srijeda, svibnja 29, 2013

Papin odgovor

Biskupi Apulije bili su ovoga mjeseca u pohodu ad limina; svojim su vjernicima i kleru prenijeli svoje dojmove te sadržaj nekih Papinih poruka. Zanimljivo da su za prioritetno pitanje o kojem su htjeli govoriti Papi uzeli klasičnu misu. Dobili su zanimljiv odgovor.

"Talijanski biskupi okupili su se od 20. do 24. svibnja na proljetnom plenarnom zasjedanju. Papa Franjo primio je ranije u grupama biskupe u pohodu 'ad limina'. Biskupe Apulije primio je 13. svibnja, a oni su se zatim pokazali najrazgovorljivijima o tomu što im je Papa rekao.

- Razgovorljivi biskupi Apulije- dvije enciklike u pripremi

Bilo je tu jedno 'otkriće' biskupa Molfette, msgr. L. Martelle, da se u Vatikanu spremaju dvije enciklike. Jednu koju potpisuje papa Franjo, ali bi je napisao papa Benedikt XVI. Povučen u vatikanskom samostanu bivši bi njemački papa sada navodno dovršavao tu encikliku.

Vijest o takvoj enciklici izazvala je u medijima toliko pozornosti, da je vatikanski glasnogovornik, o. F. Lombardi, 24. svibnja smatrao potrebnim da je demantira. 'Opovrgavam da umirovljeni papa piše encikliku o vjeri koju bi potpisao papa Franjo'. Lombardi je ponovo potvrdio da je Benedikt XVI. kod svoga odstupanja za sobom ostavio već dobro uznapredovao projekt jedne takve enciklike. 'Njegov je nasljednik to preuzeo i, kako se čini, sada će je dovršiti iako ne bih mogao navesti koliko je još vremena potrebno do njena objavljivanja', izjavio je glasnogovornik koji je još ustvrdio da 'umirovljeni papa nema nikakvu zadaću kod dovršenja projekta koji je preuzeo papa Franjo.'

- Osim enciklike o vjeri još jedna o siromaštvu

Druga enciklika, međutim, kako je Papa povjerio biskupu Molfette i drugim biskupima Apulije, o siromaštvu, potpuno je djelo vladajućeg pape. O tomu je Lombardi samo kratko dodao: 'Radimo enciklike jednu po jednu', tj. korak po korak.

No, kako S. Magister izvješćuje, prema apulijskim biskupima bilo je i indiskrecija koje se tiču liturgije.

- Ne birokratizaciji Crkve

Nadbiskup Barija, msgr. F. Caucci, nakon audijencije, talijanskom je programu Radio Vatikana izjavio da je Papa biskupe potaknuo da 'žive odnos s liturgijom u jednostavnosti i bez nadgradnje [ohne Überbau, senza sovrastrutture]'. Doslovno je na pitanje o sadržaju odgovorio: 'Ticalo se prvenstveno potrebe da budemo jednostavni i siromašni navjestitelji evanđelja. Tada nam je s velikom jednostavnošću rekao da je važno da živimo naš odnos s liturgijom i vjerom u jednostavnosti i bez nadgradnje, jer zapravo i u Crkvi doživljavamo pretjeranu birokratizaciju.'

- Biskupi se žale Papi da tradicionalisti dijele Crkvu

Zatim je bio red na msgr. D. Padovanu, biskupu Conversana i Monopolija koji je svoj kler izvijestio da su se apulijski biskupi bili požalili Papi. Na što su se to žalili biskupi južnotalijanske pokrajine? Na patnju prouzrokovanu pobačajem, zatamnjenjem vjere, rastavama, korupcijom, kriminalom; na gubitak stege i 'posve normalno' širenje krivovjerja među teolozima i u narodu? Ne, ništa tomu slično. Biskupi su se žalili Papi, prema msgr. Padovanu, da zagovornici tradicionalne mise uzrokuju podjelu u Crkvi.

- I što je Papa odgovorio? Papa savjetuje biskupima da se okoriste blagom Tradicije

Prema biskupu Padovanu, papa Franjo je potaknuo biskupe da bdiju nad ekstremnim pozicijama određenih tradicionalističkih skupina, ali i- na iznenađenje tužiteljâ- da se okoriste blagom Tradicije i da je puste da živi u Crkvi zajedno s obnovom.

Da bi tu zadnju točku bolje objasnio, Papa je ispripovijedao jedan primjer

- Papa odbacuje zahtjev 'mnogih' da trenutačno otpusti Marinija

'Gledajte, kažu da je moj papinski ceremonijar [msgr. G. Marini] tradicionalističkog kova; i mnogi su me nakon moga izbora poticali da ga razriješim službe i zamijenim. Rekao sam: 'Ne'- upravo zato da sâm sebe okoristim njegovom tradicionalnom formacijom i da se istodobno on na isti način okoristi mojom emancipiranom formacijom.'

Pod uvjetom da su Papine riječi točno prenesene, nude otkrivajući uvid u liturgijsko mišljenje i stil celebracije vladajućeg pape. One prvenstveno pojašnjavaju kako je odmah nakon njegova izbora došlo do prenagljenje glasine da će Franjo kao svoj prvi čin otpustiti msgr. G. Marinija kojega je imenovao papa Benedikt XVI.

Glasina koje je nastala otuda što su značajni crkveni krugovi očekivali odmah opoziv G. Marinija, vršili pritisak na Papu i sigurni u uspjeh očito svoju želju projicirali na novog papu i otvoreno je očitovali u Vatikanu. U svakom slučaju neuspješno kako se pokazalo.

- Tko su ti 'mnogi' koji su se Bergogliovim izborom nadali kraju Benediktove liturgijske obnove?

No, tko su 'mnogi' o kojima je papa Franjo govorio i koji očito imaju izravan pristup Papi? 'Mnogi', oni koji su se izborom M. J. kard. Bergoglija nadali kraju liturgijske obnove koju je promicao Benedikt XVI.

Msgr. G. Marinija, iz škole kard. Sirija, pozvao je 2007. papa Benedikt XVI. za papinskog ceremonijara da provodi njegovu liturgijsku obnovu koja je preko papinskog uzora trebala utjecati na čitavu Crkvu. Konkretno, radilo se o tomu da se suzbiju antropocentrično izgledajuće jednostranosti i da se povrati teocentrično usmjerenje i time klanjanje Bogu kao neodložna zadaća liturgije.

- Magisterova sumnja: jesu li apulijski biskupi razumjeli opomenu pape Franje?

Magister ipak dvoji jesu li apulijski biskupi riječi koje su sami prenijeli razumjeli u Papinu smislu.

Jedna drugi među njima, biskup Ceringole i Ascoli Satriana, msgr. F. Di Molfetta, još je 15. svibnja napisao poruku svojoj dijecezi o susretu s Papom. U njoj navodi:

"Nisam propustio čestitati Papi na njegovu stilu celebracije, prepoznatljivu po 'plemenitoj jednostavnosti' kako je to htio Koncil, pokazujući posebnu pozornost za temu pri čemu s njegove strane ne nedostaje razmatranja visokoga teološko-pastoralnog profila koja dijele sva nazočna subraća.

- Biskup Di Molfetta i oblici liturgijske sljepoće

Biskup Di Molfetta nadalje, osvrćući se na liturgiju, piše o 'interesu Svetog Oca za taj životno važan aspekt Petrove službe'. Papa Franjo 'naočigled izvjesnih pojava nedavne prošlosti kada su se mogli na liturgijskoj razini registrirati nemali oblici skretanja na liturgijskoj razini, potaknuo je nas biskupe, navodeći i neke konkretne primjere da živimo odnos s liturgijskom akcijom, djelom Božjim, kao pravi vjernici bez svakog napuhanog ceremonijalizma, u punoj svijesti da 'plemenita jednostavnost' o kojoj govori Koncil nije aljkavost, nego ljepota, i to pisana velikim slovom.'

Biskup Di Molfetta opomenu pape Franje biskupima koji su se tužili na tradicionaliste obrazlaže jednostrano. Naglašava ovaj dio za cjelinu. 'Zanošenja' prepoznaje samo u želji za ponovnim otkrivanjem 'stare mise' i u liturgijskoj obnovi kojoj je težio papa Benedikt. O tome da se okoristi 'blagom Tradicije', na što ih je pozvao papa Franjo, u pismu biskupa Ceringole i Ascoli Satriana svojoj dijecezi ne nalazi se ni riječi.

- Tvrdoglavo suprotstavljanje motupropriju 'Summorum Pontificum'

Protivljenje biskupa Di Molfette papi Benediktu XVI. ne dolazi neočekivano. Kao nekadašnji tajnik liturgijskog povjerenstva Talijanske biskupske konferencije za vrijeme Ivana Pavla II. koji je za predsjednika te komisije izabran nešto nakon izbora Benedikta XVI., bio je trajni protivnik liturgijske obnove prethodnoga pape, prvenstveno motuproprija 'Summorum Pontificum' kojim je od 2007. 'tridentska' misa ponovo povratila svoje mjesto u Crkvi kao izvanredni oblik rimskog obreda.

Di Molfetta je odgovarajućim zahtjevom Talijanskoj biskupskoj konferenciji pokušao spriječiti motuproprij. Kad to nije uspjelo, zalagao se u biskupskoj konferenciji skupa s drugim biskupima, među njima nadbiskupom Chietija i Vasta B. Forteom i nadbiskupom Palerma P. Romeom, za restriktivne provedbene smjernice za 'Summorum Pontificum' kako bi onemogućio njegovu implementaciju. Svoj je stav potkrijepio time što je ekleziologija starog obreda 'nespojiva' s onom II. vatikanskog koncila. Time je potvrdio hermeneutiku loma koju je papa Benedikt XVI., naprotiv, držao 'inkompatibilnom' s katoličkim shvaćanjem Crkve. Talijanska je biskupska konferencija odbacila Di Molfettine pokušaje nakon što su se na Papinu stranu svrstali kardinali Ruini (tada rimski kardinal vikar i nekoć predsjednik biskupske konferencije), Scola (tada u Veneciji, danas u Milanu) i Caffarra (Bologna).

Magister u Di Molfettinim izjavama vidi jedan od brojnih pokušaja progresivne strane za 'preuzimanjem' pape Franje. Fenomen koji se može na različitim razinama ustanoviti od njegova izbora, a čiju opravdanost ovaj vatikanist dovodi u sumnju."

Izvor: katholisches.info

100

Stotinu je godina prošlo od rođenja poznatoga kolumbijskog mislitelja N. G. Dávile, proslavljenog pisca aforizama. U njima se prepoznaje kao kritičar marksizma, fašizma, demokracije, radikalnog liberalizma, slijepe vjere u napredak... Nikada se nije posebno trudio oko širenja svojih knjiga, tako da je postao šire poznat tek potkraj života, zahvaljujući njemačkim prijevodima njegovih djela (1, 2).

Pravi problemi nemaju rješenje, nego povijest.

Metafiziku su sahranili toliko puta da je treba smatrati besmrtnom.

Hijerarhije su nebeske. U paklu su svi jednaki.

Govorit o Bogu je drsko, ne govoriti o Bogu je idiotski.

Ritualizam je diskretni čuvar duhovnosti.

Današnja misna žrtva je tortura liturgije.

Samo religija može biti popularna, a da ne bude vulgarna.

Moderni kler vjeruje da će približiti ljude Kristu inzistirajući na njegovu čovještvu; zaboravljajući da mi nemamo povjerenja u Krista zato što je čovjek, nego zato što je Bog.

Suvremeni katolik na "znanstvene ideje" gleda s glupim poštovanjem.

U krilu današnje Crkve 'integristi' su oni koji ne razumiju da kršćanstvo treba novu teologiju, a 'progresivci' su oni koji ne razumiju da ta nova teologija mora biti kršćanska.

Budale su prije napadale Crkvu; danas je reformiraju.

Nije kršćansko društvo ono u kojem nitko ne griješi, nego ono u kojem se mnogi kaju.

Evanđelja u rukama progresivnog klerika degeneriraju u kompilaciju trivijalnih etičkih učenja.

Kapitalizam je vulgarna strana moderne duše, socijalizam je dosadna strana.

Povijest jasno dokazuje da je vladanje zadaća koja nadilazi čovjekovu sposobnost.

Razdoblja političke stabilnosti su razdoblja religijske stabilnosti.

Odijeljenost Crkve i države može odgovarati Crkvi, ali je katastrofalna za državu jer je izručuje čistom makijavelizmu.

Svijet nije u tako lošem stanju, s obzirom na ljude koji njime upravljaju.

Molitva je jedini čin u čiju učinkovitost vjerujem.

Izvor: don-colacho, angel-cautivo-en-el-tiempo, Wikipedia

utorak, svibnja 28, 2013

S krunicom

Ovu sam fotografiju vidio danas i mislim da je obilježila ovaj Gospin mjesec. Prikazuje francusku djevojku koja je privedena jer je "naoružana" krunicom zajedno s drugima molila i bdjela za zaštitu obitelji.

Slika: Le Salon Beige

subota, svibnja 18, 2013

Predodžba

Prije konklava sam izabrao nekoliko razmišljanja nekih kardinala o profilu budućega pape. Ovakvu je sliku prije dva mjeseca imao današnji Prvosvećenik.


"O. Angel Strada, postulator u postupku za beatifikaciju o. J. Kentenicha, utemeljitelja međunarodnog Schönstattskog pokreta, nakon izbora nadbiskupa Buenos Airesa za papu, prepričao je argentinskoj novinarki E. Himitian, auktorici knjige 'Franjo- narodni papa', koja je prije nekoliko dana predstavljena u Buenos Airesu, svoj privatni razgovor s kard. Bergogliom, tri dana prije nego što je otputovao na konklave.

Govoreći o profilu koji treba imati novi papa, argentinski je kardinal rekao da po njegovu mišljenju 'na prvom mjestu treba biti čovjek molitve, duboko povezan s Bogom. Kao drugo, mora biti najdublje uvjeren da je Isus Gospodar povijesti. Kao treće, mora biti dobar biskup, sposoban prihvaćati, biti nježan s ljudima i također sposoban stvarati zajedništvo. Konačno, treba biti sposoban obnoviti Kuriju.'

U roku kraćem od dvadeset i četiri sata, prošloga 13. ožujka, kardinali su se složili oko njegova izbora."

Izvor i slika: La Buhardilla de Jerónimo

petak, svibnja 17, 2013

Dobrohotnost

Hodočasteći u svetište Gospe od Lausa, 12. svibnja je preminuo od infarkta nekadašnji dugogodišnji rektor sjemeništa Piova bratstva u Argentini i do sada voditelj prve kuće Bratstva koja je posvećena isključivo kontemplaciji i duhovnoj obnovi u Montgardinu, o. D. Lagneau.

Vijest je zapažena i zbog postupka gapskog biskupa J.-M. Di Falca koji je pohodio pokojnikovo tijelo i molio za spas njegove duše. I ne samo to; kako je uočio da je crkva premalena da primi sve koji su se očekivali na današnjem pokopu, dopustio je da poglavar Piova bratstva misu zadušnicu održi u jednoj biskupijskoj crkvi.

Na dolje navedenoj francuskoj stranci stoji: "Pravni dogovor i doktrinarni razgovori su svakako važni, ali nisu dovoljni. Potrebni su dobrohotni uzajamni međuljudski odnosi."

U Hrvatskoj je ovaj biskup nekima poznat po dijalogu s piscem Beigbederom. Napisao je brojne knjige, a ranije je bio, među ostalim, savjetnik za kulturu u francuskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici i pomoćni pariški biskup. U našem katoličkom tisku je spomenut 2008. kada je službeno priznao ukazanja Gospe od Lausa. Zauzet je oko beatifikacije vidjelice, časne službenice Božje Benedikte Rencurel, iz čijeg života izdvajam jednu zgodu:

"Jednoga dana išla je u Remollon zbog krštenja jednog djeteta. Susrela je hugenote koji su je pitali mogu li se spasiti u svojoj religiji. 'Ostavit ću to Božjem sudu', odgovorila je. Uskoro ju je Majka Božja ispravila i rekla joj: 'Dijete moje, zato što si imala previše ljudskog obzira i što si se bojala govoriti istinu, nećeš me vidjeti mjesec dana.' Pobožna je pastirica dugo plakala zbog ove pogrješke" (1, 2).

Prema: pius.info (1, 2), riposte-catholique.fr, katholisches.info
Slika: SAINTES PRIÈRES ET DÉVOTIONS

četvrtak, svibnja 16, 2013

Stvarna prisutnost

Prošle sam nedjelje prvi put bio na jednoj prvoj pričesti gdje se djeci Svetotajstvo davalo na ruku. Kako, izgleda, još nisu svi sigurni koja im lijeva, a koja desna ruka, časna im je stavljala lijevu preko desne, da bi im zatim svećenik položio Tijelo Kristovo na dlan. Kad bi fotograf blicnuo, pomislili bi neki da je čin gotov, odnosno  da su se pričestili time što su dobili hostiju u ruku, pa bi je stavili u usta vraćajući se na mjesto.

Ove je godine to prvi put uvedeno u toj crkvi jer je, navodno, vrijeme da se s tim počne. I to danas kada se vide porazni rezultati takvoga eksperimentiranja. Kardinal Joos je u intervjuu iz 2004. iznio poraznu statistiku: "U Nizozemskoj je prije nekoliko godina napravljeno jedno ispitivanje o vjeri u Euharistiju. Proizašlo je da 80 posto pastoralnih suradnika ne vjeruje više u stvarnu prisutnost u Euharistiji. Strašno." A ako je vjerovati ovom izvoru isti je postotak svećenika koji u navedenoj biskupiji ne vjeruje da je Isus stvarno prisutan u Presvetom Sakramentu.

Papa Benedikt nije pronašao bolji način da upozori na tu vjersku istinu od pričešćivanja vjernika na jezik u klečećem stavu, jer je samo tako mogao "postaviti znak strahopoštovanja i uskličnik za stvarnu Kristovu prisutnost", kako se sam izrazio u Svjetlu svijeta. "Treba biti jasno: to je nešto posebno! Ovdje je On, Onaj pred kojim se pada na koljena" (isto).

Na Sinodi biskupa u Rimu, 2005. god., govorio je također tadašnji biskup Karagande s osobnim naslovom nadbiskupa, msgr. J. P. Lenga, MIC koji se bez ustručavanja usudio "pokorno predložiti" lijek sveopćem nemaru prema Presvetom Otajstvu.

"Sveti Oče, časna i draga subraćo u biskupstvu, draga braćo i sestre!

Htio bih s vama podijeliti razmišljanje o dvije teme o kojima govori 'Instrumentum laboris': 'negativne pojave povezane sa slavljem euharistije' (br. 27) i 'osjećaj za sveto u liturgiji' (br. 34).

1. Božanska mi je Providnost udijelila milost da provedem dio života u vrijeme progona Crkve u bivšem Sovjetskom Savezu. Otada je euharistijska pobožnost ostavila dubok trag u mojoj duši. Ne mogu zaboraviti one dirljive scene kada su u malenim prostorijama ispunjenim vjernicima za vrijeme slavlja svete mise, djeca, stari i bolesni padali na koljena primajući s velikom pobožnošću Presveti Sakrament.

2. Kao biskup koji, da tako kažem, živi na periferiji, mogao sam, međutim, promatrati nestanak poštovanja prema Euharistiji ili osjećaja za sveto u vrijeme mojih posjeta tzv. 'prvom svijetu', kao i preko vijesti koje su mi prenosili naši vjernici emigranti na Zapad, koji su se ponekad osjećali ogorčenima gledajući kako se postupa s Isusom prisutnom u Presvetom Sakramentu.

3. Mi katolici koji živimo u Kazahstanu možemo se od naše braće muslimana i pravoslavaca učiti dubokom osjećaju za sveto koji se očituje u tankoćutnosti i poštovanju kojim se ophode sa svetim predmetima, čak i onima od nevelike važnosti. Možemo se zapitati: Kako bi reagirala naša braća muslimani i pravoslavni kad bi vidjeli kako se odnosimo prema našem Bogu za vrijeme dijeljenja i primanja pričesti? Naglašava li arhitektonska struktura naših crkava težinu prisutnosti Božje u Euharistiji? Nije li naše ponašanje u protuslovlju s onim u što vjerujemo i što riječima priznajemo?

4. Među liturgijskim inovacijama uvedenim zadnjih desetljeća u mjesnim crkvama zapadnoga svijeta, pojavile su se posebno dvije koje oslabljuju percepciju o središnjoj važnosti Euharistije i njenom svetom karakteru. Te su: uklanjanje svetohraništa iz središta crkve i podjela pričesti na ruku. Mnoge činjenice potvrđuju da te dvije novine nisu donijele pravu i istinsku korist Crkvi, kako je to zahtijevao II. vatikanski koncil (usp. 'Sacrosanctum Concilium', 23). Kada se iz središnjega mjesta svetišta makne Gospodina prisutna u Presvetom Sakramentu, Jaganjca žrtvovanoga i živoga, 'šatora Božjeg s ljudima' (Otk 21, 3), kada se dijeljenjem pričesti na ruku neizbježno povećava opasnost od rasipanja mrvica hostije, profanacije i postupanja s euharistijskim kao s običnim kruhom, to ne ide u korist produbljenju vjere i pobožnosti. S izuzetkom ograničenih slučajeva, ove dvije inovacije nisu značajno pridonijele porastu osjećaja za sveto i poštovanja vlastitog klanjanju. Dijeljenje pričesti na ruku širilo se, ili štoviše nametalo, kao lagodnija praksa ili kao neka moda. Naprotiv, koliko je samo nesumnjivih duhovnih plodova proizvela provjerena tisućljetna praksa Crkve, praksa koja je položila ispit i na mjestima progona vjere! Mislim da nisu znanstvenici, nego prije svega čiste duše djece i jednostavnih ljudi te koje nas mogu naučiti na koji način postupati s Gospodinom prisutnim u Euharistiji.

5. U vremenima globalizacije i velike mobilnosti Crkva može i jednostavno treba zadržati ustaljenost nekih gesta; među ostalim, načina primanja pričesti i pozicije svetohraništa.

6. Molimo Duha Svetoga da raspali naša srca žarom za dom Gospodnji i za njegovo najveće blago koje nije neka stvar ili teorija, nego Tijelo i Krv našega Boga i Spasitelja. Mogli bismo možda učiti od sv. Pija iz Pietrelcine, euharistijskoga svetca naših dana. Ovo su njegove riječi: 'O, Oče Sveti, kolike profanacije, kolika svetogrđa mora podnositi Tvoje milostivo srce! Tko će, dakle, Bože, stati u obranu ovoga preblagoga Jaganjca koji ne otvara nikada svoja usta u svoju korist, nego samo za nas?' (Epist. II, s. 344).

7. Htio bih, zatim, pokorno predložiti sljedeće konkretne prijedloge:

- da Sveta Stolica ustanovi zajedničku normu koja bi utvrdila službeni načina primanja pričesti: na usta i u klečećem stavu; pričest na ruku bi bila pridržana za kler.

- da se biskupi crkava gdje je uveden običaj primanja pričesti na ruku, pastirskom razboritošću pobrinu da se vjernici postupno vrate službenom obredu primanja pričesti, obvezatnom za sve mjesne crkve.

Želio bih zaključiti riječima velikoga pape Ivana Pavla II.: 'Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. (...) Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo' ('Ecclesia de Eucharistia', 61)."

Izvor: sanctus.pl
Slika: triregnum

utorak, svibnja 14, 2013

Lijepe vijesti

Početkom godine doznali smo da tradicijska opatija Fontgombault preuzima opatiju Wisques kojoj je zbog starosti monaha i nedostatka zvanja prijetilo zatvaranje.

Biskupija Arras 2. svibnja 2013. objavila je da su ordinarij, msgr. J.-P. Jaeger, i opat Fontgombaulta, dom J. Pateau, dogovorili zadnje detalje o preuzimanju opatije. Pretresli su više pitanja- o liturgiji, odnosu s mjesnim vjernicima, kulturnim i umjetničkim aktivnostima, gostoprimstvu. Tako će se krajem godine i Wisques vratiti klasičnom rimskom obredu u misi i ostalim sakramentima. 


Jedna skupina koludara iz Fontgombaulta već je provela više tjedana u Wisquesu kako bi se upoznali sa situacijom i ispitali sposobnost opatije da se sama uzdržava. Biskupija Arras, Boulange i Saint-Omer izvješćuje da će krajem godine doći ostali i tako tvoriti obnovljeni konvent od osamnaest monaha koji će sam birati opata i priora. 

Prema/slika: Diocèse d'Arras, katholisches.info, riposte-catholique.fr

Prije nekoliko dana slična vijest stigla je iz Njemačke. Nakon 110 godina, oblati Bezgrješne, također zbog nedostatka zvanja, moraju napustiti samostan Maria Engelport u Trierskoj biskupiji, a preuzet će ga tradicijske redovnice- Klanjateljice Kraljevskog Srca Isusa Krista Velikog Svećenika. Kupnju je omogućio jedan dobročinitelj. Samostanu je tako osigurana budućnost, a pristanak je nakon dogovora s oblatima, dala i dijeceza. U istoj biskupiji već se nalazi i kuća njihove muške grane- Ustanove Krista Kralja i Velikog Svećenika.

Papinsko pravo redovnicama je 2008. dao papa Benedikt XVI. Broje dvadeset i pet sestara i više postulantica. Prosječna dob im je ispod trideset godina. Klanjateljice će samostan koristiti kao mjesto formacije svojih novakinja, ali će i dalje biti mjesto hodočašća i molitve jer ne žive u strogoj klauzuri i rade s mladima.


Klasična sveta misa, klanjanje pred Presvetim i korska pjevana molitva stupovi su njihova svakodnevnog života. Ručni rad i mala trgovina trebali bi pridonijeti opstanku redovnica. Poglavarica, s. Marija Karolina, izjavila je: Naše se sestre uzdržavaju s malo prihoda, a Providnost nam uvijek pošalje toliko da bude dovoljno.

Oblati odlaze 8. prosinca 2013. kada će se službeno oprostiti od vjernika. Dosadašnji je poglavar izjavio: U ime naše zajednice zahvaljujem svim prijateljima i dobročiniteljima koji su dobrohotno pratili naš rad i život u Maria Engelportu, u razodoblju od preko stotinu godina naše nazočnosti. Sestrama koje planiraju dolazak 1. siječnja 2014. zaželio je od srca Božji blagoslov i dobru budućnost u Flaumbachtalu.

Prema: Bistum Trier, katholisches.info, wochenspiegellive.de, rhein-zeitung.de
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Orbis Catholicus Secundus

subota, svibnja 04, 2013

80

Prvoga dana Marijina mjeseca prije osamdeset godina rođen je utemeljitelj Kongregacije braće franjevaca Bezgrješne, o. Stjepan Marija Manelli. Njegovo se ime nalazi u više prethodnih priloga, a sada je prigoda da se preko sljedećega članka bolje upoznamo s ovim velikim marijoljubom. Sigurno znate da je jedna njegova pobožna knjižica prevedena na hrvatski i može se nabaviti preko Verbuma.

"Generalni ministar i utemeljitelj franjevaca Bezgrješne, o. S. M. Manelli, napunio je 1. svibnja osamdeset godina.

Kao i svake godine, okupili su se i jučer članovi reda i organizacija koje je utemeljio o. Stjepan, u marijanskom svetištu Gospe od Dobrog Savjeta u južnotalijanskoj Kampaniji, gdje se nalazi kuća matica muškog odvjetka reda. Braća i sestre su u molitvi zahvalili i molili Gospodina za svoga osnivača po zagovoru Bezgrješne Djevice Marije.

Redovnička obitelj koju je osnovao p. Stjepan Marija predstavlja jednu od uspješnih priča povezanih s Tradicijom, i to vrlo posebnu. Franjevci Bezgrješne su prije pet godina prihvatili tradicionalni obred nakon duže priprave. Unutar reda se cjelokupna liturgija ravna prema klasičnom obredu. Oni po svom franjevačko-marijanskom duhu sa svojom evanđeoskom korjenitošću koja uključuje siromaštvo, predstavljaju ono na što potiče papa Franjo, ali- i to je ono posebno- u drevnom obredu. Za razliku od ostalih zajednica tradicije, franjevci Bezgrješne su misijski aktivni. Misijska zadaća predstavlja konstitutivni element njihove karizme. Idu izvan svojih samostana, traže izravan kontakt s ljudima, stoje u prvom redu obrane vrijednosti o kojima nema pregovora i koriste u svom apostolatu najmodernije medije i komunikacijska sredstva.

- Pater Stjepan Marija obilježen duhovnošću p. Pija iz Pietrelcine i p. Maksimilijana Kolbea

Njihov utemeljitelj, o. Stjepan Marija Manelli, rođen je 1. svibnja 1933. u tada talijanskom gradu Fiume, a danas hrvatskoj Rijeci na sjevernom Jadranu. Bio je šesto od dvadeset i jednog djeteta. Za njegove roditelje, službenike Božje Septimija Manellija i Liciju Gualandris, 20. prosinca 2010. započet je postupak za beatifikaciju. Duhovni vođa obitelji je bio sveti kapucin p. Pio iz Pietrelcine. Od njega je mladi Stjepan 1938. primio prvu svetu pričest.

Obitelj se bila preselila u južnotalijansku Apuliju gdje je djelovao p. Pio. Tamo je Stjepan od 8. prosinca 1945., u dobi od dvanaest godina, počeo pohađati malo sjemenište u Copertinu. Jednostavne zavjete kod konventualaca je položio 4. listopada 1949., a svečani su slijedili 27. svibnja 1954.

Za svećenika je zaređen 30. listopada 1955., na Krista Kralja, njemu osobito drag blagdan.

- Disertacija o Bezgrješnom Začeću- natrag k franjevačkim izvorima

Otac Stjepan doktorirao je na Papinskom teološkom fakultetu Seraphicum, 1960. u Rimu, disertacijom o Bezgrješnom Začeću. Otuda je razumljivo da je tako nazvao i svoju kasniju redovničku zajednicu. Nakon toga su uslijedile zadaće poučavanja patristike i mariologije na redovničkom sjemeništu i na nadbiskupijskom sjemeništu Beneventa, te na Institutu za znanosti o religiji u Avellinu. Od 1982. do 1988. bio je dvaput provincijal napuljskih konventualaca.

Godine 1965. počeo je postupno otkrivati i dugo razmatrati franjevačke izvore i spise sv. Maksimilijana Kolbea.

Zahtjev II. vatikanskog koncila za povratkom izvorima redovničke obnove i prilagodbom naviještanja vjere izmijenjenim okolnostima vremena, otac Stjepan je shvatio kao poziv da nasljeduje utemeljitelja sv. Franju Asiškog, vodeći savršen franjevački život prema uzoru sv. Maksimilijana Kolbea, kojega je Ivan Pavao II. nazvao 'svetim Franjom XX. stoljeća'.

- 1970. započinje novi franjevačko-marijanski put. Utemeljenje redovničke zajednice 1990.


O. Stjepan Marija zajedno je sa svojim subratom o. Gabrijelom M. Pellettierijem, 24. prosinca 1969. zamolio generalnog ministra konventualaca za dopuštenje da smiju voditi obnovljeni, strožiji, franjevački život koji se nadovezuje na vrijeme utemeljenja. Franjevačko-marijanski životni stil koji su nazvali 'marijanskim tragom franjevačkog života'. Tako je u marijanskom prošteništu Gospe od Dobrog Savjeta u Frigentu kod Avellina, u kolovozu 1970. nastala prva marijanska kuća.

Tijekom godina se ovoj dvojici priključivalo sve više braće koja su bila nadahnuta idealom evanđeoske korjenitosti. Taj porast, posebna karizma, čvrstoća posebnog životnoga stila i druge tendencije protiv struje u dijelovima reda, vodile su nakon dvadeset godina, 22. lipnja 1990., uspostavi posebne kongregacije. Crkveno priznanje dijecezanskog prava, nakon odgovarajuće odluke pape Ivana Pavla II., dao je nadbiskup Beneventa, msgr. C. Minchiatti. Postali su kongregacija papinskoga prava, 1. siječnja 1998. Trima tradicionalnim redovničkim zavjetima, siromaštvu, čistoći i posluhu, kao posebnost je dodan i četvrti; potpuna posveta Bezgrješnoj Djevici i Bogorodici Mariji.


O. Stjepan i o. Gabrijel, 1. studenoga 1982., osnovali su prvu zajednicu franjevki Bezgrješne u Novalichesu na Filipinima. Ženska grana koju je u početnoj fazi vodio p. Gabrijel Marija, živi prema istom marijanskom idealu kao i braća. Danas imaju više od 50 podružnica na svim kontinentima s više od 350 sestara.


Kao najmlađi dio redovničke obitelji, nastale su 2006. klarise Bezgrješne, kontemplativna grana, kojima danas pripada više od četrdeset sestara u četiri samostana.


- Franjevci, franjevke i laička udruga Bezgrješne

Uz mušku i žensku granu, 8. rujna 1990., osnovano je i laičko udruženje, Misija Bezgrješne Posrednice. Laici žive redovnički ideal u vlastitom staležu i po različitim načinima posvete Bezgrješnoj Djevici i Bogorodici Mariji (misionari Bezgrješne s posvetom, misionari Bezgrješne s privatnim zavjetom, franjevci trećoredci Bezgrješne).

Generalni je kapitul 2008. odlučio da se red vrati tradicionalnom obliku rimskog obreda koji je papa Benedikt XVI. godinu dana prije rehabilitirao i uveo u Crkvu motuproprijem 'Summorum Ponitificum'.


- Samostan u Kitzbühelu. Nimalo lako stanje reda povezanog s tradicijom u njemačkom jezičnom prostoru

Na njemačkom govornom području od 2002. godine postoji samostan franjevaca Bezgrješne u Kitzbühelu u Tirolu. Tadašnji salzburški nadbiskup, msgr. G. Eder, prepustio im je napušteni kapucinski samostan.


Mladi red nije svugdje naišao na dobrodušni prihvat. Kao redu povezanom s tradicijom na njemačkom jezičnom prostoru im nije tako lako. Dva daljnja osnutka samostana propala su zbog otpora mjesne crkve.

Franjevci Bezgrješne pokazali su 2007. interes za južnotirolskim franjevačkim samostanom u Innichu; to je spriječio tadašnji biskup Bozen-Brixena, kapucin W. Egger. Od 2012. samostan stoji prazan.

Samostan u Riedu kapucini su 2010. napustili kao svoj zadnji samostan u Gornjoj Austriji. I opet su se franjevci Bezgrješne pokazali zainteresiranima. 'Ta i druge glasine primljene su sa zabrinutošću', odmah su pisale 'Crkvene novine' Biskupije Linz. Zbog unutarcrkvenog otpora, redu je odrečena i ta podružnica. No, za razliku od samostana u Innichenu, samostan u Riedu nije prazan, preuzeli su ga indijski karmelićani. Doći će i drugi pripadnici Kongregacije karmelićana Bezgrješne, nastale u Kerali 1831., zvane i indijskim karmelićanima.

Franjevci i franjevke Bezgrješne danas su zastupljeni na svim kontinentima. Red ukupno broji 650 članova i bilježi porast zvanja. Promiču klasični obred i misionarski idu na ulice i širom svijeta.

Od 23. lipnja 1990. o. Stjepan Marija Manelli je generalni ministar franjevaca Bezgrješne čiji se generalat nalazi u Rimu."

Izvor: katholisches.info
Slike: ORBIS CATHOLICVS (1, 2), Orbis Catholicus Secundus (3, 4), phatmass.com (5), Orbis Catholicus Secundus (6), ORBIS CATHOLICVS (7)