srijeda, veljače 26, 2014

Postojanost

Od XVII. do XIX. st. vijetnamski su vladari izdali 53 dekreta kojima je bio cilj najstrožim kaznama iskorijeniti kršćanstvo- komadanjem tijela i odsijecanjem glave. Stradalo je ogromno mnoštvo Vjetnamaca i misionara, među kojima i sv. Teofan Vénard iz Družbe pariških vanjskih misija, posebno drag sv. Tereziji Maloj.

Blog Die auswärtigen Missionen koji smo upoznali preko jedne priče iz Oceanije, prenio je prije nekoliko dana članak objavljen u starom misijskom časopisu iz 1911., o dvjema ženama iz Vijetnama koje su uspjele očuvati vjeru iako su bile otete još kao djevojčice. Prva u vihoru progona, a druga kasnije. 

"Otac Dronet, misionar u Hanoju, jednog se dana zaputio u crkvu ispovijedati. Pred vratima sakristije čekala je na nj jedna već postarija gospođa.

'Oče'- rekla je odmah- 'želim se ispovjediti. Prošlo je već preko četrdeset godina da se nisam ispovjedila.' 'Zabludjela ovčica'- pomisli pater i posla je redovnicama da joj pomognu u pripravi jer je mislio da je starica u međuvremenu posve zaboravila svoju vjeru. No, pokazalo se da je još uvijek dobro znala kršćanske istine i da je bila dobro pripravljena.


Danima potom, pater je doznao njenu prošlost. Zvala se Ana Nhä i pripadala je misiji španjolskih dominikanaca u središnjem Tonkingu. Tijekom progona 1860.-ih, bila je zarobljena, odvedena u Kinu i prodana jednom bogatom Kinezu. Uzalud je više puta pokušavala pobjeći. Time je samo izazvala gnjev svoga gospodara. Konačno se prepustila svojoj kobi i dobro su s njom postupali.

U srcu je ostala vjerna svojoj vjeri i dnevno se molila Bogu i Gospodinovoj Majci za zaštitu, i ponajprije za milost da se prije smrti može još jednom ispovjediti.

Molitva joj je bila uslišana. Dok se jedanput nalazila u nekom udaljenom trgovištu, poplava je odnijela selo i stanovnike. Bila je, dakle, slobodna i odmah se odlučila vratiti u Tonking. Dala se na put i nakon osmodnevnog pješačenja stigla do jedne luke na moru i ukrcala se na brod za Häphong. Odatle se zaputila prema Hanoju i odmah potražila svećenika da se još jedanput ispovjedi.

U Kini je potajno krstila četrdesetero poganske djece na umoru.


Drugu posve sličnu priču ispričao je još jedan misionar, također o jednoj gospođi. I nju je na jednom sajmu ugrabio kineski trgovac djecom, 1896. Podigao ju je i prodao za 30 do 40 maraka bogatom Kinezu. No, najprije su mali robovi morali svoj kruh zaslužiti teškim radom. Tijekom noći su svi bili zaključani. Prvi pokušaj bijega se kažnjavao batinanjem, a drugi smrću. Krivcima bi se u nazočnosti ostalih odrubila glava, a tijelo bacilo u more.

Ova je žena pribivala kod šest takvih pogubljenja. Jednog je dana morala na tržnicu goniti neku stoku. S jednog je brežuljka vidjela na moru anamsku barku. Dozvala ju je, primili su je na brod i tako se sretno vratila u svoju domovinu. I ona je bila vjerno sačuvala svoju vjeru.

(Iz Katoličkih misija, 1911.)"

Izvor: Die auswärtigen Missionen
Slike: 1, 2, 3 WIKIMEDIA COMMONS

subota, veljače 22, 2014

Una Petri sedes

Odlučio sam se posavjetovati s Petrovom katedrom, gdje se nalazi ona vjera što su je usta Apostolova uzvisivala; dolazim sada tražiti hranu za svoju dušu ondje gdje jednoć primih odijelo Kristovo. Ne slijedim neki drugi primat, nego onaj Kristov; stoga se stavljam u zajedništvo s tvojim blaženstvom, to jest s Petrovom katedrom. Znam da je na ovoj stijeni utemeljena Crkva. (sv. Jeronim, Pisma, I, 15,1-2)


Sveti Otac Franjo danas je na blagdan Katedre sv. Petra i u nazočnosti Benedikta XVI., kreirao prve kardinale u svom pontifikatu. U Crkvi su ranije postojala dva blagdana Katedre sv. Petra; 18. siječnja Katedre sv. Petra u Rimu, a 22. veljače Katedre sv. Petra u Antiohiji, kako bi se obilježila proširenost kršćanstva na Istoku i na Zapadu. Povjesničarka C. Siccardi objavila je prije tri dana članak koji se bavi ovim blagdanom i njegovom pozadinom. Citat sv. Jeronima preuzeo sam iz kateheze Benedikta XVI. od 22. veljače 2006. Prva fotografija prikazuje katedru ukrašenu svijećama povodom današnjeg konzistorija.

[...]

- 'Tu es Petrus'

Crkva, objašnjava Rimski misal, na ovaj blagdan slavi činjenicu da ju je Krist utemeljio na Petru kao Stijeni kojemu je predao ključeve kraljevstva nebeskoga i prenio mu vrhovnu pastirsku vlast te koji se kao pastir obraća ljudima. Papa je kao namjesnik Kristov izravno odgovoran Glavi Crkve, a Glava Crkve sâm je Sin Božji: 'Tu es Petrus, et super hanc petram edificabo ecclesiam meam' (Mt 16, 18). Ta se moćna Gospodnja riječ ponavlja u propriju mise 22. veljače. S Petrove stolice Nasljednik Petra apostola je glasnogovornik nepromjenjivoga nauka nebeskog Kralja kojeg zastupa. Taj je nauk svetom Petru povjerio izravno Spasitelj i Otkupitelj i vjerno se preko Tradicije dalje predaje. Svi su zakoniti pape obvezni dalje predati primljenu Tradiciju.

- Relikvija stolice potječe od cara Karla Ćelavog

Petrova katedra nije samo jedna nematerijalna ideja, nego spomen-relikvija, pravi drveni tron iz 9. stoljeća koji je 875. franački kralj Karlo Ćelavi (823.-877.) darovao papi Ivanu VIII. Prigoda je bila carev put u Rim i njegova carska krunidba. Prvosvećenici su stolicu rabili isključivo u liturgijske svrhe i bila je izričiti simbol papinskog auktoriteta i legitimnosti njihova pontifikata. Ta se katedra i danas čuva u gigantskom brončanom monumentu koji je L. Bernini (1589.-1680.) napravio po želji pape Aleksandra VII. (1599.-1667.) i od 17. siječnja 1666. nalazi se u apsidi Petrove bazilike pod slavnim vitrajem Duha Svetoga. Petrova stolica je stoljećima bila ciljem hodočasnika i objekt čašćenja vjernika. Zaodjevena Berninijevim brončanim djelom bila je doduše umjetnički naglašena, no izmakla očima vjernika, zbog čega je u proteklih 350 godina čašćenje sve više slabilo i gubilo na značenju.

- 'Una Petri sedes unum verumque lavacrum'

Indikativno je, naprotiv, da je blagdan Petrove katedre u Rimu postojao već u ranom četvrtom stoljeću. Najraniji dokaz ide u godinu 336., no upućuje na stariju tradiciju koja nije povezana sa stvarno sačuvanom biskupskom stolicom Apostolskog prvaka, nego je blagdan kao i danas izražavao Petrov auktoritet da odrješuje i veže. Auktoritet i punomoć koji se dalje predaju. Petrova katedra znak je jedinstva za opću Crkvu kako je to dao napisati na krstionicu u Vatikanu papa Damaz I. (305.-384.): 'Una Petri sedes unum verumque lavacrum vincula nulla tenent quem liquor iste lavat' (Jedna je Petrova stolica i jedna prava kupelj, koga ova tekućina mije ne vežu nikakvi okovi).

- Calvinovo nijekanje Petrove službe potaknulo čašćenje Katedre

Kad je Calvin 1543. zanijekao značenje Katedre time što je tvrdio da je jedina vlast u Crkvi služba Riječi bez ikakvoga crkvenog auktoriteta, drveni tron cara Karla Ćelavog doživio je veliku revalorizaciju, postao je još više predmetom pučke pobožnosti. Vjernicima je činio vidljivim bezvremenski papinski auktoritet kako su ga svjedočili veliki istočni i zapadni crkveni naučitelji. Kad je 120 godina kasnije drveni tron izmaknut pogledu, iznenada i neočekivano je nestalo i čašćenje. U Vatikanu su tim umjetničkim naglašavanjem imali drugačije nakane, no pučka pobožnost ima vlastitu senzibilnost.

Zadnje izlaganje drvene katedre pred vjernicima bilo je od 28. lipnja do 9. srpnja 1867., prilikom 1800. obljetnice smrti Apostolskog prvaka koju je oglasio papa Pio IX. (1792.-1878.). Spomen-relikvija je bila izvađena iz Berninijeva umjetničkog djela i prenesena na oltar Grgurovske kapele u Petrovoj bazilici.

- Skrivena 350 godina

Nakon toga je papa Pavao VI. (1897.-1978.) dopustio znanstvenicima da ispitaju relikviju. Opet je Petrova katedra bila izvučena iz gigantskoga brončanog relikvijara, 26. studenog 1968., i unesena u jednu prostoriju pokraj sakristije kanonikâ. Građa drveta ispitana je 30. prosinca. Unutrašnji dio stolice je od drveta akacije, a vanjski od hrastovine. Bila su znatna oštećenja od zuba vremena kao i od popravaka koji su se obavljali tijekom stoljeća. K tomu, uzete su točne mjere i određena starost. Tko zna hoće li jednoga dana ta sveta relikvija opet biti javno pokazana i čašćena.

- Tri potresna Isusova pitanja Petru i njegovim nasljednicima

Papinska stolica nedvosmisleno i jednoznačno označava poziciju pape u apostolskom kolegiju koja do izražaja dolazi izričitom voljom Isusovom koji je njemu i samo njemu, Šimunu Petru, prenio zadaću da pase njegove ovce (Iv 21, 15-23). Isus ga je triput pitao: 'Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?' Trima upitima koje je Krist uputio zapanjenom i na koncu ražalošćenom Petru, završava Ivanovo evanđelje. Tri pitanja koja katedra sv. Petra nastavlja opet dozivati u pamet onomu tko je nasljeđuje."

Izvor: katholisches.info prema corrispondenzaromana.it
Slike: fatherjerabek.wordpress.comtomablizanac.blogspot.com

nedjelja, veljače 16, 2014

Moda

Sveti Otac Franjo primio je češke i moravske biskupe koji se nalaze u pohodu ad limina. Nadbiskup Olomouca je Češkoj redakciji Vatikanskog radija prenio kako Papa doživljava širenje interesa za klasičnu misu. Izjava je u nekoliko sati privukla nemalo pozornosti jer je spomenuto širenje često i reakcija na pomodarstvo.

(Napomena: u engleskom prijevodu nedostaju riječi "tak je to věc přechodná").

"Kad smo diskutirali o onima koji vole staru liturgiju i žele joj se vratiti, bilo je očito da Papa govori s velikom naklonošću, pozornošću i osjetljivošću za sve, kako nikoga ne bi povrijedio. Ipak, dao je prilično snažnu izjavu kad je rekao da razumije kad se stari naraštaj želi vratiti onomu što je iskusio, no ne može razumjeti mlađi naraštaj koji joj se želi vratiti. 'Kad temeljitije promislim'- rekao je- 'to je više jedna vrsta mode. A ako je moda, onda je to prolazna stvar kojoj ne treba pridavati toliko pozornosti. Potrebno je samo pokazati malo strpljenja i ljubaznosti prema ljudima koji su privrženi određenoj modi. No, važnijim smatram da idemo u dubinu stvari, jer ako ne idemo dublje, nikakav nas liturgijski oblik, ovaj ili onaj, ne može spasiti'."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: stjoseph.cz


Podsjetimo se i riječi pape Benedikta XVI. iz pisma biskupima svijeta kojim je popratio objavljivanje motuprorija Summorum Pontificum.

"Neposredno nakon Sabora moglo se pretpostavljati da će se potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao, no u međuvremenu je postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije.

[...]

Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto."

Izvor: Tradicionalna misa
Slike: Transalpine Redemptorists

subota, veljače 15, 2014

Još jedan

Nakon Gnocchija i Palmara ravnatelj talijanske Radio Marije otkazao je 13. veljače 2014. suradnju i s povjesničarom de Matteijem zbog članka čiji se prijevod nalazi u prethodnom postu. Zamjerio mu je kritičan stav prema sadašnjem pontifikatu i zahvaljujući na dosadašnjem angažmanu, također u ime slušatelja, otvorio mogućnost za ponovnu suradnju ukoliko de Matteijev ton postane pozitivniji. 

Profesor mu je istog dana poslao svoj odgovor koji se nalazi u nastavku, a o. Livio mu je zahvalio na "mirnom odgovoru" uz napomenu da je s određenim odlukama povezana bol. Izrazio je svoje uvjerenje da "Crkva iz sadašnjih problema može izaći slijedeći Gospu i Papu. Kako nas uči papa Benedikt XVI., sada je više nego ikad čas molitve".

"Dragi oče Livio,

priopćili ste mi 13. veljače putem e-pošte da ste odlučili obustaviti emisiju 'Kršćanski korijeni' na Radio Mariji jer se moje 'kritičko držanje prema pontifikatu pape Franje sve više akcentuira'. 'Vaša pozicija'- kako mi pišete- 'nespojiva je s Radio Marijom koja u svojim smjernicama ne predviđa samo slaganje s Učiteljstvom Crkve, nego i potporu Papina pastoralnog djelovanja'.

Najprije Vam želim zahvaliti za poziv koji ste mi upravili prije četiri godine da načinim emisiju 'Kršćanski korijeni' na Radio Mariji. Otada do prošloga 15. siječnja pokušao sam svake treće srijede što je bolje moguće ispuniti zadaću koju ste mi povjerili, time što sam razvijao povijesne, apologijske, duhovne i moralne teme u obranu Crkve i kršćanske kulture. Također Vam zahvaljujem zato što ste me javno branili kad me oštro napadao laicistički tisak zbog nekih emisija. Cijelo moje djelovanje i moj apostolat stoje i ostaju u službi Crkve i rimskog pape, kojemu sam posvetio svoju novu knjigu 'Namjesnik Kristov. Papinstvo između normalnosti i izuzetka'. Privrženost papinstvu predstavlja temeljni dio moga duhovnog života. 

Međutim, katolička nas doktrina uči da je papa nezabludiv samo pod određenim uvjetima, a da može pogriješiti, primjerice, u području crkvene politike, strateških odluka, pastoralnog djelovanja i čak redovitoga učiteljstva. U tom slučaju jednom katoliku nije grijeh, već obveza savjesti da ga na to upozori, pretpostavivši da se to čini sa svim poštovanjem i ljubavlju koje se jednom papi duguju. Tako su činili svetci koji nam trebaju biti životnim uzorom.

Crkva svojoj djeci ostavlja tu slobodu kritike i ne griješi onaj koji s dužnim strahopoštovanjem ukaže na mane crkvene hijerarhije. Naprotiv, griješi onaj koji šuti, bilo iz kukavičluka bilo iz konformizma. Drama Crkve današnjice leži upravo u strahu svećenika i biskupa koji čine 'par electa' Crkve, da prokažu trenutačnu strašnu krizu, dopru do njenih uzroka te predlože rješenja.

Još sam jedanput pročitao članak koji je bio razlogom moga udaljavanja, i čini mi se da se u njemu ne nalazi nikakvo nepoštovanje prema vladajućem Papi, nego samo neke prosudbe, više povijesne no teologijske, izražene iz čiste ljubavi prema istini. K tomu, nisam zabrinutost o aktualnom stanju Crkve izrazio u mjesečnoj emisiji na Radio Mariji, nego preko informativne agencije koju vodim. 

Dragi oče Livio, naravno da ste potpuno slobodni da me otpustite sa svog radija, no bilo bi bolje da ste to učinili bez navođenja razlogâ, umjesto što ste iznijeli tako slabe i, ako mi dopustite, tako neutemeljene. Niste dobro izašli iz ove stvari i to mi je zaista žao. Tijek događaja se sve više ubrzava i prije ili kasnije će vrtlog povući također Vas i Radio Mariju, prisiljavajući vas da u ovom ili onom smislu zauzmete pozicije za koje se nadate da se mogu izbjeći. No, dolaze časovi u kojima treba odabrati. Što se mene tiče, i dalje ću izvršavati slobodu jednog kršćanina da branim vjeru koju sam primio na krštenju i koja predstavlja moje najveće dobro. Neka mi pomogne Duh Sveti da ne popustim ikakvom pritisku ili dodvoravanju, da nikada ne prestanem govoriti istinu i da je to glasnije govorim koliko je veća šutnja onih koji bi zapravo morali biti njen glas.

S osobitim poštovanjem,

srijeda, veljače 12, 2014

Burna godina

declaro me ministerio Episcopi Romae, Successoris Sancti Petri, [...] renuntiare


Tako je lani na jučerašnji dan Benedikt XVI. objavio svoju nakanu da se 28. veljače 2013. odrekne papinstva. Dok su se jedni kasnije javno radovali što se razišao smrad močvare jer sve je bolje od Ratzingera na Petrovu tronu, drugima je odreknuće bilo poput uboda nožem i izražavali su svoju zabrinutost.

U jednoj od zadnjih izjava msgr. Gänswein kaže: "Ljudski je jasno da je često bilo bolno vidjeti da ono što se o njegovu [Benediktovu] djelovanju pisalo, nije odgovaralo onomu što je doista učinjeno, no mjerilo za to djelovanje nije ono što o tomu pišu masovni mediji, nego da je to ispravno pred Gospodinom i pred savješću" (1). Benedikt ne gaji nikakve mržnje protiv svojih kritičara niti žali zbog svoje odluke o napuštanju papinske službe. Msgr. Gänswein je uvjeren da će sud povijesti o Benediktovu pontifikatu biti drugačiji od onog koji se često nameće u medijima.

Na odreknuće Benedikta XVI. i godinu koja je iza nas odnosi se i novi članak R. de Matteija.

"Jedanaesti veljače 2013. dan je koji je u međuvremenu ušao u povijest. Toga je dana Benedikt XVI. skupu zapanjenih kardinala priopćio svoju odluku da se odrekne pontifikata. Ta je najava prema riječima koje je kardinal dekan A. Sodano uputio papi, bila primljena 'kao grom iz vedra neba', a slika munje koja je još istog dana pogodila Petrovu baziliku, obišla je svijet.

Odreknuće je uslijedilo 28. veljače, no Benedikt XVI. je prije naznačio da želi ostati u Vatikanu kao papa u miru. Tako nešto se nikada nije dogodilo i bilo je još veće iznenađenje od odricanja od papinstva. U mjesecu između najave odreknuća i konklava koje su počele 12. ožujka, bio je pripremeljen izbor novog pape, iako se to svijetu činilo neočekivanim. Više od izbora izabranoga, Argentinca J. M. Bergoglia, začudio je izbor novog imena koje je sam izabrao, Franjo, kao da je htio predstavljati 'unicum', kao i njegovo prvo obraćanje u kojem se nakon kolokvijalnog 'buonasera', predstavio kao 'rimski biskup', naslovom koji pripada papi, ali tek nakon onih namjesnika Kristova i nasljednika Petrova koji su preduvjet.

Fotografija dvojice papa koji su 23. ožujka 2013. zajedno molili u Castelgandolfu, posredovala je sliku nove papinske 'diarhije', povećavajući konfuziju onih dana. No, to je bio samo početak. Uslijedio je intervju u zrakoplovu na povratku iz Rija de Janeira od 28. srpnja 2013. s riječima- 'tko sam ja da sudim!'- koje su se otada rabile za opravdanje svakog prijestupa. Uslijedili su intervjui pape Franje s urednikom časopisa 'Civiltà Cattolica', u rujnu, i s utemeljiteljem  dnevnika 'La Repubblica', u listopadu, koji su imali veći medijski utjecaj od njegove prve enciklike 'Lumen fidei'. Kaže se da se nije radilo o aktima Učiteljstva, no sve što se otada zbivalo u Crkvi proizašlo je prvenstveno iz tih intervjua koji su ako ne u načelu, onda barem 'de facto' imali Učiteljski karakter.

Konflikt između G. L. kard. Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, i nadbiskupa Tegucigalpe, O. kard. Rodrigueza Maradiage, koordinatora savjetnika za reformu pape Franje, doveo je konfuziju do vrhunca. Tradicionalni nauk, prema Maradiagi, nije dovoljan da ponudi 'odgovore za današnji svijet'. On će se zadržati, no postoje 'pastoralni izazovi' na koje se ne može odgovoriti 'autoritarizmom i moralizmom' jer to 'nije nova evangelizacija'.

Nakon Maradiaginih izjava uslijedili su rezultati ankete o obiteljskom pastoralu koju je pokrenuo Papa za Biskupsku sinodu koja će se održati od 5. do 19. listopada 2014. Informativna agencija SIR Talijanske biskupske konferencije objavila je sažetak prvih odgovora koji su pristigli iz Srednje Europe. Za belgijske, švicarske, luksemburške i njemačke biskupe, katolička je vjera prerigidna i ne odgovara potrebama vjernika. Crkva bi morala prihvatiti predbračni zajednički život, priznati homoseksualne brakove i zajednice, dopustiti kontrolu rađanja i kontracepciju, blagosloviti druge brakove rastavljenih i dopustiti im da primaju sakramente. Ako je to put kojim se hoće ići, onda je trenutak da se kaže kako se radi o putu u raskol i krivovjerje, jer bi se time zanijekala božanska i naravna vjera koja u svojim zapovijedima ne samo da potvrđuje nerazrješivost braka, nego i zabranjuje spolne čine izvan istoga, to više ako se čine protiv naravi. Crkva prihvaća sve koji se kaju zbog svojih zabluda i grijeha i koji su spremni prevladati svoje stanje moralnog nereda u kojem se nalaze, no ne može ni na koji način legitimirati status grješnika. Ne vrijedi ništa tvrditi da bi se promjena ticala samo pastoralne prakse, a ne nauka. Ako nema slaganja između nauka i prakse, znači da praksa postaje doktrina- kako je, nažalost, uostalom već slučaj od Drugoga vatikanskog koncila. 

Crkva mora dati nove odgovore 'na razini vremena'? Posve su se drugačije ponašali veliki obnovitelji u povijesti Crkve, poput sv. Petra Damjanskog i sv. Grgura VII., koji su onda u XI. st. trebali legitimirati simoniju i kleričko priležništvo nikolaita, kako ne bi Crkvu rastavili od realnosti svog vremena. No, oni su prokazivali te rane vatrenim riječima, provodeći obnovu morala i ponovnu uspostavu ispravnog nauka.

Nepopustljivi i beskompromisni duh svetaca ono je što danas tako dramatično nedostaje. Žurno bi trebala jedna 'acies ordinata', vojska postrojena za bitku koja će umirućem modernom svijetu oružjima evanđelja navješćivati riječ života umjesto što grli njegovo truplo. Isusovci su Crkvi od Tridentskog koncila do Francuske revolucije davali taj cvijet bojovnika. Oni danas trpe dekadenciju svojstvenu svim crkvenim redovima, a kad se među tima učini da neki obećava, toga se iz nerazumljivih razloga suzbija. Slučaj franjevaca Bezgrješne koji je izbio u srpnju, iznio je na svjetlo jasno protuslovlje između stalnih Papinih poticaja prema milosrđu i toljage dane povjereniku F. Volpiju da uništi jednu od malobrojnih danas plodnih redovničkih ustanova.

Paradoks tu ne završava. Nikad se više Crkva nije odricala jedne od svojih božanskih karakteristika, one pravednosti, da se svijetu predstavi milosrdna i blagoslivljajuća, nego prve godine ponitifikata pape Franje, ali nikada više nego ove godine nije bila ciljem nasilnih napada tog svijeta kojem pruža ruku.

Homoseksualni brak koji promiču sve velike međunarodne organizacije i gotovo sve zapadne vlade, izravno proturječi ne samo vjeri Crkve, nego također naravnom i božanskom zakonu koji je upisan u srce svakog čovjeka. Što je drugo masovno mobiliziranje koje je uslijedilo prvenstveno u Francuskoj s 'Manif por tous', ako ne reakcija savjesti jednog naroda protiv nepravednog i protunaravnog zakonodavstva? Ali nećudoredni lobiji se time ne zadovoljavaju. Ono što njih goni nije afirmacija navodnih homo-prava, nego nijekanje ljudskih prava kršćana. 

'Christianos esse non licet'- bogohulni uzvik cara Nerona i Voltairea odjekuje danas u svijetu dok istodobno svjetovni mediji J. M. Bergoglija biraju za osobu godine.

Događaji se izmjenjuju sve bržim tempom. Latinski izraz 'motus in fine velocior', općenito se rabi da označi ubrzani tempo na kraju jednog povijesnog razdoblja. Multiplikacija događaja zapravo skraćuje tijek vremena, koji ne postoji po sebi osim u stvarima koje teku. Aristotel kaže da je vrijeme mjerilo kretanja (Fizika, IV, 219 b). Preciznije ga definiramo kao trajanje promjenjivih stvari. Bog je vječan upravo zato što je nepromjenjiv: svaki pokret u Njemu ima svoj uzrok, ali u Njemu se ništa ne mijenja. Što se više udaljuje od Boga, više raste kaos koji proizlazi iz promjene.

Jedanaesti veljače je označio početak ubrzanja vremena koje je posljedica kretanja koje izaziva vrtoglavicu. Živimo u povijesnom času koji nije nužno kraj vremena, no sigurno je propast jedne civilizacije i kraj jedne epohe u životu Crkve. Ako na kraju te epohe kler i katolički laikat ne preuzmu svoju odgovornost do zadnje konzekvencije, neminovno će se ispuniti usud koji je fatimska vidjelica vidjela otkrivenim pred svojim očima:

'Vidjeli smo u jednom velikom svjetlu koje je Bog: 'nešto što izgleda kao osobe u zrcalu kad prolaze ispred' i jednog biskupa odjevenog u bijelo- 'imali smo osjećaj da je to bio Sveti Otac'. Razni drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice uspinjali su se na jednu strmu planinu, na vrhu koje se nalazio veliki križ od neobrađenih balvana, poput hrasta plutnjaka s korom. Prije nego što je tamo stigao, Sveti Otac je prolazio jednim velikim gradom koji je bio napola porušen i podrhtavajući, nestabilnim korakom, pritisnut boli i brigom, molio je za duše leševa na koje je nailazio na svom putu. Stigavši na vrh planine, kleknuo je podno velikog križa. Tu ga je ubila jedna skupina vojnika koji su ga strijeljali raznim vatrenim oružjem i strijelama. Na isti su način umirali jedan za drugim biskupi, svećenici, redovnici i razne svjetovne osobe, muškarci i žene različitih klasa i pozicija. Pod dva kraka križa bila su dva anđela, svaki je imao jednu kristalnu posudu za zalijevanje u ruci u koje su skupljali krv mučenika i njome zalijevali duše koje su se približavale Bogu.'

Dramatično viđenje od 13. svibnja 1917. trebalo bi biti više nego dovoljno da nas potakne na razmatranje, molitvu i djelovanje. Grad već leži u ruševinama i neprijateljski vojnici stoje pred vratima. Tko voli Crkvu taj je brani, da se ubrza trijumf Bezgrješnog Srca Marijina."

Izvor: corrispondenzaromana.it, katholisches.info

ponedjeljak, veljače 10, 2014

Opatija Gospe od Vjernosti

Deus, qui ánimam beátæ Vírginis tuæ Scholásticæ ad ostendéndam innocéntiæ viam in colúmbæ spécie coelum penetráre fecísti: da nobis ejus méritis et précibus ita innocénter vívere; ut ad ætérna mereámur gáudia perveníre. Per Dóminum.



Bože, iže dušu blaženije Děvi svojeje Sholastiki, put nezlobja javiti hote, v obrazě golubińi nebesa proiti stvoril jesi: daj nam jeje utežanji i molitvami tako nepovinně žiti, da k věčnim radostem priti utegnem. Gospodem našim.

Opatija Gospe od Vjernosti blizu Jouquesa ima početke 1967. godine. Blagoslov samostanske crkve bio je 1969. nakon prve faze građevinskih radova. Novicijat je otvoren 1970., a samostan je uzdignut na čast opatije 1981. i iste godine izabrao svoju prvu opaticu. Opatijska je crkva posvećena 1984. Svete mise se u njihovoj crkvi služe i u redovitom obliku, ali uvijek na latinskom i s gregorijanskim pjevanjem.

Ove su se benediktinke pokazale vrlo zaslužnima u širenju klasične rimske mise jer su osnovale još dva samostana od kojih je jedan, u Rosansu, već postao opatija, a drugi su na poziv msgr. P. N'Kouéa otvorile 2005. u Beninu. Pismo ovog biskupa o provedbi motuproprija Summorum Pontificum nalazi se u postu Afrička lekcija. Monsinjor je danas nadbiskup Parakoua.

Jedan belgijski novinar koji je obišao samostane raznih monaških redova objavio je knjigu u kojoj iznosi svoje dojmove i o koludricama iz opatije Gospe od Vjernosti. Naslov knjige spomenutog novinara, F. Drewahla, je "Bogotražitelj. Što ljudi traže i nalaze u samostanu".

"Rektor samostana čita misu prema drevnom rimskom obredu. [...] Tadašnji profesor teologije J. Ratzinger doživio je njegovo brzo odbacivanje kao puč i kao papa je stvari ponovo stavio na svoje mjesto. Na veliku radost sestara iz opatije Gospe od Vjernosti koje nemaju nikakvu posebnu naklonost prema liturgijskim reformama. Svećenik danas na misi nosi ljubičasto, pokorničko, misno ruho, a samo čitanja drži na francuskom jeziku. [...]

Velike rešetke se otvaraju za vrijeme pričešćivanja. Sestre u redu koračaju prema naprijed, kleknu pred svećenikom, drže zlatnu pliticu i na usta prime hostiju. Kad se vrate na mjesto u koru, sakriju lice u obje ruke. Dugo zahvaljivanje, velika tišina."

Izvor: et nunc


Bože, koji si dao da se duša blažene djevice tvoje Skolastike vine u liku golubice u nebo, da tako očituješ nevinost njena života, daj nam po njezinim zaslugama i molitvama tako nevino živjeti da zavrijedimo doći do vječnih radosti. Po Gospodinu.

Slike: cite-catholique.org, evangelhodehoje

ponedjeljak, veljače 03, 2014

Postotci

"Povjerenička uprava franjevaca Bezgrješne uslijedila je nakon apostolske vizitacije za vrijeme koje se 74% redovnika u pisanom obliku izjasnilo za žurni zahvat Svete Stolice kako bi se riješili unutarnji problemi Ustanove, bilo izvanrednim Generalnim kapitulom, kojemu bi predsjedao neki predstavnik Dikasterija, bilo povjereničkom upravom Ustanove po nalogu Svete Stolice..."



Tako glasi nota o franjevcima Bezgrješne koja je dana novinarima na tiskovnoj konferenciji koju su zadnjeg dana prošlog mjeseca održali prefekt Kongregacije za redovnike i njegov tajnik. Zbog iznesenog se postotka poznati vatikanist S. Magister dao na računanje.

"Stani malo! Prema podatcima 'Upitnika' koji je apostolski vizitator dao braći i koji je objavljen prošlog 19. rujna s odobrenjem Vatikana, 39% je odgovorilo da se u biti sve odvija dobro, dok se 61% požalilo na probleme. Od tih 61%, 26% je odgovorilo da bi se problemi mogli riješiti na redovitom Generalnom kapitulu Ustanove, predviđenom za lipanj 2014., dok je 74% [od tih 61%] odgovorilo da bi za rješavanje problema bio potreban izvanredni Generalni kapitul (koji bi trebalo sazvati prije redovitog roka), ili postavljanje povjerenika.

Dakle, ako matematika nije puka proizvoljnost, postavljanje povjerenika nisu zatražile tri četvrtine braće, kako se tvrdi u bilješci, nego 74% od 61%, tj. 45% ukupno, jedna manjina, pa čak niti svi oni jer bi prema nekima od njih dostajao izvanredni Generalni kapitul.

I to nije sve. U noti koju je 31. siječnja podijelila Kongregacija za redovnike stoji i da je apostolska vizitacija učinjena zbog 'zahtjeva 21 člana Ustanove'.

Od ukupno otprilike 350 fratara, 21 je vrlo mala manjina- 6%."


No, kardinalove brojke potukla je jedna druga činjenica na koju podsjeća katholisches.info:

"Nakon što je buknula povjerenikova oluja nad Redom, utemeljitelj stavljen u kućni pritvor i zabranjena celebracija tradicionalne mise, ujesen 2013. je 240 braće tj. 60% podnijelo peticiju Svetoj Stolici da mogu osnovati novi, tradicijski red pod zaštitom Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'. Prema Magisterovim podatcima, čak je gotovo 70% njih uložilo takvu molbu. Potpisnici su jednoznačno očitovali da sigurno ne žele povjereničku upravu i da je nisu željeli ni ranije, te da im tradicionalni obred nije bio 'nametnut'."


Isti portal prenosi i vijest o nedavnom govoru koji je sjemeništarcima održao vođa pobunjenika protiv utemeljitelja i bivšeg vodstva svoga reda, u kojem od sjemeništaraca traži da u povjereniku vide "zastupnika Božjeg" kojem duguju "nadnaravnu poslušnost". Ipak, petorica pobunjenika čija je žalba Kongregaciji za redovnike dovela do uvođenja povjerenika sami se nisu odlikovali takvim "nadnaravnim posluhom" prema utemeljitelju i poglavarima svog reda, već su protiv njih spletkarili.

Tako je svega nekoliko fratara, uz moćne zaštitnike, bilo dovoljno da počne razaranje "jedne od najgorljivijih nedavno utemeljenih redovničkih kongregacija; bogate muškim i ženskim zvanjima, sigurnog doktrinarnog pravovjerja i zadivljujuće poslušnosti", kako piše S. Magister.

Navedena nota ne spominje glavni razlog uvođenja drastičnih mjera ovoj redovničkog zajednici, osim što se navodi što navodno nije glavni razlog: "pitanje starog obreda apsolutno nije glavni razlog" uvođenja povjereništva.