subota, studenoga 30, 2013

utorak, studenoga 26, 2013

450

Povodom 450. obljetnice svršetka Tridentskog koncila, papa Franjo imenovao je svojim izaslanikom W. kard. Brandmüllera. Na jubileju tog koncila koji se morao suočiti s tzv. reformacijom, Papu će predstavljati upravo kardinal koji se u mladosti obratio s protestantizma. Ovo je u kratko vrijeme drugi tekst Svetog Oca u prilog hermeneutike koju je Naš predšasnik Benedikt XVI. izložio 2005. pred Rimskom kurijom

"Časnom bratu Našemu
VALTERU SVETE RIMSKE CRKVE KARDINALU BRANDMÜLLERU

Kako se bliži 450. obljetnica dana sretnog svršetka Tridentskog koncila, dolikuje Crkvi da se spremnim i pozornim žarom sjeti vrlo plodna nauka proistekla iz toga koncila sabrana u tirolskom kraju. Zaista, Crkva je oduvijek iz dobroga razloga pridavala mnogo pažnje dekretima i kanonima toga koncila kojih se treba spominjati i obdržavati, jer su se koncilski oci velikom pažnjom posvetili onim krajnje ozbiljnim okolnostima i pitanjima koja su se tada pojavila, da se katolička vjera jasnije i bolje razumije. Jamačno nadahnuti i vođeni Duhom Svetim, bili su posebno pomni ne samo da očuvaju sveti polog kršćanskoga nauka, već i da bude jasniji ljudima, tako da se spasenjsko Gospodinovo djelo širi diljem zemaljskoga kruga i da se evanđelje navješćuje čitavomu svijetu.

Slušajući istoga Duha Svetoga, Sveta Crkva se u naše vrijeme iznova prisjeća prebogatoga tridentskoga nauka i usvaja ga. Zapravo, ona 'hermeneutika obnove' koju je Naš predšasnik Benedikt XVI. izložio 2005. pred Rimskom kurijom, odnosi se ne samo na Tridentski, nego i na Vatikanski koncil. Taj način interpretacije doista baca jasnije svjetlo na onu važnu karakteristiku Crkve koju joj je sam Gospodin dao: 'Crkva je jedan subjekt koji vremenom raste i dalje se razvija, no pritom ostaje uvijek isti, Božji narod kao jedan subjekt na svom putu' (Božićno obraćanje Rimskoj kuriji 2005.). 


Stoga, radosni smo i sretni što se taj događaj koji tako veličanstveno sja u povijesti Crkve, na još svečaniji način slavi u gradu Tridentu. S tim u svezi je naš časni brat Alojzije Bressan, nadbiskup i metropolit tridentski, zamolio da zadužimo nekog uglednog prelata koji će nadolazećega 3. prosinca, upraviti riječi ohrabrenja svima koji će pribivati tomu radosnom spomenu. Smatrajući, dakle, taj zahtjev opravdanim, i želeći mu udovoljiti, obraćamo se Tebi, časni brate, koji si zaključke toga koncila stručno istraživao i mudro pronosio. Mi, dakle, imenujemo ovim pismom Tebe, NAŠIM IZVANREDNIM IZASLANIKOM, na proslavi 450. obljetnice dana kad su koncilski oci zaključili Tridentski koncil. Sve koji budu sudjelovali na tom događaju pozvat ćeš na to da se jednodušno ujedine s duhom Presvetog Spasitelja, da si u punini posvijeste sve one plodove koji proizlaze iz toga koncila, te da ih dijele s drugima i koliko im je moguće da ih šire. Ti ćeš u Naše ime pozdraviti nadbiskupa metropolita tridentskoga i sve druge nazočne pobožne biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, te Kristove vjernike laike, i iskazat ćeš im Našu blagonaklonost.

U žarkoj, konačno, molitvi želimo zazvati Svemogućeg Boga da povjerenu Ti zadaću mogneš uspješno provesti, da svi sudionici toga jubileja postanu dionici velikih Gospodnjih milosti. Neka Naš apostolski blagoslov koji Tebi, časni brate, rado u Gospodinu udjeljujemo, bude posrednik i glasnik nebeskih darova, i želimo da dođe isto tako do svih ondje okupljenih.

Dano u Rimu, kod sv. Petra, XIX. dana mjeseca studenog, godine MMXIII., pontifikata Našega prve.

FRANJO"

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika: Orbis Catholicus Secundus

ponedjeljak, studenoga 25, 2013

Kontrapunkt

Povijest Drugoga vatikanskog koncila tzv. Bolonjske škole temeljna je lektira koja Koncil tumači u progresističkom smislu. Danas je vodi prof. Melloni koji je u ime te škole pozdravljao papu Franju kao pravog papu Koncila, papu koji daje prednost pastoralu pred naukom, a malo govori o Koncilu jer ga provodi- dakako, u smislu Bolonjske škole.

S. Magister u svom komentaru piše da je pristaše te struje sigurno iznenadilo nedavno objavljeno pismo pape Franje msgr. A. Marchettu, u kojem ga naziva najboljim interpretom II. vatikanskog koncila. Nadbiskup Marchetto je nakon ređenja s 29 godina stupio u diplomatsku službu Svete Stolice. Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je tajnikom Papinskog vijeća za migrante. Na toj je dužnosti ostao samo do svoje 70. godine. Ranije je otišao u mirovinu kako bi se mogao posvetiti proučavanju zadnjeg koncila. Bivši vikar grada Rima i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, C. kard. Ruini, nazvao je brojne publikacije msgr. Marchetta o Koncilu, kontrapunktom spomenutoj progresističkoj interpretaciji (u Njemačkoj je pod predsjedanjem kard. Lehmana Njemačka biskupska konferencija platila tiskanje toga petosveščanog niza koji Koncil tumači kao raskid s prošlošću). Nadbiskup Marchetto, dakle, zastupa interpretacijsku liniju pape u miru Benedikta XVI.-obnove u kontinuitetu jednog subjekta Crkve- zato ga pristalice Bolonjske škole, čiji je nepokolebljiv i oštar kritičar, nazivaju crnom beštijom. Važno je napomenuti da je uvelike rehabilitirao djelo švicarskog teologa R. Amerija, Iota unum.

Papa je pismo msgr. A. Marchettu napisao povodom predstavljanja zbornika u kojem su radovi dvadeset i šestorice glasovitih auktora u čast djela nadbiskupa Marchetta, a objavljeno je 12. studenoga. Izdavač je vatikanska nakladnička kuća.

"Dragi msgr. Marchetto,

Želim Vam ovim retcima izraziti blizinu i pridružiti se predstavljanju knjige 'Primato pontificio ed episcopato. Dal primo millenio al Concilio ecumenico Vaticano II'
[Papinski primat i biskupstvo. Od prvog tisućljeća do II. vatikanskog ekumenskog koncila]. Molim Vas da me tamo smatrate nazočnim u duhu.

Tematika knjige je hommage ljubavi koji prinosite Crkvi, lojalne te istodobno poetične ljubavi. Lojalnost i poezija nisu objekti trgovine: ne mogu se ni kupiti ni prodati, one su krjeposti ukorijenjene u srcu sina koji Crkvu osjeća kao Majku; ili, da budem jasniji i izrazim se prisnim ignacijanskim 'tonom', kao 'Svetu hijerarhijsku Majku Crkvu'.

Tu ste ljubav pokazali na mnogo načina, uključujući ispravak pogrješke ili nepreciznosti s moje strane- na čemu sam Vam od srca zahvalan- no, prvenstveno se pokazala u svoj čistoći u studijama o II. vatikanskom koncilu.

Jednom sam Vam rekao, dragi msgr. Marchetto, a danas to želim ponoviti, da Vas držim najboljim hermeneutičarom II. vatikanskog koncila. Znam da je to Božji dar, ali također znam da ste ga učinili plodonosnim.

Zahvalan sam Vam za sve dobro koje ste nam učinili svojim svjedočanstvom ljubavi prema Crkvi, i molim Gospodina da Vas obilato nagradi.

Molim Vas da se ne zaboravite moliti za mene. Neka Vas Isus blagoslovi, a Presveta Djevica čuva.

Bratski,
Franjo

Vatikan, 7. listopada 2013."


Izvor: Settimo Cielo, katholisches.info

četvrtak, studenoga 21, 2013

Dva karmela

Papa je jučer na svršetku opće audijencije podsjetio na današnji dan Prikazanja Marijina u Hramu koji se obilježava kao dan kontemplativnih redova. Danas će i sam posjetiti rimske kamaldulke, a na listu redova i koludrica koje se vraćaju klasičnom rimskom obredu treba dodati još dva samostana. 


Prvi je iz rodnog grada svete Terezije iz Lisieuxa. Karmel u Alençonu postojao je još 1780., ali je ukinut tijekom Francuske revolucije. Obnovio ga je biskup F.-M. Trégaro 1888. godine. Posvećen je Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Začeću. Kad je papa Benedikt XVI. izdao motuproprij Summorum Pontificum, sestre su se brzo složile oko povratka starom obredu. Već 2008. uvele su klasičnu sv. misu nedjeljama i blagdanima. U jednom intervjuu iz 2010. priorica je objasnila razloge povratku starom misalu riječima A. Frossarda, koji je rekao da nova misa nije dovoljno kontemplativna, da se previše govori i da je umanjen dio otajstvenosti. Razlog je dakle što izvanredni oblik bolje izražava svetost, ljubav i štovanje. To je jedna 'ljupka' liturgija. Usporedite npr. prijevode misala dom G. Lefebvrea s onima modernog misala. Ton nije posve isti. [...] Za nas to nipošto nije pitanje vezanosti za stare dane.

Sada su tražile i dobile od biskupa J. Haberta iz Séesa svakodnevnu tradicionalnu sv. misu koja će se nedjeljom i blagdanom služiti u 9 sati, a radnim danom u 8 sati. Kapelan je dijecezanski svećenik, a pomaže mu svećenik iz Petrova bratstva.


Od ovoga samostana nastao je karmel u mjestu Simacourbe u biskupiji msgr. Ailleta. Priorica iz Alençona tražila je dopuštenje za osnutak novog karmela prema konstitucijama iz 1990., što je on naravno prihvatio i snagom ovlasti koje mu je dao kard. Rodé, tada prefekt za redovnike, ustanovio Karmel Gospe od Susreta u koji je došlo deset koludrica. I u tom se samostanu sv. misa celebrira prema klasičnom rimskog obredu svakoga dana u 11 sati. 

Prema: Messainlatino.it
Slike: Riposte Catholique, Carmel de Simacourbe

srijeda, studenoga 20, 2013

V dan sv. Felicija Valežkago

UHNoticias, 9. studenoga pišu kako nakon 107 godina zajednica trinitarskih trećoredica napušta samostan u Binissalemu i odlaze u matičnu kuću također na Mallorci. Zajednica su zapravo tri stare sestre u građanskoj odjeći (fotografije su ispod članka). Ništa, dakle, što već nije viđeno kod mnogih drugih autosekulariziranih redova. 

Iskoristio bih ipak priliku da vam obratim pozornost na njihova energičnog i svestranog utemeljitelja koji me valjda zbog tih karakteristika podsjetio na slugu Božjega opata Franju Pfannera. Radi se o zanimljivoj i značajnoj majorkanskoj ličnosti XIX. st. Obuveni trinitarac o. Mihael Ferrer, bio je sveučilišni profesor filozofije, veliki pisac na majorkanskom jeziku, pokretač više dnevnih listova, propovjednik, širitelj pobožnosti vlastitih trinitarcima- prema Presvetom Trojstvu po molitvi sv. trisagija (1, 2, 3), Majci od Dobroga Lijeka (4) i svetim utemeljiteljima Ivanu i Feliksu. U tu je svrhu sastavio i dao tiskati mnoge knjižice, a zaslužan je i za nastanak brojnih slika, gravura, skulptura, škapulara Presvetog Trojstva u kojima je također vidio sredstvo za širenje pobožnosti. Toliko se angažirao oko toga jer je uvijek osjećao da to veliko otajstvo naše vjere nije dovoljno čašćeno. Znao je pisati kako više nema novca jer je sve dao za kult Presvetog Trojstva i za bližnje u potrebi. Otac Mihael je zbog svojih konzervativnih i antiliberalnih nazora 1822.-1823. bio zatočen i čekao na izvršenje smrtne kazne. Oslobođen je zahvaljujući povratku Ferdinanda VII. na vlast. U iscrpnoj knjizi koja prikazuje njegovu ulogu u majorkanskom društvenom i crkvenom životu nalaze se mnoge zanimljive zgode, njegova pisma i razmišljanja koja otkrivaju njegovu svetu dušu, ali i realističan pogled na svijet. U svojim strogim i duhovitim primjedbama ne štedi niti svoju subraću trinitarce. Doživio je, nažalost, također eksklaustraciju i desamortizaciju (1835./'36./'37.)- ukidanje redova i oduzimanje samostanskih dobara. Ovaj omiljeni otočki svećenik umro je 7. siječnja 1857. u 87. godini života radeći u dušobrižništvu kao eksklaustrirani redovnik. Već iz navedenoga je teško zamisliti da bi se o. Mihael složio s putem kojim su nakon zadnjega koncila krenula njegove redovnice. Osnovao ih je 1810. iz jedne mjesne Bratovštine Presvetog Trojstva. Cilj im je bio da u skladu s trinitarskim idealom rade sa zapostavljenim pukom. Budući da su se sestre bavile karitativnim i dobrotvornim radom izbjegle su raspuštanje svoje kongregacije tridesetih godina XIX. st.

I još malo zanimljivosti. Danas se Crkva spominje sv. Feliksa, suutemeljitelja Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova. Prošle godine se navršilo osam stoljeća od njegove smrti pa upućujem i na njegov životopis koji osim poznatih donosi i druge manje poznate događaje, kao što su njegova ukazanja službenici Božjoj Anđeli od Začeća (1649.-1690.), španjolskoj spisateljici mističnih spisa i pokretačici obnove među trinitarskim koludricama u smislu dosljednijeg obdržavanja pravila sv. Ivana Matskog.

Na zadnjoj slici nalazi se pučka pjesma koja spominje događaj iz predaje o sv. Feliksu kad je uoči blagdana Rođenja Marijina došao u kor gdje je vidio Presvetu Djevicu obučenu u habit trinitaraca kako s korom jednako odjevenih anđela pjeva trisagij Presvetom Trojstvu. Rimsku sliku s tim viđenjem možete vidjeti ovdje (sedamnaesta slika odozgor).

Oratio
Deus, qui beatum Felicem Confessorem tuum ex eremo ad munus redimendi captivos coelitus vocare dignatus es: praesta, quaesumus; ut per gratiam tuam ex peccatorum nostrorum captivitate, eius intercessione, liberati, ad coelestem patriam perducamur. Per Dominum.

Molitva
Bože, iže blaženago Felicija Ispovědnika svojego iz pustińe k službě iskupļati plěnniki s nebese prizvati izvolil jesi: podaj, molim te; da blagodětju tvojeju ot plěna grěh naših, jego hodatajstvom, izbavļeni, na nebesko otčastvo privedem se. Gospodem našim.


Molitva
Bože, koji si se udostojao blaženoga Feliksa priznavatelja svoga nebeskim nadahnućem pozvati iz samoće da otkupljuje robove, daj, molimo, da njegovim posredovanjem po tvojoj milosti oslobođeni od ropstva naših grijeha budemo privedeni u nebesku domovinu. Po Gospodinu...

Slike: Alta mar, WIKIMEDIA COMMONS, bibliogoigs

utorak, studenoga 19, 2013

O kritici

Pozornost je početkom listopada privukao veliki članak filozofa prava M. Palmara i novinara A. Gnocchija (talijanski, njemački) u kojem iznose kritiku sadašnjega pontifikata. Povod članku su bila dva intervjua koja je Papa dao za časopis Civiltà Cattolica i za talijansku Repubblicu, a bavi se i medijskim fenomenom pape Franje. Posebno je zanimljiv dio u kojem tumače vezu retoričkih figura (anadiploze, metonimije i sinegdohe) s medijskim jezikom.

U međuvremenu je Papa telefonirao jednom od auktora koji je teško bolestan, a s vatikanske internetske stranice je uklonjen sporni intervju s E. Scalfarijem.

"Već nekoliko dana kruži vijest da je papa Franjo nazvao jednog katolika povezanog s Tradicijom koji je k tomu i njegov oštar kritičar. Ime dotičnoga isprva nije objavljeno pa je postojala sumnja u autentičnost. Poziv je u intervjuu s teško bolesnim Palmarom potvrđen u dnevniku 'Libero'.

U danas
[18. studenoga 2013.]  objavljenom intervjuu  Palmaro je izjavio da ga je poziv 'iznenadio, zapanjio i prije svega dirnuo'. Zajedno s novinarom A. Gnocchijem sastavio je visoko intelektualnu, do sada također najžešću, kritiku pontifikata pape Franje u 'Il Fogliu'.

Papa je Palmara nazvao još 1. studenoga, na Sve svete. Sveti Otac i ovaj filozof prava dogovorili su se da će šutjeti o tom privatnom razgovoru. No, sredinom studenoga vijest se pojavila na internetu premda bez navođenja imena, pa su se i drugi novinari počeli za nju zanimati. U intervjuu za 'Libero' Palmaro je izjavio: 'Kad bi bilo do mene i Gnocchija, ne bi ništa došlo u javnost. Već i stoga što je Papa rekao da nema namjere javno objaviti ni tu gestu ni sadržaj razgovora.'

- Bolest i kritika za koju je Papa zahvalio

'Papa Franjo izrazio mi je svoju bliskost, da je doznao o mojemu teškom zdravstvenom stanju i teškoj bolesti. Vrlo jasno sam osjetio njegovu duboku empatiju, zanimanje za moju osobu kao takvu, neovisno o idejama i mišljenjima u vrijeme dok prolazim čas kušnje i patnje.'

'Za mene kao katolika bilo je to što sam doživio jedno od najljepših iskustava moga života. Uvjerio sam Papu u svoju bezuvjetnu vjernost kao sina Crkve. Svakako sam uvidio dužnost da podsjetim Papu kako sam, zajedno s A. Gnocchijem, iznio posve preciznu kritiku njegova rada. Papa mi skoro nije dao da dovršim rečenicu i rekao je da razumije da je ta kritika nastala iz ljubavi, i koliko mu je važno da dobije takvu kritiku.'

- Savjest i vjernost

Nakana obojice katolika Papinih kritičara uvijek je bila da svoju kritiku 'iznesu pozorno i lucidno s pogledom na sadržaj katoličkog nauka, ali nikada' ne dovodeći u pitanje 'svoju vjernost Papi kao takvomu'. 'Želim ponizno podsjetiti da uklanjanje Papina intervjua sa Scalfarijem s vatikanske internetske stranice daje za pretpostaviti kako je s intervjuom ipak bilo nešto krivo, kako smo među ostalim primijetili'. Hoće li se nešto sada promijeniti u poziciji dvaju kritičara? Palmaro odgovara: 'Ne, idemo jednako dalje kao i uvijek, slijedeći svoju savjest; uvijek u vjernosti Papi i Crkvi. Nastavit ćemo naš put upravo zbog te vjernosti i ljubavi'."

Izvor: katholisches.info

Palmaru i Gnocchiju je na dan izlaska kritike bila otkazana suradnja na Radio Mariji. U Liberu su iznijeli svoje razloge zbog kojih su je napisali:

"- Počnimo s člankom; što je Papa rekao ili učinio da se nije svidjelo dvojici katoličkih publicista?

Dva su problematična aspekta: forma i sadržaj. Franjo je usvojio ponašanje i stil koji vode k rastakanju pontifikata u njegovoj formalnoj strukturi, te stremi prema reduciranju pape na jednoga od mnogih biskupa, a ne na 'slatkog Krista na zemlji' o kojem je govorila sveta Katarina Sijenska. Na sadržajnoj razini u intervjuima za 'Civiltà cattolicu' i 'Repubblicu' ne nalaze se samo dvoznačnosti, nego i objektivne filozofijske i doktrinarne zablude. Govoreći međusobno kao novinari; razgovaramo o klasičnom slučaju ne-vijesti. Ovdje su dvojica krštenih katolika koji mjesecima slušaju što Papa kaže i mjesecima osjećaju neugodu, jer se ono što čuju očito razilazi s onim što kaže doktrina. Najzad, ako vam je zanimanje da pišete i komentirate, onda pišete i komentirate. Tako to predviđa ne samo temeljno pravilo informacije, nego i crkveno pravo. Pismo Scalfariju, intervju sa Scalfarijem, intervju za 'Civiltà Cattolicu', samo su zadnji najeklatantniji primjeri. Oni su obišli svijet, vode k pozivu na revoluciju, zaprepastili su tisuće i tisuće vjernika, i da nitko na to nema što reći? Naprotiv, vijest je dočekana jednoglasnim korom hosane koji ide od pojedinih konzervativnih katolika preko E. Bianchija i H. Künga do otvorenog mrzitelja Crkve, Pannelle.

- Kritizirali ste intervju s E. Scalfarijem. U redu nije bio intervju ili njegov voditelj?

Izbor E. Scalfarija je besprimjeran i mnoge je katolike ostavio zbunjenima. Zapravo, nije on samo laik ili samo nevjernik, nego povijesni antagonist katolištva. Dnevnik 'La Repubblica' je simbol radikalne pomodne kulture koja je od razvoda i pobačaja učinila stupove novog nihilističkog društva, u kojem nema mjesta za Krista i sakramente. Nešto bi drugo bilo susresti se diskretno sa Scalfarijem i razgovarati imajući u vidu njegovo dobro. I u nadi u njegovo obraćenje.

- Glede Papina intervjua za Civiltà cattolicu, kažete da rečenice o pobačaju stavljaju u suprotnost doktrinu i milosrđe. Što to znači?

Prvi oblik milosrđa je istina. Dobar liječnik ne skriva bolesniku težinu njegove bolesti, tako da je pobijedi. Bog nam neprestano želi oprostiti, no očekuje naše pokajanje, priznanje da smo sagriješili. Crkvi koja šuti o moralu zato da se ne suprotstavi svijetu, manjkalo bi milosrđe prema grješnicima. Lako je reći da je tristo mrtvih pred Lampedusom 'jedna sramota'. Puno je teže reći da je tristo legalno pobačene djece u Italiji svakog dana jedna daleko veća sramota.

- Iz tih i drugih razloga ste kritizirali 'normaliste', katolike koji nasuprot sekularnog novinstva nisu prepoznali revoluciju u odnosu na Učiteljstvo Crkve. No, što se zapravo promijenilo?

Kritizirali smo one koje smo definirali normalistima iz jednostavnog razlog. Ta gospoda sedam mjeseci ne rade drugo, nego skrivaju promašaje pape Franje: o savjesti, etici, bioetici, redovničkom životu. Nastranu dobra volja i dobre nakane, no oni prave ogromnu štetu jer time što govore da je sve normalno i da nema ništa nova, pridaju katolicitet tamo gdje ga nema; tako Papine gole i grube izjave puštaju kao katoličke. Jadnici, umišljaju da su medijski snažniji od Bergoglija i da njihove naknadne korekture stižu do ljudi. Međutim, nisu shvatili baš ništa od toga što je suvremena mašinerija masovnih medija. Nisu oni ti koji korigiraju Papu, nego Papa dominira nad njima.

- Ako Papa čak daje nekatoličke izjave, zašto se normalisti prave da to ne vide?

Jer u središtu problema nije nitko drugi, već Papa. Katolici ga s pravom smatraju voditeljem Crkve kroz povijest i ne bi ga nikad željeli kritizirati. Da bude jasno: kad bi intervju za 'Civiltà Cattolicu' potjecao od nekog teologa ili čak biskupa, bio bi kritiziran u mnogim neodgovarajućim dijelovima.

-Ali, neovisno o intervjuima, kritizirali ste i Papinu interpretaciju II. vatikanskog koncila. Nije li to snažna kritika?

Držimo se činjenica: s II. vatikanskim koncilom Crkva se izjasnila spremnom da se otvori svijetu i odgovori na njegova očekivanja. Preokret koji je ovih desetljeća donio svoje rezultate: ispraznila su se sjemeništa, u mnogima od njih se naučavaju nekatolička učenja, a na katedre se, kako je to htio Carlo M. Martini, postavljaju nevjernici.

- Imputirate Bergogliju i pretjerani 'feeling' s masovnim medijima. Ne mislite li da je to prije ojačalo sliku Crkve?

Tu vrijedi McLuhanov odgovor: mediji stvaraju fikciju koja postaje faksimil Mističnoga Tijela, on je zove 'zaglušujućom manifestacijom antikrista'.

- No, jučer je Papa u svojoj propovijedi inzistirao na činjenici da je Đavao realnost koja nije metafora, rekavši: 'Tko nije s Isusom, protiv Isusa je. Nema polovičnih stavova'. Nije li to u proturječju s vašom slikom 'progresivnog pape'?

Papa Franjo je ovih mjeseci rekao mnoge katoličke stvari, ali to je normalno; on je papa. Međutim, u našem članku smo usporedili ono što je o savjesti rekao papa Franjo, s onim što je o tome napisao papa Ivan Pavao II. u enciklici 'Veritatis splendor', 1993. godine. Jedan sada govori potpuno suprotno drugom i mislimo da se nikako ne može tvrditi da je to zapravo ista stvar. Do sada nitko nije ušao u bit onoga što smo napisali. Nitko nije opovrgnuo ni jedan redak. Jedan nas je gospodin javno pozvao da se odemo ispovjediti. Taj gospodin ne zna da smo te stvari rekli u ispovjedaonici i čuli od ispovjednika da on misli isto, ali ne može reći. Trebao bi taj gospodin znati koliko smo pisama i telefonskih poziva primili od katolika, koji jednostavno više nisu mogli i zahvaljivali su se za ono što smo napisali.

- Ta su vam razmišljanja donijela izbacivanje s Radio Marije. Je li se odluka mogla izbjeći ili ste unaprijed s tim računali?

Mislili smo na to, ali više nismo mogli šutjeti. Bili smo prijatelji p. L. Fanzage prije ovog događaja i još smo uvijek. On je direktor radija i određuje uredničku liniju. Ukoliko ta predviđa da se Papu ne smije kritizirati ni kad govori o nogometu, onda za nas dvojicu nema mjesta, ali si dopuštamo kazati da ne dijelimo tu liniju. Inteligenciju se ne može gušiti niti se 'a priori' može cenzurirati više nego legitimna pitanja. To nije na dobro katoličkog svijeta niti na dobro Crkve. Ako nešto izaziva gorčinu, onda je to činjenica da nakon deset godina suradnje stiže poziv dva sata nakon izlaska članka i to bez trenutka da se o tom promisli. Deset godina za kojih smo imali slobode reći sve što smo držali potrebnim, pa i o vrućim temama. Eto, ta brzina boli.

- Mislite li da je o vašem izgonu odlučeno drugdje?

To bi trebalo pitati p. Livija koji je jedan dobar svećenik i uljudna osoba.

- Ali, može li se ostati na nekom katoličkom radiju i kritizirati Papu?

Naravno, pod uvjetom da kritike nisu protivne crkvenom nauku. Da Pavao iz Tarza nije kritizirao prvog papu, danas bismo mi katolici svi bili obrezani jer je sv. Petar htio to učiniti normom. Da sv. Katarina Sijenska nije korila pape, Avignon bi još bio papinsko sjedište.

- Papa je razgovarao s mnogim osobama, pa i s različitim militantnim ateistima; očekujete li da vam telefonira, da želi čuti razloge dvojice uvjerenih katolika i da možda intervenira da dobijete natrag svoje emisije?

Mislimo da bi bilo puno bolje da se Papa posveti svojoj službi: utvrđivati svoje stado u pravoj vjeri, vratiti katolike upoznavanju katekizma i nauka te raditi da se obrate oni koji su se udaljili."

Izvor: Messainlatino.it, katholisches.info

četvrtak, studenoga 14, 2013

Sensibilità-sensibilité

Nastavljaju se proslave srebrnog jubileja Petrova bratstva. Nuncij u Parizu prenio je poglavaru Francuskog distrikta Petrova bratstva čestitku i blagoslov Svetog Oca. Zanimljivo je da se u ovom pismu po drugi put javlja pojam koji je Papa u svezi s klasičnim obredom spomenuo u svom intervjuu isusovcima- sensibilità.

 "Apostolska nuncijatura u Francuskoj

Povodom obilježavanja 25. obljetnice osnutka Svećeničkog bratstva sv. Petra.

Papa Franjo se pridružuje njegovim članovima u zahvaljivanju za djelo ostvareno u ovih četvrt stoljeća u služenju crkvenom zajedništvu 'cum Petro et sub Petro'.

Svećeničko bratstvo sv. Petra nastalo je u vrijeme velike kušnje za Crkvu. U velikom duhu poslušnosti i nade, njegovi utemeljitelji su se s pouzdanjem okrenuli Petrovu nasljedniku kako bi vjernicima privrženim misalu iz 1962. pružili mogućnost da svoju vjeru žive u punom crkvenom zajedništvu. Sveti Otac ih ohrabruje da nastave svoju misiju pomirenja među svim vjernicima, kojega god bili senzibiliteta, tako da se svi međusobno prihvate u ispovijedanju iste vjere i u vezu jake bratske ljubavi.

Slaveći sveta otajstva prema izvanrednom obliku rimskog obreda i usmjerenjima konstitucije o liturgiji, 'Sacrosanctum Concilium', kao i prenoseći katoličku vjeru kako je izložena u Katekizmu katoličke crkve, neka u vjernosti živoj tradiciji Crkve pridonesu boljem shvaćanju i provedbi II. vatikanskog koncila.

Sveti Otac ih potiče da prema vlastitoj karizmi aktivno sudjeluju u misiji Crkve u današnjem svijetu, svjedočanstvom svetoga života, čvrste vjere te domišljate i velikodušne ljubavi.

Povjeravajući zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog apostola Petra sve hodočasnike u Lurdu ili u crkvi Sv. Sulpicija u Parizu, okupljene da zahvale Gospodinu ovim povodom, Sveti Otac im od svega srca udjeljuje apostolski blagoslov.

Pariz, 28. listopada 2013.,
na blagdan sv. Šimuna i Tadije, apostolâ

+ L. Ventura
apostolski nuncij"

utorak, studenoga 12, 2013

Bez problema

Na generalnoj skupštini Međunarodne federacije Una Voce u Rimu izabran je novi predsjednik, J. Bogle, koji je zahvalio kardinalima Castrillónu Hoyosu i Brandmülleru te nadbiskupu Pozzu na sudjelovanju na generalnoj skupštini. Također je izjavio: Vrlo smo zadovoljni time kako se širom svijeta razvija celebracija tradicionalne mise. Naravno, jako smo zahvalni Benediktu XVI., a također našem novom papi Franji za svu potporu koju su nam dali glede našeg prava da imamo bogoslužje prema tradicionalnomu rimskom obredu.

Odgovarajući na pitanja članova ove udruge o slučaju franjevaca Bezgrješne, kardinal Castrillón Hoyos je odgovorio kako je papa Franjo ustrajao na novom misnom redu isključivo zbog unutarnjih razilaženja u toj redovničkoj zajednici, a ne zbog svoga negativnog mišljenja o tradicionalnoj liturgiji.

Općenito je potvrdio da Papa nema nakanu ograničiti pristup izvanrednom obliku rimskog obreda: Nedavno sam se susreo s papom Franjom i rekao mi je da on nema problema niti sa starim obredom niti sa skupinama i udrugama, kao što je vaša, koje ga promiču.

Sastavljeno prema: RORATE CÆLI

***

Snimljen je novi video o životu franjevaca Bezgrješne.


ponedjeljak, studenoga 11, 2013

O načelima

Mjesecima traju nagađanja i neizvjesnost o budućnosti duhovnog nasljeđa pape Benedikta XVI., posebno u pogledu novoga liturgijskog pokreta. Iz nedavnog predavanja poznatog nam benediktinca i liturgičara na dolje navedenoj njemačkoj stranici izabrali su nekoliko odlomaka o toj temi. Cijelo predavanje na engleskom nalazi se ovdje.

"Dom A. Reid OSB, Australac koji živi u Francuskoj, održao je na nedavnoj konferenciji Američke udruge za crkvenu glazbu, 15. listopada zapažen referat naslovljen: 'Novi liturgijski pokret nakon pontifikata Benedikta XVI.' U njemu ide dalje od strogo određene teme i bavi se pitanjima pozicije papinstva i Učiteljstva kao i njihovih granica u odnosu na liturgijske oblike i sadržaje. Iz opsežnog teksta u originalnom jeziku izdvojili smo neke temeljne misli.

Kao polazište svojih razmišljanja dom Alcuin uzima vrlo različite nastupe dvojice zadnjih papa nakon izbora na središnjem balkonu Sv. Petra.

'Zapravo, trebalo bi biti sasvim normalno da su različiti pape različiti. No, u svijetu brzih medija i Crkve koja je desetljećima obilježena 'liturgijskim ratovima', legitimne opcije rimskih biskupa isticale su se kao vojni stjegovi, bio to izbor bež mitre sa smeđim prugama ili fanon ili pak odricanje od nečega liturgijskoga.

Navješćuju li takve opcije zaista pobjedu? Odlučuje li stil ili osobna sklonost pojedinog pape o tomu što liturgija Crkve jest ili što bi trebala biti? Trebamo li nakon ovog pontifikata pričekati da vidimo tko što nosi, prije nego što saznamo što je sveta liturgija i kako je treba celebrirati? Kako se trebaju ophoditi s tim župnici i pomoćnici koji sudjeluju u liturgiji ili u nju uvode, i svi vjernici? I gdje smo danas s 'novim liturgijskim pokretom' na koji je pozvao kard. Ratzinger i kojemu je kao papa dao takav zamah svojim primjerom, naukom i zakonodavstvom. Trebamo li se spakirati i otići doma jer je 'šef' pokreta otišao u mirovinu, a Crkva je pod upravom drugoga?

Mislim da moramo pobliže promotriti narav papinske službe i liturgije, kako bismo prepoznali načela koja nam omogućuju da pristupimo tim pitanjima bez obzira na to što se aktualnom ili budućem rimskom biskupu svidjelo nositi ili ne nositi.'

Reid zatim o papinstvu zamjećuje:

'Znamo da je u prošlosti bilo dobrih i loših nositelja papinske službe. Zadnjih smo stoljeća, srećom, imali niz visokomoralnih papa koji su Crkvi služili najbolje što su mogli. Njihova djela i strategije i dalje podliježu sudu povijesti, no oni sami su se posve, a katkada u herojskom stupnju, stavili u službu svoga jedinstvenog poziva kao nasljednika Petrovih.

Međutim, ovdje leži jedna opasnost. Kad se narav papinstva i njegova zakonodavna moć poklope s visokomoralnim obnašateljem, postoji rizik nastajanja neke vrste nadčovjeka. Kušnja se sastoji u tomu da se pojedinoga papu toliko preobrazi da se zaboravi kako je on samo namjesnik Kristov. To može voditi k zabludi ultramontanizma, shvaćanju da se nijedan papin nazor, djelovanje ili sud ne smije kritizirati ili čak da je nezabludiv
[svaki taj nazor, djelovanje ili sud], pa da sve to treba slijediti kao nauk Krista samoga.

Nije tu riječ o nijekanju Papina auktoriteta, ali i jedan papa može u stvarima koje se ne tiču vjere ili morala donijeti auktoritativne sudove koji su nepromišljeni, pogrješni, krivi ili loši. I u tim slučajevima mu dugujemo poslušnost- i djetinju dužnost da mu s poštovanjem i poniznošću iznesemo naše razloge zašto vjerujemo da griješi.'

Nakon što je naveo da je J. Ratzinger uvijek bio svjestan toga ograničenja papinskog auktoriteta, Reid se okreće liturgiji:

'Glede papinstva možemo reći da sveta liturgija ima teologijski prioritet pred osobnim preferencijama i željama individualnih papa.

Povijesno, ovdje imamo složen problem jer je više nego samo vjerojatno da je časni Pavao VI. kod provođenja reforme koju je zahtijevao II. vatikanski koncil, nametnuo svoju volju liturgijskoj tradiciji Crkve. Obredi koje je on promulgirao su auktoritativni i valjani, ali njihov kontinuitet s predanom liturgijskom tradicijom je daleko od jasnoga, kao što nije jasno da odgovaraju umjerenoj reformi koju je zahtijevao II. vatikanski koncil. No te su reforme naširoko prihvaćene gotovo bez pitanja, prvenstveno zato jer dolaze od pape. Kako je J. kard. Heenan zapisao u ožujku 1969.: 'Ako je Sveti Otac odlučio reformirati liturgiju, mi moramo prihvatiti'.'

Naravno, katolici žele vjerovati papi i biti mu poslušni; ispravno razvijene, to su krjeposti. Međutim, od djetinjeg poštovanja i posluha koje dugujemo Svetom Ocu, te su krjeposti samo korak udaljene do nekritičnog ultramontanizma koji protestanti s pravom ismijavaju i koji je Petrovoj službi, koju je Krist dao svojoj Crkvi, potpuno stran. Ta je opasnost posebno akutna u našem svijetu brzih medija, istodobnog prijenosa slike i teksta, kad svaka Papina izjava i nastup ide u svijet gotovo prije nego čovjek nađe vremena da razmisli o mogućim posljedicama.'

Praktično primjenjujući ova razmišljanja, Reid se dalje posve konkretno bavi nekim liturgijskim potezima pape Franje.

'Čije bi noge trebalo prati na Veliki četvrtak? Muškaraca ili žena, kršćana ili nekršćana i zašto? Sa svim dužnim poštovanjem, nazora sam da puki odgovor: 'jer je Papa tako učinio'- nije dovoljan i da pokazuje upravo ultramontanizam.

Tako se ne može funkcionirati. Takav je pozitivizam krajnje stran katoličkoj vjeri. O crkvenoj liturgiji ne odlučuju papinske preferencije, nego razumska liturgijska i teologijska načela. Rimski biskup ispravno izvršava svoj auktoritet kad svoje sudove u liturgijskim stvarima temelji na ovim načelima. Ako ih u svom prosuđivanju ili osobnoj praksi ignorira, riskira izazivanje pomutnje, skandala i podjele.'

Reid zatim nastojati ocrtati temeljne linije obvezujućih liturgijskih i teologijskih načela za cijelu Crkvu, također za Papu. Tko poznaje njegovu knjigu o organičkom razvoju liturgije, prepoznat će mnogo toga iz nje. U referatu se iznosi sažeta povijest liturgijskoga pokreta, njegove posljedice i promašaji koji proizlaze iz širom rasprostranjene volje za lomom s prošlošću Crkve, koju nije mogao slomiti ni Benedikt XVI. svojim pozivom za reformom u kontinuitetu. Usprkos tomu Reid ustraje u nužnosti i mogućnosti da se nastavi s 'reformom reforme'. Za rad na njoj formulira neka načela od kojih prvo i najznačajnije prenosimo na kraju ovoga našeg prijegleda:

'Na prvom mjestu moramo biti načistu s tim što je liturgija. Trebamo doista katoličku teologiju liturgije koja izbjegava horizontalističkim, ako ne i protestantskim, zabludama koje su inficirale premnoge liturgijske reforme i pothvate proteklih desetljeća. Sveta liturgija je Kristovo djelo, a ne naše. U tom djelu i po tom djelu smo uvučeni u konačni trijumf uskrsloga Krista nad smrću koji se dnevno obnavlja za vrijeme svete mise na našim oltarima, te slavi i u drugim liturgijskim obredima. Mi to ne konstruiramo- celebriramo što dostojnije možemo s poštovanjem i poniznošću za sadržaj i formu, pa i mala pravila koja smo primili.

Katolička liturgija je kršćanski trijumfalizam koji je doista evanđeoski. Nije ništa drugo, nego celebracija istine evanđelja da su tamne sjene križa odagnane svjetlom uskrsnuća u kojem svjetlu kršteni idu puni nade i od kojega primamo naše poslanje, svečanu dužnost, da i druge učinimo sudionicima u njegovoj spasonosnoj snazi.

Kad tu stvarnost celebriramo u liturgijskom ritualu, usuđujući se učiniti što više možemo- kako nas potiče sv. Toma Akvinski- nismo uključeni u nikakvu pelagijansku ili semipelagijansku aktivnost da si zaradimo milost Božju. Ne, mi surađujemo i dajemo svjedočanstvo o milosti koju smo primili na krštenju i koja za nas, stvorenja od krvi i mesa i ljudskoga duha, iz dobroga razloga ima različite dodirne točke s djelovanjem Onoga koji se sam utjelovio za naše spasenje. Te dodirne točke- obredi i molitve koje su se razvile u Tradiciji- svete su zbog svoga sakramentalnog olakšanja toga spasonosnog susreta.'"

Izvor: summorum-pontificum.de

petak, studenoga 08, 2013

Sustine et abstine

Trapisti su od dana sv. Bernarda 2012. do istoga dana ove godine obilježavali 900. obljetnicu ulaska toga svetca u Cistercij. Iako nije utemeljitelj cistercita niti je kad bio njihov generalni opat, njegovim je ulaskom s još tridesetak rođaka započela slavna povijest bijelog reda, prvog u Crkvi posvećenog Blaženoj Djevici Mariji.

Spomenuta obljetnica je imala karakter godine u kojoj se molilo za nova zvanja u redu. Opat Mariawalda je u prvoj polovici ove godine dao dva intervjua u kojima doznajemo o stanju samostana četiri godine od početka postupne obnove.

U intervjuu koji sam odabrao na poseban je način istaknuo simbiozu Benediktova pravila i klasične rimske liturgije u kojoj jedno utječe na drugo. Trapistički život nije jednostavan pa su mnogi strahovali za budućnost opatije ipak:

"Bilo je više ulazaka, to je istina. No, nije dostatno za ulazak da netko bude ljubitelj izvanrednog rimskog obreda, odnosno posebnosti našeg cistercitskog obreda s njegovim malim liturgijskim posebnostima u kalendaru i katkad lagano modificiranim misnim obrascima. Treba prvenstveno imati pravo zvanje za koludarski život. Stoga je važno dobro odabrati kandidate, dobro ih prije upoznati. Zato prije postulature postoji proba od najmanje četiri tjedna. Ta faza međusobnog upoznavanja je vrlo bitna, da se zatim odluči o prihvatu. Bilo je jako mnogo onih koji se interesiraju za naš samostan. Od 2009. preko četrdeset. Godina 2012. bila je dobra s rijetkim događajem vječnih zavjeta. Osim toga, bilo je oblačenje jednog novaka. Trenutačno je, dakle, sve zadovoljavajuće. Pravi monaški život za mnoge zainteresirane predstavlja izvanredan izazov, jer bez žrtve se ne može biti koludar. Već redovito ustajanje usred noći nije tako jednostavno, i monasi su ljudi kao ostali, ali pod posebnim zahtjevom. Htio bih to još malo objasniti; i u ostalim zvanjima (željeznica, pekare, bolnice) noćne smjene spadaju u dužnost, ali mi ne moramo izvršavati nikakav poseban noćni rad kako bismo konkretno nekome pomogli, a ipak hoćemo ustajati u 2.30 sati. Nadovezujemo se na Krista koji je molio noću. Mislim i na sv. Pavla koji je noću u zatvoru molio, kao i na prve monahe koji su to posve svjesno činili upravo u vrijeme kad je dan još svjež, neopterećen, bezbrižan. Otada su ih slijedile tisuće. "Najprije Bog" doslovno je nastojanje u našem životu- sv. Benedikt kaže da se djelu Božjem ništa ne pretpostavlja. Tako i mi počinjemo molitvom za mnoge ljude u Crkvi i u svijetu već noću u tri sata, da tako razbijemo tminu koja nas često obavija i da tu već uzmemo nešto od svjetla Božjeg koje u tmini svijetli.


- Kakve ste reakcije doživjeli od vjernika koji vam dolaze na bogoslužje?

Reakcije su bile potpuno različite, ali protesti su, srećom, bili rijetki. Što se tiče vjernika koji su dolazili, bilo je osim onih koji su ostali i onih koji su svjesno otišli drugdje na bogoslužje- ali došli su neki drugi. Zamjetno je da nakon naše obnove opet ima mladih ljudi, što ranije zapravo nije bio slučaj. Povremeno čak iz slučajnoga posjeta nastane stalna veza. Moguće da se po klasičnom obliku liturgije modernom svijetu koji je blokiran tehnikom, kalkulacijom, financiranjem i užitkom, tu pokazuje nešto što mu nedostaje. Upravo mlađi ljudi naša bogoslužja otkrivaju kao mogućnost da potpuno diskretno nađu mir i zaista zajedno mole. Ovdje se ne mora neizbježno sudjelovati u organiziranom dijalogu i neprestano govoriti. Može se tiho smjestiti, prepustiti se zbivanju, slijediti ga i unijeti sve vlastite nakane. Sveta liturgija nudi prostor koji, srećom, izmiče našoj moći raspolaganja. Da, Bog dolazi ljudima kad se prepustimo liturgiji, Njemu koji ovdje stoji u središtu."


Na pitanje bi li ponovio taj put koji su prešli odgovara:

"U svakom slučaju, iako znam da to nije lak put i na njemu se ne stječu samo prijatelji. Na obnovu su neki gledali kao na napad na njihov vlastiti teren, kao napad na njihovo zamišljeno prvenstvo u interpretaciji. Papu oni, doduše drže za pogrješivoga, ali sebe same ne. Mi, pak, mislimo da je reforma važna. Tu se radi o važnim vrijednostima koje su na mnogim mjestima izgubljene, a opasnost je da se izgube i u koludarskom životu. I zapravo se gube. Naravno, ne može se apsolutno oponašati prošla vremena, ali treba opet izvući vrijedna blaga- tu spada i liturgija sa svojom jasnom usmjerenošću na Boga, što je važno za kontemplativni život. Radi se također- što mnogima nije jasno- o cjelovitoj vjeri, koja nije na raspolaganju našoj proizvoljnosti. Ona se mora poštovati i njegovati kao cjelina."


Naš red znači:
Biti prezren,
poniznost, dragovoljno siromaštvo,
poslušnost, mir,
radost u Duhu Svetom.

Naš red znači:
biti pod jednim učiteljem,
pod jednim opatom,
pod jednim pravilom,
pod jednom stegom.

Naš red znači:
gorljivo se vježbati u šutnji,
vježbati se u postu, bdijenju,
molitvi i tjelesnom radu.

I iznad svega toga:
slijediti izvrsniji put;
ljubav.

I onda:
u svim tim stvarima
napredovati
iz dana u dan
i u tomu izdržati
do posljednjeg dana.

(sv. Bernard iz Clairvauxa)

Izvor: et nunc
Slike: et nunc, ocso.org