četvrtak, svibnja 29, 2014

Njima naočigled

"bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im:


'Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.'" (Dj 1, 9-11)

SURSUM SONET

Himan u prepjevu p. M. Pavelića, SI. Na latinskom se nalazi ovdje (u bilješci se spominje Zagrebački misal).

Leti, pjesmo, u visinu,
Kralj se vojskâ k tebi vinu
Višnjom silom uzdizan.
Svlada našeg dušmanina,
Ote roblje carstvu tmina
Pa se vraća ovjenčan.

Kliči, nebo, u veselju,
Pjevaj s nama Spasitelju
Hvalospijeve radosne;
Prvi prijesto pripravljaj mu,
Vječna vrata otvaraj mu,
Da Kralj slave uniđe!

Tko je ovaj Kralj na glasu,
Po kom svaki čar se rasu
Sa krasotom čudesnom?
Vladar svijeta brižni to je,
Koji život spasio je
Adamu potonulom.

Kakvu ovo ima halju?
Zar nebeskom treba Kralju
Da se ičim pokrije?
Halja to je tijelo milo,
Što ga dade sveto krilo
Djevičanske Marije.

Što je halja isparana,
Rupama isprobijana,
I ko krv da šara nju?
To su rane dobivène,
Vrela krvi prolivène
Za obitelj čovječju.

Otkud zbor taj dostojanstven,
Sjaj mu tako veličanstven,
Kamo ide Kralj božanstven
Praćen silnim svijetom tim?
To su duše proslavljene,
Iz zle jame izbavljene,
Gdje su bile zasužnjene
Roditeljskim činom zlim.

Nek vam dakle ovog dana
O Tri Vlasti rajskih strana,
Ječi pjesma odabrana
U čast Sinu Djevinom,
Koji narav poprimljenu,
Svojom smrću popravljenu,
Kao ženu urešenu
Uze u raj sà sobom.

Izvor: CRKVENI HIMNI, Zagreb, 1945.
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)

četvrtak, svibnja 22, 2014

Na prepad

Kao da nije dosta sramote i skandala koji je nastao razaranjem franjevaca Bezgrješne, prefekt Kongregacije za redovnike, ljubitelj teologije oslobođenja i poznat po volji za dijalogom s kvaziredovnicama, odlučio se za korak od kojeg su mnogi strahovali. Iznenada je 19. svibnja 2014. obavijestio poglavaricu franjevaka Bezgrješne da im šalje vizitatoricu te da ta odluka na snagu stupa, ni manje ni više, nego odmah. 

Ostvarila se, dakle, prijetnja povjerenika za franjevce Bezgrješne koji je sestre više puta oštro prozvao. Što će se događati ubuduće možemo zamisliti promatrajući sve što se događa muškoj grani ove pobožne redovničke obitelji.

Svoje je mišljenje u zapaženom članku iznio R. de Mattei.

"Potpuno su nestale posljednje sumnje i onima koji su ih još imali. Postoji plan za sustavno uništenje franjevaca i franjevaka Bezgrješne, dviju redovničkih ustanova koje je osnovao o. S. M. Manelli, a na koje se sada sručila oluja.

U ponedjeljak, 19. svibnja 2014., kard. J. Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života, obavijestio je majku generalicu franjevaka Bezgrješne o imenovanju koje stupa na snagu odmah; 'vizitatorice' njihove ustanove s ovlastima željezna kontrole koje, zapravo, odgovaraju onima jedne 'komesarice'.

U generalnoj kući Frattocchie 'ipso facto' je postavljena sr. F. Barbiero, iz Ustanove sestara učiteljica svete Doroteje. 'Odrasla' i 'posadašnjena' redovnica umjereno feminističkih tendencija, zastupnica (s više godina zakašnjenja) maritainovskog 'integralnog humanizma'.

Sestre franjevke Bezgrješne su red papinskog prava koji se odlikuje mladenačkom prosječnom dobi, brojnim zvanjima te iznad svega strogošću kojom žive svoju karizmu prema Potvrđenom pravilu sv. Franje. Jedan dio njih provodi intenzivan misijski apostolat u Africi, Brazilu, Filipinima, dok je drugi dio prihvatio kontemplativni život u duhu duboke askeze i molitve. Seste, nadahnjujući se na uzoru sv. Maksimilijana M. Kolbea, drže izdavačke kuće, radijske postaje, vrlo popularne revije, kao što je 'Il Settimanale di Padre Pio'. Ovaj osvajački apostolat, sjedinjen s ljubavlju prema Tradiciji, jamačno je jedan od razloga mržnje koja je pala na njih i na njihovu subraću.

Kardinal Braz de Aviz je 11. srpnja 2013. predao upravu franjevaca Bezgrješne 'apostolskom povjereniku' koji je u manje od godine dana uspio rastrojiti red, prisiljavajući najbolje među fratrima da zatraže oslobođenje od zavjetâ, kako bi napustili ustanovu koja je sada svedena na polje ruševina i kako bi na drugi način mogli živjeti vlastito zvanje.

Slučaj franjevaka Bezgrješne koji se sada otvara još je ozbiljniji od slučaja muške ustanove. Povod za 'vizitaciju' i kasnije za komesarijat braće bila je nazočnost male i agresivne skupine 'disidenata', ohrabrivane i poticane izvana. Međutim, među sestrama nije bilo nikakvih disidentkinja, nego žive u duhu zajedništva i bratske ljubavi. Franjevke i franjevce Bezgrješne treba zabraniti prvenstveno zbog njihova približavanja Tradiciji, što je u suprotnosti s praksom većine ustanova posvećenog života. Kažemo 'približavanja' jer su ove dvije franjevačke zajednice nastale i nalaze se izvan 'tradicionalističkog' svijeta.

Sučeni s teologijskim i pastoralnim slomom poslijekoncilskog vremena, oni su očitovali privrženost pravovjerju Crkve koja je u oprjeci s dotrinarnom i liturgijskom kreativnošću koja danas prevladava. Kongregacija za redovnike ovaj 'sentire' s 'tradicionalnom' Crkvom drži inkompatibilnim sa 'sentire' s 'drugovatikanskom' Crkvom.

Kongregacija za ustanove posvećenog života je počinila napadnu zloporabu vlasti kad je zabranila franjevcima Bezgrješne celebraciju mise prema drevnom Rimskom misalu. A braća su počinila drugu očitu pogrješku kad su prihvatila da se odreknu služenja tradicionalne mise. To su opravdavali dvama motivima: poslušnošću i biritualnošću. No, glavni problem nije monoritualnost ili biritualnost.

Činjenica je da tradicionalna misa nikada nije bila ukinuta i ne može biti, te da svi svećenici zadržavaju pravo da je celebriraju. Ključna stvar se nalazi u retku  motuproprija Summorum Pontificum Benedikta XVI. od 7. srpnja 2007. koji svakom svećeniku daje pravo da 'celebrira misnu žrtvu prema tipskom izdanju Rimskog misala koji je promulgirao bl. Ivan XXIII., godine 1962. i koji nikada nije ukinut, kao izvanredni oblik crkvene liturgije'. Radi se o univerzalnom zakonu Crkve koji potvrđuje Quo primum sv. Pija V. iz 1570. Nijedan svećenik nije kažnjen niti treba biti kažnjen stoga što je služio tradicionalnu misu. Niti se vjernici, laici ili redovnice, mogu se prisiliti da se odreknu dobra jednog obreda kanoniziranog gotovo dvotisućljetnom uporabom u povijesti Crkve.

Posluh je krjepost, možda i najviša. Međutim, problem koji se danas javlja u Crkvi je koga i što bi trebalo poslušati. Kad poslušnost ljudskim auktoritetima, namjesto da usavršuje duhovni života, šteti, ugrožavajući vlastito spasenje, treba je energično odbaciti jer se Bogu treba pokoravati više nego ljudima (Dj 5, 29).

Možda kard. Braz de Aviz želi gurnuti sestre da masovno prijeđu Piovu bratstvu, kako bi dokazao da nema mjesta za 'raskolničke' tradicionaliste u 'koncilskoj' Crkvi. Čini se da on zaboravlja dvije stvari: 1.) da se mnogi biskupi, pa čak i cijele biskupske konferencije, nalaze danas odijeljeni od vjere Crkve u puno većoj mjeri, nego što je Piovo bratstvo odijeljeno od crkvenih auktoriteta; 2.) da crkveno pravo braći i sestrama dopušta oslobađanje od njihovih zavjeta kako bi se reorganizirali u oblik privatnog vjerskog udruženja, živeći vlastito zvanje izvan svakog proizvoljnog nametanja (kanoni 298-311). 

Hoće li doista Kongregacija za redovnike odbiti 400 sestara koje bi tražile dispenzaciju od zavjeta? Bilo bi to brutalno kršenje one slobode savjesti o kojoj se danas toliko govori- obično na krivi način. Tradicionalna crkvena doktrina smatra nedodirljivom slobodu savjesti 'in foro interno', jer se nikoga ne može siliti u njegovim odlukama, no niječe tu slobodu u javnom području ili 'in foro externo' jer samo istina, a ne zabluda ima prava. Fanatici II. vatikanskog teoretiziraju o vjerskoj slobodi 'in foro externo', priznajući prava svim kultovima i sektama, no niječući je 'in foro interno', prosuđujući nakane i upadajući u područje individualne savjesti.

No, je li moguće silom nametnuti braći i sestama da ostanu unutar redovničke ustanove u kojoj se ne prepoznaju jer joj je uništen identitet? Načelo prema kojem  je 'salus animarum suprema lex', temelj je ne samo kanonskog prava, nego duhovnog života svakog krštenika koji kao neodrecivo pravilo vlastitog djelovanja treba imati spas vlastite duše.

Ako se netko, u tom smislu, slijedeći ispravnu savjest hoće suprotstaviti nepravednim naređenjima, što može očekivati? Zagrljaj u dijalogu i milosrđu ili tvrdu politiku batine? Jesu li progoni, cenzure, suspenzije 'a divinis', izopćenja i interdikti rezervirani samo za one koji su zadržali ispravnu vjeru?

Zadnje je pitanje trenutačno bez odgovora. Je li batina kard. Braza de Aviza u otvorenom proturječju s politikom milosrđa pape Franje ili je, pak, njezin posebni izraz?"

Izvor: corrispondenzaromana.itRORATE CÆLI
Slika: The hermeneutic of continuity

srijeda, svibnja 21, 2014

ST

Lex vivendi obavještava sve Splićane koji ne žele propustiti jedinstvenu priliku da pribivaju prvoj javnoj klasičnoj rimskoj misi u svom gradu od liturgijske reforme iz sredine prošlog stoljeća, da danas,


21. svibnja 2014. godine, točno u 12.30 sati budu u 




utorak, svibnja 20, 2014

Novi pokušaj

Prošle je jeseni čak dvjestotinjak franjevaca Bezgrješne zatražilo osnutak nove redovničke ustanove pod okriljem Ecclesije Dei. Do danas nisu dobili odgovora. Na nedavno pisanje bloga Rorate Caeli o zadnjem pokušaju stvaranja nove ustanove, odgovorilo je oktroirano vodstvo ovih redovnika umanjujući i rugajući se, prema njima malom, broju zainteresiranih za taj pothvat, zaobilazeći činjenicu da su zapravo sami manjina koja je dospjela na čelo te ustanove nimalo pohvalnim načinom.

"Generalna kurija franjevaca Bezgrješne pod povjereništvom u podrugljivom je tonu zauzela stajalište o jednom novijem članku bloga Rorate Caeli. Poznati tradicijski blog na engleskom izvijestio je 14. svibnja, da je 'značajan' dio ovog reda, između 100 i 150 fratara, apelirao na Rimsku kuriju da ih se otpusti iz reda papinskog prava kako bi postali zajednica dijecezanskog prava.

Franjevci Bezgrješne su od 1998. ustanova papinskog prava, a 11. srpnja 2013. stavljeni su s Papinim odobrenjem pod povjereničku upravu. Do danas nisu navedeni nikakvi službeni razlozi za tako drastičan zahvat. U stvarnosti, razlozi se daju rekonstruirati. Vodstvu Kongregacije za redovnike smetala je promjena u liturgiji unutar ove redovničke zajednice s novog na stari obred, udjelovanje zajednice u kritičkom preispitivanju Koncila i njegovih dokumenata kao i poslijekoncilskog vremena, te činjenica koja nipošto nije zanemariva; da je zajednica zbog svoje ozbiljnosti i strogosti bila jedna od cvatućih redovničkih zajednica Katoličke crkve.

Još od stroge intervencije Kongregacije za redovnike koja je smijenila redovničko vodstvo i utemeljitelju o. S. M. Manelliju nametnula kućni pritvor, fratri traže način da spase karizmu svog reda i da nastave njegovati drevni obred.

- Ignoriran prijedlog za prelazak franjevaca Bezgrješne u 'Ecclesiju Dei'

Značajan dio subraće već je u rujnu iznio prijedlog da se redovnička zajednica prizna kao tradicijski red i bude pod jurisdikcijom Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'. Dosad je taj prijedlog Kongregacija za redovnike ignorirala. S tim u svezi treba promatrati ovaj novi pokušaj odricanja od već stečenog papinskog prava. Pod dobrohotnim bi dijecezanskim biskupom, prema želji potpisnika peticije, trebao nastati novi red dijecezanskog prava.

Komesarska je Generalna kurija franjevaca Bezgrješne, točnije generalni tajnik o. Bruno kojeg je postavio papinski povjerenik, u međuvremenu odgovorila na spomenuti članak bloga 'Rorate Caeli' riječima: ''Rorate Caeli' ponovo laže o nama'. Za braću koja žele zadržati drevni obred, generalni tajnik ima samo podcjenjivačke riječi kojima nedostaje milosrđa.

- Novi red dijecezanskog prava?

U svakom slučaju, Generalna kurija je potvrdila njihov zahtjev za 'razrješenjem od redovničkih zavjeta', no umanjila je njegov domet, pa bi 'samo 15 svećenika i isto toliko sjemeništaraca s privremenim zavjetima' podnijelo taj zahtjev. Ukratko, tek 10% redovnika, a ne 30-40%. Unutarnji jad subraće nakon jednogodišnje povjereničke uprave, zabrane drevnog obreda, nametanja brojnih ograničenja, ukidanja više samostana, suspendiranja i uklanjanja međunarodnog sjemeništa, postavljeni je tajnik potpuno zanemario.

- 'Nemaju ni biskupa koji bi ih htio'

Generalna kurija u podrugljivom tonu piše da svećenici koji žele napustiti ovaj red, 'u dva mjeseca nisu našli ni jednog biskupa' koji bi ih bio spreman primiti. Otac A. Bruno, siva eminencija unutar redovničke zajednice koji stoji iza puča od 2013. godine protiv bivšeg redovničkog vodstva, odmah pruža svoje tumačenje stvari koje odgovara onoj liniji koju zastupa od prošlog ljeta: pri zahtjevu za razrješenjem od redovničkih zavjeta i želji za osnutkom novog reda, radi se 'samo o destruktivnoj i sabotirajućoj strategiji nekadašnjih poglavara koji iz ideologijskih razloga i osobnih interesa ne žele konac krize'. Generalni tajnik, međutim, ni u ovom slučaju nije naveo nikakve razloge za povjereničku upravu, a ni o kakvoj se 'krizi' radi i tko je tu 'krizu' prouzročio."

Izvor: katholisches.info

nedjelja, svibnja 18, 2014

Sin Bezgrješne

Bl. Stanislav od Isusa i Marije Papczyński rodio se na današnji dan 1631. u južnoj Poljskoj. Utemeljitelj je Kongregacije marijanskih otaca od Bezgrješnog Začeća koji su do 1910. bili jedan od svega nekoliko redova regularnih klerika.

Rođen je u obitelji seoskog kovača i premda početci njegova školovanja to nisu nagovješćivali, utječući se Bezgrješnoj Djevici i posteći subotom postao je izvrstan đak. Pobožnost prema Presvetoj Djevici urodila je u njemu i posebnom ljubavlju prema svetoj čistoći, tako da je zbog očuvanja te krjeposti kao dvanaestogodišnjak sam preplovio divlju rijeku da se makne od izopačenog učitelja. Nakon bolesti i nedaća, s dvadeset i tri godine je završio filozofijske studije na isusovačkom kolegiju u Rawi što mu je otvorilo vrata raznim službama u gradovima i na aristokratskim dvorovima. Obitelj mu je pronašla i djevojku za brak, no on je imao u vidu uzvišeniji poziv. Kao osamnaestogodišnjak je jedno vrijeme bio studirao kod pijarista ili skolopa, Reda siromašnih klerika Majke Božje od Pobožnih Škola. Usprkos tom kratkom vremenu provedenom kod ovih redovnika, oni su ostavili dubok dojam na današnjeg blaženika zbog svog siromaštva, pobožnosti i predanosti apostolatu, pa ih nije zaboravio niti nakon četverogodišnjeg školovanja kod isusovaca. Ušao je u pijaristički novicijat 2. srpnja 1654. i dotadašnji je Ivan na zavjetima primio habit i ime Stanislav od Isusa i Marije. Već je tada krjepostima nadilazio mnoge koji su godinama bili redovnici. Sljedeće godine su protestantski Šveđani napali Poljsku te osvojili glavni grad u kojem je Stanislav trebao nastaviti vrijeme probacije i studirati teologiju. Iz tog se vremena u njegovu životopisu ističe susret s neprijateljskim švedskim vojnikom koji je naišao na Stanislava i jednog njegova subrata te izvukao mač. Kolega mu je pobjegao, a Stanislav, mučenik željom, nije htio propustiti priliku da prolije svoju krv za sv. vjeru. Kleknuo je, ogolio vrat i spremio se na udarac. Vojnik je triput velikom snagom zamahnuo i udario po vratu što je bratu Stanislavu prouzročilo veliku bol, međutim, po Božjoj providnosti, nije zadobio nikakvu ranu. Ratovi, izbjeglištvo, širenje bolesti obilježilo je razdoblje njegova studija. Kao podđakon preuzeo je predavanja iz retorike i napisao priručnik za tu disciplinu. Zaređen je za svećenika 1661. Bio je profesor, propovjednik i traženi ispovjednik. Među njegovim su pokornicima bili nuncij A. Pignatelli, koji je postao papa Inocent XII., i kasniji slavni poljski kralj Ivan III. Sobjeski, osloboditelj Beča. Objavio je više knjiga i govora i bile su mu povjerene razne odgovorne dužnosti. No, postupno su rasle napetosti između njega i ostalih u poljskoj pijarističkoj redodržavi jer se Stanislav zalagao za pridržavanje izvornih konstitucija svog reda, prema zamisli sv. Josipa Kalasancija, osobito što se tiče ideala "potpunog siromaštva". Ta mu je aktivnost donijela prisilan boravak u njemačkoj provinciji i napokon, nepunih deset godina nakon što je postao pijarist, morao je zbog dobra svoje duše zatražiti razrješenje od zavjetâ. Na intervenciju krakovskog biskupa pušten je iz samostanskog zatvora u Slovačkoj u kojem je proveo gotovo tri mjeseca i u travnju 1670. vratio se u Krakov. Crkveni je sud presudio da je o. Stanislav "bio i jest potpuno nevin". Razriješen je zavjetâ 24. listopada 1670., što je postalo službeno kad mu je to viceprovincijal službeno priopćio u prosincu 1670. 

Pred svojim dotadašnjim viceprovincijalom je prikazao i posvetio "Bogu Ocu svemogućemu, Sinu i Duhu Svetom, kao i Majci Božjoj, vazda Djevici Mariji, bez grijeha začetoj, svoje srce, svoju dušu [...] tijelo, ne ostavljajući apsolutno ništa za sebe, tako da odsada budem rob Svemogućega i Preblažene Djevice Marije. Usto, zavjetujem se da im služim gorljivo, u čistoći do kraja života u Družbi marijanskih otaca od Bezgrješnog Začeća (koju milošću Božjom želim osnovati)." Dodao je zavjet poslušnosti i siromaštva, učinio ispovijest vjere te "zavjet krvi" kojim je obećao "i po cijenu vlastitog života" braniti čast Bezgrješne i širiti njeno štovanje. Iako je prešao među dijecezanski kler, ovom je oblacijom na duhovni način ostao vjeran redovničkim zavjetima.

Bijeli habit na čast Bezgrješne obukao je s dopuštenjem poznanskog biskupa u Luboczu blizu Noweg Miasta na Pilici u rujnu 1671. Taj se habit samo bojom razlikovao od pijarističkoga, a bijelu boju je izabrao jer ni jedna druga ne može bolje izraziti neokaljanost Gospina Začeća. U tom je mjestu dosta vremena provodio u molitvi, ostavio je među mještanima običaj zajedničke pjevane krunice, a oni su u njemu prepoznali, ne samo vrijednog svećenika, nego čak čudotvorca (ostajao je dugo vremena u molitvi uzdignut iznad zemlje). Napisao je pravila za svoju planiranu redovničku zajednicu i knjigu namijenjenu laicima, štivo o izbjegavanju grijeha i krjeposnom životu. 

Kao godina početka marijanaca uzima se 1673. kad je biskup Swiecicki kanonski pohodio zajednicu u Puszczi Korabiewskoj gdje je bl. Stanislav s prvim drugovima živio pustinjačkim životom. Uvijek je imao nakanu da novi red ima apostolsku svrhu, tako da je i u toj pustinjačkoj fazi propovijedao. Kad je bio pozvan da na blagdan sv. Martina govori u istoimenoj crkvi u Chojnati, prije same propovijedi se zadržao u privatnoj molitvi i u ekstazi vidio pobjedu Ivana Sobjeskog nad Turcima kod Hotina te tu radosnu vijest podijelio s okupljenim vjernicima. Mala je pustinja privlačila sve veći broj vjernika koji su se obraćali utemeljitelju, ali također i novih članova što je zahtijevalo izgradnju veće crkve i kuće.

Već smo upoznali sv. Pompilija koji je imao posebnog osjećaja za duše u čistilištu. Takav je i bl. Stanislav. Kao vojni kapelan pratio je 1675. vojsku Ivana Sobjeskog koja je odbacila Turke s poljskih istočnih granica. U blizini vojničkog logora nalazili su se grobovi vojnika palih u prošlim ratovima s Osmanlijama. Tu je blaženik dnevice molio za njih. Ukazanje tih duša koje su od njega tražile da im ne prestaje pomagati, povećalo je njegovu predanost djelu njihova oslobođenja od čistilišnih patnja. Postoji više događaja u njegovu životu koji se tiču siromašnih duša. Za vrijeme svoje bolesti tražio je da ga odnesu u svetište BDM u Studziannu (1676.) Tu je pao u ekstazu za vrijeme koje je posjetio čistilište i trpio boli duša koje se u njemu nalaze. Budući da je izgledao beživotno, nazočni su čak pomislili da je umro. Po povratku u svoju pustinju, rekao je: "Molite braćo za duše u čistilištu jer neizdrživo trpe". Zatvorio se u ćeliju gdje je molio i bičevao se za "oslobođenje duša iz čistilišta". Sljedeće je godine među glavne ciljeve svoje kongregacije unio da redovnici moraju "najvećim marom, predanošću i gorljivošću" pomagati čistilišne duše, osobito one vojnika koji su poginuli u bitkama i žrtava pošasti i bolesti koje su bile brojne nakon ratova. Ivan III. Sobjeski, osloboditelj Beča, koji je bio poznat po tome što je posebno cijenio stroge redove, uzeo je marijanske klerike pod svoju posebnu zaštitu.

Poznanski biskup Wierzbowski koji je potvrdio marijance kao ustanovu dijecezanskog prava i branio ih od napada, umro je 1687. Na smrtnoj je postelji rekao o. Stanislavu: "Vama marijancima ostavljam jednu stvar: Božansku providnost". Blaženik je otada svakog dana na čast Božanske providnosti dvaput dnevno molio Očenaš i Zdravomariju i htio da njegova družba nastavi s tom pobožnošću. 

Nakon smrti Wierzbowskog, neprijatelji marijanaca htjeli su iskoristiti situaciju za njihovo ukidanje. Od toga su bili pošteđeni, ali su uvidjeli nesigurnost svoga položaja te su u papinskom priznanju vidjeli jamstvo napretka svog reda. Zato se utemeljitelj, sada već šezdesetogodišnjak, uputio 1690. pješice u Rim, gdje je stigao u vrijeme sedisvakancije. Na grobu Inocenta XI. koji je 1681. marijancima dao razne oproste i dopustio im da u svojim crkvama osnivaju bratovštine Bezgrješnog Začeća za pomoć dušama u čistilištu, primio je nutarnju objavu da će za novog papu (nakon Aleksandra VIII.) biti izabran kardinal koji je kao nuncij u Varšavi bio njegov pokornik, A. Pignatelli koji je uzeo ime Inocent XII. Međutim, s prvim vrućinama se njegovo zdravlje pogoršalo i morao je teška srca napustiti Rim. Papinsko će priznanje pričekati još nekoliko godina.

Godine 1699. poslao je kao opunomoćenog poslanika o. Joakima od Sv. Ane Kozłowskog koji je trebao pokušati dobiti papinsko priznanje na temelju utemeljiteljeve Norme života, no morao je prihvatiti jedno već postojeće pravilo. Prihvatio je od franjevaca Pravilo deset krjeposti BDM koje su do tada opsluživale anuncijatkinje sv. Ivane de Valois i tako su se povezali s Redom manje braće. Papa Inocent XII. je 24. studenog 1699. isto potvrdio i marijanci su dobili papinsku potvrdu i postali red sa svečanim zavjetima. Ova bratska i pravna povezanost s franjevcima potrajat će do 10. ožujka 1786. Blaženi Stanislav prihvatio je ovo pravilo i zavjetovao se 6. lipnja 1701. na ruke apostolskog nuncija F. Pignatellija, a zatim je sam 5. srpnja primio zavjete ostalih marijanaca. Tako je nastao prvi poljski muški red i prvi muški red na svijetu pod imenom Bezgrješne i do danas jedini muški red koji je opsluživao Pravilo deset krjeposti BDM (do 1910.) koje još uvijek obdržavaju spomenute koludrice od Navještenja. 

U kolovozu 1701. o. Stanislav je onemoćao. Približavao mu se smrtni čas. U osobito teškim bolima ponavljao je: "Uvećaj Gospodine moje patnje da umanjiš kazne duša u čistilištu". Nakon ispovijedi i poputbine, okupljenu je braću 17. rujna 1701. zadnji put blagoslovio, potaknuo na vjernost Pravilu i Konstitucijama te da budu revni u pomaganju čistilišnim dušama. Poljubio je križ i istoga dana preminuo s riječima: "U ruke tvoje Gospodine predajem duh svoj"

Marijanski su se redovnici u XVIII. st. proširili sve do Portugala, no zbivanja krajem XVIII. i u XIX. st. te nesretni pad i podjela Poljske između Rusije, Pruske i Austrije nije im išla na ruku. Morali su 1798. napustiti Rim kad ga je osvojio Napoleon i protjerao sve strance, portugalska protucrkvena vlada uzrokovala je ukidanje i samostana marijanaca, ruska carska vlast zabranila je primanje kandidata za redovnički život i dopustila samo jedan samostan marijanaca u Litvi gdje su živjeli kao u nekom pritvoru. Godine 1908. preostao je još samo jedan član reda, o. Vinko Sękowski. Kad se činilo da su ruske vlasti uspjele, mladi je svećenik, profesor bogoslovije u St. Petersburgu te budući biskup i blaženik, Juraj Matulaitis-Matulevičius, zatražio u Rimu da uđe u ovaj red bez prolaska novicijata s nakanom sprječavanja nestanka ove ustanove. Zavjete je položio 1909. na ruke spomenutog o. Vinka, a prvi novak bio je iste godine Jurjev prijatelj Franjo Petar Bucys. Sve se zbog spomenutog režima događalo u tajnosti. Blaženi Juraj Matulaitis je napisao nove konstitucije zbog novih okolnosti za koje je 1910. dobio odobrenje sv. Pija X. Marijanci su prestali biti jedan od redova regularnih klerika i postali ustanova s jednostavnim zavjetima. Zadnji bijeli marijanski otac, V. Sękowski, živio je još pet mjeseci nakon uvođenja ove obnove. Otada marijanski oci nose crnu reverendu. Operacija preživljavanja uključivala je smještaj novicijata u Švicarsku kako bi se zaobišlo uplitanje ruskog carskog režima. Kad je bl. Juraj Matulaitis-Matulevičius 1927. umro, Kongregacija marijanskih otaca imala je već 300 članova.

Takva burna povijest bila je uzrokom što je o. Stanislav od Isusa i Marije beatificiran tek u vrijeme pape Benedikta XVI., 2007. godine. Najnovije vijesti govore o još jednom koraku prema kanonizaciji blaženog utemeljitelja o kojem postoji posebna internetska stranica na kojoj se može bolje upoznati život i brojna čudesa ovog blaženika, pročitati njegova djela i djela o njemu.

Dakle, širenje časti Bezgrješne te pomoć dušama u čistilištu i apostolat među (običnim) ljudima glavne su zadaće marijanskih otaca. Prikazuje ih slika priložena uz ove litanije (misa bl. Stanislava). Djelo je člana toga reda o. Ivana Niezabitowskog koji je umro 1804. Dvojica redovnika drže dva sakramentala propisana Pravilom deset evanđeoskih krjeposti BDM- škapular Bezgrješne i krunicu deset krjeposti Gospinih.

Litanije bl. Stanislava od Isusa i Marije

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Bezgrješna Majko i Kraljice Marijanskog reda, moli za nas

Blaženi Stanislave od Isusa i Marije Papczyński,
Ljubitelju križa Kristova,
Živa sliko Isusa patnika,
Spreman podnijeti mučeništvo za Krista i vjeru,
Štovatelju Presvetog Sakramenta,
Poučljiv nadahnućima Duha Svetoga,
Izabrani sine Bezgrješne Djevice Marije,
Širitelju otajstva Bezgrješnog Začeća,
Vjerni nasljedovatelju krjepostî Bezgrješne Majke Kristove,
Utemeljitelju marijanaca od Bezgrješnog Začeća,
Apostole ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
Čovječe velikog povjerenja,
Uzore čistoće, uboštva i posluha,
Gorljivi branitelju evanđeoskog siromaštva,
Uzore života trajnog obraćenja i pokore,
Slugo Božanskog milosrđa,
Gorljivi zagovorniče trpećih duša u čistilištu,
Prijatelju umirućih na bojnom polju,
Skrbni prijatelju ubogih,
Apostole razboritosti,
Mudri voditelju u pitanjima savjesti,
Učitelju molitve i duhovnog života,
Neumorni propovjedniče riječi Božje,
Učitelju vjerskih istina i puta k svetosti,
Zagovorniče mira i pomirenja,
Radosti i slavo poljske zemlje,
Branitelju života nerođenih,
Odvjetniče pred Bogom,
Sigurni vodiču u kuću Očevu,
Koji se s Kristom i Bezgrješnom Djevicom raduješ u nebu,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣. Evo vjernoga i razumnoga sluge.
℞. Kojega je Gospodin nagradio svojom slavom.

Pomolimo se.

Bože koji si pozvao blaženoga Stanislava od Isusa i Marije da širi čast Bezgrješne Majke Tvoga Sina, i da pomaže pokojnima koji podnose čišćenje; podaj, molimo Te, da po njegovu primjeru i po njegovu zagovoru težimo svetosti izvršavajući djela milosrđa i tako Te slavimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. 

Sastavljeno prema raznim životopisima bl. Stanislava sa stranice padrimariani.org, a litanije prevedene sa stanislawpapczynski.org
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, padrimariani.org

ponedjeljak, svibnja 12, 2014

O Bonitas!

"'O Bonitas', to je bila jedina riječ koju se s vremena na vrijeme moglo čuti od toga šutećeg čovjeka. Bog je bio njegov 'Bonus' koji ga je najdublje ispunjavao i usrećivao. Istinska ljubav prema Njemu tako ga je iznutra zahvatila, da joj je također htio potpuno odgovoriti. A jer prava dubina i istinska ljubav nisu kratkotrajni trenutci, za sebe i svoje učenike je izabrao trajni način života u kojem je to bilo najbolje moguće. Zato su se sv. Bruno i njegovi drugovi htjeli sve više odricati, postajati sve praznijima, da sve bolje mogu primati Božju ljubav. To je bio razlog zašto su išli u osamu. Time su također zaista bili crkva u svijetu, ali ne od svijeta. Životopis svakog kartuzijanca je jedan duboki odnos ljubavi između Boga i vlastitoga srca. 'O Bonitas'- On je jedini i istinski bonitet u njegovu životu." (Izvor: J. kard. Meisner, dbk.de)

U Poljskoj je nastala nova zajednica tradicijskih pustinjakinja dijecezanskog prava pod imenom Zajednica sv. Brune Kölnskog, čiji smo uzdah O Dobroto upravo upoznali. Obitavalište su pronašle u selu Kocierzowy (općina Gomunice) blizu grada Radomskog u Lodzkom vojvodstvu. Pripadaju Częstochowskoj nadbiskupiji.

Pustinjakinje se ugledaju najprije na Krista u pustinji, a zatim na pustinjske oce i majke te osobito na sv. Brunu. Misa i brevijar koji određuju ritam života zajednice su ipak rimski, a ne kartuzijanski. Nose "odjeću djece sv. Brune"- habit, škapular, tradicionalni veo s vratnikom, a tijekom liturgije i bijeli plašt koji simbolizira njihovo životno hodočašće. Uzdržavaju se vlastitim radom i uz pomoć dobročinitelja.

Minimalna dob za ulazak u ovu pustinju je dvadeset i jedna godina. Osim djevica, primaju i udovice. Faze ulaska u zajednicu su sljedeće: 
1.) aspirantura koja služi prvenstveno upoznavanju vlastitog poziva i priprema je za integraciju u zajednici.
2.) postulantura. Traje od tri do dvanaest mjeseci. U tom se razdoblju kandidatice uvode u posebnosti života i pustinjačke duhovnosti Zajednice sv. Brune.
3.) novicijat koji traje jednu do dvije godine i vrijeme je priprave na polaganje prvih zavjeta.
4.) privremeni zavjeti. Polažu se na razdoblje od tri do pet godina.
5.) vječni zavjeti.

Budući da je zgrada stare škole u kojoj žive vrlo trošna i neprikladna za pustinjački život, bile su nužne preinake. U tome im pomažu vjernici latinske tradicije iz Poljske koji preko posebne inicijative pomažu uređenje novog samostana, i izvješćuju o napretku radova.

Pustinjakinje, izgleda, nisu velike ljubiteljice fotografiranja pa se može naići samo na poneku njihovu fotografiju. Internetska stranica im navodi samo informacije za kontakt, ali se zato na Facebooku mogu pronaći i neke novosti iz njihova života.

Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Facebook, unacum.pl


četvrtak, svibnja 08, 2014

Problem izobrazbe

Papa je prošle godine latinskoameričkim redovnicima pojasnio da se ne moraju puno osvrtati ako im dođe kakva opomena od Kongregacije za nauk vjere. Istu je poruku sjevernoameričkim buntovnim redovnicama 5. svibnja 2014. prenio kardinal Kasper koji se pohvalio kako i sam spada među sumnjive za krivovjerje i iznio anegdotu koju mu je prenio Sveti Otac. 

"U ponedjeljak je Kasper rekao publici da je nakon što ga je Franjo poimence pohvalio samo četiri dana nakon izbora, Papi 'prišao jedan stari kardinal i rekao mu: 'Sveti Oče, ne možete to činiti! U toj su knjizi hereze!'' Kasper kaže da se Franjo smiješio kad mu je prepričavao zgodu i dodao: 'To uđe na jedno i izađe na drugo uho!'" (RORATE CÆLIreligionnews.com)

Eto, mnogo se toga može kritizirati, ali nipošto ne i superdogmu, kako proizlazi iz riječi tajnika Kongregacije za redovnike od prije nekoliko dana. Očito je hermeneutika kontinuiteta potpuno ustupila mjesto svojoj suparnici kad spomenuti tajnik kritizira čak i pretkoncilsku formaciju kod nekih današnjih redova. Blog Der Katholik und die Welt se pita: "Ako je ono što se vjerovalo prije Koncila i ono što treba vjerovati nakon Koncila jedno te isto, što bi se onda moglo imati protiv 'pretkoncilske' formacije podmlatka?" 

"Pati li Kongregacija za redovnike od negativne slike Tradicije? To pitanje visi u zraku od prošloga vikenda. Franjevac i nadbiskup J. Rodríguez Carballo, koji je već godinu dana tajnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, sudjelovao je na jednoj redovničkoj konferenciji u Kataloniji. U svom je govoru prošle subote, ne imenujući o kojem se redu radi, iznio prvu službenu naznaku razloga zašto njegova kongregacija kažnjava franjevce Bezgrješne. Razlog seže daleko dalje od toga mladog reda i načelne je naravi.

U svom je govoru kurijalni nadbiskup naglasio da vjernost II. vatikanskom koncilu predstavlja središnju točku za redovnički život. Doslovno je drugi čovjek Kongregacije za redovnike izjavio: 'Za redovnike je Koncil točka o kojoj se ne pregovara'. Tko u 'reformama' II. vaticanuma vidi sve loše u redovničkom životu, 'niječe prisutnost Duha Svetoga u Crkvi'.

katalonski opati, superiori i provincijali u listopadu prošle godine

- Kongregacija je 'vrlo zabrinuta': 'Ne samo pretkoncilska, nego i protukoncilska izobrazba'

Nadbiskup je naglasio da su u Kongregaciji za redovnike 'posebno zabrinuti' za tu temu: 'Vidimo prava odstupanja'. Prvenstveno što 'nemalo ustanova' svom redovničkom podmlatku 'daje ne samo pretkoncilsku, nego čak protukoncilsku formaciju', kaže Rodríguez Carballo. 'To nije dopustivo, to znači staviti se izvan povijesti. To je nešto što nas u Kongregaciji vrlo zabrinjava'. 'Briga' koju bjelodano dijeli i prefekt Kongregacije za redovnike, J. Braz de Aviz. I papa Franjo? Nešto govori tomu u prilog.

[...]"

Izvor: katholisches.infoinfovaticana.com
Slika: Germinans Germinabit

srijeda, svibnja 07, 2014

Sodalitium

Ove godine se obilježava 100. obljetnica smrti proročkog pape sv. Pija X. čije je učiteljstvo i danas aktualno. U veljači se, pak, navršila i okrugla obljetnica smrti jednog zaslužnog svećenika koji je bio velika potpora pontifikatu Pija X.

"Prije osamdeset godina je u Rimu, u najvećoj izolaciji, umro msgr. U. Benigni (1862.-1934.), jedan od glasnogovornika katoličkog antimodernizma pod svetim papom Piom X. (1903.-1914.). Čini se sve potrebnijim podsjetiti na tu crkvenu ličnost u vrijeme poput našeg koje je, nesumnjivo, obilježeno novim eksplozivnim širenjem onih tendencija i zaluda protiv kojih se U. Benigni borio. 

U nadi da će uskoro izaći iscrpna biografija koja će baciti svjetlo na toga rimskog prelata, treba navesti barem neke biografske napomene o toj rijetkoj figuri iz katoličkog klera. Svećenik kojeg su oštro kritizirali nekatolički i katolički povjesničari, zapravo je jedva poznat.

Prilikom beatifikacije (1951.) i kanonizacije (1954.) pape Pija X., što je bila osobita briga Pija XII., javila se kritika na bivšeg mletačkog patrijarha, prvenstveno na način njegove borbe protiv modernizma. Sveta kongregacija obreda, iz koje je 1969. nastala današnja Kongregacija za kauze svetih, zadužila je franjevca Ferdinanda Antonellija (1896.-1993.), koji je kasnije postao kardinal, da razjasni 'represivno' djelovanje Pija X. i prvenstveno msgr. U. Benignija i njegova djela pod imenom 'Sodalitium Pianum'. 'Sodalitium' je bilo katoličko udruženje za potporu Svetoj Stolici u borbi protiv modernizma u teologiji, politici i društvu. Studija oca F. Antonellija, poznata kao 'Disquisitio', objavljena je u svescima Pozicije za postupak kanonizacije Pija X. Odatle se mogu preuzeti bitni elementi života i djelovanja msgr. Benignija.

- Zastupnik katoličkog socijalnog nauka u publicistici

U. Benigni je rođen 30. ožujka 1862. u srednjoj Italiji (Perugia), u blizini Asiza. Tada je ordinarij te dijeceze bio msgr. G. Pecci, koji je 1878. bio izabran za papu i nosio ime Lav XIII. Budući je papa uvijek vrlo cijenio svećenike iz svoga nekadašnjega biskupskog grada, pa ga je nakon njegova svećeničkog ređenja (1884.), koje je primio sa samo 22 godine, učinio svojim tajnikom. Već je u mladosti postala vidljiva njegova zapanjujuće svestrana i izvanredna osobnost. U svom je rodnom gradu razvio brojne aktivnosti. Godine 1892. osnovao je prvi katolički tjednik za sociologiju. 'Rassegna sociale', kasnije preimenovana u 'Biblioteca periodica', orijentirala se na Učiteljstvo papa od 'Syllabusa' do enciklike 'Rerum novarum'. U Genovi je 1893. postao članom redakcije katoličkog dnevnika 'Eco d'Italia'. 

- 'Papist' i 'reakcionar'

Zatim je po želji Lava XIII. došao u Rim. Nakon jednog razdoblja studija i istraživanja u Njemačkoj (poliglot Benigni je pratio tisak iz pola Europe), koje je obavio za Vatikansku knjižnicu, postao je 1901. u središtu katoličanstva urednikom 'Glasa istine' ('Voce della Verità'), jednih od najvažnijih novina koje su među protivnicima glasile za 'papističke' i 'reakcionarne'.

Od 1902. do 1907. objavljivao je povijesni, akademski časopis imena 'Miscellanea di Storia ecclesiastica'. Na preporuku kurijalnog biskupa P. Gasparrija, tajnika za Izvanredne crkvene poslove, postao je 1906. njegovim podtajnikom u Državnom tajništvu. Msgr. Gaspari je 1907. postao kardinalom, od 1914. do 1930. bio je kardinal državni tajnik i tako prethodnik na toj službi E. kard. Pacellija, kasnijeg pape Pija XII.

- 'Corrispondenza Romana' versus 'Civiltà Cattolica'

U godini dekreta 'Lamentabili', 1907., kad  je prvi put uporabljen pojam 'modernizam' u enciklici 'Pascendi Dominici gregis' [od 8. IX. 1907.], msgr. Benigni je osnovao tiskovnu agenciju pod imenom 'Corrispondenza Romana'. Nova je katolička tiskovna agencija prema o. Antonelliju primala 'vijesti iz svijeta koje su prikupljali različiti Benignijevi dopisnici i prijatelji, kako bi pobliže motrila ideologijske, političke i socijalne pokrete koji bi mogli zanimati Crkvu i njene aktivnosti'. Danas se ta novinska agencija krivo zamjenjuje s tajnim društvom, što 'Sodalitium' nikada nije bio. 'Corrispondenza Romana' je djelovala potpuno javno. Shvaćala se prvenstveno kao suparnica rimskom isusovačkom časopisu 'Civiltà Cattolica', čije je modernističke simpatije suzbijala.


- Predavačka djelatnost crkvenog povjesničara

Osim njegova novinarskog zauzimanja, msgr. Benigni je imao još strasti; bez izuzetka biti u službi istine i Crkve. Tu spada i njegovo poučavanje i povijesno-teologijsko istraživanje. Osim njegove stalne borbe protiv neprijatelja Crkve, pa i onih koji su se izdavali za lažne prijatelje, msgr. Benigni je razvio dugu predavačku karijeru na području crkvene povijesti na raznim rimskim sveučilištima; Urbaniana, Sant'Apollinare, Rimsko papinsko sjemenište i Accademia dei Nobili Ecclesiastici (Diplomatska akademija Svete Stolice).

- Sedmosveščana 'Socijalna povijest Crkve'

Njegove povijesne publikacije imaju veliku vrijednost kao i istaknuta 'Storia sociale della Chiesa' (Socijalna povijest Crkve) u sedam opsežnih svezaka (prvi se pojavio 1907., a zadnji 1933., godinu prije njegove smrti). Radi se o sustavnom djelu u stilu dvaju drugih crkvenih povjesničara; 'Povijesti papa' Ludwiga Pastora (1854.-1928.) i 'Priručnika opće crkvene povijesti' J. kard. Hergenröthera (1824.-1890.), nasljednika bl. Ivana Henrika Newmana u službi kardinala protođakona. Djelo msgr. Benignija je zbog njegove smrti ostalo nedovršeno. No, objavljenih sedam svezaka pokazuje izvrsno informiranog znanstvenika sa sposobnošću da ponudi originalan i poticajan sveobuhvatni pogled. Današnjeg čitatelja njegov jezik može katkad začuditi, možda i zaprepastiti, jer ponekad postaje žestoka polemika kao i zajedljiv humor. Jezik je to koji je posljedica kulturalne borbe u kojoj je tijekom aktivnoga života stajao na prvoj crti. 

- 'Sodalitium pianum', nadgledanje modernista i njihovih spisa

Međutim, djelatnost koja mu je donijela tako mnogo neprijatelja izvan, ali i unutar Crkve, povezana je s udruženjem 'Sodalitium Pianum'. Nazvan po svetom papi Piju V., 'Sodalitium Pianum' nastao je 1909., a konačno je raspušten 1921. pod Benediktom XV. Bio je osnovan 'za vjersku obranu, prvenstveno protiv unutarnjih neprijatelja (modernizma i dr.)', 's punom suglasnošću Pija X., da ne kažemo njegovim nalogom'. U Vatikanskom arhivu se nalaze brojni dokumenti odobravanja i dobrih želja pape Pija X. za 'Sodalitium Pianum', kao i Svete konzistorijalne kongregacije (danas Kongregacije za biskupe) pod vodstvom kard. De Laija (1853.-1928.). Pio X. je msgr. Benigniju iz vlastitih sredstava svake godine davao 1000 lira za njegovo djelovanje i rad protiv prevladavajuće struje u društvu.

'Sodalitium Pianum' je u početku bilo smješteno u Državnom tajništvu, gdje je msgr. Benigni radio kao podtajnik. No, do kanonskog priznanja nije došlo iz razloga oportunosti, zbog utjecaja tadašnjeg kardinala državnog tajnika. Zbog toga je msgr. Benigni premjestio 'Sodalitium' 1911. iz Državnog tajništva i napustio radno mjesto podtajnika na koje je onda došao E. Pacelli, kasniji Pio XII. Papa Pio X. je onda samo za Benignija napravio naslov i rang osmoga pravog apostolskog protonotara, iako ih je tradicionalano bilo samo sedam. Tako je, doduše, bilo spriječeno njegovo imenovanje biskupom, ali je Benigini bio javno počašćen papinim znakom odobravanja. U siječnju 2014. papa Franjo je ukinuo naslov apostolskog protonotara.

'Sodalitium' je po izvornoj želji msgr. Benignija trebao postati vrsta svjetovnog instituta u službi pape i Svete Stolice, za borbu protiv pogubnog utjecaja modernizma i masona na društvo i kulturu. Prvenstveno je težio tomu da odbije utjecaj tih sekta unutar Katoličke crkve. 'Sodalitium' se sastojao od jednog vijeća u Rimu kojem je predsjedao msgr. Benigni, i s njim povezanih skupina (Petrovih konferencija) i svećenika. Tijekom svog nešto više od desetogodišnjeg postojanja, 'Sodalitium' nikada nije imao više od stotinu suradnika, među njima svećenika i laika u različitim zemljama Europe.

- Benigni, predmet mržnje za moderniste unutar i izvan Crkve

Pa ipak, to je maleno udruženje postalo najmračnijom predodžbom neprijatelja za moderniste poput francuskog svećenika i teologa A. Loisyja (1857.-1940.), koji je 1908. bio izopćen zbog toga što se odbijao podložiti crkvenom nauku i umro kao panteist. Ili za talijanskog svećenika i teologa R. Murrija (1870.-1944.) koji je kao lijevi katolik zastupao spojivost katoličke vjere s komunizmom. I on se odbijao podložiti katoličkom nauku pa je 1907. suspendiran i 1909. izopćen, kad se kandidirao za talijanski parlament i priključio radikalnoj ljevici. Nakon I. svjetskog rata je postao fašist, zatim kad je fašistički režim Lateranskim ugovorima regulirao odnose između Crkve i države, prešao je antifašistima.

Više protivljenja nego od otvorenih modernista, msgr. Benigni je doživio unutar Crkve od polumodernista kojih je bilo i među kardinalima. Mogao se još nekoliko godina održati zbog potpore sv. Pija X., kardinala De Laija, kardinala državnog tajnika, a onda prefekta Sv. Uficija R. Merryja del Vala, nizozemskog redemptorista W. M. van Rossuma i drugih. Točnije, do smrti Pija X. 1914. Novi papa Benedikt XV. je na početku rata ukinuo udruženje, no već je sljedeće godine uvidio potrebu da ga ponovo uspostavi. Konačno je ukidanje uslijedilo 1921. zbog 'promijenjenih okolnosti'.

- Pokušaj sprječavanja kanonizacije Pija X.

Papa Pio XII., koji je još osobno poznavao msgr. Benignija, nije se dao zavesti polifonim korom onih koji su htjeli spriječiti kanonizaciju Pija X., pri čemu je posebno msgr. Benigni ocrtavan najcrnjim bojama kao tamna sjena nad tim pontifikatom. Kanonizaciji su se prvenstveno opirali kriptomodernisti koji su javno mogli nastupiti tek koju godinu kasnije, ali također visoki prelati koji takav korak nisu držali 'trenutačno oportunim'. Kako vladajući prvosvećenik nije trpio izravne napade na Pija X., protivnici su se usmjerili na msgr. Benignija kojeg su karikirali kao najzlobnijeg mračnjaka i antisemita da spriječe kanonizaciju. Čini se nezamislivim da bi se proglašenje pape Sarta svetim moglo dogoditi u kasnijem razdoblju od 1958. do 1978. 

- 'Rimokatolik je u potpunosti kontrarevolucionar'

Stav i cilj udruženja 'Sodalitium Pianum' sažet je u njegovu programu iz 1911. u 18 točaka. Prvi članak glasi: 'Mi smo integralni rimokatolici. Kao što sama riječ kaže, integralni rimokatolik bezuvjetno prihvaća nauk i poredak Svete rimokatoličke crkve i pravne linije Svete Stolice i sve otuda pravovaljane konzekvencije za pojedinca i društvo. On je papist, klerikalan, antimodernist, antiliberal, antisektaš. U potpunosti kontrarevolucionar jer nije samo protivnik jakobinske revolucije i sektaškog radikalizma, već isto tako vjerskog i socijalnog liberalizma.'

Informativna agencija Corrispondenza Romana povjesnika R. de Matteija, osnovana prije nekoliko godina, nije ni u kakvoj izravnoj vezi s onom msgr. Benignija. Posezanje za istim imenom, pak, signalizira da nova 'Corrispondenza Romana' za cilj također ima obranu katoličke vjere i Katoličke crkve kao i borbu protiv modernizma."

Izvor i slika: katholisches.info

subota, svibnja 03, 2014

Presto, presto (ma non troppo)

Blog Traditio Ecclesiae već je prenio još jedan slučaj iživljavanja Franjine željezne ruke, povjerenika Volpija, nad utemeljiteljem franjevaca Bezgrješne.

Ovaj put je osamdesetjednogodišnjem o. Stefanu koji je vrlo slaboga zdravlja, zabranio da 1. svibnja, na svoj rođendan, pohodi Frigento gdje je trebao pohoditi grob svojih roditelja (slugu Božjih!) i služiti sv. misu.

Budući da nad laicima povezanima s franjevcima Bezgrješne nema neposrednu kontrolu, povjerenik je zamrznuo njihove aktivnosti. Kontrola ide dotle da je svojim utjecajem spriječio deseto hodočašće Gospi Pompejskoj koje organiziraju vjernici članovi Misije Bezgrješne Posrednice iz Napulja i Kampanje. Misija je djelo o. Manellija, nastalo 1990. za laike koji žele nasljedovati karizmu Kongregacije franjevaca Bezgrješne. Hodočašće se trebalo održati na Bijelu nedjelju, posvećenu Božanskom milosrđu, 27. travnja 2014.

 "Kad je sve bilo organizirano, rektor bazilike, msgr. S. Acampora, 10. travnja je bez obrazloženja vjernicima priopćio da im je zabranjen pristup i korištenje bazilike. Hodočašće, sv. misa, marijanske pjesme i krunica morali su biti otkazani. Monsinjor je na traženje razočaranih vjernika sljedećeg dana odgovorio da crkva ima status papinske bazilike i da je stolnica teritorijalne prelature ustanovljene 1926., zbog čega nadležni prelat i papinski poslanik za svetište, naslovni nadbiskup T. Caputo, nije mogao ignorirati mjere apostolskog povjerenika franjevaca Bezgrješne, F. Volpija." (katholisches.info)

Papine riječi o skorom izlasku iz groba ovih svetih redovnika još se nisu ostvarile. Čini se da neki drugi sada imaju prednost (1, 2).

Slika: Messainlatino.it