Postkršćanske redovnice

Prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, kard. Franc Rodé, pokrenuo je 22. prosinca 2008. trogodišnju vizitaciju američkih redovnica. O tomu smo nedavno mogli čitati i na hrvatskom. Članak koji slijedi napisala je A. Carey, a govori o pravim razlozima koji su doveli do toga pothvata. Konferencija koja okuplja najveći broj ženskih američkih redovničkih zajednica zove se Leadership Conference of Women Religious (LCWR), desetljećima je u sukobu s crkvenim naukom, protivi se apostolskoj vizitaciji i o njoj je riječ u članku. Od njih su se odijelile brojne kongregacije i okupile se u organizaciji pod imenom Council of Major Superiors of Women Religious (CMSWR). To vijeće je utemeljeno 1992., a statuti su im definitivno potvrđeni 1995. Karakterizira ih vjernost crkvenom učiteljstvu i odanost Svetom Ocu. Prosječna dob njihovih redovnica je ispod 35 godina, dok je ukupni prosjek 1999. za redovnice bio 69 godina, za članice LCWR-a je i viši. Vizitacija je, ukratko, posljedica duboke krize u kojoj su se našle mnoge redovničke ustanove nakon Koncila, a čije se članice čak otvoreno distanciraju od Crkve, Euharistije i Krista. To je razlog što je i Kongregacija za nauk vjere pokrenula svoju, doktrinarnu vizitaciju. Također preporučujem tekst kard. Rodéa na stranicama hrvatskih redovnica.

"Kad je u siječnju najavljena vatikanska odluka, da se pokrene apostolska vizitacija kako bi se procijenila kvaliteta redovničkoga života u redovima sestara iz SAD-a, mnogima je to bilo veliko iznenađenje. Ono je povećano viješću nakon dva mjeseca da će Kongregacija za nauk vjere obaviti doktrinarnu procjenu konferencije (LCRW) koja predstavlja većinu redovnica u SAD-u.

Ali oni koji su pozornije pratili srozavanje mnogih ženskih redova u ovoj zemlji, uopće nisu bili iznenađeni da je Vatikan pokrenuo ovaj postupak. Doista, mnoge su sestre same tražile i molile da Vatikan obrati pozornost na stanje zajednica redovnica. Zasigurno postoji i skrb što je broj sestara strmoglavo opao, a crkvena dobra se prenamjenjuju u svjetovne svrhe. No, evidentni su i još kritičniji problemi: mnoge sestre više ne rade u crkvenom apostolatu niti više žive i mole u zajednici, a katkad se sestre otvoreno razilaze s crkvenim naukom u pitanjima kao što su ređenje žena, homoseksualnost, važnost Euharistije i hijerarhijska narav Crkve.

Isto tako konferencija je imala buran odnos s Vatikanom proteklih 40 godina, ista konferencija je bila vrlo jasna u svom određenju da "transformira" redovnički život kao i život same Crkve. Vatikan je rekao vrlo malo o toj doktrinarnoj procjeni, ali konferencija u pismu od 2. travnja obavještava svoje članice o informaciji Kongregacije za nauk vjere koju je donio National Catholic Reporter. Te su novine izvijestile da je navedena Kongregacija poduzela procjenu jer doktrinarni problemi o kojima je diskutirano s konferencijom 2001. još uvijek postoje.

Radi se o pitanjima prihvaćanja crkvenoga nauka o homoseksualnosti i ređenju žena kao i prihvaćanja sadržaja dokumenta Kongregacije za nauk vjere 'Dominus Iesus'; da je Isus Krist spasitelj svih ljudi i da se punina njegove Crkve nalazi u Katoličkoj crkvi. U vatikanskom pismu od 20. veljače 2009. također navodno stoji da su govori na godišnjim skupštinama konferencije od 2001. dokaz da doktrinarni problemi i dalje postoje.

Utjecaj konferencije na redovnice

Doktrinarna procjena navodno nije povezana s apostolskom vizitacijom ženskih redova, ali većina nereda u zajednicama redovnica danas ukazuje izravno na utjecaj konferencije. Voditeljice oko 90% zajednica redovnica u SAD-u pripadaju konferenciji, koja ima snažan utjecaj na svoje članice i njihove redovničke zajednice svojim radionicama, izdanjima i pridruženim organizacijama.

L. A. Quinonez i M. D. Turner, dvije sestre nekoć izvršne direktorice konferencije između 1972. i 1986., otkrivaju u svojoj knjizi iz 1992., 'Transformacija američkih katoličkih sestara', da 'postojanje konferencije u vremenu od preko trideset godina, koincidira s velikim tranzicijskim periodom u društvu, Crkvi i redovničkim zajednicama. Radovao se tko ili žalio zbog te činjenice, naširoko je priznato da je konferencija bila snaga toga transformacijskoga procesa.'

Stoga, ove dvije procjene nisu samo slučajnost, a pogled na konferenciju baca značajno svjetlo na vatikansku odluku da poduzme istodobno obje ove inicijative.

Crkveno priznate organizacije glavara redova počinju ranih 1950.-ih kada ih je Vatikan ohrabrio da formiraju nacionalne konferencije. U to predinternetsko vrijeme, ideja je bila da im se tako pomogne u razmjeni informacija, međusobnom podupiranju u izgradnji redovničkoga života te koordinaciji i kooperaciji s biskupima i Svetom Stolicom. Kanonski zakon kaže da jedino Sveta Stolica ima vlast podizati konferencije redovničkih glavara i da su one pod 'vrhovnom upravom' Svete Stolice, koja mora potvrditi njihove statute. Članovi redova ne pripadaju tim konferencijama niti imaju kakvo glasačko pravo, koje pripada jedino onima na pozicijama vodstva redova.

Godine 1959. kanonski je uspostavljena Konferencija viših redovničkih glavarica, ali u deset godina, različite interpretacije dokumenata II. vatikanskog koncila potaknule su sestre aktivistice da transformiraju konferenciju od crkvenoga tijela u neovisnu organizaciju istomišljenica fokusiranih na pitanja ženskog oslobođenja.

PREKRAJANJE KONFERENCIJE

Godine 1970. je vodstvo konferencije napisalo nove statute koji su bili implementirani prije nego što su članice mogle glasovati o njima i prije nego što ih je Vatikan mogao potvrditi. Ti novi statuti su drastično izmjenili narav konferencije proširujući članstvo na 'voditeljske timove', a ne samo na glavaricu reda. Progresivniji su redovi već usvojili timsko vodstvo, i tako stekli više glasova nego redovi koji su zadržali tradicionalni, kanonski model jedne glavarice. To je 1970. utrlo put za izbor sestara koje su određene da prekroje konferenciju.

Kontroverza o usmjerenju konferencije kao i o proširenju te implementaciji kriterija za članstvo, a što članice još nisu bile odobrile, uzrokovala je rascjep u konferenciji. Neke su se članice žalile vodstvu da nova verzija statuta eliminira crkveni karakter organizacije i nadomješta ga sociološkim i građanskim, i izrazile su zabrinutost zbog novih ovlasti koje se daju dužnosnicama konferencije.

Budući da se vodstvo pripremalo na nacionalnu skupštinu u rujnu 1971. koja je trebala glasovati o novim statutima, Vatikan je tražio da se na skupštini 'posebno razmatra' o novoj apostolskoj ekshortaciji pape Pavla VI., 'Evangelica Testificatio', što je bila njegova refleksija o dobrim i lošim stranama obnove u redovničkom životu. Taj je zahtjev ignoriran, kao i zabrinutost članica koje su mislile da programu skupštine nedostaje duhovne dimenzije. Druge su članice prigovorile teologiji koju su zastupali najavljeni govornici, uključujući oce R. McBriena i G. Bauma. Neke poglavarice su zbog tih zabrinutosti bojkotirale skupštinu.

Skupština je potvrdila nove statute koji su ponovo dopustili glasovanje članicama pripuštenima pod proširenom definicijom članstva koju još nisu potvrdile ni članice ni Vatikan. Amandmanom u zadnji čas, promijenile su ime organizacije u 'Leadership Conference of Women Religious', jer dotadašnje ime navodno ima 'militarističke i hijerarhijske konotacije'.

Prema obrascu koji će se ponavljati godinama, vodstvo konferencije zanemarivalo je smjesta obaviještavati članstvo o važnim pitanjima: Vatikan nije bio sretan novim statutima. Predsjednica konferencije konačno je napisala članicama, sa sedam mjeseci zakašnjenja, kako bi ih informirala o pregovorima s Vatikanom o njihovim razlikama, ali da su smatrali kako je bolje držati stvari u diskreciji. Sveta Stolica je inzistirala da se novi statuti dopune kako bi sadržavali priznanje auktoriteta biskupa i Vatikana. Tek nakon tri godine pregovora Vatikan se složio s novim imenom, pod uvjetom da se ono tumači kao: 'Conference of Leaders of Congregations of Women Religious of the United States of America'.

U SAD-u su neki biskupi predlagali prekid odnosa svojih odbora za vezu s konferencijom jer je promijenila ime, narav, članstvo i statute. Jedan je biskup čak primijetio da je konfernecija poglavarica nestala jer se raspustila i preoblikovala u različit entitet, ali neki u hijerarhiji su izgladili razlike. Puno više će se neslaganja s Vatikanom i biskupima pojaviti tijekom godina, od koji će neki slijediti obrazac vodstva da ne obaviještava svoje članove prije zauzimanja kontroverznih stavova.

NOVA AGENDA

Skupština konferencije 1972. istaknula je kanonista koji je govorio o 'redovničkim zajednicama kao providonosnom daru za oslobođenje žena' i predložio da žene podnesu tužbe protiv Crkve na građanskim i crkvenim sudovima i započnu s ekonomskim bojkotom župnih crkava.

Na skupštini konferencije 1974., članstvo je potvrdilo rezoluciju kojom pozivaju da se 'sve službe u Crkvi otvore muškarcima i ženama koje Duh poziva.' Iste godine konferencija je objavila knjigu 'Širenje dijaloga', odgovor na 'Evangelica Testificatio', papinu ekshortaciju na obnovu redovničkog života. Ta je knjiga snažno kritizirala papin nauk, a koristila se u radionicama za sestre.

Kada je prva Konferencija za ređenje žena organizirana 1975., predsjednica konferencije redovnica je imenovala jednu sestru za vezu s grupom koja je planirala događaj. Ured vatikanske kurije za redovnike uputio je konferenciju da se odvoji od te Konferencije za ređenje žena, ali su one to odbile i ta sestra je bila koordinatorica u tom događaju.

Na skupštini 1977., predsjednica J. Doyle, tražila je od sestara da se uključe u 'socio-političke službe' u Crkvi ili izvan Crkve, i pozvala je na uključenje žena na mjesta na kojima se donose odluke na svakoj razini Crkve, kao i na 'aktivnu participaciju u svim aspektima crkvenih službi'. Za vrijeme 1970.-ih je vodstvo glasovalo za pristupanje Nacionalnoj organizaciji za ženski bojkot u državama koje nisu ratificirale amandman o ravnopravnosti, a uzeli su i status nevladine organizacije u UN-u.

Godine 1978. izdanje konferencije 'Patterns in Obedience and Authority' piše o tenzijama unutar redovničkih kongregacija i između kongregacija i hijerarhije u SAD-u: 'Redovnice SAD-a i biskupi često se značajno razlikuju u pogledima, tumačenjima i prihvaćanju novih uvida koji proizlaze iz današnjeg crkvenog nauka i znanosti. Postoje različiti koncepti i očekivanja od auktoriteta, struktura i procesa donošenja odluka; različite predodžbe redovničkog života; različite ideje o svećeništvu i svećenicima.'

Kao predsjednica konferencije 1979., T. Kane je izabrana da u ime redovnica pozdravi papu Ivana Pavla II. o njegovu prvom pohodu ovoj zemlji. Iako je papa ponovio crkveni nauk da je ređenje pridržano muškarcima, T. Kane je u svoj pozdrav uključila poziv da se žene uključe u sve službe u Crkvi. To je prouzročilo daljnji rascjep u konferenciji, tako da ju je napustilo još više članova.

Budući da je papa Ivan Pavao II. postao sve zabrinutiji za redovnički život u SAD-u, 1983. je imenovao povjerenstvo koje će ocijeniti američki redovnički život, i potvrdio je dokument sa smjernicama naslovljen 'Bitni elementi u crkvenom nauku o redovničkom životu'. Ne donosi ništa novo, nego jednostavno sažima neke ključne elemente redovničkog života. Pa ipak je konferencija bila vrlo glasna u pobijanju toga dokumenta.

Za skupštinu 1985. je za glavnu govornicu odabrana M. Farley. Bila je jedna od četrdeset potpisnica izjave iz 1984. objavljene u New York Timesu kojom tvrde da postoji više nego jedan legitiman katolički stav o pobačaju, ona još uvijek nije riješila svoju situaciju s Vatikanom koji je tražio od redovnika da povuku potpis. Biskupska konferencija SAD-a i Vatikan tražili su da konferencija povuče poziv M. Farley, ali je vodstvo to odbilo. Zato su i nadbiskup John Quinn i apostolski delegat nadbiskup Pio Laghi, također najavljeni govornici, otkazali svoj dolazak.

LOJALNO NESLAGANJE?

Izdanje publikacije iz 1988., 'Claiming Our Truth', nadalje otkriva sociopolitičku agendu konferencije i osvjetljuje njen koncept redovničkoga života, izjavljujući da se sestre 'odmiču od zadržavanja postojećih struktura prema kreiranju alternativnih', traže 'nove obrasce u odnosu prema crkvenoj hijerarhiji', uključujući rad za 'obrasce međusobne odgovornosti sa strukturama za odgovorno neslaganje', i rad na 'daljnoj promjeni i trajnoj transformaciji našega društva i naše Crkve.' Ta aktivnost kako stoji u knjizi često može dovesti sestre 'u konflikt s priznatim centrima moći u društvu i Crkvi', a 'vjernost društvu i Crkvi može, katkad, značiti lojalno neslaganje.'

Takvo viđenje redovničkoga života odražava se u petogodišnjim ciljevima za godine 1989-1994., koji uključuju: 'Razvoj struktura solidarnosti sa ženama s ciljem rada na oslobođenju žena transformacijom društvenih i crkvenih struktura i odnosa.'

Na daljnju transformaciju su pozvale u dokumentu koji su izradili zajedno s Konferencijom muških viših glavara (CMSM), na zajedničkoj skupštini 1989., i objavili brošuru naslovljenu 'Elementi za preoblikovanje redovničkog života u budućnosti'. Članstvo nikada nije glasovalo o tomu, ali je konferencija nastavila poticati diskusiju o tim elementima unutar redovničkih zajednica. Među iznenađujuće 'elemente' spada predviđanje da će 2010, redovničke zajednice biti ekumenske i otvorene oženjenim parovima i ljudima različitih rodnih i spolnih orijentacija, a da će zavjeti biti na volju.

U potezu bez presedana, Vatikan je kanonski ustanovio alternativnu konferenciju glavarica američkih redovnica [Council of Major Superiors of Women Religious, op. splendor] koje su se sve više protivile održavanju bilo kakve formalne veze s dotadašnjom konferencijom koja je pak bila nesretna priznanjem novoga Vijeća viših redovničkih glavarica, i žalila se Vatikanu da je potvrda alternativne konferencije 'protivna primarnoj funkciji vodstva- da promiče jedinstvo i razumijevanje'. (Glavarice otprilike 10 % ženskih redova danas pripadaju toj drugoj konferenciji.)

Govornici na skupštini 1993. nastavili su udaljavati redovnice od Crkve. Sestra M. A. Donovan primijetila je da 'žene teško žive različite oblike redovničkog života, zbog pogleda na mjesto žene u društvu i zbog konzervativne naravi crkvenoga prava i običaja.' Sestra M. Brennan, bivša predsjednica konferencije, u svom je obraćanju rekla da je 'redovništvo globalni pokret, a ne samo religijska pojavnost; ono ima poruku i misiju od svijeta i za svijet, a ne jedino program od neke crkve ili za neku crkvu.'

PITANJE HOMOSEKSUALNOSTI

Nacionalni odbor konferencije je 1993. dao izjavu 'O pravima homoseksualnih osoba'. Izjava osuđuje 'recentne crkvene dokumente da iskorištavaju religiozna načela kako bi opravdali diskriminaciju homoseksualnih osoba.' To se nesumnjivo odnosi na dokument Kongregacije za nauk vjere iz 1992. koji je premda namijenjen biskupima dospio u medije i krivo protumačen. U to je vrijeme Vatikan provodio vrjednovanje javnih istupa i aktivnosti o. R. Nugenta i sestre J. Gramick koji su osnovali 'New Ways Ministry', kao iskorak prema homoseksualnim osobama, ta je udruga bila zabranjena u nekim dijecezama zbog manjkave argumentacije.

Nakon jedanaestogodišnje studije o radu to dvoje redovnika, Vatikan im je 1999. trajno zabranio bilo kakav daljnji rad koji uključuje homoseksualne osobe jer su 'nejasnoće i pogrješke u pristupu o. R. Nugenta i s. J. Gramick prouzročile zbrku među katoličkim vjernicima i naštetile crkvenom zajedništvu.' R. Nugent je prihvatio stegovnu odluku, J. Gramick nije, a konferencija je jurnula u njenu obranu.

Na skupštini 1999. s temom 'Change at the heart of it all', prošla je posebna rezolucija o slučaju Gramick, u kojoj se žali zbog 'načina izvršavanja crkvenog auktoriteta koji su mnogi u katoličkoj zajednici iskusili kao izvor patnje i podjele.' Razvili su jednogodišnji plan za angažiranje biskupa i Vatikana na tom pitanju.

Bivša predsjednica konferencije, C. D’Arienzo je izvijestila 2000. u godišnjem izvješću da je vodstvo u razgovorima s vatikanskim dužnosnicima smatralo nužnim protumačiti kulturalne razlike u diskusiji o izjavi J. Gramick. Objasnila je kako je 'homoseksualnost česta tema u SAD-u, ali ne u drugim zemljama ili u Vatikanu.' Slično su 'ispitivanje i neslaganje prihvatljivi u našem društvu, a drugdje se mogu smatrati nelojalnošću.' Govoreći o posjetu Vatikanu istaknula je: 'Postoje razdoblja kada se pitamo o smislu potpore strukturi koja je tako strana našoj predanosti za ispravnim odnosom, našem izrazu žive vjere i našoj želji za inkluzivnom Crkvom.'

Godina lobiranja i 'dijaloga' s hijerarhijom o vatikanskoj disciplinskoj mjeri prema J. Gramick kulminirala je 2000. na skušpštini konferencije. Predsjednica N. Sylvester govoreći o njihovim 'tenzijama i konfliktima' s Vatikanom, izjavila je: 'Vjerujemo u moć da izmjenimo nepravedne strukture i zakone. Uvažavamo lojalno neslaganje.' Nastavila je s tim da su sestre 'razočarane, frustrirane, ljutite i duboko ožalošćene službenim odgovorima koji su auktoritativni, prijete kaznama, ne poštuju naš legitimni auktoritet kao izabranih vođa, bezobzirni su prema našoj mogućnosti da budemo moralne poslanice.' Tada je predstavila ono što je nazvala 'listom žrtava' pretrpljenih od crkvenih dužnosnika. Ta lista uključuje: sestre koje su 1984. potpisale izjavu o pobačaju u NY Timesu, vatikansko pismo iz 1995. o ređenju žena, teologe koje je Crkva sankcionirala, kanonsku potvrdu altenativne konferencije za redovnice, stegovnu mjeru Kongregacije za nauk vjere izrečenu J. Gramick. Zaključno primjećuje: 'Vjerujem da smo sa službenom Crkvom koju volimo došli u slijepu ulicu', nastavila je spekulacijom hoće li Vatikan delegitimizirati konferenciju.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE I KONFERENCIJA REDOVNICA

Događaji prethodnih godina su nesumnjivo primorali Kongregaciju za nauk vjere da vodstvu konferencije 2001. uputi doktrinarnu opomenu. Nije bilo poznato da se Kongregacija za nauk vjere susrela s vodstvom konferencije zbog doktrinarne zabinutosti, ali je određenje vodstva konferencije da reformira Crkvu 'lojalnim neslaganjem' bilo javno poznato. Zapravo, objašnjenje Kongregacije za nauk vjere iz 2009. navodno naznačuje da su stil i doktrinarni sadržaj obraćanja na godišnjim skupštinama konferencije, od susreta između Kongregacije za nauk vjere i konferencije redovnica 2001., dokaz da doktrinarni problemi i dalje postoje.

U godišnjem izvješću 2001, predsjednica M. Mollisson nastavila je s dugom tradicijom konferencije da 'dijalogizira' s crkvenim auktoritetima kako bi pitanja ostala otvorena; 'U skladu s našom željom za ispravnim odnosom između crkvenih dužnosnika i članova konferencije, predsjedništvo nastavlja dijalog s biskupima i vatikanskim dužnosnicima. Pristupamo dijalogu sa sviješću o hitnosti i odlučnošću da ostanemo u razgovoru koji će sniziti napetost između privrženosti doktrini i pastoralnih potreba marginaliziranih ljudi. Također izražavamo našu želju da žene budu uključene u više odgovornih mjesta u crkvenim strukturama. Rizik ovoga dijela našega usmjerenja je da budemo krivo shvaćene i da nas promatraju kao nevjerne crkvenom Učiteljstvu.' Crkvene poglavare je okarakterizirala kao da ne shvaćaju poruku sestara: 'Potrebno je dalje razgovarati o razumijevanju auktoriteta, poslušnosti, zajedničkom životu i proročkoj naravi redovništva.'

Nacionalni odbor konferencije složio se 2002. s pisanjem pisama potpore za 'New Ways Ministry' i kao temu za skupštinu te godine izabrao 'Leadership in Dynamic Tension'. U svom predsjedničkom obraćanju skupštini K. Pruitt je nastavila s mantrom da Crkvu treba reformirati i da su sestre konferencije pravi izbor za to: 'Naš je izazov kako najjasnije govoriti, učinkovito djelovati da donesemo potrebnu promjenu, reformu, obnovu i ozdravljenje našem ranjenom svijetu, našoj naciji, nama samima i posebice našoj Crkvi... Poziv za promjenom ili reformom struktura, načina i metoda djelovanja koji nastavljaju s ekskluzivnošću, tajnovitošću, nedostatkom poštenja i otvorenosti, što sve nabrojano potiče neprikladno izvršavanje vlasti, pun je napetosti.'

U izvješću nakon skupštine 2003. stoji: 'Predsjednica M. A. Zollmann pozvala je voditeljice da umnože snage koje će stvoriti promjenu pripadnu redovničkom životu. 'U sebi imamo neotkrivenu moć nužnu za stvaranje, spašavanje i uskrsnuće naše Crkve, našega svijeta i naše zemlje. To je snaga veze, sestrinstva. Ta je snaga proročka; najradikalniji čin neslaganja.'

Skupština je 2004 održana zajedno s muškom Konferencijom poglavara. Kapucin M. H. Crosby je govorio o 'Redovnicima: proročkom glasu usred nasilna svijeta.' Definiciju nasilja je proširio da uključuje 'grješno, strukturalno i sustavno nasilje koje se često shvaća kao nešto sveto, a promiču ga visoki klerici i njihovi kućni teolozi u našoj vlastitoj Crkvi.' Primijetio je da mnogi redovnici nazočni skupštini neka učenja Magisterija smatraju 'nepravednima, nasilnima i grješnima.' Rekao je skupini: 'Nismo dovoljno u javnsoti prosvjedovali protiv patrijarhata', i optužio je ''službenu' patrijarhalnu' Crkvu zbog 'neopravdanog nasilja protiv žena i, također bih rekao, protiv homoseksualaca.'

Konferencija je 2004. objavila priručnik za redovnike pod nazivom 'Poziv na sustavno mišljenje. Prilika za djelovanje za sustavnu promjenu'. Jedna od tema je i činjenica da neke sestre školovane u 'holističnom, organičkom pogledu na svijet' i u 'procesnim, feminističkim kao i teologijama oslobođenja... vjeruju da je euharistijsko slavlje toliko povezano s crkvenom strukturom koja se uhvatila u negativne aspekte zapadnjačkog mišljenja da više ne mogu u njemu sudjelovati s osjećajem integriteta.' Priručnik savjetuje da gledišta tih sestara treba uvažavati.

Predsjednica C. Vladimiroff je izjavila na skupštini 2005.: 'Budućnost redovničkoga života je u našim rukama da ga oblikujemo za one koji će nas naslijediti.' Ista je sestra pokazala sličnu neovisnost o Crkvi 2001. kada je kao priorica svoga reda odbila smjernicu iz Vatikana da kaže sestri J. Chittister da ne održi govor dublinskoj Svjetskoj konferenciji za ređenje žena.

Ista J. Chittister, bivša predsjednica konferencije, na skupštini 2006. rekla je sestrama: 'Ako kažemo da smo žene Crkve moramo se zapitati znači li to da ćemo činiti ono što nam kažu crkveni ljudi ili ono što od nas traži narod Crkve.'

Predsjedničko obraćanje 2006. održala je B. Eichten koja je izjavila: 'Mi redovnice, napredovale smo od ‘poslušnih kćeri Crkve’ i redovničke radne snage do odraslih educiranih žena sa zrelim identitetom koje vjeruju da imju nešto reći o Crkvi, njenom učenju i njenom djelovanju. Taj pomak je zategnuo naše odnose s hijerarhijskom Crkvom, u kojoj smo iskusile bol što smo često nevidljive, svedene na status treće klase i izočne s mjesta na kojem se donose odluke.'

'... Naš je izazov da držimo otvorena vrata dijalogu s hijerarhijskom Crkvom dok nastavljamo ‘tražiti odgovornost za određenje [našeg] vlastitog identiteta i smisla redovničkog života.'

Prihvaćajući 2007. nagradu konferencije, J. Chittister je ponovila nezadovoljstvo što se 'žene u Crkvi i društvu bez razloga predugo držalo podalje od vodećih pozicija.' Ponovila je cilj transformacije redovničkog života: '...mi smo nova mala skupina žena liderica koja mora prijeći iz jednog oblika redovničkog života u drugi, u novom i drugačijem svijetu.'

NADRASTI RELIGIJU

Možda je najzačudnija na skupštini 2007. bila misao iz obraćanja dominikanke L. Brink. Rekla je da su se neke redovničke zajednice bile 'pridošlice' i takva zajednica 'nije više crkvena', 'nadrasla je okvire institucionalne religije... Redovnički naslovi, institucionalna ograničenja, crkveni auktoriteti ne pristaju više takvoj zajednici, koja je zapravo postkršćanska.' I nastavila je: 'Tko može reći da postkršćanski pokret [movement beyond Christ] nije, u stvarnosti, po srcu Božjem?'

Ona predviđa 'nadolazeću nevolju' za Katoličku crkvu u Americi zbog toga što hijerarhija nije u dodiru s vjernicima: 'Laički suradnici se osjećaju obespravljeni. Katoličkim se teolozima zabranjuje akademska sloboda. Redovnice i žene laikinje se osjećaju kao pod povećalom samo zbog svoje biologije. Homoseksualci i lezbijke zaslužuju sudjelovati u svojim župama kao katolici s punom ljudskošću i seksualnošću.'

Na zajedničkoj skupštini konferencija redovnica i redovnika 2008., E. Johnson je izrazila žaljenje zbog toga što 'patrijarhalne vrijednosti koje prema svakom objektivnom pokazatelju, svode žene na stastus druge klase kojom upravljaju strukture, zakon i ritual kojima dominiraju muškarci.' Usporedila je crkveno poglavarstvo s razmetnim sinom i rekla da se crkveni poglavari trebaju ispričati disidentima koji odbacuju nauk i auktoritet Katoličke crkve.

U predsjedničkom obraćanju na skupštini, predsjednica M. Withed je usporedila institucionalnu Crkvu sa starozavjetnim faraonom koji je porobio narod i ugnjetavao ga, dok je konferenciju usporedila sa starozavjetnim primaljama koje su odbile faraonove zapovijedi kako bi narodu donijele novi život i nadu.

Vatikan je očito te javne izjave primio na znanje i konferencija je navodno 10. ožujka 2009. primila pismo Kongregacije za nauk vjere u kojem obavještavaju konferenciju o doktrinarnom vrjednovanju. Vodstvo konferencije nije svoje članstvo o tomu obavijestilo sve do 2. travnja. U kasnijem travanjskom priopćenju vodstvo je izrazilo iznenađenje i razočaranje vatikanskom odlukom i inzistiralo na tomu da one žele nastaviti s 'dijalogom'.

Međutim, dok sestre otvoreno govore da su neke redovničke zajednice postkršćanske, da neke sestre bojkotiraju Euharistiju i dok liderice konferencije govore da imaju ulogu u određivanju što je crkveni nauk, teško da bi maratonski dijalog dosegao cilj. "

Izvor i slika: SANCTE PATER