"Francuski su biskupi prošlog tjedna na zasjedanju u Lourdesu bili pod velikim psihološkim pritiskom. Iako to nije izričito stajalo na njihovu dnevnom redu, morali su stalno misliti na jedno, što su im uporno i mediji stavljali pred oči: ugrožena je budućnost francuskih biskupija zbog nedostatka svećenika. U izdanju lista 'La Croix' od 5. studenoga, predsjednik biskupske konferencije, nadbiskup Vingt-Trois, izgubio je svoju poznatu hladnokrvnost i napao, doduše bez spominjanja imena, ali ipak lako prepoznatljivo, svoga subrata Dominiqua Reya, biskupa Frejusa i Toulona: 'Postoji jedan biskup koji vjeruje novim zajednicama: zvoni na sva zvona, poziva šest novih zajednica u svoju biskupiju i misli da je time sve sređeno. Za prvu ruku to može pomoći, ali što će biti kasnije?' To se odnosilo na određenu tendenciju pastoralne strategije msgr. Reya, naime otvorenost novim zajednicama, ali ono što nije izrekao je to da zapravo predbacuje svom subratu, u prvom redu, otvorenost prema svećenicima koji celebriraju prema izvanrednom obliku ili prema oba oblika, jednom rječju, njegovo implementiranje motuproprija 'Summorum Pontificum'. Ta je tema tabu na biskupskoj konferenciji.
-Slom je dogledan
1. Broj aktivnih svećenika u francuskim biskupijama je manji od 9000. U znatnom broju biskupija (Digne s 25 svećenika, Nevers s 38, Auch, Saint-Claude, Gap, Digne, Viviviers, Verdun, Pamiers, Langres, itd.) će se broj aktivnih svećenika za deset godina smanjiti na najviše 10. U biskupiji Langres msgr. Gueneleya, koja je na glasu kao najliberalnija, može se naći jedan svećenik na 60 crkava [franc. clochers, njem. Sprengel, op. splendor].
2. Broj sjemeništaraca je opao ispod 750- godine 2008. bilo ih je 740, a od toga stotinjak koji su pripadali izvandijecezanskim zajednicama. Pamiers, Belfort, Agen, Perpignan i ostali nemaju niti jednoga sjemeništarca.
3. Broj svećeničkih ređenja ostaje ispod 100 godišnje. Godine 2009. bilo je 90; Pariz koji je u boljoj situaciji imao je 10, dva od toga za Zajednicu Emanuel. U 2010. očekuje se sedam ređenja, za 2011. četiri.
4. za godište 2009. obznanjeno je 120 novih ulazaka u sjemenište.
Posljedice su dramatične: trećina će francuskih biskupija nestati za 15 godina jer će se morati spojiti s drugim biskupijama.
I dalje je većina biskupa na čelu s predsjednikom Vingt-Troisom puna nade: Crkva je usprkos svemu vidljiva i živi, premda se čini suprotno. Predsjednik Vingt-Trois je u intervjuu za Radio Notre-Dame od 5. studenoga predočio izvanredan primjer te vrste 'vidljivosti': U jednoj župi koja nema svećenika, okupili su se laici u općinskoj dvorani na molitvu krunice. Čak su došli na zamisao da poprave crkvu kako bi u njoj molili krunicu- dakle, ništa nije izgubljeno, Crkva živi...
-Koristan potencijal
Korištenje mogućnosti tradicionalista sigurno ne bi jednim udarcem uklonilo probleme francuskih biskupija, ali bi im dalo nešto kisika i, povrh svega, potpuno promijenilo ideološko ozračje. Upravo je zbog toga ta tema na biskupskoj konferenciji ostala apsolutni tabu. Barem za sada.
Postaje sve teže ignorirati tradicionalistički krug (ne računajući redovničke zajednice)
1. 3% aktivnih svećenika pripada tradiciji orijentiranim skupinama- tu nisu uračunati dijecezanski svećenici, koji također njeguju klasičnu liturgiju. Od tih 260 svećenika Piovu bratstvu i njemu pridruženim zajednicama pripada 140 svećenika, a 120 zajednicama koje okuplja Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.
2. Više od 14% se zaređuje za klasični obred (Paix Liturgique, br. 182, 22. lipnja 2009.); godine 2009. zaređeno je 15 francuskih svećenika za izvanredni oblik rimskog obreda, od toga šestorica iz Piova bratstva.
3. Više od 20% sjemeništaraca se odlučilo za klasični obred; godine 2008./2009. oko 160 za izvanredni obred, od toga oko 40 iz Piova bratstva (Paix Liturgique br. 176 travanj 2008). Nastavi li se razvoj kao proteklih godina, tada će se za dvije godine četvrtina svih francuskih sjemeništaraca spremati za izvanredni oblik. Sigurno je da bi broj tih sjemeništaraca još porastao, budu li svećenici orijentirani prema tradiciji imali izgleda za normalan rad u dijecezanskom dušobrižništvu.
4. Konačno, 25% onih koji ulaze u sjemenište odlučuje se za izvanredni oblik (Paix Liturgique, br. 199, listopad 2009.) Početkom akademske godine 2009., u rujnu, zabilježen je 41 ulazak u tradiciji orijentirana sjemeništa, od čega 17 za Piovo bratstvo.
Svećenici koji služe u izvanrednom obliku, djeluju u više od 400 misnih centara u cijeloj Francuskoj, 184 pripadaju Piovu bratstvu ili s njim povezanim zajednicama. S tim u svezi se treba podsjetiti da bi, prema značajnoj anketi CSA iz rujna 2008., trećina praktičnih katolika rado pohodila klasičnu misu kad bi u njihovoj župi bila ponuđena. Zasigurno nije pretjerivanje ako prihvatimo da bi se, ukoliko se potpuno tradicionalističkim sjemeništarcima pribroje i oni iz dijecezanskih sjemeništa koji se interesiraju za tradiciju, oko trećina svećeničkih kandidata odlučila za klasični oblik ili za oba, ako bi im bilo dopušteno.
Trećina vjernika, trećina svećenika- čini se razborito, dati tim svećenicima odgovarajućeg prostora kako bi mogli slaviti bogoslužje prema svojoj predodžbi, ne više u getima, nego u župnim zajednicama. Ne bi li to bilo u duhu (i slovu) motuproprija 'Summorum Pontificum'? Tada bi ti svećenici mogli dijeliti i druge sakramente te djelovati misijski ili katehetski.
Ali za većinu francuskih biskupa taj dio njihova stada, svećenici kao i vjernici, koji samo žele živjeti u miru vjere, danas uopće ne postoje- osim kao dosadna smetnja, trn u peti. Biskupije mogu propasti, ali ideologija mora živjeti.
1. Treba se zamisliti nad činjenicom da mala biskupija Frejus-Toulon ima 80 sjemeništaraca koji su se opredijelili za redoviti ili izvanredni oblik, ili pak za oba. Slijedi ga pariško sjemenište, Issy-les-Moulinaux, koje za veliko područje Pariza ima najviše 50 sjemeništaraca.
2. Parižani bi trebali bili zadnji koji se svojoj subraći, koja ponovo pokušavaju stati na noge, smiju drsko suprotstavljati, poput: 'Na biskupa Centènea možemo zaboraviti. Biskup Aillet ima možda još tri godine, a i dijeceza biskupa Dominiquea Reya je osuđena da potone.'"
-Slom je dogledan
1. Broj aktivnih svećenika u francuskim biskupijama je manji od 9000. U znatnom broju biskupija (Digne s 25 svećenika, Nevers s 38, Auch, Saint-Claude, Gap, Digne, Viviviers, Verdun, Pamiers, Langres, itd.) će se broj aktivnih svećenika za deset godina smanjiti na najviše 10. U biskupiji Langres msgr. Gueneleya, koja je na glasu kao najliberalnija, može se naći jedan svećenik na 60 crkava [franc. clochers, njem. Sprengel, op. splendor].
2. Broj sjemeništaraca je opao ispod 750- godine 2008. bilo ih je 740, a od toga stotinjak koji su pripadali izvandijecezanskim zajednicama. Pamiers, Belfort, Agen, Perpignan i ostali nemaju niti jednoga sjemeništarca.
3. Broj svećeničkih ređenja ostaje ispod 100 godišnje. Godine 2009. bilo je 90; Pariz koji je u boljoj situaciji imao je 10, dva od toga za Zajednicu Emanuel. U 2010. očekuje se sedam ređenja, za 2011. četiri.
4. za godište 2009. obznanjeno je 120 novih ulazaka u sjemenište.
Posljedice su dramatične: trećina će francuskih biskupija nestati za 15 godina jer će se morati spojiti s drugim biskupijama.
I dalje je većina biskupa na čelu s predsjednikom Vingt-Troisom puna nade: Crkva je usprkos svemu vidljiva i živi, premda se čini suprotno. Predsjednik Vingt-Trois je u intervjuu za Radio Notre-Dame od 5. studenoga predočio izvanredan primjer te vrste 'vidljivosti': U jednoj župi koja nema svećenika, okupili su se laici u općinskoj dvorani na molitvu krunice. Čak su došli na zamisao da poprave crkvu kako bi u njoj molili krunicu- dakle, ništa nije izgubljeno, Crkva živi...
-Koristan potencijal
Korištenje mogućnosti tradicionalista sigurno ne bi jednim udarcem uklonilo probleme francuskih biskupija, ali bi im dalo nešto kisika i, povrh svega, potpuno promijenilo ideološko ozračje. Upravo je zbog toga ta tema na biskupskoj konferenciji ostala apsolutni tabu. Barem za sada.
Postaje sve teže ignorirati tradicionalistički krug (ne računajući redovničke zajednice)
1. 3% aktivnih svećenika pripada tradiciji orijentiranim skupinama- tu nisu uračunati dijecezanski svećenici, koji također njeguju klasičnu liturgiju. Od tih 260 svećenika Piovu bratstvu i njemu pridruženim zajednicama pripada 140 svećenika, a 120 zajednicama koje okuplja Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.
2. Više od 14% se zaređuje za klasični obred (Paix Liturgique, br. 182, 22. lipnja 2009.); godine 2009. zaređeno je 15 francuskih svećenika za izvanredni oblik rimskog obreda, od toga šestorica iz Piova bratstva.
3. Više od 20% sjemeništaraca se odlučilo za klasični obred; godine 2008./2009. oko 160 za izvanredni obred, od toga oko 40 iz Piova bratstva (Paix Liturgique br. 176 travanj 2008). Nastavi li se razvoj kao proteklih godina, tada će se za dvije godine četvrtina svih francuskih sjemeništaraca spremati za izvanredni oblik. Sigurno je da bi broj tih sjemeništaraca još porastao, budu li svećenici orijentirani prema tradiciji imali izgleda za normalan rad u dijecezanskom dušobrižništvu.
4. Konačno, 25% onih koji ulaze u sjemenište odlučuje se za izvanredni oblik (Paix Liturgique, br. 199, listopad 2009.) Početkom akademske godine 2009., u rujnu, zabilježen je 41 ulazak u tradiciji orijentirana sjemeništa, od čega 17 za Piovo bratstvo.
Svećenici koji služe u izvanrednom obliku, djeluju u više od 400 misnih centara u cijeloj Francuskoj, 184 pripadaju Piovu bratstvu ili s njim povezanim zajednicama. S tim u svezi se treba podsjetiti da bi, prema značajnoj anketi CSA iz rujna 2008., trećina praktičnih katolika rado pohodila klasičnu misu kad bi u njihovoj župi bila ponuđena. Zasigurno nije pretjerivanje ako prihvatimo da bi se, ukoliko se potpuno tradicionalističkim sjemeništarcima pribroje i oni iz dijecezanskih sjemeništa koji se interesiraju za tradiciju, oko trećina svećeničkih kandidata odlučila za klasični oblik ili za oba, ako bi im bilo dopušteno.
Trećina vjernika, trećina svećenika- čini se razborito, dati tim svećenicima odgovarajućeg prostora kako bi mogli slaviti bogoslužje prema svojoj predodžbi, ne više u getima, nego u župnim zajednicama. Ne bi li to bilo u duhu (i slovu) motuproprija 'Summorum Pontificum'? Tada bi ti svećenici mogli dijeliti i druge sakramente te djelovati misijski ili katehetski.
Ali za većinu francuskih biskupa taj dio njihova stada, svećenici kao i vjernici, koji samo žele živjeti u miru vjere, danas uopće ne postoje- osim kao dosadna smetnja, trn u peti. Biskupije mogu propasti, ali ideologija mora živjeti.
1. Treba se zamisliti nad činjenicom da mala biskupija Frejus-Toulon ima 80 sjemeništaraca koji su se opredijelili za redoviti ili izvanredni oblik, ili pak za oba. Slijedi ga pariško sjemenište, Issy-les-Moulinaux, koje za veliko područje Pariza ima najviše 50 sjemeništaraca.
2. Parižani bi trebali bili zadnji koji se svojoj subraći, koja ponovo pokušavaju stati na noge, smiju drsko suprotstavljati, poput: 'Na biskupa Centènea možemo zaboraviti. Biskup Aillet ima možda još tri godine, a i dijeceza biskupa Dominiquea Reya je osuđena da potone.'"
Izvor: summorum-ponificum.de (8.11.2009.)
"Biskupije mogu propasti, ali ideologija mora živjeti."
OdgovoriIzbrišiMislim da je u tome sazeto glediste vecine takvih biskupa i svecenika.
Umjesto da pogledaju objektivne podatke i učine ono sto trebaju - prihvate tradiju Crkve, oni ce i dalje ustrajati u "implementaciji" duha kojeg nazivaju duh 2. vatikanskog sabora.
Rijesenje ne vide u preuzimanju onih postupaka koji radjaju novim i kvalitetnim zvanjima, nego u tome da uniste "staru" hijerarhijsku strukturu Crkve. Za njih je buducnost u laickom upravljanju Crkvom, itd. itd. Ali i to je isprobano, i lako mogu vidjeti posljedice na, primjerice, anglikancima.
Treba moliti, kako je ono zgodno receno, da im Bog otvori oči ili ih zauvijek zatvori.
Možda bi u pravoj katoličkoj tradiciji bilo bolje ne zazivati smrt biskupa nego, ako već ne vjerovati njihovoj prosudbi, onda barem pokušati uočiti razloge za nju. Jer, možda biskupi smatraju da kršćanstvo neće propasti s praznim Crkvama, ali hoće ako se danas pretkoncilski mentalitet (http://responder.blog.hr/2009/11/1626994070/koncilska-i-pretkoncilska-crkva.html) nametne kao njen prvi glas. Crkva koju bi taj mentalitet predstavljao izgubila bi vjerodostojnost Kristove Crkve.
OdgovoriIzbrišiMeni se čini da je u toj etiketi "pretkoncilski mentalitet" brdo predrasuda.
OdgovoriIzbrišiI ja bih volio da je tako, ali kod tradicionalista (posebice onih protukoncilskih) nalazim sve odrednice tog mentaliteta - nostalgija za državnim katolicizmom, predviđanje propasti današnjeg sustava, nepovjerenje u ljude, svaljivanje krivnje na sve druge osim na sebe, osuda dijaloga s neistomišljenicima, odbacivanje ekumenizma, osuđivanje želje za reformama Crkve, iznošenje teorija zavjere, pojednostavljeni crno-bijeli pogled na realnost i sl. Sve je to protivno kršćanskim vrijednostima i mislim da je besmisleno kroz veličanje takvih vrijednosti tražiti obnovu Crkve.
OdgovoriIzbrišiNe možemo baš reći da Papa zaziva stvari koje si nabrojao i da tako nastoji obnoviti Crkvu, ali srećom ni na način na koji su je do sada "obnavljali".
OdgovoriIzbrišiNe govorim o Papi nego o protukoncilskim traicionalistima koji se danas glasno pozivaju na njegove liturgijske restauracije. Nažalost, ta liturgija zasad ne postiže svoj cilj da tradicionalistima pomogne da se ponovno integriraju u kršćansku misao i oslobode mentaliteta o kojem govorim, već je oni naprotiv shvaćaju kao poticaj za svoje trijumfalističko-apokaliptičko razumijevanje stvarnosti.
OdgovoriIzbrišiResponder se kao i obično nalupao već dobro poznatih modernističkih floskula, kojima održava svoju karikaturu onoga kako je Crkva oduvijek vjerovala i živjela, i omogućava zatvaranje očiju pred vrlo očitom stvarnošću - da njegovi 'napredni' egzibicionisti neprekidno već pola stoljeća pustoše Crkvu i vjeru u Boga pretvaraju u vjeru u čovjeka. O tome svjedoče sve relevantne statistike (iznesene i ovdje između ostalog), i potvrđuju vrlo jednostavnu istinu - da kontradiktorna, tj. unutarnje razarajuća teorija djeluje razarajuće i u stvarnosti.
OdgovoriIzbriši