nedjelja, srpnja 17, 2016

Pape i protupape

Kraj XIV. i početak XV. stoljeća bilo je vrijeme kad su izopćenja letjela na sve strane. O tom teškom razdoblju Crkve 13. srpnja 2016. piše R. de Mattei:


"Postojala je epoha u kojoj se cijela kršćanska Europa našla izopćenom, a da nitko nije bio krivovjeran. Sve je počelo 27. ožujka 1378. kad je 14 mjeseci nakon svoga povratka iz Avignona, u Rimu umro papa Grgur XI.


Na konklavama koje su se prvi put nakon 75 godina odvijale u Vatikanu, sudjelovalo je 16 od tadašnja 23 kardinala koliko ih je bilo u kršćanskom svijetu. Velika većina njih bili su Francuzi, što je bila jedna od posljedica dugoga avinjonskoga razdoblja. Sveti je kolegij 8. travnja na papinsku katedru izabrao nadbiskupa Barija Bartolomeja Prignana, učena kanonista, stroga života, koji nije bio kardinal pa tako ni nazočan na konklavama.


Istoga je dana u konklave prodro puk da zatraži izbor rimskog pape. Kardinali se zato nisu usudili obznaniti već obavljeni izbor, nego su narod ostavili u vjeri da je izabran stari kardinal Franjo Tebaldeschi, rođeni Rimljanin. No, sljedećeg je dana ustoličen Bartolomej Prignano koji je uzeo ime Urban VI. (1378.-1389.), a redovito je okrunjen 18. travnja u Svetom Petru.

Dogodilo se, međutim, da se u srpnju okupilo dvanaest francuskih kardinala i Aragonac Petar de Luna u Anagniju, gdje su 2. kolovoza dali izjavu u kojoj stoji da je Rimska stolica ispražnjena. Izbor Urbana VI. držali su nevaljanim jer da ga je rimski puk iznudio pobunom i buntom. U katedrali u Fondiju je 20. rujna bio izabran kao novi papa kardinal Robert iz Ženeve koji je uzeo ime Klement VII. (1378.-1394.). Potonji se nakon neuspješna pokušaja da zauzme Rim, nastanio u Avignonu. Tako je započeo Veliki zapadni raskol.


Razlika između Zapadnog i Istočnog raskola, koji je dijelio kršćanstvo od 1054., u tomu što je Istočni bio raskol u pravom i strogom smislu toga pojma, zato što su pravoslavci odbijali i odbijaju priznati papinski primat, rimskog biskupa i pastira sveopće Crkve.

Zapadni raskol, naprotiv, bio je materijalni, ali ne i formalni raskol, jer niti na jednoj strani nije bilo volje za osporavanjem papinskog primata. Urban VI. i Klement VII., kao i njihovi nasljednici, bili su uvjereni u legitimnost svoga kanonskog izbora i nijedna od strana u sukobu nije zastupala doktrinarne zablude. Crkva nam danas daje sigurnost da su zakoniti pape bili Urban VI. i njegovi nasljednici, no u to vrijeme nije bilo jasno kako razlučiti tko je zakoniti namjesnik Kristov.

Od 1378. kršćanstvo je bilo podijeljeno na dvije 'obedijencije'. Francuska, Škotska, Kastilja, Portugal, Savoja, Aragon i Navara priznavali su Klementa VII. Sjeverna i središnja Italija, Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda, Engleska i Irska, Češka, Poljska i Ugarska ostale su vjerne Urbanu VI. Tijekom više od 40 godina europski su katolici proživljavali svakodnevnu dramu. Nisu samo postojala dvojica papa i dva kardinalska kolegija, nego su često i za biskupije bila dva biskupa ili za opatije dva opata, za župe dva župnika. A budući da su se dvojica papa međusobno izopćila, svaki se kršćanski vjernik našao izopćenim od jednoga ili drugoga pape. 

Čak su i svetci bili podijeljeni. Protiv sv. Katarine Sijenske i sv. Katarine Švedske (kćeri sv. Brigite) koje su podupirale Urbana VI., bili su sv. Vinko Fererski, bl. Petar Luksemburški i sv. Koleta iz Corbiea koji su pristajali uz avinjonsku obedijenciju. Situacija je bila izrazito zbunjujuća i činila se bezizlaznom.

Kad je 16. rujna 1394. iznenada umro Klement VII., avinjonski papa, činilo se da je stigao trenutak da se razriješi čvor. Dostajalo bi da francuski kardinali ne počnu s izborom novoga pape i da odstupi papa u Rimu, Bonifacije IX. (1389.-1404.) koji je bio naslijedio Urbana VI. Umjesto toga, avinjonski su kardinali izabrali za novog papu Petra de Lunu, čovjeka besprijekorna života, no tvrdoglava koji se snažno pozivao na svoja prava. Vladao je 22 godine kao Benedikt XIII. (1394.-1422.).


Bonifacija IX. naslijedili su 'rimski' pape Inocent VII. (1404.-1406.) i Grgur XII. (1406.-1415.). U međuvremenu se među teolozima nastavila razvijati rasprava. Polazna je točka bio slavni odlomak iz Gracijanova dekreta koji kaže: 'Papa ima pravo suditi sve, ali nitko ne može suditi njemu osim ako ne zabludi u vjeri' ('A nemine est judicandus, nisi deprehenditur a fide devius') (Dist. 400, c. 6). Pravilo prema kojem nitko ne smije suditi papi ('Prima sedes non judicabitur') dopuštalo je, i dopušta, samo jednu iznimku: grijeh krivovjerja. Radilo se o maksimi oko koje su se svi slagali i koja se osima na krivovjernog papu mogla primijeniti također na raskolničkog papu. 

Međutim, koji je bio kriv za raskol? Mnogi su u nastojanju da riješe problem pali u opasnu zabludu: koncilijarizam prema kojem krivovjernog ili raskolničkog papu može svrgnuti koncil, jer je skupština biskupa iznad pape. Vodeći zastupnici toga nauka bili su kancelar pariškoga sveučilišta Petar d'Ailly (1350.-1420.), kasnije avinjonski kardinal, i teolog Ivan Gerson (1363.-1429.), i on kancelar i profesor pariškoga sveučilišta.

Ta kriva ekleziologijska teza navela je neke kardinale obiju obedijencija da rješenje potraže u općem koncilu koji je otvoren 25. ožujka 1409. u Pisi sa svrhom da pozove dvojicu papa da abdiciraju, i da ih svrgne ako odbiju. To se zapravo i dogodilo. Koncil iz Pise se proglasio ekumenskim i predstavnikom cjelokupne sveopće Crkve, i svrgnuo dvojicu papa rivala kao 'raskolnike i krivovjerce' te proglasio Rimsku stolicu ispražnjenom.

Kardinalski je kolegij 26. lipnja izabrao trećeg papu, Petra Filarga, nadbiskupa milanskog, koji je uzeo ime Aleksandar V. (1409.-1410.). Njega je sljedeće godine naslijedio Baltazar Cossa koji je uzeo ime Ivan XXIII. (1410.-1415.). Pravi je papa mogao biti samo jedan, ali koji je to bio u tom trenutku nije bilo jasno ni teolozima ni vjerničkom puku.


Ivan XXIII. je s potporom njemačkog cara Žigmunda (1410.-1437.) preuzeo inicijativu i sazvao novi koncil u carskom gradu Konstanzu koji je bio otvoren 5. studenoga 1414. Cilj mu je bio da ga priznavanjem Koncila iz Pise, od kojega je vukao svoju legitimnost, priznaju kao jedinoga papu. U tu je svrhu kreirao mnogo talijanskih kardinala koji su ga podupirali.

Da bi prevladali talijansku premoć, Francuzi i Englezi su uspjeli da se glasuje ne 'per capita singulorum', prema broju pojedinaca, nego 'per nationes', prema nacionalnim skupinama. Pravo glasa bilo je dano Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Italiji i na koncu Španjolskoj: peterima najvećim europskim nacijama. Radilo se o duboko revolucionarnom načelu.

Ponajprije, nacije, i time politički subjekti, zadobile su velik utjecaj na život Crkve tako što je odnos ovisnosti koji su uvijek imale prema Crkvi bio potpuno preokrenut. Zatim, i iznad svega, svrgnuto je načelo prema kojem je papa vrhovni arbitar, moderator i sudac koncila, dodijelivši glasu koncilskih otaca deliberativne odluke. Kad je Ivan XXIII. shvatio da ga taj koncil neće potvrditi kao papu, u noći s 20. na 21. ožujka 1415. pobjegao je iz Konstanza, ali je bio uhvaćen, svrgnut kao simonist i javni grješnik te uz drugu dvojicu papa isključen od ponovnog izbora.

Skup je 6. travnja 1415. izdao dekret poznat kao 'Haec Sancta' u kojem se svečano izjavljuje da Koncil, potpomognut Duhom Svetim, predstavlja čitavu vojujuću Crkvu i da ima svoju vlast izravno od Boga; zato mu se svaki kršćanin, uključujući papu, mora pokoriti. 'Haec Sancta' je jedan od najrevolucionarnijih dokumenata u povijesti Crkve jer negira primat rimskog prvosvećenika nad koncilom. Taj tekst, najprije priznat kao autentičan i legitiman, papinsko je Učiteljstvo tek u kasnijem trenutku prekorilo. 'Haec Sancta' je na stegovnoj razini bila nadopunjena dekretom 'Frequens' od 9. listopada 1417. prema kojem su ekumenski koncili biti stabilna crkvena ustanova i time, kako piše povjesničar H. Jedin, 'neka vrsta kontrolne ustanove nad papinstvom'.

U toj je kaotičnoj situaciji rimski papa Grgur XII. pristao odstupiti. Bilo je to zadnje odreknuće od papinskog prijestolja prije odreknuća Benedikta XVI. Time je Grgur XII. izgubio sve papinske povlastice, kako se događa kad papa iz izvanrednih razloga napušta upravljanje Crkvom. Koncil ga je priznao kao kardinala i imenovao biskupom Porta i stalnim legatom u marci Ankoni. Grgur je umro u 90. godini u Recanatiju, 18. listopada 1417., prije nego što je bio izabran novi papa.


Na odreknuće nije bio spreman avinjonski papa Benedikt XIII. kojeg su napustile i zemlje njegove obedijencije i bio je svrgnut 26. srpnja 1417. kao krivokletnik, raskolnik i krivovjerac. Kardinali dviju obedijencija su konačno zajedno 11. studenoga 1417. izabrali novoga papu Odona Colonnu, Rimljanina, koji si je uzeo ime Martin V. (1417.-1431.) po svetcu koji se slavio na dan izbora. Veliki zapadni raskol bio je završen i činilo se da je mir stigao u Crkvu, no poslijekoncilsko vrijeme spremalo je gorka iznenađenja za nasljednika Martina V."

Izvor; CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, WIKIPEDIA (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7)

subota, srpnja 09, 2016

Milost kontinuiteta

Te ergo, quaesumus, famulis Tuis subveni, quos Pretioso Sanguine redemisti


Prisjetit ćemo se opet tradicijske Kongregacije sestara Predragocjene Krvi. One su osim u Lihtenštajnu, prisutne i u susjednoj Švicarskoj. Nedaleko od St. Gallena nalazi se Gospina hodočasnička crkva na St. Pelagibergu uz koju sestre vode oporavilište i kuću duhovnih vježba Marienburg.

Biskup Konstanza Salomon III., koji je bio i opat St. Gallena i Reichenaua, sagradio je u obližnjem Bischofszellu samostan augustinskih kanonika i posvetio ga sv. Pelagiju. Samostanu je poklonio relikviju toga mučenika iz III. stoljeća koju je donio iz Rima. Isti je svetac bio također zaštitnik Konstanza, grada i biskupije. Budući da je mjesto na kojem se nalazi crkva Rođenja Marijina spadalo u posjede spomenutih redokanonika, ime svetog Pelagija prešlo je i na to brdo s kojeg se pruža lijep pogled na Bodensko jezero, na švicarske i vorarlberške Alpe.

Blažena Djevica se na tom brdu štuje više od 1000 godina, a milosni lik potječe otprilike iz XV. st. kad je također proširena stara crkvica. U XIX. stoljeću je Gospin kip zamijenjen drugim, ali dogodilo se da je nekoliko godina potom crkvu posjetio otac F. S. Brunner, suutemeljitelj sestara Predragocjene Krvi, koji je dao poticaj da se stari kip restaurira i ponovo izloži. Tako se u crkvi od 21. studenog 1865. opet nalazi stari Gospin lik.


Uz crkvu su sve do XIX. st. živjeli i pustinjaci. Zbog sve većeg broja hodočasnika početkom XX. st. podignut je hodočasnički dom koji od 1912. vode sestre Predragocjene Krvi.


Redovnice i mjesni župnik A. Ringer koji je umro 1999., ostali su vjerni tradicionalnoj misi i nauku i tako na neki način pripremili teren za kasniji dolazak Petrova bratstva.

"Milost kontinuiteta na ovom mjestu i živa Tradicija za mnoge je katolike razlog što ovdje mogu pronaći duhovnu domovinu; već od osnutka Petrova bratstva godine 1988. naši su svećenici mogli služiti zajednici koja je ovdje nastala"- stoji u listu Svećeničkog bratstva sv. Petra iz ožujka ove godine.

Višegodišnja želja svećenika Petrova bratstva bila je vlastiti dom u kojem bi mogli živjeti prema svojim konstitucijama i biti na usluzi vjernicima. To su napokon ostvarili u siječnju ove godine kad je novu kuću blagoslovio generalni poglavar Bratstva.

Fotografije su iz snimke tijelovske procesije ove zajednice, a kako je izgledalo okupljanje tradicijske Mladeži Krista Kralja s biskupom Haasom, možete pogledati na ovom videu.

Slike: TeleGloria/YouTube.com

utorak, srpnja 05, 2016

U Pavlovu duhu

U XVI. st. nastalo je devet redova regularnih klerika. Šest godina nakon teatinaca, pojavila se Kongregacija regularnih klerika sv. Pavla. Nazvani su barnabitima po milanskom samostanu posvećenom sv. Barnabi u kojem im je od 1538. bilo sjedište. Glavni među njihovim utemeljiteljima je sv. Antun Marija Zaccarija koji je umro na današnji dan 1539. Utemeljio je još i Kongregaciju anđeoskih sestara sv. Pavla. Nakon završetka studija medicine, radio je nekoliko godina kao liječnik, a zatim se odazvao svećeničkom pozivu. Na mladoj je misi vidio mnoštvo anđela kako se klanjaju Isusu u Presvetom Sakramentu. 


Promicao je pobožnost četrdesetosatnog klanjanja, obnovio običaj da se zvoni u 15 sati na spomen Isusove smrti, poticao puk na obraćenje i molitvu... Iscrpljen pokorama i neumornim misionarskim trudom umro je sa svega 36 godina. Tijelo mu se čuva u crkvi Sv. Barnabe u Milanu.


Svećenik i bloger G. Scalese, barnabit, o svom utemeljitelju piše: "Svetci — svi svetci — svetci su svih; ne pripadaju ovom ili onom redu, nego Crkvi. Situacija Crkve u XVI. st. bila je na mnogo načina slična ovoj sadašnjoj. Dakle, osjećala se, kao sada, potreba obnove. Pozivajući se na sv. Pavla, Luther [1, op. splendor] je mislio reformirati Crkvu udaljujući se od njene Tradicije, stavivši u pitanje katoličku doktrinu i prekinuvši crkveno zajedništvo. 


Antun Marija, puno poniznije i realističnije, shvatio je da prava obnova Crkve treba biti duhovna. I on se pozivao na Pavla, no ne da uništava, nego da gradi: reforma Crkve, da bude učinkovita, ne treba se toliko ticati struktura, nego polaziti od srdaca". (Izvor: Querculanus)


Litanije sv. Antuna Marije Zaccarije

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas
Sveti Pavle apostole,
Sveti oče Antune Marijo,

Cvijete Lombardije,
Plode plemenita stabla,
Izdanče svete majke,

Uzorni studente filozofije i medicine,
Slavni liječniče tijela i duša,
Svijetli svećeniče Crkve u Cremoni,
Neumorni propovjedniče evanđelja,
Vjerni djelitelju božanskih otajstava,
Mudri poučavatelju puka Božjega,
Obnovitelju kršćanskog života,
Obnovitelju redovničkog života,
Obnovitelju apostolskog života,
Oče i utemeljitelju,
Oče i voditelju,
Oče i zakonošo,
Dobročinitelju siromašnih,
Oče domovine,
Posredniče mira,
Pastiru koji si bio svima sve,
Radniče trudom iscrpljeni,
Vojniče u bitci pali,

Pravi prijatelju Božji,
Pravi zaljubljeniče u Krista,
Nasljedovatelju i misionaru Raspetoga,
Klanjatelju i apostole Euharistije,
Prijatelju i glasniče Duha Svetoga,
Dijete Djevici posvećeno,
Novače anđelima okruženi,
Veterane među apostole primljeni,
Zakoniti sine sv. Pavla,
Nasljedniče svetih otaca,
Proučavatelju starih naučitelja,
Ponose istaknutih učitelja,

Anđele na zemlji,
Anđele u tijelu,
Mladiću kao ljiljan procvjetali,
Bogatašu od svega odijeljeni,
Plemiću koji si za prezirom žeđao,
Čovječe svim krjepostima urešeni,
Čovječe darima nebeskim ispunjeni,
Čovječe u razlučivanju razboriti,
Čovječe u djelovanju odlučni,
Čovječe u molitvu uvijek uronjeni,
Čovječe uzvišenom mudrošću Isukrstovom prosvijetljeni,
Čovječe nebeski i sveti,
Čovječe nježni i ljudski,
Čovječe milosrđem razgoreni,
Čovječe u duhu gorljivi,
Čovječe prema mlakosti neumoljivi,
Čovječe prema porocima nemilosrdni,

Velikodušni junače koji si ne tražeći plaću dobar boj bio,
Likujući prvače koji si brzo trku završio,
Blaženi slugo koji su ostao do smrti vjeran,
Pobjednički bojniče koji vladaš uvijeke okrunjen u slavi,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

℣. Moli za nas sv. Antune Marijo.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. Učini, Gospodine Bože, da u duhu Pavla Apostola usvojimo nadvisujuće poznavanje Isusa Krista, po kojemu je čudesno poučeni blaženi Antun Marija okupio u tvojoj crkvi nove obitelji klerika i djevica. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.


Izvor: Querculanus
Slike: Amor Eterno (1), WIKIMEDIA COMMONS (2, 3, 4), ea (5)

ponedjeljak, srpnja 04, 2016

2011.-2016.

Prije pet godina umro je nadvojvoda Oton Habsburško-Lotarinški. Bio je među malobrojnima u Europi koji su se već od početka '90-ih godina prošloga stoljeća zauzimali za priznanje i afirmaciju samostalne Hrvatske.


Kao spomen na tu obljetnicu neka bude ovih nekoliko fotografija iz bečke kapucinske crkve Gospe od Anđelâ, u kojoj je dva dana bio izložen njegov lijes i lijes njegove supruge Regine. 


Pod samostanom iste crkve su i pokopani 16. srpnja 2011. Crux fidelis ima video ceremonije kucanja kojom se traži ulazak u Carsku grobnicu


Kapucin najprije pita tko želi ući. Ceremonijar odgovara navodeći pokojnikove naslove: "Oton Austrijski, nekoć prijestolonasljednik Austro-Ugarske, kraljevski princ Ugarske i Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije..." 


No, to se onoga s druge strane vrata nije previše dojmilo pa odgovara da ne znaju za takvoga. Zato po drugi put pita tko želi ući. 


Ceremonijar ovaj put odgovara navodeći Otonove političke i društvene funkcije i zasluge, ali fratar opet odgovara da takvoga ne poznaju i treći put pita tko moli za ulazak. 


Ceremonijar sada odgovara: "Oton- smrtni, grješni čovjek". Nato kapucin daje dopuštenje da uđe. 


Sancta Maria, Mater Dei,
Alma Mater Gentium Slavorum,
Magna Domina Hungarorum,
Magna Mater Austriae,

ora pro eo!

Slike: ottovonhabsburg.org (1), gloria.tv (2, 3), ea (4, 5, 6), earthwithmaryandjoseph (7)