeta, začuđujuće i rijetko usporedive erudicije, iskričav u izrazima, primjerima i pripovijestima kojim drži pozornost čitatelja. To je čovjek s praktičnim smislom koji je postigao divnu sintezu božanskih i ljudskih stvari u zajedništvu svog života s Kristom. Ne treba dugo da se čovjek sprijatelji s Ivanom Krstiteljem od Začeća, znamo dobro razloge za fascinaciju koju su iskusili i naglasili mnogi njegovi suvremenici.

Ako je bio tvrdoglav u svojim odlukama, bio je to u stilu sv. Pavla, uvjeren da je središnja točka njegove egzistencije navješćivanje ljubavi Božje kojoj je izašao ususret da postane apostol. Nije bilo ljudske sile koja bi ga mogla zaustaviti u ispunjavanju Božje volje. Činio je to srcem koje je bilo istodobno očinski zahtjevno i majčinskim ljubaznim srcem, bezgranične ljubavi koje uvijek zna izvući najbolje iz ljudi da sačuva ono najbolje u njima. Morao je proći kušnju vizitacije svoje zajednice koju je naredio apostolski nuncij Decije Carafa, čija je skrivena namjera bila da zaustavi reformu. Dogodilo se to zbog klevete nekih obuvenih trinitaraca koje su podupirali neki bosonogi. Vizitacija je trajala od siječnja do lipnja 1608., a vodio ju je franjevac Andrija de Velasco koji je prepoznao osobnu svetost brata Ivana Krstitelja od Začeća i dobar duh koji je prevladavao među bosonogim trinitarcima. Tako je na koncu akcija poduzeta za sprječavanje reforme, vodila njenoj potpori.

U studenom 1608., nakon isteka njegove službe provincijalnog ministra, otišao je u samostan La Solana (Ciudad Real). U veljači 1609. drugi provincijalni kapitul izabrao je za provincijalnog ministra brata Franju od Svete Ane, koji je imao druge zamisli o bosonogoj kongregaciji. Tako je započelo novo, posljednje, razdoblje u obnoviteljevu životu. Postupno su ga marginalizirala vlastita subraća, postao je skitnicom koja luta od kuće do kuće- Valladolid, Alcalá de Henares, Madrid, Salamanca, La Solana... od 1609. do 1610. Njegova je pojava morala impresionirati; odjeven u siromašan habit opasan komadom tkanine, sam se opisuje: 'Možete me smatrati čovjekom od pedeset godina, umornim i starim. Ispijena i bolesna lica.'

U samostan Gospe od Milosti u Cordobi otišao je 30. travnja 1610. i bio izabran za ministra. Njegova je služba trajala samo jednu godinu jer je u lipnju 1611. dao ostavku. Zatim je bio odgovoran za osnutak kuće u Toledu koja je dovršena u listopadu iste godine. Prošao je mnoge teškoće koje su vodile slabljenju njegova zdravlja, a patio je posebno od velike boli u bubrezima.

Zadnje je mjesece života posvetio utemeljenju kuće u Sanlúcar de Barramedi. Iako su se pregovori bili dobro razvijali, poglavari koji su ga bili za to i zadužili, naredili su mu da smjesta napusti grad. U siječnju 1613. stigao je u Cordobu tjelesno iscrpljen.

Liječnik ga je u nazočnosti zajednice upozorio na životnu opasnost u kojoj se nalazi. Ivan Krstitelj je odgovorio: Tu mi dobru vijest nosite? Mnogo je godina žarko želim. Čvrsto se nadam da će me Bog uzeti u svoju svetu slavu.' Zajednici će dati dobar primjer strpljivosti u trpljenju. Zadnjega dana života više je puta pitao braću za vrijeme i svaki put rekao: 'Oh, kako dugi sati!' U tri sata poslije podne, očiju uprtih u raspelo dok su braća prema običaju svoga reda pjevala 'Credo', na 'incarnatus est' brat Ivan Krstitelj je predao svoju dušu Gospodinu. Bio je 14. veljače 1613.

Tijelo su mu sahranili u samostanu bosonogih trinitaraca u Cordobi. Red je 1616. počeo skupljati prva svjedočanstva za njegovu beatifikaciju. Kasnije, 1629. tijelo mu je stavljeno u lijes od čempresa i stavljeno u zid pod lukom glavne kapele crkve na strani poslanice. Redoviti proces je počeo 1646. U Rimu je započeo 1677. Red je iznio osamdeset i pet čuda u procesu za beatifikaciju koja su se dogodila njegovim zagovorom: devet tijekom njegova života i sedamdeset i pet nakon njegove smrti.

Papa Klement XIII. priznao je njegove herojske krjeposti 10. kolovoza 1760. Svečano ga je beatificirao papa Pio VII., 26. rujna 1819. Papa Lav XIII. priznao je čudo koje se jednom mladiću iz Palestrine (Rim) dogodilo zagovorom blaženog Ivana Krstitelja. Prigodom obilježavanja četiri stoljeća njegova rođenja, 1961. godine, Red je udvostručio svoje napore da osigura kanonizaciju Ivana Krstitelja od Začeća procesom za priznanje triju pretpostavljenih čuda- u Sevilli, 1938.; u Buenos Airesu, 1947.; i u Manzanaresu 1966. u kojem je podignut spomenik kao uspomena na to čudo. Smješten je na autocesti A4 u Andaluziji povrh toga grada. Čuda su ispitana, ali nisu dovela do kanonizacije. Budući da je papa Pavao VI. izrazio želju da kanonizira značajne osobe tijekom Svete godine 1975., generalna kongregacija Reda zatražila je od pape izuzeće od čuda koje je nedostajalo za kanonizaciju. Toj molbi su dodana brojna imena, uključujući kard. Vincenta Enriquea y Tarancóna, predsjednika Španjolske biskupske konferencije, i brojnih drugih španjolskih biskupa.

Ivana Krstitelja od Začeća svečano je kanonizirao papa Pavao VI., 25. svibnja 1975. u bazilici Sv. Petra zajedno sa sv. Vicentom Maríom López y Vicuña. Papina lijepa propovijed usredotočila se na dvije ideje: 'Ivan Krstitelj od Začeća svojim nam životom pokazuje koje trebaju biti odrednice i stavovi autentičnih obnovitelja; kad je umro u Cordobi ostavio nam je u svom djelu i spisima vječnu istinu: nema prave crkvene reforme bez unutarnje obnove, bez poslušnosti, bez križa.'


Relikvije sv. Ivana Krstitelja od Začeća nalaze se pohranjene u voštanom kipu (djelo talijanskog umjetnika E. Bave) u pozlaćenoj brončanoj urni pod oltarom kapele Presvetog Krista od Milosti u samostanskoj crkvi trinitaraca, na Trgu Krista od Milosti u Cordobi. Ivan Krstitelj od Začeća kojeg časte i zazivaju mnogi vjernici pravi je prijatelj svima koji nose svoj križ da nasljeduju Gospodina, onima koji žele napredovati u molitvi shvaćenoj kao prijateljskom putovanju s Bogom i onima koji žele pomogati bližnjima."

Izvor: centenariostrinitarios2013.org
Slike: facebook/J.Pujana, laicadotrinitariovaldp.blogia.com, Tras sus huellas