Ovaj je, pomalo izazovan, članak K. Wolfea objavljen jučer povodom četrdesete obljetnice stupanja na snagu novoga reda mise (30. studenoga 1969.). Neke zamjerke tekstu možete pročitati u komentarima na dolje navedenom izvoru.
"Ulazeći u crkvu prije 40 godina na ovu prvu nedjelju došašća, mnogi su se rimokatolici mogli začuđeno pitati gdje su to završili. Ne samo da je svećenik govorio engleski, a ne latinski, nego je bio i okrenut prema vjernicima, a ne prema tabernakulu. Laici su uzeli udjela u službama ranije rezerviranima za svećenike, popularna glazba je ispunjavala prostor. Nastupile su velike promjene II. vatikanskog koncila.
Sve je to bio radikalni prekid s tradicionalnom latinskom misom, kodificiranom u XVI. st. na Tridentskom koncilu. Stoljećima je ta misa bila strukturirana žrtva s naputcima nazvanim "rubrikama", koji su bili obvezni. Knjiga je propisivala kako treba činiti. Papa Pio XII. godine 1947. je objavio encikliku o liturgiji koja je odbacila modernizaciju, rekao je da ga je "teško" "zaboljelo" mišljenje da tradicionalnu latinsku misu treba mijenjati.
Paradoksalno, sam je Pio bio uvelike odgovoran za važne promjene 1969. On je imenovao glavnog arhitekta nove mise, Annibala Bugninija 1948. u liturgijsku komisiju.
Bugnini je rođen 1912., a zaređen je kao lazarist 1936. Premda je Bugnini jedva desetljeće radio u župnom pastoralu, Pio XII. ga je postavio tajnikom Povjerenstva za liturgijsku reformu. U 1950.-ima je Bugnini proveo najveću reviziju liturgije Velikoga tjedna. Kao rezultat toga, vjernici su se prvi put na Veliki petak 1955. pridružili svećeniku u molitvi Očenaša, a svećenik je katkada gledao u vjernike.
Sljedeći je papa, Ivan XXIII., Bugninija imenovao tajnikom Pripremne komisije za liturgiju na II. vatikanskom. Na toj je poziciji radio na liturgijskoj reformi s katoličkim klericima i, iznenađujuće, s nekim protestantskim vjerskim službenicima. Godine 1962. je napisao ono što će postati Konstitucija o svetoj liturgiji, dokument koji je dao oblik novoj misi.
Mnoge su Bugninijeve reforme imale svrhu da se svide nekatolicima, pa su promjene oponašale protestantsku službu, uključujući smještaj oltara prema vjernicima umjesto žrtvene značajke, prema liturgijskom istoku. Kako je rekao: "Moramo skinuti s naše... katoličke liturgije sve što može biti sjena prepreke za našu odijeljenu braću, protestante." (Paradoksalno, anglikanci koji se žele priključiti Katoličkoj crkvi zahvaljujući današnjem papi, koristit će liturgiju u kojoj svećenik gleda u istom pravcu kao vjernici.)
Kako je Bugnini bio u stanju učiniti takve ogromne promjene? Dijelom stoga što niti jedan od papa kojima je služio nije bio liturgičar. Bugnini je izmijenio toliko stvari da Ivanov nasljednik, Pavao VI., nije poznavao zadnje naputke. Papa je jednom predbacio svom osoblju da su mu priredili liturgijsko ruho krive boje, da bi mu odgovorili kako je sam ukinuo duhovsku osminu pa ne može nositi crveno misno ruho. Papin ceremonijar svjedoči da je Pavao VI. briznuo u plač.
Bugnini je pao u nemilost 1970.-ih. Talijanskim se tiskovinama širila glasina da je bio mason, što bi ukoliko je istina povlačilo ekskomunikaciju. Vatikan nikad nije opovrgnuo glasinu, a 1976. je Bugnini, nadbiskup, protjeran na ceremonijalnu dužnost u Iran. Umro je pretežito zaboravljen 1982.
Ali, njegovo je nasljeđe preživjelo. Papa Ivan Pavao II. je nastavio s liberalizacijom mise, dopustivši da i djevojke mogu služiti kao ministranti, kao i nezaređenim muškarcima i ženama da dijele pričest na ruke, pričesnicima koji stoje. Čak su i konzervativne organizacije poput Opusa Dei prihvatile liberalne liturgijske reforme.
Bugnini bi čini se mogao konačno naći suparnika u Benediktu XVI. koji, sam zapaženi liturgičar, nije oduševljen promjenama zadnjih četrdeset godina. Latinski napjevi, antikno ruho, pričešćivanje samo na jezik (ne na ruke) i to klečeći; Benedikt postupno uklanja inovacije svojih prethodnika. Vratila se latinska misa, makar ograničeno, na mjestima poput Arlingtona gdje jedna od pet župa ima staru liturgiju.
Benedikt shvaća da mu mlađi sjemeništarci i svećenici- većinom rođeni nakon II. vatikanskog- pomažu voditi kontrarevoluciju. Cijene ljepotu svečane mise s pripadnim pjevanjem, kađenjem i svečanošću. Svećenici u reverendama, a redovnice u habitima su ponovo svakodnevica; tradicionalističke družbe poput Instituta Krista Kralja su u usponu.
Početkom ovoga desetljeća, Benedikt (tada kardinal Joseph Ratzinger) napisao je: "Okretanje svećenika prema narodu, preokrenulo je zajednicu u krug zatvoren u sebe. Ne otvara se više onomu što je ispred i gore, nego se zatvara u sebe." Imao je pravo: 40 godina nove mise unijelo je kaos i banalnost u najvidljiviji znak crkve. Benedikt XVI. želi povratak reda i smisla kao i, čini se, novi naraštaj katolika."
Izvor: WDTPRS
Sve je to bio radikalni prekid s tradicionalnom latinskom misom, kodificiranom u XVI. st. na Tridentskom koncilu. Stoljećima je ta misa bila strukturirana žrtva s naputcima nazvanim "rubrikama", koji su bili obvezni. Knjiga je propisivala kako treba činiti. Papa Pio XII. godine 1947. je objavio encikliku o liturgiji koja je odbacila modernizaciju, rekao je da ga je "teško" "zaboljelo" mišljenje da tradicionalnu latinsku misu treba mijenjati.
Paradoksalno, sam je Pio bio uvelike odgovoran za važne promjene 1969. On je imenovao glavnog arhitekta nove mise, Annibala Bugninija 1948. u liturgijsku komisiju.
Bugnini je rođen 1912., a zaređen je kao lazarist 1936. Premda je Bugnini jedva desetljeće radio u župnom pastoralu, Pio XII. ga je postavio tajnikom Povjerenstva za liturgijsku reformu. U 1950.-ima je Bugnini proveo najveću reviziju liturgije Velikoga tjedna. Kao rezultat toga, vjernici su se prvi put na Veliki petak 1955. pridružili svećeniku u molitvi Očenaša, a svećenik je katkada gledao u vjernike.
Sljedeći je papa, Ivan XXIII., Bugninija imenovao tajnikom Pripremne komisije za liturgiju na II. vatikanskom. Na toj je poziciji radio na liturgijskoj reformi s katoličkim klericima i, iznenađujuće, s nekim protestantskim vjerskim službenicima. Godine 1962. je napisao ono što će postati Konstitucija o svetoj liturgiji, dokument koji je dao oblik novoj misi.
Mnoge su Bugninijeve reforme imale svrhu da se svide nekatolicima, pa su promjene oponašale protestantsku službu, uključujući smještaj oltara prema vjernicima umjesto žrtvene značajke, prema liturgijskom istoku. Kako je rekao: "Moramo skinuti s naše... katoličke liturgije sve što može biti sjena prepreke za našu odijeljenu braću, protestante." (Paradoksalno, anglikanci koji se žele priključiti Katoličkoj crkvi zahvaljujući današnjem papi, koristit će liturgiju u kojoj svećenik gleda u istom pravcu kao vjernici.)
Kako je Bugnini bio u stanju učiniti takve ogromne promjene? Dijelom stoga što niti jedan od papa kojima je služio nije bio liturgičar. Bugnini je izmijenio toliko stvari da Ivanov nasljednik, Pavao VI., nije poznavao zadnje naputke. Papa je jednom predbacio svom osoblju da su mu priredili liturgijsko ruho krive boje, da bi mu odgovorili kako je sam ukinuo duhovsku osminu pa ne može nositi crveno misno ruho. Papin ceremonijar svjedoči da je Pavao VI. briznuo u plač.
Bugnini je pao u nemilost 1970.-ih. Talijanskim se tiskovinama širila glasina da je bio mason, što bi ukoliko je istina povlačilo ekskomunikaciju. Vatikan nikad nije opovrgnuo glasinu, a 1976. je Bugnini, nadbiskup, protjeran na ceremonijalnu dužnost u Iran. Umro je pretežito zaboravljen 1982.
Ali, njegovo je nasljeđe preživjelo. Papa Ivan Pavao II. je nastavio s liberalizacijom mise, dopustivši da i djevojke mogu služiti kao ministranti, kao i nezaređenim muškarcima i ženama da dijele pričest na ruke, pričesnicima koji stoje. Čak su i konzervativne organizacije poput Opusa Dei prihvatile liberalne liturgijske reforme.
Bugnini bi čini se mogao konačno naći suparnika u Benediktu XVI. koji, sam zapaženi liturgičar, nije oduševljen promjenama zadnjih četrdeset godina. Latinski napjevi, antikno ruho, pričešćivanje samo na jezik (ne na ruke) i to klečeći; Benedikt postupno uklanja inovacije svojih prethodnika. Vratila se latinska misa, makar ograničeno, na mjestima poput Arlingtona gdje jedna od pet župa ima staru liturgiju.
Benedikt shvaća da mu mlađi sjemeništarci i svećenici- većinom rođeni nakon II. vatikanskog- pomažu voditi kontrarevoluciju. Cijene ljepotu svečane mise s pripadnim pjevanjem, kađenjem i svečanošću. Svećenici u reverendama, a redovnice u habitima su ponovo svakodnevica; tradicionalističke družbe poput Instituta Krista Kralja su u usponu.
Početkom ovoga desetljeća, Benedikt (tada kardinal Joseph Ratzinger) napisao je: "Okretanje svećenika prema narodu, preokrenulo je zajednicu u krug zatvoren u sebe. Ne otvara se više onomu što je ispred i gore, nego se zatvara u sebe." Imao je pravo: 40 godina nove mise unijelo je kaos i banalnost u najvidljiviji znak crkve. Benedikt XVI. želi povratak reda i smisla kao i, čini se, novi naraštaj katolika."
Izvor: WDTPRS
Nema komentara:
Objavi komentar